Svi/e smo već navikli/e na to da mediji na žene u politici i sukobima uglavnom gledaju kao na abnormalnu pojavu ili njenu ulogu banaliziraju i seksualiziraju, i Hrvatska tu nije iznimka. No, samo zato što je riječ o medijima od kojih ni ne očekujemo bolje i samo zato što velik dio građana/ki ionako ne doživljava hrvatske političare i političarke ozbiljno, ne znači da to trebamo prihvatiti kao standard. Izvještavanje o izbjegličkoj krizi ne bi se trebalo baviti ljepotom ženskih izbjeglica “kojoj nisu naštetili ni višetjedni napori“, niti bi se izvještavanje sa saborske sjednice trebalo svoditi na to kojoj političarki “nije bilo dovoljno hladno” da odustane od seksi minice koja “zapada za oči” (ako ničije, onda one dežurnog voajera s kamerom iz redakcije).
“Ah, to je Jutarnji šta očekuješ”, “Dobro, net.hr/24 sata, tko to uopće čita” i slične defetističke reakcije nisu rješenje ni utjeha jer je riječ o medijima koji imaju od 500 000 do milijun fanova na društvenim mrežama. Isto tako, časopisi usmjereni prvenstveno na žensku publiku uglavnom se, govoreći o političarkama i aktivistkinjama, fokusiraju samo na njihov obiteljski život, usklađivanje majčinskih i poslovnih obveza i obavezno “što se nalazi u vašem nesseseru?”.
Što drugo onda očekivati kad mediji “izvještavaju” o političkom angažmanu Kurdinja ili čak ISIL-ovih nevjesti? Potonjima je lako oduzeti političnost tvrdnjama da trče u kalifat privučene Nutellom i mačkama jer njih ionako treba sotonizirati i prikazati na način na koji se muslimanke uglavnom prikazuju u orijentalističkom medijskom diskursu: kao slabe, potlačene, ispranog mozga i izmanipulirane žrtve. No, s Kurdinjama su u drukčijoj situaciji.
Tako se, s holivudskom lakoćom, dojučerašnje teroristkinje o kojima se nije govorilo pretvaraju u jake, opasne i fatalne ubojice džihadista. Ono na čemu su mediji najzahvalniji jest i činjenica da su mnoge od njih – lijepe. Alhamdulillah! Ima li boljeg načina za približiti ih publici od toga da se uklone one koje ne odgovaraju zapadnjačkim idejama lijepog, te da se filtriraju od svoje ružne ideologije i povijesti? Tako seksualizirane i depolitizirane postaju strašne žene (“Amazonke” koje gledaju smrti u oči) s kojima suosjećamo i kojima smo zahvalni jer vode bitku protiv *naših* bad guys (dok smo, primjerice, s njihovim turskim bad guys mi Zapadnjaci već dugo prijatelji pa je to trenutno nezahvalno spominjati, a i pokazuje kako ih herojima ne čine njihova djela već njihovi neprijatelji kada postanu i naši).
Od seksističke i senzacionalističke borbe za klikovima ne prezaju čak ni portali imena Human Rights Observers (koliko god im ono pretenciozno stajalo) s naslovima poput “Prekrasne kurdske žene koje plaše ISIS-ove borce“, pa zašto bi se onda libio i Večernji list u kojem i same novinarke podliježu logici žene = seks = profit te tako jedna od njih piše o “atraktivnoj Dankinji koja se u Siriji borila protiv ISIL-a“.
Kurdska borba traje desetljećima i to samo ako je promatramo u njenom modernijem institucionaliziranom obliku kao npr. Kurdistansku radničku partiju (PKK) i vojne Jedinice narodne zaštite (YPG). Inspirirani marksističkim idejama i s više tisuća aktivnih članica bore se za svoje pravo na samoodređenje, a od strane NATO i EU proglašeni/e su teroristima/kinjama. No, njihova (naročito ženska) bitka je u jeku aktualnog sukoba s ISIL-om izvađena iz konteksta, “oprana” od viška sadržaja i prezentirana zapadnjačkoj publici na način koji je njoj blizak i koji želi vidjeti i čuti, baš kao što je i dominantni zapadnjački feminizam gurnuo u stranu one feminizme radikalnijeg predznaka koji propituju status quo. Mainstream feminizam je utjelovljen u zvijezdama poput Beyonce koje promoviraju imidž zgodne, sposobne, samo(za)dovoljne žene čiji se politički angažman svodi na promoviranje slobode životnog stila, a bračno druženje i naslikavanje s predsjednikom Obamom i njegovom suprugom više služe za održavanje slike idealne američke obitelji negoli su politička poruka. I to je okej, ako vas ne zanimaju implikacije Obamine politike na ostatak svijeta. Isto kao što medije ne zanima zašto se Kurdinje uistinu bore.
Naravno, nisu one u potpunosti depolitizirane dok se bore protiv ISIL-a, no njihovi razlozi za borbu i njihova politika prilično su pojednostavljeni i banalizirani. Njihova borba je dehistorizirana i svodi se na trenutnu borbu za opstanak, jer zadnje što nam treba jesu zgodne YPG partizanke koje ponovno spominju socijalizam i nose crvene petokrake na uniformama. Na sličan način su politika i mediji iskoristili i Nobelovku Malalu Yousafzai, koja im je dobro došla kad je promovirala ideju ženske edukacije, ideju koja se za nas više-manje podrazumljiva, no snažno je oružje u borbi protiv neprijateljskih talibana. No, njen posjet pakistanskoj Marksističkoj ljetnoj školi 2012. godine i izjava kako je uvjerena da je “socijalizam jedino rješenje” te kako stoga podupire “sve drugove da dovedu ovu borbu do konačne pobjede jer će nas jedino to osloboditi lanaca fanatizma i eksploatacije”, prošli su izignorirano od strane medija. To je već ideja koja bi nam se mogla obiti o glavu.
Ono što mediji ne žele priznati jest to da Malalin i kurdski feminizam nisu zasebni entiteti kakvim ga oni nastoje prikazati i kakav završava u kapitalizmu jednom kad žena stekne jednaka prava postati eksploatatorica kao i muškarac. Njihov feminizam duboko je povezan s idejom jednakosti i pravde u rodnom, političkom, ali i ekonomskom smislu, a njihova borba protiv ISIL-a je usputna uz onu – za nas još radikalniju – koju vode do konačnog cilja: uspostave pravednijeg i egalitarnijeg društva, kako za žene, tako i za muškarce. Upravo ta borba Kurdinje je i dovela u kategoriju teroristkinja i smiješno je misliti da je Zapadu stalo do njih, koliko god “hrabre i lijepe” bile. Jer, čim se krhki odnosi snaga na Bliskom istoku promjene, a jučerašnji neprijatelji postanu prijatelji i obrnuto, kako to u igri velikih i biva, Kurdinje nam više neće biti potrebne, mediji će im tiho i neprimjetno okrenuti leđa i bit će – ciao bella…
