info@libela.org, Author at Libela

Promovira li TikTok za djecu odrastanje u kojem vladaju rodni stereotipi?

Posted on July 10, 2025 by info@libela.org

O obiteljskoj dinamici roditelji „dinosauri“ jedni druge informiraju u na Facebook-u ili Instagram-u. Oni „moderniji“ najzanimljivije trenutke dijele kreirajući kratke video isječke na TikTok-u, a ako su isječci „kids friendly“ mogu se pojaviti i na Kids TikTok-u.

Posebna verzija TikTok aplikacije, neformalno poznata kao Kids TikTok namijenjena je djeci mlađoj od 13 godina u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako bi ispunili zakonske zahtjeve, računi tih korisnika/ica su privatni te oni/e ne mogu podijeliti sadržaje, slati poruke ili komentirati, već samo pregledavati i „lajkati“ onaj sadržaj koji je TikTok njima namijenio pod marketinškom oznakom „Kids“. Odnosno, onaj koji je odobren kao prikladan za njihovu dob.

U opisu Kids TikTok-a navodi se: „Discover the best TikTok videos for kids, featuring fun, laughter, and entertaining challenges designed for young audiences. tik tok kids videos, tiktok for kids content, fun tiktok kids challenges.“

Ovaj opis Kids TikTok-a generiran je od strane AI, no od istog se opisa TikTok rečenicu niže i ograđuje. Naravno, jer opis, iako naoko bezazlen i marketinški primamljiv, između redaka pokazuje kakav se u biti (štetan) sadržaj djeci plasira pod službenim opisom „iskustva posebno dizajniranog za djecu mlađu od 13 godina“ kako je navedeno u odjeljku „Account and user safety: Age requirement on TikTok“.

Pod okriljem zaštite privatnosti i promocije „primjerenog“ sadržaja za njihov uzrast, kroz pregled sadržaja na platformi, dobivam dojam da se potiče razvoj potpuno nekritičke (i vrlo mlade) publike, koja sve što može na već filtrirani sadržaj je kliknuti ili ne kliknuti „like“.

No, važno je i napomenuti da ako niste u SAD-u – ne znači da vam ti sadržaji nisu dostupni. Naime, možete ih vidjeti na TikToku kad pretražujete sadržaje pod heštegovima #Kids, #ForKids i/ili #KidTok.

Što možemo gledati na Kids TikTok-u?

Uz isprazne i kreštave animacije za djecu od kojih je većini roditelja oko mene muka, u videima su glavni akteri vrlo mala djeca redovito prikazana na ekstremno senzacionalistički način. Ponekad su našminkana, ponekad vidno pripremljena za produkciju (čitaj djevojčice) ili upravo suprotno, prikazana u spontanom ponašanju kao predmet ismijavanja (pogađate: dječaci). Redovito se prikazuju intimni obiteljski trenutci iz svih dijelova svijeta i pritom promoviraju rodni stereotipi pa su djevojčice princeze, a dječaci superheroji.

S jedne strane djevojčice danas više no ikad odgajamo da budu snažne, svoje, neovisne i samosvjesne. Istovremeno, u javnom diskursu promoviramo ulogu brižnog oca očekujući da će jednog dana takvi postati i dječaci: da će poštovati žene, da će biti prisutni i da će se znati nositi s emocijama i problemima razgovorom, a ne mišićima. Također, potičemo djecu ( i djevojčice i dječake) da izražavaju emocije, da je u redu plakati, biti tužan/na i/ili ljut/a te im nastojimo pružiti sigurno okruženje u kojem će razvijati emocionalne i socijalne vještine i samim time sutra znati kontrolirati ponašanje i kada je najteže.

S druge strane, na ovoj iznimno popularnoj online platformi roditeljima, dječacima i djevojčicama serviramo potpuno suprotan sadržaj. Stereotipan, isprazan, plastičan, ukrašen mašnicom ili skriven iza maske Spidermana.

Roze princeze i plavi šefovi

Jedan takav video na Kids TikTok-u vodi na profil @alice_princss. Odmah po fotografiji korisničkog računa vidimo da se radi o djevojčici koja račun ne bi smjela imati, a koja se u princeza stilu pojavljuje u bezbroj sličnih videa te objektivizira i koristi za reklamiranje različitih igračaka za djecu, odnosno „za djevojčice“. Ona je frizerka, kozmetičarka, vrtlarica, čistačica, princeza… Čak i kad Alice kupuje novi auto i sjeda u crni policijski džip, sama zaključuje da je taj „za dečke“, a kočija s konjem je „za princeze“, traktor ne dolazi u obzir te, naravno, pobjeđuje ušminkani autić boje ciklame s bijelim točkama i rozom mašnom. Onaj za moderne princeze iz 2025.?

Na video isječcima korisničkog računa 2023boss.baby naravno ništa rozo, osim ako je u pozadini neki animirani film ili sladoled. Glavni protagonist je dječak David, pretpostavljam rođen 2023. godine. Još jedan od mnogih „ispod 13“ otvorenih korisničkih računa čiji su vlasnici pretpostavljam roditelji. On, naravno, živi slobodno i spontano punim plućima. U dućanu uzima igračku koju želi (plavu, naravno), igra se mačevima, vozi vatrogasno vozilo, jede kako želi, pleše, pa čak i pere zube plišancima. Bravo za Davida!

Iako može djelovati kao nevjerojatna slučajnost, u biti je vrlo predvidljivo da oba profila u startu promoviraju dobro nam znanu podjelu uloga na žene kao „princeze“ i muškarce kao „šefove“. Princeze, naravno, uvijek paze na svoje „zdanje“ i „izdanje“, dok šefovi žive kako im se „hoće“ te rade „što“ i „kako“ hoće.

**Kako te poruke djeluju na (stereotipno) roditeljstvo?**

Iako je formalno dobna granica za korištenje TikTok-a 13 godina (kao i većine platformi, uz iznimku SAD-a), naravno da mnogo i mlađe djece – kao i ja upravo sada (bez korisničkog računa) – skrola po dječjim (i ne samo dječjim) računima i upoznaju se s besprijekornom svakodnevicom djevojčica i divljim svakodnevicama dječaka.

Pitam se koliko male djece i njihovih roditelja svakodnevno upija ove stereotipe. Dio se zasigurno trudi i kopirati ove ili slične račune pa nastaju novi stereotipni životi malih bića koja to nisu izabrala. Pritom prvenstveno mislim na živote djevojčica – ušminkane, vizualno opterećene i namještene živote u kojima je sve roze boje. Pravo na slobodnu igru, mišljenje i izbor gotovo da i nije opcija. To isto pravo naizgled postoji kod dječaka, ali u toj priči također je više-manje sve unaprijed predodređeno da bude „tipično muško“ – i boje i igre, odnosno, samo se takav sadržaj iz Davidovog života dijeli javnosti.

Čini mi se da je u našoj svakodnevici puno više boja u životu naše djece. U parkićima i vrtićima se djeca igraju međusobno različite igre (i mačevima, i barbikama) pa ne razumijem zašto ipak toliko lajkamo „rozu“ i „plavu“ kad smo online.

Zašto si dopuštamo popularizaciju ovih tipova sadržaja klikanjem, lajkanjem, srčekima i smajlićima pa makar kasnije imali i negativno iskustvo nakon pregleda ili, kao ja, općenito ne odobravali i zgražali se nad objavama takvih sadržaja.

Čini mi se da smo samo načelno svjesni/e da svaki pregled takvog sadržaja na neki način ima utjecaj na izbor naših roditeljskih stilova, a nerijetko i na slobodno vrijeme koje provodimo s djecom. A da ne pričamo da utječe na generiranje sljedećeg sadržaja koji nam se nudi, kupovinu igračaka, način razgovora s djecom, odabir aktivnosti i stvaranje video materijala koje i sami odlučujemo dijeliti, bili mi hejteri/ice ili fanovi/ice tipično stereotipnih objava.

Možda baš zbog takvih objava neka djeca nemaju doma ni lutke ni mačeve, pa drugdje traže priliku da se s njima igraju.

Zabrane vs. život, svakodnevica i edukacija

Nerijetko čujem da treba sve mreže djeci zabraniti. I sama se djelomično slažem jer to bi bilo najlakše rješenje, kad bi bilo moguće. No, to bi praktički značilo brisanje svih društvenih mreža (i naših) jer ako djeca nemaju svoj profil na TikToku, tim istim videima pristupaju preko našeg YouTube-a ili neke druge mreže od koje se nama teško rastati.

S obzirom na to da zabrane, općenito, rijetko rezultiraju željenim učinkom, možda je zaista vrijeme je da djecu (a prvenstveno roditelje najmanje djece!) sustavno učimo kritički pristupati štetnim sadržajima koji im „algoritamski“ nameću kako da se ponašaju, a naročito kada to uključuje točno određena ponašanja sukladna njihovu spolu.

Primjerice, „štetne“ video sadržaje koji promoviraju rodne razlike i stereotipne uloge muškaraca i žena možemo iskoristiti za razgovor s djecom o naslijeđenim očekivanjima pojedinih rodnih uloga te uobičajenog pogleda na obitelj otvarajući prostor za analizu i razvoj kritičnog pristupa prema nametnutim patrijarhalnim ulogama i stilu života.

S većom djecom koja su svakodnevno izložena različitim online sadržajima (prvenstveno video sadržajima) možete otvoreno razgovarati i pitati ih da prepričaju što su vidjeli/e. Možete ih tražiti da poruke tog sadržaja usporede s vlastitim interesima te provjeriti provode li djeca svoje slobodno vrijeme sukladno onome što ih zaista i zanima. Razgovorom (i još mnogim aktivnostima koje možete, primjerice, pronaći u materijalima „Mediji i emocije“ na medijskapismenost.hr) razvija se kritički pristup rodno stereotipnim porukama koje nas i dalje okružuju upakirane u slatke video spotove male djece ili ismijavanje kaosa „kad su djeca sama s tatom doma“.

Što više razgovaramo s djecom o online sadržajima koje gledaju, dajemo im priliku da kritički pregledavaju sadržaje, razvijaju mišljenje o porukama rodno stereotipnih sadržaja i odaberu kako će im pristupati ubuduće. Hoće li ih pratiti i lajkati? Hoće li ih kreirati samostalno? I hoće li uopće otvarati takav tip sadržaja?

Neki će reći da sam optimistična, ali dugoročno jedino tako možemo poslati i poruku kreatorima/icama sadržaja, a djeci dati šansu da biraju, ali i sami/e kreiraju bolje, šarenije i otvorenije sadržaje. Možda i lutka sutra bude pored mača u dućanu, a klinci će odabirati što ih zaista zanima, a ne što su taj dan vidjeli na reklami između video spotova.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Naše priče: u “kulturi čistoće” gubile smo sebe

Posted on July 10, 2025July 10, 2025 by info@libela.org

Imala sam 12 godina kad sam krenula na omladinske sastanke crkvene zajednice kojoj sam pripadala. Do jučer sam ponovno gledala svoju najdražu Zebru trkačicu recitirajući filmske replike gotovo svih likova, a sada pozorno slušam o planu koji Bog ima za mene kao mladu ženu. Svi tragovi donekle neopterećenog djetinjstva gube se, a moja sudbina, uloga i poziv postaju biti vrsnom ženom i brižnom majkom. Paradoksalno, nevini pristup životu koju sam imala dotad, nestaje s dolaskom kulture čistoće, nauka koji se temelji upravo na očuvanju nevinosti.

Nitko me nije pitao želim li uopće stupiti u brak, želim li postati majka – to se podrazumijevalo. Kada bih preispitivala podložnu ulogu žene u crkvi, bila sam buntovna, kušana od strane Sotone, potencijalna opasnost za okolinu oko sebe – jer sam se usudila pitati. I dalje sam imala samo 12 godina.

Moja najbolja prijateljica, kao i sve mlade djevojke oko mene, imale su spremne Pinterest albume svojeg budućeg vjenčanja. U njemu su bile slike primjerenih vjenčanica u duhu kršćanskog modnog standarda (kojima bi na čednosti pozavidjeli i najzadrtiji klečatelji na zagrebačkom Jelačiću), zaručničko i vjenčano prstenje iz snova, biblijske stihove kojima će se na zajednički život dok ih smrt ne rastavi, zavjetovati svojem, od Boga izabranom i crkve odobrenom, mužu. Na pomisao o braku okretao mi se želudac. „To nisam ja, to je đavao koji pokušava pomrsiti Božji plan za moj život“ – ponavljala sam svaki puta kada bih u dubini svog bića osjetila poriv da pobjegnem od ralja heteropatrijarhata i svih njegovih pobornika. No, zapetljana u duboke mreže indoktrinacije i straha, nastavila sam moliti – za poniznost, Božju providnost, milost i srce koje će htjeti brak, muža i djecu.

Svi „demoni“ i „duhovi“

Seks prije braka se, kako i nalaže kultura čistoće, smatrao grešnim. Doduše, muškarac se u toj situaciji smatra manje odgovornim jer su to njegove “prirodne” potrebe kad vidi senzualnu ženu koja ga zavodi kao što je Dalila zavela Salomona ili Bat-Šeba kralja Davida.

Moje seksualno obrazovanje bilo je upravo takvo – prepuno zastrašivanja, usporedbi poput “Tvoje tijelo je tabla čokolade, što ostane tvojem mužu ako svakom seksualnom partneru daješ po kockicu čokolade?” i mojeg tijela kao “prožvakane žvakaće” ako odlučim ući u seksualne odnose prije braka.

Možda najstrašnija usporedba bila je ona o krvnom savezu – pucanje himena kod prvog seksualnog odnosa tumačeno je kao simbol krvnog saveza između Boga i vjernika/ce koji je postignut Isusovom žrtvom i prolijevanjem krvi “jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini”, kako kaže Luka 23:45. Naravno, to je bilo slobodno tumačenje mojih pastora, no u mene se duboko urezalo.

Rekli su mi da moja odbojnost prema braku proizlazi iz ranjenog djetinjstva djeteta razvedenih roditelja. Lomili su generacijska prokletstva nad mnome, istjerivali „duha siročeta“ kako bih usvojila lekciju da sam željeno, voljeno i izabrano Božje dijete. Molili su za moju poniznost i pokornost. I onda me, kada sam napokon zadovoljila standarde, ušla u heteronormativnu vezu s vrlo emocionalno zlostavljajućim partnerom i utapala se punih sedam mjeseci odnosa iz kojeg nisam mislila da ću izaći živa – gurnuli s ruba litice na kojoj sam bila. Umjesto pomoći i podrške koje sam otvoreno tražila kako bih izašla iz veze u kojoj mi je partner prijetio suicidom ako iz iste izađem, odveli su me na “seminar oslobođenja”. Emocionalno zlostavljanje od strane tadašnjeg partnera nazvali su demonom. Verbalno vrijeđanje sotonskim napadima na mladog pobožnog muškarca “koji takve riječi zaista nije mislio”. Moj pokušaj izlaska iz prostorije totalne religijske psihoze – “demonom bježanja” koji se manifestira kroz pokušaje dizanja s mjesta na kojem sam sjedila i želje da napustim prostoriju.

Ima nas još i krajnje je vrijeme da nas se čuje

I ako se ovo čini kao SF film – nije. I ima nas još. Želimo da se naši glasovi čuju i da religijska trauma dobije javnu vidljivost i edukaciju. Ona nije samo pitanje za sve survivore, već društveni problem koji treba javno prepoznati i adresirati. Oblik je religijskog zlostavljanja koji zakon i dalje ne prepoznaje (ne izričito), što nas, kao žrtve, nerijetko čini nevidljivima i neprepoznatima unutar pravnog sustava. Nismo izolirani slučajevi, ali smo marginalizirani/e zbog, i dalje prevalentne, šutnje o ovoj temi. Upravo zato smatram da je krajnje vrijeme da nas se čuje. Kako bi religijska trauma postala javna tema edukacije, dijaloga i sustavnog razumijevanja, donosim nekoliko naših priča.

“Otkad pamtim, bila sam dio manjinske crkvene zajednice čija se duhovnost i moralnost u najvećoj mjeri – namjerno ili nenamjerno – svodila na ono što se NE radi (ne puši se, ne pije se, ne izlazi se, ne troši se vrijeme na svjetovne stvari, ne seksa se prije braka…). U svemu tome sam bila prilično uspješna, a osobito sam upadala u oči kao primjer po ovom zadnjem, jer sve moje vrijeme postojanja u crkvi nisam bila ni u kakvoj vezi. Poster-child apstinencije. Kao, vlastitim izborom. Ako izborom smatramo mehanizam preživljavanja. Iako sam bila vrlo zaljubljiva odmalena i mogla biti zaljubljena godinama, nisam znala kako se otvoriti prema romantičnim odnosima, osim proživljavati ih u svojoj glavi. Tako je moje “čuvanje čistoće” ostalo stvar inercije – puno manje energije je zahtijevalo biti praktički aseksualna nego navigirati granice seksualnosti unutar odnosa.“, kazala nam je Estera*

Dodala je da je patila jer je sanjala o bliskosti i psihofizičkoj dubini u romantičnom odnosu, ali je kazala da je tu patnju uspjela dosta dobro zauzdati „intelektualiziranjem i punjenjem na izvoru sveopćeg odobravanja“.

„Moje poimanje seksualnosti do danas se razvijalo u relativno konstruktivnim okvirima jer sam prilično rano svoju seksualnu energiju učila kanalizirati kroz kreativnost i doživljavala ju kao životnu. A to najviše mogu zahvaliti samostalnim istraživanjima struja kršćanske i svjetovne misli koje su me polako dekonstruirale prema zdravoj duhovnosti, zdravom poimanju tijela i punini života (pojmom kojim se moja kršćanska denominacija često busala o prsa, ali je rijetko znala što to zapravo obuhvaća i kako to praktično ostvariti). Tek kad sam potaknuta nekim drugim temama izašla iz crkve i suočila se s reformiranjem vlastitog identiteta, tek tada je i moj seksualni identitet došao na red za razvoj. Kroz prva seksualna iskustva koja me nisu uništila, kao što nas se strašilo, već obogatila. Kroz udisanje nove slobode koja mi je konačno skinula nužnu zaštitnu mrenu s očiju da imam prostora po prvi puta uopće pojmiti da ne, zapravo nisam straight, i da se moj dugo željeni san smije i može ostvarivati i sa ženom. Osjećam na sebi posljedice kulture čistoće koju sam udisala kao zagađen zrak, bez obzira što sam ju “uspješno položila” tijekom odrastanja. Osjećam otete godine, osjećam terete prijateljstava koja nikad nisu smjela biti više od toga. A sva obećanja o ispunjenom i zdravom seksualnom životu, ostvarila sam i ostvarujem unatoč, a ne zahvaljujući kulturi čistoće”, ispričala nam je Estera*

Duhovna obnova, predbračna čistoća i uloge žena i muškaraca u društvu

“Prije nekoliko godina sudjelovala sam na “duhovnoj obnovi” kojoj su svi krizmanici morali prisustvovati. Naime tada sam još bila vjernica tako da sam stvarno htjela sudjelovati i nisam znala što očekivati jer nam svećenik nije ništa htio unaprijed reći što ćemo točno raditi. Ta “duhovna obnova” je trajala više od tri sata i počela je tako da smo se svi sastali u prostorima crkve i tu je došlo nekoliko starijih osoba, dvoje oženjenih parova i jedan čovjek koji je vodio duhovnu obnovu. Ona je počela sasvim okej, pomolili smo se i voditelj je pričao o krizmi i što ona znači, no u međuvremenu je došao do teme u predbračnoj čistoći i tu su se parovi uključili i pričali o svojim svjedočanstvima – što mi je bilo okej jer shvaćam da neki to žele prakticirati i pronalaze nekakav duševni mir u tome, ali voditelj i svećenik su se u jednom trenutku uključili i počeli pričati o tome kako se mi žene znamo oskudno odijevati i da to stvara velike probleme jer se muškarci onda ne mogu obuzdati jer je to “normalno po njihovoj prirodi” i da nije ni čudno to što se sve više nasilja nad ženama događa“, ispričala nam je svoje iskustvo Rebeka*.

Kazala je i da joj je to bilo čudno iskustvo jer su svi zajedno bili zatvoreni u jednom malom prostoru u kojem su im nepoznati ljudi pričali o predbračnoj čistoći i pretpostavljenim ulogama žena i muškaraca u društvu.

„Tada sam bila premlada da bih zapravo razumjela o čemu se radi i što se zapravo događa. Žao mi je što nisam nešto rekla ili se jednostavno ustala i otišla čisto da ukažem na to da ne želim to slušati od nepoznatih ljudi, ljudi kojima ne vjerujem i koji me praktički pokušavaju uvjeriti u opasne i neistinite površne stavove o vjeri, braku i rodnim ulogama. Bilo me je jedino strah da se neću moći krizmati jer je svećenik bio dosta strog oko dolaženja na mise, duhovne obnove i crkveni vjeronauk, toliko da smo se morali potpisivati nakon svake mise kako bi svećenik mogao vidjeti zaslužujemo li se uopće krizmati“, nastavlja Rebeka*.

Rekla mi je i da ovo nije nikad ni podijelila sa svojim roditeljima jer su poprilično konzervativni i misli da ne bi vidjeli problem u navedenome. Kazala je da neko vrijeme nije znala kako da uopće procesuira sve što je doživjele pa je samo pokušala zaboraviti.

„Sada mi je jasno da je to za mene bilo poprilično traumatično iskustvo jer nisam unaprijed znala o čemu se radi, kao i nitko drugi od sudionika, a vjerojatno ni njihovi roditelji. Znam da neki imaju puno gora iskustva od mene, ali su i to situacije u kojima ljudi, najprije mala djeca, doživljavaju iskustva koja će negativno utjecati na njih i potencijalno stvoriti traumu. Religiozna trauma stvarno jest trauma i mislim da se o tome treba više pričati, posebno sada kada su konzervativni i patrijarhalni stavovi sve popularniji, molitelji koji se okupljaju na trgovima, sve veći broj femicida itd.“, zaključuje Rebeka*.

**Želja da ostanem „čista“, sram i narušeno mentalno zdravlje**

“Odrasla sam u kršćanskoj pentekostalnoj obitelji, gdje mi je od malena usađeno da se trebam čuvati za brak i muškarca s kojim ću se udati — poželjno da bude prvi dečko s kojim budem u vezi. Ta poruka prenosila se ne samo u obitelji, već i u crkvi, pa i svugdje oko mene. Kad sam napokon napustila to okruženje, krenula na fakultet i postupno upoznavala samu sebe shvativši da mi se sviđaju žene, dio učenja kulture čistoće o seksu postao je osobito težak za prihvatiti i prekršiti. Nisam se mogla riješiti unutarnjeg konflikta o vlastitom tijelu i želji da ostanem „čista“.“To je veliki grijeh, imat ću problema ako budem spavala s nekim drugim nakon nje, trebam se i dalje čuvati za muža” i slične su mi misli prolazile glavom. Seks s prvom curom bio je emocionalno izazovan i izrazito ograničen. Moj prvi pravi seksualni doživljaj izgledao je tako da mi se tijelo ukočilo na gotovo tri sata. U obzir je dolazio samo oralni seks i sve što nije podrazumijevalo bilo kakav oblik penetracije – koliko god zvučalo apsurdno. Sad shvaćam koja je to glupost, ali tad je to bio jedini način da se nosim sa svime“, priča Marija Magdalena*

„Moja djevojka nije u potpunosti razumjela razloge, ali je prihvatila moje zahtjeve. Kad sam joj objasnila zašto su ti uvjeti važni, pokušala ih je razumjeti. Bile smo zajedno dvije godine. Gotovo svaki put nakon seksa zatekla bih se kako plačem — osjećala sam se krivom i razapetom između vlastitih želja i uvjerenja da činim nešto pogrešno. Te dvije godine bile su jedne od težih godina mojeg života, obilježene konstantnim unutarnjim konfliktima, samookrivljavanjem i sramom, što je imalo velike i teške posljedice na moje mentalno zdravlje. Tek nakon četiri godine dozvolila sam si „pravi“ seksualni odnos. Prihvatila sam da je to normalno i da ga, također, imaju ljudi oko mene, kršćani i nekršćani. To je i dalje tema koja se izbjegava – o tome nisam razgovarala ni s kime iz obitelji, iako sam se outala“, završava svoju priču.

Stvarne priče stvarnih ljudi koji se kontinuirano bore

Da nas ima i van naših granica, potvrđuje i priča Sarah Galo, koja je otvoreno odlučila progovoriti o svojoj traumi odrastanja unutar ove kulture, rekavši sljedeće: „Imam 24 godine, a jedva poznajem vlastito tijelo. Nikad nisam doživjela orgazam jer jednostavno nisam znala ništa o sebi.“

Ove priče su priče koje i dalje žive, stvarne priče stvarnih ljudi koji se i dalje hrvaju s posljedicama ovog pogubnog učenja. Moja trauma nije završila mojim odlaskom iz crkvene zajednice. I dalje je tu, samo više nije skrivena duboko u ormaru iz kojeg sam i sama jedva izašla. I dok čitate ove snažne glasove, znajte da je još uvijek nebrojeno mnogo onih koji se utišavaju, onih koji nemaju snage ili mogućnosti ispričati svoju priču.

Kultura čistoće i njezine posljedice stvarnije su nego što smo toga zaista svjesni/e. Osim nedostatka edukacije o ovoj temi i prijeko potrebnog sveobuhvatnog seksualnog odgoja, stigmatizacija osoba s iskustvom religijske traume ove vrste dodatno otežava proces istupanja, pronalaska i povratka vlastitog identiteta, religijske dekonstrukcije i konačno – iscjeljenja.

U slučaju da ovo čitaš i prepoznala/o si se u napisanom, želim da znaš da postoji mjesto pripadnosti i za tvoj glas, tvoju priču, tvoju traumu, tvoje iskustvo. Želim da znaš da je tvoje iskustvo validno i stvarno, ali i da nisi sam/a u njemu. Tu smo. Postojimo. Dišemo. Borimo se. Sve smo glasnije i ne mislimo se stišavati. Ne više.

*Identiteti osoba koje su s našom novinarkom podijelile priču navedeni su anonimno kako bi se maksimalno zaštitila njihova privatnost

Što čitamo ovoga ljeta?

Posted on July 8, 2025July 11, 2025 by info@libela.org

Za nas koje volimo knjige ljeto je razdoblje čitanja uz miris mora i/ili planina te dio zasluženog godišnjeg odmora. Ako ste i vi jedna od onih koje na godišnje odmore ne putuju bez dobre knjige, zavirite u preporuke knjiga koje su složile dvije Ive. Ako, nažalost, nemate godišnji, nadamo se da će vam ove knjige skratiti vrućine i (pre)duge radne sate pred vama.

1. Pupčana vrpca, Lucija Tunković

„Tijelo mi je toliko tromo da se čak i parket povija od moje težine. Ukočile su mi se i ruke, prsti izjedeni želučanom kiselinom. Ne mičem se, ali sa svakom proživljenom sekundom sve dublje padam u jamu vlastita srama. Tisuće misli prolaze mi glavom, sve gore jedna od druge. Zgražam se nad činjenicom da još nisam krenula ni u osmi razred, a već prakticiram oralni seks – jasno čujem onaj glas u sebi koji mi govori da sam obična kurvetina. Dno dna. Znam da bi mi Mama sigurno opalila šamarčinu da zna da ležim pijana i razvaljena na podu nekog vrelog stana, raširenih nogu. Moje je djetinjstvo okaljano, a slabosti prokazane. Znam da se ne znam i ne mogu zauzeti za sebe.“

Autorica progovara o izazovima odrastanja u patrijarhalnoj sredini koju obilježava (post)ratno razdoblje u malom gradu, normalizirano nasilje i emocionalna nedostupnost roditelja. Pupčana vrpca je priča o teško raskidljivom nasljeđu koje se prenosi generacijama i vlastitoj borbi da se izađe iz tih obrazaca i (ne)prilagodi očekivanjima obitelji i okoline. U svom prvijencu Lucija Tunković otvoreno progovara o seksualnosti i heteronormativnim očekivanjima od iste, o važnosti onoga što se vidi „na van“ te neprestano s iskrenim razumijevanjem izaziva i preispituje dinamiku rodno uvjetovanih uloga i očekivanja. Važan, ako ne i središnji dio, romana zauzima odnos protagonistice s roditeljima, posebice majkom.

„A ono što će u mladosti biti njezina snaga, ponos i glavno sredstvo probitka, biološka činjenica starenja okrenut će protiv nje i preobraziti u izvor frustracija i očaja. No usprkos vlastitoj nezahvalnoj poziciji Mama će zbog svog sljepila nastaviti gurati kćeri niz istu provaliju. Kad se rasplače i napravi scenu zbog toga što sam se „opet“ udebljala, reći je mi kako je to za moje dobro. „Mršave žene bolje prolaze u životu“, a ja sam htjela dobro proći, iščupati se iz sobe s pogledom na polomljenu svastiku, osloboditi se, ali ne i razočarati je. Oduprijeti se, ali i svidjeti joj se.“

U knjizi koja je simbolični nazvana Pupčana vrpca autorica nas vodi na put na kojem i same (posebice ako smo rođene 90ih godina) razmišljamo može li se pobjeći od transgeneracijskog nasljeđa, standarda ljepote koje smo upile u transformativnih godinama kao i nasilja kojem smo bile izložene u svim sferama odrastanja. Na kraju ostaje na nama da zaključimo slažemo li se njom da je Tolstoj pogriješio – Jesu li i sve nesretne obitelji nalik jedna na drugu?

2. Slobodna, Odrastanje na kraju povijesti, Lea Ypi

„Ali ako sam nešto naučila iz povijesti svoje obitelji, i svoje zemlje, bilo je to da ljudi nikad ne grade povijest u okolnostima koje su izabrali.“

Lea Ypi ispisala je dojmljivu memoarsku prozu o vlastitom odrastanju u Albaniji, kako i u podnaslovu stoji, na kraju povijesti. Albanija krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kraj jednog režima, promijene i načini na koji se sve to odrazilo na život desetogodišnjakinje i njene obitelji tema su ove knjige. Kako su izgledali veliki povijesni događaji unutar jednog društva, jedne obitelji, a posebno gledani očima desetogodišnjakinje autorica je vješto prikazala, s mnogo humora i ironije. Neizvjesnost, nestašica, netrpeljivost, gotovo paranoična opreznost dio su obiteljske svakodnevice. Protagonistica malo pomalo otkriva tajne, ili bolje reći priče članova svoje obitelji, utjecaj povijesti i okolnosti na njihove životne priče, pa posljedično i na njenu vlastitu.

„Nisam mogla sebi objasniti taj osjećaj koji me onda pratio i koji tek sada uspijevam artikulirati, da život koji sam živjela, unutar naša četiri mjesta i izvan njih, zapravo nije bio jedan, nego dva života, koja su se nekad nadopunjavala i uzajamno podupirala, ali uglavnom su se sudarala sa stvarnošću koju nisam mogla do kraja shvatiti.“

Mnogo toga joj biva nejasno i zbunjujuće, s vremenom i odrastanjem otkriva više, njena se pitanja umnožavaju, pokušava doći do istine, do odgovora i shvaća da je za odgovore presudno naučiti postavljati prava pitanja. Autorica se bavi kompleksnim pojmovima kao što su pitanje slobode, odgovornosti i revolucije. Propituje slike unutar kojih je odrastala, otkrivajući pozadinu koja je nerijetko sasvim drugačija od onoga što se na prvu činilo istinitim i stvarnim. Knjiga je bogata detaljima, anegdotama, sjećanjima na djetinjstvo i adolescentsko doba. Prikaz je društvenog, obiteljskog života i pokušaj pojedinca da opstane u nezavidnim okolnostima koji su posljedica politike. To vidimo posebno kroz likove o kojima autorica piše, posebice članove vlastite obitelji, majku, oca i baku, koja je posebno važna za njen život. Progovara i o pitanjima koja su uvijek aktualna, pišući o patrijarhatu, položaju žena i što ga sve otežava.

„U njihovim je glavama voljeti ženu i kontrolirati je bilo praktički nerazdvojivo. Tako su naučili od svojih očeva, koji su to naučili od svojih očeva, a oni su pak tako naučili od svojih. A kako su naučili oni, tako su to prenosili svojoj djeci.“

U pokušaju da razumije povijesna i društvena zbivanja i fenomene i ponovljivost povijesti, autorica je postavila brojna važna pitanja u ovoj knjizi, ali nas je također povela i do mogućih odgovora i razumijevanja.

3. Empuzij, Olga Tokarczuk

„U filozofskom smislu žene ne možemo promatrati kao cjelovit subjekt kakvim je po samom sebi muškarac. Stoga se žena može razvijati i čuvati svoj identitet samo u muškarčevu prostoru. On je taj koji daje okvir njezinom identitetu.“

Roman nobelovke Olge Tokarczuk prati nekolicinu muškaraca koji se nalaze u poznatom lječilištu za sušicu. Dok se nadaju da će svjež zrak i nove metode zaustaviti napredovanje njihove bolesti, krate vrijeme filozofskim (barem oni tako misle) raspravama o postavkama svijeta, politici, a posebno o ženama i njihovim ulogama u društvu. Roman na zanimljiv, ironičan i duhovit način kritizira šovinizam i patrijarhat, dok prikazuje svu raskoš mizoginog mikro kozmosa muškaraca u lječilištu.

Oni su, naime, opsjednuti ženama iako žena gotovo da u njihovu okruženju ni nema. One su usputne njegovateljice, kuharice ili one koje su za nešto „krive“. Osim što vrlo vješto pomalo ismijava, problematizira, ali i na neki način objašnjava pozadinu stavova protagonista, Tokarczuk na neočekivan način preispituje rodne uloge u društvu i seksualnost, kao i stigmatizaciju onih koji odskaču od društvenih normi. Ovog ljeta, neovisno gdje i u čemu se kupate, možete uroniti u simpozij mizoginije nad kojim se fantastično uzdiže glas čudovišnih žena, empuza. Empuzij vodi na putovanje kroz elemente fantastike i misterije u jednoj pomalo usporenoj i maglovitoj atmosferi.

„Kuharica…znate li da su za naše neuspjehe krive majke? One oblikuju naš odnos spram svijeta i vlastitoga tijela. To su najnovija otkrića znanosti zvane psihoanaliza… …Majke su te koje zaraze dijete prekomjernom osjećajnošću, što kasnije pospješuje mnoge bolesti i duhovne slabosti, a prije svega unutarnju feminizaciju. Prevrtljiva i vazda nestalna žena ne uspijeva u djetetu oblikovati svijest da nam je svijet izazov, da su njegovi zakoni strogi, a njegov poredak iziskuje od nas solidna uvjerenja, čvrstoću i nepodložnost nikakvim fanatizmima.“

4. Zabranjena bilježnica, Alba de Cespedes

Zabranjena bilježnica jedan je od klasika talijanske književnosti koji nam donosi priču žene u četrdesetima, supruge, majke i službenice. I tu nam priču donosi njenim vlastitim riječima u obliku dnevničkih zapisa, ispisanih početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Riječ je o intimnim zapisima žene koji otvaraju vrata njenom unutarnjem svijetu koji je pun doživljaja, dvojbi, propitivanja i neizrečenosti. Sve to naime nije imalo komu i kamo, osim u tajnu bilježnicu. Protagonistica bilježnicu skriva od trenutka kada ju je kupila, ta je bilježnica pokazatelj koliko ona za sebe nema ni vremena ni prostora i nameće pitanje, koliko ona sama za sebe uopće postoji.

Naime, u nekoliko navrata je u panici i traži mjesto u stanu gdje bi skrila bilježnicu, a da je nitko ne pronađe. Nema svoj radni stol, svoj ormar, samo svoju ladicu kamo bi je stavila, pa se trudi skriti je na mjesta za koja zna da je ukućani neće pronaći. Isto je i s vremenom, kako odvojiti vrijeme za pisanje, za to mora biti u stanu sama, ali kada je sama mnogo je toga što u stanu treba napraviti, kad obavi sve zadatke, ne ostane joj vremena, pa ga nerijetko otkida od vlastitog sna. Njeno vrijeme nije njeno, njeno vrijeme pripada njenoj obitelji. Ona je svim članovima na raspolaganju, oni njeno vrijeme, njeno prisustvo i njenu energiju podrazumijevaju. Kad obavi sve zadatke koji proizlaze iz njenih uloga supruge, majke, kćeri, zaposlenice, njoj gotovo ne ostane ništa. I ona čezne za malo vremena i prostora kada će svoj unutarnji svijet preliti u rečenice zapisane u skrivenu bilježnicu.

„U nekoj dobi, nastavio je, sve što smo postigli nije više dovoljno; to nas je samo učinilo onim što jesmo. I sad kad smo napokon postali mi, kad smo postali ono što smo htjeli ili mogli postati, htjeli bismo početi ispočetka, svjesno, u skladu sa svojim današnjim željama. Međutim, moramo nastaviti živjeti životom koji smo izabrali kad smo bili netko drugi.“

A u tim rečenicama je toliko toga za što nitko ne pokazuje interes, toliko toga o čemu nitko ne postavlja pitanja, čemu nitko ne daje važnost. Svojim zapisima oslikava patrijarhat i sve što žene zbog toga moraju podnositi i što se sve podrazumijeva. Ona se kroz pisanje propituje, suočava, sagledava vlastiti život, brak, majčinstvo, tko je ona van svojih uloga, koje su njene propale iluzije, čežnje, skrivene nade i želje. Može li i smije li učiniti što za sebe, ili nje ima samo kroz uloge koje joj u obitelji pripadaju. A sav unutarnji osobni svijet, živ, ali zatočen, klizi samo kroz ispisane rečenice.

Zabranjena bilježnica prikazuje što znači i kako izgleda biti žena, jednako aktualno u doba kad je napisana, kao i danas. Daje nam prikaz unutarnjeg svijeta žena, njegovo bogatstvo i slojevitost, za koji svijet često ne pokazuje nikakav interes, ne daje prostora, pa ga je protagonistica sama morala stvoriti. Je li za taj svijet itko zainteresiran osim drugih žena koje se prepoznaju, suosjećaju i možda osjete da u svojim iskustvima nisu same.

„Često se poželim povjeriti živoj osobi, ne samo ovoj bilježnici. Ali nisam mogla; želju da joj se povjerim nadvladao je strah da ću uništiti nešto što već dvadeset godina gradim dan za danom, jedino dobro što imam.“

5. Noć, Sara Gordan

Roman Noć uvid je u unutarnji svijet majke u strahu za zdravlje i život kćeri. Noć je, kćer je nestala, nikome se ne javlja, majka pokušava stupiti s njom u kontakt, zove kćerine prijatelje, bolnice, socijalne radnike i sve dostupne službe kojih se sjeti. Naposljetku, usred noći sjeda u auto i kreće u potragu. Agonija se povećava sa svakom sekundom koja prolazi, neizvjesnost koju trpi neizdrživa je, more je pitanja, strahovi, mučne slike nadiru, jer kćer je bolesna, ima dijabetes tipa 1 i lako se može naći u životnoj opasnosti. Majka se pita je li što jela, u kakvom je stanju, je li pila, što je za tinejdžere očekivano, no za njenu kćer može biti kobno.

„Ništa više ne mogu učiniti i preostaje mi samo noć. Živa si, ili mrtva, ne znam dok te ne nađu ili dok se sama ne otkriješ, s tom mišlju moram leći i ništa nije u mojim rukama.“

Sara Gordon, bez imalo uljepšavanja napisala je roman pun emocija i stanja s kojima se susreće majka koja se našla u teškoj situaciji nad kojom nema kontrolu. No koliko god se bespomoćno osjećala, majka ne prestaje aktivno tražiti rješenje, pokušava nadići situaciju, učiniti nemoguće. Ako se noć čini beskrajnom, ustrajnost i izdržljivost majke također je jednako beskrajna. Autorica piše o onome što je još uvijek svojevrsni tabu, događaji i strahovi koje se prešućuje, ali su zajedničko iskustvo mnogih žena, čija nemogućnost izgovaranja ih čini izoliranima, bez podrške u borbama koje ostaju usamljeničke.

„Varijacije bespomoćnosti. Bez tebe ništa. Osjećam prazninu: kad nisi ondje gdje sam ja. Nalaziš se s one strane ruba. Nekoć si mi počivala na rukama i ja sam te štitila od sveg zla.“

Ovakva štiva potiču na promišljanje i razumijevanje, o drugima, odnosima, (ne)mogućnosti komunikacije i bliskosti. Roman Sare Gordan nam pokazuje da i nakon najmračnije noći dolazi svjetlost i mogućnost da se izrodi nešto bolje od onoga što trenutačno jest.

Je li to sve?

O knjigama bismo mogle pisati još dugo, no odlučile smo se zaustaviti na ovih pet opširnijih preporuka. Uz njih, na listu dodajemo još nekoliko naslova koji su se nama svidjeli u posljednjih godinu dana: Gorko, gorko Joanne Bator, Vidjet ćeš kad odrasteš Luce Kozine, Zašto ne pišem? Dijane Matković, Zemlja bez sutona Marije Andrijašević, Max, Mischa i ofenziva Tet Johana Harstada, a tu je i Sigurna kuća Marine Vujčić nakon koje se zasigurno nikada više nećete pitati „A zašto nije otišla?“.

Cijepljenje protiv Covid-19 ne povećava rizik od spontanog pobačaja

Posted on July 4, 2025July 4, 2025 by info@libela.org

Povjerenje u sve vrste cijepljenja značajno je narušeno, posebice za vrijeme i nakon pandemije koronavirusa, kada su se cjepiva razvila i pustila u upotrebu u relativno kratkom roku (1,2,3). Digitalnim (i javnim) prostorom već godinama kolaju razne dezinformacije o cjepivima i njihovim nuspojavama (1,2,3), unutar kojih su i one koje se tiču ženskog i reproduktivnog zdravlja (1,2,3,4).

U svibnju se tako na portalu Provjeri.net, pojavio članak senzacionalističkog naslova “Cijepljene trudnice u ranoj fazi trudnoće suočene s 18 puta većim rizikom od pobačaja”. Njegov autor, Slobodni Promatrač, izvijestio je o španjolskoj studiji koja je navodno donijela to otkriće.

“Nova recenzirana španjolska studija izazvala je buru u znanstvenoj zajednici i među javnozdravstvenim stručnjacima, otkrivši zabrinjavajući sigurnosni signal povezan s cijepljenjem trudnica protiv COVID-19. Objavljena 30. travnja 2025. u časopisu BMC Pregnancy and Childbirth, ova retrospektivna kohortna analiza, koju su vodili dr. Noelia Rodríguez-Blanco i dr. Jesús Sánchez-Más, baca novo svjetlo na potencijalne rizike cijepljenja u ranoj trudnoći”, piše Slobodni Promatrač.

Nije elaborirao što znači “bura u znanstvenoj zajednici” povodom tih “otkrića”. Mi smo, recimo, unijele naslov studije u Google pretraživač, a rezultati su bili poprilično skromni: vodili su na samu studiju, na neke ranije studije koje su se bavile nuspojavama cijepljenja kod trudnica, ali ne i na burne znanstvene polemike.

Iako je autor kasnije u tekstu prenio podatke koji se nalaze u studiji i naglasio da “studija potvrđuje da mRNA cjepiva štite trudnice od teških oblika COVID-19” inzistirao je, na više mjesta, uključujući i naslov, na spontanom pobačaju kao nuspojavi cijepljenja. Tako čitatelji i čitateljice mogu steći dojam da se studija bavila isključivo spontanim pobačajima.

O čemu je studija?

Prema javno dostupnom sažetku studije, ona je proučavala kako cijepljenje protiv koronavirusa utječe na trudnice koje su se njime inficirale. Studija je obuhvatila 156 trudnica koje su bile zaražene, od kojih je gotovo 29 posto bilo cijepljeno prije infekcije.

“Urađena je retrospektivna opservacijska studija koja je obuhvatila 156 trudnica s potvrđenom infekcijom SARS-CoV-2 (od ukupno 3719 porođaja, stopa zaraze 4.2 posto) u dva javna bolnička centra u Valenciji (Španjolska) u periodu od dvije godine (2020-2022.). Među tim trudnicama, 28.8 posto (45) je primilo barem jednu dozu cjepiva prije nego što su se inficirale (…) Analizirali su se simptomi bolesti i ključne opstetričke i neonatalne varijable, ovisno o tome jesu li trudnice bile cijepljene mRNA cjepivima ili ne”, stoji u sažetku.

U zaključku, pak, piše: “Cijepljenje protiv Covida-19 kod trudnica s barem jednom dozom povezano je sa smanjenim simptomima, manje glavobolje i povraćanja te manje komplikacija kod majki, uključujući upalu pluća, koje se nisu pojavile u cijepljenoj kohorti. Nadalje, Apgar rezultat [ocjena prilagodbe novorođenčeta na izvanmaternične uvjete života nakon rođenja] u jednoj i petoj minuti je viši od 7 kod djece cijepljenih majki. Strategije javnog zdravstva trebale bi promovirati pristup cjepivima tijekom trudnoće kao hitan prioritet, kako bi se smanjio rizik od komplikacija od Covida-19”.

Dakle, u samom sažetku (abstract) – koji uobičajeno sažima glavne aspekte nekog rada: svrhu, strukturu, glavne nalaze ili trendove pronađene kao rezultat studije, interpretacije i zaključke – ne spominje se spontani pobačaj. Dakle, on nije bio tema istraživanja. Fokus je na simptomima infekcije, komplikacijama tijekom trudnoće, kao i neonatalnim ishodima, kod cijepljenih i necijepljenih trudnica zaraženih Covidom-19. Navedene su komplikacije poput upale pluća, glavobolje, povraćanja, ali pobačaj nije spomenut.

Spontani pobačaj spominje se pet puta

Libela je kontaktirala autore studije, kao i uredništvo časopisa BMC Pregnancy and Childbirth da nam pojasne i protumače rezultate studija, ali do objave ovog teksta nismo dobile odgovore.

Stoga smo analizirale 13 stranica studije. Za početak, “spontani pobačaj” (engleski miscarriage) spominje se tek pet puta. Kako piše na prvom spominjanju pobačaja, na petoj stranici, “od ukupnih porođaja, 133 (85,3 posto) bilo je u terminu, a nije bilo porođaja nakon termina. Bilo je 10 (6,4 posto) spontanih pobačaja i izvanmaterničnih trudnoća”. Zatim, na šestoj stranici studije govori se o stopama pobačaja među cijepljenim i necijepljenim ženama s dijagnozom Covida-19, ovisno o tome kada im je dijagnoza postavljena u trudnoći (prvo/drugo tromjesečje u odnosu na treće tromjesečje):

“Prilikom razlikovanja prema tromjesečju dijagnoze Covida-19, uočeno je pet spontanih pobačaja (10,4 posto) među cijepljenim ženama kojima je dijagnoza postavljena u prvom ili drugom tromjesečju trudnoće u usporedbi s jednim spontanim pobačajem (2,7 posto) među onima kojima je dijagnoza postavljena u trećem tromjesečju.

To je rezultiralo većim rizikom od spontanog pobačaja u skupini s dijagnozom u prvom ili drugom tromjesečju među cijepljenim ženama (R 18,5, 95% CI 2,38 do 144,2, p < 0,001). Slično tome, među necijepljenim ženama, one kojima je dijagnoza Covida-19 postavljena u trećem tromjesečju pokazale su niži rizik od spontanog pobačaja od onih kojima je dijagnoza postavljena u prvom ili drugom tromjesečju (R 0,89, 95% CI 0,081 do 0,99, p = 0,009). Preostale karakteristike porođaja i komplikacija tijekom trudnoće nisu pokazale značajne razlike kada se prilagode za tromjesečje dijagnoze Covida-19.”

Ipak, autori zaključuju da cijepljenje nije pokazalo veliku povezanost s dugoročnim opstetričkim komplikacijama ili neonatalnim ishodima.

“Nalazi analizirani u ovoj studiji potvrđuju učinkovitost i sigurnost cijepljenja protiv Covida-19 kod trudnica te pokazuju razlike u utjecaju SARS-CoV-2 infekcije kod cijepljenih u odnosu na necijepljene trudnice. Ova preventivna mjera temelji se ne samo na smanjenju simptoma kod trudnica koje su primile barem jednu dozu cjepiva i bile pozitivne na Covid-19, već i na činjenici da dvije ili više doza smanjuju simptome bolesti i do 70 posto. Također, cijepljenje nije povezano s povećanjem opstetričkih komplikacija niti sa štetnim učincima na novorođenče”, stoji u zaključku na desetoj stranici.

Valja napomenuti da i sami autori, u ograničenjima svoje studije (deseta stranica) navode i to da je uzorak ispitanica malen, posebno onih koje su primile cjepiva:

“U ovoj studiji, broj cijepljenih ispitanica bio je relativno malen. Cijepljena skupina (45) znatno je manja od necijepljene skupine (111), što može utjecati na pouzdanost statističkih usporedbi, osobito kod rijetkih ishoda. Ipak, uključeni su svi pozitivni slučajevi obrađeni u dva zdravstvena odjela tijekom razdoblja istraživanja, bez gubitaka u praćenju, a broj uzoraka premašio je procijenjenu veličinu potrebnu za odgovarajuću reprezentativnost”, napisali su.

Inače, dobar uzorak studije, odnosno dovoljan broj ispitanica, osigurava da rezultati budu precizni i pouzdani. Prema zakonu velikih brojeva, što je uzorak veći, to prosjek rezultata bolje odražava stvarnu populaciju, uz manju marginu pogreške (1,2). Isto tako, ponavljanje istraživanja, poznato i kao replikacija, ključno je za potvrđivanje valjanosti originalnih nalaza. Kada rezultati mogu biti reproducirani u drugim uzorcima, uvjetima ili metodologijama, povećava se povjerenje u njihovu pouzdanost.

I sami autori španjolske studije ističu “važnost i potrebu nastavka budućih istraživanja koja će obuhvatiti veći broj ispitanica i omogućiti kontinuirano epidemiološko praćenje s ciljem procjene dugoročnih učinaka cijepljenja tijekom trudnoće”.

S druge strane, kako je istaknuo jedan od recenzenata studije, pitanje je hoće li se to moći nastaviti provoditi jer se u svijetu evidentira sve manje slučajeva zaraze.

Dezinformacije o spontanom pobačaju kao nuspojavi postoje od ranije

Postoji već čitav niz neutemeljenih i netočnih tvrdnji o spontanom pobačaju, kao jednom od riziku cijepljenja protiv Covida-19, koje su se širile digitalnim okruženjem, a raskrinkali su ih portali specijalizirani za provjeru činjenica (1,2,3,4).

Dezinformatori su u pojedinim slučajevima otišli toliko daleko da su tvrdili kako “trudnica može pobaciti jer je bila u prostoriji s cijepljenim muškarcem”. Tu je tvrdnju analizirao domaći fact-checking portal Faktograf, zaključivši da se “cjepivo se ne može prenijeti s jedne osobe na drugu i može ući u ljudsko tijelo samo primijenjenom dozom”.

No, da se vratimo na utjecaj (direktnog) cijepljenja na trudnoće, valja napomenuti da postoje također ranija (1,2,3), ali i recentnije objavljenja istraživanja koja pokazuju da cijepljenje protiv Covida-19 nije povezano s većim rizikom od spontanih pobačaja.

Jedno od takvih istraživanja provedeno je u Sjedinjenim Američkim Državama i to na većem broju trudnih osoba nego u španjolskoj studiji. Vodila ju je Sangini S. Sheth, izvanredna profesorica specijalizirana za opstetriciju, ginekologiju i reproduktivne znanosti pri Medicinskom fakultetu na Yaleu.

Koristeći podatke iz Mreže podataka o sigurnosti cjepiva (VSD) – koja povezuje američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) i 13 zdravstvenih organizacija – istraživači s Yalea analizirali su otprilike 300 spontanih pobačaja i 600 poroda živorođenih beba koji su se dogodili između siječnja i listopada 2021. godine.

Taj je istraživački tim istražio je li cjepivo protiv Covida-19 povezano s većim rizikom od spontanog pobačaja analizirajući podatke elektroničkih zdravstvenih kartona iz VSD-a. Usporedili su povijest cijepljenja protiv Covida-19 između slučajeva pobačaja i živorođene djece kako bi vidjeli je li jedna skupina vjerojatnije cijepljena od početka trudnoće. Trudnice koje su primile cjepivo imale su veću vjerojatnost da će biti starije (prosječna dob 34 godine), rjeđe su se identificirale kao Hispanoamerikanke i živjele su u zajednicama s nižim stopama siromaštva.

Istraživači/ice su otkrili/e da nije bilo povezanosti između cijepljenja i pobačaja. Nadalje, broj doza cjepiva, vrsta cjepiva (Moderna, Pfizer itd.) i vrijeme cijepljenja nisu bili povezani sa spontanim pobačajem.

“Ovo je rigorozno provedena studija koja i dalje pokazuje da su cjepiva protiv Covida-19 sigurna tijekom trudnoće. Žene koje su u ranoj trudnoći ili one koje razmišljaju o trudnoći, s obzirom na rizike od bolesti Covida-19, trebale bi se osjećati ohrabrenima da se cijepe ako se već nisu”, izjavila je Sheth.

Zaštita koju pruža cjepivo nadmašuje sve potencijalne rizike

Zdravstvene institucije naglašavaju važnost cijepljenja u trudnoći. Kako je pisao američki CDC, “studije koje su obuhvatile stotine tisuća ljudi diljem svijeta pokazuju da je cijepljenje protiv Covida-19 prije i tijekom trudnoće sigurno, učinkovito i korisno i za trudnicu i za bebu. Koristi od primanja cjepiva protiv Covida-19 nadmašuju sve potencijalne rizike cijepljenja tijekom trudnoće”.

No, kako se promijenila administracija u SAD-u, tako se mijenjaju i razne preporuke, pa tako i one zdravstvene (1,2 ). Trenutni ministar zdravstva je Robert F. Kennedy Jr., poznat po tome što negira ili relativizira važnost cijepljenja, i širi dezinformacije o njemu (1,2). Kako su izvijestili tamošnji mediji, Kennedy je izjavio kako CDC više ne preporučuje cjepivo protiv Covida-19 za trudnice i zdravu djecu. Njegovoj izjavi su se usprotivili razni stručnjaci i stručnjakinje za javno zdravstvo, inzistirajući kako je “vrlo je jasno da infekcija Covida-19 tijekom trudnoće može biti katastrofalna i dovesti do teškog invaliditeta te može uzrokovati razorne posljedice za obitelji”.

Zanimljivo je istaknuti da je na početku ove godine internetska stranica CDC-a još uvijek sadržavala raniju preporuku da se cijepe svi stariji od šest mjeseci te da je „primanje cjepiva protiv COVID-19 2024.-2025. posebno važno ako ste trudni, dojite, pokušavate zatrudnjeti ili biste mogli zatrudnjeti u budućnosti“.

CDC je ranije isticao kako je sigurno primiti mRNA cjepivo protiv Covida-19 prije i tijekom trudnoće. Ta cjepiva, konkretno Moderna ili Pfizer-BioNTech, “ne pokazuju povećani rizik od komplikacija poput pobačaja, prijevremenog poroda, mrtvorođenčeta ili urođenih mana”. Ona smanjuju rizik od teške bolesti i drugih zdravstvenih učinaka od Covida-19. Pisalo je i da bi “cijepljenje protiv Covida-19 moglo pomoći u sprječavanju mrtvorođenčeta i prijevremenog poroda” te da cijepljenje tijekom trudnoće stvara antitijela koja mogu pomoći u zaštiti bebe.

Ranije CDC preporuke (prije promjene administracije), u korelaciji su i s preporukama regulatornog tijela EU-a, Europske agencija za lijekove (EMA):

“Cijepljenje ostaje glavni stup odgovora na Covid-19, posebno jer se varijante virusa nastavljaju širiti u zemljama EU/EGP-a. Radna skupina EMA-e za COVID-19 (ETF) ističe sve više dokaza koji ukazuju na to da mRNA cjepiva protiv Covida-19 s ne uzrokuju komplikacije u trudnoći kod trudnica i njihovih beba. Radna skupina provela je detaljan pregled nekoliko studija koje su obuhvatile oko 65 tisuća trudnoća u različitim fazama. Pregledom nije pronađen nikakav znak povećanog rizika od komplikacija u trudnoći, spontanih pobačaja, prijevremenih poroda ili štetnih učinaka kod nerođene djece nakon cijepljenja. Unatoč nekim ograničenjima u podacima, rezultati se čine dosljednima u svim studijama koje su proučavale te ishode.

Studije su također pokazale da su cjepiva protiv Covida-19 jednako učinkovita u smanjenju rizika od hospitalizacije i smrti kod trudnica kao i kod osoba koje nisu trudne. Najčešće nuspojave cjepiva kod trudnica također se podudaraju s onima u ukupnoj cijepljenoj populaciji. Uključuju bol na mjestu injekcije, umor, glavobolju, crvenilo i oticanje na mjestu injekcije, bolove u mišićima i zimicu. Ovi učinci su obično blagi ili umjereni i poboljšavaju se unutar nekoliko dana nakon cijepljenja”.

Dodajmo i činjenicu da rizik od spontanog pobačaja može varirati zbog nekoliko čimbenika, uključujući kromosomske abnormalnosti, zdravstveno stanje majke, infekcije, abnormalnosti maternice te način života (primjerice pušenje ili pretilost).

Senzacionalizam u opremi teksta, stilu i terminologiji

Dakle, što se tiče cjepiva protiv Covida-19, zdravstveni stručnjaci/kinje kao i ranije objašnjena istraživanja kazuju da cijepljenje ne povećava rizik od spontanog pobačaja.

Iako i Slobodni Promatrač, autor članka na Provjeri.net, također nabraja institucije koje preporučuju cijepljenje trudnica protiv Covida-19, on prenaglašava povećani rizik od pobačaja u ranoj trudnoći i naziva ga “alarmantnim signalom”, što autori španjolske studije zapravo ne čine. Stoga je opasno u javnost izlaziti s ovakvim odabirom riječi, posebice kad se radi o veoma ranjivim skupinama – trudnicama i novorođenčadi.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Ginny & Georgia – između preživljavanja i prijenosa traume

Posted on July 3, 2025July 9, 2025 by info@libela.org

Ako ste preskakale_i prijedloge za gledanje Ginny & Georgije na Netflixu misleći da se radi o još jednoj obiteljskoj drami, u krivu ste. Ovo definitivno nisu nove Gilmorice. Iako se serija vizualno oslanja na pastelnu estetiku američkih predgrađa, sadržajno ide mnogo dublje i mnogo mračnije, secirajući žensko preživljavanje, međugeneracijske traume i emocionalne bitke koje najčešće nitko ne vidi – osim djece.

Serija prati život majke Georgie i njezine kćeri Ginny, koja je u trenutku početka serije tinejdžerica, kao i mlađeg brata Austina. Nakon godina seljenja i bijega od prošlosti, obitelj se pokušava smiriti u gradiću Wellsburyju. No, prošlost ih stalno sustiže. Georgia, naizgled vrckava i ispeglanog izgleda, u bijegu je od nasilnih muškaraca, zakona i vlastitih odluka, uključujući i nekoliko ubojstava koja je počinila. Ginny, s druge strane, pokušava izgraditi identitet djevojke miješanog rasnog podrijetla u većinski bijeloj zajednici, dok istovremeno otkriva majčine tajne. Austin gotovo neprimjetno proživljava nasilje koje je posljedica odluka odraslih osoba oko njega.

Ginny & Georgia prikazuje što se događa kada žena koja je cijeli život preživljavala nasilje pokuša zaštititi svoju djecu od istog, ali pritom, nesvjesno, prenese na njih teret vlastitih trauma. Na kraju, upravo djeca plaćaju cijenu onoga od čega ih je pokušala spasiti. Serija otvara niz tema, od mentalnog zdravlja, samoozljeđivanja, klasne nejednakosti, rasnog identiteta i seksualnosti, do prava na pobačaj, intersekcionalnosti, emocionalnog rada djevojaka i žena, ali i pitanja što znači biti “dobra majka” u društvu koje ženama često ne ostavlja prostora za pogrešku.

U trećoj sezoni, koja je početkom lipnja izašla na Netflixu, Georgia je uhićena na vlastitom vjenčanju zbog “milosrdnog” ubojstva – ugušila je terminalno bolesnog Cynthijinog muža, misleći da joj time vraća uslugu. No, to ubojstvo nije središnja tema serije – glavna je tema ubojstvo mita o “idealnoj majci”, ili još točnije, “idealnoj žrtvi”. Georgia je naučena bježati, fizički, emocionalno i moralno, od problema, autoriteta i posljedica. Taj obrazac bijega, koji se provlači kroz cijelu seriju, nije samo refleks preživljavanja, već i način na koji perpetuira vlastitu traumu. Treća sezona pokazuje da i dalje pokušava vjerovati da radi najbolje što može, ali to uključuje instrumentalizaciju vlastite djece i neprekinute cikluse laži. Zato središnje pitanje sezone nije tko je koga ubio, već tko ovdje zapravo koga štiti i po koju cijenu?

Pobačaj bez stigme, panike i drame

Ginny je u trećoj sezoni u ulozi prerano odrasle osobe, one koja skriva, pomaže, ucjenjuje i konačno, bira što će netko drugi reći na sudu. Prepoznaje važnost i traži terapijsku podršku, pokušava razumjeti gdje završava briga za majku, a gdje počinje njen vlastiti život. To nije klasičan razvoj lika, to je portret djevojke kojoj je sustavno uskraćeno pravo na djetinjstvo, a i adolescenciju. Istovremeno, donosi odluku o prekidu trudnoće, bez majčina uplitanja, bez partnerova mišljenja, bez potrebe za opravdanjem.

Taj trenutak primjer je dobro prikazane reproduktivne autonomije u mainstream seriji. Georgia, iako sama obilježena vlastitim iskustvima s tinejdžerskim majčinstvom, ne dramatizira, ne moralizira i ne pokušava kontrolirati kćerinu odluku. Umjesto toga, jasno i tiho kaže: “To je tvoje tijelo. Tvoja odluka. Ja sam ovdje, kako god odlučiš.” Ova scena nije posebno naglašena, nije prenapadna, emocionalno je autentična i nenametljivo moćna. Prikazuje ženski razgovor o pobačaju bez stigme, bez panike i bez drame.

Ginnyjin pobačaj nije prikazan kao kazna, već kao čin odgovornosti i slobode, a upravo time serija nudi jedan od najvažnijih feminističkih trenutaka u cijeloj sezoni.

Ranjivost žena i muškaraca

Serija se ne zaustavlja na odnosu majke i kćeri. Među likovima koji možda nisu u prvom planu, ali itekako zaslužuju pažnju, posebno se ističe Maxine. Njen lik otvara niz tema, od emocionalnog rada do načina na koji društvo različito tretira žensku i mušku ranjivost. Dok njena majka od nje očekuje da bude vesela, stabilna i podržavajuća, osobito prema bratu Marcusu koji se bori s depresijom i alkoholizmom, Maxine je jedina koja ima hrabrosti reći istinu. Ona riskira narušavanje obiteljskih odnosa kako bi roditeljima ukazala da brat treba stručnu pomoć, a ne banalizaciju problema. I dok je Marcusova šutnja pošteđena osude i percipirana kao duboka, Maxine je, kada konačno pukne, označena kao “previše dramatična”.

Ova razlika govori o još uvijek prisutnim dvostrukim rodnim standardima gdje muška depresija ostaje tabu, dok se od žena očekuje da budu stabilne, vedre i emocionalno dostupne, ali bez vlastitih potreba. Max se istovremeno nosi s raspadom identiteta, prekida toksičan odnos, komunicira jasno što želi i treba te gradi autentičnost kao queer djevojka. Ipak, kad njoj zatreba podrška, nema nikoga. Njezina hrabrost da bude glasna, emotivna i istinita ne nagrađuje se, nego je upravo ono zbog čega je isključuju iz grupe. Maxine time postaje jedno od najjasnijih feminističkih prikaza u seriji, kao odraz djevojke koja pokušava biti autentična u svijetu koji nagrađuje šutnju, osobito kod žena. Pa i od žena.

Sukladno tomu, važno je napomenuti da serija ne romantizira žensku solidarnost. Zapravo, pokazuje koliko je krhka. Od odnosa unutar nekadašnje prijateljske grupe MANG, preko Maxinog izbacivanja iz kruga podrške, pa do kompleksnog odnosa između Ginny i Georgije, serija pokazuje koliko je međusobna podrška među ženama krhka kad je suočena s traumom, očekivanjima i emocionalnim preopterećenjem. Čak i likovi poput Zionove majke ili nove partnerice, koji naizgled postavljaju zdrave granice, ostaju svedene samo na tu jednu ulogu i rijetko izlaze izvan nje.

Serija nas ne uči kako izgleda savršena ženska podrška, već nas poziva da prepoznamo koliko je teško izgraditi istinsko savezništvo kad svaka žena vodi vlastiti rat sa sustavom koji ne prepoznaje njihove potrebe, boli ni granice.

Muški likovi: muškost u suvremenom društvu

Muški likovi u seriji možda nisu u prvom planu, ali itekako utječu na sve što se događa. Njihove odluke oblikuju odnose, pokreću radnju i utječu na emocije glavnih likova, posebno djece. Od dječaka koji mora lagati da bi zaštitio majku, preko očeva koji nestaju baš kad su najpotrebniji, do partnera koji ne znaju kako se nositi sa ženskom složenošću – svaki od njih prikazuje drugačiji oblik muškosti u suvremenom društvu.

Austin, iako najmlađi, nosi najveći teret. On je dijete koje laže da bi spasilo majku. Jedini svjedoči ubojstvu, puca iz pištolja, a na sudu laže, uvjeren da nema drugog izbora. Georgia i Ginny možda misle da ga štite, ali ono što Austin doživljava nije sigurnost, nego samoća i zbunjenost. Nema riječi za ono što osjeća, a nema ni prostora da osjeća išta osim lojalnosti majci. U jednom trenutku Ginny i Georgia razmatraju mogućnost da Austin potraži stručnu pomoć, ali brzo shvaćaju da terapija za njega nije siguran prostor – previše je istine koju bi tamo mogao izreći, a neke su tajne preopasne da bi bile otkrivene.

Njegova priča u ovoj sezoni posebno pogađa jer njegova tišina i laži nisu rezultat neznanja, već toga što itekako razumije koliko je sve oko njega krivo i koliko zapravo nema izbora.

Kad na sudu izgovara laž koju mu je Ginny pomogla pripremiti, ne radi to zato što mu je rečeno, nego zato što je odlučio zaštititi majku, iako zna da će time ne samo povrijediti oca Gila, već ga i lažno optužiti. Austin zna da je Gil nasilan, zna da je prijetio, zna da bi završio s njim ako Georgija ode u zatvor. Njegova prisutnost je prijetnja, a ne sigurnost. Ipak, Austin ostaje vezan za njega jer mu povremeno pokazuje pažnju, što dodatno zamagljuje granicu između ljubavi i nasilja. Voli ga, potajno, i zna da će taj izbor između dvije pogrešne opcije zauvijek ostaviti trag.

Lik koji možda na prvu djeluje kao sporedan, ali u trećoj sezoni igra važnu ulogu u razotkrivanju kako društvena funkcija, moć i muškost reagiraju na kaos ženskog preživljavanja je Paul, Georgijin suprug i gradonačelnik Wellsburyja. On utjelovljuje ideju “zaštitnika”, onog koji želi osigurati stabilnost, popraviti stvari. No kad se suoči s težinom Georgijine prošlosti, traumama i nasiljem koje je počinila da bi preživjela, Paul puca. Nije spreman nositi se s njezinom kompleksnošću i odlazi. Voli verziju Georgije koju može objasniti drugima, ali ne i stvarnu nju.

„I didn’t make you anything that wasn’t already there.”, rečenica je koju Georgia upućuje Paulu u samoj završnici sezone, te je jedan od najjačih trenutaka serije.

U sceni razlaza, Paul pokušava prebaciti odgovornost na nju, kao da ga je Georgia svojim ponašanjem “iskvarila”, povukla na dno, otela mu njegovu etičku jezgru. No, Georgia ne preuzima krivnju, i to ne zato što se ne kaje, nego zato što konačno zna razlikovati odgovornost od manipulacije. Ne poništava njegovo razočaranje, ali odbija da njezina priča postane još jednom priča o muškarcu koji je “nastradao“ zbog žene. Ne spašava ga, ne umiruje ga, ne ublažava njegov poraz. Samo mu vraća ogledalo.

S druge strane, Joe kao lik postaje suprotnost Paulu, i to ne samo kao potencijalni partner Georgiji, nego i kao figura koja nudi emocionalnu stabilnost bez uvjeta. On postaje jedini lik kojem Georgia priznaje sve, ubojstva, laži, traume, i koji svejedno ostaje. Njihova povezanost je tiha i nerazriješena, on je netko tko je zaljubljen u nju godinama, ali nikada ne traži ništa zauzvrat. Ne forsira, ne pritišće, ne ucjenjuje. I upravo zato mnogima djeluje kao idealan izbor. No, Georgia ga ne bira. Ne zato što joj nije važan, već zato što prvi put u životu bira sebe.

Joe je simbol sigurnosti koju nikada nije imala, ali i podsjetnik na staru potrebu da netko drugi bude izvor stabilnosti.

Tako da treća sezona završava time da Georgia ostaje sama. Prvi put, s jasnom odlukom da više neće lagati, manipulirati ni bježati. Je li to konačan prekid ciklusa? Ili samo još jedna runda? Jer baš kad pomislimo da bi to mogao biti novi početak, serija nam u zadnjim minutama otkriva da je Georgia ponovno trudna. Time se ne nudi ni nada ni katastrofa, već još jedno pitanje: je li ovo prilika za drugačiji put, ili samo nastavak starog, u novom pakiranju?

**Vrijednost leži u slojevitosti likova i „pravim“ pitanjima**

Ginny & Georgia nije savršena serija. Ima svoje trenutke melodrame, ponekad karikira, povremeno podlegne klišejima. Ali njezina vrijednost leži u slojevitosti likova i pitanjima koja neprestano postavlja. Ne nudi idealne žene. Prikazuje žene koje griješe, koje pokušavaju, koje ponekad uništavaju ono što vole jer ne znaju drukčije. I djecu koja to promatraju i pokušavaju preživjeti. Značaj ove serije nije samo u porukama, nego i u pitanjima koja (p)ostavlja: Možemo li opravdati nasilje ako dolazi iz potrebe za zaštitom? Tko ima pravo na pogrešku, a tko mora znati bolje? Kako se prenosi trauma i može li se prekinuti?

3. Festival menstruacije

Posted on July 1, 2025July 2, 2025 by info@libela.org

Udruga PaRiter na različitim lokacijama diljem Rijeke održava treći po redu Festival menstruacije, od 10. do 13. srpnja. Tematski naziv je “Vještice” i radi se o prvom ljetnom izdanju na kojem ostvaruju i međunarodne suradnje.

“Ovogodišnji festival posvećen je pravu žena na zdravlje, s naglaskom na menstruaciju kao cjeloživotni proces, gdje uz menstruaciju tematiziramo i prvu menstruaciju, menopauzu, postporođajni period i sve između što žene koje krvara doživljavaju“, poručuju organizatorice.

Dodaju i da je šira misija festivala otvaranje javnog prostora za razgovor o menstruaciji, razbijanje tabua i destigmatizacija ove iako univerzalne, često prešućene teme.

Četvrtak 10. srpnja

Festival se otvara u četvrtak, 10. srpnja u 19 sati, na Čajnom trgu, izložbom slovenske umjetnice Lee Culetto. Instalacija “On the Rag” (riječki prijevod: Imam stvari) uključuje tkaninu s tragovima stvarne menstrualne krvi, čime se svjesno i namjerno donosi i umjetnost i menstruacija u javni prostor. Nakon otvorenja, na rasporedu je projekcija dokumentarnog filma Witches koji razotkriva društvene stigme vezane uz postporođajnu depresiju i psihozu. Nakon projekcije slijedi i razgovor o sustavima podrške ženskom zdravlju. Uz navedeno, u četvrtak je na rasporedu i psihodramska radionica izazovi menopauze koju vodi Jasna Jasna Žmak.

“Na ovoj ćemo se psihodramskoj radionici posvetiti istraživanju različitih aspekata menopauze te provjeriti različite, više ili manje ugodne, nijanse našeg odnosa s njom, kako bismo potražili adekvatnije načine za nošenje s njenim tegobama”, stoji u najavi.

Radi se u maloj grupi, radionica je iskustvenog tipa te je potrebno prijaviti se putem linka.

Petak, 11. srpnja

U petak, u Gradskoj knjižnici Rijeke, od 16:30 do 18 sati bit će predstavljeno umjetničko istraživanje o menopauzi i starenju pod nazivom “Knjiga utjehe i radosti za svaki dan“. Sudionice izlaganja su Miljana Babić, Petra Dolanjski Harni i Željka Jelavić, kourednice umjetničke knjige u nastajanju. Gotovo istovremeno, od 17 do 21 sat, u Filodrammatici se održava eksperimentalna radionica “Hacking Eroticism”.

“Pridružite se talijanskim umjetnicama Bruixes u njihovom erotskom laboratoriju kako biste eksperimentirali_e s mekom elektronikom, bio kožom i senzorima te hakirali_e svoj užitak i stvorili_e jedinstveno personalizirani i primamljivi dizajn”, stoji u najavi radionice.

Radionica se održava na engleskom jeziku, a za sudjelovanje se potrebno prijaviti ovdje.

Subota, 12. srpnja

Jutarnji program Festivala se održava u Dječjoj kući. Od 10 do 11:30 možete doći na likovnu radionicu za djevojčice pod vodstvom Rine Barbarić. Namijenjena je djevojčicama od devet do dvanaest godina, a fokus radionice je na odnosu prema menstruaciji, osobnim iskustvima i doživljaju vlastita tijela. Prijaviti se može ovdje. Istovremeno, na rasporedu je radionica za roditelje pod nazivom “Kako s djevojčicama razgovarati o menstruaciji”.

“Ova radionica osmišljena je kao podrška roditeljima u razgovoru o jednoj važnoj i osjetljivoj temi – menstruaciji. Zajedno ćemo proći kroz pitanja poput: kada je pravo vrijeme za razgovor, kako ga započeti i što je važno reći kako bi djevojčice ovu životnu promjenu dočekale informirane, sigurne i podržane“, stoji u najavi.

Nakon radionica, do 12 do 13 sati, predstavit će se i slikovnica o prvoj menstruaciji. Ilustrirana priča “Prva” holistički prati iskustvo prve menstruacije te sadrži edukativni dio o menstrualnom ciklusu i praktične materijale za praćenje ciklusa.

Večernji dio programa se seli u Pajol. Očekuje vas ljetni pub kviz “I Trivia krvari”, od 20 do 22 sata na kojem se dijele LELO nagrade. Svoju ekipu (do pet članova/ica) možete prijaviti ovdje. Nakon kviza, party je uz Foster – splitski alternativni post rock bend.

Nedjelja 13. srpnja

Na zadnji dan Festivala menstruacije možete se okušati u pisanju poezije i izradi fanzine. Poezija u crvenom: Stihovi otpora održava se u SKC Galeriji, od 16 do 19 sati. Voditelji su Doria Jukić i Matija Rubinić, a prijaviti se možete ovdje.

“Kroz kolektivno pisanje poezije, sudionici će istraživati kako poezija može pružiti otpor društvenim normama i represijama te mobilizirati specifične potencijale”, stoji u najavi.

Od 17 do 19:30 sati možete doći na Geštalt iskustvenu radionicu za majke i kćeri u prostorijama Udruge PaRiter. Voditeljica je Mia Rukavina, a potrebno se prijaviti ovdje.

“Odnos između majke i kćeri često je isprepleten ljubavlju, tugom, neizrečenim potrebama i naslijeđenim tišinama. Generacije žena prije nas odrastale su uz poruke da ne traže previše, da ne budu “previše” – emocija, glasa, potreba, snova. Na ovoj radionici ćemo kroz vježbe iz geštalt psihoterapije, istraživati kako nas je taj odnos oblikovao i kako možemo u njega unijeti više svjesnosti. Istraživat ćemo koje arhetipe ženske psihe prepoznajemo u vlastitom odnosu majke i kćeri te kako možemo toj dinamici dati više individualnosti i slobode”, stoji u najavi.

A nakon vikenda ispunjenog mnoštvom događanja na red dolazi i zatvaranje trećeg Festivala menstruacije. U 20 sati, u Galeriji SKC će se zatvoriti festival uz otvorenje izložbe više autora_ica koji_e će na svoj način interpretirati menstruaciju, a pod kustoskom palicom voditeljica galerije.

“Udruga PaRiter već dugi niz godina se različitim strategijama zalaže za poboljšanje ženskih reproduktivnih prava. Menstruacija je specifični aspekt ženskog zdravlja uz koji se vezuje nedostatak informacija, sram i stigma, kao i sasvim konkretni materijalni problemi poput nedostupnosti menstrualnih potrepština, njihova skupoća, nedostatak osnovnih higijenskih uvjeta na radnim mjestima i u javnim ustanovama koji bi osigurali minimum ženskog dostojanstva i zdravlja. Festival menstruacije nastao je kako bismo o svemu ovome razgovarali u javnom prostoru”, kazala je Petra Čargonja, producentica festivala.