BuSSy je umjetnički pokret koji posljednjih deset godina omogućuje ženama i muškarcima Egipta da pričaju svoje najintimnije priče, da preispituju društvene uloge, da se međusobno povezuju i ohrabruju u teškim situacijama – kao što su nasilje u obitelji i seksualna zlostavljanja. U konzervativnom su društvu prvi otvoreno progovorili o masturbaciji, pobačaju, seksualnosti, tijelu, te mnogočemu drugome. S jednom od koordinatorica projekta BuSSy, Nadiom Elboubkri, razgovarali smo ovih dana.
Kada je i kako započeo projekt BuSSy? Što vas je motiviralo da pokrenete projekt?
Prije deset godina na Američkom sveučilištu u Kairu održana je predstava Vaginini monolozi Eve Ensler. Mnoge studentice mislile su da je predstava odvažna, ali nebitna za Egipat. U rekaciji na takva razmišljanja rodio se BuSSy. 2006. godine projekt je pokrenula nekolicina studentica, cilj je bio godišnje predstavljanje istinitih priča žena Egipta. Prvi performans bio je baziran na zbirci priča koje su žene slale u odgovoru na letak na kojem je pisalo “ako imaš priču o sebi ili o ženi koju poznaješ, molimo te da ju podijeliš”.
Monolozi, koje su napisale i izvodile žene za žene, razotkrili su prave ženske priče i po prvi puta u Egiptu otvorili prostor za slobodno izražavanje o problemima koje društvo često ne uspijeva ili odbija adresirati. Iako su nas često cenzurirala i privatna i državna kazališta, BuSSy se uspio održati, razvijati i napredovati. Prije pet godina projekt smo proširile i počele skupljati i priče muškaraca. I muškarci i žene su pozvani/e da pričaju o svojim iskustvima tijekom radionica i kasnije na pozornici.
2012. godine smo počele raditi na većoj razini. Više nismo imale samo jednu radionicu i jednu predstavu godišnje, već smo počele održavati više radionica izvan Kaira kako bi skupile što više priča koje odražavaju raznolikost iskustava muškaraca i žena u urbanim i manje urbanim sredinama. Neke su se radionice zasnivale na specifičnim iskustvima – zlostavljanjima tijekom prosvjeda i obiteljskom nasilju.
Posljednjih godina nastupate na pozornicama diljem Egipta. Koje su najveće prepreke s kojima ste se susretali/e?
Problemi kojima se BuSSy bavi često su problemi koji su tabu u Egiptu, oni o kojima se rijetko priča u javnosti. Žene se često osjećaju osramoćeno ili su pak smatrane nečasnima ako su seksualno zlostavljane, a kamoli kad o tome pričaju u javnosti… BuSSy ženama daje prostor da iznesu te priče, mogu ostati anonimne, mogu se predstaviti svojim imenom i prezimenom. Mnoge ipak odlučuju ostati anonimne.
Držimo radionice u gradovima diljem Egipta i pozivamo žene da nam se pridruže. Zatim te priče organiziramo u predstavu, a žene koje to žele svoje priče mogu same iznijeti i na pozornici. Sve možda zvuči mnogo lakše nego što zaista jest… Često se suočavamo s backlashom od strane društva. Ponekad se pojave ljudi koji zadirkuju izvođače dok su na pozornici, neke žene su prisiljene skrivati svoje identitete, neke ljude koji s nama dijele priče ne možemo snimati ili stavljati njihove fotografije na društvene mreže, itd. Cenzurira nas i država. Nedavno smo protjerani iz državnih prostora (Cairo Opera House) jer se predstava koju smo trebali održati bavi ‘nemoralnim’ pitanjima poput masturbacije i seksualnog obrazovanja.
Zbog svega ovoga smo pokrenuli crowdfunding kampanju – jer želimo prostor slobode, prostor lišen osuđivanja i moraliziranja, a to je postalo sve teže i teže pronaći. Ponekad držimo radionice u nesigurnim četvrtima, ili radimo probe na parkiralištima ili u svojim dnevnim boravcima, jer ne možemo naći odgovarajući prostor.
Rodni problemi su u fokusu vašeg aktivizma. Kroz vaše priče, koji su najveći problemi s kojima se susreću žene i muškarci Egipta, u odnosu na od društva postavljene rodne norme i očekivanja?
Mnogi od učestalih problema u našem društvu vežu se za seksualno nasilje, koje ima korijene u okupaciji javnog prostora i kulturno definiranoj rodnoj dinamici. Ono što se neprestano provlači kroz naše radionice je pitanje uličnog uznemiravanja – žene se boje ili ih je sram ići vani, često satima razmišljaju što će odjenuti, koju rutu za šetanje odabrati i sl. Za muškarce postoje slični problemi. Iako se u medijima ne priča o tome, i muškarce se uznemirava na ulici. Naše radionice pomažu i ženama i muškarcima da se povežu s drugima koji su imali slična iskustva, da uvide kako nisu sami/e, što im daje snage da stanu na pozornicu i ispričaju svoju priču, podižući svjesnost o tim problemima.
{slika}
Postojanje ovog prostora za pričanje često skrivanih priča – iz svih dijelova društva, od velikog je značaja mnogima. Kakve su bile reakcije kada je projekt tek počeo i kako su se mijenjale kroz godine? Je li ljude bilo strah u početku i imate li veću potporu sada?
Imamo sreću jer imamo veliku i odanu bazu ljudi koji nas podržavaju u Kairu. Kad držimo radionice i nastupamo, predstave su gotovo uvijek rasprodane. Međutim, još uvijek se suočavamo s nekim poteškoćama u komunikaciji s publikom. Mnogi su šokirani našim predstavama, ljudi su znali otići usred predstave, ili doći do nas kasnije i žaliti se. Naravno, postoji i oni koji glasno plješću, podržavaju nas, žele nam se pridužiti u sljedećim radionicama i predstavama. U drugim gradovima je ponekad potrebno duže da probijemo led, jer smo im još uvijek novi. Sve u svemu, naše su radionice sjajan način da se povežemo sa lokalnim zajednicama, odnos s publikom napreduje iz godine u godinu, a ljudi iz manjih sredina kroz ove radionice po prvi puta razgovaraju o svojim problemima. To je na neki način zbilja revolucionarno!
Spomenuli ste prije suradnju s drugim kazalištima. Kakva je ona bila – i s privatnim i državnim kazalištima? Koliko su često bili u potpunosti spremni na suradnju, a koliko su su vas pokušali cenzurirati?
Od samih početaka vučemo taj problem s pronalaskom prostora za naše radionice i probe. Nema gdje nismo bili/e – od školskih igrališta, garaža,stanova, kafića, knjižara, itd. Da bi nastavili dijeliti priče koje nam stižu, trebamo siguran i otvoren prostor – kako bismo mogli držati radionice, ali i pokrenuti druge aktivnosti koje bi nam omogućile da budemo dugoročno održivi, i izvan dohvata onih koji nas pokušavaju cenzurirati i kontrolirati sadržaj koji izvodimo.
Bilo je mnogo takvih pokušaja. Sve ovisi o okolnostima, ali i o legalnosti i neovisnosti prostora. Cenzurirati su nas pokušali i u državnim i u privatnim kazalištima, ali svaki puta kada su naša scenariji i rukopisi podvrgnuti takvom procesu – odbijamo nastupati u tim prostorima. Jedno od naših najvažnijih načela je da priče koje smo dobili ispričamo točno onako kako su napisane ili izrečene.
{slika}
Trenutno je u tijeku crowdfunding kampanja za BuSSy. Cilj je financiranje vlastitog prostora za BuSSy, koji bi vam omogućio toliko željenu i potrebnu slobodu i neovisnost. Kakvi su vam planovi za budućnost, čemu se nadate, o čemu sanjate?
Kroz našu crowdfunding kampanju cilj nije samo financiranje vlastitog prostora za radionice i predstave, već se nadamo da bi projekt mogao postati dugoročno održiv kroz nekoliko godina. Želimo redovito održavati radionice, večeri otvorenog mikrofona i mini performanse u našem novom prostoru. Nadamo se da ćemo s vremenom moći same financirati sve aktivnosti i razvijati se i dalje, pogotovo u manjim sredinama, izvan Kaira.
