Cilj je bio potaknuti javnu raspravu o antirodnim pokretima. Predstaviti aktualne i već poznate mobilizacije ove vrste, ali diskutirati i o mogućnostima otpora. Uz to, predstavljeni su rezultati recentnih istraživanja koja se u Hrvatskoj provode na ovu temu.
U panelu su sudjelovale Tanja Vučković Juroš (Odsjek za sociologiju, FFZG), Ana Lovreković (fAKTIV), Ana Jurčić(Dodirni mi koljena), Hrvoje Šimičević(Novosti) i Maja Gergorić (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu). Moderatorica je bila Marta Baradić.
U otprilike dva sata trajanja panela okupljena je – i iznimno brojna – publika mogla slušati o tome što su antirodni pokreti, kada su nastali, kako funkcioniraju te kako utječu na prava žena, LGBTIQ+ osoba i društvo u cjelini.
Početak antirodne mobilizacije u Hrvatskoj
Gergorić je navela 2000.-e kao period početka antirodne mobilizacije kakav je prisutan i danas. Kazavši da je u Hrvatskoj vrijeme aktivnog djelovanja antirodnih pokreta vezano za pokušaje uvođenja spolnog odgoja u škole (2006.). Na to se nadovezala i Vučković Juroš koja je pojasnila da je antirodna mobilizacija roditelja školske djece vezana uz činjenicu roditeljskog osjećaja nemanja kontrole nad svijetom u kojem im djeca žive. Kao i kanaliziranja raznih neizvjesnosti koje roditelji mogu osjećati vezano za svoju djecu u pravcu seksualnog odgoja kao neprihvatljivog sadržaja.
Foto: Kino Katarina/Tanja Kanazir
Napadi na prava žena i LGBTIQ+ osoba
Šimičević je govorio o svom novinarskom istraživanju Agende Europe, međunarodne ultrakonzervativne komunikacijske i logističke platforme u čijem radu sudjeluju i predstavnici/e iz Hrvatske. Tako je u njoj sudjelovala i primjerice Željka Markić. Cilj platforme je umrežavanje i globalno provođenje antirodnih agendi. Odnosno, ograničavanje ili dokidanje svih dosega dosadašnje borbe za reproduktivna prava žena, kao dosega i borbe za prava LGBTIQ+ osoba, rekao je Šimičević.
Napad na reproduktivna prava žena, nastavila se Lovreković, vidljiv je u brojnim aktivnostima. Jedna od njih je i priziv savjesti liječnika. Odnosno, propust bolnica da osiguraju u svojoj instituciji obavljanje ovog medicinskog zahvata i uz iskazane prizive savjesti. Lovreković je napomenula i da je cijena pobačaja svakako faktor koji otežava dostupnost ovog medicinskog zahvata.
Na koncu, pitanje otpora i obrana javnog prostora bile su teme Ane Jurčić koja je pozvala na oprez i svijest o tome da stečena prava valja braniti i direktnim akcijama različitih nekonzervativnih aktera.
Publika se uključila u raspravu tijekom zadnjih pola sata panela. Sudeći prema angažmanu publike i broju okupljenih, otpor se antirodnim pokretima ozbiljno promišlja.
Kampanja je usmjerena na koncept pravog pristanka kroz deset svjedočanstva osoba koje su preživjele seksualno nasilje. Svjedočanstva su pretočena u književne forme proze i poezije te pretvorena u prvu knjižicu svjedočanstava. Ona su nastala kroz individualni psihoterapijski rad u Centru za žrtve seksualnog nasilja Ženske sobe.
Podaci Vijeća Europe, Svjetske zdravstvene organizacije, Ujedinjenih naroda, te drugih ključnih aktera, ukazuju da će jedna od tri žene tijekom svog života preživjeti fizičko i/ili seksualno nasilje. Jedna od pet žena tijekom života preživjet će pokušaj silovanja i/ili silovanje. Isto tako, jedno od pet djece preživjet će neki oblik seksualnog nasilja do svoje osamnaeste godine.
Seksualno nasilje se rijetko prijavljuje
Seksualno nasilje jedno je od najtežih kaznenih djela koje se najmanje prijavljuje. I to ne samo u Republici Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu. Mnogi su razlozi neprijavljivanja nekog od preživljenog oblika seksualnog nasilja, pa tako i seksualnog uznemiravanja. Možemo ih svrstati u tri grupe: osobni razlozi, nedostatna podrška osobama koje su preživjele seksualno nasilje te strah od prijave i ishoda sudskog postupka.
“Čak i kad žene prijave seksualno nasilje, najčešća društvena reakcija jest okrivljavanje osobe koja je preživjela seksualno nasilje. Kao i prebacivanje odgovornosti s počinitelja nasilja na žrtvu”, ističe Kristina Mihaljević, voditeljica preventivnih programa Ženske sobe.
Istraživanja i iskustvo rada Ženske sobe ukazuju da na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15 do 20 neprijavljenih slučajeva. Više od 90 posto žena koje prežive silovanje godinama nikome neće povjeriti svoje iskustvo, a još u manjem broju slučajeva će ga prijaviti. Slični su podaci i za djecu koja prežive seksualno nasilje u obitelji ili od drugih bliskih osoba. Isto vrijedi i za sve druge oblike seksualnog nasilja.
“Gotovo pa ne postoji djevojka ili žena koja nije preživjela neki oblik seksualnog uznemiravanja. Seksualno nasilje jedan je od dva dominantna oblika rodno uvjetovanog nasilja uz nasilje u obitelji, odnosno oblika nasilja u kojem su u više od 90 posto slučajeva žrtve djevojke i žene, a u više od 90 posto slučajeva počinitelji su mladići i muškarci“, dodala je Mihaljević.
Usprkos zakonskim promjenama, problemi i dalje postoje
Pravna definicija silovanja u Hrvatskoj doživjela je značajne promjene s kaznenim izmjenama koje su stupile na snagu 2020. godine. Ukinuto je kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka, ali je zakonodavstvo zadržalo razliku u počinjenju djela uz upotrebu sile ili prijetnje ili bez upotrebe te je sve svedeno pod članak 153. – kaznenog djela silovanje.
Usprkos pozitivnim zakonodavnim promjenama, u praksi se Ženska soba i dalje susreće s problemima. Na neke od njih se upozorilo i evaluacijskim ‘Grevio’ izvještajem za Hrvatsku. Iz Ženske sobe poručuju da se osobama koje su preživjele seksualno nasilje nerijetko ne vjeruje. Okrivljava ih se i propitkuje na koje je sve načine rekla NE. Je li se branila? Je li vikala? No, nitko se ne pita je li rekla DA. I je li mogla slobodno, svjesno i bez straha od posljedica reći DA.
“Provedba kampanje kroz deset svjedočanstva osoba koje su preživjele seksualno nasilje iskorak je u borbi protiv predrasuda te zagovaranje koncepta pravog pristanka. Samo DA znači DA”, poručuju iz Ženske sobe.
Mnoga religijska udruženja, pa tako i Katolička crkva, seksualnosti pristupaju s pozicije apstinencije dok se ne nađe odgovarajuća osoba s kojom će se zasnovati obitelj. Na taj način, smatraju, ostvaruje se bolja i povezanija seksualna veza s krajnjim partnerom. Seksualnost se promatra kroz prizmu prokreacije, odnosno stvaranja potomaka. Seksualna aktivnost izvan braka nerijetko se veže uz štetne psihičke i fizičke učinke (1,2,3). Uz to, navedeni pristup često promovira isključivo prirodne metode kontracepcije, a ostale metode kontracepcije smatra nedopuštenima (1,2,3).
Apstinencijski programi, koji se dijelom naslanjaju na navedeno, u velikom se broju slučajeva provode u SAD-u. No, neki se već dugi niz godina, kao izvannastavni programi, provode i u Hrvatskoj. Najpoznatiji je Teen STAR, koji je utemeljen u religijskom učenju o seksualnosti. A sličan program promovirala je i Udruga GROZD. Uvjerenje koje stoji iza pristupa temeljenih na apstinenciji je i da će tako mladi kasnije stupati u spolne odnose i imati manje partnera. A posljedično će biti manji broj neplaniranih trudnoća i spolno prenosivih infekcija.
Što kažu prominentna istraživanja i stručnjaci/kinje?
Veliko istraživanje Mathematica, provedeno u Sjedinjenim Državama, mjerilo je učinak programa koji se temelje samo na apstinenciji kroz devet godina. Obuhvatilo je 2057 sudionika, od kojih je 1209 mladih bilo uključeno u programe koji su promovirali isključivo apstinencijski pristup, a 848 bili su dio kontrolne skupine koja nije bila dio specifičnog programa već su bili izloženi informacijama o seksualnosti dostupnima u njihovim zajednicama.
Pokazalo se da mladi koji su sudjelovali u edukativnom programu baziranom samo na apstinenciji nisu skloniji apstinirati od seksualnih odnosa od mladih koji nisu dio takve edukacije. Od onih koji su bili seksualno aktivni, broj seksualnih partnera bio je sličan u obje grupe te su u odnos stupali u slično vrijeme. Sudionici iz obje grupe imali su isti razmjer seksualnih odnosa bez zaštite. Imali su jednako i zadovoljavajuće razumijevanje rizika neplanirane trudnoće, ali su (obje grupe) manje razumjeli rizike spolno prenosivih infekcija i njihova utjecaja na zdravlje. Sudionici iz grupe koja je sudjelovala u edukativnom programu bili su manje skloni mišljenju da su kondomi efektivni u prevenciji spolno prenosivih infekcija nego li oni iz kontrolne skupine. No, sudionici iz edukativne grupe, u odnosu na one iz kontrolne skupine, češće su točno utvrdili da kontracepcijske pilule nisu efektivne u zaštiti od spolno prenosivih bolesti.
Međunarodne stručne smjernice UNESCO-a za seksualnu edukaciju donose dokaze učinkovitosti seksualne edukacije te reafirmiraju poziciju seksualne edukacije u kontekstu ljudskih prava i rodne ravnopravnosti. U njima stoji da su se programi koji promoviraju isključivo apstinenciju pokazali neefektivnima i potencijalno štetnima za seksualnost mladih ljudi i njihova seksualna i reproduktivna prava. Odnosno, i one navode da su neefektivni u pogledu odgode ulaska u seksualne odnose, smanjenja učestalosti seksualnih odnosa kao i smanjenja seksualnih partnera. Smjernice su nastale u suradnji sa zajedničkim programom Ujedinjenih naroda za HIV i AIDS(UNAIDS), Populacijskim fondom UN-a (UNFPA), Agencijom UN-a koja skrbi o kvaliteti životnog standarda djece i mladih (UNICEF) te Svjetskom zdravstvenom organizacijom (WHO).
O uspješnosti apstinencijskih programa poslale smo upit i Aleksandaru Štulhoferu, redovitom profesoru i predstojniku Katedre za seksologiju na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
„Zaključak je dosadašnjih evaluacija da apstinencijski programi nisu uspješni u postizanju zadanih ciljeva, pa tako nisu uspješni ni u odgađanju seksualnih odnosa ni u smanjenju broja seksualnih partnera/partnerica“, kazao nam je.
Dodao je da su evaluacijske studije ukazale na to da postoje programi koji su uspješni u promjeni ponašanja i smanjenju rizičnih ponašanja. „Riječ je u pravilu o programima čiji je cilj prevencija HIV/AIDS-a te nekim programima tzv. cjelovite seksualne edukacije“, kazao je Štulhofer.
Što je sveobuhvatno seksualno obrazovanje?
Prema smjernicama UNESCO-a sveobuhvatno (cjelovito) seksualno obrazovanje je proces poučavanja i učenja koji se temelji na kurikulumu i govori o kognitivnim, emocionalnim, fizičkim i društvenim aspektima seksualnosti. Cilj mu je educirati djecu i mlade ljude o znanjima, vještinama, stavovima i vrijednostima koje će ih osnažiti da bolje razumiju vlastito zdravlje, dobrobit i dostojanstvo. Ali i da razvijaju društvene i seksualne odnose pune poštovanja te da razumiju kako njihovi izbori utječu na vlastitu, ali i dobrobit drugih.
Kurikulum ne adresira samo kontracepciju i odgovorno seksualno ponašanje, već uključuje i ostale važne aspekte seksualnosti (npr. komponentnu roda –njen utjecaj na veze i rizična seksualna ponašanja, seksualna prava, komunikaciju, rodnu ravnopravnost, rodno – uvjetovano nasilje i sl.). Upravo zastupljenost dimenzije roda u tim programima jedna je od temeljnih odlika programa. „Ona se čini osobito važnom u sklopu prevencije seksualnog uznemiravanja i nasilja te senzibilizacije na razlike u rodnoj i seksualnoj ekspresiji“, kazao nam je Štulhofer.
U smjernicama stoji da je seksualnost kompleksna jer uključuje biološku, socijalnu, psihološku, duhovnu, religijsku, političku, pravnu, povijesnu, etičku i kulturnu dimenziju koja se mijenja tijekom života. U skladu s tim, pristup koji se bazira na sveobuhvatnom seksualnom obrazovanju stavlja seksualnost u širu perspektivu osobnog i seksualnog rasta i razvoja.
Svjetska zdravstvena organizacija u publikaciji „Standardi spolnog odgoja u Europi“ naglasila je da je sveobuhvatna seksualna edukacija „učenje o kognitivnim, emocionalnim, socijalnim, interaktivnim i fizičkim aspektima seksualnosti. Seksualna edukacija započinje rano u djetinjstvu i nastavlja se kroz adolescentno i odraslo doba. Cilj joj je potpora i zaštita seksualnog razvoja; postepeno obogaćuje i osnažuje djecu i mlade ljude s informacijama, vještinama i pozitivnim vrijednostima kako bi bili u mogućnosti razumjeti i uživati u vlastitoj seksualnosti, imati sigurne i ispunjujuće odnose te ih priprema za preuzimanje odgovornosti za vlastito i tuđe seksualno i opće zdravlje.“
Foto: Markus Winkler
Što kažu istraživanja o efikasnosti sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja?
Istraživanje, koje je dio već navedenih smjernica UNESCO-a, potvrdilo je da programi sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja temeljeni na kurikulumu doprinose odgođenom započinjanju spolnih odnosa, smanjenoj učestalosti spolnih odnosa, smanjenom broju seksualnih partnera, smanjenom preuzimanju rizika, povećanoj uporabi kondoma i povećanoj uporabikontracepcije. Dodatno, zaključuje da ovaj tip seksualnog obrazovanja ima pozitivne učinke, uključujući povećanje znanja o različitim aspektima seksualnosti, o odgovornom ponašanju, rizicima neplanirane trudnoće ili HIV-a i drugih spolno prenosivih bolesti. Na njihove smjernice referirala se i Dunja Mijatović, bivša povjerenica za ljudska prava Vijeća Europe.
Istraživanje „Three Decades of Reaserch: The Case for Comprehensive Sex Education“ pruža snažnu potporu sveobuhvatnom seksualnom obrazovanju u nizu tema, izvan već navedene promocije odgovornih seksualnih ponašanja. Kroz pregled relevantnih istraživanja u posljednja tri desetljeća ustanovljeno je da su efektivniji pristupi koji se bave širokom definicijom seksualnog zdravlja i zauzimaju pozitivne, afirmativne i uključive pristupe ljudskoj seksualnosti. Takvi pristupi poboljšavaju razumijevanje roda i rodnih normi, prepoznaju rodnu jednakost, smanjuju homofobiju, omogućuju bolje prepoznavanje seksualnog nasilja i njegovo smanjenje te imaju brojne druge pozitivne ishode.
I brojna druga istraživanja, kao i stručnjaci/kinje suglasni/e su da sveobuhvatno seksualno obrazovanje može povećati znanje o različitim aspektima seksualnosti, znanje o rizičnim ponašanjima te ih bolje prevenirati, da smanjuje broj maloljetničkih trudnoća te da promovira seksualno odgovorna ponašanja (1,2,3,4,5)
Programi koji se baziraju isključivo na apstinenciji nisu učinkoviti
Iz dostupne relevantne dokumentacije, istraživanja i komentara stručnjaka/inja, proizlazi da su programi koji se baziraju isključivo na apstinenciji nedovoljno efektivni u odgodi ulaska u spolne odnose, smanjenju broja seksualnih partnera/ica, ali i prevenciji spolno prenosivih bolesti.
Učinkovitiji su programi sveobuhvatne (cjelovite) seksualne edukacije koji imaju fokus na odgodi ulaska u seksualne aktivnosti te edukaciji o korištenju kontracepcije. Takvi programi povećavaju upotrebu kontracepcije i korištenje kondoma te smanjuju učestalosti seksualnih odnosa bez kondoma. Odnosno, imaju veći učinak na prevenciju spolno prenosivih infekcija i neplaniranih trudnoća.
Osim navedenog, takvi programi uključuju i ostale važne aspekte seksualnosti, kao što je i rodna dimenzija seksualnosti. Kako navodi Dunja Mijatović u svom tekstu, sveobuhvatna seksualna edukacija može pridonijeti „prenošenju snažnih poruka u korist ravnopravnosti žena i muškaraca, promicanju nestereotipnih rodnih uloga, educiranju o međusobnom poštovanju, pristanku na seksualne odnose, nenasilnom rješavanju sukoba u međuljudskim odnosima i poštovanju osobnog integriteta.”
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Ona su dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
“Sloboda je stalna borba” naziv je predavanja kojeg je održala Angela Y. Davis 7. lipnja 2024. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Moderirale su ga Karolina Hrga i Emina Bužinkić, a održalo se u sklopu suradnje Subversive Festivala, Multimedijalnog instituta i književnog kluba BOOKSA.
Te ugodne zagrebačke večeri lijeva se krema Zagreba, Rijeke, Beograda i okolice sjatila na plato ispred Lisinskog. Smiješilo se, fotkalo se, važno je bilo vidjeti i biti viđen. Oni koji su uzeli previše karata u naletu uzbuđenja, nakon što je objavljeno da dolazi Davis, su nekoliko dana prije predavanja panično pokušavali utopiti karte putem društvenih mreža. S razlogom – šteta je vlastitom nepažnjom onemogućiti nekog drugog da posluša Angelu Davis uživo. Unatoč inicijalnom interesu publike za predavanje, dvorana nije bila dupkom puna. Publika se, prošarana praznim sjedalima, do 19 i 30 namjestila na svoja mjesta i zadovoljenje političko-filozofskih potreba je moglo početi.
Tko je Angela Y Davis?
Angela Y. Davis crnačka je kvir aktivistkinja, filozofkinja, komunistkinja, marksistkinja, feministkinja, antikapitalistkinja i profesorica. Svojedobno (1970. godine) je bila na FBI listi deset najtraženijih bjegunaca/bjegunki. Provela je 16 mjeseci u zatvoru na temelju (i) kojeg iskustva je postala borkinja za ukidanje zatvorskog sustava. Surađivala je s Crnim panterama, protestirala je i zagovarala zaustavljanje ratova. I dalje je izuzetno angažirana na temu socijalnih pitanja, anti-ratnog diskursa i – jako važno – za prekid vatre u Gazi.
Očekivanja su bila visoka
Na stranicama organizatora objavljeno je kako će se Davis “u predavanju osvrnuti na svoj dugogodišnji aktivistički i teorijski rad koji je obilježilo promišljanje, organiziranje i djelovanje protiv historijski situiranog sistemskog rasizma i karceralnog nasilja u SAD-u. Ukazat će na specifičnosti sukonstitucije rase, roda i klase u doba neoliberalne globalizacije i u aktualnom političko-ekonomskom krajoliku, kojeg definiraju postojano bukteće ratne zone i podizanje zidova protiv naroda koji „teroriziraju“ Zapad. Takvim, interesno podržanim alibijem, danas se nasilno organiziraju izvlaštenja čitavih populacija koje žive pod čizmom rasizirane hijerarhije i kolonijalne vladavine. Naime, rasizam i kolonijalizam nisu samo isprepleteni kao konstitutivne dimenzije povijesnog međunarodnog razvoja modernih kapitalističkih društvenih formacija, već se danas suočavamo i s njihovim prerađenim te ažuriranim oblicima, sukladno uvjetima potpuno globaliziranog kapitalističkog svijeta.
U skladu s time, očekivanja su bila visoka. Angela Davis, ikona društvenooslobodilačkih pokreta, intelektualka neprikosnovene intersekcijske oštrice i gotovo cjeloživotna aktivistkinja stajala je ispred nas na pozornici. Obasjana reflektorima. Sve smo željno iščekivale da nam da odgovore na sva naša pitanja, uključujući ona za koja ne znamo da ih imamo. Čekale smo s nestrpljenjem da krene, da nam pojasni kako djelovati protiv historijski situiranog sistemskog rasizma i karceralnog nasilja (iako u Hrvatskoj pokret za ukidanje zatvora nije niti u začetku, a kamo li u poziciji traženja promjena). Meškoljile smo se u stolici i zadržavale dah kako bi bolje čule sve o sukonstituciji rase, roda i klase u doba neoliberalne globalizacije i u aktualnom političko-ekonomskom krajoliku, kojeg definiraju postojano bukteće ratne zone i podizanje zidova protiv naroda koji „teroriziraju“ Zapad.
Čekale smo nemoguće
Angela Davis okupljene je pozvala na minutu šutnje za Gazu. Poslušno smo šutjele, ova razina vlastite aktivacije za prekid genocida je unutar plastičnog prostora naše ugode. Nakon minute šutnje, očekivanja su bila još veća, kao i apetiti za diskurzivnim oboružavanjem politika koje živimo i s kojima se međusobno konzumiramo. No, moramo uzeti u obzir da je predavačica gospođa u osamdesetoj godini života i da na jednom predavanju, koliko god predavačica bila fantastično potkovana praktičnim i teoretskim znanjem, ne možemo dobiti recept kako spasiti svijet. No, trebalo je biti radikalnije – ne moglo, nego trebalo, kao što je to istaknuo i Goran Pećanac u svom statusu na omiljenoj nam zloj društvenoj mreži.
Krenule smo s minutom šutnje za Palestinu, završile smo na nizu pitanja i odgovora koji su bili više manje nekoherentni (za što su zaslužni svi koji su sudjelovali u tim razgovorima podjednako). Krenule smo s idejom transformiranja u revolucionarne borkinje do kraja večeri, završile smo u Cugu.
Foto: Anto Magzan
Važnost rasprave o identitetima
Disperzija borbi, kao i disperzija identiteta na kojima ta ista borba polaže svoje kamene temeljce, obilježila je večer. No, ono što je izuzetno važno jeste rasprava o identitetima u kontekstu sestrinstva, povezivanja, zajedničke borbe. Naime, identitet kao pojam se obrađuje kontinuirano, kako u formalnom, akademskom diskursu, tako i kroz aktivistička sijela, izraze solidarnosti (ali i izostanak izraza solidarnosti). Sve definicije su istovremeno i kompleksne i jednostavno, ali niti jedna se ne može okarakterizirati potpunom. To je pak posljedica složenosti identiteta kao promatrane odrednice.
Na primjer, Amarya Sen naglašava komponentu samoidentifikacije s drugima iz određene grupe, što pak dovodi u pitanje identitete koji su sami po sebi izolacijski u određenim kontekstima i ne funkcioniraju na razini grupe jer grupe naprosto nema. Što je identitet bez zajednice i društva unutar kojeg se manifestira, ako nema validnog para za usporedbu? Sen, nadalje, naglašava kontekstualizaciju identiteta i aktivacije ili pasivizacije nekog identiteta. Isto tako, identitet kojeg nosimo nam pomaže razumjeti i sebe u društvu, ali i društva kojeg smo mi dio.
U isto vrijeme, kroz kapitalistički moment prodaje osobe kao robe u različitim kontekstima, dolazimo do defragmentacije solidarnosti, odnosno gubimo uporišta za onu staru “jedan svijet, jedna borba” jer se naime svi držimo kao nezaliveni cvjetići kojima je najteže. Oppression olympics at its finest. Identitetske politike su svedene na individualna, intimna koprcanja u političkoj areni i izgradnje osobnih diskursa, ne za polugu promjene. I tu griješimo. Svi i sve. Revolucionarno smo izgubili politički potencijal revolucionarnog djelovanja kroz ispunjavanje rezultata i pokazatelja.
Iz pozicije razumijevanja da je identitet istovremeno opće mjesto kao što i nije opće mjesto, da je pregovorljiv, uvjetovan zajednicom, kontekstualizacijom i da je izgradnja i preuzimanje identiteta važan trenutak u izgradnju osobe kao zasebnog društvenog identiteta, nastavljamo s poveznicom na predavanje Angele Davis.
Nužnost intersekcionalnog promatranja opresije
Dakle, Davis se osvrnula na koji način katalizirati naše snage, što jesu naši identiteti i staviti ih u službu šire slike. Govorila je o nužnosti umrežavanja, o nužnosti intersekcionalnog promatranja opresije. Provela nas je kroz njezin put aktivizma. Objasnila na koji način svjetske sile djeluju u sprezi s globalističko kapitalističkim dionicima i drugim interesnim skupinama u Gazi. Tamo gdje se od 7. listopada 2023. godine provodi genocid. Dok mi u Lisinskom sjedimo, lupamo selfije i žalimo se kako Davis nije dovoljno radikalna.
U osam mjeseci, dok Izrael kolje i sakati, mi gledamo i ripostamo TikTokove i ne osjećamo da je propalestinska borba naša borba. Jer što, nije to naša ekipa? Mi smo ovdje, mi smo bijeli, mi smo srednja klasa. Čekamo od ponedjeljka da dođe petak, idemo ili ne idemo na Prajd, promišljamo o sniženjima, smijemo se Bartulici, ali većina nas ne testira vlastiti humanizam dok se djecu u Gazi pali za vrijeme ručka?
Ako nismo osobe s invaliditetom, a grupa osoba s invaliditetom upravo prosvjeduje jer nam gradovi nisu pristupačni ni za koga, ne samo za osobe koje koriste pomagala za kretanje, lupimo eventualno srce na objavi na omiljenoj nam zloj mreži. Eventualno. Nije naša borba, pomislimo. I nastavimo šetati i preskakati rinzole na putu do nekih socijalnih usluga koje možemo koristiti jer nas ne muči izostanak ili neadekvatna rampa.
Dok dostavljači prosvjeduju hladno naručujemo hranu preko aplikacija. Žao nam je jer je njima teško, ali njima je teško, ne nama, mi smo gladni. Nije to naš problem. Unatoč svemu što znamo o urušavanju radničkih prava, a nije da nismo osjetile na vlastitoj koži, oni su drugi. Apsorbirale smo koncept drugosti kao alata za kulturni odmak od prakticiranja solidarnosti.
S primjerima bi se moglo u nedogled.
Revolucionarni potencijal solidarnosti
Ono što je Angela Davis prenijela ovim predavanjem nisu ideje niti odgovori na pitanja, kao niti how-to popraviti svijet. Davis je prenijela mudrost revolucionarnog potencijala ideje solidarnosti u momentu kasnog kapitalizma koji nas jede. Je li nam to dosta? Vjerojatno nije.
Učenje je cjeloživotni proces. Možemo učiti tako da izađemo iz vlastite zone komfora i nanovo se povežemo s onima oko nas koji imaju viziju i energije. Tako da si držimo međusobno ljestve i izađemo kada u kutku naših misaonih procesa čuči ideja da je stajanje sa strane sramota. Možemo početi tako da sudjelujemo u Die-inu za Gazu, Prekidu programa i sličnim aktivnostima.
Možemo početi tako da se pojavimo na idućem prosvjedu osoba s invaliditetom, iako je super vrijeme za sjesti u hlad na kavu. Tako da prozovemo političke elite kada diskriminatorno valjaju gluposti i donose štetne zakone. Sve ovo ne znači da moramo ići preko vlastitih granica. Naprosto je nužno shvatiti da pitanja socijalne pravde nisu izolirana pitanja koja postoje sama za sebe. Intersekcionalnost nije buzzword i nekada je dovoljno samo pojaviti se.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!” kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Od danas je na snazi EU direktiva po kojoj će sve žene i djevojčice imati jednaka minimalna prava na zaštitu od nasilja. Neovisno o tome gdje žive u Europskoj uniji.
Procjenjuje se da nasilje nad ženama i nasilje u obitelji pogađa svaku treću od 228 milijuna žena u EU. Nova su pravila odlučna mjera protiv rodno uvjetovanog nasilja. Njima su uvedene mjere za sprečavanje silovanja i podizanja svijesti o važnosti pristanka na spolni odnos, zabranjuje se sakaćenje ženskih spolnih organa i prisilni brak. Uključuju i zabranu najraširenijih oblika nasilja na internetu, kao što su dijeljenje intimnih slika bez pristanka (uključujući uvjerljivi krivotvoreni sadržaj), uhođenje na internetu, uznemiravanje na internetu (uključujući nezatraženo slanje seksualno eksplicitnog materijala). Uključena je i specijalizirana pomoć žrtvama nasilja. Novim pravilima posebno će se pomoći žrtvama nasilja na internetu u državama članicama koje ta djela još nisu kriminalizirale.
Potpredsjednica za vrijednosti i transparentnost VěraJourová izjavila je: “Po prvi put u povijesti kriminaliziramo rodno uvjetovano nasilje na internetu, kao što je dijeljenje intimnih slika bez pristanka, uključujući uvjerljivi krivotvoreni sadržaj, koje je za mnoge žene noćna mora. Takvo nasilje često je razlog zbog kojeg žene napuštaju javni život. Nasilje na internetu stvarno je nasilje, a nasilje nad ženama problem je u svakom trenutku.”
HelenaDalli, povjerenica za ravnopravnost, dodala je: “Ova Direktiva nudi cjelovit odgovor raširenom problemu. Bavi se sprečavanjem rodno uvjetovanog nasilja, zaštitom i potporom žrtvama te odgovarajućim kažnjavanjem počinitelja. To je važan korak prema iskorjenjivanju nasilja nad ženama, protiv žena i nasilja u obitelji.”
Države članice moraju prenijeti Direktivu u svoje nacionalno pravo do 14. lipnja 2027. Više informacija dostupno je ovdje.
Centar za devojke iz Niša otvorio je prijave za sudjelovanje na Feminističkoj likovnoj koloniji koja će se održati od 22. do 28. srpnja u Sićevu.
Kolonija je pokrenuta na 110 godina od osnivanja prve Likovne kolonije u Sićevu, čija je osnivačica bila slikarica i humanitarka Nadežda Petrović. Cilj je osnažiti 10 mladih umjetnica za uključivanje feminističkih tema u svoj rad te omogućiti im zajedničko stvaranje i međusobno povezivanje. Uz to, želi im se osigurati javni prostor u kojem će izlagati svoju umjetnost.
Prijaviti se mogu umjetnice starije od 20 godina, iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Sjeverne Makedonije. Potrebno je poslati motivacijsko pismo i četiri rada u PDF ili JPG formatu na centarzadevojke@gmail.com. Rok za prijavu je 30. lipnja. O rezultatima će odabrane umjetnice biti obaviještene do 5. srpnja.
Žiri za izbor umjetnica čine:
Sanja Solunac – vizualna umjetnica i aktivistkinja
Bojana Fuzinato – vizualna umjetnica i kustoskinja
Tatjana Nikolić – Izvršna koordinatorica Centra za devojke
Marija Virijević – programska koordinatorica Centra za devojke
Tijekom događanja za sudionice će biti organiziran popratni program. Osiguran je smještaj (sedam noćenja sa svim obrocima), umjetnički atelje i potreban materijal te će se održati zajednička izložba. Putni troškovi će biti refundirani po dostavi putnih karata.
Sve sudionice će morati potpisati ugovor o suradnji, složiti se s pravilnikom rada te će tri rada nastala na koloniji ostaviti na lokaciji. Uz to, bit će dužne pročitati Rider koji će dobiti prije kolonije.
