I ove se godine Noćni marševi za 8. mart održavaju diljem zemlje. Nekoliko njih u ovom trenu traži redare i redarke kako bi sigurno, solidarno i borbeno marširale našim gradovima.
Noćni marš u Rijeci
Pariter te poziva da se prijaviš za redara/ku na Maršu koji će se održati 8. marta od 19:00 sati.
“Ako želiš biti dio tima ovogodišnjeg Marša kao redarka ili redar, javi nam sedo 20. veljače, a mi ćemo ti poslati sve najvažnije informacije”, poručuju iz Pariterke.
“Posao redara/ke je jednostavan – usmjeravaš rutu i paziš na red i sigurnost okupljenih tijekom program. Osim toga ove godine trebamo tvoju pomoć i prije. Priključi se postavljanju plakata na za to predviđena mjesta, a možeš nam pomoći i u dijeljenju stickera prije i na Maršu”, poručuju iz Inicijative.
I Faktiv je još uvijek u potrazi za redarima i redarkama ovogodišnjeg Noćnog marša koji se održava na 8. mart od 18:00 sati. Novost je da se ove godine okupljamo kod HNK, zbog radova na Trgu žrtava fašizma.
“Lani je više od 10.000 ljudi marširalo ulicama Zagreba, a da bismo se i ove godine okupile u još većem broju, i mirno i sigurno koračale gradom – računamo na tvoju solidarnost i pomoć”, poručuju iz Faktiva.
Dodaju da je postao redarke jednostavan: “sastajemo se uoči marša, pomažeš nam s transparentima, usmjeravaš rutu i paziš na red tijekom programa na početnoj i završnoj lokaciji. Za malo darovanog vremena Maršu, imaš priliku govoriti što (ne)raditi ljudima na jednom od najvećih protesta u državi.”
Ime SlavenkeDrakulić jedno je od najvažnijih autorskih imena hrvatske književne scene. Riječ je o novinarki i spisateljici koja iza sebe ima veliki niz važnih djela, prevođenih na više desetaka jezika. Bilo da je riječ o publicistici ili romanima, njena djela su uvijek zapažena i važna, a njen prvi publicistički naslov Smrtni grijesi feminizma(1984.) važan je i kao jedan od prvih priloga feminizmu u Istočnoj Europi. Tko god poznaje opus Slavenke Drakulić zna da se svojim djelima bavi temama važnim za društvo, a posebice temama važnim za žene. Također, kad je stvaralaštvo Slavenke Drakulić u pitanju, možemo biti sigurni u to da će vješto prenijeti ljudska iskustva i stanja, precizno oslikavajući kompleksnost likova, pružajući nam uvid u slojevitost ljudske prirode.
Upravo to učinila je u svojoj trilogiji o slavnim ženama. Riječ je o djelima koje je napisala o Fridi Kahlo, Dori Maar i MileviEinstein. Trilogiju čine romani Frida ili o boli (2007.), Dora i Minotaur: Moj život s Picassom (2015.) i Mileva Einstein, teorija tuge (2016.).
Riječ je o romansiranim biografijama triju žena koje su se našle u sjeni poznatih muškaraca. Autorica je na pisanje romana, kako je rekla, bila inspirirana nakon čitanja biografija. Činilo joj se da u tim biografijama nešto nedostaje i shvatila je da će to sama morati ispisati.
Poslužila se poznatim biografskim činjenicama upotpunivši ih fikcionaliziranim osjećajima i mislima, dotičući se uvijek važnih i aktualnih pitanja na primjerima tih slavnih žena.
Frida ili o boli
Frida ili o boliroman je koji nam donosi priču o slavnoj meksičkoj slikarici, njenom životu, boli i umjetnosti. U njemu Slavenka temeljito ispisuje teme koje su karakteristične za njeno stvaralaštvo; tijelo, bol i trauma. Jezik kojim ispisuje tekst jezik je boli, sama Frida Kahlo je rekla: “Moje slikarstvo odašilje poruku boli.”
Kao djevojčica preboljela je dječju paralizu, a kasnije je kao mlada doživjela tešku nesreću, s čijim posljedicama je živjela do kraja života. Dječja paraliza vrlo rano ju je obilježila, ostavivši kao posljedicu tanju i kraću nogu te šepavost, ali i suočavanje s dječjim izrugivanjem. Frida, odlučna i hrabra, borila se kako bi svladala sve prepreke koje su joj se našle na putu. Podršku je našla u ocu, što je rezultiralo time da je Frida bila jedina školovana od šest kćeri.
Osuđena na bolno mirovanje u postelji, okreće se slikarstvu. Vrlo rano postaje svjesna onoga što će postati glavnim obilježjem njena slikarstva, a to je da njene slike imaju moć govora, a fokus njenog slikarstva bila je ona, njeno tijelo i trauma.
“Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga. Kasnije sam slikala te ožiljke kako bi i drugi doprli do moje samoće.”
Njene slike su bile autobiografske. Boli je bilo suviše, i nije bila samo tjelesna. Za Fridin život i rad ključan je bio slavni meksički slikar Diego Rivera, iz čije sjene je iskoračila zahvaljujući talentu i trudu. Taj odnos, mučan, izazovan i ograničavajući, ostavio je traga. Diego joj je rijetko bio podrška u teškim danima.
“Uz mene su u najtežim trenucima bile samo žene, bez njih ne bih preživjela.”
Promišljajući o smislu života Slavenkina Frida kaže: “Svatko je dužan napraviti najbolje što može od onoga što ga je zapalo jer smisao života je upravo življenje samo. Postojati, usprkos svemu. Osjećati, gledati, sudjelovati. Veseliti se. Nije nam dana druga šansa, drugi život.”
Drugi roman trilogije govori o životu Theodore Markovitch,fotografkinje i slikarice poznatije pod imenom Dora Maar. Bavila se fotografijom i bila jedna od začetnica fotografske avangarde. Njen život i njenu karijeru obilježio je odnos s Pablom Picassom, koji je po nju bio poguban. Slavenka Drakulić priču o tome ispisala je u formi fikcionalizirane autobiografije, koristeći se biografskim činjenicama.
Ako je slikarstvo bilo jezik Fride Kahlo, onda je jezik Dore Maar bio fotoaparat, njeno treće oko. Čitajući roman uviđamo da je odustavši od fotografije, odustala od sebe same. Picasso je bio razlog odustajanja od fotografije, od karijere, a kakav gubitak je to moralo predstavljati za Doru Maar možemo naslutiti iz sljedećih rečenica:
“Kamera mi je dugo služila kao štit od ljudi. Povlačila bih se, skrivala iza nje, a ipak mi je istodobno služila kao sredstvo komunikacije. Ali prema pravilima koja bih ja sama odredila. Fotografska kamera bila je moja osobna čarolija kojom sam pripitomljavala sve što bi se našlo ispred nje. Morala sam pronaći način kako da se obranim od tog osjećaja izloženosti.”
Još jedna sličnost Fride i Dore je podrška njihovih očeva glede obrazovanja. Dora je znala da se želi baviti fotografijom, ocu je to obrazložila riječima: “Fotografija je moj poziv. Zato što mi fotografski aparat daje mogućnost da ja odlučujem. Zar ne razumiješ da mi je važno biti ona koja proučava druge, a ne ona koju proučavaju drugi? Fotografija mi omogućuje ne samo da vidim stvarnost kako ja to želim, nego i da kreiram novu.”
Mnogo je simbolike u slici Dore i Minotaura, koji simbolizira Picassovu ‘krvoločnu’ prirodu, njegov labirint kreativnosti, strah od smrti, žudnju za besmrtnošću i ‘proždiranje’ drugih kako bi se nahranio. Dorina težnja je bilo partnerstvo, zajedničko stvaranje, koje se kasnije i dogodilo suradnjom na njegovoj poznatoj slici Guernica.
Doru je često mučila uloga Picassove ljubavnice koja joj je otimala identitet umjetnice.
“I još nešto, znate li da su samo žene dovedene u situaciju da biraju između toga da budu žene ili umjetnice? Picasso ni bilo koji drugi muškarac u mojem društvu, nije imao takvu dilemu. Muškarcu pripada moć bez obzira na to je li umjetnik.”
Mileva Einstein, teorija tuge
Slavenka Drakulić svoju trilogiju završava romanom o Milevi Einstein, prvoj supruzi Alberta Einsteina. Roman počinje uvjetima koje je Einstein napisao Milevi, kojima uvjetuje njihov suživot, a koji su za Milevu izrazito degradirajući i ponižavajući, svodeći je na ulogu sluškinje. Mileva je bila talentirana fizičarka. Za vrijeme studija bila je jedina žena koja je studirala na Politehnici u Zurichu. Njen život obilježen je brojnim poteškoćama i brojnim žrtvama koje je podnijela.
U Milevinoj priči možemo, također, pronaći sličnosti s Fridom. Imala je zdravstvene probleme i zbog šepavosti je, također, bila izložena porugama druge djece, a podršku je našla u ocu koji se zalagao za njeno obrazovanje. No, premda je bila hvaljena studentica, nije uspjela diplomirati. Svoju karijeru nije imala priliku razviti, žrtvujući se zbog Alberta, zbog koga je kod svojih roditelja u Novom Sadu ostavila i njihovu kćer rođenu izvan braka, čije postojanje su tajili zbog Albertova ugleda. Djevojčica umire od šarlaha i to trajno obilježava Milevu, koja je od tog događaja patila od depresije. Mileva je pomagala Albertu u karijeri, radila na njegovim radovima, pomagala mu u pisanju članaka i pripremi predavanja. A kasnije je skoro sva briga o sinovima pala na nju. Posebno briga o mlađem sinu koji je bolovao od šizofrenije.
“Premda je njeno odustajanje od bavljenja fizikom bilo uvjetovano psihičkim slomom od kojeg se nije oporavila, premda nije imala snage ni Albertovu podršku da se bori za sebe, odustajanje od karijere i bavljenje djecom ostavili su u njoj zjapeću prazninu.”
Ženski identitet i položaj su gradivno tkivo trilogije
Kroz priče Fride, Dore i Mileve, Slavenka Drakulić ispisala je priče o ženskom tijelu, boli, traumi i obespravljenosti. Sva tri ženska lika bore se s boli i bolesti, a sva tri muškarca boli i bolesti ne podnose, ostavljaju ih same čak i onda kad su te boli posljedica njihovih djela. Ženski identitet i položaj žena u društvu kao i svi izazovi s kojima se žene susreću čine gradivno tkivo ovih romana. Umjetnost je također jedna od ključnih tema, posebice uloga umjetnosti u životu Fride i Dore. Ona predstavlja bijeg, izlaz, način na koji se nadilaze, proživljavaju i preživljavaju razne životne teškoće.
Slavenka tekstove ispisuje precizno, jasno, tako da ono što je osobno, postaje univerzalno, lako prepoznatljivo i opće. Približava nas promišljanju o važnim temama, promišljanju koje je slojevito, kompleksno i uvijek potrebno. Dotiče se pitanja majčinstva, odgovornosti, žrtve, izbora koje su žene često prisiljene odabirati, nalazeći se u bezizlaznim situacijama. Pitanje identiteta i pripadnosti na različite načine također je prisutno u njenom pisanju, kao i pitanje položaja žena i njihovih prava.
Svrha velikih književnih djela u tome je što nam pruža priliku za promišljanje, razumijevanje i suosjećanje. Slavenka Drakulić stvara upravo takvu književnost. Njena trilogija i teme koje je kroz nju ispisala od velikog su značaja. I treba ih čitati!
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Na dočeku hrvatske rukometne reprezentacije na glavnom zagrebačkom trgu povodom osvajanja srebrne medalje na svjetskom prvenstvu dogodio se jedan događaj koji nije bio planiran niti je trebao biti dio svečane ceremonije. Najnagrađivanijimažoret sastav u Europi, Zagrebačke mažoretkinje, su formirale kolonu kroz koju su naši reprezentativci trebali proći, a sve s ciljem da se dodatno uveliča njihov sportski pothvat.
Upravo tada dogodio se nemili događaj. Naime, jedna djevojka je pogriješila.
Djevojka je stajala u redu odnosno tzv. špaliru kad je njime prolazio kapetan reprezentacije Domagoj Duvnjak. No, stajala je na pogrešnom mjestu i time navodno zasmetala rukometašu. Sasvim dovoljno za hitru intervenciju voditelja mažoretkinja, stanovitog Alena. On je prvo verbalno „nasrnuo“ na djevojku u namjeri da obrani muškarca visokog gotovo dva metra kojeg su na sportskom terenu zaustavljali protivnički igrači s tjelesnom težinom i do 100 kg te ga često i rušili na parket, a on bi to sve izdržao i nastavio igrati dalje. Reakcija sportskog voditelja ili trenera je u slučaju pogreške sportaša/ice očekivana i razumljiva jer je jedna od uloga sportskog trenera upravo ukazati na pogreške svojih sportaša/ica. No, ono što ovaj događaj razlikuje od svih uobičajenih i normalnih situacija u svijetu sporta jest razvoj događaja koji je potom uslijedio.
Alen nije odustao u namjeri da samo verbalno ukori sportašicu kojoj je i bez tog bilo jasno da je pogriješila. On joj se počeo približavati i unositi u lice, na što je reagirao i sam Duvnjak te je djevojku zagrlio. Reagirao je i policajac koji je stajao u blizini te upozorio sportskog djelatnika na neprimjerenost njegove reakcije. Alen je odgovorio policajcu rečenicom koju nasilnici u takvoj slučaju obično i izgovaraju: „Gospodine, gledajte svoja posla. Ja sam ovdje nadređen.“
RTL screenshot
Srećom, ovaj događaj su snimili i s javnosti podijelili građani te je krenulo čuđenje i šokiranost javnosti nasilnički ponašanjem jednog sportskog djelatnika.
Adrenalin i samokontrola
U jednom od javnih istupa, Helena Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu je kazala: “Primjećujemo da se neprimjereno i zlostavljajuće ponašanje prema djeci nerijetko opravdava “emocijama”, sportskom strašću i željom za uspjehom. Takav pristup je nedopustiv“.
S obzirom na to da sam trenirala košarku u kadetskom uzrastu nekoliko godina, imam određeno razumijevanje kako za trenere tako i za žene u sportu. Kontaktni sport poput košarke je specifičan po tome što se ishod utakmice odlučuje jednim dobrim ili lošim potezom i ono što je još važnije, u djeliću sekunde. Zato nesportsku javnost ne treba pretjerano čuditi kad trener na klupi viče na svoje igrače/ice i/ili maše rukama. Igrači/ice jedva da se toga sjećaju nakon utakmice. No, ono što kao igrač/ica ne zaboravljate jesuuvrede i poniženja.
U žaru sportskog trenutka treneri lako zaborave na kodekse ponašanja i reagiraju instinktivno, ne razmišljajući o težini i posljedicama svojih riječi na igrače/ice. U SAD-u je proveden niz istraživanja u kojima su se analizirale razlike u ponašanju ženskih i muških trenera, i jedan od zaključaka je da muškarci treneri imaju „veću sklonost stilu komunikacije koji karakterizira vikanje i upotreba ružnih riječi u odnosu na žene trenere .“
Tko je zapravo devijantan?
Vratimo se na Alena. U danima koji su uslijedili nakon rukometnog dočeka u medijima su se pojavljivale razne verzije priče kao i informacija da se Alen ispričao djevojci i njezinim roditelja, što je najmanje što je mogao učiniti.
No tada je izgovorio jednu rečenicu koja možda i nabolje objašnjava i uzroke i posljedice cijele priče. Alen je izjavio da se na djevojke mora vikati jer su neke od njih „devijantne.“ Ova rečenica je veoma indikativna i signalizira pravi uzrok problema. Na primjer, mogao je reći da neke sportašice nisu dobro uvježbale koreografiju, da nisu bile dovoljno pažljive i slično. Ne zato da bi to bolje zvučalo u javnosti već zato što je to jedino što odgovara istini. Svakom čovjeku se pogreška može dogoditi u bilo čemu što radi.
No, on je odlučio koristiti izraz „devijantno“. U rječniku stoji da ta riječ u sociologiji označava ponašanje koje odstupa od društvenog zadanog ili poželjnog oblika ponašanja. Iz ove definicije možemo zaključiti da ta riječ nije sinonim za riječ „pogreška“ već za obrazac ponašanja koji je društveno neprihvatljiv. I možemo zaključiti da je Alen slučajno ili namjerno „pobrkao lončiće“ u nastojanju da opravda svoje neprimjereno ponašanje u situaciji u kojoj su ga mediji zatekli.
RTL screenshot
Osim toga, nakon ovog „incidenta“ redakciji RTL televizije javile su se bivše mažoretkinje(njih više od 60) koje su anonimno ispričale da ovakvo ponašanje njihovog bivšeg šefa nije izuzetak. Između ostalog, neke od njih su izjavile da se nisu osjećale ugodno u njegovu društvu te da su postojale priče o tome da se prema nekim djevojkama neprimjereno ponašao tako što ih je dodirivao, tražio da mu sjede u krilu i/ili dobacivao neprimjerene seksualne komentare.Vanja Vukelić, koja je javno stala pred RTL kamere je rekla: „Meni osobno praktički nikada nije bilo ugodno, znam da bi jako često znao doći onako iznenada – s leđa bi nas zagrlio – i ono kao iznenadan zagrljaj jer baš si mi super.“
Međutim, tad su se javile i neke druge bivše mažoretkinje (pa čak i njihovi roditelji) i javno stale u njegovu obranu, što je također iznenadilo dio javnosti. No, to i nije toliko čudno.
Kako je i Vanja u svjedočanstvu kazala, Alen je vrlo inteligentno i šarmantno manipulirao ljudima. Smatra da je to glavni razlog zašto je sustav zlostavljanja opstao godinama. „On je uvijek bio jako fin i pristojan kada su bili javni nastupi, ali takav nije bio tijekom treninga, proba, generalki…“ Dodala je i da se bojala da ako kaže da joj nešto smeta da će biti izbačena zbog nepoštovanja ili nečega.
Istraživanja stručnjaka iz područja psihologije pokazuju da manipulatori prije negoli započnu demonstrirati svoje viđenje onoga što oni smatraju da je normalno prvo nastoje pridobiti povjerenje svojih potencijalnih žrtava, birajući pritom one za koje procjene da ih se najlakše može manipulirati. Starosna dob je također bitan faktor. Osobe mlađe životne dobi i djeca su zato vrlo često žrtve manipulatora. Žrtva tako neće zamjerati nasilniku verbalni niti drugi čin nasilja jer smatra da je to i zaslužio/la. A ukoliko se žrtva ili netko drugi suprotstavi, tad se nasilnik na sve moguće načine pokušava opravdati i prikazati žrtvom koju su jednostavno svi krivo shvatili. I tako se stvara i održava začarani krug devijantnosti.
Smanjite ton, podignite kvalitetu
Nemali broj profesionalnih sportašica suočavao se s neprimjernim metodama koje su primjenjivali njihovi treneri, poput tenisačice Elene Rybakine čiji je trener suspendiran od strane WTA jer je vrijeđao i vikao na tenisačicu tijekom treninga. No za razliku od Rybakine koja može otkazati suradnju i pronaći novog trenera, u amaterskom ili školskom sportu ovakvo ponašanje stvara traumatsko iskustvo kod mladih sportašica i sportaša te ima negativan učinak na njihovo samopouzdanje. Pogotovo što sportski klubovi i ostali koji bi trebali voditi brigu o tome jesu li njihovi zaposlenici dovoljno educirani o pedagoškim metodama i/ili kontrolirati na koji način oni obnašaju svoje uloge, to isto ne rade. Još jednom su mediji i novinari otkrili neprihvatljivo i neprimjereno ponašanje jednog sportskog djelatnika, uglednog i cijenjenog u društvu.
S druge strane, još jednom je sustav opet pokazao da funkcionira tek kad problem izađe u javnost. Alen je dobio otkaz, a mažoretkinje priliku da dobiju stručno i profesionalno vodstvo koje će biti dostojno najboljeg mažoret sastava našeg kontinenta. Nadamo se da će i institucije odraditi svoj posao kao se ovako dugačka šutnja ne bi ponavljala i u drugim sportovima. A i kako se više ne bi normaliziralo neprimjereno ponašanje u sportu.
Neprimjereno ponašanje, uključujući vikanje, uvrede i neprimjerene seksualne komentare, može imati negativne posljedice koje daleko nadilaze natjecateljski trenutak, a odnos trenera/ice i sportaša/ice je ključan za bilo kakav sportski uspjeh. Za sportske organizacije je od velike važnosti educirati sportske djelatnike poput Alena (ali i sve ostale) o važnosti pozitivne motivacije i izgradnje zdravih odnosa sa sportašima/cama. Uz to, važno je i pokazati da je ponašanje kojem svjedočimo u ovom slučaju nedopustivo i da se ne može tolerirati. Nekad je samo to ono što može dovesti do značajno boljih rezultata koje sportaši/ice ostvaraju na sportskim terenima.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Tijekom predizbornih kampanja prošle godine nerijetko se problematizirala promjena spola maloljetnika i maloljetnica i/ili hormonalne intervencije vezane uz promjenu spola kod navedene dobne skupine (1,2,3). Posljednje u nizu su bile izjave Branke Lozo, kandidatkinje za predsjednicu stranke DOMiNO. Tako je na predizbornoj debati na HRT-u kazala da „navodno je do sada već preko 200 mladih maloljetnika bilo podvrgnuto tzv. promjenama spola, odnosno operativnom sakaćenju“.U debati na RTL televiziji je kazala da se zalaže da se svi oni koji su sudjelovali u operativnim zahvatima „tzv. sakaćenju djece“ u smislu promjene spola da se kazneno progone i da plate odštetu onima koji su kao maloljetnici podvrgnuti takvim strahotama.
Ivana Kekin joj je u replici na RTL-u kazala: „niti jedno dijete gospođo Lozo – to iz debate u debatu iznosite, možda ne znate – u Hrvatskoj se ne izvode operacije spola nad maloljetnom djecom.“ Isto je u medijskim istupima kazala i stručnjakinja koja se nalazi na službenoj listi stručnjaka/inja koji/e imaju iskustva rada s transrodnim osobama koju je objavilo Ministarstvo zdravlja – klinička psihologinja Nataša Jokić – Begić (1,2).
Jokić – Begić je kazala u intervju za portal Srednja.hr: „Kod nas se ne rade operacije, posebno ne „donja operacija“. Transrodne osobe iz Hrvatske na operacije odlaze u inozemstvo, prije svega u Beograd koji je svjetski centar, a tamo možete na operaciju jedino ako ste punoljetni. Priča da se u Hrvatskoj provode operacije promjene spola na maloljetnim trans osobama i djeci su manipulacije.”
Kako bismo dodatno provjerile tvrdnje o operacijama maloljetnika/ica poslale smo upite Ministarstvu zdravstva i Državnom zavodu za statistiku. Uz to, kontaktirale smo bolnice koje se u medijskim napisima navode kao one koje vrše ili potencijalno vrše neke od operacija povezane s promjenom rodnog identiteta kao što su KBC Zagreb, Specijalna bolnica Agram i KB Dubrava (1,2,3).
S kakvim informacijama raspolažu tijela javne vlasti?
Prema statistici koju je Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova dostavilo Ministarstvo zdravstva, odnosno Nacionalno zdravstveno vijeće, u razdoblju od 2015. do 2023. godine, zaprimljeno je 194 zahtjeva za izdavanje mišljenja o promjeni spola ili odabira života u drugom rodnom identitetu. Taj podatak je javno dostupan u izvješću PRS iz 2023. godine(posljednje javno dostupno izvješće).
U njemu stoji da je od svih zaprimljenih zahtjeva, pozitivno riješeno njih 172 iliti 89 posto. Jedna je osoba odustala od zahtjeva, dok je 21 zahtjev u postupku rješavanja ili ih podnositelji/ice zahtjeva nisu kompletirali.
„Kada gledamo spolnu tranziciju iz ugla odabira željenog spola, odnosno života u drugom rodnom identitetu, uočavamo da je skoro svake godine duplo više podnesenih zahtjeva za život u muškom rodnom identitetu nego za život u ženskom rodnom identitetu“, stoji u izvještaju.
Nadalje, Faktograf je krajem prošle godine, u listopadu, provjeravao tvrdnju da 800 djece čeka promjenu spola, koju je rekaoPavle Kalinić, bivši pročelnik zagrebačkog Gradskog ureda za upravljanje hitnim situacijama. Uz navedeno, gostujući na Večernjem TV-u je kazao da „kada dijete hoće promjenu spola, da ne mora imati 18 godina…“ Ministarstvo zdravstva je tom prilikom za Faktograf kazalo da u tom trenutku nisu imali niti jedan neriješeni zahtjev za promjenu rodnog identiteta maloljetne osobe. Dodali su i da je na posljednjoj sjednici Nacionalnog zdravstvenog vijeća od ukupno 12 zahtjeva samo jedan bilo od maloljetne osobe.
Uz to, dostavili su Faktografu tablicu sa zahtjevima vezanim za promjenu rodnog identiteta punoljetnih i maloljetnih osoba u razdoblju od 2015. do 2023. godine. Prema tim podacima, u tom vremenskom razdoblju zahtjev je poslalo 183 osoba, od čega su maloljetne bile 23 osobe.Napominjemo da se radi o zahtjevima koji su obrađeni u vremenskom razdoblju od devet godina.
Tablica koju je Faktografu dostavilo Ministarstvo zdravstva
Iva Žegura, klinička psihologinja i stručnjakinja s ranije spomenute liste stručnjaka/inja je kazala prije godinu dana da „kada je riječ o statistikama, samo je oko 200 osoba od Nacionalnog zdravstvenog vijeća dobilo potvrdu o priznanju činjenice života u drugom rodnom identitetu. Dio transrodnih osoba je u procesu, a dio iz različitih razloga nikada neće ući u postupak ni doći do stručnjaka.“
Što točno znači podnošenje zahtjeva Nacionalnom zdravstvenom vijeću?
Naime, kada osoba nakon procesa dijagnostike želi promjenu rodnog identiteta u dokumentima, psihijatar, psiholog i endokrinolog izrađuju svoje mišljenje za Nacionalno zdravstveno vijeće prema Pravilniku o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i životu u drugom rodnom identitetu. Tada navedeno Vijeće donosi mišljenje za pravno priznanje rodnog identiteta. Važno je naglasiti da kako bi se pravno priznanje dobilo, nije nužno da osoba prođe kroz operativne intervencije vezane za promjenu rodnog identiteta.
O složenosti promjene rodnog identiteta smo već pisale. Svi koraci vezani uz nju su i detaljno objašnjeni u „Stručnim smjernicama za izradu mišljenja zdravstvenih radnika i psihologa o utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i životu u drugom rodnom identitetu“, koje je izradilo Ministarstvo zdravstva. U smjernicama stoji da osobe koje zatraže zdravstvenu skrb zbog rodne disforije mogu razmotriti niz različitih terapijskih opcija među kojima su promjena imena i podataka o spolu na osobnim dokumentima, psihoterapija (individualna, u paru, s obitelji ili grupna), glasovna i komunikacijska terapija, hormonska terapija, uklanjanje dlaka, kao i kirurški zahvat prilagodbe primarnih i/ili sekundarnih spolnih obilježja.
O različitosti tretmana govori i klinička psihologinja Žegura. „Neke transrodne osobe žele medicinski tretman kako bi uskladile svoje vanjske karakteristike s unutarnjim osjećajem tko su po pitanju roda. Ti medicinski tretmani su različiti i uključuju hormonalni tretman i pojedine medicinske zahvate te kirurške postupke namijenjene potvrđivanju rodnog identiteta i nisu uvjet da se osoba svakodnevno prezentira vezano za svoj rod onako kako se i osjeća. Kada transrodna osoba učini potpunu tranziciju, dakle kada hormonalno i kirurški potpuno uskladi svoj spol sa svojim rodnim identitetom, tada govorimo o transseksualnosti, odnosno o transspolnim osobama.“
Dakle, da rezimiramo – 200ak osoba podnijelo je zahtjev za izdavanje mišljenja o promjeni spola ili odabira života u drugom rodnom identitetu. Većini je on odobren, što znači da im je pravno priznat željeni rodni identitet. To ne znači da su te osobe napravile operacione zahvate, niti su sve (prema gore navedenim podacima) maloljetne. Štoviše, vrlo je malen broj osoba koje su maloljetne.
Kako bismo utvrdile postoji li statistika o osobama koje su promijenile spol u Hrvatskoj (prvenstveno kroz kirurški/operativni zahvat), odnosno jesu li među njima i maloljetne osobe, uputile smo službeni upit Ministarstvu zdravstva i Državnom zavodu za statistiku. Iz potonjeg su nam odgovorili da „Državni zavod za statistiku ne raspolaže traženim podacima te smo slobodni uputiti Vas na Ministarstvo zdravstva.“Iz Ministarstva zdravstva, unatoč zakonskom roku, do dana objave ovog članka nismo dobili nikakav odgovor niti razlog izostanka istoga.
Informacije dobivene od ustanova u kojima se (navodno) izvode operacije spola
Podaci o mjestima koja vrše operativne zahvate vezane za promjenu rodnog identiteta su vrlo ograničeni, no u medijskim napisima se navode mjesta kao što su KBC Zagreb, KB Dubrava i Specijalna bolnica Agram (1,2,3). Tako na stranicama KolekTIRV-a, udruge za prava trans, interspolnih i rodno varijabilnih osoba, piše da se uputnicu za pregled na plastičnoj kirurgiji zbog tzv. gornje operacije(operacija uklanjanja dojki) može dobiti nakon psihološke obrade.
„Tijekom pregleda bi kirurg trebao dogovoriti termin i metodu operacije kao i pretrage koje je potrebno obaviti prije operacije”, stoji na stranicama KolekTIRV-a. Što se tiče troškova, informacije variraju od osobe do osobe pa se ne može sa sigurnošću utvrditi jesu li troškovi pokriveni od strane HZZO-a, uz dopunsko zdravstveno osiguranje. Na njihovim stranicama piše i da se u Hrvatskoj ne obavljaju tzv. donje operacije. Odnosno, operacije genitalija i reproduktivnih organa. Kažu i da postoji informacija da u KB-u Dubrava potencijalno postoji tim educiran za ove operacije no, prema saznanjima udruge, nisu ih izvodili. Većina osoba kojima je ova operacija potrebna ide o vlastitom trošku u Srbiju, druge zemlje EU ili izvan EU.
Upitale smo KB Dubrava o operacijama spola u toj ustanovi, kao i jesu li njima „podvrgnuti maloljetnici/e“. Primile smo odgovor izv. Prof. dr. sc. Rade Žica, dr. med., predstojnika Klinike za plastičnu, rekonstrukcijsku i estetsku kirurgiju. Rečeno nam je da na navedenoj klinici postoje specijalisti koji su educirani za izvođenje svih dijelova operacija promjene spola osim ginekološkog dijela. No, zadnje operacije i to samo odstranjenje tkiva dojke rađene su prije epidemije Covid – 19. Uz to, izričito su napisali „da nikada nisu operirali maloljetne osobe“.
“Ističemo, da je prije odlaska iz Kliničke bolnice Dubrava, kolega prof. dr.sc. Srećko Budi, dr. med., izvodio operacije odstranjivanja/mastektomije i rekonstrukcije grudi, isključivo punoljetnim pacijentima ali nije radio promjene spolnih organa. Od kada je kolega otišao iz naše ustanove radimo samo odstranjivanje/mastektomiju i rekonstrukciju grudi punoljetnim pacijentima i to uz svu potrebnu prethodnu liječničku obradu što podrazumijeva detaljnu evaluaciju psihijatra i liječenje endokrinologa prije operativnog zahvata. Takvih pacijenata imamo nekoliko i nalaze se na listi čekanja s obzirom da je to elektivni zahvat, a imamo veliki broj pacijenata s malignim bolestima i drugim hitnim stanjima koji imaju prioritet“, kazali su iz KB Dubrava.
To je i jedina zdravstvena ustanova koja nam je odgovorila na upit.
Nedostatak službenih podataka pogoduje širenju potencijalnih dezinformacija
Informacije do kojih smo došle sugeriraju da se u Hrvatskoj ne provode operacije nad maloljetnim osobama. Također, podaci pokazuju i da je broj maloljetnih osoba koje su u nekoj vrsti terapije (primjerice hormonske) vezano za promjenu rodnog identiteta vrlo malen (1,2).
Ipak, teško je sa sigurnošću – bez statističkih podataka nadležnih institucija – donijeti u potpunosti točan sud o potencijalnoj dezinformaciji koja se u proteklih nekoliko godina širi medijskim i javnim prostorom. Međutim, može se nedvojbeno utvrditi da se manipulira brojem maloljetnih osoba koje prolaze kroz različite terapijske opcije vezane za promjenu rodnog identiteta.
Sve dok nadležne institucije ne iznesu pravovaljane podatke – ovakvi javni istupi će bit će dijelom potencijalno dezinformacijskih narativa koji mogu štetiti rodnim manjinama u društvu. Osim toga, na taj se način uskraćuje javnosti pravo na točne, jednoznačne i provjerene informacije.
Nesuradnju nadležnog Ministarstva problematizira i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u ranije spomenutom izvještaju. U njemu navodi da već četvrtu godinu za redom izostaje suradnja Ministarstva zdravstva kao ključnog nadležnog tijela u području zaštite zdravstvenih prava transrodnih osoba.
„Kako bi se izbjeglo daljnje diskriminatorno tretiranje transrodnih osoba u području pružanja zdravstvenih usluga, Pravobraniteljica je tijekom izvještajnog razdoblja intenzivirala svoju suradnju s udrugama civilnog društva za promicanje i zaštitu prava trans, interspolnih i rodno varijantnih osoba. S druge strane, Ministarstvo zdravstva nastavilo se oglušivati na Pravobraniteljičine pozive na suradnju i to unatoč opetovanom traženju da se žurno organizira sastanak s ciljem iznalaženja optimalnih rješenja za uočene probleme“, stoji u izvješću.
*Dopuna 26. veljače: Iz KBC-a Zagreb su nam odgovorili da ne raspolažu informacijama o operacijama spola u Hrvatskoj. Također, kazali su da nemaju saznanja o operacijama promjena spola u njihovoj ustanovi. No, na pitanje Mogu li se operacijama promjene spola „podvrgnuti maloljetnici/e“ – odgovorili su “Ne”.
*Dopuna 10. travnja: Pisanim putem stigao je odgovor i od Ministarstva zdravstva. Kazali su nam da “Ministarstvo zdravstva ne posjeduje traženu informaciju te nema saznanja gdje se informacija nalazi”.
*terminologija “promjena spola” je korištena u dijelu članka jer je kao takva navedena u izjavama javnih aktera/javnih tijela.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Ovogodišnje obilježavanje svjetske kampanje Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama/One Billion Rising posvećeno je borbi protiv fašizma. Kampanja se tradicionalno održava 14. veljače, na Valentinovo. Program će se održati dva dana zaredom – 14. i 15. veljače. Organizira ga Ženski filmski festival.
“Ove godine, pokret je posvećen borbi protiv fašizma jer nijedno nasilje – ni u privatnoj, ni u društvenoj sferi – ne može biti odvojeno od šire borbe za pravdu i slobodu”, poručuju organizatorice.
Program:
14. veljače, Zagrebački plesni centar, Ilica 11, u 19:00 sati
Plesna predstava: Ponovno uranjanje – autorica i izvođačica Josipa Bubaš Tema: Istraživanje trauma kroz tijelo i pokret Pozdravne riječi:Danijela Stanojević, umjetnička direktorica Ženskog filmskog festivala/Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama
Panel-diskusija: Refleksije ljubavi – razgovor o ljubavi, tijelu i rodnim perspektivama kroz umjetničke i društvene refleksije
Sudionice:Josipa Bubaš, plesačica i koreografkinja te Aida Bagić, savjetodavna terapeutkinja tjelesno orijentirane psihoterapije i pjesnikinja Moderatorica: Željka Jelavić, etnologinja i suosnivačica Centra za ženske studije
15. veljače, Muzej Grada Zagreba, od 16:30 do 18:00 sati
Tema: Fašizam Pozdravne riječi:Rada Borić, predstavljanje ovogodišnje teme: borba protiv fašizma kroz umjetnost i aktivizam Uvodni stand-up:Marina Orsag, tema: Trump i fašizam Panel-diskusija: sudionica Ivana Dragićević, vanjskopolitička novinarka Moderatorica: Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske
Ulaz na događanja je besplatan, uz mogućnost donacije kojima Ženski filmski festival prikuplja sredstva za Ženske studije u 2025. godini. Naime, ove se godine obilježava 30 godina postojanja Centra za ženske studije. Povodom te obljetnice pokrenuta je i kampanja za prikupljanje sredstava. Cilj je osigurati da Centar nastavi svoj rad i jača žensku solidarnost. Donirati možete i ovdje.
Na Erasmus+ treningu za osobe koje rade s mladima, koji se održao krajem prošle godine u Vrsaru, izradili/e smo brošuru “Disinformation action”. Cilj ovog edukacijskog materijala je informirati osobe koje rade s mladima o informacijskom poremećaju i utjecaju istog na manjinske skupine u društvu.
Brošura se sastoji od cjelina:
Vrste informacijskog poremećaja – misinformacije, malinformacije i dezinformacije
Posljedice netočnih/lažnih informacija
Tipovi netočnih/lažnih informacija
Najčešći dezinformacijski narativi usmjereni prema manjinskim skupinama u zemljama koje su sudjelovale na projektu
Važnost medijske pismenosti i ključne vještine iste
Fact-checking i njegove specifičnosti
Prijedlog strategija kojima možemo odgovoriti na dezinformacije
Praktični resursi
Preporuke
Važno je napomenuti da brošura nije rezultat dugotrajnog istraživanja, već razmjene znanja među osobama koje rade s mladima iz osam zemalja. Cilj joj je služiti kao polazište za omladinske radnike i radnice u obrađivanju tema medijske pismenosti. Kao i u borbi s dezinformacijama. Osim toga, kroz prikaz dezinformacijskih narativa koji targetiraju manjinske skupine, može služiti kao alat za osviještvanje posljedica dezinformacija.
U njenoj izradi je sudjelovalo 27 osoba koje rade s mladima iz osam zemalja. Projekt je vodio CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje. Partnerske organizacije su bile Building the Balkans (Kosovo), IKAR (Bugarska), BeFem (Srbija), Chance (Njemačka), Mediterranean institute of gender studies (Cipar), Youth Cultural Centre Juventas (Crna Gora) i Centre for Bridging Communities (Albania).
