Mandy Gray opisuju kao lažljivu ljubavnicu s neutaživom žeđi za osvetom nevinom muškarcu. Zna se da je sudjelovala na kasnim noćnim okupljanjima s drugim ženama. Kažu da joj cilj steći slavu i bogatstvo time što izmišlja priče kojima opovrgava patrijarhalne narative.
Pravni sustav automatski pretpostavlja da laže i da je promiskuitetna, te da ima sposobnosti opčiniti i zavesti sudnicu svojim “činima”.
Ova priča možda zvuči kao nešto što je izašlo ravno iz vremena suđenja vješticama iz Salema s početka 17. stoljeća – no zapravo, Gray je žena iz današnjeg Toronta u Kanadi, koja se od veljače bori u često ružnom suđenju jednom muškarcu – kolegi sa Sveučilišta York, Mustafi Ururyaru – optuženom za silovanje Gray prošle godine, nakon što su se sastajali nekoliko tjedana (presuda se očekuje 21. srpnja).
To što detalji ovog slučaja tako jasno zrcale suđenja iz davne prošlosti istovremeno je znakovito i zastrašujuće. “Tada i sada, doslovno ili metaforički, spaljujemo žene na lomači”.
***
Nakon što su se upoznali, Gray i Ururyar su se sastajali nekoliko tjedana. On se počeo ružno ponašati, a Gray je rekla svojim prijateljima/cama kako joj s njim više nije zabavno. No, nakon večeri u baru s drugim članicama studentskog udruženja CUPE 3903, mislila je da je sigurnije da prespava kod njega, nego da sama uzme taksi do Toronta. Dok su hodali do njegovog stana, Ururyar joj je počeo prigovarati kako se ne ponaša u skladu s njegovim standardima “ženstvenosti”: previše je popila, dirala ga je pred drugim ljudima i nije se dovoljno trudila ispuniti njegovu fantaziju o “seksu u troje” (Gray kaže kako te njegove fantazije čak nije bila ni svjesna). Budući da se osjećala loše i slomljeno, Gray je nastavila hodati s njim misleći da će naprosto zaspati u njegovom krevetu. Umjesto toga, rekao joj je da će je te noći posljednji put jebati. Zatim ju je silovao.
Gray je učinila sve što se preporučuje učiniti kada ste žrtva silovanja. Nabavila je “rape kit“, obavijestila je studentsko udruženje i sveučilište, nazvala je policiju. Policijski inspektor joj je rekao da se njezin pristanak podrazumijevao jer je pila. Osim toga, rekao je da premda se silovanja koja počine stranci smatraju “idealnima” za okrivljavanje žrtve, poznanstvo s optuženim može biti iskorišteno protiv nje tijekom procesa.
Ururyarova braniteljica Lisa Bristow izjavila je: “Bili biste zadovoljni da ste dobili vrući seks kakav ste željeli”.
***
Premda su se na Zapadu suđenja vješticama pojavila u 15. stoljeću, nastavila su se sve do 18. stoljeća, a Crkva i država su se ujedinile protiv zajedničkog neprijatelja: žena. Kako bi spriječili žene da se pobune protiv porasta cijena hrane i da bi im se osvetili zbog nastojanja da se organiziraju, muškarci su tada mogli optužiti žene za vještičarenje. Ako je urod loš, to je zbog stare ljubomorne prosjakinje koja je bacila čîni. Ako žena nije mogla roditi, ako je bila lezbijka ili neudana, za kaznu što se ne uklapa u heteronormativni ideal bila je progonjena kao vještica.
Ako je žena iskoračila iz društveno konstruirane norme na bilo koji način (a, zapravo, i ako nije) mogla je biti smatrana vješticom. Progoni su uključivali vješanje i spaljivanje; u nekim slučajevima prisiljavali su djecu da gledaju kako im bičuju majke do smrti.
Premda je, naravno, cjelokupan broj smaknuća za ovakve “prekršaje” teško točno odrediti, Andrea Dworkin kaže: “Na cijelom Kontinentu [Europa] i Britanskim Otocima, procjenjuje se da je učinjeno oko devet milijuna ovakvih smaknuća”.
Dworkin naglašava, premda je smaknuta i nekolicina muškaraca optuženih za vještičarenje, to je bila anomalija – vještičarstvo je bilo ženski zločin.
Muškarci su, naravno, često bili ‘opčinjeni’. Podvrgnuti zlim namjerama žena, bili su prestravljene žrtve. Oni muškarci koji su bili optuženi za vještičarenje često su bili članovi obitelji optuženih žena-vještica, ili su bili na pozicijama moći ili su imali političke ambicije koje su bile u sukobu s ambicijama Crkve, monarha ili lokalnih dostojanstvenika. Muškarci su bili zaštićeni ne samo zbog vrline superiornog intelekta i poštenja, već i zato što je Isus Krist, faličko božanstvo, umro ‘kako bi zaštitio muški spol od tako velikog zločina; budući da je On rođen i umro za nas, to znači da je muškarcima zajamčena ova privilegija’. Krist je doslovno umro za muškarce i ostavio žene da se same bore sa Sotonom.
***
Još 1480-ih, žene su se suočavale s ljudima kao što su bili Heinrich Kramer i Jacob Sprenger, njemački redovnici koji su napisali službeni dokument Katoličke Crkve o lovu na vještice, nakon što ih je papa imenovao Inkvizitorima i zatražio da definiraju vještičarenje. Taj tekst koji su sastavili, nazvan Malleus Maleficarum ili Malj za vještice, bio je u upotrebi tri stoljeća. U njemu je pisalo da su žene lažljivice po prirodi i da su pohotnije od muškaraca.
U svojoj knjizi Woman hating, Andrea Dworkin objašnjava zašto ne smijemo podcijeniti značaj ove knjige:
“U Srednjem vijeku je tek nekolicina ljudi čitala, a knjige je bilo teško objaviti. Pa ipak, ‘Malleus’ je doživio brojna izdanja. Ginocid: Vještice 129 (Gynocide: The Witches 129) mogli ste pronaći u svakoj sudnici. To su pročitali svi suci – i svaki od njih je znao poglavlja i retke. ‘Malleus’ je bio u opticaju više od Biblije. To je bila teologija, to je bio zakon… Ne poštovati ga, propitivati njegov autoritet… značilo je počiniti herezu, najteži zločin”.
Danas, u slučaju Gray, vidimo da se pretpostavlja da su žene “lažljive pohotnice”; Ururyar je tvrdio da je Gray koristila svoju seksualnu moć nad njim. Ona je bila ta, kaže, koja se uvukla u krevet i pozvala ga da joj se pridruži. Ona je bila ta koja ga je zgrabila za bedro premda joj je rekao da to ne čini. Ona je bila ta koja se popela na njega da bi je oralno zadovoljio. I, naposljetku, ona se namjestila “na sve četiri” (ovaj animalistički opis podsjeća na jezik koji se koristio u suđenjima vješticama, koje su ponekad bile optužene da imaju sposobnost transformacije u životinje).
Prema G. Geiss, autorici eseja pod naslovom ‘Lord Hale, Witches, and Rape‘ (‘Slava Gospodu, vještice i silovanje’) objavljenog u British Journal of Law and Society, kralj James I. napisao je u svojoj disertaciji Demonologija (Daemonologie), koja je objavljena 1597., da žene vještičarenju privlače tri strasti: znatiželja, žeđ za osvetom i neutaživi apetit.
Jedan od ključnih argumenata Ururyarove odvjetnice Bristow bio je da je Gray izmislila svoju priču zato što se pokušava osvetiti. Točnije, sugerirala je kako je Gray samo uzrujana jer je Ururyar izabrao drugu ženu. Na tu optužbu Gray je odgovorila: “Oprostite, ali to je potpuno apsurdno. Nikada ne bih uništila svoj život ili život nekog drugog i sve stavila na čekanje čitavu godinu zbog nekoga koga sam poznavala par tjedana”.
U komentarima na članak o ovom slučaju koji je objavljen u časopisu Now 30. ožujka 2016. – “Obrana je to nazvala urotom. Ja to zovem prijateljstvom” (“The Defence Called It Collusion. I Call It Friendship“) – možemo naći salvu osuda ljutitih zagovaratelja muške supremacije koji govore da je Gray izmislila priču kako bi se proslavila i demaskulinizirala muškarce. Jedan komentator je otišao toliko daleko da joj je pripisao “sindrom gnjevne napuštene žene”.
Gray je, poput vještica iz prošlosti, bila ocrnjena zbog toga što je ostala vani do kasno u noć i što se previše zabavljala.
U svojoj knjizi “Kaliban i vještica” Silvia Federici kaže da su žene nekada bile kažnjavane zbog noćnog okupljanja jer je to bilo u suprotnosti kapitalističkoj radnoj “etici”:
“Lov na vještice je optuživao žensku seksualnost kao izvor svih zala, no to je također bilo glavno sredstvo za široko restrukturiranje seksualnog života koje je, kako bi osiguralo novu kapitalističku radnu disciplinu, kriminaliziralo svaku seksualnu aktivnost koja je ugrožavala prokreaciju, transmisiju vlasništva unutar obitelji ili je oduzimala vrijeme i energiju koju je potrebno uložiti u rad”.
Danas imamo braniteljicu Bristow koja je tijekom prvog dana suđenja silno naglašavala da je Gray pila alkohol i da je ostala vani toliko kasno da nije mogla naći otvoreni restoran – očito implicirajući da je “veseli izlazak” razlog zbog kojega je tako završila. Inspektor je, također, rekao Gray da se njezin pristanak podrazumijeva zato što je bila pijana.
{slika}
Gray se suočila s napadom zato što se oslonila na podršku drugih žena. Nakon optužbe za silovanje, Gray je osnovala grupu Silence is Violence (Šutnja je nasilje) koja je zagovarala prava žena koje su seksualno napadnute na kampusu, a njezin rad s drugim ženama dokumentiran je u filmu Slut or Nut: The Diary of a Rape Trial (Kurva ili luđakinja: dnevnik suđenja za silovanje).
Zahvaljujući feminističkim organizacijama, svaki dan je na suđenju prisustvovalo između 30 i 40 podržavateljica Gray; zadnjeg dana, podržavateljice su morale raditi smjene jer sudnica nije bila dovoljno velika za sve.
Nakon takvog kolektivnog zagovaranja, Bristow je tvrdila da je Gray profitirala na nasilju koje je doživjela, te da je to bio dio njezine feminističke agende, da njeno ponašanje pokazuje nepoštovanje suda i da jednostavno voli pažnju koju je dobila. Također, Bristow je često optuživala Gray da “uzbuđuje prisutne u sudnici” – na sličan način na koji su, kao što to piše Stacy Schiff i svojoj knjizi The Witches (Vještice), optuživali vještice iz Salema da koriste svoje čini na sucima i porotnicima.
No, najstrašnija sličnost je najeksplicitnija i najdirektnija. U 17. stoljeću, prema Federici, muškarci bi prozvali žene “vješticama” kako bi se izravno obranili od optužbe za silovanje ili bilo kakvo povrjeđivanje žena:
“Znamo da su neki muškarci napravili posao od optuživanja žena, prozivajući sebe ‘pronalaziteljima vještica’, putujući od sela do sela prijeteći ženama dok im ne plate. Drugi su muškarci iskoristili tu klimu sumnje u žene kako bi se oslobodili neželjenih supruga i ljubavnica, ili kako bi izbjegli osvetu žena koje su silovali ili zaveli”.
Nazivajući žene manipulativnim lažljivicama nisu se morali suočiti s bilo kakvom kaznom za svoje ponašanje… što je osiguralo trajanje kulturi silovanja.
Zvuči poznato?
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
