info@libela.org, Author at Libela

O mizoginiji se (ne)raspravlja

Posted on April 17, 2025July 9, 2025 by info@libela.org

S odmakom od petnaest godina, vraćamo se u svijet koji je tek koračao prema današnjoj stvarnosti. Nabujala Sava svojom je snagom plašila stanovnike Zagreba i okolice, gradonačelnik je glavnoga grada bio Milan Bandić čiji se kraj karijere nije nadzirao. U istom je svijetu, na političkoj pozornici, te godine vrio skandal Ive Sanadera koji se danas zna kao prvi osuđeni bivši premijer u Hrvatskoj. Zagrepčane nije plašio potres, koji je samo deset godina kasnije, svom silom udario u njega i u njegove stanovnike_ice utkao traumu koja se budi pogledima na zgrade u srcu grada čija pročelja krase naljepnice u bojama semafora.

Među istim kulisama vremena u istom se gradu počeo rađati trap – žanr koji je u petnaest godina evoluirao, rastao i postao nezaobilazan dio glazbene scene. Svoje prve radove objavili su Kuku$ i High 5 koji su postavili temelje za kasnije razvijanje žanra. Trap je u svojoj ranoj fazi sličio punku, bio je rezerviran za 100-150 ljudi koji odlazili na nastupe u tadašnji klub „Klub“. No, što li je to uopće trap i kako je on eksponencijalno rastao od 150 ljudi do vrhova hrvatskoga Billboarda?

Ritam patrijarhata pod maskom stila

Trap je pod-žanr hip hopa koji je počeo jačati na jugu SAD-a, poglavito u gradovima poput Miamija i Hustona. Treba li se trap opisati zvukovno nekome tko ga nikad nije čuo, važno je spomenuti da trap svoje instrumentale temelji u elektronskim synthovima. U istome kontekstu, trap je također prepoznatljiv po ne tako maloj količini autotunea i ne tako pametnim tekstovima. Baš kao i svoj veliki brat, trap se lirički ne udaljava od uličnih tema – često progovara o odrastanju u kvartu, luksuzu, narkoticima i ženama koje im je donijelo bavljenje glazbom. Za razliku od rapa, aspekt novca i ubrzanog bogaćenja posebno je naglašen zato što treperi slavu dobivaju brzo, dok s druge strane, njihovi rap kolege, istu popularnost stvaraju duže.

Utjecaj američkih trendova bio je vidljiv i u glazbi koja se tih godina kovala u „Klubu“. Pogledom unazad, jasno je da su u početku glavne teme koje su okupljale izvođače bile „kvartovske“ s naglaskom na drogu i stvaranje prijateljstva, dok se s kasnijom, sve većom popularizacijom žanra, vide trendovi mizoginih praksi. Temelji hrvatske trap glazbe postavljeni su na pjesmama poput „Oće kurac“, „Otrova u čaj“, „Mamba“ i „Bebica“ koje sve redom pokazuju zabrinjavajuću podudarnost – prikazuju patrijarhalne odnose u kojima se žene isključivo svode na zadovoljenje fizičkoga nagona.

Što li je to trulo u hrvatskom trapu?

Da je mizoginija još od početaka utkana u srž hrvatskoga trapa, jednostavno je zaključiti pogledom na pjesme koje tvore scenu. Krenimo redom. KUKU$ je prije šest godina objavio album „Glupi tejp“ na kojem se, između ostaloga, pronašla pjesma „Oće kurac“ za koju se može tvrditi da spada u najpoznatije pjesme koje je KUKU$ objavio ikad.

„Oće kurac“ od glave do pete mizogina je pjesma. KUKU$-ovci u svojoj pjesmi repaju stihove poput: „Poprsko sam po faci ti si drolja, ti si ljadro / Nisi još upozno takvu krolje, jesam bardo“, koji jasno i direktno omalovažavaju ženu.

KUKU$ u spomenutoj pjesmi ne staje s mizoginim stihovima, već ih nastavlja: „Tvoja mala oće samo kurac / Brijo sam si malo ću nagurat / Mala reci kolko para upad / Kol’ko backstage pass to je šupak“.

Spomenuti primjeri nisu jedino neprimjereno što trojac s Trešnjevke govori u pjesmi, međutim oni pokazuju nekorektnost stihova koje je, u trenutku pisanja ovoga teksta, poslušalo 16 milijuna ljudi samo na YouTubeu.

„Oće kurac“ nije stao na jednoj pjesmi. Nakon dugog čekanja, u svibnju 2022., Hiljson Mandela je izdao „Mandela Effect“ na kojem se nalazi svojevrsni homage KUKU$-ovom hitu. U suradnji s Gršetom, Mandela je stvorio „Neće kurac“. Jednako kao i u svojoj originalnoj verziji, „Neće kurac“ prikazuje ženu isključivo u seksualnom kontekstu.

Stihom „Sve se prave fine, ali svrše“ Hiljson promiče stereotip da žena ne uživa u seksualnom odnosu, već da je on isključivo rezerviran za muškarce. U svom dijelu pjesme, Grše stihovima „Gili-gili-gili-gili, penisi su mili njoj / Zini droljo, zube stisni primi to, ho (Ho) / Igramo se, dupli pas, svi pune ho (Ho)/ Škripi krevet, ide gas kad uletin u ho (Ho)“ također njeguje štetne rodne stereotipe, a – između ostalog – propagira ideju da žena treba „stisnuti zube“ u seksu.

Hiljson Mandela autor je još jedne mizogine himne, „Bebica“. Pjesma je najprije izašla kao samostalni Hiljsonov singl, da bi kasnije objavio remix na kojem gostuju Swana i Dino Blunt. Gotovo da je svaki stih spomenute pjesme problematičan. U prvoj strofi, Mandela daje do znanja da pjesmu piše za sve njegove „bebice, ljepotice, prijateljice koje žele seks“, pretpostavlja da su glupe i „skupe kao Dolce & Gabbana“. Isti narativ u nastavku pjesme gradi Swana ponovno ponižavajući ženu: „Brijem da je glupa – jel’ tak?/ Brijem da će cuclat’ – facefuck / Svršim joj u pupak – ipak“. Refrenom, „Noćas daj mi sebe, kujo, nemoj biti sebična (Ma kujo)“, trojica zapečaćuju jednu od najmizoginijih pjesama koje hrvatska trap scena ikad isporučila.

KUKU$ nisu jedini pioniri hrvatskoga trapa koji u dijelu svojih pjesma promiču mizogine ideje. Slično čini i High 5 u pjesmi „Otrova u čaj“. Radi se o ljubavnoj trap baladi u koju su zakamuflirani mizogini elementi. Članovi sastava u jednom se trenutku osvrću na ženu stihovima: „doar style mala you can come / i frendica solira bring it down / imam sticky icky a ti lickitunga / doar kombo jer si fakin frigidna“. Četiri godine nakon „Otrova u čaj“, dio članova High 5-a udružili su snage u sastav 2xŠihta s kojim su 2022. objavili album „Spremni za rad“.

Na spomenutom albumu nalazi se i pjesma „Vruća kmica 3“ u kojoj jedni od najutjecajnijih trepera u Hrvatskoj govore: „Da nisam tol’ko poznat, sad bih te ispljuskô“. Spomenuti stih pokazuje da u hrvatskom trapu granice mizoginije ne postoje. Stihovi poput ovoga iznimno su opasni zato što banaliziraju nasilje nad ženama, opravdavaju nasilnike i umanjuju traumu žrtava koje su takvo nasilje preživjele.

Mizogini tekstovi mogu se pronaći i u pjesmama novog vala hrvatskog trapa. U pjesmi „Listam“ koju izvode Baks i Peki glavna je tema djevojka s kojom dvojica imaju odnos.

„Mila ti si mi za noć jer te ne želim kad je dan / Imam upute za ljubav, al’ za tebe nemam plan / Sad od tebe skuplji Netflix, mene baš bi bilo sram / Ne poznam te, ni sam, mila, ne“ stihovi su koje repa Peki, a koji ponovno pokazuju da je žena u trap svijetu prvenstveno lutka za zadovoljenje fizičkoga nagona.

Spomenutu tezu potvrđuje i Baksova pjesma „POV!“ koja počinje s „A šta je trenirala? / Uh, trenirala je ovaj, baks“, da bi je u kasnijim stihovima nazvao kujom. Primjer Baksa i Pekija dokazuje da mizoginija u hrvatskom trapu ne potječe isključivo iz najpoznatijih aktera scene, već ona dolazi i od manjih aktera koji će kroz godine (potencijalno) stići do vrhunca svoje slave.

Zvuk dvostrukih standarda

Iako su pjesme hrvatskih trepera u početku bile rezervirane za garaže, podrume i male zabave, one to već odavno nisu. Trap je stigao i do Hrvatske radiotelevizije. Najprije kroz gostovanja aktera scene u raznim emisija HRT-a, da bi na kraju oni odigrali veliku ulogu u stvaranju hit serije „Sram“. Radi se o teen seriji koja se bavi pitanjima ljubavi, prijateljstva, seksualnosti i mentalnoga zdravlja. I dok Eva, inače glavna uloga serije, dolazi na parti na koji nije trebala ići, stiže njezina bivša prijateljica Sara i naziva je droljom što Evu očito povređuje. Cijela se situacija zbiva dok u pozadini, i u nastavku serije, sviraju pjesme aktera koji kroz svoj rad promoviraju ideju da je de facto drolja ekvivalent za djevojku.

Premda „Sram“ ima generalno čisti soundtrack što se mizoginije tiče, u oko upada pjesma „Udari“, koju izvodi triesti.

U sedmoj epizodi, na samom kraju, svira pjesma čiji stihovi glase: „Jeftina si kao menza (Cheap bitch) / Da te mogu kliknut’ cancel (Cancel)“. Nedugo nakon toga slijedi: „Jebat ću te nisi svjesna (Ne’aš pojma) / Kuje ostavljam bez teksta (Kujo!) / Neko s kvarta tre’a kese“, u kojoj se, ponovno, iznova, žene proglašavaju droljama.

Iako se objašnjenje za odabir pjesama vjerojatno krije u njihovoj popularnosti, posebno je zabrinjavajuće i kontradiktorno da serija svojim uvjerenjima i ciljevima skreće u jednu stranu, dok glazba koja svira u pozadini odlazi u potpuno drugi, neprimjeren smjer.

Da ne postoji kritika rada hrvatskih trepera, jasno je i u kampanji Hrvatskog Telekoma koji je kao glavno lice svoje kampanje protiv govora mržnje odabrao Hiljsona Mandelu. Kako stoji u priopćenju koje je Telekom objavio, kampanja je nastala s ciljem podizanja svijesti o problemu koji je posebno raširen u online prostoru.

„Naša je poruka jasna: netoleranciji nema mjesta – ni u online ni u offline svijetu. Svaki glas može biti dio promjene, a zajedno možemo graditi tolerantnije i pozitivnije društvo u kojem umjesto mržnje biramo poštovanje”, izjavljuje Branka Bajt, direktorica sektora za brend Hrvatskog Telekoma u nastavku priopćenja.

Zanimljivo, zar ne?

Kao šlag na tortu apsurda, Mandela je u sklopu kampanje objavio pjesmu „Pa pa pa“ u kojoj, u jednom stihu, repa: „Imam svoj život, pa je haterima krivo / Jer smo novi nivo, ali zaboli me živo / Ništa hate speech, samo pozitivo“.

I tako smo, nakon drolja i bebica stigli do optimizma i razgovora protiv govora mržnje. Iako bi svijet obojen ružičasto vjerojatno povjerovao u iskrenost ove kampanje, doista je to teško činiti kad u desetak godina nečijega rada kontinuirano izlaze pjesme koje štete ženi, koje ju omalovažavaju i prikazuju u isključivo jednom, potpuno pogrešnom i štetnom kontekstu. Što li je točno nagnulo Hrvatski Telekom da Mandelu koristi kao lice svoje kampanje protiv govora mržnje, ostat će neodgovoreno.

Mizoginija je ušla duboko u hrvatski trap

Iako se takav narativ nerijetko opravdava umjetničkom slobodom ili pak stavom da „oni to ne misle u svakodnevnom životu“, činjenica je da rad u javnom prostoru ostavlja trag.

Glazba koju stvaraju ostavlja trag na djevojčice koje se tek razvijaju, na sve one kojima se rodni stereotipi od malih nogu guraju na pladnju. Glazba ostavlja trag na žrtve nasilja, na djevojke i žene koje se osjećaju posramljeno zbog svoje seksualnosti. Ona oblikuje razmišljanja dječaka koji se, u svojim formativnim godinama, pune idejama o ženama kao kujama i nižem sloju. Rad u javnom prostoru prvenstveno je odgovoran, a svijest o tome uvelike bi se trebala prošiti hrvatskom trap scenom.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Pitanje zamjene općinskih načelnika i načelnica je kompleksno

Posted on April 17, 2025April 17, 2025 by info@libela.org

U medijskim prilozima, objavljenim polovicom ožujka, tematiziralo se pitanje zamjene za općinsku načelnicu za vrijeme rodiljnog dopusta (1,2). Ova problematika postala je relevantna u kontekstu zakonskih promjena u sustavu lokalne samouprave provedenih pred prethodne lokalne izbore, a koje imaju za cilj smanjenja broja lokalnih dužnosnika_dužnosnica. Tako je u travnju 2021. godine Odlukom o raspisivanju izbora za općinske načelnike, gradonačelnike i župane te njihove zamjenike određeno da se “bez zamjenika biraju gradonačelnik i općinski načelnik u gradovima i općinama koje imaju do 10.000 stanovnika”.

Prema podacima Popisa stanovništva iz 2021. godine od ukupno 428 općine, njih samo pet ima više od 10.000 stanovnica_stanovnika (Podstrana, Brdovec, Matulji, Nedelišće, i Viškovo). Tako da 423 općinska načelnika_ice obavljaju svoje dužnosti bez izabrane zamjene. Prema podacima iznesenim u spomenutim medijskim objavama, načelnice upravljaju u 41 općini (1,2). Samo jedna od njih, načelnica općine Viškovo, ima izabranog zamjenika.

Što se događa kada nema zamjenika_ice?

Za općinske načelnice_ke bez izabranog zamjenika_ice donesene zakonske promjene propisuju imenovanje privremene zamjenice_ka u slučaju duže odsutnosti ili spriječenosti načelnika_ice. To se odnosi upravo na općine s manje od 10.000 stanovnika_ica. Tako se Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi od 15.12.2020. godine dodaje članak 43.a koji određuje da:

“Ako za vrijeme trajanja mandata općinskog načelnika i gradonačelnika koji nemaju zamjenika nastupe okolnosti zbog kojih je općinski načelnik, odnosno gradonačelnik onemogućen obavljati svoju dužnost zbog duže odsutnosti ili drugih razloga spriječenosti, općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika zamijenit će privremeni zamjenik kojeg će imenovati općinski načelnik, odnosno gradonačelnik na početku mandata iz reda pripadnika nacionalnih manjina, odnosno pripadnika hrvatskoga naroda u jedinicama u kojima pripadnici nacionalnih manjina čine većinu stanovništva ili iz reda članova predstavničkog tijela.”

U nastavku istog članka navodi se i da je “privremeni zamjenik ovlašten obavljati samo redovne i nužne poslove kako bi se osiguralo nesmetano funkcioniranje općine, odnosno grada”, kao i da “privremeni zamjenik za vrijeme zamjenjivanja općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika ostvaruje prava općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika”.

Koje su ovlasti privremenog zamjenika_ice?

Pitanja postavljena od strane nekih općinskih načelnica u navedenim medijskim prilozima odnose se na nekoliko konkretnih okolnosti za koje izjavljuju da ne postoji zakonski propisana, odgovarajuća zamjena u slučaju odsutnosti zbog rodiljinog dopusta. U jednom od priloga navode se situacije “potpisivanja dokumenta”, te “čelništva stožera u slučaju velike poplave (koordinacija, potpisivanje, slanje dopisa)”, dok se u drugom propituju ovlasti privremene zamjenice_ka općinskog načelnika_ice s obzirom na “rokove za EU natječaje” i “donošenje prijedloga proračuna”.

U tom istom medijskom prilogu navodi se da “načelnice kažu da je zakon i dalje nejasan: tko ih mijenja, na koliko dugo i koje su mu ovlasti?”. Međutim, uvidom u spomenuti Zakon, tj. dodani članak 43.a, možemo pronaći odgovore na prva dva postavljena pitanja. Kako smo već navele, Zakon osigurava “privremenog zamjenika”, a “ovlast privremenog zamjenika za zamjenjivanje općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika prestaje danom nastavljanja obavljanja dužnosti općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika po prestanku razloga zbog kojih je općinski načelnik, odnosno gradonačelnik bio onemogućen u obavljanju svoje dužnosti”. No, možemo se složiti s tvrdnjom o izvjesnoj “nejasnoći” Zakona u odnosu na pitanje ovlasti privremene zamjenice_ka, s obzirom na propisanu ovlaštenost za obavljanje “samo redovnih i nužnih poslova kako bi se osiguralo nesmetano funkcioniranje općine”.

Koji su to poslovi koje može obavljati privremeni zamjenika_ica?

Postavlja se pitanje što sve uključuje sintagma “redovni i nužni poslovi”, kao i što je, za pojedinu općinu, potrebno da bi se “osiguralo nesmetano funkcioniranje”.

Za odgovor smo kontaktirale prof. dr. sc. Vedrana Đulabića, redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Đulabić je dugogodišnji stručnjak u područjima javne uprave i lokalne samouprave. On pojašnjava da je “za odgovor na navedena pitanja potrebno posegnuti u neke propise i analogno ih primijeniti na ovu situaciju”.

Đulabić tako navodi “Zakon o postupku primopredaje vlasti koji uređuje vrijeme između izbora stare i nove vlasti i primjenjuje se i na primopredaju vlasti u lokalnoj samoupravi. Taj zakon sadrži što se ne bi trebalo raditi u tom prijelaznom razdoblju, pa se to može primijeniti i u ovom slučaju privremenog zamjenika općinskog načelnika. Privremeni izvršni čelnik u lokalnoj samoupravi ne bi trebao provoditi imenovanja, osim ako to nije potrebno radi osiguranja nesmetanog rada općinskih upravnih i drugih tijela, a tada bi trebali biti imenovani vršitelji dužnosti koji će biti potvrđeni nakon povratka izvršnog čelnika. Također, ne bi smio preuzimati obveze za lokalnu jedinicu, osim ako to opet nije nužno radi sprječavanja materijalne štete koja bi mogla nastati uslijed nezaključivanja takvih ugovora odnosno preuzimanja obveza”.

Usto, naš sugovornik navodi: “drugi set ovlasti koji bi, po mom sudu, imao privremeni zamjenik su ovlasti koje ima povjerenik kojeg se imenuje kad ne postoji neko od političkih tijela u lokalnoj samoupravi. To je uređeno Zakonom o lokalnoj i (područnoj) samoupravi, i u tom zakonu se također navode dvije ovlasti u vezi imenovanja i sklapanja ugovora koje sam prethodno naveo, ali se dodaju i još neke te se propisuju njihova ograničenja. Tako bi privremeni zamjenik, jednako kao i povjerenik, uz navedene ovlasti mogao i mijenjati opće akte, ali samo ako je to potrebno radi usklađivanja sa zakonom ili radi provedbe zakona ili drugog propisa. Mogao bi raspolagati imovinom, ali samo ako je to nužno radi izvršenja ranije preuzetih obaveza ili dovršenja ranije započetih poslova. Također, mogao bi predstavničkom tijelu predložiti i donošenje odluke o privremenom financiranju pod istim uvjetima kao što to može napraviti povjerenik. To je neki set koji bi spadao u redovite i nužne poslove koji bi trebali osigurati nesmetano funkcioniranje općine”.

Zaključno, Đulabić napominje da je “potrebno u svakom konkretnom slučaju procijeniti je li poduzimanje određene radnje neophodno za nesmetano funkcioniranje općine i kakav je značaj i utjecaj te radnje na lokalnu jedinicu”.

Što kada je rodiljni dopust razlog duže odsutnosti?

Osim navedenog, zanimalo nas je i mišljenje struke je li potrebno dodatno zakonski odrediti trudnoću i rodiljni dopust kao razlog “duže odsutnosti” općinske načelnice bez izabrane zamjenice_ka. Prema Zakonu o rodiljnim i roditeljskim potporama “zaposlena ili samozaposlena trudnica odnosno zaposlena ili samozaposlena majka za vrijeme trudnoće, poroda i njege novorođenog djeteta ima pravo na rodiljni dopust u trajanju od 28 dana prije dana očekivanog poroda do navršenih šest mjeseci života djeteta, koji se sastoji od obveznoga i dodatnoga rodiljnog dopusta”. Dok se “obvezni rodiljni dopust koristi u neprekidnom trajanju od 98 dana, od kojih 28 dana prije dana očekivanog poroda te 70 dana nakon rođenja djeteta”.

Za to pitanje obratile smo se stručnjakinji u području socijalne politike, obiteljske politike, rodne ravnopravnosti i antidiskriminacijskih politika. Naša sugovornica, prof. dr. sc. Ivana Dobrotić, predstojnica Katedre za socijalnu politiku Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, iznosi da “po meni ovdje nije pitanje dodatne regulacije rodiljnog dopusta, već općenito regulacije upravljanja općinom ili gradom kada je izabrani načelnik_ca ili gradonačelnik_ca duže odsutan_na. Primjerice, tu nije riječ samo o korištenju rodiljnog, već i očevog dopusta te roditeljskog dopusta koji mogu koristiti i muškarac i žena. Također, može se dogoditi da je osoba na dužem bolovanju ili ima neki drugi opravdani razlog odsutnosti. Zbog toga bi trebalo sustavno regulirati sve oblike dužeg odsustva izabranih dužnosnika i predvidjeti mehanizme privremenog vođenja općine ili grada u takvim situacijama”.

Dobrotić zaključuje da “nije potrebno dodatno zakonski uređivati rodiljni dopust načelnice kao poseban slučaj, već se treba fokusirati na cjelovito rješenje koje obuhvaća sve oblike duže odsutnosti izabranih osoba”.

Kompleksnost situacije zamjenika_ice općinske načelnice_ka

S obzirom na relevantne zakone i dobivena stručna mišljenja uviđamo kompleksnost ove problematike. Dok zakonski okvir omogućuje imenovanje i rad zamjenika_ice, može se zaključiti da je zakon nedorečen, a njegova primjena zalazi u područje arbitrarnosti. U svakom slučaju, postavlja se pitanje kako će privremena zamjena voditi jedinicu lokalnu samouprave ako nema ili nije jasno u kojim slučajevima ima ovlasti preuzeti poslove nužne za funkcioniranje te jedinice.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Prihvaćamo li nekonvencionalno i zamršeno majčinstvo?

Posted on April 15, 2025April 15, 2025 by info@libela.org

Ovogodišnje, dvadeset i prvo izdanje ZagrebDoxa prikazivalo je brojne filmove koji progovaraju o temama o kojima pišemo na Libeli.

Nekoliko filmova bavilo se različitim aspektima majčinstva te unutarnjim borbama koje žene proživljavaju u ulozi majke – „Majčinstvo“ Victorie Mapplebeck, „Alice On&Off“ Isabele Tent i „Zlatno doba“ Camille Iannetti. Svi navedeni dokumentarni filmovi snimani su kroz vremensko razdoblje od nekoliko godina do nekoliko desetljeća. Prate živote tri majke – Victorie (koja sama snima svoj život), Alice i Lucy. Dokumentarci propituju društvena (i osobna) očekivanja od majčinstva, traume, ekonomske pozicije, ali i odsutnost očeva – kako u životima djece, tako i u životima majki.

Sve se tri žene bave nekim aspektom umjetnosti – Lucy studira glazbu u Londonu, Alice ide u umjetničku školu, a Victoria je televizijska režiserka.

Zamršeno majčinstvo, financijska nestabilnost i vlastiti identitet

U „Majčinstvu“ Victoria Mapplebeck snima svoj život kroz dva desetljeća majčinstva, od saznanja da je trudna do adolescencije svog sina. Ona je samohrana majka koja se bori s ekonomskom stabilnošću, kreativnošću, osobnim očekivanjima od sebe u ulozi majke, a nešto kasnije i s rakom dojke. Iako nju, u odnosu na ostale protagonistice, možda majčinstvo i najviše ispunjava, ova režiserka prikazuje dva desetljeća vlastita majčinstva „bez puno filtera“. S usponima i padovima, duhovito i bolno – prikazujući vlastite emotivne raspade, posebice suočena s dijagnozom raka dojke. Na samom kraju filma, kamerom je zabilježila iskren razgovor o majčinstvu sa sinom Jimom koji ima već gotovo 20 godina.

Victoria tada kaže: „frustrirajuće je čega se žene trebaju odreći da bi imale djecu“.

Upravo ta rečenica još je jedna sjajna poveznica između sva tri filma. Ova dokumentarna ostvarenja prikazuju žene koje su više ili manje svjesne što majčinstvo donosi, s obzirom na vlastite godine i stupanj sazrijevanja. Isto tako, potpora obitelji je više ili manje ograničena, a ekonomske (ne)mogućnosti su kompleksno pitanje za svaku od njih. Uz to, svaka se bori s vlastitim obiteljskim traumama koje se prenose generacijama.

Alice je rodila sa samo 16 godina i u braku je s 35 godina starijim muškarcem. Većinom je odrasla s autoritarnom bakom, ima vrlo kompleksan odnos s majkom, a oca gotovo da ne poznaje. Uz to, ima i problem s ovisnošću. Lucy ima relativno blizak odnos s majkom i polusestrom koje – također – teže umjetničkom stvaralaštvu. No, ekonomske mogućnosti su im ograničene, a žene se u njihovoj obitelji bore s financijskom mogućnosti i svojim snovima kroz generacije. Victoria, pak, ima kompleksan odnos s ocem koji je napustio njihovu obitelj kad je bila mala.

Neke su svjesno i samostalno pristale na ulogu majke, a nekima je to na neki način „nametnuto“ (Alice). Victoria se morala odreći karijere u tv industriji, Lucy je pauzirala studiranje u Londonu (a zbog trudnoće i ostvarila financijske dugove) te se vratila s majkom i sestrom na Siciliju, a Alice je odustala od umjetničke akademije. Osim odustajanja od karijera i strasti koje su ih ispunjavale, one se neprestano bore da osiguraju dostatna sredstva za svakodnevicu – kako svoju, tako i svoje djece. Tu je možda najizraženiji prikaz Alice koja nema nikakvu obiteljsku potporu (vrlo složen odnos sa ženama u njenoj obitelji), te se odlučuje baviti seksualnim radom na chatu uživo. Na njemu spaja umjetnost i seksualni rad. To je možda i njen mali pokušaj zadržavanja vlastita identiteta u situaciji kojoj je izložena.

Odsutni očevi i nezreli muškarci

Još jedna poveznica između filmova su očevi koji su odsutni u životima sve tri žene koje su postale majke. Alice je sa svojim živjela prvih par godina, a mi je upoznajemo u trenutku kad njen otac ima drugu obitelj i gotovo se ne poznaju. Lucy je neko dulje razdoblje živjela s ocem, no nemaju blizak odnos. Victoria ima vrlo kompleksan odnos s ocem koji je napustio njenu obitelj kad je bila mala. No, ona na kraju svog dokumentarca snima oca s kojim na neki način i „rasplinjuje“ odnos, dok druge dvije protagonistice nemaju tu mogućnost.

Uz to, sve tri žene imaju djecu ili s odsutnim muškarcima ili nezrelim muškarcima. Victoria iz vrlo kratke veze, veza Lucy i Kitima je bila vrlo kratka, no održavaju je na daljinu. Alice, pak, ima sina s Dorianom koji je 35 godina stariji od nje.

Upravo Dorian je i jedni muškarac kojeg mi „upoznajemo“ kroz film. Ostale ili „upoznajemo“ kroz sporadična dopisivanja protagonistkinja s njima ili – u slučaju Lucy – kroz nekoliko scena zajedničke i povremene skrbi o djetetu. Dorian je glazbenik i umjetnik koji se s Alice oženi kad ona ostaje trudna. U jednoj sceni čak i opisuje kako je zbog nje ostavio ženu i obitelj “jer je to bilo ispravno“ s obzirom na njenu trudnoću i godine. S druge strane, izjavljuje (pomalo pobjedonosno) da je vezu s njom započeo u dobi u kojoj je legalno započeti vezu s maloljetnicom u Rumunjskoj jer su se zaljubili.

Što je stariji, to sve manje financijski skrbi za obitelj, pa ta uloga prelazi na Alice. Čak i kad ona napusti njega i sina i odlazi tražiti svoju sreću (i ispunjenje) izvan granica Rumunjske – šalje im novac kako bi se uzdržavali. Njen čin odlaska je na neki način predvođen emocijama (zaljubila se). No, ujedno i vrlo hrabar pokušaj da pronađe sebe izvan uloge majke koja joj je nametnuta u vrlo ranoj dobi.

Lucy je dijete dobila s Kitimom kojeg je upoznala u klubu, u Palermu. Iako su bili neko kratko vrijeme zajedno – zapravo se ne sviđaju jedno drugome. O tome Lucy priča prijateljici i prije nego li je rodila kćer. Lucina majka Roberta ima dvije kćeri iz dva različita odnosa i kroz film pratimo majčin odnos s trećim muškarcem – umjetnikom s kojim trenutno živi i kojeg djelomično i uzdržava. Usponi i padovi odnosa i žena unutar obitelji kao i odnosi s muškarcima mogu se sažeti u rečenici koju u jednoj sceni govori Roberta: „Moraš se nekad i raspizditi“. Na nemogućnost izbora, traume koje se ponavljaju iz generacije u generaciju, pozicije moći, klasne borbe i generalno – nepravdu.

Victoria u potpunosti sama skrbi za svog sina, uz sporadičnu pomoć majke. Otac njenog sina se spominje u jednom dijelu Jimove adolescencije u kojem on razmišlja o tome da ga upozna. Rasprava o upoznavanju i očekivanjima od tog čina se nastavlja kroz ostatak filma, no zapravo mi kao gledatelji_ice ne „upoznajemo“ oca.

Muškarci koje upoznajemo – i Dorian i Kitim – osjećaju (veću ili manju) privrženost prema svojoj djeci, no njihova očekivanja od majka svoje djece su društveno uvjetovana. Kod Kitima se dobiva dojam da se druži s kćeri i Lucy kad mu to odgovara, a očekuje da ostatak vremena provodi u aktivnostima koje njega zanimaju. Također, očekuje da Lucy to prihvaća i „da ne radi iz toga dramu“. Upravo zbog Lucinih očekivanja usmjerenih ka njemu kao ocu njena djeteta, odnos im je pun razmirica – one obično završavaju Lucinom isprikom i Kitimovim optužbama da je posesivna.

Dorian je prikazan kao značajno toplija osoba od Kitima, no čini se da nije svjestan svoje uloge i odgovornosti u situaciji u kojoj se njihova obitelj našla. Nerijetko sebe smatra odgovornim jer se brine za sina Arista (bez da propituje svoju odgovornost za vezu s Alice u dobi od 15 godina) te ne propušta naglasiti da Alice povremeno ostavlja SVOG sina njemu. Iako osjeća privrženost prema Alice – nerijetko se ponaša kao da je „on taj koji ju je privremeno spasio ovisnosti“ (no, njena borba traje kroz cijeli film). Također, očekuje da je ona odgovorna osigurati sredstva za život njihova sina, ali i njega. Istovremeno, upušta se u povremene rasprave s njom radi načina na koji zarađuje. Ali novac koji im šalje ili daje – ipak uzima.

Gdje završava putovanje?

Sva tri filma karakterizira prikaz složenih obiteljskih odnosa, traženja vlastita identiteta uz majčinstvo te borba s emocionalnom i financijskom stabilnošću. No, ono što sve tri redateljice sjajno čine je stavljanje žena u središte svojih filmova – svih njihovih (ne)uspjeha i borbi. Uz to, redateljice prikazuju puteve i izbore žena lišene osuda i predrasuda. Posebice sjajno to čini Isabela Tent u Alice On&Off. Čine to vrlo empatično, s puno topline te nastoje isto to probuditi kod gledatelja_ica.

Ipak, predrasude i osude ostaju nama koji promatramo živote žena. I priznali mi sebi ili ne – iz različitih smo sredina, iskustava, privilegija i pozicija. Gledajući navedene filmove kroz misli nam prolazi niz svjesnih ili nesvjesnih osuda koje uzrokuju ljutnju, razočaranje, samilost i/ili nježnost.

Navedeni dokumentarci, osim što prikazuju majčinstvo koje je zamršeno, nekonvencionalno, bolno, ali istovremeno i nježno – mogu poslužiti i da osvijestimo vlastite predrasude i borbe. One male osude majčinstva i žena oko sebe, ali i osude sebe u ulozi majke. I dopustimo si da osjetimo nježnost i solidarnost lišenu društvenih očekivanja od pojedinih životnih uloga. Kako za druge, tako i za same sebe.

Rad i otpor – slučaj tekstilne industrije

Posted on April 15, 2025April 15, 2025 by info@libela.org

Izložba posvećena svim tekstilnim radnicama, prošli petak je dobila svoj katalog. Promocija se održala u Tehničkom muzeju Nikole Tesle. Prisutni_e su imali_e priliku poslušati autorice izložbe Anu Rajković Pejić i Kosjenku Laszlo Klemar, te dizajnericu kataloga Barbaru Blasin.

Prije no što su nam predstavile katalog, saznali_e smo i nešto više o samoj izložbi koja se održavala prošle godine od 25. rujna do 10. studenog. Prikazivala je važnost tekstilnih radnica u radničkom pokretu te njihov doprinos u borbi žena za jednaka prava.

„Najizrabljivaniji dio radničke klase su upravo radnice jer su one dvojno opresirane. I s rodne strane, ali isto tako i s klasne. U tom smislu su žene bile važne za sam radnički pokret“ , kazala je Ana Rajković Pejić.

Radnički pokret iz očiju akterica

Posjetitelji_ice izložbe mogli_e su vidjeti razne predmete, od slika do radničkih košulja. Doprinos tomu bila je suradnja s radnicama. Upravo zbog njih izložba je bila obogaćena privatnim arhivama koji su posjetiteljima dali priliku pratiti borbu iz očiju akterica što je dodatno činilo svu priču opipljivijom.

„Ono što je i Ani i meni bilo bitno je da izvučemo što više svjedočanstava. Kad govorimo o recentnim štrajkovima, da mi ne budemo te koje interpretiraju, već da damo neki prostor i glas radnicama. Naša uloga ovdje je da damo podršku, da one budu te koje biraju sadržaj i iznose taj sadržaj“, rekla je Kosjenka Laszlo Klemar.

Zatim je podijelila iskustvo uključivanja radnica u izložbu: „Mislim da je užasno važno kada se rade takve vrste izložbe, da se uspostavi prije svega neka profesionalna, ali i prijateljska povezanost. Mora postojati obostrano povjerenje prije svega. Ono što je moje iskustvo i što sam osvijestila je da, iako se nama čini iz današnje perspektive davno, ti periodi štrajka i podjele otkaza su bili izuzetno stresni i predstavljali su traume. Tako da svaki razgovor je ponovno otvaranje rana i emocionalno je teško, i nama ali primarno njima“. Dodala je i da je kod participacijskog pristupa najveći izazov bio pobrinuti se da su svi_e koji_e participiraju zadovoljni_e.

Participativni pristup i iskaz solidarnosti

A participirale nisu samo radnice, nego i posjetitelji_ce koji_e su na kraju izložbe mogli pisati na ploču svoje poruke i doživljaje iste. Budući da je cilj izložbe bio pokazivanje solidarnosti, potpisi posjetitelja_ica u katalogu služe kao pisani znakovi i dokazi potpore. Slika ploče završila je u katalogu, kao i slike svih drugih izloženih predmeta.

Uz slike stoji i tekst koje su autorice pisale, kao i popis svih štrajkova i tvornica koje su zatvorene. U katalogu se, također, nalaze i četiri kraće biografije istaknutih tekstilnih radnica i sindikalistica.

„Trudimo se napraviti da svaka od stvari dobije svoj prostor. Imamo i određeni broj strojeva koji su nijemi objekti, svjedoci tog razdoblja“, kaže autorica dizajna kataloga Barbaru Blasin.

Na kraju promocije, ostavljen je prostor za komentare publike. A u publici se nalazila Aleksandra, kćer Ružice Turković čija je biografija dio kataloga. Kao osoba koja je zaslužna za korištenje osobnog arhivskog materijala u izložbi, kazala je nekoliko riječi o svojoj mami, te mišljenja o radnicama koje su se borile za radnička prava.

„Za revoluciju i za nešto napravit ne možeš bit pokoran“, rekla je Aleksandra Turković i dodala: „Moja mama je bila vrlo talentirana za pisanje i za glumu, a kasnije je radila i kao urednica novina. Dakle nisu te žene bile, kako neki kažu, partizanke iz šume… to su bile dame“.

Katalog košta sedam eura, a može se kupiti u Tehničkom muzeju Nikole Tesle.

Otvorenje izložbe INDEX.ŽENE

Posted on April 10, 2025April 10, 2025 by info@libela.org

Izložba INDEX.ŽENE otvara se u utorak, 15. travnja u 19:00 sati u Muzeju grada Zagreba. Radi se o autorskom projektu suvremene vizualne umjetnice Andreje Kulunčić koji donosi jednostavno ali snažno pitanje Osjećam se… Odgovor na tu tvrdnju nudi se kroz tri kategorije: zadovoljna, diskriminirana, zlostavljana. Svaka od kategorija određena je nizom rečenica koje su osmišljene kroz analizu društvenog položaja žena i složenih procesa koji ga oblikuju.

“Rečenice ne polaze od ideoloških pretpostavki, već su uključive, univerzalne i otvorene prema različitim iskustvima, pozivajući svaku ženu da se prepozna i odgovori kako se osjeća”, stoji u najavi.

Projekt, pa tako i kategorije i rečenice, je nastao u suradnji s Dunjom Bonacci Skenderović, neovisnom konzultanticom za suzbijanje nasilja nad ženama, Lanom Bobić, feminističkom teologinjom, Doroteom Šušak, aktivistkinjom i izvršnom direktoricom Centra za ženske studije, Natašom Bijelić, sociologinjom i stručnom suradnicom u CESI te Marinom Pericom Krapljanov, kustosicom.

Projekt se predstavlja po peti put

Ovakav tip projekta u javnom prostoru se predstavlja po peti put – nakon Splita, Napulja, Beograda i Ljubljane – postavlja se i u Zagrebu. Od periferije do centra, u pješačkim zonama i na oglasnim površinama, projekt izravno poziva žene da zastanu, pročitaju, prepoznaju se i izraze svoj osjećaj. Njihovi odgovori bilježe se u obliku statistike koja se svakodnevno ažurira i prikazuje na digitalnim zaslonima diljem grada.

“Ta statistika ne pretendira na znanstvenu reprezentativnost – ona ne mjeri, već odražava. Svaka brojka predstavlja jedan subjektivni odgovor, stvarni unutarnji doživljaj žene koja je, potaknuta rečenicama s plakata, odlučila reći kako se osjeća. Upravo zato, ova statistika ima posebnu vrijednost: ona ne zbraja podatke, već čini emocionalnu mapu stvarnosti, koja zrcali, osvješćuje i progovara o društvu u kojem živimo”, stoji u najavi.

Pitanje ženskog položaja kroz vrijeme

Izložba je postavljena u Muzej grada Zagreba, zgradi iz 17. stoljeća koja je nekada bila samostan klarisa – jednog od najstrožih ženskih crkvenih redova. Izložba se nalazi u bivšoj samostanskoj blagovaonici – refektoriju – prostoru zajedničkih okupljanja i tišine, gdje su redovnice, koje su rijetko napuštale samostan, živjele skromno i kontemplativno, posvećene drugima. Smještanje izložbe u taj prostor otvara dramaturški okvir koji potencira pitanje ženskog položaja kroz povijest – od tihe kontemplacije do javnog glasa.

“Suradnja s Muzejom grada Zagreba omogućila je da projekt index.žene izađe izvan okvira klasične izložbe i razvije se u živi proces u kojem se umjetnost, društveni angažman i istraživanje isprepliću. Na taj način otvara se prostor za promišljanje, dijalog i aktivno uključivanje publike. Ove poruke nisu upućene samo ženama, jednako je važno da plakat pročitaju i muškarci. Želimo da žene, čitajući iskaze, osvijeste vlastite granice i preispitaju modele ponašanja koji možda nisu prihvatljivi, ali su normalizirani. Istovremeno, želimo da i muškarci čitajući prepoznaju vlastite uloge – svjesne ili nesvjesne – u stvaranju sustava koji žene diskriminira, kontrolira ili potiskuje“, kazala je autorica Andreja Kulunčić

Izložbu će se moći pogledati do 31. kolovoza.

Feminizam se mora zauzeti za deokupaciju i dekolonizaciju Palestine

Posted on April 10, 2025July 9, 2025 by info@libela.org

Dr. sc. Emina Bužinkić je istraživačica, aktivistkinja i autorica radova na stjecištima migracija, izbjeglištva, obrazovanja, transnacionalnih solidarnosti i feminističkog praxisa. Bavi se istraživanjem, pisanjem, obrazovanjem, javnom agitacijom i aktivizmom otpora u poljima migracijskih i graničnih režima, militarizacije, kseno-rasizma, etno-nacionalizma te neoliberalizacije javnog dobra. Svoj rad oblikuje u poljima ljudskih prava, civilnog društva, mirovnih i antiratnih pokreta te društveno odgovorne akademije. Kontinuirano istražuje mogućnosti društvene i migracijske pravde kroz djelovanje pokreta solidarnosti i narodnih tribunala. Više od dvadeset godina suorganizira antiratne i društvene pokrete za epistemičku pravdu, poput Inicijative za slobodnu Palestinu.

Razgovarale smo s Eminom o Palestini kao o gorućem feminističkom pitanju, važnosti solidarnosti te suprotstavljanju liberalno-kapitalističkom feminizmu i ostalim ideologijama koje “brišu život na planeti”.

Inicijativa za Palestinu u Hrvatskoj je nastala iz feminističkog kolektiva. Možeš li nam malo približiti svoje viđenje feminizma i feminističke solidarnosti vezano specifično za Palestinu i osnaživanje borbe protiv kolonijalnih i represivnih režima?

Mi smo se okupile u Inicijativu za slobodnu Palestinu u svibnju 2021. godine kada je otpočeo 4. rat na Gazu. Kada kažem mi, mislim na djevojke koje je rat u Siriji izgnao desetak godina ranije i aktivistkinje koje su prethodne godine suorganizirale prosvjed Black lives matter nakon ubojstva Georga Floyda u Minneapolisu. U to sam vrijeme usko surađivala s Palestinkama i transnacionalnim feministkinjama kojima je Palestina bila i još uvijek jest u središtu njihova rada. Okupile smo se oko stihova palestinskih pjesnikinja otpora, a svoj rad narednih godina osnaživale i gradile upravo kroz poeziju kao ritual tugovanja i otpora, zatim kroz proteste genocidu, palestinizaciju kulturnih i javnih prostora kroz izložbe, razgovore i promocije knjiga, podršku palestinskoj zajednici u Hrvatskoj i humanitarne akcije za preživjele u Gazi i drugo.

Svoj rad oblikujemo na sjecištu kritike izraelskog kolonijalizma, okupacije i apartheida u Palestini. Kao i militarizacije i jačanja industrije smrti koju grade Izrael, SAD, Njemačka i njihovi drugi saveznici. Na razotkrivanju i otporu euro-izraelskoj sekuritizacijskoj sprezi koju koriste za nadzor, discipliniranje, mučenje, ubijanje i izgon migranata i drugih rasiziranih populacija u Europi, a testiraju na Palestincima u izraelskim zatvorima. Zatim u otporu cionističkoj ideologiji u obrazovanju, kulturnom životu, a posebno u — ženskim i feminističkim prostorima koji su su-organizirali i su-sproveli okupaciju Palestine. Taj bijeli i kolonijalni feminizam, je u ime rodne ravnopravnosti, ušao u palestinske kuće, obilježio trajnu nakbu i opravdao desetljetno ubijanje palestinskog naroda i brisanje Palestine.

UN Women navodi kako je od ukupnog broja ubijenih u Palestini, 70% čine žene i djeca (prema podacima do 14 siječnja 2025) ali čini se da globalni feminizam (odnosno ono što bismo mogle nazvati ‘bijeli’) feminizam indiferentan na tu činjenicu. Smatraš li da je to povezano sa kolonijalim i imperijalim nasljeđem koje je određenim ženama na Globalnom Sjeveru donijelo određene privilegije koje im onemogućavaju suočavanje sa vlastitim predrasudama/rasizmom/islamofobijom?

Susan Tahmassebi neumorno dokumentira feminističke pokrete u Iranu i jasno govori o distorziji koju unosi liberalni feminizam u sam pokret i njegov prikaz na zapadu. Rafia Zakaria jasno podastire činjenice kako su okupacija i rat u Afganistanu bili prvi feministički rat. Odnosno, kako su liberalne i zapadnjačke feministkinje omogućile zločin masovnog oduzimanja života i zemlje. Indoktrinacija liberalizmom opasna je utoliko što istovremeno stvara iluziju oslobođenja u uniformnom kodu liberalno-kapitalističke kocke izvan koje su svi u opresiji tradicije, zaostalosti i patrijarhalnog nasilja te posebnosti euro-američkog života, tijela i znanja (pisala sam puno o američkoj posebnosti, engl. american exceptionalism i kako se gradi kroz sveučilišne kurikulume primjerice) koja sebi daje za pravo da gleda (“gaze”) i djeluje iz registra privilegirane moći a zarad nečijeg dobra. Bez pitanja je li takva intervencija potrebna ili dobra.

Ovako izgleda svaka obična i svaka kompleksnija operacija i intervencija u globalnom poretku. No, da ne bismo bile zbunjene ovi potezi ne događaju se samo na relaciji SAD – “Islamland” kako je Jugozapadnu Aziju i Sjevernu Afriku opisala briljantna Lila Abu Lughod u “Do Muslim Women Need Saving”?. Eto nam i svakodnevnih primjera u Hrvatskoj i na Balkanu koji ukazuju na ozbiljna feministička raslojavanja (bilo to po pitanju prava transrodnih osoba ili pak nacionalizma devedesetih godina), rasijaliziranu hijerarhičnost (npr. žene s hidžabom nisu dio feminističkih kružoka, štoviše kritizirane su i čak isključene zbog nošenja hidžaba jer je taj hidžab gotovo uvijek viđen kao opresija, a gotovo nikada kao politički otpor), žene koje rade za velike i male organizacije sa ženama izbjeglicama, a koje se nikada nisu suočile s internaliziranim rasizmima i islamofobijom itd.

Ozbiljan je rad potreban u prostorima feminističkih politika i praksi. Pri tome mislim na raznorodna feministička mjesta, ne isključivo na ona koja su profilirana u tom ključu.

Nedavno sam, tijekom govora na Noćnom maršu u organizaciji fAKTIVKI pozvala sve nas feministkinje i nositeljice društvenih pokreta da se ozbiljno posvetimo suočavanju s vlastitim predrasudama i upregnemo uzde dijaloga. Sve dok ne njegujemo takav rad, eksterni okoliš će se time hraniti i jačati svoju kolonijalnu, nacionalističku, mizoginu i ekstraktivnu prirodu.

U SAD-u je izuzetno vidljiv veliki pokret židova_ki koji su u solidarnosti sa Palestinom – Jewish Voice for Peace. Ima li sličnih inicijativa kod nas u regiji?

Inspirativan je židovski globalni pokret solidarnosti s Palestincima, kako onaj u SAD-u, Njemačkoj, Južnoj Africi tako i onaj u Izraelu. Jewish Voice for Peace u SAD-u uznemiravaju američko-izraelske prostore suradnje i cionističke politike čvrstih korijena i uzajamnih ekonomskih interesa. Baš kao i Judische Stimme koji tako jasno i besprijekorno artikulira da se genocid na palestinskim narodom neće odvijati u ime Židova i njihova iskustva Holokausta. Taj je židovski glas otpora nezamjenjiv. On je taj koji u prostor borbe za Palestinu slobodnu od okupacije, aparthejda i genocida, unosi jasnoću — toliko potrebnu nakon desetljeća propagande koje su stvorile hijerarhiju između židovskog i palestinskog života na prostorima okupirane Palestine i u euro-američkim —političkim, ekonomskim i kulturnim— enklavama moći i svakodnevnog života. Pogledajmo samo kako se gorljivo organiziraju Južno-afrički Židovi za slobodnu Palestinu. Svi ovi primjeri podsjećaju na Žene u crnom Srbije koje su glasno i jasno, u energiji otpora, protestirale protiv genocida u Bosni i Hercegovini te još uvijek traže odgovornost za počinjene ratne zločine nad Muslimankama i Muslimanima u Bosni i Hercegovini ili pak na Kosovu nekoliko godina kasnije.

Na našim prostorima povremeno vidimo židovski otpor genocidu u Palestini. Posebno su bili dirljivi prizori kada nam se na posljednjem komemorativnom okupljanju pridružila grupa Židova s transparentima na kojima su ispisane njihove najdublje boli ili pak oni koju su nam se pridružili na akciji die-in te u tišini i prodornom dostojanstvu legli na pod zajedno s drugima. Kao i kada nam je na tribini židovska anti cionistička aktivistkinja iz Zagreba govorila o otporu cionističkoj indoktrinaciji kroz odrastanje i socijalizaciju.

*Foto: Free Palestine. Solidarity from Croatia Facebook – Dag Oršić*

Ovo jesu rijetki no iznimno važni izlasci u javnost za koje je potrebno puno hrabrosti u jeku ozbiljnog antisemitskog sentimenta. Upravo u toj ranjivosti treba tražiti razlog sramežljivog židovskog istupanja u javnosti, a istovremeno biti svjestan da je cionistička ideologija i pozicioniranje dugo obećavanje zemlje u srce te ideologije odigrala svoju ulogu u tim ranjivim, malenim zajednicama u Hrvatskoj i na Balkanu. Potrebno je puno ozbiljnog rada i osnaživanja u takvim zajednicama da se suprotstave industriji zločina na beskompromisan način. Teško mi je uopće zamisliti da se bilo koje ljudsko biće čiji su roditelji, djedovi, bake i drugi bližnji kao svoje posljednje iskustvo doživjeli plinsku komoru ili iskrvarenje u Savu, da bi danas u svome srcu odobravali sav užas koji se u njihovo ime čini palestinskoj djeci.

U kojoj mjeri je Palestina postala “lakmus test” (prema kultnoj izjavi Angele Davis) za moralnost međunarodne zajednice? Kako feminizam može oblikovati svijest o tome kroz aktivizam i međunarodnu podršku palestinskoj borbi za slobodu i pravdu?

U potpunosti bih se složila s izjavom da je Palestina postala “lakmus test” i to ne samo za moralnost međunarodne zajednice. Dapače, palestinsko iskustvo genocida je nanovo ukazalo da međunarodnu zajednicu ne oblikuju moral i etika. To su pokazala i iskustva genocida u Rwandi i Bosni i Hercegovini devedesetih, a posljednjih se godina osim Palestine, na kartama svijeta ispisuju i drugi genocidi i brisanja—u Sudanu, Kongu, Kashmiru, Amazoniji, duž poljsko-bjeloruske i hrvatskih granica sa susjednim zemljama… Ovaj, riječima nedovoljno opisiv genocid u Palestini, za kojega ne postoji niti jedna moguća validacija, odraz je činjenice da je međunarodna zajednica, impotentna liberalna kovanica i fragilna konstrukcija, pred interesima kapitala vojne i sekuritizacijske industrije kojoj su državni i federalni budgeti u Europi i Americi samo poligon. A tek kada je ovako uvezena u ideologiju nabijenu emocijama i iskustvima Holokausta, a da bi uspostavila i održavala kolonijalnu logiku na tzv. Bliskom istoku. Palestina nije jedina meta, svi trebamo biti alarmirani palestinskim iskustvom jer je ono zorna slika naše budućnosti.

Palestinsko iskustvo genocida nije dakle samo “lakmus test” za funkcioniranje liberalnih institucija međunarodnog prava koje ne mogu izdati uhidbeni nalog i doista uhititi zločinca. Ono je i “lakmus test” modernog ili postmodernog načina života koji vodimo – gdje je aktivno isticanje empatije i zaustavljanje nasilja nevažno ili manje važno od posla koji radimo i rokova koji nas stišću, kućanskih poslova, odgoja djece i svega onoga što nam je kapitalizam nametnuo kao prihvatljivu prekarnost u zamjenu za “bolji život”. Baš kao što se okupatori i kolonizatori hrane našim strahovima, tako se i kapitalizam hrani naših prihvaćanjem slojevitih prekarnosti uslijed kojih iz vida ispuštamo druge i zajednicu.

Tu leži točka našeg otpora – u otporu toj slojevitoj i zamućenoj centrifugi. U otporu koji razumije da je borba protiv genocida u Palestini i borba protiv novih genocida i robovskog rada i industrija koje su izmučile planetu… Palestinska književnica Susan Abulhawa nedavno je, tijekom gostovanja na promociji hrvatskih prijevoda dviju njezinih knjiga, izjavila da je Palestina – portal, a na nama je izbor hoćemo li proći kroz njega. Kome god treba podrška pri prolasku kroz portal, neka se jave svima onima koji su dovoljno glasni da ih tišina ne proguta. Rekla bi Sara Renar da nam trebaju nježne riječi za grube godine. I one posve iskrene.

Kako feminizam, koji bi trebao biti pokret za oslobođenje svih, može odgovoriti na političke manipulacije identiteta, posebno u kontekstu upotrebe queer identiteta od strane Izraela kao sredstva za prikazivanje svoje “progresivnosti”, dok istovremeno koristi te identitete protiv palestinaca_ki i njihovih prava?

Feminizam prije svega treba pomno analizirati, govoriti i organizirati se protiv manipulacija i politika brisanja života na planeti, a svoje djelovanje upisivati i razvijati značenja dekolonizacije koja počiva na životu. To naravno znači usprotiviti se pinkwashingu u izraelskoj vojsci koja poziva gejeve svijeta u zemlju demokracije u kojoj će ti isti drugdje pravima pokradeni postati moćnici ubojice i topovsko meso. Isto vrijedi i za sve te mlade žene koje žive u disasocijaciji zbog poteza na obarača na palestinsku djecu. Pogledajmo primjerice svjedočanstava izraelskih vojnika koji se danas okupljaju u projektu Breaking the Silence. Sjetimo se mladog izraelskog vojnika iz Abulhawinih Svitanja u Jeninu koji je samo u jednom trenutku zaustio kako je umoran od ubijanja. Taj je vojnik mogao biti gej, Amerikanac ili pak žena, svi identiteti koji danas izraelsku vojsku i državu Izrael opisuju kao jedinu demokraciju na Bliskom istoku.

Feminizam se mora zauzeti za deokupaciju i dekolonizaciju Palestine i prestati zagovarati štetna rješenja poput dvije države. Treba se boriti za zajednicu koja će svim narodima koji žive na prostoru Palestine (okupirane i genocidom uništene) biti mjesto obnove i uspostave zajedničke kulture života. Istovremeno, zločincima se treba suditi i osigurati da se Palestinu i druge prostore kolonijalne gladi poput Konga i Kašmira zaštiti od genocida i brisanja.

Feministkinje se trebaju boriti da se Palestinu ucrta na kartu svijeta, jer ona tamo nije. Danas gotovo da ne možete pronaći kartu svijeta na kojoj je ucrtana Palestina. No, na svim je kartama svijeta ucrtan Izrael. Ispisivanje odnosno brisanje geografija pitanje je propagandne i interesne moći, pa je na taj način Palestina već doživjela svoje genocidno brisanje u simboličkim i stvarnim okvirima.

Na kraju krajeva, očekujemo feministkinje na ulicama, u kuriranju muzejima i na sveučilišnim katedrama; u Inicijativi za slobodnu Palestinu i izgradnji pokreta solidarnosti tu i globalno.