Danas su u javnom diskursu prava transrodnih osoba na meti desničara i konzervativaca, ali, nažalost, mržnja i/ili netrpeljivost se tu ne zaustavlja već polako klizi preko centra do liberalnijih struja i radikalnih feministkinja. Izuzev nerazumijevanja i kroničnog manjka informacija i znanja o tematici transrodnosti sve je prisutnija otvorena mržnja i ukidanje prava onima koji ne ispunjavaju „standardizirane i ustaljene“ rodne kućice. Ukratko, transfobija divlja na svim frontovima. Tako je „preko bare“, u Americi, Trumpova administracija donijela niz mjera koje ograničavaju prava transrodnih osoba. Ukinuto je federalno priznanje trans osoba, zabranjeno ažuriranje oznake spola u dokumentima te onemogućeno financiranje medicinskih postupaka povezanih s promjenom rodnog identiteta. U Mađarskoj je vladajuća stranka Viktora Orbana zabranila Povorku ponosa u Budimpešti, što je izazvalo brojne kritike.
Na recentnim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj nezaobilazno pitanje predsjedničkim kandidatima bilo je upravo o ovoj tematici. Tako imamo „briljantu“ izjavu Nike Tokić Kartela koji je Ivanu Kekin upitao da li bi za svoju ideologiju bila spremna promijeniti spol. Upravo je ta izjava bila i pobjednička izjava predsjedničkog stupa srama na Libeli. Iz paštete bizarnosti iskaču i Pavle Kalinić i Branka Lozo. Kalinić je bivši pročelnik zagrebačkog Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba u vrijeme Milana Bandića koji je unazad koji mjesec izjavio da u Hrvatskoj preko 800 djece čeka promjenu spola, što je provjera Faktografa demantirala. Predsjednička kandidatkinja stranke DOMiNO Lozo je, pak, otišla korak dalje. Ona je na predizbornim debatama tvrdila da je „navodno preko 200 mladih maloljetnika bilo podvrgnuto tzv. promjenama spola, odnosno operativnom sakaćenju.“ Informacije do kojih smo na Libeli došle sugeriraju da se u Hrvatskoj ne provode operacije promjene spola nad maloljetnicima i da se radi o manipulacijama.
Protiv dezinformacija, laži, transfobije i mržnje se treba boriti. Danas, u ponedjeljak, 31. ožujka obilježava se Međunarodni dan vidljivosti transrodnih osoba. O vidljivosti, štetnosti binarnog sustava, dezinformacijama i važnosti edukacije razgovarale smo s Espijem Tomičićem, članom udruge kolekTIRV koja se fokusira na edukaciju, pravnu pomoć, psihosocijalnu podršku, smanjenje stigmatizacije te organizira aktivnosti za povećanje svijesti o transrodnim pitanjima.
Prošle godine organizirali ste kampanju „Ja sam kao ti“ koja se fokusirala na podizanje svijesti o životima, iskustvima i izazovima transrodnih osoba u Hrvatskoj. Ove godine organizirate kampanju na društvenim mrežama u kojoj se putem kratkog videozapisa govori o vidljivosti, sigurnosti, podršci i izazovima transrodnih osoba. Možete li nam reći malo više o ovogodišnjoj kampanji?
Tako je, s tim da smo prošlu kampanju više usmjerile ka široj populaciji i radu na destigmatizaciji osoba, a ova kampanja je namijenjena prije svega našoj zajednici. Biti trans i rodno raznolika osoba u Hrvatskoj je teško, često doživljavamo transfobiju, izolaciju i strah, a ovdje otvaramo prostor za razgovor o svom iskustvu, čujemo druge iz zajednice i osnažujemo se međusobno bilo kroz prepoznavanje ili samo osluškivanje. Živimo u društvu u kojem se naši životi spominju najčešće kroz političke napade, senzacionalizam, šutnju ili laži, a ovim se vraćamo na ono bitno, da smo stvarni ljudi i imamo svoj iskustva, živimo u ovom društvu, članovi smo obitelji, prijatelji, susjedi. Kroz to se svakako mijenja i dominantni narativ, bar u ovom prostoru. Nismo apstraktna ideološka prijetnja nego stvarni ljudi koji zaslužuju sigurnost, dostojanstvo i poštovanje. I upravo se pokazalo da, osim što ovakve kampanje trebaju samoj zajednici, one otvaraju prostor i za razumijevanje, empatiju i moguću promjenu stavova. Kampanja također progovara o osobama koje nisu vidljive, poručuje im da nisu same.
Primjećujete li kakve promjene u stavovima ljudi s odmakom vremena?
Da, kroz zagovarački rad, peer podršku, edukacije, rad sa zajednicom i za zajednicu svakako vidimo pomake u stavovima. Naravno tu nam antirodne politike otežavaju jer osobe koje ih provode radi političkih kampanja, vlastitih napredovanja u karijeri i osobnih stavova šire dezinformacije, straše građane i igraju se politike straha. No, kampanja poput one “Ja sam kao ti“ pokazuje jasne pomake u javnom mišljenju. Po istraživanjima koje smo radile s Ipsos agencijom prije, tokom i nakon kampanje smo dobile jasne rezultate.
Kampanju je zamijetio svaki peti ispitanik na razini Hrvatske, a u Zagrebu i okolici čak svaki četvrti. Među onima koji su primijetili kampanju, 82 posto ima neutralan ili pozitivan stav prema transrodnim osobama – što je značajno više u usporedbi s onima koji je nisu primijetili. Najvažniji podatak je da je pozitivan stav bio prisutniji među onima koji su vidjeli kampanju (31 posto) u usporedbi s onima koji nisu (20 posto). Također, 46 posto tih ispitanika smatra transrodnost prirodnom pojavom – što je porast u odnosu na 39 posto prije kampanje. Posebno je važno istaknuti pad udjela mladih (18–39 godina) koji smatraju da je transrodnost “hir” – s 25 na 18 posto. To pokazuje da kampanja ne samo da doprinosi vidljivosti, već konkretno utječe na smanjenje predrasuda i rast razumijevanja, pogotovo kod mlađe populacije. Kampanjom smo otvorile prostor za razgovor, razbili mitove i pokazali da su promjene moguće kada zajednica ima priliku ispričati svoju priču ili pokaže da je dio zajednice, susjedstva, zgrade ili obitelji.
Danas su u javnom diskrursu prava transrodnih osoba na meti desničara i konzervativaca, ali i radikalnih feministkinja. U tim narativima često su prisutne dezinformacije. Kako se boriti protiv toga? Kako se kao udruga borite protiv širenja dezinformacija? Na koje se načine trudite informirati širu javnost o transrodnim osobama i izazovima s kojima se susreću s obzirom na to da nam je javnost jako šturo informirana kada govorimo o ovoj tematici?
Edukacija, edukacija, edukacija. Naravno i kroz podršku samoj zajednici, zagovaranjem za bolja prava i zaštitu, dostupnost javnog zdravstva. KolekTIRV cijeli svoj rad usmjerava u edukaciju, pravno zagovaranje i stvaranje prostora u kojem trans osobe nisu objekti rasprava, nego aktivni akteri. Primjer toga je prvi Nacionalni simpozij o zdravlju trans i rodno varijantnih osoba, koji smo organizirali u veljači 2024. u suradnji s preko 100 zdravstvenih djelatnika i 30 stručnjaka iz zemlje i inozemstva. Simpozij je po prvi put institucionalno legitimirao znanje zajednice u području zdravlja. To smo prepoznali kao najveći problem, needuciranost sustava po pitanju zajednice i naših potreba. Naravno, to činimo i kroz pravnu borbu protiv diskriminacije, a koja se najčešće događa u zdravstvenom sustavu. Tužbe koje smo dobili i na kojima radimo nisu samo pojedinačni slučajevi. Kroz njih se stvara mogućnost za buduće pristupe skrbi. Naravno da nam se često događa da moramo “gasiti požare” i baviti se dezinformacijama u javnom prostoru, ali kroz svakodnevni rad gradimo sustav znanja, pravne i zdravstvene zaštite i peer podršku, a sve polazi iz naših iskustava iz zajednice.
Kada razgovaram s prijateljima ili poznanicima o transrodnim osobama teme na koje se najčešće, nažalost, svede taj razgovor su maloljetnici koji primaju hormone, detranzicija i transrodne osobe u sportu, a sve je prožeto prilično binarnim svjetonazorima kojima je teško doskočiti do rodno fluidnijih načina razmišljanja. Kako razbijati te predrasude?
Razgovori o transrodnim osobama u javnosti često su iskrivljeni, puni panike, mitova i senzacionalizma i ti razgovori rijetko uključuju stvarne živote i stvarne probleme osoba iz zajednice, a gotovo nikada ne uzimaju u obzir društveni i institucionalni kontekst koji nas oblikuje i često prisiljava. Kod “detranzicije” najčešće ne govorimo o „predomišljanju“ ili „pogrešci“, kako se to često pokušava prikazati, već o egzistencijalnim i sistemskim razlozima. Primjerice, ako osoba ima “M” oznaku u dokumentima, ne može pristupiti ginekološkoj skrbi u javnom zdravstvu. Ako se razboli, njezin pristup liječenju je ograničen. Ne zato što nije trans, nego zato što sustav ignorira kompleksnost stvarnog života. Te osobe često su prisiljene pravno „detranzicionirati“, vratiti se na oznaku “Ž” – ne zato što se njihov rodni identitet promijenio, nego zato što ih sustav tjera na to da bi preživjele, a onda antirodni narativ i vođe istog to uzimaju kao dokaz, kao činjenicu i koriste u budućem osporavanju ljudskih prava osoba kojima su ta prava već oduzeta. Isto vrijedi i za tržište rada, roditeljstvo, pravni status, pristup hormonima i osnovnim uslugama – sve to može postati razlog zašto se netko odlučuje pravno za drugu oznaku, iz potrebe i prisile. Kad oduzmemo nekome pristup osnovnim resursima i sigurnosti, tjeramo ga da odustane od svog identiteta, barem formalno. O tome se rijetko govori jer je puno lakše prodavati mitove nego slušati stvarne priče. Rod je fluidan, i ne postoji univerzalan put za sve nas. Nečija odluka da mijenja svoj pravni status, medicinski tretman ili način izražavanja ne bi smjela biti predmet javne analize, osim ako ne govorimo o tome koliko je sustav krut, nefleksibilan i binaran, koliko prepoznaje samo binarnosti. Najčešće kada govorimo o detranziciji govorimo o posljedici diskriminacije i to istih onih koju tu diskriminaciju provode, a onda se na to pozivaju u političkim kampanjama.
Nakon tribine u organizaciji Faktiva i Kolektirva – Pričajmo o trans iskustvima: javno zdravlje svima! podijelili_e ste stikere od kojih su neki nosili poruku „žensko – ne, muško- ne“. Znamo da je ovo jako teška i slojevita tema, ali možete li nam objasniti koliko je binarni sustav štetan za sve transrodne i nebinarne osobe, koliko uopće koči razumijevanje života transrodnih i nebinarnih osoba?
Binarni sustav vjerojatno ljudima djeluje kao nešto “prirodno”, ali u stvarnosti je to društveni konstrukt koji ne odražava stvarnu složenost ljudskih iskustava. Taj sustav ne samo da ignorira nebinarne i trans identitete, nego nas aktivno isključuje, diskriminira i često ugrožava. Primjer navedenog stikera govori o fluidnosti roda, ne samo trans identiteta nego svih ljudi. Svaka osoba je drugačija, ima svoje iskustvo življenja roda i njegove izvedbe. Recimo, ja ponekad razmišljam kako se društvo odnosi prema bilo kojoj manjini koja ne stane u “kutiju” ili u praznu kućicu na ekranu službenika na šalteru. Primjerice, stranci u Hrvatskoj često se susreću s birokracijom koja ne prepoznaje njihov status, jezik ili dokumente, iako su tu, žive, rade, doprinose. I njima sustav govori “ne znamo kamo s tobom.” Zamislite sada da taj osjećaj nesmještanja traje cijeli život, od školovanja, preko zdravstva, do toga tko ti smije napisati recept i možeš li imati uopće pristup tom zdravstvu, pravnoj zaštiti i drugim stvarima kojima većina sugrađana ima pristup samo po sebi.
Za nas ljude iz zajednice binarnost nije samo apstraktni problem, iako se tako želi predstaviti kroz antirodne narative. Ona se pretače u zakone koji nas ignoriraju, zdravstveni sustav koji nas diskriminira i ne prepoznaje, formulare koji nas brišu, pa čak i jezik koji nas stalno sili na izbor koji možda nije naš. Ovako složeni sustav nas tjera da se ukalupimo, kako bismo uopće mogli postojati administrativno, a onda i kroz sve druge oblike unutar institucija. Moje tijelo nije ukalupljeno i nikad to neće moći biti, zar sam zbog toga zaslužio nemati pravo na osnovnu zaštitu unutar sustava u kojem živim, radim i postojim, unutar države u kojoj stvaram, mislim i pridonosim? Zar zbog toga nemam pravo slobodno šetati ulicama u kojima imam toliko sjećanja i koje toliko volim? Ja bih rekao da sam zaslužio jednako kao i svi drugi ljudi, ne samo ja, nego svi oni diskriminirani i odbačeni od strane sustava. I dok god sustav traži od ljudi da se ukalupe (a to je često nemoguće) da bi mogli dobiti osnovnu skrb, pravnu zaštitu ili dostojanstvo, dotad nismo slobodno društvo. Ne za trans osobe. Ne za nebinarne. A iskreno, ni za ikoga drugoga tko ikad osjeti da ne pripada u unaprijed zadane okvire.
Kako je i sam Tomičić objasnio edukacija nam je prijeko potrebna za razumijevanje trans života i problema s kojima se suočavaju. Osim edukacije, ponekad je dovoljna solidarnost i empatija da bi shvatili_e i prihvatili_e drugu osobu neovisno o kompletno različitom iskustvu života.
„Želim da cis osobe shvate da ne moraju u potpunosti shvaćati svako osobno iskustvo trans osobe kako bi ju podržavali kao čovjeka“, zaključak je iz jednog video zapisa na instagramu kolekTIRV-a.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
