Danas se obilježava Svjetski dan kontracepcije, s ciljem osvještavanja o metodama zaštite i važnosti odgovornog spolnog ponašanja.
Nedavna istraživanja ukazuju na zabrinjavajuću sliku u Hrvatskoj – manjak dostupnosti, rijetko korištenje i slaba informiranost o kontracepciji. U nedostatku adekvatne seksualne edukacije, mladi se najčešće oslanjaju na nepouzdane izvore informacija poput interneta. Time se povećava rizik od dezinformacija i neodgovornog ponašanja.
Znanje o kontracepciji u RH je u padu
Godišnja publikacija Europskog parlamentarnog foruma za seksualna i reproduktivna prava, Kontracepcijski atlas, u kojoj je analizirana informiranost, dostupnost i cjenovna pristupačnost kontracepcijskih metoda u 47 europskih zemalja, predstavila je razočaravajuće podatke za 2024. godinu. Hrvatska je pala na 37. mjesto s rezultatom od 47,3 posto. To je posebno zabrinjavajuće ako se uzme u obzir da je 2020. rezultat iznosio 59,3 posto. Ispred nas se nalazi Kosovo, Sjeverna Makedonija, Srbija, Albanija, Bugarska i Rumunjska. Od zemalja Europske unije lošije rezultate imaju samo Poljska, Mađarska, Cipar i Slovačka.
U sklopu kampanje, CESI upozorava da mladi u svakom slučaju uče o seksualnosti, samo je pitanje od koga i na koji način. U hrvatskim školama tema seksualnosti i reproduktivnog zdravlja obrađuje se kroz međupredmetnu temu “Zdravlje”. No, to se svodi na samo jedan sat godišnje. I daleko je od dovoljnog za prijenos potrebnog znanja. Teme poput rodnih stereotipa, ravnopravnosti, postavljanja i poštivanja granica te uvažavanja različitosti potpuno su izostavljene. S obzirom na to da Ministarstvo znanosti i obrazovanja podržava postojeći model učenja o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju, veliku ulogu u pokretanju pozitivnih promjena mogu imati gradovi.
Grad Zagreb je trebao predstaviti sveobuhvatan program seksualne edukacije za osnovne i srednje škole prije ljeta. No, konkretnih pomaka još uvijek nema. U ovom trenutku još nije ostvaren niti prvi korak. Odnosno, formiranje radne skupine.
LORI organizira osmo izdanje Festivala queer i feminističke kulture Smoquu. Održat će se od 10. do 12. listopada u Rijeci. Uključuje više od 45 umjetnika/ica i aktivista/kinja te 20 organizacija, kolektiva i inicijativa iz 10ak zemalja.
Na Smoqui vas očekuje više od 20 događanja na sedam lokacija u centru Rijeke. Događanja će se održavati ispred Gradske vijećnice, u RiHubu, ispred Palacha, u OKC Palachu, u galeriji O.K., u Art-kinu Croatia i u Pogonu kulture.
“Krovna je tema festivala Otpor i otpornost. Želimo ukazati na važnost očuvanja ljudskih prava u izazovnim vremenima. Kao i na snagu zajedništva i iznalaženja novih načina za ostvarivanje društvenih promjena“, poručuju organizatorice.
Što nas sve na Smoqui očekuje?
U zaista bogatom programu očekuju nas različite panel rasprave kao što je “LGBTIQ fobija u obrazovanju”, panel o interspolnosti i rasprava “Koje su mogućnosti i prepreke za LBTQ roditeljstvo?”. Razgovarat će se i o glasovima Romkinja, ženama koje su oblikovale feminizam u regiji, o queer iskustvima, o potrebama financiranja LGBTIQ pokreta, ali i o govoru mržnje i zločinima iz mržnje. Na programu je i filmska projekcija, queer lov na blago, različiti performansi društvene igre, Queer-UP Party i drag show.
Sva su događanja besplatna, a donacije se prikupljaju na Queer-UP partiju. Festival Smoqua postoji od 2017. godine. Sjecište je umjetnosti i aktivizma, mjesto na kojem zajedno propitujemo predrasude i borimo se za ljudska prava.
„Lubenica: hladna kao tvoja, a slatka kao tuđa žena“, natpis koji krasi barem jedan štand na tržnicama gotovo svako ljeto. Na prvi pogled, ova marketinška fraza mogla bi se doimati kao bezazlena igra riječi. Sočna dosjetka namijenjena izazivanju osmijeha u vrelim ljetnim danima. No, kao i lubenicu, treba joj se odstraniti kora i izrezati na dijelove da bi se otkrila njezina prava suština. Usporedba lubenice s ženama nije samo nevina šala – to je suptilan, ali snažan podsjetnik na duboko ukorijenjene rodne stereotipe u našem društvu, a koji se tiču žena, braka i muške požude.
Takva izjava prikazuje žene u braku ili partnerstvu kao emocionalno hladne i distancirane. Impliciraju da supruge s vremenom postaju nezainteresirane za svoje muževe. Ovakav prikaz ne samo da umanjuje složenost ženskih emocija, već i iskrivljuje sliku (i povijest) bračnih odnosa. Prikazujući ih kao lišene strasti i uzbuđenja. Istovremeno, idealizacija “tuđe žene” kao nečeg slatkog i poželjnog potiče ideju da su žene privlačne samo kada su nedostupne ili kada pripadaju nekome drugome. Ovaj vid objektivizacije svodi žene na razinu seksualnih objekata čija je vrijednost određena njihovom (ne)dostupnošću.
Fraza, također, normalizira ideju nevjere (prvenstveno muške), sugerirajući da su odnosi izvan (monogamnog) braka ili partnerstva uzbudljiviji i privlačniji od stabilnosti unutar njega. Stoga ovakva dosjetka ne samo da normalizira mušku nevjeru, već i umanjuje vrijednost braka/partnerstva kao međusobno odabranog zajedništva. Istodobno, ovakve izjave pojačavaju rodne stereotipe, stvarajući očekivanje (i opravdanje) da muškarci traže uzbuđenje i avanturu izvan svojih brakova/odnosa, dok žene ostaju lišene emocija i pasivne.
Na kraju, ta marketinška fraza ne govori samo o prodaji voća. Ona je odraz i doprinos toksičnom prikazu ženskih i muških uloga u društvu, stvarajući pritisak na žene da stalno ispunjavaju muška očekivanja. Takve šale nisu samo bezopasne. One perpetuiraju štetne stavove o ženama, sugerirajući da je njihova vrijednost definirana sposobnošću da zadovolje muške fantazije. Je li onda okus lubenice doista tako sladak? Ili je gorčina seksizma ono što ostaje nakon svakog zalogaja?
Rodne uloge na suncu: Tko je ovdje na plaži?
Dok razmišljate kakav okus ima lubenica, gotovo sigurno vas je asocirala na proteklo ljeto. Vrući dani i plaže savršeni su izgovor za reklame koje iskorištavaju privlačnost (ženskog) tijela u kontekstu opuštanja, slobode i užitka. Ono što bi u drugim vremenskim sezonama moralisti nazvali previše eksplicitnim, ljeti se percipira kao “normalno” i “prikladno”. Slike žena koje se osvježavaju pićem ili uživaju u sladoledu imaju skriveni erotični prizvuk. Kao da je konzumacija ovih proizvoda intimno povezana sa seksualnim zadovoljstvom.
Bez sumnje, svaki put kad bacimo pogled na ljetne reklame, čini se da nas podsjete na staru frazu: seks prodaje. Bilo da se radi o reklamama za sunčane naočale, rashladne uređaje, osvježavajuće voće ili ljetnu odjeću,slike atraktivnih tijela u oskudnim bikinijima obećavaju svijet bezbrižnosti i užitka. Ali što se doista prodaje? Nije to samo voće ili piće, već ideja da je žensko tijelo roba, objekt pažnje i požude. Ove slike sugeriraju da je konzumacija povezana s tjelesnim užitkom i seksualnošću, zamagljujući liniju između proizvoda i osobe.
Oglašivači bi mogli tvrditi da ovakve slike služe samo privlačenju pažnje, no posljedice su daleko šire (1,2). Ove reklame ne samo da pojačavaju nerealne standarde ljepote, već i učvršćuju stereotipne rodne uloge koje ograničavaju oba spola. Žene su prikazane kao pasivni, seksi ukrasi čija je jedina svrha da budu gledane i poželjne. Muškarci, s druge strane, prikazani su kao mišićavi heroji na plaži, naglašavajući snagu, moć i sposobnost zaštite. Oni kontroliraju situaciju, posjeduju samopouzdanje i osvajaju žene svojom prisutnošću. No, ovakvi prikazi nameću i muškarcima jednostrane uloge. Pritom im se stvara pritisak da uvijek budu jaki, dominantni i u kontroli. To može biti jednako štetno. Tako i muškarci postaju žrtve stereotipa koji im nameću očekivanja koja mnogi ne mogu ili ne žele ispuniti.
Paradoks feminizma: Napredak i korak nazad
Unatoč značajnom napretku u borbi za rodnu ravnopravnost i brojnim postignućima feminističkog pokreta, seksizam i dalje dominira u marketinškim kampanjama. Osobito tijekom ljetnih mjeseci. Iako mnoge tvrtke ulažu napore kako bi svoje reklame učinile inkluzivnijima i oslobodile se rodnih stereotipa, realnost je da seksualno sugestivne slike i dalje ostaju glavni adut za privlačenje pažnje. Ovaj paradoks feminizma, gdje se napredak u javnom diskursu o ravnopravnosti ne odražava u praksi, pokazuje koliko je duboko ukorijenjena ideja da “seks prodaje“. Odnosno, pokazuje koliko je teško istinski promijeniti ukorijenjene društvene norme.
Čak i zakonske regulative koje bi trebale suzbiti seksizam u oglašavanju često su nedovoljno stroge ili slabo provodive. Iako u nekim zemljama (1,2,3) postoje zakoni i smjernice koji zabranjuju seksistički sadržaj, regulacija često ostaje previše fleksibilna. Sankcije su, nerijetko, blage ili simbolične. Na primjer, oglašivači se često pozivaju na slobodu izražavanja i umjetničku slobodu kako bi opravdali upotrebu kontroverznih i seksističkih motiva u kampanjama. Osim toga, provedba postojećih zakona često ovisi o pritužbama potrošača ili civilnih organizacija. U praksi to znači da mnogi seksistički sadržaji prolaze nezapaženo ili ne budu pravovremeno sankcionirani.
Na taj način, marketinške strategije ne samo da nastavljaju perpetuirati štetne stereotipe, već ih dodatno učvršćuju u kolektivnoj svijesti, potkopavajući feminističke napore i vraćajući nas korak unatrag u borbi za istinsku ravnopravnost. Da bi se postigla stvarna promjena, potrebno je ne samo strože regulirati seksizam u oglašavanju, već i educirati društvo o važnosti rodne ravnopravnosti. Ali i poticati oglašivače da biraju etički osviještene i inkluzivne pristupe.
Vrijeme je za pravo osvježenje
Umjesto da se osvježavamo samo hladnim pićima i lubenicama, vrijeme je da ljetna sezona donese i osvježenje u načinu na koji razmišljamo o marketingu. Potrebne su nam nove ideje koje poštuju rodnu ravnopravnost, koje slave stvarnu ljepotu i raznolikost bez oslanjanja na zastarjele rodne stereotipe. Jer u društvu u kojem svi zaslužujemo više od statusa objekta, marketing također treba evoluirati i osnažiti stvarnu ljepotu i autentičnost. Pozitivni primjeri već postoje: kampanje koje uključuju različitost tijela, etničku pripadnost, dob i spolne identitete sve su češće (1,2,3). Takvi pristupi ne samo da doprinose ravnopravnijem društvu, već i grade dublju emocionalnu povezanost s potrošačima/icama. Upravo to dugoročno može donijeti veći uspjeh. A lubenica može ostati ono što je oduvijek i bila – samo sezonsko voće koje (gotovo) svi volimo.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Ovaj dan obilježavamo od 2004. godine, na 22. rujna. Spomen je to na tragičan događaj iz 1999. godine. Naime, tada je tijekom brakorazvodne parnice Mato Oraškić ubio svoju suprugu Gordanu Oraškić, njegu odvjetnicu Hajru Prohić, sutkinju Ljiljanu Hvalec, a ranio zapisničarku Stanku Cvetković.
Nažalost, realnost tijekom ove godine, a i svih prethodnih nam pokazuje da to nije slučaj prošlosti ili izolirani incident. Neprestano slušamo o novim femicidima i novim slučajevima nasilja nad ženama. Zato je važno stalno nanovo podsjećati da naša borba još traje. Ona neće prestati sve dok žene ne budu zaista zaštićene od nasilja i dok institucije ne budu mjesta koja su zaista sigurna za žene.
Donosimo vam pregled događanja kojima će udruge, inicijative i aktivistkinje diljem Hrvatske obilježiti Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Dugi ženski marš u Osijeku
Udruga Adela u nedjelju, točno na 22. rujna, organizira Dugi ženski marš kroz Osijek. Njime će se obići osječke institucije koje su zadužene za sigurnost i povjerenje žena (i ostalih) u sustav. Posvećen je svim ženama žrtvama femicida. Maršem se traži da suđenje policajcu Marku Smažilu koji je prije godinu dana ubio Mihaelu Berak bude otvoreno za javnost te se poziva na odgovornost vodstvo KBC-a Osijek u kojem je do prije koji dan radio ginekolog Zlatko Topolovec,nepravomoćno osuđen za silovanje pacijentice.
„Dugi ženski marš se tako zove ne zato što ćemo dugo hodati. Hodat ćemo oko 45 minuta i manje od dva kilometra. Dugi ženski marš je zato što naša borba traje dugo kroz povijest, traje sada i trajat će – ne znamo do kada. Valovita strelica koja se spaja s oznakom za beskonačno simbolizira upravo to – dugu, tešku, vrlo neizvjesnu i valovitu borbu žena za svoja prava. Ta borba nije gotova. Trajat će – dok traje“, poručile su organizatorice.
Marš počinje u 10 sati okupljanjem na Trgu Ante Starčevića. Kretat će se Kapucinskom ulicom i Europskom avenijom do osječkog Županijskog suda gdje će se ostaviti poruke i ruža. Nastavit će se ulicama kardinala Alojzija Stepinca i Bartola Kašića do Trga Lavoslava Ružičke i do Policijske uprave osječko-baranjske gdje će se opet ostaviti poruke i ruža. Na Trgu Lavoslava Ružičke ostavit će se poruke i tražit će se ostavke vodstva KBC-a Osijek. Organizatorice napominju da ne žele ići direktno pred bolnicu kako ne bi uznemiravale bolesne pacijente/ice.
Napominju da je marš znatno više od mirnog prosvjeda. „Njime se ne moljaka. Njime se odlučno zahtijeva. Maršem se jasno daje do znanja da se ide do kraja, da nećemo biti zadovoljne/i mrvicama. Maršem se traže korjenite, velike promjene. Ne samo one kozmetičke za skupljanje političkih i projektnih bodova. Maršem narod kaže da mu je dosta“, stoji u najavi organizatorica.
S tim porukama pozivaju se sve stanovnice i stanovnici Osijeka da napišu poruke institucijama kojima se žele obratiti, ponesu crvene ruže i marširaju ponosno, odlučno i dostojanstveno. Jer sve/i zaslužuju biti sigurne/i.
Prosvjedna akcija „Prestanite štititi silovatelje“ u 14 gradova i mjesta diljem Hrvatske
Ženska mreža Hrvatske najavila je prosvjednu akciju uoči Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Naime, u petak, 20. rujna u 14 gradova i mjesta diljem Hrvatske iskazat će se solidarnost sa ženama Osijeka i svim ženama koje trpe nasilje.
„Povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, skrećemo pozornost na ozbiljne propuste sustava koji doprinose kontinuiranom nasilju nad ženama“, poručuju organizatorice.
Napominju da je Toplovec radio u osječkoj bolnici dok se vodio kazneni postupak protiv njega. Kao i više od pola godine nakon prvostupanjske presude. Uklonjen je tek nakon velikih medijskih pritisaka koje su radile ženske organizacije iz Osijeka. Ali i nove prijave za napad.
„Institucije redovito zakazuju u pravovremenom reagiranju i sankcioniranju svih oblika nasilja nad ženama. U posljednje vrijeme suočavamo se s alarmantnim brojem slučajeva femicida, kojima su prethodili brojni propusti nadležnih tijela u sprječavanju eskalacije nasilja. Godinama upozoravamo na to da Hrvatska nema sustavan, strateški pristup prevenciji nasilja nad ženama“, poručuju iz Ženske mreže Hrvatske.
Prosvjednim akcijama zahtijevaju ostavke ravnatelja KBC-a Osijek, ministra zdravstva i odgovornih u Hrvatskoj liječničkoj komori. Traži se hitno usvajanje zakonskih izmjena i pravilnika kako bi se ovakvi slučajevi u budućnosti onemogućili. Traži se sustavan pristup borbi protiv nasilja nad ženama, usvajanje nacionalne strategije i donošenje zakona protiv svih oblika nasilja nad ženama. Kao i njihova stroga provedba. Uz to, traži se transparentnost u sudskim postupcima i javno objavljivanje presuda za nasilje nad ženama, uključujući slučajeve femicida.
Javne akcije će se održati u Zagrebu, Osijeku, Križevcima, Rijeci, Korčuli, Virovitici, Pakracu, Vukovaru, Belom Manastiru, Šibeniku, Korenici, Trogiru, Glini i Bjelovaru. Više o vremenima, lokalnim organizatoricama i rutama nalazi se na Facebooku Ženske mreže Hrvatske.
Obilježavanje Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama u zagrebačkoj Uraniji
Ženski filmski festival ovaj će dan obilježiti projekcijom filma Biserke Šuran„Prizori s mojim ocem“. Projekcija će se održati u nedjelju, 22. rujna od 11:00 do 14:00 sati u Uraniji. Osim filma, događanje uključuje koncerte Sare Renar i Nine Romić te panel diskusiju „Sva lica nasilja“ na kojoj će raspravljati Rada Borić, Sanja Sarnavka, Arijana Fridrih, Biserka Šuran i Mario Mažić.
Film „Prizori s mojim ocem“progovara o nacionalnosti, identitetu, ljubavi, snovima i žaljenju kroz putovanje kroz sjećanja Šuran i njenog oca u kojem proživljavaju prizore iz njihove domovine, bivše Jugoslavije. Ljubavna pisma, arhivski materijali i obiteljske anegdote pružaju publici uvid u obiteljske borbe kada su morali napustiti domovinu. Film je osvojio nekoliko međunarodnih priznanja, a i pobjednik je nagrade Mali pečat za najbolji film autora mlađeg od 35 godina na ZagrebDox-u prošle godine. Ulaz na događanje je slobodan.
Vidimo se na prosvjedinim akcijama, na marševima i na raspravama! Jer naša borba kontinuirano traje.
Prema najavama Ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, kao i Ministra rada Marina Piletića do kraja rujna* Vladi RH trebao bi biti predstavljen novi Zakon o strancima (1,2). Tome je prethodilo javno savjetovanje o izmjenama i dopunama Zakona. Ono je održano od 28. veljače do 14. ožujka i izazvalo je veliko zanimanje javnosti (1,2,3).
Zakonom o strancima obuhvaćene su sve osobe koje nisu državljani EU, Kneževine Lihtenštajn, Kraljevine Norveške, Republike Island i Švicarske Konfederacije, a imaju državljanstvo treće zemlje ili su osobe bez državljanstva. Njime se propisuju uvjeti njihovog ulaska, kretanja, boravka i rada u RH.
S obzirom na to da u Hrvatsku zadnjih godina pristiže veliki broj ljudi upravo iz tih zemalja, te prema statističkim podacima MUP-a broj izdanih dozvola za boravak i rad stranaca neprestano raste, ne iznenađuje značajan interes javnosti za odredbe novog Zakona.
Bitnu izmjenu ovaj Zakon doživio je 2021. kad je u potpunosti izmijenjen sustav odobravanja zapošljavanja stranih radnika i radnica. Naime, umjesto godišnjeg kvotnog sustava, uveo se sustav testa tržišta rada. To je izazvalo priličan broj negativnih reakcija (1,2,3). Takav sustav zapošljavanja zadržan je i u prijedlogu novog Zakona, no novim odredbama puno detaljnije se propisuju obaveze poslodavaca.
Što je novo u Zakonu?
Od poslodavaca će se tražiti da imaju određen omjer broja zaposlenih domaćih i stranih radnika/ica. Do sad je bila obaveza imati zaposlenog najmanje jednog državljana/ku RH ili s područja EU u kontinuitetu 6 mjeseci, sada će biti godinu dana. Također, strane državljane/ke neće moći zaposliti poslodavac koji je pravomoćno osuđen za kaznena djela iz područja radnih odnosa i socijalnog osiguranja te područja opće sigurnosti.
Uvodi se obaveza dostave dokaza o kompetencijama stranih radnika i za deficitarna zanimanja što dosad nije bila obveza. Za nedeficitarna zanimanja, svaki poslodavac koji zapošljava do 250 zaposlenika/ica može podnijeti samo recipročan broj zahtjeva za radne dozvole radnika trećih zemalja prema domaćim zaposlenicima. Konkretno, koliko zapošljava hrvatskih državljana, toliko smije zaposliti i stranih.
Najveća promjena odnosi se na dužnost poslodavca da izda novčanu zadužnicu za svakog državljanina/ku treće zemlje koji/a ulazi u Republiku Hrvatsku na temelju vize. To znači da kada radnik/ica dobije dozvolu za boravak i rad, ali ga hrvatski poslodavac na kraju ne angažira, ili mu uruči otkaz ne krivnjom djelatnika/ice, morat će u državni proračun uplatiti prosječnu mjesečnu bruto plaću. Iz toga će se potom financirati trošak povratka radnika/ice u matičnu zemlju. Da bi se ovakva jamstva osigurala, poslodavac koji namjerava zaposliti radnika/icu iz trećih zemalja (ne iz regije) obvezuje se unaprijed izdati zadužnicu u korist RH, Ministarstva unutarnjih poslova. Odnosno, obvezuje se dostaviti ju nadležnoj policijskoj upravi ili postaji.
Do sada su osobe pristigle iz trećih zemalja uz dogovorene poslove koje na kraju nisu dobile, ako nisu imale sredstava za povratak, ostajale u zemlji ilegalno ili bile deportirane na trošak države. No, sada će taj trošak snositi poslodavac.
Pokušaj da se doskoči nehumanom smještaju radnika/ica
Pored osnovnih radničkih prava: prijava, isplate plaće i naknada, Zakonom se propisuju i odredbe o smještaju u slučaju da ga osigurava poslodavac. To je novi propis jer do sad zakon propisuje samo smještaj sezonskih radnika. Navodi se da treba biti primjeren, a najamnina se ne smije automatski odbijati od plaće radnika/ice. Radniku/ici je, pritom, poslodavac dužan dostaviti ugovor o najmu ili istovrijedan dokument u kojem su jasno navedeni uvjeti najma za smještaj.
S obzirom na to da se u medijima često nalaze članci i izvješća o izuzetnom lošem i nehumanom smještaju (1,2), ova izmjena trebala bi ne samo osigurati minimum standarda, već i riješiti problem ilegalnih najamnina i svojevrsne getoizacije.
Dodatne uredbe
Bitna je i izmjena produženja radnih dozvola čime će se ograničiti agencijska potražnja za stalno novim radnicima i njihova fluktuacija. Radna dozvola za strane radnike/ice vrijedit će umjesto jedne, tri godine i bit će biometrijska.
Novim zakonom trebalo bi se uskladiti hrvatsko pravosuđe s Direktivom o EU plavoj karti. Ona omogućuje, pod određenim uvjetima, jednostavnije dobivanje dozvola za boravak i rad visokokvalificirane radne snage iz trećih zemalja. Prema posljednjim podacima Europske komisije RH izdala je 225 plavih karata u 2021. godini.
Iako zakonski nije obavezno, država će osigurati stranim zaposlenicima učenje hrvatskog jezika. Već je i izdala vaučere za tu svrhu. Tečaj će trajati oko 70 sati. Osim što će omogućiti polaznicima/ama upoznavanje jezika bitnog za kvalitetan rad – pogotovo iz perspektive zaštite na radu i osnovnih prava – trebao bi olakšati i integraciju u društvo.
Rodni aspekt zakona
Konačno, treba se osvrnuti i na izmjene koje se odnose na privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji. Njima se uvodi mogućnost odobrenja privremenog boravka maloljetnom djetetu čija oba roditelja imaju izdane dozvole za boravak i rad. Kao i maloljetnom djetetu samohranog roditelja koji ima izdanu dozvolu za boravak i rad. Time se navedene kategorija djece uvodi kao iznimka od norma.
Sadašnjim zakonom se boravak u svrhu spajanja obitelji omogućuje samo ako je državljanin/ka treće zemlje s važećom dozvolom za boravak i rad, a s kojim/kojom se traži spajanje u Republici Hrvatskoj, imao/la neprekidno najmanje godinu dana odobren privremeni boravak. Novim zakonom ako oba roditelja (ili samohrani roditelj) imaju dozvolu za boravak i rad, neće se trebati čekati godinu dana. U ostalim slučajevima ostaju iste uredbe kao i u sadašnjem zakonu.
Ovakva promjena svakako doprinosi poštivanju prava navedene kategorije djece na obiteljsko sjedinjenje. Međutim, svi ostali članovi uže obitelji (npr. bračni/izvanbračni partner ili djeca čiji jedan roditelj ima važeću dozvolu za boravak i rad) i dalje su ograničeni u sjedinjenju s državljaninom/kom treće zemlje. Barem prije isteka godine dana odobrenog privremenog boravka.
Reakcija na nove migracijske procese
Procjenjuje se da Hrvatskoj nedostaje oko 400.000 radnika. Naročito u primarnom sektoru građevine, turizma, ugostiteljstva i skladišnih poslova. Guverner HNB-a Boris Vujčićna sjednici Gospodarskog vijeća Komore Zagreb prezentirao je izvješće“Hrvatsko tržište rada – ograničenja, izazovi i mogućnosti”. U njemu se navodi da, prema anketi poduzetnika/ica, nedostatak kvalificirane radne snage i dalje je najvažniji ograničavajući čimbenik proizvodnje.
Državno zakonodavstvo ovim zakonom reagira na nove migracijske procese koji su Hrvatsku učinili useljeničkom destinacijom populacije iz udaljenih zemalja. Dosadašnji zakonski okviri uglavnom su obuhvaćali ekonomske migracije stanovništva okolnih država. I to pretežno na sezonskom radu. Kao takvi više nisu dostatni s obzirom na nove migracijske pravce i priljeva strane radne snage u RH.
Ostaje nam vidjeti hoće li novi Zakon o strancima poboljšati položaj stranih radnika/ica u RH. Posebnu pažnju će trebati obratiti i na načine na koje će se manifestirati rodni aspekti novih migracijskih tokova u kontekstu ovako izmijenjenog zakonodavnog okvira.
*18. rujna premjer Andrej Plenković rekao je da će zakon pred Vladu RH ipak u listopadu.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Ona su dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Ovogodišnja tema Festivala alternative i ljevice u Šibeniku(FALIŠ-a) bila je „Ravno do dna: slom civilizacije i što s njenim ostacima“. U tom tonu, zadnji dan festivala je otvorio razgovor „Tko se boji roda još“Lane Bobić, Lucije Marković i Grete Grakalić Rački koje su temi roda pristupile iz feminističke i teološke pozicije.
„Ono, naime, što se isprva činilo vedrim nebesima post-povijesti, ukazalo se njenim mračnim dnom, dok brzina kojom ova civilizacija na njega nastoji aterirati, dostiže svoju kritičnu razinu. Kako i na koji način pokušati kreirati alternativu ovom sunovratu, saznajte na ovogodišnjem FALIŠ-u“, napisao je u uvodnom tekstu programski voditelj festivala, Branko Sekulić. U narednim paragrafima prenijet ćemo koju su alternativu spomenutom sunovratu predložile Bobić, Marković i Grakalić Rakić.
“Rodna ideologija” kao prijetnja čovječanstvu
Njihov se razgovor, kako i same kažu, fokusirao na „ raščišćavanje frke oko roda“, a u tome su im pomogle bogate riznice feminističke i rodne teorije i prakse. Uvod je napravila Lana Bobić, teologinja, feministkinja i aktivistkinja koja je objasnila da bilo kakvo odmicanje od stereotipnih rodnih uloga ili od onog što se tradicionalno smatra muškim ili ženskim kako na fizičkoj, psihičkoj tako i na duhovnoj razini postaje povod dizanju moralne panike. Odjednom se čini da svijet nije u riziku od klimatske krize, zbog ekonomskog i nepravednog eksploatacijskog ili političkog poretka već zapravo prijetnja čovječanstvu postaje tzv. rodna ideologija.
Na to se nadovezala Lucija Marković, studentica politologije i aktivistkinja, s citatom Elizabeth Corredor koja kaže da rodna ideologija služi kao epistemološki i politički kontrapunkt emancipatorskim konceptima roda i seksualnosti. Marković je objasnila da nastanak diskursa rodne ideologije vežemo uz reakciju na predstavljanje pojma rod tijekom Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju 1994. i Međunarodne konferencije o ženama u Pekingu iz 1995.
„Iz krugova antifeminizma i kršćanskog fundamentalizma u SAD-u se javljaju snažni glasovi koji u rodu vide rastakanje prirode čovjeka i koji vrše snažan utjecaj na Svetu stolicu upravo na tim konferencijama. Za njih je rod velika prijetnja, zamka, koja će dekonstruirati ženskost i muškost, majčinstvo kao takvo i koja pod agendom borbe za ravnopravnost zapravo promiče pobačaj i homoseksualnost, a evo s razvojem pokreta do danas i tranziciju djece i mladih“, kazala je Marković.
Zaključila je da, ukratko rečeno, za radikalne desničare/ke feminističko dženderistički gej lobi je taj koji donosi apokalipsu.
Foto: Fališ
Antirodni pokreti i “rodna ideologija”
Danas imamo globalne antirodne pokrete koji ozbiljno utječu na globalne mape SAD-a i Europe, a najveći fokus imaju na tzv. rodnoj ideologiji. Kao što smo puno puta pisale, radi se o konceptu bez značenja i sadržaja, a služi kao sredstvo dizanja moralne panike.To je ključni pojam koji paletu različitih aktera poput ultrakonzervativaca svih zemalja, kršćanskih fundamentalista, ruskih oligarha i različitih političkih populista drži zajedno. Ili ako ćemo preciznije navesti neke ključne aktere tu su Željka Markić, Vladimir Putin, Viktor Orban, Marie Le Pen, Donald Trump i ostala ekipa koja konstantno diskriminira već ionako marginalizirane osobe.
Bobić je kazala da se diskursi „antirodnih pokreta“ baziraju na paradigmatskoj osnovi koja čovjekovu prirodu tumači kroz biološki esencijalizam i heteronormativnost, a u takvom tumačenju heteropatrijarhat postaje prirodan poredak stvari. Papa Franjo tvrdi da je rod ideološka kolonizacija, a Bobić pojašnjava kako je to upravo heteropatrijarhat i pita se je li bojazan od roda bojazan od dekonstrukcije tog heteropatrijarhalnog poretka.
Tko se boji urušavanja heteropatrijarhalnog poretka i tko od njega profitira?
Prema riječima predavačica, heteropatrijarhat je poredak u kojem su heteroseksualnost i tradicionalne rodne uloge norma. Od njega profitiraju institucije, strukture koje proizvode vrijednosti patrijarhata, dok zauzvrat imaju kontrolu nad određenim narativom. U prvom redu tu su ekonomske i političke elite. Panelistice naglašavaju da vladajuća klasa često ima benefite od društvenog statusa quo koji dobro služi kao diverzija od bitnih pitanja kao što su primjerice klimatska kriza. Religijske i kršćanske zajednice građene su na rodnoj hijerarhiji te je dekonstrukcija takvog poretka onda i dekonstrukcija odnosa moći u zajednici koja njeguje rodnu hijerarhiju.
Bez obzira što akteri antirodnih pokreta nisu nužno religijski, oni svoj diskurs grade na kršćanskoj antropologiji. Odnosno, ona ima važnu ulogu u oblikovanju tog diskursa. U njoj se zna tko je žena, kako izgleda, koje su njene uloge i kako izgledaju društveni odnosi između muškaraca i žena, a onda i svi drugi, s obzirom da se obitelj stavlja kao temeljna jedinica društva.
„Biblija se u našem diskursu dosta paušalno koristi kako bi se diskreditirale žene i da se osnaži heteropatrijarhat koji ima religijske korijene. Kad zbrojimo sav taj rad budemo uvrijeđene konzervativnim snagama na sceni koje vrlo lako izvuku neki citat iz konteksta i pokušavaju na taj način isfurati neki oblik mizoginije, diskreditiranje žena u javnom prostoru, ili osnaživanja tradicionalnih rodnih uloga koje nam štete“, objasnila je Rački.
Predavačice su se nadovezale na diskurs oko Marije Djevice za kojeg su zaključile da je jednako štetan kao i diskurs o Evi. Pojasnile su da su određeni autori smatrali da Eva nosi krivnju za pad čovjeka i njen lik tumačili kao prvu dezerterku od božanskog koja je isto tako požudom gonjena, koja se na požudu goni. Bobić se nadovezala na taj diskurs te se referirala na današnju situaciju kada određeni pokreti propagiraju čedno oblačenje žena jer „muškarce gone na požudu“.
„Eva je ta žena koja je svaka od nas, ona je paradigma žene, ona je kriva što je živa. S druge strane, kao paradigmu idealne žene imamo Mariju. Ona je ultimativna dobra djevojka, nedodirljiva, ona je danas zauzela ulogu fetišizirane svetice koja ima više nadljudskih osobina od samog Isusa“, kazala je Bobić.
Žena u privatnoj, muškarac u javnoj sferi
Nadovezale su se i na druga tumačenja, van Biblije, koja su također oblikovala poimanje žena i njihovu ulogu u društvu. Bitna karika u kreiranju slike o ženi bio je Aristotel čije se tumačenje ukorijenilo u Crkvi, raznim religijskim zajednicama, a to za posljedicu ima da se žena uvijek tumači kao objekt.
„Kod Aristotelove interpretacije je problem što je muškarac taj koji je postojan, racionalan, i zato njemu pripada javna sfera. Žena nije racionalna, nepostojana je, što će se kasnije kroz medicinu i neke druge grane zvati histerična. Čak imamo zapis da je žena nedovršeni muškarac“, objasnila je Bobić pojašnjavajući da se iz toga razvija antropologija kako je muškarac racio te njemu pripada javna sfera, a žena je emotivka kojoj pripada privatna sfera.
Foto: Fališ
U submisivnom modelu kršćanske antropologije niti muškarac niti žena nisu potpune osobe. Oni nadopunjuju jedno drugo na način da je muškarac taj koji je postojan, autoritet, a žena ima odgovornost brige, skrbi i majčinstva. Upravo percepcija majčinstva kao ontološke svrhe žene je problematična. Taj narativ je dodatno učvrstio papa Ivan Pavao II kazavši da je žena bez majčinstva propast ovog svijeta, civilizacije, raščovječenje čovjeka.
Kulturalno nasilje
Idući termin kojeg su odlučile razjasniti bio je kulturalno nasilje. Van direktnog i strukturnog nasilja, kulturalno bi podrazumijevalo svijet naših ideja, svjetonazora, osjećaja, misli.
„Mi se možemo složiti deklarativno da smo protiv nasilja, ali moramo biti realni i pogledati u društvu u kojem živimo u kojem se događa i koliko je ono učestalo. Treba sagledati što nam se događa na sudovima, u centrima za socijalnu skrb, i priznati si da određeni svjetonazori dominiraju ako dopuštamo npr. da na sudovima i dalje ženu okrivljavamo za nasilje koje je proživjela“, kazala je Bobić.
Rački se nadovezala s kompleksnosti situacije u kojoj je vjernica ta koja proživljava nasilje. Njenu situaciju otežava žrtva odgovornosti za obitelj te činjenica da se od žena traži trpljenje. Raspad obitelji se tumači kao odgovornost žene jer je njena odgovornost očuvanje obitelji i poretka koji na takvom tipu obitelji profitira.
Foto: Fališ
Religijska trauma
U religijskim zajednicama pojavljuje se tipična vrsta traume – religijska trauma. Ona je produkt duhovnog zlostavljanja i često je proživljavaju pripadnici i pripadnice LGBTIQ populacije koji proživljavaju koliziju religijskog i „queer“ identiteta, objasnila je Marković.
„Religijska trauma nije nešto što se događa preko bare u SAD-u, već se događa tu kod nas, u Hrvatskoj. Ljudi ne znaju da postoje različite protestantske, katoličke i slične zajednice koje provode prakse koje su iznimno opasne i stavljaju LGBTIQ populaciju u jako ugroženu poziciju“, naglasila je Marković.
Dodala je da je i sama 10 godina živjela u protestantskoj zajednici koja je imala tzv. Službu oslobođenja, što je sintagma za svojevrsni egzorcizam. Objasnila je da se u toj zajednici demonima i zlim duhovima nazivalo sve od depresije do lijenosti, prevelike senzualnosti koja je bila pripisana isključivo ženama, pa do demona transseksualnosti, homoseksualnosti, biseksualnosti itd.
„Ja sam prestala brojati koliko se takvih demona istjeralo iz mene. Unatoč tomu, nisam imala iskustvo istjerivanja demona kvira. To se, inače, zove konverzivna odnosno reparativna terapija, a praksa je koja u principu smatra homoseksualnost bolešću i cilj je preokrenuti bilo koju orijentaciju koja nije strejt u strejt“, kazala je.
Marković je podcrtala da njena bivša zajednica nije uspjela u svom naumu te da je danas ponosna pripadnica LGBTIQ zajednice. Ali i trn u oku zajednice koju je smatrala obitelji. Za kraj svog izlaganja naglasila je da je religijska trauma stvarna i često rezultira različitim mentalnim poremećajima, kompleksnim PTSP-om, a nerijetko i time da ljudi gube živote.
„Mladi kvir ljudi nemaju svoje mjesto pripadanja i doslovno gube živote. Ali mi smo tu i postojimo, i ne idemo nigdje“, zaključila je Marković.
Mora postojati radosna vijest u cijeloj ovoj priči
Bobić, Marković i Rački za portal reci.hr napisale su seriju tekstova pod nazivom Prema teologiji ženskog tijela. Bobić se u jednom trenutku našalila te prokomentirala kako su se toliko osnažile i probahatile da su napravile kulturpunkt jednom papi Ivanu Pavlu II te napisale manifest feminističke teologije ženskog tijela.
Postoji nekoliko ključnih stavki tog manifesta. Prva je užitak. Ako vjernici vjeruju da je Bog stvorio čovjeka, stvorio je i klitoris. A to je jedini organ na ženskom tijelu kojem je funkcija užitak. Istovremeno, njega ni dan danas nema u knjigama o anatomiji ženskog tijela. Iduća stavka je odgovornost koja obuhvaća pristanak koji je potpun, poštovanje prema tuđim granicama, informiranost. Pa ljubav prema tjelesnosti, seksualnosti, umnosti i duhovnosti – težnja je razbiti binarizam između uma i tijela. Iscjeljenje obuhvaća nadovezivanje na teologiju traume. Sestrinstvo i solidarnost manifestira se kroz uzimanje u obzir svih potlačenih. Zadnja stavka je znanje ili saznanje, a to je ljubav prema postavljanju pitanja.
Bobić je predavanje zaključila poznatim citatom iz Biblije da je Bog stvorio dan i noć. Pritom je poentirala da to ne znači da nisu stvoreni i zora, sumrak i još tisuću dijelova između dana i noći. Iz toga zaključuje da trebamo prihvatiti sve te dijelove dana, a ne samo dan i noć. Što je apsolutno prevedivo i na cijelu priču oko roda.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
