Preporuke top x i xx knjiga za ljeto su svugdje, mnogi/e će reći kako su isfurane, uvijek iste, nepotrebne i promašene – ali mišljenja sam kako je bilo kakav način spajanja čovjeka s knjigom dobra stvar, pa je zato Libela pripremila svoju malu listu knjiga koje možete čitati u ljeto, jesen, zimu i proljeće. Ovoga puta fokus nam je na autoricama s Bliskog istoka i (Sjeverne) Afrike, ali imamo i jednu iznimku od tog pravila. Dobro vam čitanje!
Volim sutra, Faïza Guène{slika}
Volim sutra francusko-alžirske spisateljice Faïza Guène je poluautobiografski roman-dnevnik, isječak iz života Dorije, žive, duhovite, iskrene i britke petnaestogodišnjakinje, koja živi u predgrađu Pariza Livry-Gargan, u čuvenom 93. okrugu, poznatom po visokoj stopi nasilja i brojnoj populaciji imigranata. Dorija živi sama s majkom otkad ih je njezin otac napustio, otišavši u Maroko da pronađe mlađu i ‘plodniju’ ženu. Guene je Volim sutra napisala kad joj je bilo devetnaest godina, što se očituje u strastvenosti, izravnosti i mladenačkom otporu koji dominira knjigom. Roman je pisan svakodnevnim jezikom, jednostavno, ogoljeno, s puno homora i samoironije. Važan je portret života mladih na marginama – Guène kroz ovaj kratki roman donosi galeriju smiješnih i poetičnih likova: Dorijine majke, spremačice u hotelu Formula 1 na Bagnoletu, njezina prijatelja Hamoudija, starijeg dečka iz naselja koji je zna otkad je ‘bila velika kao pločica hašiša’, gospođe Burlaud, školske psihologinje koja nosi haltere i vonja na šampon protiv ušiju, socijalnih radnika koji po zadatku prolaze njihovim malim dvosobnim stanom, vršnjaka Nabila, koji joj daje instrukcije i koristi priliku da joj ukrade prvi poljubac, Aziza, trgovca kojeg Dorija uzalud pokušava namjestiti svojoj majci, a on ih čak neće ni pozvati na svoje vjenčanje.
Guène i dalje živi u pariškom predgrađu Pantin s roditeljima, bratom i sestrom. Kiffe Kiffe Demain je izašla 2004. godine, roman je preveden na više od dvadeset jezika, postao hit u Francuskoj i prodavao se u tisućama primjeraka (očigledno progovara o nekim istinama), ali su ga unatoč tome važne i prestižne nagrade zaobišle, jer elitni dio francuske književnosti još uvijek odbija otvoriti svoja vrata ovakvim fenomenima. Nije to nebitno i slučajno, kao što nije nebitan gnjev, beznađe, i ogorčenost koja progovara sa stranica ove knjige. Guène tako piše: “Moja majka je zamišljala da Francuska izgleda kao u crno-bijelim filmovima iz šezdesetih godina, onima s mladim ljepuškastim glumcem koji, s cigaretom u ustima, priča svojoj ženskoj hrpu izmišljotina. Njena sestrična Bouchra i ona uspjele su hvatati programe francuskih TV-postaja pomoću neke eksperimentalne antene sklepane od posude za kus kus od nehrđajućeg čelika. Onda, kad je u veljači 1984. stigla s mojim ocem u Livry-Gargan, pomislila je da su se ukrcali na krvi brod i pogriješili državu. Rekla mi je da je po dolasku o ovaj minijaturni dvosobni stan prvo povratila. Pitam se je li to bila posljedica morske bolesti ili slutnja njene budućnosti u toj rupi”.
Teaching My Mother How To Give Birth (Učim majku kako da rodi) Warsan Shire
Warsan Shire somalijska je pjesnikinja rođena u izbjeglištvu u Keniji. Njena je obitelj kasnije iz Kenije emigrirala u Englesku, gdje Shire i danas živi. Njezina prva zbirka pjesama, Teaching My Mother How To Give Birth, objavljena je prije pet godina. U međuvremenu je Shire pisala nove pjesme, njen talent je prepoznat diljem svijeta, a posebnu je pozornost dobila kad je njena poezija postala dio albuma Lemonade (novi album Beyonce).
Teaching My Mother How to Give Birth je tanka zbirka poezija, može stati u svaku torbu i malo veći džep, što je dobro, jer ćete je htjeti imati uz sebe, čitati iznova, ponavljati stihove kao mantru. Dio pjesama možete pročitati i online na hrvatskom, zahvaljujući prijevodu Lucije Ražnjević.{slika}
Shire piše o izbjeglištvu, ratu, nasilju, silovanju, (samo)ubojstvu, o načinu na koji život nemilosrdno bičuje sve, a posebno žene (ima jedan njen stih koji se svima ureže u pamćenje – To my daughter I will say/When men come, light yourself on fire). U pjesmi Pokušaj plivanja s Bogom (prijevod Ražnjević) Shire piše:
Estagfirullah
Majka kaže da ovaj grad polako ubija sve naše žene;
vježba pritom leđni stil u javnom bazenu.
Mislim na Kadiju, tijelo ju je izdalo
na putu od zgrade.
Instruktor nam govori da je 19 minuta i 21 sekunda
najduže što je ljudsko biće zadržalo dah
pod vodom. Kod kuće u kadi,
moja se kosa nadimlje na površinu kao loza, ostajem pod vodom
dok više ne mogu izdržati, razmišljam o svim stvarima
kojima sam dopustila da mi izmaknu iz ruku.
Inna Lillahi wa inna ilayhi raji’un
Majka kaže da nitko ne može protiv toga –
tijela koje se vraća Bogu,
ali kako je pala, na lice,
u prašinu,
usta punih zemlje,
zraka, zubiju, krvi,
noseći bijeli pamučni baati,
razvezane kose nadimljene ounsijem,
pitam se je li Kadija vjerovala
da će plutati.
Naposljetku, Shire piše o domu i odsustvu doma kao malo koja pjesnikinja danas, reže, secira, slika bol: “Pa, mislim da me dom ispljunuo, nestanci struje i policijski sat kao jezik uz klimavi zub. Bože, znaš li kako je teško pričati o danu kada te vlastiti grad vukao za kosu, kraj starog zatvora, kraj školskih vrata, kraj gorućih torza nabijenih na stupove kao zastave? Kada upoznam druge nalik sebi, prepoznajem čežnju, nedostajanje, sjećanje na pepeo na njihovim licima. Nitko ne napušta dom osim ako dom nisu usta morskog psa. Nosila sam tu staru himnu u ustima tako dugo da više nije bilo mjesta ni za jednu drugu pjesmu, drugi jezik i drugi govor. Poznajem strah koji te prekriva, u potpunosti guta. Rastrgala sam i pojela svoju putovnicu u hotelu zračne luke. Naduta sam jezikom koji si ne mogu priuštiti da zaboravim”.
Amerikana, Chimamanda Ngozi Adichie
{slika}
Chimamanda Ngozi Adichie je poznata nigerijska spisateljica koju jako volimo i o kojoj smo već pisale na Libeli. Amerikana je njen treći roman, koji donosi priče iz poslijeratne Nigerije, ali i priče Nigerijaca koji kuju nove živote u SAD-u i Velikoj Britaniji. U fokusu su Ifemelu i Obinze, mladi par (prva ljubav), koji se razdvajaju u potrazi za boljim, drugačijim životom. Adichie u knjizi dobro opisuje vrstu shrvanosti s kojom se oni suočavaju – Nigerija je zatrovana korupcijom i siromaštvom, ali ljudi iz nje ne bježe (samo) zbog rata i gladi, već zbog druge boljke, ponekad podjednako pogubne. Radi se o, kako piše Adichie, ‘letargiji uzrokovanoj nedostatkom izbora’.
Ifemelu, koja je zvijezda romana, odlučuje otići na studij u SAD i tako postaje prava Amerikana u očima Nigerijaca koji su ostali u Nigeriji. Obinze ne uspijeva dobiti američku vizu i odlazi u Englesku gdje radi ilegalno i na kraju biva uhićen i deportiran natrag u Nigeriju. U trenutku kada Ifemelu kroči na američko tlo, knjiga je ispunjena njenim opažanjima o rasi i rasizmu koji vlada američkim društvom (Ifemelu pišući o rasizmu vrlo brzo postaje poznata blogerica). Adichie se ne libi pisati kritično, zaoštriti svoje pero – ovo je politički roman o identitetu imigranata, pitanju rasizma i sveprisutnoj diskriminaciji drugih i drugačijih. Sve se to izražava kroz beskompromisni lik Ifemelu, za koji je Adichie dobila brojne kritike i komentare u stilu ‘ali zašto nije miroljubiva i simpatična’, i opaske da bi ženski lik trebala napisati drugačije – Ifemelu je predrska, svojeglava, ratoborna. Naravno, na takve se kritike Adichie nije obazirala.
U jednom postu s bloga koji Ifemelu piše tako stoji: “Prijatelj prijatelja, cool američki crnac s hrpom para, piše knjigu Kako putovati kao crnac. Ne samo crnac, kaže on, nego uočljivi crnac, jer ima raznih vrsta crnaca, ali on ne misli na onu ekipu koja izgleda kao Portorikanci ili Brazilci i slično, misli na stvarno crne crnce… Putni vodiči vam kažu što možete očekivati ako ste gay ili ako ste žena. Kvragu, trebali bi to napisati i za one koji su vidljivo crni. Ja sam crn da crnji ne mogu biti. I danas bi bijelci na Jugu pogledavši me pomislili – gledaj, ide veliki Crnjo”.
Beskrajan je zatvor, Assia Djebar
{slika}
Fatima-Zohra Imalayen, poznata pod spisateljskim imenom Assia Djebar, umrla je prošle godine u sedamdeset i devetoj godini života. Djebar je bila poznata alžirska spisateljica i redateljica. Čitav život pisala je na francuskom i 2005. godine primljena je u francusku Akademiju kao prva frankofona spisateljica arapskoga podrijetla.
Bila je feministkinja, a njezina pjesnička i prozna djela voljena su i cijenjena zbog pronicljivog poništavanja granica između kulture, jezika i povijesti. Kroz svoje se pisanje borila za ljudska prava u rodnom Alžiru, ali i u čitavoj regiji i svijetu. Nije samo upirala prstom, uzimala je u obzir kontekst i širu priču, pitala se zašto se nešto događa. U arapskom su je svijetu često kritizirali zato što je pisala na jeziku kolonizatora, iako je, kako objašnjava Subhi Hadidi, na francuskom pisala kako bi dokumentirala brutalnost i opresiju kolonizatora i učinila svoja djela dostupnijima, a svoju kritiku glasnijom.
Beskrajan je zatvor je roman mozaične strukture objedinjen tematikom zatvora koji svatko nosi u sebi samom, te boli zbog neuspjelih pokušaja da se iziđe iz zidova banalnosti i okvira nametnutih mjestom i prostorom u kojim se pojedinac zatekao. U prvom dijelu romana, koji je u velikoj mjeri obilježen autobiografskim elementima, Djebar ponire u vlastitu nutrinu iznoseći priču o svojoj zabranjenoj ljubavi kojom je prekršila tradiciju nametnutu (arapskoj) ženi. Drugi dio romana slijedi tragove koji se protežu Magrebom i Mediteranom, te iznosi priče o osobama u čijim su se sudbinama ispreplele kako kršćanska tako i muslimanska tradicija. Poseban naglasak stavljen je na osobne pripovijesti arapskih žena Magreba od rimskih vremena do danas, nastojeći čitatelju prenijeti njihov osjećajni i misaoni svijet.
Djebar progovara o mislima koje je pritišću: “Pišući o mrtvima moje zemlje u plamenu, u prošlom stoljeću, mislila sam da krv ljudi današnjice (krv Povijesti i gušenja žena) potječe kako bi okaljala moje pisanje, i osudila me na šutnju”. Mrtve su ponajprije žene, a njihova smrt tišina. I zato je Djebar pisala.
Aya iz Yopougona, Marguerite Abouet
{slika}
“To sam htjela pokazati u Ayi: Afriku bez ratova i gladi, Afriku koja istrajava usprkos svemu jer, kako mi kažemo, život ide dalje”, tako je ideju svoog grafičkog romana Aya iz Yopougona sažela Marguerite Abouet, spisateljica iz Obale Bjelokosti.
Aya iz Yopougona je priča o istoimenoj devetnaestogodišnjoj junakinji, bistroj i marljivoj Ayi, njenim lakomislenim i veselim prijateljicama Adjoui i Bintou, te njihovim susjedima i rodbini koji se vole miješati u tuđi posao. Duhovita je i dovitljiva priča o želji za radošću i slobodom, o sitnim zadovoljstvima i problemima svakodnevnog života u Obali Bjelokosti, osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Zabavna, nepretenciozna priča o životu u radničkoj četvrti Yopougon (koji od milja zovu Yop City, ‘kao iz američkih filmova’), puna je pozitivnih vibracija i životne radosti. Donosi nam svijet u kojem je odrasla Abouet i kojem je ovim grafičkim romanom htjela odati počast. Sve je to ispričano kroz likove koji govore slengom, opušteno, uz puno smijeha, likove koji žive u trenutku i nigdje drugdje.
Valja spomenuti i sjajnog Clémenta Oubreria, čije crteži puni zaigranih, mekanih linija, ispunjeni toplim bojama, savršeno hvataju emociju Aye, njenih prijateljica i svega što čini njihove živote i krajolik koji ih okružuje. Čitajte i gledajte, osjetit ćete podrhtavanje iz zvučnika malih noćnih klubova, vidjeti šarene zrake koje zasvjetle noć u tim prilikama, čut ćete kokoši koje tjeraju jutro svojim kokodakanjem, osjetit ćete prašinu na bosim nogama uz grleni smijeh Aye i njenih prijateljica dok pričaju o simpatijama, modi, plesu, slobodi.
Luda knjiga: Sasvim pogrešno ispripovijedana kratka povijest jedne ludnice, Ayfer Tunç
{slika}
Ayfer Tunç je jedna od najutjecajnih turskih spisateljica današnjice, a Luda knjiga je knjiga koja je zaludila čitavu Tursku. Priča u Ludoj knjizi ide ovako: 4. veljače 2007. naoko je uobičajen dan u Psihijatrijskoj bolnici smještenoj na crnomorskoj obali. Tog Valentinova, gost govornik, prof. Ulku Birindži, sprema se održati predavanje na temu ljubavi ni ne sluteći da će se Dan zaljubljenih pretvoriti u najcrnju srijedu koja će zadesiti bolnicu od njenog osnutka.
No, prije Crne srijede upoznat ćemo na stotine junaka, proći zemljovidom Turske i svjedočiti njezinoj prošlosti i sadašnjosti. Bolnica, čija gradnja je počela 1898. i koju je nesposobni arhitekt osudio na doživotno sljepilo zbog kojeg nikada neće vidjeti Crno more premda je od njega dijeli samo zid, postat će pozornica za preko tri stotine izmišljenih i stvarnih likova čije se priče isprepliću, bilo zbog zapanjujućih presijecanja njihovih života bilo posredstvom drugih likova, događaja ili predmeta.
Ljudi koji ludnicom prolaze ili je se na bilo koji način dotiču međusobno su povezani lancem života na kojeg utječu deseci događaja, a njihove priče, neke vesele i komične, neke tragične i uznemirujuće, ironiziraju činjenicu da su sami tvorci svoje sreće.
Kako piše Tunç, na život utječe splet okolnosti koji se dogodio u prošlosti, a svi svojim odlukama i postupcima djelujemo na nekoga i nešto u budućnosti (iako nam posljedice tog domino efekta često ostaju nevidljive). Tunç s lakoćom u priču uključuje stotinu likova, bez ijednog ‘glavnog’ lika, i sve (začuđujuće) sjajno funkcionira – priča teče i želite još. Svakako zaslužuje da se ludilo proširi i van Turske – čitajte Tunç!
The Stone of Laughter, Hoda Barakat
{slika}
Kada pričam s prijateljima iz Libanona, Sirije, Palestine, ime koje im često prelazi preko usana, kada je u pitanju suvremena arapska književnost, je Hoda Barakat. Barakat je libanonska spisateljica koja trenutno živi u Francuskoj. Njezine knjige nažalost još uvijek nisu prevedene na hrvatski, ali toplo preporučujem da, ukoliko ste u mogućnosti, nabavite The Stone of Laughter na engleskom.
Kada se knjiga prvi puta pojavila na arapskom, 1990. godine, bio je to hrabar, radikalan trenutak, a roman je brzo prihvaćen kao jedno od najboljih djela koja opisuju građanski rat u Libanonu (ali i više od toga). Glavni lik romana je Khalil, gej muškarac koji pokušava pronaći način da izbjegne ideološka i militaristička svrstavanja dok promatra kako se Bejrut, grad koji mu je dom, grad koji voli, ruši i tone u propast. U takvom gradu, naposljetku, nitko ne može ostati neutralan. Priča je to i o ljubavi, zabranjenoj zbog diskriminacije homoseksualaca, dvostruko izgubljenoj zbog horora rata.
Barakat je roman napisala tijekom dugih mjeseci skrivanja u podrumu u Bejrutu, dok je svugdje oko nje bjesnio građanski rat. Sama radnja romana je veoma razgranata, šizofrena, priča je izlomljena, na trenutke nepovezana, naglo presječena – stil podupire sadržaj, način na koji Barakat piše savršeno dočarava dinamiku rata i uvjete u kojima je ovo djelo pisala.
Neke su važne stvari, napominju mi prijatelji, izgubljene u prijevodu s arapskog na engleski, ali knjigu svakako vrijedi pročitati – sve ono što je sačuvano sasvim je dovoljno za toplu preporuku.
Djevojke koje sjaje, Lauren Beukes
{slika}
Za sve koji/e vole dobre trilere, tu je južnoafrička spisateljica Lauren Beukes. Beukes je pažnju šire javnosti privukla 2011. godine, osvojivši prestižnu nagradu Arthur C. Clarke Award za svoj roman Zoo City. Roman Djevojke koje sjaje objavljen je prije dvije godine i od tada je Beukes postala još popularnija, s razlogom (gostovala je i u Hrvatskoj promovirajući Djevojke koje sjaje).
Djevojke koje sjaje je napeti triler o serijskom ubojici koji putuje kroz vrijeme i preživjeloj žrtvi koja ga pokušava zaustaviti. Godine 1931. Harper Curtis nakon počinjenog ubojstva bježi od podjednako nasilnih utjerivača pravde. Spletom okolnosti uspijeva im uteći i sklonište pronalazi u napuštenoj kući u zabačenom dijelu Chicaga, koja mu otkriva paralelne svjetove i njegovu misiju – da uz pomoć putovanja kroz vrijeme ubija djevojke koje sjaje. Kirby Mazrachi jedna je od njegovih budućih žrtava, jedina koju nije uspio ubiti i ona koja će povezati dostupne dokaze koji nemaju nikakvog smisla.
Kirby je sjajna, inteligentna, hrabra, neovisna, drska kada treba biti, beskompromisna i odlučna. Lako je zavoljeti Beukes uz takve likove i napetu, čudnovatu radnju, koja će vas tjerati da brzo (jako brzo) okrećete stranice. Idealno za pročitati u lijenim ljetnim popodnevima!
Kućni pištolj, Nadine Gordimer
{slika}
Još jedna južnoafrička spisateljica, velika Nadine Gordimer, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 1991. godine. Kućni pištolj nije njeno najpoznatije djelo (July’s People jest, također sjajna knjiga), ali jest djelo na koje bi čitatelji/ce trebali/e obratiti pažnju. Knjiga je objavljena prije gotovo dvadeset godina, ali je zbog svoje tematike i kompleksnosti i dalje svježa i relevantna, i bit će još dugo vremena.
Gordimer u knjizi preispituje što se događa u obitelji u trenutku kad jedan njezin član biva optužen za umorstvo. Carl Jespersen je nađen mrtav, usmrćen hicem iz kućnog pištolja (kućni pištolj kao kućni ljubimac, svakodnevna stvar), u kući u kojoj je živio s još dvojicom stanara. Duncan, stanar Carlove vrtne kućice, na temelju iskaza svjedoka, biva uhićen i optužen za ovo ubojstvo. Duncanovim roditeljima, bračnom paru Lindgard, privilegiranim bijelcima koji se u cijelom svom životu nisu suočili s najmračnijim sjenama društva u kojem žive, taj događaj prekida niz od pedeset mirno proživljenih godina jer se ‘ono strašno’ više ne događa negdje drugdje.
Duncan priznaje krivnju, a njegovi roditelji upleteni su u grub i okrutan proces prihvaćanja mogućnosti da je njihov sin počinio nezamisliv zločin. Dolaze tako po prvi puta u sudnicu, u posjete u zatvor, a kao Duncanova odvjetnika zapošljavaju crnca, povratnika iz političkog egzila. Duncan je ogledalo u koje dugo nisu htjeli pogledati, a sad očiju širom otvorenih bulje u svu tminu društva i svoju ulogu u njemu, spotičući se o vlastite predrasude i tiha zlodjela. Njihov sin je njihova šok terapija.
Priča o Duncanu je ujedno i priča o južnoafričkom društvu, podjelama koje još uvijek postoje, zločinima koji se još uvijek ne priznaju kao takvi, i zato je posebno važna. Gordimer je preminula prije dvije godine, prizovite je natrag među žive – čitajte!
Zvjezdani trenutak, Clarice Lispector
Velika brazilska književnica Clarice Lispector je naš bonus, iznimka od pravila. Njezina knjiga Zvjezdani trenutak posljednja je na ovoj listi, i posljednja u njenom životu – svojevrsna oporuka.
{slika}
Priča je to o Macabéi, prostodušnoj djevojci iz gradića Maceióa na sjeveroistoku Brazila (istog onog u koji je 1922. iz Ukrajine u Brazil stigla obitelj Lispector), koja se u potrazi za boljim životom seli u Rio de Janeiro. Iako je siromašna, Macabéa bez promišljanja i propitivanja živi u svojevrsnom utopijskom stanju, neukaljanom razumom, zbog čega je usprkos svojem izvanjskom jadu iznutra potpuno slobodna – ona nije svjesna koliko bi nesretna zapravo trebala biti.
U svojoj prostodušnosti Macabéa se odbija uklopiti u moderno kapitalističko društvo – ona je ‘nesposobna za život’, ne vodi je materijalizam, ne teži biti bogata, velika, poznata, cijenjena. Ona jednostavno postoji! Ne propituje se, živi drugačije od većine ljudi i, kako se ističe u predgovoru knjige, zapravo utjelovljuje utopiju mogućnosti čistog postojanja utemeljenog na osjetima i neukaljanog razumom, u njoj je ostalo sačuvano nešto prirodno i iskonsko, nešto što prethodi civilizaciji. Drugi je doživljavaju kao jadnu, glupu, zaostalu, ali nju to ne brine previše, jednostavno o tome ne razmišlja.
Ostaje dojam da je Lispector pisala o Macabéi kao o onome što je zapravo htjela biti, što je, gledajući unatrag, trebala biti. Zvjezdani trenutak je pisala na smrtnoj postelji, a Macabéa je njen poziv na jednostavnost, na uživanje, na čisto bivanje. Za Lispector je možda bilo kasno, ali za druge nije kasno da se, ako se već moraju nešto pitati, pitaju je li nebo gore ili dolje. Njena oporuka neka nam bude opomena.
Lispector piše: “Stanovala je u Ulici Acre, radila u Ulici Lavradio, a nedjeljom bi se motala po pristaništu gdje bi joj se, tko zna zašto, steglo srce kad bi zatrubio teretni brod poput prekrasnog, ali bolnog, kukurikanja pijetla. Taj je pijetao dolazio iz ‘nikada’. Dolazio je iz beskraja sve do njezina kreveta, odajući joj zahvalnost. Imala je lak san jer je već gotovo godinu dana bila prehlađena. U zoru bi je obuzimali napadi suhog kašlja: pokušavala bi ih prigušiti svojim mlitavim jastukom. Ali djevojkama s kojima je dijelila sobu – Mariji da Penhi, Mariji Aparecidi, Mariji Jose i samo Mariji – to nije smetalo. Bile su preumorne od rada koji nije bio manje mučan zato što je bio bezimen. Jedna je prodavala rižin puder Coty, zamislite samo. Jednostavno bi se okrenule na drugu stranu i ponovno zaspale. Djevojčin kašalj zapravo bi ih uljuljkao u još dublji san. Je li nebo gore ili dolje? O tome je razmišljala djevojka sa Sjeveroistoka”.
