info@libela.org

Reproduktivni rad i ujedinjenje žena radničke klase

Posted on by info@libela.org

Zamišljam kako su o ovom i sličnim pitanjima mozgale komunistkinje dok su u Zagrebu uoči Drugog svjetskog rata pokretale časopis Ženski svijet. Neki od glavnih koraka u bavljenju aktivizmom – ako ti je stalo da se pokret širi – su definiranje gorućeg problema i okupljanje što većeg broja ljudi koji će taj problem prepoznati i pridružiti se pokretu. Kad u suvremenom kontekstu razmišljamo o feminističkim strategijama i taktikama omasovljavanja pokreta, okrećemo se i temama i kanalima za koje smatramo da će našu borbu učiniti vidljivijom i uspješnijom. Aktivistkinje i političarke na prostoru Jugoslavije radile su isto i prije više od 80 godina, i to u poprilično kompliciranim uvjetima u kojima svoj cilj – izgradnju socijalističkog društva – uopće nisu smjele spomenuti.

Iznova sam toga postala svjesna prije koju godinu kad sam se za završni rad iz kolegija Povijest rada vratila spomenutom međuratnom komunističkom časopisu Ženski svijet. Znala sam da je časopis pokušavao doći do što veće ženske publike, ali me sa tada svježim razmišljanjima o različitim radnim odnosima te plaćenom i neplaćenom reproduktivnom radu zanimalo: 1) kako je taj rad uopće prikazan te 2) na koji način i zašto je časopis svoj inkluzivni pristup prema publici izražavao (i) u člancima o ženskom radu.

Ispostavilo se da je reproduktivni rad za proizvodnju i održavanje radne snage – koji uključuje i kućanske poslove, odgoj djece te ostali rad brige i njege – bio jedan od odgovara na zamišljeno pitanje s početka ovog paragrafa te da je odigrao važnu ulogu u konstruiranju inkluzivnosti i pozivanju žena radničke klase na borbu protiv opresora.

Časopis Ženski svijet – profil

Ženski svijet bio je mjesečnik podržan od strane Komunističke partije Hrvatske, koji je izlazio dvije godine u kasnom međuratnom periodu, od 1939. do 1941. godine. Ukupno je (zbog pauza i nekih dvobroja) izašlo samo 15 brojeva. Prvi broj izašao je u veljači 1939., a zadnji u veljači 1941. godine. Invazija na Kraljevinu Jugoslaviju u aprilu 1941. godine zaustavila je daljnje izdavanje časopisa, a čitavo njegovo postojanje bilo je obilježeno promjenama, kako na međunarodnom planu, tako i unutar same Jugoslavije. Časopis je izlazio u Zagrebu, u hrvatskom dijelu Jugoslavije, ali je distribuiran i u druge dijelove države. Naklada se kretala od 2,500 primjeraka za prvi broj do 17,000 primjeraka za posljednji.[1]

Baš kao i sestrinski časopis Žena danas, koji je izlazio u Beogradu od 1936. do 1940. godine, Ženski svijet je za uređivački predložak koristio važan francuski ženski časopis Les Femmes iz perioda Narodne fronte izgradnje širokih savezništva za borbu protiv fašizma. O tome piše Barbara Blasin, koja je 2019. izložbom obradila grafičko oblikovanje progresivnih ženskih časopisa iz 1930-ih i 1940-ih.

U prvom broju iz veljače 1939., a u skladu s tadašnjom politikom Narodne fronte, uredništvo Ženskog svijeta pozvalo je „sve žene svih društvenih slojeva i svih zanimanja“ da im pomognu u poboljšanju životnih uvjeta žena (br. 1, veljača 1939., str. 2). Iako službeno lifestyle časopis s temama kao što su moda, sport, književnost, Ženski svijet je objavljivao redovite članke o pravu glasa za žene, ratu, visokim cijenama i skupoći, problemima radnica i žena na selu, koristeći se pritom jezičnim i uređivačkim taktičkim smicalicama u prenošenju poruka. Komunistička partija Jugoslavije bila je zabranjena od kraja 1920. godine te je u uvjetima cenzure ovo bio jedini način da se časopis održi na životu.

„List se morao zalagati za bolje i pravednije društvene odnose, dakle za socijalizam. No zbog stroge cenzure riječ ‚socijalizam‘ nije se smjela ni u kom slučaju spomenuti. Valjalo ju je izbjeći sintagmama: bolja sutrašnjica, novi odnosi, pravedno društvo, ili poetizirano: svijetla budućnost, novi dani i slično. Valjalo je objašnjavati revolucionarnu liniju, a ne spomenuti revoluciju. Biti borben i pozivati u borbu, ali tako da čitalac zna u koju borbu, a da cenzuri ne zapne oko baš za tu riječ.“[2]

Ovaj „oprezan način pisanja“, kako ga u uvodu u reprint časopisa iz 1979. godine opisuje jedna od članica uredništva Jelena Starc Jančić, bio je karakterističan za Ženski svijet.

Reproduktivni rad – težak ženski rad

Časopis je spominjao i obrađivao temu reproduktivnog rada više puta. Ja sam izdvojila četiri članka iz 1940. godine zbog toga što raspravljaju različite kombinacije radnih odnosa. Članci su različiti po dužini i autorstvu. Prvi članak tematizira plaćeni rad radnice u tvornici dok istovremeno naglašava njezin neplaćeni rad kod kuće. Drugi članak pokriva sve poslove koje obavlja žena na selu, uključujući i njezin neplaćeni reproduktivni rad. Treći se bavi problemima domaćica iz redova radničke klase i njihovog neplaćenog rada, a četvrti članak problematizira kršenja radnih prava plaćenih radnica u kućanstvu. U svim je člancima reproduktivni rad jasno shvaćen kao težak rad.

Radnica u tvornici – „do kasno u noć bez odmora“

Članak „Žurimo na posao…“, potpisan samo s „Radnica“, opisuje težak život tvorničkih radnica. Objavljen je 1940. godine (br. 14, prosinac 1940., str. 11), pri kraju perioda u kojem se u Hrvatskoj odvijao niz štrajkova i drugih akcija u tekstilnim tvornicama u kojima su u velikom broju sudjelovale i žene.[3] Iako je u potpisu samo jedna Radnica, članak je napisan u „mi“ formi, s ciljem naglašavanja kolektivnog identiteta:

„Nikad nismo međusobno razgovarale, ali poznamo se po istim izrazima na licima, istim kanticama u rukama, istoj užurbanosti. To smo mi koje mukotrpnim radom privređujemo golema bogatstva za druge, a za sebe jedva komadić kruha“.

Članak započinje opisom ranog jutra i naglašavanjem nedostatka sna kod radnica, nastavlja se opisom žurenja na posao i dolaska u tvornicu. Ton članka je mračan i težak (baš kao i jutra pred svitanje, što znaju sve koje po mraku idu ili su nekad išle na posao, op.a.), a reproduktivni rad je opisan istim tonom:

„A iza sebe ostavljamo nespremljene domove i djecu koja će se igrati na ulici i čekati dok im se iz tvornice vrati majka da im nešto skuha. Čekaju nas i drugi kućni poslovi. Još nismo dovršile rad u tvornici, a već smišljamo kako ćemo nastaviti kod kuće, do kasno u noć bez odmora… Svakodnevno niču pred nama nova pitanja koja nas gone da još više razmišljamo o svojem opstanku i budućnosti: pitanja skupoće, nabavke drva za zimu, stanarine, tople odjeće za nas i djecu našu…“

Radnice u tvornici su, dakle, odgovorne za neplaćeni reproduktivni rad koji uključuje brigu o djeci, kuhanje, planiranje i sve ostale poslove koji ih drže budnima do kasno u noć i neispavanima ujutro.

Članak ističe dva glavna područja nezadovoljstva iz sfere reproduktivnog rada, smještena u kontekst nesigurnog života, rata i porasta cijena: nedostatak institucionalne skrbi za djecu i beskrajan radni dan za žene. Reproduktivni rad je eksplicitno predstavljen kao rad. Kao nastavak radnog dana kad se žene vrate kućama iz tvornica u kojima su potplaćene. Plaćeni i neplaćeni rad predstavljaju se kao neodvojivi u prostoru i vremenu. Članak upućuje na to da žene razmišljaju o kućanskim poslovima i planiraju ih još tijekom (jadno) plaćenog radnog vremena na radnom mjestu, što smatram odličnim, a neočekivanim, uvidom u često nezapažen dio reproduktivnog rada: mentalno opterećenje (mental load) planiranja, organiziranja i vođenja svih tih poslova.

Iako se u članku ističe koliko je reproduktivni rad težak i kako doprinosi sveukupnoj bijedi života žena, ne dovodi se u pitanje položaj muškarca u obitelji po pitanju tog rada. Vjerojatno zato što bi to zakompliciralo glavnu poruku članka (i generalne ideje komunistkinja koje su ga uređivale): da su tvorničke radnice dio radničke klase te da se trebaju organizirati i krenuti “dogovorenim smjerom”.

To korespondira s porukom iz referata važne komunističke političarke Vide Tomšič iz 1940. godine: „Ako dakle žene traže da se bore protiv položaja, u kojem se nalaze, moraju svoju borbu nužno povezati s borbom proletarijata, jer se proletarijat jedini dosljedno bori za ukinuće privatne svojine, za besklasno društvo, za socijalizam“ (1955: 2).[4] Članak, dakle, tvorničkim radnicama pristupa kao radnicama, ali i kao majkama i domaćicama, ističući dobrobiti pridruživanja borbi radničke klase za njih u zadnjoj rečenici. Dogovoreni smjer omogućit će da, završava autorica u skladu s jezikom časopisa, “svako jutro bit će veselije, a naša djeca nas ne će više gladna i poderana iščekivati na ulici”.

Žena na selu – „pod teretom rublja i pod teretom materinstva“

Svakodnevni težak rad žena na selu opisan je u članku“Kljač… Prać…” (br. 12, rujan 1940., str. 12). Autorica Ružica Turković, koja je inače u časopisu pokrivala teme vezane uz tvorničke radnice, bila je sindikalistkinja i članica Omladinske sekcije zagrebačkog Ženskog pokreta.[5]

Članak, čiji naslov oponaša zvuk udaranja rublja o izdubljeno korito, govori o trudnoj 28-godišnjoj Bari, majci šestero djece koja tijekom dana obavlja različite poslove. Agrarni rad za vlastito uzdržavanje (subsistence work) na sitnom posjedu isprepliće se s reproduktivnim radom. Bara pere rublje, žanje žito, kuha ručak, hrani stoku, brine se za djecu – sve to uz ozbiljne brige kako prehraniti obitelj sa sve oskudnijim sredstvima. Slično kao i onaj o tvorničkoj radnici, i ovaj članak eksplicitno ističe koliko je život žena težak: „Ide Bara pod teretom rublja i pod teretom materinstva“, a njihov radni dan bez završetka: „I reda se tako stotinu sitnih poslova, a za ženu ne preostaje ni časka da odmori“. Ovaj opis teškog rada bez idealizacije bio je karakterističan i za spomenuti časopis Žena danas (1936.–1940.), kojeg su objavljivale članice Omladinske sekcije Ženskog pokreta iz Beograda.[6]

Bara nije jedina, članak govori o seoskim ženama kao kolektivnom entitetu predstavljajući sudbine nekoliko žena sa sličnim problemima. Nabrajajući sve sitne poslove i ističući koliko je reproduktivni rad težak, članak ukazuje na bijedu života seljanki kako bi ih mobilizirao za zajedničku borbu u kojoj bi se riješili i njihovi problemi:

„Nose naše Bare, Jage, Mare i Neže terete mukotrpno proživljenog života i nadaju se, vjeruju u nešto bolje, što će sigurno doći, ako i one same, složno i zajednički sa svima onima koji trpe, budu tome pripomogle“. 

Članak “Kljač… Prać…” kritičniji je prema muškarcima. Spominju se kao seoski pijanci i muževi koji ne vode računa o broju trudnoća koje iznose njihove supruge, što je primjetno i u drugim člancima o selu unutar časopisa. Međutim, na kraju se opet inzistira na zajedničkoj borbi, koja je prema liniji Partije podrazumijevala savezništvo radništva i sitnog i srednjeg seljaštva.

Domaćica iz radničke klase – „i mi smo radne žene“

Članak o domaćicama, iz istog broja kao i prethodni, objavljen je kao pismo čitateljice i potpisan jednostavno s „Domaćica“ (br. 12, rujan 1940., str. 18). U prva dva paragrafa nezaposlene domaćice predstavljene su kao često zaboravljene žene iz radničke klase čiji je rad u kućanstvu bio iznimno vrijedan:

„Vidim da u svom listu pišete o nevoljama i teškom životu nas radnih žena. I radnice i seljanke pisale su o sebi […] Mnogi misle: lako je domaćicama, one ne moraju tražiti mjesto, nemaju posla sa šefovima, nemaju svih onih briga koje tište najamne radnike. Ali nije tako. I mi smo radne žene, i mi skrbimo ne samo za svoj opstanak, nego i za opstanak i život čitave svoje porodice.“

U pismu domaćica nabraja probleme s kojima se nosi: plaća muža koji je krojački pomoćnik je niska i ona mora smisliti kako s tim novcem platiti stanarinu, nahraniti djecu, popraviti muževljeve cipele, kupiti drva za ogrjev, itd. Za razliku od članka o seoskoj ženi, ovo se pismo čitateljice ne bavi fizičkim aspektima obavljanja reproduktivnog rada kao takvog, već se ističu problemi u vođenju cijelog kućanstva u situaciji rasta cijena i nestašice, koja im zagorčava život.

Rad domaćica u kućanstvu predstavljen je kao pravi rad, a njihova odgovornost za upravljanje kućnim budžetom kao njihova ključna uloga koja ih povezuje s borbom radničke klase. U posljednjem odlomku domaćica piše kako podržava borbu svog supruga za povećanjem plaće, koristeći jezik sličan jeziku u drugim člancima: pomalo neodređen, ali poetski i zanesen: „Bodrila sam ga, hrabrila i potsticala da ustraje zajedno sa svojim drugovima u toj svojoj borbi za bolji život, jer sam znala da će samo tako i nama i našoj djeci biti bolje“.

Kućna pomoćnica – „od umora jedva stoji na nogama“

Plaćeni reproduktivni rad predstavljen je u članku „Kućne pomoćnice“, potpisanom inicijalima S.O., koji ukazuje na nužnost organiziranja kućnih pomoćnica u borbi za njihova radnička prava (br. 10, srpanj 1940., str. 8–9). Povod za objavu članka bio je nacrt uredbe koji bi regulirao uvjete rada kućnih pomoćnica. Kako bi pokazao što bi novi radni uvjeti (desetosatni radni dan, dvosatni radni odmor, slobodno poslijepodne dva puta tjedno, godišnji plaćeni dopust od 14 dana) značili kućnim pomoćnicama, članak opširno opisuje tadašnji radni dan jedne od njih.

Anica se budi u 6 ujutro, priprema doručak, posprema sobe, kupuje hranu, pomaže u pripremi ručka, čisti podove, briše prašinu, priprema večeru, posprema kuhinju. Nema pauze, radi do 22 sata, a nekad čak i do ponoći. Nakon toga, „kada već od umora jedva stoji na nogama“, u istoj kući odlazi spavati u mračnu i hladnu sobu ili krevet u neprozračenoj kuhinji. Pravo na odmor ima nedjeljom od 4 do 7 sati poslijepodne, ali ni to nije zagarantirano.

Reproduktivni rad, kao i u ostalim člancima, predstavljen je kao iscrpljujuć i zahtjevan rad, što je podvučeno ovim riječima:

„Ili možda ne mislite da je to naporno: žuriti s trga noseći pune košare, čistiti podove, brisati prašinu, sve na nogama, bez časka vremena da malo sjedneš, da odahneš?“.

U zadnjem paragrafu članak poziva kućne pomoćnice da se povežu i bore „za poboljšanje svog života s nadom u sretniju budućnost“. Ipak, članak se ne obraća samo kućnim pomoćnicama, nego pokušava pobuditi solidarnost kod ostalih žena radničke klase koje reproduktivni rad u kućanstvu mogu prepoznati kao rad. Jezik časopisa je općenito bio uključiv i izbjegavao pretjeranu kritiku žena bilo koje klase, a časopis je pokrivao vijesti vezane za različite organizacije za prava žena. Međutim, moj je dojam da nikada zapravo nije ulagao previše truda u obraćanje ženama srednje i više klase, što bi se moglo očekivati iz uvodnika prvog broja koji spominje žene „svih društvenih slojeva“. Dodatno, reproduktivni rad se u ovom članku prikazuje kao spona među ženama radničke klase i kao predmet razdora između njih i žena viših klasa – „milostivih“, koje su predstavljene kao poslodavke koje izrabljuju kućne pomoćnice.

I za kraj

Reproduktivni rad – neplaćen ili plaćen – predstavljen je u međuratnom komunističkom ženskom časopisu Ženski svijet kao težak rad koji obavljaju žene. Inkluzivni pristup izražen je kroz naglašavanje kolektivnih identiteta, reprezentaciju reproduktivnog rada kao rada koji gradi mostove između žena radničke klase jer ga uvijek obavljaju upravo one, bez obzira na to što još rade u svom životu, te kroz pristupačan i poticajan jezik korišten u člancima. Agenda iza ovog diskursa, koji se uvelike oslanja na tradicionalnu žensku ulogu primarne skrbnice, bila je motivirati žene za pridruživanje radničkoj borbi. Jezikom koji je bio dovoljno jasan, a opet neodređen kako bi se izbjegla državna cenzura, žene su pozivane da se pridruže zajedničkoj borbi kako bi se, između ostalog, riješile i tereta reproduktivnog rada.

Pitanje reproduktivnog rada nastavilo je biti važno i nakon međuratnog perioda, a izuzetno je važno i za feminizam i lijeve pokrete danas. Kako se vrednuje i doživljava te na koje se načine pokušava rasteretiti (i dalje većinom) žene tog posla, ostaju mjesta prijepora unutar različitih feminističkih pravaca. Ova mini analiza nekoliko članaka, koja daje uvid u to kako je reproduktivni rad taktički korišten od strane komunistkinja u jednom povijesnom periodu, može biti zanimljiva i za naša suvremena promišljanja koncepta (reproduktivnog) rada, i (ne)opravdanosti korištenja određenih aktivističkih metoda.  

[1] Jelena Starc Jančić, “Ženski svijet,” in Ženski svijet–reprint, ed. Marija Šoljan (Zagreb: Konferencija za aktivnost i ulogu žene u društvenom razvoju RK SSRNH, Izdavački savjet časopisa “Žena,” 1979), 9–38.

[2] Starc Jančić, 30.

[3] Bosiljka Janjatović, Povijest sindikalnog pokreta tekstilno-odjevnih radnika Hrvatske 1919–1941 (Zagreb: Radničke novine, 1988), 168–86; Mira Kolar-Dimitrijević, “Zagrebačke tvornice svile s osvrtom na klasnu i oslobodilačku borbu radništva do nacionalizacije,” Povijesni prilozi 7, no. 7 (1988): 77–136.

[4] Vida Tomšič, “Refererat o ženskom pitanju na Petoj zemaljska konferencija Komunističke partije Jugoslavije 1940. godine,” Document reprinted in: Šoljan, Marija, ed. Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi: Knjiga Prva. Zagreb: Glavni odbor Saveza ženskih društava Hrvatske, 1955., 2–8., 2.

[5] Ana Lovreković, “‘Zato zbijmo svoje redove da uzmognemo što snažnije povesti borbu za politička i ekonomska prava žene u društvu!’ – Sindikalke u redovima Omladinske sekcije Ženskog pokreta u Zagrebu,” in Женски Покрет (1920–1938): Зборник радова, ed. Jelena Milinković and Žarka Svirčev (Beograd: Institut za književnost i umetnost, 2021), 249–59.

[6] Isidora Grubački, “Women Activists’ Relationship to Peasant Women’s Work in Yugoslavia in the 1930s,” in Women, Work, and Activism: Chapters of an Inclusive History of Labor in the Long Twentieth Century, ed. Eloisa Betti et al. (Budapest, New York: CEU Press, 2022), 228–29; Vidi isto: Isidora Grubački, “Communism, Left Feminism, and Generations in the 1930s: The Case of Yugoslavia,” in Gender, Generations, and Communism in Central and Eastern Europe and Beyond, ed. Anna Artwińska and Agnieszka Mrozik (London: Routledge, 2020), 45–65.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Supstanca: hrana kao simbol konfrontacije i jaza

Posted on by info@libela.org

Body horor Supstanca francuske redateljice Coralie Fargeat odjeknuo je kao feministički film godine. Poput Barbie u 2023., Supstanca izgrađuje visokostiliziranu, anakronu kulisu naspram koje servira jezivo očuđeno iskustvo bolno poznatih tema.

Supstanca je u živom dijalogu s nizom pop-kulturnih i filmskih referenci. Od glazbenih spotova iz 90-ih i 2000-tih kao simbola za muški pogled i konstantnu seksualizaciju ženskih tijela, fitness karijere Jane Fonde do interijera koji evociraju horor klasike poput Isijavanja ili Američkog psiha. Ipak, na konceptualnoj i žanrovskoj razini najprominentniji je utjecaj body horora, a posebno rada redatelja Davida Cronenberga. Na tragu recentnijih feminističkih body horora poput Titane, Supstanca ključne motive podžanra – propadanje i mutacije tijela kao rezultata znanstvene ili medicinske intervencije, koristi kako bi razvila pristupačnu, no slojevitu kritiku hipersenzorne alijenacije, društvene tendencije demonizacije starenja (pogotovo žena koje stare) te nemogućih standarda ljepote i ekstremnih rješenja za njihovo dostizanje.

Supstanca pruža mlađu, ljepšu i savršeniju verziju protagonistice

Film prati Elisabeth Sparkle (Demi Moore), nekoć obožavanu filmsku zvijezdu koja na zalasku svoje karijere radi na televiziji vodeći jutarnji aerobik. Nakon što na 50. rođendan slučajno sazna da je šef planira otpustiti jer „treba nekog mladog, seksi, sada“, Elisabeth doživi prometnu nesreću. Razlog nesreće je njeno panično zurenje u deranje reklamnog plakata sa svojim licem s velikog panoa uz cestu – još jednu potvrdu da u Hollywoodu postaje suvišna. Iz nesreće, začudo, izlazi netaknuta. No, u bolnici joj mladi medicinski tehničar u džep spušta USB s natpisom „Supstanca“, uz poruku da mu je promijenila život.

Snimka s USB-a obećaje otključavanje mlađe, ljepše, savršenije verzije sebe jednokratnim ubrizgavanjem Supstance. Uz pratnju mračno senzualne elektroničke glazbe (jer supstanca je prije svega glamurozno iskustvo), muški glas na snimci pojašnjava da se „matrica“ (Elisabeth) i „drugo ja“ moraju izmjenjivati svakih sedam dana bez iznimke. Jedino pravilo koje se ne smije zaboraviti je da su „matrica“ i „drugo ja“ jedno i moraju dijeliti.

Međuprostor onoga što jest i onoga što je protagonistica bila

Kada Elisabeth neminovno ubrizga supstancu, „drugo ja“ nasilno izlazi iz otvora na njenim leđima u za body horor tipičnoj varijanti čudovišnog poroda. „Drugo ja“ naziva samu sebe Sue (Margaret Qualley) i odlučuje preuzeti Elisabethinu jutarnju emisiju. Da bi mogla preživjeti, Sue se svaki dan mora „stabilizirati“ ubrizgavajući si tekućinu koju izvlači iz Elisabethine leđne moždine. Iako su prema pravilima supstance Elisabeth i Sue jedno, od samog početka ne postoji nikakva naznaka dijeljenja zajedničke svijesti. Između njih nema topline, pa ni osnovne brige jedne za drugu kao za resurs koji im omogućuje egzistenciju. Dok je jedna od njih aktivna u vanjskom svijetu, tijelo druge ostaje golo i odbačeno na podu sterilne bijele kupaonice.

Rascjep na Elisabeth i Sue predstavlja otjelovljenje dezintegracije Elisabethine psihe u međuprostoru onoga što jest i onoga što je nekoć bila, bez mogućnosti da prihvati jedno a otpusti drugo. Obje polovice Elisabeth proganja isti strah od odbijanja, zaborava i irelevantnosti. On je motiviran nebrojenim i kontradiktornim patrijarhalnim uputama i sankcijama povezanim sa starenjem i ljepotom. Zbog toga su jedna drugoj, primarno, izvor jeze. Elisabeth ne može svjesno i još jednom proživjeti uspjeh, obožavanje i popularnost koje uživa Sue niti si za njih pripisati zasluge. Sue je, pak, stalno suočavana s činjenicom da pod svaku cijenu mora ostati mlada i „savršena“. Ako ne želi završiti kao Elisabeth. Kako akcije jedne utječu na drugu, one primarno dijele negativne posljedice vlastitih djela uparene s internaliziranom mizoginijom. Posljedično, vrlo brzo pronalaze načine kako se međusobno potkopati i u konačnici uništiti.

Konzumiranje supstance motivirano je samoprijezirom

Kad Sue prvi put prekrši pravilo od sedam dana, produživši svoje aktivno stanje za par sati, Elisabethin prst rapidno ostari. Nakon inicijalnog šoka, Elisabeth u svom aktivnom stanju susreće ostarjelu inačicu medicinskog tehničara koji ju je uputio na supstancu. On je znakovito pita je li je Sue već počela izjedati („Has she started yet? Eating away at you?“). Osim što potvrđuje pretpostavku da supstanca ni za koga neće funkcionirati jer je njeno konzumiranje motivirano samoprijezirom, ovo pitanje elegantno uvodi u dinamiku međusobnog kažnjavanja Elisabeth i Sue.

Hrana kao izvor jeze

Sveprisutni motivi hrane, doslovnog i simboličkog prejedanja i izjedanja u kritičkim su analizama Supstance pali u drugi plan. No, upravo hrana, uz groteskne tjelesne modifikacije, zauzima centralnu ulogu u proizvodnji osjećaja gađenja i jeze. Od zombie i vampirskih filmova 80-ih do u posljednjih godina sve popularnijih tzv. eat the rich filmova poput Triangle of Sadness, The Menu i The Feast, film, a pogotovo horor, predstavlja prostor u kojem se anksioznosti i kontradikcije povezane s hranom i njenom konzumacijom dovode do ekstrema. S ciljem da ukažu na neutaživu pohlepu opresivnih sistema, patrijarhalnu instrumentalizaciju marginaliziranih tijela i načine na koje ih je moguće subvertirati.

Horor, također, ukazuje na sociopolitičku uvjetovanost percepcije onoga što se smatra „dobrom“ i „lošom“ hranom te ispravnim načinima konzumacije. To se povratno reflektira na tijela koja tu hranu konzumiraju pa i šire ideje pogrešnog, ispravnog, odvratnog i zastrašujućeg. Kako Lorna Piatti Farnell ističe u knjizi Consuming Gothic: Food and Horror in Film, konzumacija hrane i efekt koji će imati na oblik i prezentaciju tijela, isprepleteni su s konceptima ljepote i poželjnosti za samo tijelo. Koncepti zdravlja i opasnosti, nedoličnosti i amoralnosti često su prizivani od strane određene društvene skupine da bi opravdali prešutne izbore koji određenu hranu karakteriziraju „krivom“, a reflektirani su u osjećaju gađenja koji konzumacija izaziva. Konzumacija krive hrane se linijom gađenja semantički veže uz koncepte amoralnosti, dezintegracije pa i čudovišnosti.

„Kriva“ hrana i „ispravno“ tijelo

Supstanca vrlo efektno upogonjuje ovaj prilično samorazumljiv mehanizam da bi signalizirala Elisabethino društveno i osobno propadanje i posljedične transformacije. Elisabeth službeno saznaje da je otpuštena na ručku sa svojim krajnje odbojnim, šovinističkim šefom Harveyem (Dennis Quaid). Dok joj Harvey objašnjava da je „obnova neizbježna i s 50 prestaje“ (nikad ne definirajući što točno prestaje), kamera se fokusira na njegova masna usta puna hrane iz kojih lete komadići rakova i pljuvačke. Kao pravi pohlepni studijski producent, Harvey besramno proždire, konzumira, a Elisabeth ne jede ništa. Vidjet ćemo je da jede tek nakon prve krađe vremena. Tada disocirano poseže upravo za „krivom“, estetski neprivlačnom hranom. A to su pljesnivi sir i batak koji će u kasnijoj tragikomičnoj sceni Sue kroz pupak izvući iz boka.

Sljedeće krađe vremena pretvorit će Elisabeth u staricu punu pjega, neuredne prosjede kose i oslabjelog tijela. Tada će posegnuti za francuskom kuharicom, oproštajnim poklonom za mirovinu, koji je dobila „da bi imala što raditi“. Naravno, kuharica je puna tradicionalne, neglamurozne hrane čija duga i kompleksna priprema za sobom ne povlači konotacije prestiža poput one kakva se priprema u „finim“ restoranima. Kuharica je još jedna poruka Elisabeth da je efektivno delegirana u neprivlačnu domestificiranu sferu. Daleko od pogleda i reflektora. Elisabeth sardonično prihvaća nametnutu ulogu. Mahnito se baca na kuhanje, razdirući sirovo pile i agresivno muteći jaja dok gleda Suein TV intervju.

Citirajući Juliju Kristevu, Barbara Creed u svom radu The Monstrous Feminine ističe da hrana postaje zazorna/abjektna ako označava granicu između dva distinktivna entiteta ili teritorija. Elisabeth kroz pripremu i konzumaciju „krive“ hrane nastoji intervenirati u Sueino „ispravno“ tijelo. Isto kao što Sueino metaforičko izjedanje Elisabeth kroz krađu vremena intervenira u njeno. Hrana je u Supstanci simbol konfrontacije, kazne te rastućeg jaza između Elisabethinih dijelova.

Radikalan čin samoprihvaćanja?

Krug međusobnog kažnjavanja kulminira kada Sue svoje aktivno stanje produži za tri mjeseca, potpuno iscrpljujući stabilizacijsku tekućinu. Dok rana na Elisabethinim leđima raste, trune i postaje zagnojena, raste i anksioznost iščekivanja u kakvom će se obliku sljedeći put pojaviti. No, još potresniji od pogleda na Elisabethino potpuno deformirano tijelo posljedični su prizori njihova konačnog okršaja. Instantno i intenzivno se evocira tijekom filma sustavno zloupotrebljavani postulat da su Elisabeth i Sue jedno, kroz realizaciju da gledamo posljednje u nizu nasilja koje vrši sama nad sobom. Supstanca je najefektnija kada takve očite činjenice uspijeva rekontekstualizirati na tako neposredan i visceralan način.

Uništivši Elisabeth, Sue se počinje fizički raspadati te u očaju da (p)ostane savršena zadnji put ubrizgava supstancu. Iz otvora na njenim leđima rađa se groteskna integracija Elisabeth i Sue koja funkcionira kao stapanje njihovih najvećih strahova u Monstro Elisasue. U feminističkom hororu, metamorfoza u žensko čudovište predstavlja prijetnju disrupcije ustaljenog sistema kroz reklamaciju vlastite drugotnosti. Monstro Elisasue navlači raskošnu haljinu, prekriva lice Elisabethinom fotografijom i penje se na pozornicu novogodišnjeg programa. To je većina kritike protumačila kao radikalan čin samoprihvaćanja.

No, dok je zgrožena publika sa svih strana mahnito napada i naziva čudovištem, povici Elisesue „To sam ja! I dalje sam to ja!“ dok leži na podu i plače više zvuče kao posljednji poziv svijetu da je vidi kao živo biće nego ponosno asertiranje svog novog lika.

Nametnuti ideali društva

Ako u filmu postoji ikakav katartičan potencijal, on se realizira u njenom bijesu i zalijevanju publike litrama krvi u maniri Carrie. I ta scena je predivna. Monstro Elisasue na sveopći užas jednostavno odbija umrijeti prije nego suoči svijet s onim što je postala u ime ideala koje joj je nametnuo. Zatim se odvuče do svoje zvijezde na Stazi slavnih. Tamo proživljava posljednje trenutke mira prisjećajući se koliko ju je publika nekoć obožavala.

Koliko god ta posljednja scena bila nježna i dirljiva, čini se da primarno podcrtava ambivalenciju Elisabethina iskustva. Odmaknemo li se od ideja katarze i konvencionalnog razrješenja, Elisabethina pobjeda leži u tome što je sav bijes i mržnju koje je sustavno gajila prema sebi napokon uperila prema društvu koje je na njima kapitaliziralo.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Što je nužno da bi se učinkovitije spriječio femicid?

Posted on by info@libela.org

Najteži oblik rodno utemeljenog nasilja je femicid. Karakterizira ga ubojstvo žene samo zato jer je žena. Izraz se prvi put spominje u Engleskoj 1801. označavajući ubojstvo žene. Koristio se u feminističkim pokretima 70-ih s ciljem usmjeravanja pozornosti prema nasilju nad ženama (1,2). Unatoč tomu, tek je feministička spisateljica i aktivistica Diana E. H. Russell 1976. definirala pojam i uvela ga u praksu svjedočivši na Tribunalu za zločine protiv žena na prvom Međunarodnom sudu za zločine nad ženama u Belgiji. Također, tom prilikom se izraz žena zamijenio s izrazom osoba ženskog spola čime je utvrđeno da se femicid izvršava i nad djevojčicama i ženskoj novorođenčadi.

Kako se definira femicid?

Do današnjeg dana femicid nije definiran kao jedinstveni pojam niti postoji univerzalna pravna kategorija za ovaj rodno zasnovan zločin. Vode se rasprave karakterizira li se femicid kao ubojstvo počinjeno od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera tzv. intimni femicid ili je neintimni kad je izvršen od strane javnog počinitelja (1,2) Obuhvaća li femicid sva ubojstva žena bez obzira na motiv ili status počinitelja? Je li femicid namjerno ubijanje žena ili femicidom možemo smatrati i prikrivena ubojstva kao što je eliminacija ženske novorođenčadi ili smrtni ishod nakon sakaćenja ženskih spolnih organa ili pak posljedica nestručne kiretaže? Smatramo li da je počinjen femicid ako ga je počinila muška osoba ili uključujemo i ubojstvo žene od istog spola? (1,2)

Kao sto je širok spektar definiranja femicida i njegovih podjela isto tako ne postoji pravna terminologija koja bi obuhvatila sve karakteristike femicida i kao takvog jedinstveno ga implementirala u kazneni zakon (1,2,3). Od kad je UN usvojio rezoluciju 68/191 2013. godine pozivajući nacije da poduzmu mjere protiv rodno uvjetovanog ubijanja žena i djevojčica, traju i otpori i napori da se legaliziraju zakoni o ubijanju žena. Trenutno u Europskoj uniji jedino Cipar, Malta, Španjolska i Belgija koriste izraz femicid kao zasebno kazneno djelo (1,2).

Definicija femicida u Hrvatskoj (sudska praksa)

Hrvatska je nedavno donijela zakonske promjene, no kazneno djelo nije definirala kao femicid nego kao teško ubojstvo ženske osobe. Kazneni zakon Sabor je izmijenio u ožujku 2024. dopunivši Članak 111.a u kojem se navodi tko počini rodno utemeljeno ubojstvo ženske osobe, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Također, navodi se da će se uzimati u obzir radi li se o bliskoj osobi od koje je žrtva ranije bila zlostavljana ili na drugi način podvrgnuta rodno utemeljenom nasilju od strane počinitelja. Izmjeni su prethodile rasprave obilježene neslaganjem i samim izborom termina i uopće uvrštenjem u državni zakon (1,2). Nakon prijedloga Ministarstva pravosuđa, odnosno radne skupine za unaprjeđenje zakonodavnog okvira zaštite od nasilja nad ženama, uslijedila je javna rasprava intenzivno praćena u medijima.

Izraziti otpor pokazali su suci Vrhovnog suda, kao i Hrvatska odvjetnička komora na prvobitno predloženu odredbu kojom bi se kaznom od 10 godina zatvora kaznilo onoga “tko ubije žensku osobu koju je ranije zlostavljao”. Tvrdili su da je neustavna i da se ovakva kaznenopravna zaštita žena zasniva na spolnoj diskriminaciji muškaraca čime se dovodi u pitanje ravnopravnost spolova (1,2). S druge strane, predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić kritizirao je ovakav stav pozivajući se na Istanbulsku konvenciju ratificiranu od strane RH i time obavezujuću na području zaštite žena od rodno utemeljenog nasilja.

Drugi prijedlog Vlade prema kojem će se kazniti onaj “tko ubije blisku osobu ili osobu koju je već ranije zlostavljao” također je ocijenjen neadekvatnim (1,2). Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić tražila je doradu odredbe o femicidu, ali s drugačijim stavom. Smatrajući je naime, prešturom, njezin prijedlog zahtijevao je kategorizaciju vrsta femicida kako bi ih se sve stavilo u kontekst otegotnih okolnosti. Istovremeno, mnoge nevladine udruge tražile su zakonsko definiranje rodno uvjetovanog nasilja odnosno svih oblika ubojstva nad osobama ženskog spola motiviranih spolom žrtve. 

Današnja validna zakonska definicija bazira se na Istanbulskoj konvenciji (1,2,3). Iako je izbjegnut pojam femicid i njegove kategorizacije, uvršteno je rodno uvjetovano ubojstvo ženske osobe što je specifična kvalifikacija ubojstva žene. Time bi se trebalo spriječiti suđenje za obično ubojstvo ili ubojstvo bez predumišljaja za koja su u pravilu predviđene blaže kazne nego li za rodno uvjetovano ubojstvo ženske osobe.  

Statistika koje žene ne žele biti dio

Prema podacima iz Izvješća Višnje Ljubičić pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za prošlu i pretprošlu godinu i izvještaju MUP-a po brojnosti evidentiranih kaznenih djela koja se najčešće čine nasilničkim ponašanjem u obitelji/između bliskih osoba situacija je bila sljedeća:

2023. godina:

  1. KD Prijetnja s 3.895 zabilježenih kaznenih djela (3.053 žrtava žena i 1.037 žrtava muškaraca; 3.330 u 2022.);
  2. KD Nasilje u obitelji s 2.310 zabilježenih kaznenih djela (s 2.006 žrtava žena i 304 žrtve muškaraca; 1.879 u 2022.) ;
  3. KD Tjelesna ozljeda s 1.593 zabilježenih kaznenih djela (1.126 žrtava žena i 467 žrtava muškaraca; 1.276 u 2022.);
  4. KD Nametljivo ponašanje s 301 zabilježenih slučajeva (s 271 žrtava žena i 30 žrtava muškaraca; 232 u 2022.);
  5. KD Teška tjelesna ozljeda s 197 zabilježena slučaja (116 žrtava žena i 81 žrtva muškarac; 130 u 2022.);
  6. KD Silovanje s 100 zabilježena slučaja (s 100 žrtava žena i 0 žrtava muškaraca)

2022. godina:

  1. KD Prijetnja s 3.330 zabilježenih kaznenih djela (2.682 žrtava žena i 850 žrtava muškaraca);
  2. KD Nasilje u obitelji s 1.879 zabilježenih kaznenih djela (s 1.627 žrtava žena i 252 žrtve muškaraca);
  3. KD Tjelesna ozljeda s 1.276 zabilježenih kaznenih djela (944 žrtava žena i 336 žrtava muškaraca);
  4. KD Nametljivo ponašanje s 232 zabilježenih slučajeva (s 216 žrtava žena i 16 žrtava muškaraca);
  5. KD Teška tjelesna ozljeda s 130 zabilježena slučaja (70 žrtava žena i 60 žrtva muškarac);
  6. KD Silovanje s 129 zabilježena slučaja (s 128 žrtava žena i 1 žrtava muškaraca).

Vidljiva je tendencija rasta sveukupnog broja kaznenih djela u odnosu na 2022. godinu, kao i omjer žrtava žena koji je i dalje značajno veći naspram žrtava muškaraca.

Foto: cottonbro studio (pexels.com)

Nadalje, prema izvještaju Pravobraniteljice, prošle godine počinjeno je 23 ubojstva (4 manje nego 2022.) od čega je ukupno 14 ubojstava zabilježeno na štetu članova obitelji i bliskih osoba. Od tih 14 ubojstava, 9 je ubijenih žena (4 manje nego 2022. godine). Pet ili 55,5% tih žena su ubili njihovi bivši ili sadašnji intimni partneri/supruzi. Što se tiče preostale četiri žrtve, jednu je ubio susjed, dvije sinovi te je jedno žensko dijete ubio intimni partner žene, u neuspjelom pokušaju da ubije i nju. Time je nastavljen trend prijašnjih godina udjela od minimalno 50 % ubojstava žena od strane intimnih partnera u odnosu na ukupan broj ubijenih žena među bliskim osobama.

Prema neverificiranim i neslužbenim podacima iz javnog priopćenja Pravobraniteljice (službeni podaci MUP-a obradit će se u prvom kvartalu 2025.) od početka godine do sada ubijeno je ukupno 16 žena. Sve su (prema neslužbenim podacima) ubijene od strane muških počinitelja, od čega pet od strane intimnih partnera (bivših ili sadašnjih), pet od strane bliskih članova obitelji (četiri od strane sinova i jedna od strane zeta), a šest od strane trećih muških osoba (u jednom slučaju sinov poznanik je ubio majku svog poznanika dok su pet starijih žene ubijene u Domu za starije i nemoćne osobe u Daruvaru). No, u zadnjih tjedan dana potencijalno imamo i dvije nove žrtve. Potencijalno 17. žrtva femicida, je ubijena prošli tjedan, 29. studenog na zagrebačkom Črnomercu. Za ubojstvo je osumnjičen 72-godišnji muškarac. Najnovija, potencijalno 18. žrtva femicida je ubijena jučer u Lepoglavi. Prema neverificiranim i neslužbenim informacijama (medijski napisi) ubio ju je suprug koji je potom presudio i sebi (1,2).

Napominjemo da će se analize za tekuću godinu provoditi tijekom prva tri mjeseca 2025. godine. No, već sada se može zaključiti da svakako neće biti pomaka nabolje u odnosu na ranija izvještajna razdoblja.

Iz Ureda Pravobraniteljice na osnovu kontinuiranog praćenja zadnjih godina ukazuju da se broj kaznenih djela među bliskim osobama u razdoblju od osam godina učetverostručio (s nešto preko 2.000 evidentiranih djela u 2015., došli smo na preko 8.000 ovih djela u 2023.), dok se broj prekršajnih djela nasilničkih ponašanja u obitelji istovremeno i u istom razdoblju praktički prepolovio (sa skoro 14.000 u 2015., na ispod 8.000 u 2023.).

Kao vrlo zabrinjavajući trend u 2023. godini, po prvi put otkad Pravobraniteljica statistički prati pojavnost nasilja nad ženama i među bliskim osobama, bilježi se porast evidentiranih kaznenih djela koji je pretekao broj evidentiranih prekršaja (prekršaja nasilja u obitelji je zabilježeno – 7.675, a kaznenih djela među bliskim osobama – 8.460).

Na temelju prakse i višegodišnjih analiza Pravobraniteljica je zaključila da od svih metoda suzbijanja rodno utemeljenih nasilničkih ponašanja, represivne mjere i metode uvijek predstavljaju kratkoročna rješenja s vrlo ograničenim učinkom – a nerijetko i kontra-učinkom – jer se isključivo bave posljedicama nasilja pa nasilje ne sprječavaju već se ono brutalizira i buja.

Ubojstva ženskih osoba počinjena ove godine nakon stupanja na snagu izmjena Kaznenog zakona bit će okvalificirana kao teško ubojstvo ženske osobe i trebala bi polučiti presudu na minimalno 10 ili više godina zatvora. Preostaje nam vidjeti kako će sudska praksa funkcionirati na konkretnim slučajevima i hoće li pravomoćne sudske presude biti u skladu s novim kaznenim djelom.

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­Može li se femicid spriječiti?

Femicid ili feminicid, ubojstvo koje se razlikuje od drugih oblika ubojstva jer se radi o rodno povezanim ubojstvima žena samo zato što su žene, termalni je ishod. Statistički podaci, te malobrojna istraživanja i radovi (1,2), koji se baziraju na upitu što mu je prethodilo, pokazuju da su većinu slučajeva femicida počinili partneri ili bivši partneri i njemu obično prethodi kontinuirano zlostavljanje, seksualno ili fizičko nasilje kao i situacije u kojima žene imaju manje moći i resursa od svog partnera.

Dunja Bonacci Skenderović, autorica publikacije „Ili moja ili ničija“ istražila je i analizirala femicid na slučajevima 56 ubijenih žena u RH, te zaključila da ga je moguće prevenirati. Navodi da su za razumijevanje intimnog partnerskog nasilja bitne dvije stvari: vremenska crta ubojstva (femicida) koju je osmislila Jane Monckton Smith i prisilna kontrola, koja je važan indikator femicida. Naime, femicid – kao krajnji ishod, započinje uspostavom kontrole koju zlostavljač provodi nad žrtvom. Autorica smatra da se femicid odvija po specifičnom obrascu, te ga je moguće prevenirati uz analizu i razumijevanje vremenske crte koja se sastoji od osam faza. Dodaje i da je femicid nije zločin iz strasti i/ili trenutni gubitak kontrole.

Foto: Treedeo.st (pexels.com)

GREVIO, skupina stručnjaka/inja Vijeća Europe za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u svom izvješću se reflektira na provođenje odredbi Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u RH i navodi 70-ak preporuka za uklanjanje problema u sustavu. Kao tri najvažnija (sumirana pravca preporuka) u izvješću Pravobraniteljice navodi se neophodan razvoj i dosljedna primjena rodno osjetljivih sveobuhvatnih politika suzbijanja rodno utemeljenog nasilja. To zahtjeva provedbu sustavne prevencije koja bi se postigla edukacijom stručnjaka i stručnjakinja na svim razinama. Ostale preporuke GREVIA su razrađene u izvješću Pravobraniteljice za 2023. godinu, na strani broj 91.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić je još 2017. godine osnovala Femicide Watch promatračko tijelo za sveobuhvatno nadgledanje kojemu je cilj praćenje pojavnosti ubojstava žena iz rodnog aspekta, prikupljanje i analiziranje podataka radi uočavanja ključnih propusta koji dovode do ubojstava žena od strane njihovih supruga, bivših i sadašnjih partnera te općenito muškaraca. 

Putem Femicide Watcha detaljno i sustavno je analizirano svako pojedinačno ubojstvo i to iz rodnog aspekta. Uočeno je da nedostaje sustavan pristup obrazovanju na svim društvenim razinama o pogubnosti rodno utemeljenog nasilja i načinima njegovog ranog sprječavanja, a posebice je vidljiv deficit obrazovanja i edukacije struke, odnosno policije, pravosuđa i državnog odvjetništva. Pravobraniteljica smatra da danas svjedočimo represijskoj politici što znači da uglavnom dolazi do izmjena zakona izazvanim najčešće slučajevima teškog nasilja ili ubojstvima žena koji mobiliziraju javnost, koja onda izvrši pritisak na političare, odnosno izvršnu vlast. Teške posljedice nasilja time se rješavaju kroz penalnu politiku. 

U pristiglom odgovoru Pravobraniteljica naglašava: „Za razliku od represije, svi oblici obrazovanja i edukacije, odnosno preventivnog rada, uključujući i dugotrajne terapijske te resocijalizacijske procese s počiniteljima, predstavljaju kvalitetnija i dugoročnija rješenja jer se bave uzrocima, a ne posljedicama nasilja“.  

Potrebne su konkretne strategije za sprječavanje femicida

Iz svega navedenog jasno je da ne postoji jedinstvena definicija femicida ni kao samog akta niti kao pravnog termina. U Hrvatskoj je nakon duge i kontradiktorne rasprave promijenjen Kazneni zakon u ožujku 2024.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, nevladine udruge kao i razni stručnjaci/inje zalagali su se da se zakonom definira specifično pojam femicid, međutim to nije prihvaćeno. U zakonu je navedena kategorija teško ubojstvo ženske osobe i određuje se tko počini rodno utemeljeno ubojstvo ženske osobe, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Statistički podaci u RH za 2023. godinu pokazuju trend rasta evidentiranih kaznenih djela naspram evidentiranih prekršaja u zoni nasilja nad ženama i među bliskim osobama.

Pravobraniteljica, kao i struka upozorava da kaznenopravne izmjene koje uglavnom slijede nakon pritiska javnosti uznemirene težim zločinima prema ženama ili se zahtijevaju od EU institucija na osnovi ratificiranih dokumenata nisu dovoljne. Smatraju da je nužno preventivno djelovanje za sprečavanje femicida kao krajnjeg rodnog nasilja prema osobama ženskog spola. Za takve prevencije potrebno je donošenje konkretnih strategija koje bi ciljale na otklanjanje uzroka rodno nasilničkih obrazaca ponašanja u cjelokupnom društvu.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Kako digitalni alati mogu olakšati svakodnevne zadatke i smanjiti mentalno opterećenje zaposlenih majki?

Posted on by info@libela.org

Ako ste zaposlena majka koja žonglira između posla i obiteljskih obveza, ovim istraživanjem se žele čuti vaša iskustva!

Istraživanjem koje provode Filozofski fakultet u Zagrebu, u suradnji s Institutom za društvena istraživanja u Zagrebu i Filozofskim fakultetom u Osijeku, žele se utvrditi iskustva zaposlenih majki u korištenju digitalnih tehnologija, posebice alata umjetne inteligencije, za upravljanje kućanstvom. Ali i usklađivanje poslovnog i privatnog života.

“Istražujemo utjecaj digitalnih tehnologija na raspodjelu kućanskih poslova, mentalno opterećenje i usklađivanje profesionalnog i privatnog života zaposlenih majki. A identificiramo i prednosti i ograničenja povezana s korištenjem tih tehnologija”, poručuju istraživačice.

Istraživanje nastoji i ustanoviti postoji li rodna pristranost pri programiranju AI alata. Odnosno, postoji li prostor da se, pri kreiranju takvih alata, u obzir uzmu potrebe specifičnih grupa. U slučaju ovog istraživanja – zaposlenih majki.

Svrha projekta je pružiti uvid u potencijale digitalnih alata, posebice AI alata, za smanjenje rodno uvjetovanih nejednakosti u kućanskom mentalnom radu. Kao i za unaprjeđenje ravnoteže između privatnog i poslovnog života zaposlenih majki.

Fokus istraživanja je na majkama, ali upitnik mogu ispuniti sve žene. Ispuniti ga možete OVDJE.

Izbori za Europski parlament u Hrvatskoj i rodne dezinformacije

Posted on by info@libela.org

Dok čekamo službene kandidature, kao i službeni početak kampanje za Predsjedničke izbore (ujedno i zadnje izbore u ovoj super izbornoj godini), osvrnut ćemo se na rodno dezinformacijske narative koje smo zapazili kroz predizbornu kampanju za Europski parlament. Analizu smo radile u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci.

Kampanja je trajala čak 45 dana, no nije bila naročito uspješna. Ostala je u sjeni izbornog preslagivanja i kombinacija koje su uslijedile nakon Parlamentarnih izbora, ali (smatraju stručnjaci/inje) nisu ni akteri kampanje uspjeli objasniti važnost europskih politika na živote građana i građanki (1,2). To se osjetilo i na izlaznosti pa je na izborima glasalo svega 21,08 posto građana i građanki naše zemlje. To je ujedno i najmanja izlaznost u EU (1,2).

Kakvim smo narativima svjedočili/e?

Kroz predizbornu kampanju uočeno je nekoliko narativnih okvira unutar kojih su se generirale rodne dezinformacije. No, kako je i kampanja bila manjeg intenziteta, tako je i manje rodnih dezinformacija zabilježeno u odnosu na izvještaj koji smo radili za vrijeme parlamentarnih izbora koji su se održali u travnju ove godine (1,2).

Za razliku od prethodne analize, u ovoj nismo zabilježili narative o nekompetentnosti žena da se bave politikom. Ali ni toliko snažan narativ o „rodnoj ideologiji“ uvezenoj s (dekadentnog) Zapada. Ipak, narativ same „rodne ideologije“ (1,2) i dalje je dominirao medijskim prostorom.

A dominirale su i njene formalne inačice i/ili biskoznačnice poput „woke ideologije“ ili „transrodne ideologije“. Njima su se uglavnom služile političke stranke, kao i političari i političarke desnog spektra. Tako je Božo Petrov pokretao građansku inicijativu za upisivanje kršćanske baštine u temeljne vrijednosti EU kroz izmjenu njenih temeljnih ugovora. Time bi se, između ostalog, stvorile i pretpostavke za odbacivanje „rodne ideologije“ (1,2). Kao primjer da EU vrijednosti treba revidirati, nekolicina političara i političarka navodi i pobjedu nebinarne osobe Nema na Eurosongu (1,2). Tako je, primjerice, Stephen Nikola Bartulica navodio pobjedu Nema kao odraz unutarnjeg stanja u Europi, navodeći da je Europa u krizi i posrnula u ozbiljnu dekadenciju.

Ostaje nam zaključiti da je „rodna ideologija“ dominirala u sferi rodno dezinformacijskih narativa na ovim izborima. Prvenstveno se prikazujući kao društvena ugroza kroz različite narativne okvire. Iako su oni različiti, međusobno se isprepliću, zajedno se podržavaju i potvrđuju. Osim što šire dezinformacije, pridonose i stvaranju negativnog stava javnosti o temama vezanim za rodnu ravnopravnost.

„Rodna ideologija“ kao ugroza tradicionalne obitelji i heteronormativnog poretka

Jedan od najčešćih narativa je upravo ugroza (tradicionalne) obitelji. Najbolji primjer je već spomenuti Božo Petrov i njegova inicijativa za upisivanje kršćanske baštine u temeljne vrijednosti EU. Petrov je kazao: „zajednički vrijednosni okvir će zaustaviti rodnu ideologiju i takva mahnitanja u kojima danas možete biti muško, sutra žensko, prekosutra se opet vratiti na staro, ovisno o tome kako se osjećate”. Upravo „rodnu ideologiju“ vidi kao prijetnju dugoročno održivom društvu u kojem je obitelj središnja društvena čestica, a brak muškarca i žene njen temelj (1,2). O dugotrajnosti promjene rodnog identiteta smo već pisale na Libeli.

„Rodna ideologija“ kao ugroza tradicionalne obitelji vidljiva je i u izjavama Ladislava Ilčića. On smatra da su „dokazano dobri koncepti društva bazirani na obitelji i otvorenosti životu”. Pritom navodi da je „ljevica koristila Europski parlament za nametanje svojih ideologija“. Kao primjere u RH navodi Zagreb koji je pun LGBT zastava, Kampanju CESI za uvođenje sveobuhvatnog seksualnog odgoja u zagrebačke škole i pobjedu Nema na Eurosongu (1,2). Njegove izjave, iako ne predstavljaju direktne dezinformacije, ojačavaju narativ o „rodnoj ideologiji“ kao sveprisutnoj ugrozi društva i (tradicionalne) obitelji.

„Rodna ideologija“ kao nepoćudni dio europskog prostora

Za razliku od izvješća s parlamentarnih izbora (1,2), u ovoj predizbornoj kampanji nije zabilježen izražen narativ o „rodnoj ideologiji“ uvezenoj s (dekadentnog) Zapada. To je doživjelo svojevrstan „makeover“. Fokus nije bio na lošem utjecaju koji na našu zemlji ima Zapad. Retorika je bila usmjerena na krizu u kojoj se Europa našla zbog „rodne ideologije“. Tako Bartulica govori o „posrtaju Europe u ozbiljnu dekadenciju“. Petrov, pak, govori (navodi portali) da „ u ovom trenutku imamo milijune mladih diljem zapada koji si uništavaju život operacijama i hormonalnim terapijama i sve snažnije tendencije zakonodavaca da roditeljima uskrate pravo “da na bilo kakav način zaustave to ludilo”. A sve, kako ističe, u ime nekakve „kvazi slobode, tjelesne autonomije.“

Dakle, narativ je bio usmjeren na svojevrsno „čišćenje“ Europe od „rodne ideologije“.

„Rodna ideologija“ kao ekonomska ugroza

Osim što predstavlja ugrozu obitelji, „rodna ideologija“ ima negativan utjecaj i na gospodarski sustav. Barem prema izjavama Mirande Jamnicki, kandidatkinje Nezavisne liste Ladislava Ilčića koja je govorila: „svi možemo sagledati činjenicu da je model društva temeljen na obitelji otvoren životu i djeci, a to ne možemo reći za model društva koji propagira promjene spola i rodnu ideologiju. Sve to ima ogromne posljedice i u gospodarstvu. Amerikanci kažu – „Go woke, go broke.“ Odnosno, ako prihvatite tu radikalnu woke agendu, bankrotirat ćete.“

Tijekom iste konferencije se govorilo, prema medijskim napisima, da se brojnim odlukama u Europskom parlamentu ubija kvaliteta u poslovanju, a nameću tzv. rodne kvote, odnosno koliko homoseksualaca i transseksualca treba biti na određenoj razini odlučivanja u tvrtki. Naglasilo se da se radi o agresivnoj agendi koja se smatra važnijom od normalnog poslovanja, slobodnog tržišta i od prirode čovjeka pa EU slabi pod čizmom te woke agende (1,2). Podsjetimo, o terminu „woke“ i njegovu korištenju smo već pisale na Libeli.

Upravo ovaj prikaz „rodne ideologije“ kao ekonomske ugroze relativno je nova podtema antirodnih diskursa. A ona je već, na neki način, korištena u intervju s Damirom Vanđelićem, predsjednikom stranke Republike za vrijeme predizborne kampanje za Parlamentarne izbore. Tada je govorio o troškovima poduzetnika vezano za broj odvojenih zahoda.

 „Rodna ideologija“ kao ugroza djece i njihovih prava

Uz ugrozu obitelji, ovo je najčešći narativ ugroze vezan za „rodnu ideologiju“. Primjećujemo ga godinama. Ipak, i taj je narativ – u odnosu na parlamentarne izbore – bio manje zastupljen. O njemu je govorio Stephen Nikola Bartulica govoreći da je „nametanje nama stranih ideologija i ideja štetno za našu djecu“. Kao i Božo Petrov u već ranije spomenutoj izjavi o „milijunima mladih diljem zapada koji si uništavaju život operacijama i hormonalnim terapijama“.

O dugotrajnosti i složenosti tranzicijskih postupaka smo već pisale, kao i o malinformacijama o rodno-podržavajućoj skrbi i blokatorima hormona.

Ima li što još osim „rodne ideologije“?

U predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore primijetili smo fokus na iregularnim migrantima gdje je jedan od naglasaka bio i na rodnom aspektu migracija. Rodni aspekt se očitovao u opetovanju informacija o tome da granicu isključivo prelaze vojno sposobni muškarci te da je riječ o osobama muslimanske vjeroispovijesti. Time su se stvarale asocijacije na militaristički kontekst, kao i na prijetnje ženama zbog potencijalnih seksualnih napada, silovanja i sl.

Iako su migracije bile važna tema i europskih izbora u svim zemljama Unije, nismo uočili da je naglasak bio na rodnim aspektima. Umjesto toga se isticala važnost zaštite granica, reguliranje migracija putem legalnih ulazaka i/ili važnost toga da države samostalno donose odluke vezane za prihvat migranata (1,2).

Ne u mjeri kao parlamentarna kampanja, no i ova se predizborna kampanja dotakla diskreditiranja politika rodne ravnopravnosti. Pričalo se o tzv. rodnim kvotama koje nalaže Europski parlament, a “ubijaju kvalitetu u poslovanju”. Ivan Pernar, također, kritizira provođene politike Europske unije. On smatra da se na razini EU gura LGBT žestoka propaganda i tko god ima drugačije mišljenje se sankcionira. Pritom je dao primjer Baby Lasagne govoreći da nije pobijedio jer „nije bio dovoljno gej“. Naglašava i da naša država vodi politiku koja propagira LGBT vrijednosti, da financira milijunima udruge i LGBT agendu. Pritom je rekao da bi bilo bolje da se taj novac da obiteljima s više djece.

Manja dinamika i frekventnost rodnih dezinformacija

Zaključno, ova je predizborna kampanja bila znatno manje intenzivna nego li predizborna kampanja za parlamentarne izbore. U skladu s time, primijećena je i znatno manja dinamika i frekventnost objava koje bi svojim sadržajem odgovarale nekom obliku rodno uvjetovanog informacijskog poremećaja.

Narativi vezani za nekompetentnost žena koje se bave politikom su gotovo izostali. Kao i narativi o migrantima kao sigurnosnoj prijetnji ženama. S druge strane, narativ o opasnostima „rodne ideologije“ dominirao je predizbornom kampanjom. Čak je bio i ojačan širim, europskim kontekstom. Pritom je zanimljivo primijetiti razvoj narativa u kojem „rodna ideologija“ predstavlja ekonomsku ugrozu.

Kakva nas dinamika očekuje na nadolazećim izborima za Predsjednika ili Predsjednicu Republike Hrvatske, ostaje nam popratiti.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

AWAKENING: osnaživanje otpora antirodnim pokretima

Posted on by info@libela.org

Regionalna konferencija naziva “AWAKENING: Regional Conference on LBTIQ Women Resisting Anti-Gender Movements”, u organizaciji Rainbow Ignite iz Beograda, održana je u Beogradu od 21. do 24. studenog. Bila je posvećena osnaživanju otpora antirodnim narativima i pokretima te umrežavanju.

Aktivistkinje, akademkinje i saveznice iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Sjeverne Makedonije, Albanije, Hrvatske i Srbije raspravljale su i dijelile iskustva. Razvijale su i strategije kako se oduprijeti urušavanju ljudskih prava. Tako je kreirana platforma za analizu izazova, kao i osmišljavanje zajedničkih strategija za zaštitu stečenih prava i unapređenje položaja kvir žena u regiji.

Antirodni pokreti otežavaju borbu za ljudska prava i rodnu ravnopravnost

Rastući utjecaj antirodnih pokreta u zemljama Zapadnog Balkana specifičan je za svaku zemlju. No, istovremeno je i izuzetno sličan u kontekstu ciljeva i metoda te otežava borbu za ljudska prava i rodnu ravnopravnost. U kolaboraciji s vjerskim i političkim strukturama, pokreti dodatno narušavaju uvjete za rad braniteljica ljudskih prava, šireći atmosferu straha i podjela. Konferencija je, kroz rasprave o mentalnom zdravlju, reproduktivnim pravima, političkoj participaciji i sigurnosti podsjetila na regionalnu solidarnost i ponudila konkretne alate za efikasniji rad. Tijekom konferencije je otvorena i izložba LGBT arhiva Arkadija “Povijest regionalnih skupova LBTIQ+ žena”.

Foto: Rainbow Ignite

Značaj feminističke politike u pružanju otpora antirodnim pokretima

Poseban naglasak stavljen je na značaj feminističke politike na regionalnoj razini, kako si bi se osigurala prava i ravnopravno sudjelovanje svih žena – uključujući kvir žene – u političkim procesima. Sudionice su imale priliku kroz rasprave, radionice i sastanke upoznati se s izazovima s kojima se suočavaju sudionice u zemljama Zapadnog Balkana. Ali i uspješnim strategijama borbe. Tako im je dana prilika da se povežu s kolegicama iz susjednih zemalja. I tako jačaju zajedničku borbu za pravednije i inkluzivnije društvo.

Nadalje, istaknuto je da je unutar feminističkog pokreta tijekom godina postojala potreba da se aktivistkinje i akademkinje razdvajaju u radu. No, smatra se da to naprosto više nije slučaj, već je pozicija aktivistkinja opismenjavati teoriju. Teme suradnje, prijenosa informacija i strategija te zajednički rad nasuprot raslojavanju pokreta bile su konstante održanih panela. Isto tako, konferencijski diskursi često ističu probleme bez konkretnih rješenja, a što je ova konferencija nastojala izbjeći modelima organizacije koji uključuju i “što nakon” sekcije. Odnosno, vrijeme alocirano upravo za konkretne korake daljnjeg djelovanja.

Intersekcija mora nadilaziti identitetske odrednice

Iako su identitetske politike važan dio aktivističkog organiziranja, napomenuto je da intersekcija mora nadilaziti identitetske odrednice kao zatvorene silose. Nužno je u svoj rad uključiti i dati prostora i “drugosti”. Odnosno, koristiti sveobuhvatan pristup koji je ujedno i jedini mogući način za promjene.

Sudionice konferencije su se 22. studenog uključile u prosvjedne aktivnosti #ZastaniSrbijo. Povod je bila smrt petnaest osoba uslijed urušavanja nadstrešnice u Novom Sadu. Zastale su na 15 minuta u solidarnosti koja nadilazi granice i podjele. Za jednakost, sigurnost i slobodu.

Foto: Rainbow Ignite
Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org