Okružni tužitelj na Manhattanu prošli je tjedan odustao od daljnjeg krivičnog gonjenja Dominiquea Strauss-Kahna, bivšeg šefa Međunarodnog monetarnog fonda, optuženog za seksualno napastvovanje i pokušaj silovanja sobarice u njujorškom hotelu Sofitel u svibnju ove godine. Dominique Strauss-Kahn nije dokazao svoju nevinost, već je žrtva, 32-godišnja Nafissatou Diallo, imigrantica iz Gvineje, ocijenjena nevjerodostojnom svjedokinjom. Naime, Diallo je mijenjala svoj iskaz o tome što se dogodilo u toj hotelskoj sobi. Potom su se pojavile informacije kako je lagala u svojoj molbi za traženje azila u Sjedinjenim američkim državama, kako je lagala u prijavi poreza, a i neki “neimenovani izvori” tvrdili su kako je u telefonskom razgovoru sa svojim prijateljem, koji se trenutno nalazi u pritvoru u Arizoni, spominjala moguću financijsku korist koju bi mogla izvući iz ove optužbe.
Slučaj Dominiquea Strauss-Kahna podigao je puno prašine. Iz gotovo nevjerojatne činjenice da se jedna imigrantica, sobarica, usudila optužiti tako moćnog čovjeka za silovanje izrodili su se protesti feministkinja u Francuskoj, kritika francuske mačistike političke kulture i nekoliko teorija urote.
Dominique Strauss-Kahn imao je izuzetnu političku karijeru, koja je trebala biti okrunjena kandidaturom za predsjednika na izborima u Francuskoj u travnju sljedeće godine. Ovaj ekonomist, odvjetnik i političar, član Socijalističke partije, direktorom MMF-a postao je 2007. godine. Socijalisti su ga smatrali izglednim pobjednikom izbora upravo zbog njegovog “umjereno lijevog” političkog programa koji “neće preplašiti desnicu”. To je i potaknulo sumnje da su mu ovaj slučaj “smjestili”. Mogući sumnjivci su prije svega njegov protukandidat na izborima Nicolas Sarkozy, ali i Wall Street. Dominique Strauss-Kahn je, naime, najavljivao kejnzijanski zaokret u dosadašnjoj politici MMF-a.
Anglosaksonski mediji pokrenuli su ofenzivu na mačističke i seksističke navade francuske politike i društva, što nije ostalo posve bez rezultata. Kako su u javnost počele curiti DSK-ove seksualne “indiskrecije”, javile su se i druge žene koje su imale nesreću susresti se s ovim moćnim seksualnim predatorom. Pokazalo se također da slučaj Dominiquea Strauss-Kahna svakako nije izolirani incident. U vladi čiji je predsjednik oženjen supermodelom, ministar za javne poslove odstupio je upravo zbog optužbi za seksualno uznemiravanje, a ministrica sporta doživjela je da njezine kolege mijauču za njom kad prolazi u suknji. Pokrenuti su protesti i peticije i ponovno otvorena platforma za preispitivanje odnosa ravnopravnosti spolova u politici i u gospodarstvu.
Međutim, upravo činjenica da je optuženi šef MMF-a, a žrtva imigrantica iz Gvineje čini ovaj slučaj gotovo paradigmatskim kada se radi o odnosima moći, opresiji i eksploataciji. Iako je u svojoj najavi nove programske politike MMF-a naglasio kako je nužno potrebno potaknuti politike zapošljavanja, te pravedniju raspodjelu prihoda i bogatstva, sam Dominique Strauss-Kahn, u mladosti komunist, danas praktični socijalist, sporni je apartman u njujorškom hotelu Sofitel plaćao 3 tisuće dolara na noć. Njegova odijela koštaju po 8 tisuća dolara svako, što je javnost doznala kada je tužio novinara koji je objavio takve podatke. On i njegova supruga, inače bogata nasljednica, posjeduju kuće i stanove u pet različitih gradova. Za trajanja suđenja živjeli su u unajmljenoj kući koju su plaćali 56 tisuća dolara mjesečno. U njegov kućni pritvor dostavljane su delicije iz najprobranijih njujorških restorana. On je svoj devetominutni seksualni “susret” sa sobaricom ugurao između večere s kćeri i puta u Pariz supruzi.
Ironija je tim veća što je Dominique Strauss-Kahn na čelo MMF-a doveden kako bi donio promjenu u tridesetogodišnjoj politici ove organizacije koja je, svojim inzistiranjem na fundamentalizmu slobodnog tržišta i neoliberalnim reformama, zemlje globalnog siromašnog Juga otvorila ekonomskim napadima sa Sjevera i moćnim multinacionalnim kompanijama. MMF je svojim mjerama potaknuo masovno siromaštvo i ekonomsku nejednakost zbog neposredne koristi opsceno bogate manjine, i ove zemlje dugoročno stajao napretka. U međuvremenu je globalni revolt protiv ovakvih političkih praksi proizveo slabljenje njegove uloge, sve do ovih recesijskih vremena, kada je postao nezaobilazni element gospodarskog spašavanja Europe. DSK je obavljao upravo tu ulogu.
Dominique Strauss-Kahn neugodan je i opasan za žene iz vlastitog okružja, bez obzira radi li se o njegovim suradnicama, studenticama, novinarkama koje su ga intervjuirale ili sobaricama koje su pospremale njegovu prebogatu postelju. Silovanje je čin nasilja, dokazivanja moći i kontrole, a počinitelj je u ovom slučaju čovjek koji je imao moć da kontrolira čitave dijelove svijeta i budućnost velikog dijela čovječanstva.
Francuski filozof Bernard-Henri Lévy u javnom je pismu izrazio zgražanje nad medijskim tretmanom nesreće svoga prijatelja, čovjeka koji je, istina, “šarmantan, zavodljiv, ali prije svega prijatelj žena, prvenstveno vlastite supruge” i koji nije zaslužio da ga se takvog, javno osramoćenog, s lisicama na rukama, sprovodi kao kakvog pećinskog čovjeka, i tretira “kao i bilo kojeg drugog prekršitelja pravde”. Iz nekog razloga, to je valjda zaslužila Nafissatou Diallo. Kada se ispostavilo da je lagala pri traženju azila (tvrdila je da je bila žrtvom grupnog silovanja, što se pokazalo neistinitim), i u svojoj prijavi poreza, nikakvi materijalni dokazi o počinjenom seksualnom nasilju više nisu uzimani u obzir. Žrtvi je dopušteno biti žrtvom samo ako je potpuno neporočna. Njezino nastojanje da dobije moralnu, pa i materijalnu satisfakciju, odbačeno je kao neprincipijelno iskorištavanje situacije, njezina prilika da se okoristi slučajnim “poskliznućem” jednog tako uvaženog člana društva, kao da se od služinčadi drugačije i ne očekuje.
Bi li Nafissatou Diallo uopće bila primorana napustiti Gvineju da je američka ekonomska politika, potpomognuta MMF-ovim uvjetima i zajmovima u Africi bila moralna[1] ? Bi li bila prisiljena lagati pri traženju azila da je imala mogućnosti ući u SAD legalno, u potrazi za poslom i boljom budućnosti za sebe i svoju obitelj? Zbog čega točno je za njegovo nasilje lakše pronaći opravdanje? Seksualni čin u hotelu Sofitel se zbio, to nitko nije osporio. Strauss-Kahn tvrdi da je bio konsenzualan. Ostaje pitanje kako je moguće da susret između dvoje potpunih stranaca, moćnog gosta bogatog hotela i sobarice koja u njemu radi, a koji je trajao devet minuta, može biti konsenzualan. Tim više što se taj čin nije pokazao kao nekakva aberacija od inače besprijekornog karaktera moćnog počinitelja.
Njezin odvjetnik tvrdi i podastire dokaze kako nema nikakvih naznaka da je podigla tužbu zbog novca. Tvrdi kako ga je u hotelskom apartmanu pronašla golog i kako ju je prisilo na spolni čin, ne dopuštajući joj da ode. U spominjanom spornom telefonskom razgovoru, pokazalo se, fokus je bio upravo na tome što joj se dogodilo, i kako se ona zbog toga osjeća, a ne na DSK-ovoj društvenoj i materijalnoj poziciji.
Dominiquea Strauss-Kahna u Americi još čeka privatna tužba, gdje se teret dokaza ponešto dugačije raspodjeljuje. Kod kuće ga čeka i privatna tužba Tristan Banon koja ga optužuje da ju je pokušao silovati kad ga je intervjuirala kao 22-godišnja novinarka 2003. godine; njezina majka, političarka Socijalističke partije, Anne Mansouret, kaže da je vlastitu kćer tada uvjerila da ne podnosi nikakvu tužbu jer se bojala da će to utjecati na njezinu karijeru.
Ovo su, bez daljnjega, strašne stvari. Pokazuju nam kako žene svugdje, pa i u Americi, bez obzira na stroge propise koji sankcioniraju svako seksualno iskrivljenje u društvenoj i radnoj okolini, ne sudjeluju jednako u društvenoj moći, nisu im dostupne iste šanse kao i muškarcima, a njihov je položaj ovisan ne samo o postojećim materijalnim uvjetima već i kulturološkim predodžbama udvaranja, suptilnim igrama šarma i moći i skrupulama.
Dobro je što je ovaj slučaj podigao puno prašine i upozorio žene da se uvijek iznova moraju boriti za svoja prava. No, što žene mogu učiniti za druge žene, one koje su od nas puno manje privilegirane? Može li veći broj žena u upravnim odborima onemogućiti perpetuiranje uvjeta u kojima su druge žene eksploatirane? Može li činjenica da je Dominiquea Strauss-Kahna na čelu MMF-a, po prvi put u povijesti, zamijenila žena, njegova kolegica Christine Lagarde, utjecati na položaj neke imigrantice koja radi najlošije plaćene poslove u bilo kojoj od razvijenih ekonomija svijeta? Znači li emancipacija žena dobitak samo za one koje već jesu privilegirane rasom, klasom i statusom? Iako probijanje staklenog stropa nije po sebi loša stvar, morale bismo se se moći upitati koliko će to pomoći velikoj većini žena koje rade na privremenim, povremenim i loše plaćenim poslovima, i koje vjerojatno u vlastitom životu za taj pojam neće nikada neće niti čuti?
[1] za ovaj je slučaj važno istaknuti kako se Gvineja oslobodila MMF-ovog upravljanja zahvaljujući pronalasku velikih zaliha nafte, ali je i dalje ostala zemlja teške korupcije i ekonomskog dispariteta
