Arapsko proljeće u svjetskoj je javnosti pozdravljeno kao borba za slobodu i demokraciju, no još je upitno hoće li se ideali za koje se ginulo na trgu Tahrir uopće ostvariti. Primjer toga je i položaj LGBT populacije u arapskom svijetu, koji se nije poboljšao nakon revolucije, a ponegdje je postao još i gori.
Libanon se uvijek smatrao najliberalnijom i najotvorenijom zemljom Bliskog istoka, u kojoj su se odavno proširili elementi zabavljačkog stila života. U Libanonu se održavaju i najgledaniji reality showovi arapskog jezičnog područja, noćni život Bejruta je jedan od najživahnijih u regiji, a i položaj žena u Libanonu je daleko od onoga u, primjerice, Saudijskoj Arabiji. Donedavno se i pisalo kako je libanonsko društvo najliberalnije kada je riječ o homoseksualnosti i LGBT populaciji, koja u Bejrutu ima i nekoliko javnih okupljališta, kao i aktiviste koji se bore za ravnopravnost LGBT osoba. No početkom kolovoza mediji su izvijestili o bizarnoj raciji libanonske policije, koja je upala u bejrutsko porno kino koje prikazuje filmove gay tematike te na licu mjesta uhapsilo 36 muškaraca. Još bizarnije, uhićeni su prisiljeni na analni pregled koji je izveo nepoznati doktor, a cijelu proceduru su i morali još platiti oko stotinjak eura! Na kraju je ‘stručnjak’ zaključio da su trojica od 36 uhićenih homoseksualci pa oni sada čekaju podizanje optužnice, jer je seks između muškaraca u Libanonu i dalje ilegalan. U povodu ovog događaja se u libanonskim medijima digla velika prašina, a ljudskopravaški aktivisti zahtijevaju da se homoseksualni seks pod hitno dekriminalizira. Human Rights Watch postupanje policije prema uhićenima opisao je kao mučenje.
Ipak, Libanon je – bez obzira na ovaj svježi slučaj policijske homofobije – i dalje vjerojatno najotvorenije i najtolerantnije društvo Bliskog istoka kada je riječ o homoseksualnosti, što potvrđuje i većinom profesionalno izvještavanje tamošnjih medija o raciji u kinu. S druge strane, iz iračkih se medija nije baš moglo saznati ono što je na proljeće ove godine eksplodiralo u svjetskim medijima, a to je sustavna kampanja ubijanja LGBT osoba i pripadnika supkulture emo. Prema Guardianu, u početnim mjesecima ove godine u Iraku je ubijeno najmanje stotinjak LGBT osoba te mladih ljudi koji su se odijevali u emo stilu, a bagdadska policija nije u vezi toga ništa učinila. Naprotiv, policija tu ubilačku kampanju radikalnih islamista u biti odobrava, kako je sama potvrdila u priopćenju za javnost u veljači, te se zbog toga ne angažira oko rasvjetljavanja zločina, a kamoli na njihovoj prevenciji. Negodovanje se nije moglo čuti ni od američke vlade ili veleposlanika u Bagdadu, iako su SAD uvježbavale tu i takvu iračku policiju te je prije par godina proglasile potpuno profesionalnom. Da se Amerika baš i nije snašla u Arapskom proljeću, najbolje prikazuje primjer Egipta, čijeg je diktatora Hosnija Mubaraka administracija Baracka Obame podržavala do zadnjeg trenutka. Iz geostrateških interesa se od Amerike nisu mogle čuti osude Mubarakova režima, koji je gazio ljudska prava na sve strane, uključujući i masovna hapšenja homoseksualaca. Poznat je slučaj iz 2001., kada je policija uhitila pedesetak muškaraca na gay zabavi na brodu Queen, nakon čega ih je mučio Mubarakov režim.
{slika}
Zato ne čudi da su i pripadnici egipatske LGBT populacije prosvjedovali na Tahriru, tražeći slobodu i demokraciju te odlazak diktatora. U revolucionarnom zanosu se i gayevima i lezbijkama Kaira učinilo da će svrgavanje Mubaraka donijeti slobodu i za LGBT zajednicu, što se nije dogodilo, kako je izvijestio Salon. Jačanje islamista u Egiptu, a naročito izborna pobjeda Muslimanskog bratstva, uništili su nade mnogih mladih, uključujući i LGBT osobe, koji su se nadali mnogo većem stupnju slobode nego što je u međuvremenu ostvarena. Kako je za Salon izjavila egipatska lezbijska aktivistkinja Azza Sultan, ‘na početku revolucije među LGBT zajednicom je postojalo mnogo nade i radosti, no sada se opet svi skrivaju’. Muslimansko bratstvo se u javnosti nije previše oglašavalo u vezi LGBT tema, no u Egiptu svi citiraju izjavu njihova vođe Mohammeda Badiea, koji je u intervjuu za Africa Online prije revolucije izjavio sljedeće: ‘Zapad je dozvolio istospolne brakove pod krinkom demokracije, a mi to u Egiptu nikada nećemo dozvoliti!’ Niti će dozvoliti – s objašnjenjem da to potiče nacionalno jedinstvo, kako neki kažu – ‘da se međusobno vjenčavaju kršćanka i musliman’. Kada je pak riječ o Tunisu, državi u kojoj je Arapsko proljeće započelo, u njemu je homoseksualnost također ilegalna i nosi zatvorsku kaznu do tri godine, no u praksi tamo cvjeta seksualni i gej turizam. Također, tuniski zatvori ipak nisu puni homoseksualaca, nego se cijela tema manje-više ignorira. Na vlasti su umjereni islamisti, koji imaju druge prioritete.
Zaključak je, dakle, kako LGBT populacija Bliskog istoka i arapskog svijeta nije baš profitirala od Arapskog proljeća, čije obećanje slobode očito nije uključivalo ljude koje vole osobu istog spola.
