info@libela.org, Author at Libela

Promjena rodnog identiteta je dugotrajan proces, a ne pomodarstvo

Posted on July 10, 2024July 10, 2024 by info@libela.org

Nijedan novi program na zagrebačkom Filozofskom fakultetu nije izazvao toliko interesa i reakcija koliko vijest da će u akademskoj godini 2025/2026. dvadesetak studentica i studenata sa završenim preddiplomskim studijem moći upisati Rodne studije. Ne treba puno nagađati koji se politički spektar najviše uznemirio i što je tu crvena krpa.

Saborska desna oporba, a i dio vladajuće koalicije, odavno razdraženi terminima “rod” i “rodno”, koje tumače na vlastiti način, zazivali su zabranu Rodnih studija i deratifikaciju Istanbulske konvencije, pri tome iznoseći pojednostavljene i neutemeljene tvrdnje.

Među njima je i Marijan Pavliček iz Hrvatskih suverenista, koji je izjavio da “uvođenjem Rodnih studija rodna ideologija ulazi na velika vrata u hrvatski obrazovni sustav”. Prema njemu, na mala je vrata već ušla s Istanbulskom konvencijom. Odnosno, Konvencijom Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Nju je Hrvatska ratificirala 2018. godine. Svrha joj je zaštititi žene od rodno utemeljenog nasilja. Za njega je uvođenje Rodnih studija “teror manjine nad šutljivom većinom”.

“Mi živimo u društvu gdje se 75 posto naših sugrađana izjasnilo kršćanima, 80 posto se izjasnilo katolicima i mislim da se treba poštivati mišljenje većine, nažalost, uvijek šutljive većine. Ja imam sina koji je muško. Ne želim da on sutra bude žensko, a da prekosutra bude nebinarna osoba. Ne želim imati toalete kao u Švedskoj, koji su unisex toaleti, ne želim imati toalete za muške, ženske i srednje. Želim živjeti u normalnom društvu”, govorio je Pavliček na konferenciji za medije koju je održao 4. srpnja 2024. godine, upravo zbog vijesti da se pokreću Rodni studiji.

Iako je u tih par minuta iznio nekoliko tvrdnji čiju točnost bi se moglo provjeravati (o samim Rodnim studijima te o tzv. rodnoj ideologiji), fokusirat ćemo se na jednu, veoma popularnu među desnim političarima, ali i šire – da je transrodnost pomodarstvo, hir ili čak mentalni poremećaj. Ona je sažeta u onoj: “danas muško, sutra žensko, prekosutra nešto treće”.

Transrodnost nije mentalni poremećaj

Promjene društvenih normi i prihvaćanje različitih rodnih identiteta mogu izazvati osjećaj ugroženosti među onima koji se drže tradicionalnih vrijednosti. Odnosno među onima koji vjeruju da se rodni identitet mora podudarati sa spolom osobe koji joj je dodijeljen pri rođenju. Tu nesigurnost desnica često koristi i okreće svoje simpatizere protiv onih kojima se ta podudarnost nije dogodila: transrodnim i nebinarnim osobama.

Budući da nismo sigurne koriste li naši političari termine ispravno, odmah ćemo naglasiti da je transrodnost širi pojam. On obuhvaća osobe čiji rodni identitet odstupa od društvenih očekivanja temeljenih na spolu, a može uključivati osobe koje se identificiraju kao trans muškarci, trans žene i nebinarne osobe (identificiraju se izvan binarnih kategorija). Ali, nisu svi nebinarni ljudi i transrodni.

Brojne profesionalne organizacije prepoznaju transrodne identitete kao legitimne i trajne, a ne kao fazu ili pozu. Među njima je Američka psihološka udruga (APA) prema kojoj su transrodni ili nebinarni identiteti “normalne varijacije u ljudskom izražavanju roda”.

Također, ta organizacija, kao i brojne druge (1,2,3) transrodnost ne smatra mentalnim poremećajem ili bolešću. Neko psihološko stanje smatra se mentalnim poremećajem samo ako uzrokuje patnju, a prema APA-i, “mnoge transrodne osobe ne doživljavaju svoj spol kao uznemirujući ili onesposobljujući, što implicira da identificiranje kao transrodna osoba ne predstavlja mentalni poremećaj”.

“Za njih značajan problem predstavlja pronalaženje pristupačnih resursa, poput savjetovanja, hormonske terapije, medicinskih postupaka i socijalne podrške potrebne za slobodno izražavanje rodnog identiteta i minimiziranje diskriminacije. Mnoge druge prepreke mogu dovesti do patnje, uključujući nedostatak prihvaćanja u društvu, izravna ili neizravna iskustva s diskriminacijom ili napadom. Ova iskustva mogu dovesti do toga da mnoge transrodne osobe pate od anksioznosti, depresije ili srodnih poremećaja u većoj stopi nego netransrodne osobe”, piše APA.

Kada percipirano neslaganje između rođenog spola i osjećaja rodnog identiteta uzrokuje tegobe i patnju, moguća je dijagnoza rodne disforije. APA je prepoznaje kao stvarno medicinsko stanje koje se može javiti kod transrodnih osoba, uključujući nebinarne. Rodna disforija (a ne transrodnost i nebinarnost) uključena je u DSM-5 (Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje Američke psihijatrijske udruge).

Kao što primjećuje Američka psihijatrijska udruga, pokušaj prisiljavanja nekoga da ne bude trans ili nebinaran je štetan i rezultira lošim ishodima mentalnog zdravlja. Stoga je liječenje rodne disforije usmjereno na pomaganje osobi i potvrdu njihova subjektivnog rodnog identiteta, a ne na pokušaj odvraćanja od njega.

Ne radi se ni o trendu

Rodnom disforijom bavile smo se ranije, kada smo analizirale navode da je to stanje “dječja boljka”. Jednako tako, boljka nije transrodnost ili nebinarnost.

Washingtonska mreža zdravstvenih institucija, UW Medicine, koja se sastoji od medicinskih centara, bolnica, obrazovnih i istraživačkih ustanova povezanih s tamošnjim sveučilištem, naglašava da djeca ne “postaju” transrodna zbog hira ili okoline.

Na njihovim internetskim stranicama nalazi se popis najčešćih mitova o transrodnim i nebinarnim identitetima. Jedan od njih je mit da “društveni pritisak može učiniti djecu trans ili nebinarnom”. S obzirom na uznemiravanje, prijetnje, uskraćivanje prava, nedostupnost zdravstvene skrbi i još mnogo toga s čime se susreću rodno različiti ljudi, vjerojatnost da će netko reći da je trans ili nebinaran zbog društvenog pritiska ili zato što misli da je to “u modi” iznimno je mala, objašnjava UW Medicine.

“Zapravo, postoji znatan društveni pritisak da se bude hetero i cisrodan, što je ono što sprječava toliko ljudi da se izjasne”, kaže dr. Mariebeth Velasquez, docentica na Odsjeku za obiteljsku medicinu na UW Medicine.

Što sve uključuje tranziciju?

Period tijekom kojeg osoba počinje živjeti u skladu sa svojim rodnim identitetom, a ne spolom koji je dobila rođenjem, naziva se tranzicija. Iako ju ne prolaze sve transrodne osobe, veliki broj njih to učini u nekom trenutku svog života. Uvriježeno je mišljenje da tranzicija znači samo medicinske zahvate, odnosno operacije genitalija. Međutim, ona izgleda drugačije za svaku osobu i ne podrazumijeva iste procese.

Human Rights Campaign (HRC), organizacija koja se bori za jednakost LGBTQ+ osoba, napominje da proces tranzicije uključuje potvrđivanje nečijeg rodnog identiteta “društvenim sredstvima” (primjerice promjenom osobnih zamjenica koje netko koristi) ili “pravnim sredstvima” (uključujući promjenu imena i promjenu spola na osobnim dokumentima).

“Promjena osobnih dokumenata često je složen, dugotrajan i ponekad skup proces, a neke države ne dopuštaju transrodnim osobama da dobiju odgovarajuće identifikacijske dokumente koji odražavaju njihov rodni identitet. Za nebinarne osobe, mnogi ne mogu imati pravni dokument koji odražava njihov rodni identitet, što prečesto dopušta samo oznaku spola ‘M’ ili ‘Ž’”, navodi HRC.

U našem kontekstu promjena imena, a pogotovo promjena oznake spola, u dokumentima iziskuje određeno vrijeme i proceduru. Kako objašnjava kolekTIRV, udruga za promicanje i zaštitu prava trans, interspolnih i rodno varijantnih (TIRV) osoba, za promjenu oznake spola potrebno je dobiti pozitivno mišljenje od Nacionalnog zdravstvenog vijeća (NZV) za koje je potrebno podnijeti zahtjev. Prije zahtjeva potrebno je dobiti pozitivno mišljenje specijalista/ice psihijatrije, specijalista/ice endokrinologije i dijabetologije te kliničkog psihologa/inje. Postoje dvije opcije: davanje mišljenja o promijeni spola ili o životu u drugom rodnom identitetu. Razlika je u tome da je za mišljenje o promjeni spola nužno mišljenje endokrinologa, dok za mišljenje o životu u drugom rodnom identitetu nije.

NZV je dužno odgovoriti na zahtjev u roku od 30 dana od primitka zahtjeva. Međutim, kako kaže kolekTIRV, “dešavalo se da se na njihovo mišljenje čeka i do godinu ili dvije”. Uostalom, odgovor NZV-a nije kraj procedure. Nakon toga slijedi MUP, HZMO, HZZO, domovi zdravlja, banke, porezne itd.

Neki se ljudi podvrgavaju hormonskoj terapiji ili drugim medicinskim postupcima kako bi promijenili svoje fizičke karakteristike i učinili da njihovo tijelo bolje odražava njihov rodni identitet. U Hrvatskoj je za započinjanje hormonalne terapije potrebno pozitivno proći evaluaciju psihijatra i psihologa, a taj proces, prema kolekTIRV-u, “obično traje od nekoliko mjeseci do godinu dana”.

Za operaciju uklanjanja dojki, mastektomiju, je potrebna psihološka i psihijatrijska obrada. Operacija povećanja, odnosno augmentacije grudi, dostupna je u Hrvatskoj generalno. No, kako nije regulirana specifično za trans osobe, izvodi se u privatnim klinikama na vlastiti trošak. Na stranicama KolekTIRV-a piše: “troškovi ove operacije su do prije nekoliko godina bili pokriveni od strane HZZO-a uz dopunsko osiguranje, no kasnije su neke osobe nakon operacije dobile račun za istu”. Operacije genitalija i reproduktivnih organa, se trenutno ne izvode u Hrvatskoj. “Postoji informacija da je tim u Klinici za plastičnu, rekonstrukcijsku i estetsku kirurgiju KB Dubrava educiran za ove operacije iako ih, koliko znamo, dosad nisu izvodili. Većina osoba kojima je ova operacija potrebna ide o vlastitom trošku u Srbiju, druge EU zemlje, ili na druge kontinente (npr. na Tajland ili u Sjevernu Ameriku)”, piše na stranicama KolekTIRV-a.

Iz svega nabrojanog i pojašnjenog, zaključujemo da je svođenje dugotrajnog procesa priznavanja identiteta i tranzicije na “danas muško, sutra žensko” obmana koja je, nažalost, naišla na plodno tlo. A kao što je jasno iz teksta, tranzicija je proces koji traje dulje vrijeme, uključuje brojne procedure i mišljenja te, nažalost, nije svima dostupna. Uz to, ne radi se o pomodarstvu, hiru i/ili trendu.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Ona su dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Koliki je rodni jaz u plaćama u RH?

Posted on July 9, 2024July 10, 2024 by info@libela.org

Na panelu uoči izbora za Europski parlament, u organizaciji Hrvatske udruge poslodavaca (HUP-a), Marko Pavić, zastupnik HDZ-a, komentirao je razlike u plaćama između muškaraca i žena. Naveo je da je rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj 11 posto, a u Europskoj Uniji 16 do 17 posto.

Njegova izjava bila je povod da provjerimo kakvo je trenutno stanje po pitanju rodnog jaza u plaćama. Kako u Hrvatskoj, tako i u EU.

Podaci Državnog zavoda za statistiku (izvješća Pravobraniteljice)

Analiza stanja ravnopravnosti spolova u području zapošljavanja i rada u izvješćima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova temelji se na podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS). Osim ako nije posebno naznačeno drugačije. Pri utvrđivanju rodnog jaza u plaćama u obzir se uzimaju prosječne mjesečne bruto plaće po zaposlenom u pravnim osobama. Tako u izvješću o radu za 2023. godinu stoji: „Prosječna bruto plaća muškaraca zaposlenih u pravnim osobama iznosila je 1.635 eura, dok je prosječna plaća žena iznosila 1.524 eura, što upućuje na rodni jaz u plaćama od 6,8%, odnosno relativnu stagnaciju rodnog jaza u plaćama.“

Stagnacija se odnosi na činjenicu da je, prema izvješćima o radu Pravobraniteljice, tijekom pandemije (2020. i 2021.) došlo do značajnog smanjenja razlike u prosječnim plaćama žena i muškaraca. Odnosno, rodni jaz u plaćama gotovo se prepolovio. U 2019. godini on je iznosio 11,5%, a u 2020. pao je na 6,9%. Sličan postotak se bilježi u svim idućim izvješćima. Rodni jaz u plaćama je 2021. iznosio 7%, 2022. godine bio je 6,9%, dok je 2023. bio 6,8%.

Kroz cijelo petogodišnje razdoblje (2019. – 2023.) rodni jaz u plaćama, u korist muškaraca, najizraženiji je u područjima financijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja, djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi te trgovini na veliko i malo; popravak motornih vozila i motocikala.

Djelatnosti u kojima je rodni jaz izražen u korist žena i/ili relativno uravnotežen su građevinarstvo, rudarstvo i vađenje, djelatnosti opskrbe električnom energijom, plinom, parom i klimatizacije te djelatnost opskrbe vodom, uklanjanja otpadnih voda, gospodarenja otpadom i djelatnost sanacija okoliša.

Podaci Eurostata

Podaci Eurostata, u odnosu na ranije navedena izvješća Pravobraniteljice, pričaju drugačiju priču o rodnom jazu plaća u Hrvatskoj. Odnosno, nešto su bliži tumačenju zastupnika Pavića s početka članka. Barem kada pričamo o Hrvatskoj.

Rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj, prema Eurostatu, od 2019. godine do 2021. blago je padao. Od 11,5% do 11,1%. No, 2022. godine se bilježi porast rodnog jaza na 12,5%. To je i dalje, iako minimalno, ispod prosjeka EU.

Rodni jaz u plaćama u Europskoj Uniji (EU 27) za 2022. godinu (posljednje privremeno izvješće) iznosi 12,7%. To je stagnacija u odnosu na prethodno privremeno izvješće i nastavak trenda pada rodnog jaza na razini Unije. Naime, prije deset godina, 2014. godine, on je iznosio 15,7% i od tad se smanjuje. Ako uzmemo u obzir navedeno, u posljednjih nekoliko godina postotak rodnog jaza u EU nije ni približan izjavi zastupnika Pavića od 16 do 17 posto (najbliže je bila upravo 2014. godina, s 15.7%).

U statističkim podacima Eurostata naglašeno je da oni ne uključuju javnu upravu, obranu i obvezno socijalno osiguranje. Također, za razliku od podataka DZS-a, koji se baziraju na prosječnoj mjesečnoj bruto plaći, podaci Eurostata uspoređuju zaradu po satu rada. Jesu li to razlozi ovako različitih statističkih podataka ili se uzrok krije u nekom drugom parametru?

Kako bismo razjasnili zašto su podaci Državnog zavoda za statistiku i Eurostata toliko različiti kontaktirali smo dr.sc. Danijela Nestića, predstojnika Odjela za tržište rada i socijalnu politiku na Ekonomskom institutu u Zagrebu. „Ta razlika “po satu” u odnosu na “mjesečnu” ne bi trebala biti značajna za objašnjenje razlika u rodnom jazu u plaćama između DZS-a i Eurostata. Čak niti razlika u definiciji zarada/plaća, gdje zarada uključuje i redovne primitke koji u hrvatskom poreznom sustavu nemaju tretman plaća, mi se ne čini kao nešto odlučujuće za objašnjenje te razlike“, kazao je Nestić.

Različiti načini prikupljanja podataka

Dodao je da se podaci DZS-a, ranije navedenih 6,8% u 2023. godini, odnose na statističku analizu temeljem JOPPD obrasca. S druge strane, podaci Eurostata, ranije navedenih 12,5%, odnose se na podatke koji su izvedeni iz Ankete o strukturi zarada.

Navedena anketa provodi se svake četiri godine. Provodi se na uzorku poduzeća s 10 ili više zaposlenih koja djeluju u svim područjima gospodarstva. Izuzetak je javna uprava. To je definirano u statističkoj klasifikaciji gospodarskih djelatnosti Europske zajednice (NACE). Neke zemlje na dobrovoljnoj osnovi daju informacije o javnoj upravi, kao i o poduzećima s manje od 10 zaposlenih. Za odabir uzorka, pripremu upitnika i provođenje ankete odgovorni su Državni statistički zavodi. Oni potom podatke na obradu šalju Eurostatu.

„Zadnja anketa je iz 2022. godine, ali mi se čini da se objavljeni podaci o rodnom jazu u plaćama za 2022. godinu zapravo izvode iz ankete u 2018. godini, a koji su ne neki način prilagođeni kako bi se dobio podatak za 2022. godinu. Uz ove podatke imamo napomenu da su privremeni, dok se u prosincu ove godine ne obrade podaci ankete iz 2022. godine“, napominje Nestić.

Dodaje i da su ti podaci bazirani na uzorku, i to temeljem ankete koju popunjavaju poduzeća. „Kako je podatak Eurostata baziran na anketi, to uvijek može biti pitanje reprezentativnosti. Je li uzorak poduzeća dobro pogođen, jesu li osobe koje su popunjavale tu anketu u poduzećima to doista dobro napravile ili su je popunile samo reda radi“, kazao je Nestić.

S druge strane, podaci DZS-a obuhvaćaju sve isplatitelje plaće u pravnim osobama jer su svi obvezni ispuniti porezni obrazac JOPPD. U njemu se promatra bruto plaća za puno radno vrijeme. „Dakle, to bi trebao biti dobar i usporediv pokazatelj. Osim toga, dostupan je na mjesečnoj razini i to s minimalnim zakašnjenjem. Zato je taj podatak zgodan za tekuće praćenje promjena. Premda se vjerojatno iz mjeseca u mjesec neće nešto vidljivo događati, već nakon nekoliko kvartala ili godina bit će moguće uočiti promjene u trendovima“, rekao je Nestić.

Koji je podatak relevantniji?

Iako je naš sugovornik rekao da je mogućnost praćenja tekućih promjene velika prednost DSZ-a i njihove obrade podataka, napominje da su oba podatka službena, dobra i napravljena prema određenim statističkim pravilima. Podaci DZS-a imaju prednost da pokrivaju sva poduzeća, da se računaju iz mjeseca u mjesec i da su raspoloživi po svim djelatnostima. S druge strane, Eurostatov podatak se na isti način izračunava za sve zemlje EU i relevantan je za međunarodne usporedbe. Uz to, on se odnosi na nešto širi obuhvat primanja, širi od bruto plaća.

„Podaci Eurostata manje su prikladni za praćenje promjene iz godine u godinu. Naime, Anketa o strukturi zarada se radi svake četiri godine. Kakvu god prilagodbu radili za razdoblja između anketa, ona u sebi uvijek sadrži element greške. Npr. ako se doista nešto događalo s rodnim jazom u plaćama tijekom korona krize, a što sugeriraju podaci DZS-a, to će se teško vidjeti u ovim podacima Eurostata jer oni svoju osnovnu komponentu vuku iz ankete iz 2018. DZS sam za sebe ne objavljuje podatke o plaćama temeljem Ankete o strukturi zarada, već taj dio “posla” prepušta Eurostatu. Ukratko, sadržajno nemam dobro i jednostavno objašnjenje razlika u razini radnog jaza u plaćama između DZS-a i Eurostata, ali nekad se moramo na to naviknuti. Tako je to sa statističkim podacima – različiti izvori podataka daju različite rezultate“, zaključno je kazao Nestić.

Za komentar značajne razlike u podacima po pitanju rodnog jaza pitale smo još nekoliko stručnjaka/inja koji/e su se bavili/e ovom temom. No, do trenutka objave teksta nismo od njih dobile dodatna objašnjenja.

Uzroci rodnog jaza u plaćama

O nekima od razloga rodnog jaza u plaćama, kao što su rodne uloge, više muškaraca na rukovodećim pozicijama unatoč većem stupnju obrazovanih žena i fleksibilnosti rada pisali su brojni mediji (1,2,3).

Uzroke je istraživala i Pravobraniteljica u projektu „Gender Pay Gap in the post – Covid 19 Western Balkan“. Kroz njega su provedena nacionalna istraživanja u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Cilj je bio utvrditi kretanje rodnog jaza u plaćama u razdoblju pandemije (ožujak 2020. – kraj 2022.) Nastojalo se odgovoriti na pitanje uzročno – posljedičnog spleta okolnosti koje dovode do radnog jaza u plaćama.

Komparativno istraživanje je pokazalo da su neki od glavnih generatora rodnog jaza u plaćama profesionalna horizontalna i vertikalna segregacija, netransparentnost plaća, slabija razina fleksibilnog rada i mogućnosti usklađivanja poslovnog i privatnog života, neravnoteža u pogledu neplaćenog rada i pružanja skrbi te egzistiranje društvenih obrazaca u vezi s rodnim ulogama koje dovode do nejednake podjele neplaćenog rada i pridonose rodnom jazu u plaćama.

Naš raniji sugovornik dr.sc. Danijel Nestić potvrdio nam je navedeno: „Čini mi se da kod nas prvenstveno postoji problem segregacije po zanimanjima. Žene češće rade na slabije plaćenim radnim mjestima. Na primjer, u djelatnosti javne uprave gotovo sigurno je da ne postoje situacije da se različito plaćaju žene i muškarci za isto radno mjesto. Ali muškarci su češće na rukovodećim pozicijama ili rade u zanimanjima s relativno višom plaćom (npr. vojska, policija…). Zanimljiva je stvar u građevinarstvu. Tamo većinu elementarnih/jednostavnih poslova obavljaju muškarci s niskim stupnjem obrazovanja. Istovremeno, žene su većinom koncentrirane na uredske poslove u tom sektoru i sa prosječno višim stupnjem obrazovanja i zato u prosjeku imaju veću plaću od muškaraca.“

Uz to, napomenuo je da su zaposlene žene u prosjeku više obrazovane. Tako da svakako uzrok rodnog jaza u plaćama nije obrazovanje već koncentracija žena u slabije plaćenim zanimanjima.

HRT je 2024. godine u studio pozvao ženu da komentira nogomet

Posted on July 4, 2024September 27, 2024 by info@libela.org

Da, dobro ste pročitali/e. Činjenica da je u emisiju HRT-a koja prati Europsko nogometno prvenstvo pozvana žena (i to da komentira nogomet) odjeknula je medijima. Gotovo svi mediji su informirali tko je Tihana Nemčić Bojić.

Za slučaj da ste propustili, radi se o profesorici na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, bivšoj nogometašici i igračici futsala, bivšoj reprezentativki, izbornici, doktorici znanosti, UEFA licenciranoj trenerici i osnivačici prvog ženskog malonogometnog kluba u Hrvatskoj. Dakle, osobi s više nego jasnim i dovoljnim kvalifikacijama da analizira „najvažniju sporednu stvar na svijetu“.

No, svi/e mi znamo da je ta „najvažnija sporedna stvar“ ipak „muška stvar“. Bilo je pozitivnih komentara da se radi o osvježenju na javnoj televiziji i osobi koja zna o čemu govori. No, čitali smo i, nažalost, standardne komentare koji prate žene u sportu.

Festival mizoginije, šovinizma i seksizma

Komentari su se kretali od „odletila bi pod jaja“, preko „ne želim žene u muškom sportovima. imaju svoja prvenstva i svoje lige pa neka tamo analiziraju“, pa sve do slavne „jel se ova žena izgubila… tko joj je rekao da izađe iz kuhinje“.

Možda je HRT odlučio napraviti „povijesni potez“ (barem kako piše jedan portal), no komentari na portalima su samo ponovno dokazali da u lijepoj našoj nema ništa novo. Žene su i dalje ukras na tribinama ili im je mjesto u nekim od „ženskih sportova“. Odnosno, kako kaže jedan od komentatora „žene mogu eventualno komentirati umjetničko klizanje“. Tako smo kroz ovo prvenstvo čitali/e o „top 5 hrvatskih wagsica“ nasuprot „top 5 španjolskih wagsica“. Na kraju smo i glasali/e koja nam je najljepša. Da ne bi bilo da se o tome pisalo samo u okviru hrvatskih utakmica, analizirale su se i žene/djevojke/partnerice nogometaša iz ostalih zemalja. Kad bi medije ta standardna nogometno prvenstvo tema smorila, onda bi opet po tko zna koji put komentirali djevojku Declana Ricea. Pritom bi isticali njegovu plemenitost i ljubav prema Lauren Fryer koju ti isti mediji neće uvrstiti na svoje top liste wagsica.

Sve to ne čudi ako uzmemo u obzir da su se žene prvi put natjecale u svim sportovima u kojima su se natjecali i muškarci tek 2012. godine na OI u Londonu.

Pozicija žena u sportu

U istraživanju objavljenom 2021. godine „Ženski sport nije pravi sport: Negativni stereotipi prema sportašicama i doživljaj rodne neravnopravnosti u rukometu u Hrvatskoj“ ispitivalo se koliko se često mladi rukometaši i rukometašice susreću s negativnim stereotipima prema sportašicama. S negativnim stereotipima prema sportašicama i/ili sportu u kojem sudjeluju djevojke susrelo se 94,5% mladića i 95,6% djevojaka. Istraživanje navodi i da su sportašice češće izložene stavu prema kojem sport nije aktivnost namijenjena djevojkama. Odnosno, stavu koji podrazumijeva da sport u kojem sudjeluju žene nije atraktivan. To potvrđuju i neki od naših ranije navedenih komentatora sudjelovanja Tihane Nemčić Bojić na HRT-u.

Svemu tome pridonosi i činjenica da je ženski sport manje, ako ne i minimalno, zastupljen u sportskim programima televizija i ostalih medija. Postoje brojna istraživanja koja su se time bavila. Pokazala su da se ženama u sportu češće bavi u okviru senzacionalizma, seksizma i/ili kontroverza. Dodatno, istraživanje iz 2021. godine pokazalo je da sportaši i sportašice ne treniraju u jednakim uvjetima. Uz to, njihovi sportski uspjesi se ne vrednuju na isti način. Posljedično, ako uzmemo sve navedeno u obzir, imaju manji pristup sponzorima pa time i manje šanse za postizanjem vrhunskih rezultata.

Pokušaji osvještavanja problema i minimalni pomaci

Krajem prošle godine Vijeće Europske unije odobrilo je zaključke o ženama i ravnopravnosti u području sporta. U njima se naglašava važnost pristupa sigurnim, uključivim i jednakim uvjetima, bez nejednakosti, diskriminacije i nasilja. Naglasila se i važnost jednake plaće za jednak rad u profesionalnim sportovima. Vijeće je pozvalo države članice da povećaju udio žena na vodećim položajima u sportu, da promiču širu medijsku pokrivenost ženskih sportskih natjecanja koja se ne vodi stereotipima, da se suzbije uznemiravanje, seksualno zlostavljanje i nasilje na svim razinama te da se vodi računa o rodnoj perspektivi kada je riječ i sportskoj infrastrukturi i objektima.

I na razini naše zemlje pokretale su se različite kampanje kojima se željela unaprijediti pozicija i vidljivost žena u sportu. Agencija za elektroničke medije izdala je preporuke za bolje praćenje ženskog sporta u elektroničkim medijima. One su uključivale povećanje udjela ženskog sporta (2019. godine je bio 4%), izjednačavanje prezentacije ženskog sporta s muškim, angažiranje novinara i komentatora zainteresiranih za ženski sport, povećanje žena u sportskim redakcijama, izbjegavanje rodnih stereotipa i seksizama i brojne druge preporuke. Aktivna je bila kampanja (i još uvijek je u smanjenom obujmu) „Glas žena u sportu“. Ona ima za cilj medijsko opismenjavanje sportašica (i sportske administracije) za medijske nastupe i objave u tiskanim i elektroničkim medijima, kao i na društvenim mrežama. U sklopu kampanje izrađeni su i spotovi kojima su se na televizijama i radijima predstavljale naše olimpijke i sportašice.

Dalek put do ravnopravnosti žena u sportu

Svi navedeni potezi iskorak su ka boljoj zastupljenosti i poziciji žena u sport. No, po svemu što gledamo iz godine u godinu, čeka nas dug i dalek put do kakve takve ravnopravnosti u sportu. Sve dok će se sport u kojem sudjeluju žene smatrati nedovoljno atraktivnim, one neće dobivati sponzore. Time neće ni imati uvjete za nastavak karijere u vrhunskom sportu. A kamo li jednake plaće. Ako je glavna tema svakog prvenstva ili olimpijade kako izgledaju djevojke/partnerice/supruge sportaša, ili koliko je atraktivna neka sportašica, stvarnog fokusa na uspjehe žena neće biti. Konačno, izražavam skepticizam vezan za veći napredak u medijskom prikazu sportašica, ženskog sporta i/ili žena u sportu. Barem sve dok je ogromna vijest da HRT ima komentatoricu nogometa 2024. godine.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

“Tiha misa” u Osijeku

Posted on July 2, 2024 by info@libela.org

Udruga Adela u subotu, 6. srpnja organizira “Tihu misu” ispred osječke konkatedrale sv. Petra i Pavla u 10 sati. Performans će se održati paralelno s molitvom muškaraca iz organizacije “Muževni budite”. Oni mole za postavljanje muškarca za duhovnog autoriteta u obitelji, čednost u odijevanju i ponašanju, život u predbračnoj čistoći, prestanak pobačaja, za obraćenje i jedinstvo hrvatskog naroda i sl. Javne molitve se održavaju u 14 gradova diljem Hrvatske.

Performans “Tiha misa” reakcija je na intenzivnu normalizaciju patrijarhalnog, militarističkog i tradicionalističkog diskursa u društvu. Kao i na zloupotrebu molitve u političke svrhe od strane skupine muškaraca diljem Hrvatske, pa tako i u Osijeku. Svi/e koji/e se žele priključiti performansu i pružiti otpor su dobro došli/e. Potrebno se odjenuti u crno i doći s crvenom ružom u ruci. Crno je simbol negacije svih opresija i žaljenja za svakom žrtvom femicida, a ruža je simbol nenasilnog otpora.

Temeljna ideja ovog performansa jest pružiti otpor tako da se iznimno dobro čuje za što ti muškarci zapravo mole. Kad traže da postanu duhovni autoriteti u obitelji, ostaje nejasno što bi činili sa ženama koje se tim ne slažu. Koji je njihov način ili ideja da natjeraju žene da oni postanu duhovni ili ini autoriteti? Okupljeni muškarci, nesigurni u stanje patrijarhata, govore o tome kako trebaju „preuzeti odgovornosti“ u svojim obiteljima. To smatraju rješenjem niza problema, a između ostalog i pobačaja. Udruga Adela smatra da to jasno govori o namjeri kontroliranja prava žene da odlučuje o svom tijelu. Odnosno, prava na izbor.

Patrijarhalno nasljeđe molitelja

Femicid je u porastu, a muškarci ispred osječke konkatedrale mole za patrijarhat kojemu je narativ strogo hijerarhijski. A posljedično nas dovodi i do povećanog broja fatalnih ishoda obiteljskog i partnerskog nasilja.

“Kao zagovarateljice građanskog i demokratskog društva nemamo luksuz ignorirati ovu zloupotrebu molitve i mirovnog narativa u političke svrhe zazivanja veće vlasti glavara obitelji čime ovi muškarci propagiraju arhaične vrijednosti koje su u temelju svih oblika nasilja, nad ženama, manjinskim skupinama, prirodom. Naš je stav da nam ne trebaju snažnije uloge muškaraca u obiteljima, već nam treba demokratično i egalitarno društvo. A do njega ćemo doći snažnijim zalaganjem za prevenciju porasta broja femicida te zalaganjem u uvjeravanje ovih i ovima sličnih muškarca da nisu bogomdani za podređivanje žena“, poručuju iz Udruge Adela.

Ako se vrijeme molitve pomakne, pomaknut će se i performans. O svemu ćete biti obaviješteni na društvenim mrežama Udruge Adela. Također, umjetnica Arijana Lekić Fridrih dala je dopuštenje za izvođenje performansa.

*Udruga Adela se ograđuje od svih potencijalnih ekscesa. U njihovoj organizaciji je samo performans “Tiha misa”.

Što su rodne dezinformacije i kako se boriti protiv njih?

Posted on June 30, 2024July 4, 2024 by info@libela.org

Podatak da živimo u doba informacijskog preopterećenja nije novost. Znanstvenici/e koji/e se bave informacijama procjenjuju da u danu primamo nekoliko zetabajta digitalnih informacija što bi odgovaralo količini 175 novina dnevno po osobi.

Suvremeno doba donijelo je mnoštvo promjena u primanju i načinu prijenosa informacija, ali i izazove i opasnosti informacijskih neistina koje se putem komunikacijskih i informacijskih tehnologija kreiraju i distribuiraju.

Laži putuju brže, dalje, dublje i šire od istine

Izvješće Vijeća Europe još 2017. godine istaknulo je da “suvremena društvena tehnologija dovodi do toga da smo svjedoci nečeg novog: informacijskog zagađenja u globalnim razmjerima; složene mreže motiva za stvaranje, emitiranje i konzumiranje „zagađenih” poruka.“

Neupitno je da ljudsku pozornost brže zaokupe sadržaji koji su senzacionalistički, koji sadrže element iznenađenja, potvrđuju postojeća uvjerenja ili predrasude, stvaraju emocije i/ili su vizualno upečatljivi – a dezinformacije to često jesu. One nerijetko izgledaju atraktivnije od vjerodostojnih sadržaja i zbog toga ih je lakše zamijetiti i podijeliti. Pored toga, poslovni model online platformi temelji se na što većem angažmanu korisnika i zadržavanju njihove pozornosti koja se potom prodaje oglašivačima. I upravo takav poslovni model daje prednost sadržajima kojima se ostvaruje veći angažman i potencijal viralnosti. A „upravo laži imaju potencijal širenja „dalje, brže, dublje i šire” od istine“

Ono što je zajedničko takvoj vrsti sadržaja jest da kreiraju informacijski poremećaj u kojemu je građanima teško razlikovati vjerodostojnu informaciju od dezinformacije. Takvo okruženje potiče „nepovjerenje u tradicionalne medije i druge institucije, a kod značajnog broja korisnika društvenih mreža pozicionira alternativne izvore, upitne vjerodostojnosti, kao glasnogovornike istine“, navodi Medijska pismenost.

Počeci praćenja informacijskog poremećaja

Znanstveno i stručno praćenje informacijskog poremećaja intenziviralo se nakon 2016. godine zbog povećanog širenja netočnih i lažnih informacija u kontekstu triju političkih događaja: američkih predsjedničkih izbora, Brexita te odluke o poništavanju nacionalnih izbora u Keniji.

Premda istraživanja ukazuju na opasnosti i štetnost koju informacijski poremećaj može imati, ili već ima, na gotovo sve aspekte života pojedinaca i društva, poseban naglasak je stavljen na aspekte koji su usmjereni na opstrukciju demokratskih procesa u nekom društvu (1,2,3) S druge strane, sagledavanje rodnog aspekta i dalje je slabo zastupljeno u znanstvenoj i stručnoj literaturi posvećenoj ovom fenomenu.

Što su rodne dezinformacije?

Dezinformacijama smatramo informacije koje su „netočne i namjerno stvorene kako bi obmanule javnost, naštetile nekoj osobi, organizaciji, društvenoj skupini, državi ili cilju te ostvarile neki interes (npr. ekonomski ili politički)“. Pored dezinformacija Medijska pismenost spominje i o „misinformacije” (pogrešne informacije) te „malinformacije” (zlonamjerne informacije). Neki od ovih termina ponekad se koriste i kao istoznačnice jer je među njima dosta sličnosti, ali među njima postoje i značajne razlike, pogotovo u namjeri i obliku u kojem se pojavljuju.

Kada pričamo o rodnim dezinformacijama, ne postoji suglasje oko jedne definicije. Umjesto toga postoji nekoliko definicija. Tako Internet Governance Foruma pojmom „rodna dezinformacija“ označava „bilo koju lažnu ili manipulativnu informaciju kojoj je namjera prouzročiti štetu ženama ili osobama drugih/drugačijih rodnih identiteta ili seksualnih orijentacija“.

Rodne dezinformacije objašnjavanju se i kroz koncept „kišobran” koji označava određene informacijske aktivnosti (poput kreiranja, dijeljenja, diseminacija sadržaja) koje napadaju ili umanjuju vrijednost osoba na temelju njihova roda te zaoštravaju, potiču, provociraju određene narative za promociju političkih, društvenih ili ekonomskih ciljeva.

Konačno, one se mogu razumjeti i unutar konteksta osvješćivanja o opasnostima od rodnog dezinformiranja, kao i onog vezanog za sprječavanje rodnog informacijskog poremećaja kojim se bavila Lucina Di Meco. Ona navodi da su rodne dezinformacije „širenje obmanjujućih ili netočnih informacija i slika protiv političkih liderica, novinarki i javnih osoba ženskog roda.“ Di Meco usmjerava i na njihovu povezanost s mizoginim narativima i rodnim stereotipima. Tvrdi da je cilj takvih napada „predstaviti političarke i državne dužnosnice kao inherentno nepouzdane, neinteligentne, neprihvatljive ili nekontrolirane – previše emocionalne da bi obnašale dužnost ili sudjelovale u demokratskoj politici“. Njihova krajnja posljedica nalazi se u utišavanju ženskih glasova u javnom prostoru te odustajanju žena od političkog i javnog djelovanja.

Bez obzira na različite definicije, zajedničke karakteristike rodnih dezinformacija su te da su fokusirane na žene, osobe čiji rodni identitet odstupa od tradicionalnih normi te na marginalizirane grupe kao što je LGBTQIA+ zajednica. Uz to, iako koriste termin „dezinformacije“ pod njim ne podrazumijevaju isključivo laži, već sve tipove informacijskog poremećaja. A rodne dezinformacije se i u velikoj mjeri oslanjaju i utemeljene su na postojećim rodnim stereotipima i predrasudama u našim društvima.

Rodne dezinformacije jačaju narative antirodnih pokreta

Kao što smo već navele, dezinformacije se koriste za napad na žene, LGBTIQ+ zajednicu i druge društveno potlačene skupine. Štoviše, one se pokazuju ključnim segmentom u izgradnji i pojačavanju diskriminirajućeg narativa prema tim društvenim skupinama. U jednoj od rijetkih analizi čimbenika koji utječu na širenje dezinformacijskih kampanja usmjerenih protiv LGBTIQ+ osoba u Europskoj uniji, Cecilia Strand i Jacob Svensson mapirali su četiri temeljna narativa. To su: suprotstavljanje rodnoj ideologiji i zaštita Božjeg poretka, heteroaktivizam i zaštita prava „prirodne“ obitelji, LGBT+ prava kao zapadnjački kolonijalizam i LGBT+ prava kao prijetnja pravima djece.

Upravo navedeni narativi prepoznati su kao dio obuhvatnijeg antirodnog pokreta. On se u svojoj ideološkoj i aktivističkoj formi mobilizira oko nekoliko ključnih pitanja. Između ostalog i na „suprotstavljanje rodnoj ravnopravnosti i jednakim pravima za seksualne manjine, edukaciji o seksualnosti i seksualnim i reproduktivnim pravima (poput pobačaja) te uključivanju rodnih pitanja u glavne društvene tokove, uključujući uklanjanje riječi „rod“ iz državnih dokumenata i medijskih diskursa“. Ove aspekte moguće je uočiti u svim (europskim) manifestacijama antirodnog pokreta, pri čemu naglasak na određeni aspekt varira ovisno o nacionalnom i lokalnom kontekstu.

Tako Hodžić i Štulhofer navode da u našoj zemlji antirodni pokret, uz sličnosti s europskim pokretima ovog tipa, pokazuje „specifične, lokalno oblikovane strategije i diskurse“. Oni su uglavnom povezani s postkomunističkim i postkonfliktnim kontekstom, porastom religioznog samoidentificiranja i nacionalističke retorike. Kao neke od aktera pokreta navode udrugu Vigilare, GROZD, U ime obitelji i sl. organizacije. One poseban naglasak stavljanju na potrebu očuvanja tradicionalnih rodnih uloga, pitanje pobačaja te legislativno određenje/definiranje pojma brak.

Mnoge organizacije koje se protive „rodnoj ideologiji“ dio su međunarodnih i transnacionalnih nevladinih organizacija koje predstavljaju veće institucije i zagovaranjem se bave na visokoj razini, što govori o rastućoj profesionalizaciji ovih grupa.

Dezinformacije pridonose rodno uvjetovanom online nasilju

Još jedan od aspekata rodnih dezinformacija jest da mogu poticati/potiču diskriminaciju, nasilje i nejednakost u društvu. Pa tako pridonose rodno uvjetovanom online nasilju i/ili uznemiravanju koje često dovodi do nasilja izvan interneta.

Knjiga Mone Lene Krook naslova „Violence against women in politics“ donosi niz primjera slučajeva online i offline nasilja koje su doživjele političarke, ali i novinarke koje se bave političkim temama. U njima se povezuju aspekti informacijskog poremećaja koji imaju karakteristike online nasilja te nasilje nad ženama koje se dogodilo u fizičkom (offline) svijetu. Također, studija Rodno i identitarno zasnovane dezinformacije u Bosni i Hercegovini daje primjere dezinformacijskih napada na LGBTIQ+ osobe te fizičkog napada većeg broja muškaraca na grupu LGBTIQ aktivista u Banja Luci tijekom ožujka 2023. godine.

Borba protiv rodno informacijskog poremećaja

Rodni aspekt informacijskog poremećaja ima značajan utjecaj na živote žena, LGBTIQ+ osoba i drugih pripadnika/ca društvenih manjina, ali i na samo društvo i političku zajednicu. On predstavlja opasnost ponajprije ženama i LGBTIQ+ osobama, njihovim ljudskim pravima, zdravlju i sigurnosti te načelu rodne ravnopravnosti. No, nepovoljno djeluje i na društvenu koheziju i demokraciju. Stoga je važno iznaći i uspostaviti mehanizme borbe protiv rodnog aspekta informacijskog poremećaja.

U toj borbi važno je naglasiti potrebu za edukacijom i osvješćivanjem o rodnoteorijskim temama, ali i o temama koje su obuhvaćene terminom medijska pismenost. I to ne samo djece i mladih, već i odraslih.

Uz to, potrebno je ojačati transparentnost na online platformama, dok bi vlasnici tehnoloških kompanija trebali preuzeti odgovornost za suzbijanje širenja rodnih dezinformacija na svojim platformama. To uključuje uvođenje strožih politika o uklanjanju sadržaja koji promiče mržnju na osnovi roda te osiguranje transparentnosti u algoritmima koji određuju prikazivanje sadržaja korisnicima.

Nadalje, aktivno sudjelovanje civilnog društva i organizacija za ljudska prava ključno je u borbi protiv rodnih dezinformacija. Oni mogu provoditi istraživanja i prikupljati specifične podatke kako bismo dobili točniji uvid u fenomen, kako na lokalnoj tako i na regionalnoj/globalnoj razini. A mogu raditi i na podizanju svijesti o rodnim dezinformacijama i njihovoj povezanosti s rodno uvjetovanim nasiljem.

Konačno, jedan od ključnih alata borbe protiv rodnih dezinformacija su provjeravatelji informacija (Fact-checkeri) koji provjeravaju točnost informacija koje se šire putem medija, društvenih mreža i drugih kanala. Njihova uloga je ključna jer mogu pružati pouzdane i provjerene informacije kao odgovor na lažni i/ili manipulirani sadržaj. Kada je riječ o rodnim dezinformacijama, provjeravatelji informacija imaju važnu ulogu u identificiraju i razotkrivanju lažnih tvrdnji i stereotipa vezanih za rod s ciljem dekonstruiranja mitova i predrasuda vezanih za rodna pitanja. Uz detektiranje dezinformacija, oni mogu imati važnu ulogu u educiranju šire javnosti o važnosti kritičkog promišljanja, ali i provjere izvora informacija.

Međutim, takvih, specijaliziranih provjeravatelja informacija izuzetno je malo na globalnoj razini. Stoga, nužno je povećati broj sekcija ili samostalnih redakcija za provjeru rodnih dezinformacija i raditi na njihovom povezivanju. Na taj način se može povećati teorijsko i praktično znanje o rodnim dezinformacijama, identificirati glavni trendovi u području te uspostaviti zajednički mehanizmi za njihovo suzbijanje.

Grad Zagreb i dalje ne predstavlja konkretan program uvođenja sveobuhvatne seksualne edukacije

Posted on June 19, 2024 by info@libela.org

Na konferenciji su stručnjaci i stručnjakinje za seksualnost, obrazovanje i mlade, zdravstveni djelatnici/e, nastavnici/e i roditelji raspravljali o značaju i potrebi seksualnog obrazovanja. Poseban zahtjev upućen je i vladajućima Grada Zagreba da predstave obećani program i rokove uvođenja sveobuhvatne seksualne edukacije.

“U okviru aktualnog obrazovnog kurikuluma teme seksualnosti se aktivno izbjegavaju, a mladi u školi o njima slušaju samo u sklopu vjeronauka, u okvirima vjerskih dogmi, apstinencije i rodnih stereotipa. Činjenica je da nema političke volje, niti je ikada bilo. Bez jasnih rokova za razvoj i konkretnog plana uvođenja eksperimentalnog programa u škole sve se može oduljiti na narednih 20 godina. Istovremeno, svi podaci ukazuju da mladi više jednostavno ne mogu čekati. Luka Juroš, pročelnik Gradskog ureda za odgoj i obrazovanje u Gradu Zagreba prije mjesec dana najavio je formiranje radne skupine prije ljeta. No, koliko vidimo, par dana prije ljeta, nemamo stručnu skupinu, datume niti rokove, a Grad Zagreb do sada nije preuzeo inicijativu u rješavanju ovog izazova!“, glavne su poruke s konferencije koje je tijekom panel diskusije iznijela Sanja Cesar, voditeljica programa Spol, rod i seksualna prava u CESI-ju.

Neke od navedenih poruka istaknula je i Anamarija Sočo, predsjednica Statusa M-a. Kazala je da svi podaci istraživanja ukazuju da više nema vremena za čekanje već je potrebno hitno uvođenje sveobuhvatne seksualne edukacije u škole. Okupljenima se obratila i Marta Kiš, zastupnica platforme “Možemo!” u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Rekla je da je gradska vlast svjesna važnosti ove teme te da se radi na prezentaciji cjelokupnog plana koji će uključivati seksualno i spolno obrazovanje, ali i ostala važna pitanja vezana uz zdravlje djece i mladih.

Edukativni i interaktivni dio konferencije

Edukativni dio konferencije otvoren je predavanjem na temu “‘Sex Education’ ne bi trebala biti samo serija na Netflixu!”. Dr. sc. Tanja Jurin s Filozofskog fakulteta u Zagrebu osvrnula se na status seksualne edukacije diljem Europe, važnost educiranog nastavničkog kadra i odgovornost odraslih da mladima prenesu sve potrebne informacije o seksu. Uslijedila je panel diskusija “Mreža podrške za provedbu SSE” u sklopu koje su nastavnici/e, mladi, roditelji i zdravstveni djelatnici/e dobili priliku podijeliti svoja iskustva i stavove oko aktualnog modela seksualnog odgoja te prijedloge za poboljšanje situacije.

U završnoj raspravi “Uvođenje SSE u zagrebačke škole: institucionalne dimenzije” sudjelovali su Josip Grgić, savjetnik u Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Iva Milardović Štimac, pomoćnica pročelnika za odgoj i obrazovanje u Gradu Zagrebu te Sanja Cesar, voditeljica programa Spol, rod i seksualna prava u CESI-ju. Zajedno su razmotrili prilike i izazove implementacije seksualnog obrazovanja, pogotovo u okviru lokalnih samouprava koje mogu pokrenuti uvođenje ovog predmeta u okviru izvannastavnih sadržaja.

Građani/ke smatraju da u škole treba uvesti sveobuhvatno seksualno obrazovanje

U konačnici, konferencija je još jednom osvijetlila nužnost uvođenja sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u zagrebačke škole. Prema nedavnoj studiji o seksualnom ponašanju mladih u Hrvatskoj, razine rizičnog ponašanja već su 15 godina razmjerno visoke. Više od polovice mladih doživljava neki oblik nasilnog ponašanja u partnerskim vezama.

Međutim, u zagrebačkim školama se sadržaji vezani uz seksualno i reproduktivno zdravlje provode tek JEDAN školski sat godišnje. Rezultati javnog mnijenja (IPSOS za CESI 2021.) pokazuju da 78% građana/ki smatra da u škole treba uvesti sveobuhvatno seksualno obrazovanje. S obzirom na to da Ministarstvo znanosti i obrazovanja podržava postojeći model učenja o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju, na konferenciji je naglasak stavljen na Grad Zagreb koji u svojim školama može uvesti moderan oblik seksualnog obrazovanja i tako postati predvodnik pozitivnih promjena u društvu.