Konferencija „Contemplative Praxis, Feminism and Human Rights“, koja je održana u rujnu na dubrovačkom Inter-University Centreu u organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Kent Law School, povezala je feminističku teoriju i ljudska prava s jogom, vezom, plesom, glazbom, vizualnom umjetnošću i radom s tijelom.
Vodile su je znanstvenice Ivana Radačić i Josipa Šarić, koje su okupile dvadesetak osoba iz različitih zemalja i profesionalnih sredina – istraživačice, pravnice, umjetnice, aktivistkinje i novinarke.
Stavivši u središte koncept kontemplativnih praksi, sudionice_i postavile_i su pitanje o tome kako mijenjati akademske, pravne i aktivističke strukture koje im determiniraju djelovanje u području ljudskih prava, kao i njihovo šire društveno djelovanje.
Što su kontemplativne prakse?
Očekivalo bi se da ovakav tematski događaj na mjestu međunarodne akademske interakcije i s podrškom akademskih institucija započne nizom pozdravnih govora i predstavljanjem institucija. Nije. Počeo je zajedničkom vježbom joge.
Također, raspored se prilagođavao potrebama izlagačica i polaznica, a pauze su bile opuštenije od standarda, odnosno onoga na što smo navikle sve koje smo ikada išle na međunarodne stručne i akademske susrete. Namjera organizatorica u tom je smislu bila jednostavna: da sudionice_i s ove konferencije ne odu iscrpljene_i i preopterećene_i, u još jednom stanju akademskog ili aktivističkog izgaranja kao što redovito odlaze sa sličnih konferencija.
U toj im je ideji značajno pridonio koncept konferencije koja je kombinirala sesije s akademskim izlaganjima i praktične radionice, primjerice joge, vezenja i plesa. Umjetničke i tjelesne aktivnosti pritom nisu služile tek kao predah između akademskih sadržaja, nego kao mogući načini stvaranja znanja, podučavanja i promišljanja društvene pravde.
Opisani koncept konferencije ne čudi s obzirom na njen fokus, a to je pojam kontemplativnih praksi (contemplative praxis) kao ključnog nositelja promjena.
On obuhvaća prakse kojima se razvijaju unutarnja mudrost, svjesnost, prisutnost te osjećaj povezanosti s drugima i širom zajednicom.
Pritom treba napomenuti da tu nije riječ o praksama koje teže samo smirivanju uma ili povlačenju u vlastitu nutrinu nego o onima koje kroz razvijanje samosvijesti i povezanosti s drugim ljudima utječu na naše transformativno djelovanje u zajednici i institucijama. Takve kontemplativne prakse mogu uključivati meditaciju, molitvu, ritual, svjesno disanje, jogu, ali i pisanje, crtanje, ples, glazbu, refleksivni razgovor ili ponavljajući ručni/umjetnički rad poput vezenja.
Odnos kontemplativnih praksi i feminizma u području ljudskih prava
Kako danas, u okolnostima višestrukih kriza, polarizacije i jačanja fundamentalizma, djelovati u području ljudskih prava, zapitala se na samom početku konferencije Ivana Radačić.
Naime, dominantni model društvene pravde često počiva na sukobu, ogorčenju i razdvajanju pojedinca od zajednice, što može produbiti podjele i pridonijeti sagorijevanju, posebno među braniteljicama ljudskih prava. Kao alternativu ponudila je pristup utemeljen na međupovezanosti, etici brige i povezivanju osobne i društvene promjene. Drugim riječima, pristup utemeljen u kontemplativnim praksama.
Takav pristup inherentno je feministički, istaknuto je na konferenciji. Dominantni sustav ljudskih prava u svoje središte stavlja autonomnog i racionalnog pojedinca, odvojenog od zajednice, prirode i vlastitog tijela. Nasuprot takvom modelu, feministička kritika naglašava da smo međusobno ovisne, tjelesne i ranjive te da na mogućnost ostvarivanja prava utječu konkretni odnosi moći, materijalni uvjeti i dostupnost skrbi. Kontemplativne prakse mogu poduprijeti taj pristup razvijanjem prisutnosti, suosjećanja i svijesti o povezanosti osobnog iskustva s društvenim strukturama. Stoga je riječ o transformativnom feminističkom pristupu.
Takav pristup ni u kojem slučaju ne podrazumijeva odustajanje od političkog otpora. Međutim, on uviđa da aktivizam koji se oslanja isključivo na sukob, podjelu i stalnu mobilizaciju može pridonijeti sagorijevanju, traumama i napetostima unutar samih pokreta.
Kontemplativne prakse zato nisu zamišljene kao tehnika prilagodbe dominantnim i nepravednim strukturama, nego kao način da aktivistkinje osvijeste vlastite reakcije, odnose i granice te da iz automatske reaktivnosti prijeđu u promišljenije i kreativnije djelovanje. Briga o sebi i drugima pritom postaje političko pitanje. Naime, pokret koji želi izgraditi pravednije društvo mora nastojati da u vlastitom radu ne ponavlja hijerarhiju, iscrpljivanje i zanemarivanje ranjivosti.
U području ljudskih prava kontemplativne prakse stoga ne zamjenjuju zakone, institucije ni političku borbu. Njihov je mogući doprinos u povezivanju unutarnje i društvene transformacije: promjene struktura s promjenom načina na koji gradimo odnose, razumijemo pravdu i pristupamo osobama pogođenima nasiljem. Time se otvara prostor za pomak od isključivo kaznenog i sukobljenog shvaćanja pravde prema pristupima koji uključuju iscjeljenje, obnovu odnosa, brigu i suosjećanje.
Za Radačić takvo povezivanje feminističke teorije, ljudskih prava i kontemplativnih praksi može učiniti društveni angažman održivijim i uključivijim, ali i dosljednijim vrijednostima koje zagovara.
Primjeri uključivanja kontemplativnih praksi u akademskom podučavanju ljudskih prava
Na konferenciji smo mogle vidjeti kako ideja transformativnih kontemplativnih praksi funkcionira u jednoj od najrigidnijih struktura – onoj akademskoj. U tom kontekstu predstavljeni su nam primjeri političke autobiografije kao metode poučavanja studenata_ica pedagogije, inkorporiranja plesa crteža ili fotografije u poučavanje prava i vezenja kao subverzivne i transformirajuće tehnike, kao i mnogi drugi.
Felisa Tibbitts sa Sveučilišta u Utrechtu predstavila je političku autobiografiju kao metodu obrazovanja budućih nastavnica. Glavna ideja ove metode je da studentice_i pedagogije trebaju osvijestiti vlastiti društveni položaj, vrijednosti, privilegije i pristranosti jer obrazovanje nije neutralno. Naime, one_i će odlučivati o tome čije će se znanje priznati, kojim će iskustvima dati prostor i kako će imenovati nepravdu. S tom idejom su tijekom pohađanja kolegija pisale_i povjerljivu autobiografiju povezujući osobna iskustva sa seksizmom, rasizmom, klasnim nejednakostima i nasiljem te počeli vlastita iskustva razumijevati kao dio širih odnosa moći. Dobiveni uvidi potom su se pretočili u nastavnu praksu, od suprotstavljanja diskriminaciji i poučavanja o ljudskim pravima do podrške studentskom aktivizmu.
Maria Federica Moscati sa Sveučilišta u Sussexu pokazala je kako se ples može uključiti u podučavanje prava i sociologije. Na radionici „Dancing Social Justice“ sudionice su pojmove pravde, brige i povezanosti prevodile u pokret, na sličan način kao što njezine_i studentice_i rade u okviru nastave.
Osnovna ideja njenog pristupa podučavanju prava kroz ples je da pravo neposredno djeluje na tijela jer određuje, primjerice, tko se smije kretati preko granice, čija je reproduktivna odluka ograničena i čije će iskustvo nasilja institucije priznati. Pokret zato otvara pitanja o tome tko zauzima prostor, tko određuje ritam i čije je kretanje ograničeno. Pretvaranje prostorije za podučavanje u plesni prostor pokazuje da akademski i pravni prostori nisu neutralni, nego oblikuju ponašanje tijela i osjećaj slobode. U ovakvom pristupu ples ne zamjenjuje pravnu analizu, već joj dodaje iskustvenu i tjelesnu dimenziju.
Slično tome, znanstvenica i umjetnica Rose Sydney Parfitt (Sveučilište u Kentu) otvorila je pitanje granica akademskog jezika i uloge vizualne umjetnosti u podučavanju o ljudskim pravima. Pravna analiza, prema njoj, teško obuhvaća proturječnosti, emocije i veze između, primjerice, povijesnog nasilja i suvremenih institucija. Stoga crtež, fotografija ili film mogu postati prikladniji nastavni materijal i način predstavljanja analitičkog rada.
Umjetnica Zorana Unković povezala je tijelo, rad i znanje kroz vezenje. Najprije je predstavila projekt „Archaeology of the Invisible: Language, Work and Body“ u kojem istražuje načine na koje jezik, neplaćeni rad i društveni nadzor nad tijelom oblikuju žensko iskustvo. Središnji dio tog projekta čini umjetnička knjiga „Pisanka Ž“, čiji naziv i oblik upućuju na školsku bilježnicu, dok slovo Ž označava ženu.
Taj format čitanje pretvara u proces ponovnog učenja temeljnih pojmova: riječi su poredane abecedno, po uzoru na rječnik, ali se njihove službene definicije uspoređuju sa statističkim, povijesnim i sociološkim podacima iz Hrvatske koji otkrivaju skrivene odnose moći i položaj žene kao „druge“. Pojmovi su ručno izvezeni crvenim koncem na prozirnom japanskom papiru pa uz urednu prednju stranu postaju vidljivi i čvorovi, tragovi rada i neuredna poleđina. Vez tako postaje više od likovne tehnike jer se dugotrajnim ponavljanjem pokreta, naprezanjem očiju i umaranjem tijela materijalizira vrijeme i trud koji ostaju skriveni iza tradicionalno ženskog, neplaćenog rada. „Pisanka Ž“ tako istodobno razotkriva patrijarhalne slojeve jezika i vraća vidljivost radu ženskih ruku i tijela.
Pod njenim vodstvom su se polaznice_i konferencije na radionici „Izvezi svoj otpor“, u idiličnom okruženju otoka Lokruma, mogle_i na vlastitom primjeru upoznati s načinom na koji tehnika vezenja može poslužiti kao kontemplativna praksa. Naime, osim što je kao repetitivna praksa omogućila svima da uspore i opuste se, ona je poslužila i kao polazište za promišljanje o nevidljivom i neplaćenom radu žena, ali i povezivanje samih polaznica_ka.
Kroz izlaganje Beth Lily Tomlinson sa Sveučilišta Northumbria pokazano je kako se glazba može promatrati kao izvor otpora te politički i društveni arhiv u sociopravnim istraživanima kroz primjer iranske protestne glazbe povezane s pokretom „Žena, život, sloboda“. Pjesme nastale nakon smrti Jine Mahse Amini u ovom se konkretnom primjeru ne sagledava samo kao umjetničku reakciju na represiju, već kao arhiv koji pokazuje kako ljudi doživljavaju zakon i državnu represiju, ali i kojim se jezikom suprotstavljaju službenim tumačenjima događaja. U tom kontekstu pravo ne proučava samo kroz propise i odluke institucija nego i kroz glasove onih nad kojima se provodi.
U skladu s konkretnim primjerima i duhom konferencije, umjesto završnog izlaganja, konferencija je zatvorena praktičnim vježbama tjelesno orijentirane psihoterapije, pod vodstvom Ivanke Perić, čiji je fokus stavljen na jačanje povezanosti s vlastitim tijelom i razvijanje samosvijesti kao oruđa otpora prema zadanim profesionalnim i institucionalnim okruženjima.
Kontemplativne prakse kao prostor zajedničke promjene
Zaključno, možemo reći da nam je ova konferencija dala neposredan uvid u to kako kontemplativne prakse u akademskom kontekstu mogu poslužiti kao važan izvor znanja kroz uključivanje tijela, emocija i osobnih iskustava u akademski rad.
Konferencija je u potpunosti bila dosljedna ideji transformativnih kontemplativnih praksi ne samo u tome što nam je pokazala kako mogu uspješno funkcionirati unutar akademskog konteksta, već i u tome što je u svojoj organizaciji uspješno izbjegla uobičajene akademske prakse koje reproduciraju obrasce nejednakosti, hijerarhije i iscrpljivanja.
Upravo to je, čini nam se, omogućilo da se ljudi iz različitih područja djelovanja sa svojim specifičnim znanjima i iskustvima povežu u jednu malu zajednicu spremnu na iniciranje promjene dominantnih osobnih, institucionalnih i društvenih obrazaca koji ih omeđuju.
