Miru Furlan u egzil je 1991. prognala ovdašnja mržnja. Doslovce je morala strahovati za goli život. Danas ljude tjera gola nužda, luzerstvo, perspektiva Hrvatske na dnu. Razlozi nedobrovoljnih iseljavanja naoko su različiti, ali korijeni su im sigurno isti. Atavistički nacionalizam krajem osamdesetih Jugoslavijom je prasnuo poput mučkog Big Banga, pripremajući tlo za prave krvožedne bitke. Nacional-rasistička teorija po tko zna koji put u historiji Balkana pokazala se najlakšim sredstvom za ostvarivanje ekonomske prakse: novog rasporeda pljačkaške naplate. Hrpica smiješnih feudalnih posjeda službeno proklamiranih kao države, ustrojena je po gangsterskom principu. Zaluditi jadne mase da im urgentno treba nova nacionalno čista državica, a onda tu državicu spretno koristiti kao skladište za pranje krvavih para. Genijalno, zar ne?
Prave posljedice vrlo brzo su došle na naplatu. Od 1991. do 2006. iz Hrvatske se (pod prijetnjom noža i žice ili trbuhom za kruhom) iselilo oko 150.000 ljudi. U posljednje tri godine iz zemlje je otišlo 32.000, od toga broja najviše je mladih. Mnogi od onih čija visokoobrazovana djeca sad bježe glavom bez obzira, makar konobarila ostatak života, svojom su pasivnošću ili aktivnom histerijom glasali za HDZ-ovsku pošast. I zapravo unaprijed žrtvovali rođenu djecu na pladanj životnog ćorsokaka.
“Kada sam pakirala stvari, kada sam se odlučila za odlazak, nisam mislila da zauvijek odlazim i da je riječ o egzilu. Htjela sam sačuvati zdravu i živu glavu. Nisam više mogla podnijeti da živim u toj bolesti koja se u to vrijeme širila svuda oko nas”, sažima neugodna sjećanja Mira Furlan u nedavnom interviewu za tjednik Novosti.
Početkom rujna sudjelovala je u iskustvenoj terenskoj školi nazvanoj Umjetnici u egzilu, koju je u Islamu Grčkom organizirao Centar za mirovne studije.
“Potpuna mi je novost na taj način, zajednički, govoriti o iskustvima koja sam prošla, i to s ljudima koji su se našli u istoj situaciji”, kaže Mira. A njeno iskustvo je užasno. Kao neprijeporna filmska zvijezda čitave Jugoslavije i jedna od najmagičnijih kazališnih glumica hrvatskog teatra svih vremena, početkom devedesetih doživjela je hajku anonimne gomile i javnih pojedinaca, bezdušno cipelarenje i bacanje na virtualnu lomaču. Kriva zbog ljubavi – tako se ukratko može ispisati teoretska optužnica iz ladica hrvatske ksenofobije. Usprkos vremenu koje je tražilo nekvarenu nacionalnu desnicu Mira Furlan se usudila voljeti srpskog redatelja Gorana Gajića. Živjeti otvorena srca između Zagreba i Beograda. Putovati kompliciranim vezama preko Mađarske, izbjegavati zabarikadirane pruge da bi stizala točno na vrijeme pred jednu i drugu publiku. Nije ni Gajiću bilo svejedno, i u Beogradu su tražili da taj zaljubljeni par izabere stranu. U svojoj matičnoj kući, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Furlanova je dobila otkaz kao zadnja statistica. Dične prvakinje jedva su dočekale da poderu fotografije s ogledala u njenoj garderobi. Anonimci su tražili krv i na Mirinoj telefonskoj sekretarici prijetili “četničkoj kurvi”, ugledni uvodničari (danas perjanice liberalizma i borbe za ljudska prava) u tjednicima su ispisivali teorijske eseje o potrebi da se izdajnicu potjera s katranom i perjem…
Mira i Goran spakirali su kofere i otišli u Los Angeles. Počeli su od nule, on je nosio namještaj i zidario, ona prala klozete i konobarila. Na stranice pravovjernih hrvatskih medija Mira Furlan je puštena tek krajem devedesetih kao ambasadorica Delenn u SF-serijalu Babylon 5, kad je ispod debele alijenovske maske više nitko nije mogao prepoznati.
“Ja na ovim prostorima spadam u izbrisana sjećanja, na čemu je ratna i poratna propagandna mašina tako zdušno i tako predano radila. Ipak, kada dođem u ove krajeve neprestano mi prilaze tzv. obični ljudi koji me se itekako sjećaju, i to po dobru , barem mi tako kažu. To me jako veseli, jer vidim da brisanje memorije, taj užasni brainwashing koji je izvođen u ovim predjelima svih ovih godina, ratnih i poratnih, ipak nije potpuno uspio. Osim kod tzv. kulturne elite, kod koje je propaganda postigla najviše rezultate”, govori u Novostima.
Problem i jeste u tome što današnja Hrvatska u velikoj mjeri počiva na ispiranju mozga i ravnodušju. Otišla Mira Furlan. Pa šta, ima drugih. Odoše mladi gubitnici. Pa šta, sretan im put. Mala zemlja za veliku prazninu.
