Govor Ruže Tomašić u Europskom parlamentu idealno se uklapa u sveprisutnu bojazan za ugroženost tradicionalne, patrijarhalne obitelji, koja, osim što osigurava reprodukciju kapitalizma, još uvijek pruža stup-oslonac crkvenim dogmama.
“U doba ekonomske krize, nezaposlenosti i recesije prve stradavaju žene. One se ionako računaju u rezervnu armiju na tržištu rada i prve gube radna mjesta ili naprosto ne dobivaju posao. Prvo, zato da bi ta radna mjesta oslobodile za muškarce, a drugo, jer se baš u kriznim vremenima razvija ideologija rađanja pa se žene vraćaju u kuhinju da se bave ‘pametnijim poslom'”. Citirani odlomak dio je kolumne Slavenke Drakulić “Tko to piše po zidovima?”, prvotno objavljen u tjedniku Danas, a potom i u njenim “Smrtnim grijesima feminizma”. Iako napisana daleke 1982., kolumna je i danas itekako aktualna. Uz razoreno tržište rada, koje je sa sobom donijelo nebrojene mogućnosti za diskriminaciju onih “sretnika”, prije svega “sretnica”, koji su uspjeli zadržati radno mjesto, aktualizaciji uvodnog citata pripomogla je i Ruža Tomašić, najglasnija hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu.
Za razliku od nekog klipana koji je spomenute 1982. godine odlučio iskoristiti, kako piše Drakulić, jednu od zagrebačkih fasada za grafit “Dolje pobačaj, kazna majkama ubojicama, kazna ginekolozima koljačima, nemoral – neprijatelj narod”, Tomašić je za demonstraciju identične poruke odlučila iskoristiti plenarnu sjednicu na temu “Nediskriminacija u okviru spolnog i reproduktivnog zdravlja i prava”. No, ona je svoj šovinistički, patrijarhalni stav nevješto upakirala u tobožnju borbu za ljudska prava muškaraca. “Svi znamo da treba muškarac i žena da se začne dijete. Onaj čas kada dođe vrijeme da žena može sama, bez pomoći muškarca, začeti to dijete, onda može sama i odlučivati o tome djetetu”, izjavila je Tomašić.
Da slučajno ne bi bila krivo shvaćena, u uvodu govora je spomenula proklamaciju “kako svi građani moraju biti jednaki pred zakonom i da moramo poštovati ljudska prava”. A onda je uslijedilo “ali”. “Stječem dojam kako određene skupine žele biti jednakije, što je put u potpuno krivom smjeru”, nastavila je Tomašić posluživši se retorikom svoje istomišljenice Željke Markić, koja je gotovo identične argumente podastirala prilikom referendumske kampanje o ustavnoj definiciji brak.
Uoči spomenutog referenduma u dijelu javnosti pojavila se realna bojazan da će se nakon LGBT prava sljedeća na nišanu naći reproduktivna prava žena. Opravdanost za strah pružila je grupa konzervativaca, predvođena Glasom Koncila i još jednim euro parlamentarcem, HDZ-ovim Davorom Ivo Stierom. Ta grupa odaslala je javnu podršku kninskoj primalji koja je dobila otkaz jer nije htjela sudjelovati u medicinskom činu pobačaja. Mnogi su se tada pribrojavali scenarija iz obližnje Makedonije, u kojoj je u listopadu prošle godine donesen Zakon o prekidu trudnoće. Zahvaljujući tom zakonu, pobačaj je građankama Makedonije sada dozvoljen samo jedan put godišnje, uz obavezni odlazak na savjetovanje o prednostima nastavka trudnoće, a drugi put žena ga može obaviti samo ukoliko se utvrdi da trudnoća predstavlja opasnost po njen život ili u slučaju silovanja. Osim toga, ukoliko žena želi prekinuti trudnoću nakon desetog tjedna, mora imati odobrenje posebne komisije. Zbog takve kampanje povećanja nataliteta, u Makedoniji sada postoji opravdan strah da ovakav tip zakona može samo povećati broj nelegalnih pobačaja.
Uzmemo li u obzir jačanje različitih konzervativnih pokreta, ne čini se neizglednim da bi ideja Ruže Tomašić o ženi kao biću koja ne može samostalno donositi odluke o vlastitom tijelu, u skoroj budućnosti i kod nas zaista mogla rezultirati sličnom kampanjom. Takav scenarij idealno se uklapa u sveprisutnu bojazan za ugroženost tradicionalne, patrijarhalne obitelji, koja, osim što osigurava reprodukciju kapitalizma, još uvijek pruža stup-oslonac crkvenim dogmama. Jer, kako navodi Drakulić, kontrola rađanja uvjet je ravnopravnosti žene i muškarca, a budući da njihov ravnopravni položaj u društvu mijenja i njihov osobni odnos, mijenja se i sama struktura obitelji.
Zbog sve većeg broja razvoda (prema statistici, u Hrvatskoj se raspadne svaki treći brak) i sve manjeg broja sklopljenih brakova (on je u Hrvatskoj u 2011. godini prvi put pao ispod 21 tisuće), Tauriq Moosa, kolumnist The Guardiana, nedavno se zauzeo za obnovu javne rasprave o (be)smislu stupanja u brak, a samim time i tradicionalne obitelji. Razbijajući nekoliko mitova, kao što je mit da je stupanje u brak ispravno jer pripada tradiciji ili da su vjenčani parovi bolji roditelji, Moosa se dotiče i stupanja u bračnu zajednicu zbog financijskih beneficija kao što su, prije svega, različite porezne olakšice. “Nema goreg razloga za ulazak u bračnu zajednicu… U Velikoj Britaniji, primjerice, parovi mogu izraditi ugovore koji će im omogućiti jednaka prava kao bračnim drugovima. Nema razloga da se neoženjenima uskraćuju takva prava. Zašto bi netko samo zato što je pristao prihvatiti predodžbu državnih vlasti kako bi trebala izgledati stabilna, ali i arhaična zajednica, trebao imati bolje beneficije? Ako se ista prava mogu ostvariti i bez stupanja u brak, onda on gubi svoj kredibilitet”, naveo je kolumnist.
No, mogu li izvanbračne zajednice u Hrvatskoj uistinu ostvariti jedna prava kao i bračne? Sudeći prema Zakonu o porezu na dohodak, Zakon o porezu na promet nekretninama i Zakonu o nasljeđivanju, ne mogu. Kako je nedavno upozorila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, izvanbračni partneri prema postojećim zakonima nisu oslobođeni plaćanja poreza prilikom kupnje zajedničke nekretnine, ne mogu navesti partnera/icu kao poreznu olakšicu, moraju plaćati porez prilikom nasljeđivanja imovine i nije im dozvoljeno posvajanje djece. Čitav set nepovoljnih zakonskih rješenja, čiji se izmjene ne naziru u skorijoj budućnosti, predstavlja prepreku onima koji ne žele stupiti u brak, prije svega, zbog ideoloških razloga. Pomoći im neće niti nadolazeći Zakon o životnom partnerstvu, koji će, unatoč zalaganju samih LGBT aktivista da on bude otvoren za heteroseksualne zajednice, na kraju ostati rezerviran za istospolne partnere. Stoga nam uz izglednu borbu za očuvanje reproduktivnih prava žena, koja su u svojoj prvotnoj formi na našim prostorima izborena još 1950-ih godina, valja otvoriti još jednu paralelnu frontu – borbu za ravnopravnost izvanbračnih zajednica, odnosno netradicionalnih obitelji.
