U Poreču se od 31. kolovoza do 2. rujna održava druga po redu Homo, fešta!, festival LGBT kulture koji se sastoji od izložbe, koncerata, filmova, partija, tribina i radionice. “Kultura, zabava i aktivizam u tri dana trajanja na različitim punktovima u gradu! Festival je otvoren i besplatan za sve posjetitelje/ice željne dobre zabave i novog sadržaja”, stoji u pozivu na festival. S organizatoricom i LGBT aktivistkinjom Natašom Vajagić razgovarale smo o konceptu i sadržaju festivala te o stanju prava LGBT osoba u Poreču i Istri, a detalje o ovogodišnjem programu možete saznati OVDJE.
Počnimo s onim neizbježnim. Kako je došlo do ideje za festival LGBT tematike u Poreču?
Zapravo je sve krenulo s mojim statusom na Facebooku. Žalila sam se kako nikad nisam bila na pikniku i karaokama i da trebamo organizirati lezbijski karaoke piknik. I tad su se žene zaista javile i organizirale smo Licknik – lezbijski piknik. Nakon toga, vidjele smo da postoji potreba i interes za zabavnim i kulturnim sadržajem za LGBT osobe i krenule u organizaciju festivala. U Istri ne postoji nikakav sadržaj namijenjen LGBT osobama, osim događanja koja mi kao Centar za građanske inicijative Poreč organiziramo, a ovaj tip događanja privlači najviše ljudi.
{slika}
Tko organizira festival Homo, fešta! i kako ste se odlučile za ime? (Shvaćam referencu na istarski dijalekt i igru riječima, ali je li svejedno bilo kritika na upotrebu prefiksa “homo”, koji LGBT zajednica izbjegava, i koji je vaš odgovor na tu kritiku?)
Festival organizira Centar za građanske inicijative Poreč, no provedba ne bi bila moguća bez brojnih suradnika/ica, partnera i volontera/ki. Što se naziva tiče, presudila je baš ta igra riječima, a odlučile smo i “riklejmati” riječ “homo”, kao što je zajednica izbjegavala riječ “peder” pa je na kraju preuzela taj diskurs. Zašto bježati od nečeg što jesmo, homo/bi/trans seksualni/e, samo zato što je desetljećima prije akronima LGBT riječ homoseksualnost označavala nešto loše, bolesno? Treba to mijenjati.
Kako je prošlo lanjsko, prvo izdanje festivala? Što je bilo u fokusu? Koliki je bio broj posjetitelja_ica, kakve su bile reakcije sudioništva, a kakve sugrađana_ki općenito? Je li bilo sigurnosnih problema, netrpeljivosti, itd.?
Prošlo je iznenađujuće dobro. Kažem iznenađujuće jer je mene osobno iznenadila količina podrške, ne samo raznih organizacija i pojedinaca/ki, nego i lokalnih poduzetnika/ica, institucija i političara/ki i tvrtki koje su nam pomogle na razne načine – od logističke podrške, do sponzorstava, ustupanja prostora i samog prisustva na festivalu.
Kako je to bio prvi takav događaj u Poreču, nismo znale što očekivati, hoće li sve ići prema planu, kako će ljudi reagirati, kako će mediji izvještavati i hoće li nas netko možda i napasti. Srećom, osim grupice tinejdžera koji su došli blizu lokacije održavanja i nešto dovikivali, sve je prošlo prema planu i svi dojmovi su apsolutno pozitivni. Želja nam je doprijeti do, odnosno raditi na stvaranju lokalne LGBT zajednice, no ljudi se jako teško odvaže doći na LGBT evente i strah je sveprisutan. Kroz festival je lani prošlo oko 300 osoba, no i dalje većinu nije činilo lokalno stanovništvo i na tome želimo raditi.
{slika}
Vidi li se u Poreču promjena u zadnjih godinu dana po pitanju stanja prava i/ili vidljivosti LGBT osoba?
Što se promjene u vidljivosti LGBT osoba u Poreču tiče, čini mi se da je lokalno stanovništvo sve više informirano radi događaja koje organiziramo i zbog kojih smo prisutnije u medijima, kao i radionica u srednjim školama, gdje govorimo o LGBT ljudskim pravima i to na način da dvije lezbijke sa srednjoškolcima/kama razgovaraju i odgovaraju na njihova pitanja direktno i iz “ja” perspektive. Na ovaj način osiguravamo da sugrađani/ke shvate kako to nisu “tamo neki ljudi”, nego su osobe kao i sve ostale. Drugi dio radionice je stand-up show kroz koji humorom razbijamo predrasude te se ta kombinacija pokazala vrlo učinkovitom. Povratne informacije od strane srednjoškolaca/ki, kao i profesora/ica su odlične.
Ovogodišnji program traje tri dana i sadržaj je bogat i šarolik. Kako se krojio program, što vam je bio ovogodišnji cilj?
Jedan od ciljeva je upravo vidljivost LGBT osoba i rad na razbijanju predrasuda te prihvaćanje u društvu. Važno nam je da se festival održava na frekventnim mjestima u gradu, a ne u kakvom zabačenom prostoru. Sve ostalo bilo bi kontraproduktivno i ispalo bi da se dijelimo i skrivamo. Stoga i naglašavamo kako je festival otvoren za apsolutno sve ljude željne dobre zabave i novog sadržaja. Program smo krojile u suradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, koji ima iskustva u organizaciji sličnih događanja, a Grad Poreč nam je apsolutna podrška u organizaciji festivala. Podržali su nas financijski, a i logistički. Ove godine “raspršili/e” smo se po više lokacija u gradu, što znači da nas podržavaju i lokalni privatnici i ugostitelji te Pučko otvoreno učilište Poreč, koji su nam suradnici/e na projektu.
Posebno nam je važno događanje na samoj porečkoj rivi, koje je podrazumijevalo milijun zahtjeva, poziva i razgovora za dobivanje dozvola, no niti u jednom trenutku nitko nije propitivao sam sadržaj, što je divno kad znamo u kakvoj državi živimo. Samo održavanje festivala ne bi bilo moguće ni bez financijske podrške Zaklade za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva. A sadržaja ne bi bilo bez 20 volontera/ki, aktivista/kinja, dizajnerice i izvođača/ica, koji/e ulažu svoje vrijeme, znanje i trud kako bi se ovaj festival održao i na tome smo im beskrajno zahvalne. Isto vrijedi i za brojne LGBT organizacije u Hrvatskoj i regiji.
{slika}
‘Zanimljiv sadržaj namijenjen je posjetiteljima/icama svih seksualnih orijentacija, nacionalnosti, spolova, rodova, vjeroispovijesti, boje kože i preferencija boy bandova iz 90ih, željne izlaska iz rutine i cijepljene od predrasuda’, stoji u pozivu na festival. Što sve mogu očekivati, koje su temeljne odrednice programa?
Program varira od kulturnog sadržaja, aktivizma pa do zabave i umjetnosti. Ove godine fokus nam je na važnosti podrške za LGBT osobe, kako one obiteljske, tako i društvene i političke. U Hrvatskoj se danas i dalje svako LGBT događanje kao takvo može označiti kao aktivističko pa nam je važna i tema oblika aktivističkog djelovanja, odnosno načina na koje ljudi u RH i regiji kroz svoj rad ruše predrasude, povećavaju vidljivost i rade na prihvaćanju kroz umjetnost/medije/zabavu/književnost. A sve to može se doživjeti na festivalu: od izložbe, koncerta, filmova, tribina, radionica do partyja i drag showa.
{slika}
Primjećujem da festival vrvi trans temama, koje često ostaju na margini i unutar LGBT zajednice…
Da, ove godine imamo izložbu o trenucima svakodnevnog života i borbi transrodnih osoba prije početka hormonalne terapije te prikazujemo i film s trans protagonistom.
{slika}
Često Istru percipiramo kao progresivnu po pitanju stavova o LGBT tematici pa me zanima, s obzirom na to da tamo živiš i radiš, kakvo je zapravo stanje po ovom pitanju u Istri u odnosu na druge dijelove Hrvatske i postoji li velika razlika?
Glavni problem u Istri je nepostojanje zajednice kao takve. Mi osim festivala često organiziramo razna događanja LGBT tematike, ali rijetko tko se usudi pojaviti, kako ga/ju se ne bi etiketiralo. Ljudi nisu aut. U Istri vlada ona “gledaj svoje i ne petljaj se” i jako je teško to promijeniti. Ono što je u toj uzrečici pozitivno je što se nitko neće petljati i napadati. Nemamo zabilježenih homofobnih napada. No, s druge strane, neće napadati jer ljudi nisu aut, a nisu aut jer je očito dug put ispred nas kako bi se ljudi uopće usudili živjeti slobodno.
{slika}
Nebrojeno puta sam čula da previše ističemo “to LGBT” i da je njima OK živjeti s curom/dečkom i predstavljati ih obitelji kao prijatelje/ice i da nema potrebe da se na tome radi. Ili da je naš nastup, onaj Centra za građanske inicijative Poreč, previše agresivan i nametljiv. Slično kao i pitanje “zašto Povorke ponosa i zašto to isticati”. Da, imamo političku podršku, ali nemamo onu društvenu. I dalje je biti gej ili lezbijka sramota za obitelj i i dalje su to “bolesni ljudi”. Nećete vidjeti domaće ljude da se drže s partnerom/icom za ruku na cesti. Tako da zapravo ne postoji razlika u Istri i drugim dijelovima Hrvatske, osim gradova kao što su Zagreb, Split i Rijeka, gdje postoji zajednica i gdje se kontinuirano radi na jačanju.
{slika}
{slika}
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
