U Boliviji, na sud u Santa Cruzu nedavno je stigao slučaj serijskih silovanja žena počinjenih unutar menonitske zajednice. Radi se o anabaptističkoj kršćanskoj crkvi osnovanoj u 16. stoljeću. Otprilike 130 žena i djevojčica zajednice u Manitobi proživjelo je sličan užas u razdoblju od 2005. do 2009. godine. Tijekom te četiri godine Peter Wieber (48) i osam drugih muškaraca navodno su koristili sprej za sediranje krava kako bi uspavali cijele obitelji te tijekom noći silovali žene na spavanju. Otkrivena je i trogodišnja djevojčica s probijenim himenom što je najvjerojatnije uzrokovano penetracijom prstom. Silovane žene imaju od osam do 60 godina, a jedna je morala prijevremeno roditi nakon silovanja koje je navodno počinio njen brat. O cijelome događaju izvještava magazin Time koji odgovornim za zločine smatra konzervativnost i zatvorenost te konkretne menonitske zajednice. Navodi također mišljenja i članova drugih, otvorenijih i, navodno, ne tako patrijahalnih zajednica koje serijska silovanja, kako članak implicira, upravo zbog toga nisu pogodila.
Za komentar sam zamolila dr. Robberta Adrianusa Veena, menonitskog svećenika u zajednici u Ter Apelu, dugogodišnjeg predsjednika Nizozemskog filozofskog društva i nekadašnjega predavača etike i dogmatike na Free University of Amsterdam. Robbert je romanopisac, stručnjak za Hegela, filozof i teolog, poznavatelj židovske književnosti te intelektualac širokih interesa.
Kada je Charles Carl Roberts IV ubio nekoliko djevojčica u dobi od šest do trinaeest godina, nakon što ih je uzeo za taoce u školi West Nickel Mines, cijeli je svijet bio zgrožen ovim činom nasilja koji se dogodio menonitskoj zajednici. Menoniti su bili poznati po nenasilnome stavu prema životu, prihvaćanju mučeništva i odbijanju nasilnih odgovora na napade izvana. Odgovor menonitske zajednice na masakr 2006. godine bio je primjeran u svome dosegu kršćanske ljubavi: pokušali su postići izmirenje s obitelji strijelca, javno obznanivši oprost.
S vremenom je škola u kojoj se sve dogodilo srušena, a nova, izgrađena u blizini dobila je novo ime: Škola nove nade. Prosvijetljenost menonita bila je potvrđena.
Ista vjerska skupina, sada smještena u koloniji Manitoba, čini se, bila je žrtvom nasilja vlastitih članova.
‘Peter Weiber, 48, menonitski veteran, optužen je za prilagođavanje kemikalije namijenjene anesteziji krava u sprej koji se koristi na ljudima. Tijekom četiri godine, Weiber i osam drugih muškarca menonita navodno su raspršivali kemikaliju kroz prozore spavaćih soba tijekom noći u Manitobi, sedirajući cijele obitljei i silujući žene.’
Jezivi čini poput ovoga događaju se, i pred očima javnosti zahtijavaju neko objašnjenje kako bi ih se moglo podnijeti. Zanimljivo je primijetiti ton članka koji govori o ‘navodno dosljednoj sekti’ menonita, gdje bi malo tko očekivao da takve optužnice budu uopće zamislive. Ali autor s nadmoćnim stavom, odmah daje objašnjenje: ” Ta zatvorena, patrijarhalna odvojenost, kažu oni upoznati s takvim zajednicama, može proizvesti devijantna ponašanja i kulturu prikrivanja.”
Silovanje žena na ovakav podmukao način prikazano je kao posljedica povučenosti od društva takvih zajednica. Patrijarhalni način samouprave mora voditi prikrivanju i u takvoj klimi zločin mora cvjetati. Stvar je u tome da je ova patrijarhalna kultura proizvela odgovor na pucnjavu iz 2006. godine. Izolacionizam menonita je bit izbora načina života u kojem je služenje drugima najviša vrijednost. Tehnologija i kopleksna organizacija suvremenoga života smetnja su takvome načinu života i stoga se ne toleriraju. Trijezan i jednostavan život koji naglašava vrijednosti zajednice i pokornost Božjoj volji smatraju se mjerodavnim. No, stavimo vjeru na stranu, to je društveni eksperiment koji je vodio do nenasilnih i mirnih zajednica od šesnaestoga stoljeća. Naravno, silovanja koje se istražuju primjerom su onoga što može poći po krivu čak i u takvim zajednicama. No, nije li skandalozono kriviti osnovni prinicip zajednice kao uzrok toga zla? Čak i samo citiranje takvoga objašnjenja bez zauzimanja strana implicira odobravanje. Takavome komentaru treba obratiti pažnju.
Jednostavna činjenica da je zajednica istoga tipa bila spremna posegnuti za oprostom i pomirenjem nakon što je nekoliko najmlađe djece bilo ubijeno od psihopata, trebalo bi nas zaustaviti od krivljenja zajednice za zločine silovatelja.
Zamolila sam dr. Robberta Veena da komentira položaj žena u takvim, uvjetno rečeno, konzervativnim zajednicama.
Referirajući na rečenicu “patrijarhalni način samouprave mora voditi prikrivanju i u takvoj klimi zločin može cvjetati” Robbert odgovara: Položaj žena u takvim društvima također mora biti užasan kaže nam suvremena mudrost. No, segregacija muškaraca i žena u takim zajednicama više je funkcionalna nego hijerarhijska. Žene prakticiraju kontrolu nad sobom i svojim kućanstvima, a muškarcima su dodijeljene profesionalne i javne funkcije. Znam iz iskustva: te žene snažne su i samosvjesne te nisu ni u kojem slučaju odgajane za ulogu žrtve što su nesrećeom postale u Bolivijskoj zajednici.
