“Iako bih rado da sam i sama onomad donijela drugačiju odluku, voljela bih da ste to učinili i vi i vaš ured”, rekla je Kennethu Starru – prisjećajući se u svom članku za Vanity Fair – Monica Lewinsky kada su se sreli na badnjak 2017. godine. U tom mu je trenutku, piše, pružila priliku za ispriku. Nije je dobila. Lewinsky opisuje taj susret neugodnim, ali navodi da je to bio prvi puta kada je odlučila ne pobjeći od takvog događaja. Nakon dvadeset godina sasvim se slučajno, u jednom njujorškom restoranu, suočila s tužiteljem koji je 1998. godine zbog krivokletstva proveo istragu protiv tadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona.
Nakon što je u svibnju 1994. godine optužen za seksualno uznemiravanje državne službenice Paule Jones koje se prema optužbama dogodilo 1991., dok je obnašao dužnost države Arkansas, predsjednik je pod zakletvom, na pitanje o svom odnosu s Monicom Lewinsky, izjavio da nije imao seksualni odnos s “tom ženom”. U istom je slučaju Lewinsky dala izjavu da njezin odnos s Clintonom nije bio fizički, no njezina je prijateljica Linda Tripp glavnom tužitelju Starru dala snimke razgovora u kojima joj se Lewinsky povjerava o detaljima svog odnosa s Clintonom. Svoj je iskaz kasnije – nakon istrage čiji je simbol do danas ostala plava haljina s njegovim DNK – Clinton pred porotom demantirao. Nakon istrage zbog krivokletstva provedene u prosincu 1998. godine, oslobođen je optužbi.
U istom osvrtu Lewinsky spominje svoje roditelje i članove obitelji kojima se prijetilo poslovnim i financijskim gubitcima i kaznenim progonom. Iako susret nije planirala, odlučila je na badnjak 2017., navodi, upoznati svoju obitelj s čovjekom koji im je svima prije dvadeset godina prijetio uništiti živote. Cijena njezina odbijanja suradnje bila bi 27 godina zatvora. Ono što je, pak, uslijedilo nakon 1998., za Lewinsky je bilo slično zatvoru.
Ne samo da su je zbog njega napustile i izdale bliske osobe, u prvom redu dotadašnja prijateljica Tripp, za Lewinsky je skandal s Clintonom značio medijski linč rijetko viđen do tada. Ne samo da se našla na stranicama tabloida i žutog tiska, nego je i internet, iako još u povojima i ni nalik ovome što pod tim pojmom poznajemo danas, gotovo po prvi puta pokazao svoju destruktivnu snagu. Linije između vijesti i subjektivnog mišljenja, relevantnog sadržaja i senzacije, bile su više nego ikada zamagljene i nejasne, a imale su moć širiti se u sekundi u sve brže rastući broj kućanstava. Ime Monice Lewinsky postalo je popkulturna referenca, a plava haljina općepoznat simbol i metafora. Eminem, Migos, Kanye West i Miley Cirus samo su neki od glazbenika/ca koji/e se u svojim nastupima referiraju na Lewinsky. “Hvala, Beyoncé, ali ako već oglagoljujemo, vjerojatno si mislila ‘Bill Clinton’d’, a ne ‘Monica Lewinsky’d'”, napisala je u članku za Vanity Fair Lewinsky, prozivajući pjevačicu za stihove pjesme “Partition”, koji glase: “He popped all my buttons and he ripped my blouse/He Monica Lewinski’d all on my gown”.
Žuti je, pak, tisak, papirnati i virtualni, bio nemilosrdan. Tako se 2014. godine magazin Time u osvrtu na medijski linč pita duguju li mediji i javnost ispriku Monici Lewinsky.
“Osvrt na specifične primjere danas je šokantan. The Wall Street Journal naziva Lewinsky malom bludnicom. New York Magazine piše kako je Lewinsky kao adolescentica provela dva ljeta u kampu za pretilu djecu, gdje je ‘posvećivala osobitu pažnju dječacima’ (šifra: drolja). Maureen Dowd osvojila je Pulitzerovu nagradu za reportažu o Lewinsky u kojoj ju je nazvala ‘blesavom predatorskom pripravnicom u Bijeloj kući’ i “predebelom da bi bila omiljena u srednjoj školi’. Fox News je objavio anketu o tome je li Lewinsky ‘obična djevojka’ ili ‘fufa u potrazi za uzbuđenjem”. 54 posto ispitanika glasalo je za drugu opciju”, stoji u članku.
Lewinsky je godinama nakon afere bila osuđivana i prozivana, i bila je jedna od prvih žrtava fenomena koji će kasnije biti poznati pod nazivima cyberbullying i slut-shaming. Mediji su je prikazivali, kako navodi Time, kao lukavu zavodnicu i razaračicu brakova, unatoč neospornoj razlici u moći između nje i njezina tadašnja šefa.
Kao kontrast neželjenoj medijskoj pažnji, Lewinsky u svojim tekstovima opisuje osjećaj samoće i usamljenosti kakav nikad prije nije osjetila, i kakav danas, tvrdi, ne bi osjetila da se dogodilo nešto slično. Navodi kako, iako su kasne devedesete upravo donijele masovne medije i označile početak ere u kojoj intimni detalji njezina života putem medija postaju tema neobaveznih razgovora njoj posve nepoznatih ljudi, tada nije postojao ni iscjeliteljski potencijal društvenih mreža i zajednica koje se na tim platformama stvaraju, poput #MeToo pokreta. Iako se, što Lewinsky uvijek iznova naglašava, njezin odnos s Billom Clintonom bio konsenzualan, nemoguće je zanemariti neravnopravan odnos moći predsjednika države i pripravnice, odnosno državnog aparata te medija, gotovo svakog kućanstva u svijetu i – jedne žene. Ne treba zaboraviti ni navodnu pro-feminističku politiku Billa Clintona kao demokratskog predsjednika, koja je u ovom slučaju pomogla “ušutkati” feministkinje, od kojih, prisjeća se Lewinsky, nijedna nije stala u njezinu obranu. Štoviše, za The New York Observer, spisateljica i feministkinja Erica Jong, izjavila je: “znate, muškarci se vole približiti ustima koja su bila tako blizu moći. Zamislite muškarčevu fantaziju dok se ustima spušta prema njemu”. Za svoga je mandata Clinton postavio sutkinju Ruth Bader Ginsburg za članicu Vrhovnog suda, zalagao se za reproduktivna prava, i čini se da se feministkinjama više “isplatilo” žrtvovati Lewinsky nego se zamjeriti naizgled progresivnom predstavniku i nositelju suštinski patrijarhalnog sustava. Hillary Clinton, supruga Billa Clintona i demokratska protukandidatkinja Donalda Trumpa u američkim izborima 2017., slavljena od liberalnih feministkinja kao feministička ikona i uzor, u privatnoj je korespondenciji s prijateljicom Diane Blair nazvala Lewinsky “narcisoidnim likom iz crtića”. Clinton se suzdržavala od javnog komentiranja afere, no u mainstream medijima predstavljena je kao Prva, te je hvaljena zbog svoje hrabrosti i snage.
Lewinsky se u drugom tekstu za Vanity Fair prisjeća događaja kada ju je 2001., prilikom snimanja dokumentarnog filma za HBO, pred stotinama ljudi u publici novinar pitao “kako je to biti kraljica fellatia”. Iako je iz publike čula dobronamjerne upute da ne odgovara na ponižavajuće pitanje, odgovorila je kako ne razumije zašto se cijeli odnos, konsenzualan i obostran, sveo na njezino zadovoljenje njega oralnim seksom. “Valjda je tome razlog muška dominacija u društvu”, rekla je tada.
Taj je intervju bio samo jedan događaj u vrtlogu medijskog linča Monice Lewinsky. Oženjeni predsjednik i mlada pripravnica u zamrljanoj plavoj haljini bili su poslastica za tabloide, i to je, navodi, jedan od prvih događaja koji su bili plodno tlo za lažne vijesti i irelevantne detalje “anonimnih izvora” kakve i danas poznajemo. No nije se radilo samo o medijima, i nije se radilo samo o jednoj, njezinoj priči. Tih je godina, opisuje Lewinsky, nacija doživjela blaži oblik kolektivne traume. Iako se nije radilo o masovnim poplavama, požarima i drugim prirodnim katastrofama, iako će teroristički napadi i ratovi u Afganistanu i Iraku, ekonomska kriza, i konačno predsjednički mandat Donalda Trumpa, doći kasnije, Lewinsky navodi kako se krajem devedesetih dogodila promjena u globalnoj percepciji svijeta, identiteta – ne osobnog, ali nacionalnog – i konstrukcije javnog narativa. Iako se radi o mnogo složenijim procesima nego što je priča o aferi moćnika i podređene, odnos Monice Lewinsky i Billa Clintona, prikazan kroz odnos države, medija i javnosti, koji gledani kroz prizmu roda prikazuju upravo društvenu i sistemsku ukorijenjenost patrijarhata, bio je simbol stvaranja novog narativa, novih medija, i konačno, nove kolektivne svijesti. Upravo u nedavnim događajima, u kojima žene kroz viševalne i višestrujne pokrete ustaju protiv moćnih zlostavljača i traže barem djelić pravde, Lewinsky vidi pokušaj oporavka i integracije ne samo kolektivne traume, nego i onih osobnih priča, koje napokon imaju priliku biti ispričane i dobrodošle u siguran prostor kreiran na društvenim mrežama – luksuz koji sama čitavih dvadeset godina nije imala. 1998. godine netko je drugi, naime – obično On – stvarao priču. Ipak, njezin doživljaj nije klasična priča o žrtvi i predatoru, i hvatanjem vala #MeToo i sličnih pokreta, priznaje Lewinsky, sama bi sebi oduzela mogućnost djelovanja i aktivnu ulogu u tijeku događaja devedesetih, ali i u cijeljenju koje je došlo kasnije, s godinama terapije. Lewinsky nije bila žrtva svoga šefa – iako je u odnosu s takvim disbalansom moći pristanak uvijek upitan – nego prvenstveno patrijarhalnog sustava koji ju je žrtvovao u svrhu očuvanja statusa quo i Clintonove pozicije moći. No ona je također žrtva internetskih nasilnika i medijske klime koja je, do pojave društvenih mreža i virtualnih zajednica, gotovo uvijek vlastiti profit i opstojnost temeljila na lešinarenju i opetovanom žrtvovanju najranjivijih. Anonimnost, koja je oduzeta Monici Lewinsky, poslužila je tisućama kao alat da u samo nekoliko klikova dođu do privatnih detalja njezina života, i to bez ikakvih posljedica. Danas, nakon svojevrsne promjene paradigme, upravo izlazak iz anonimnosti – ali svjesni i kontrolirani, za razliku od Lewinskynog, nasilno nametnutog i destruktivnog – jedna je od legitimnih metoda borbe protiv opresije. Povezivanje putem interneta, iste platforme koja je prije dvadeset godina omogućila identifikaciju s moćnikom te progon i izolaciju žrtve, stvorilo je danas kritičnu masu koja može potaknuti promjene – ne samo promjene ideja i diskursa, nego i stvarne, društvene, političke i financijske posljedice za počinitelje – i vratiti žrtvama moć.
Ipak, borba nije ni približno gotova. Svojim primjerom najbolje to pokazuje upravo Monica Lewinsky, na čiji račun zadnjih nekoliko godina stižu optužbe da nastoji kapitalizirati svoju priču o vezi s moćnim političarem, te kako svojim javnim istupima o internetskom nasilju želi opravdati svoju ulogu ljubavnice. To ukazuje na činjenicu da je mainstream diskurs još uvijek mizogin i lešinarski, iako možda manje nego prije dvadeset godina, kao i na činjenicu da žena, osim ako se i sama ne nalazi visoko u još uvijek patrijarhalnoj hijerarhiji moći, ostaje Druga.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
