info@libela.org, Author at Libela

Predrasude o migrantima i nevidljive žene

Posted on June 12, 2024September 24, 2024 by info@libela.org

Republika Hrvatska jedna je od zemalja koja se stoljećima suočava s kontinuiranim odlaskom domicilnog stanovništva. Prema zadnjim podacima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH pretpostavlja se da trenutno oko 3.2 milijuna hrvatskih građana i građanki živi izvan domovine. Ipak, u novijoj povijesti svjedočimo obratnom pravcu migracija.

Počevši s velikom izbjegličkom krizom 2015. godine, Hrvatska se našla na ruti egzodusa velikog broja ljudi prema zemljama EU. Iako smanjenog obima, to migracijsko kretanje još uvijek je aktualno. S obzirom na to da se radi o geopolitičkoj situaciji koja obuhvaća migracije s drugih kontinenata i područja prema Europi, RH kao članica, ima obaveze provoditi zajedničke programe donesene na razini Europske Unije (1,2,3).

Migranti/ce pod zajedničkim nazivnikom

Migranti koji su regularno ili iregularno ušli u zemlju, azilanti, prognanici i izbjeglice, strani radnici/e na privremenom radu sa svim dozvolama – sve te osobe u svakodnevnom izričaju nazivaju se samo migrantima i taj nazivnik najčešće ima negativan predznak (1,2,3,4,5).

Sudeći prema medijskim napisima, stvara se slika da su migranti samo siromašni radnici i radnice iz tzv. trećih zemalja, najčešće iz Nepala, Filipina, Indije i Bangladeša (1,2). Iako se radi uglavnom o ekonomskim migrantima, dakle ljudima koji su pristigli u potrazi za boljim mogućnostima ostvarivanja osnovne egzistencije na prostor gdje im je to omogućeno, često ćemo naići na izjave i članke da je svrha njihovog dolaska ostvarivanje raznih povlastica. Pa čak i od Zorana Milanovića. Predsjednik RH je izjavio kako sad dolaze “migranti s računicom i želeći uzeti samo socijalnu pomoć”. Tim smo povodom odlučile preispitati nekoliko predrasuda vezanih za migracije.

Prva predrasuda – migranti uzimaju naše poslove

Dvije su glavne skupine stranih radnika u Hrvatskoj. Prva su državljani EU/EGP čiji su uvjeti boravka i rada u našoj zemlji određeni propisima i zakonima na nivou EU. Druga su državljani trećih zemalja. Njihovi uvjeti boravka ovise o utvrđenom statusu te je li on kratkotrajan, privremen ili je osoba stekla uvjet za dugotrajni boravak na osnovi petogodišnjeg neprekidnog boravka, azila ili supsidirane zaštite. Za reguliranje statusa državljana trećih zemalja nadležno je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova.

Ono što često uzrokuje kontroverzne reakcije pravo je na rad državljana trećih zemalja, a pogotovo situacija od kada je početkom 2021. postao važeći Zakon o strancima kojim je u potpunosti izmijenjen sustav odobravanja zapošljavanja stranih radnika jer se umjesto kvotnog sustava uveo sustav testa tržišta rada koji je zadržan i u prijedlogu novog Zakona.

Što to zapravo znači?

Ukratko, državljanin treće zemlje u RH može raditi s dozvolom za boravak i rad ili potvrdom o prijavi rada.

U slučaju dozvole za boravak i rad poslodavac je dužan provjeriti kod ureda Hrvatskog zavoda za zapošljavanje nalazi li se na domaćem tržištu tražena radna snaga. Tek kad se utvrdi da je nema – može zatražiti dozvolu za boravak i rad stranog radnika. Na taj način niti jedna osoba s istim kvalifikacijama ili radnim profilom prijavljena kao nezaposlena ne može biti zaobiđena u procesu zapošljavanja. One se izdaju na jednogodišnje razdoblje.

Potvrdu o prijavi rada državljaninu treće zemlje izdaje Ministarstvo unutarnjih poslova. Potvrda o prijavi rada radi izvršenja ugovorenih poslova može se izdati do 90 ili 30 dana u kalendarskoj godini. S takvom potvrdom može se obavljati samo posao za koji je potvrda izdana i kod poslodavca s kojim je zasnovao radni odnos.

Postoji i mogućnost zapošljavanja putem EU plave karte. Radi se o dozvoli za boravak i rad visokokvalificiranih radnika državljana trećih zemalja. Također, vrijedi samo za poslove za koje je izdana i samo kod poslodavca s kojim je zasnovan radni odnos.

Podaci nadležnih tijela

Prema podacima MUP, prošle godine u Hrvatskoj je izdano 172.499 dozvola za boravak i rad. Obuhvaćeni su sektori graditeljstva 68.912, turizma i ugostiteljstva 45.868, industrije 24.034, prometa i veza 11.497 te trgovine 5.126.

Od ukupnog broja izdanih dozvola, za novo zapošljavanje je izdano 112.981 dozvola. 40.660 dozvola je produljeno, te je izdano 18.858 dozvola za sezonske radnike.

Najveći broj dozvola izdan je državljanima slijedećih država:

Bosna i Hercegovina 38.236
Srbija 24.028
Nepal 23.493
Indija 15.627
Sjeverna Makedonija 13.412
Filipini 10.999
Kosovo 9.922
Bangladeš 8.749
Turska 5.067
Albanija 4.244

Migraniti/ce u potrazi za poslom najčešće dolaze posredstvom agencija za privremeno zapošljavanje. One funkcioniraju kao poslodavac i ustupaju radnike/ce drugom poslodavcu, a same isplaćuju plaću i naknade. Ili mogu funkcionirati kao agencija za posredovanje pri zapošljavanju čija svrha je pronaći radnu snagu koju će poslodavci sami zaposliti. Bitna razlika prema pravnom određenju je ta da se prva navedena agencija pod nadležnosti Zakona o radu. Za agencije koje samo posreduju u zapošljavanju provode se propisi Zakona o tržištu rada te Pravilnik o obavljanju djelatnosti u svezi sa zapošljavanjem.

Broj agencija rapidno raste. Prema Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike krajem ožujka 2024. bilo je registrirano 708 agencija za privremeno zapošljavanje i 629 agencija za posredovanje pri zapošljavanju. U 2022. godini ih je, primjerice, bilo upola manje. S obzirom na to da se dozvole rada i boravka izdaju za jednogodišnje razdoblje, što dovodi do velike fluktacije i da se radi o radnoj snazi koja obavlja teške fizičke poslove za minimalnu naknadu te ne poznaje zakone naše zemlje, prema medijskim napisima, mnoge agencije posluju nezakonito (1,2,3).

Što na to kaže Državni inspektorat?

Iz Državnog inspektorata, odnosno Sektora inspekcije rada, navode da prema odredbama Zakona o strancima u slučaju utvrđenog nezakonitog rada državljana trećih zemalja, inspekcija pokreće prekršajni postupak protiv poslodavca i odgovorne osobe, ali i državljana treće zemlje. Izriče se mjera zabrane obavljanja djelatnosti 30 dana. Također, navode i da će inspektor obavijestiti Ministarstvo unutarnjih poslova, Poreznu upravu i Ministarstvo financija radi poduzimanja mjera iz djelokruga tih tijela državne uprave. Ukoliko je utvrđen prekršaj, poslodavac je dužan prijaviti radnike na obvezno mirovinsko osiguranje. Počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada.

Novčana kazna iznosi 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika/cu. Odnosno, 6.630,00 eura ukoliko je prekršaj ponovljen višekratno u razdoblju od 6 godina. Zatekne li se državljanin treće zemlje bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, osim obustave rada, primjenit će se i mjere iz Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada.

Tijekom prva tri mjeseca ove godine, iz Državnog inspektorata potvrđuju da su obavili 42 inspekcijska nadzora nad agencijama. Utvrđeno je 27 prekršaja. Nadležnim je sudovima podneseno sedam optužnih prijedloga. Doneseno je šest prekršajnih naloga, kao i mjere privremene zabrane obavljanja djelatnosti. Naglašavaju i da su utvrđeni prekršaji obavljanja poslova privremenog zapošljavanja od strane pravnih osoba koje nisu evidentirane za navedene poslove, te su pri tome nelegalno ustupale radnike. U slučaju ovakvog prekršaja zabranjuje se 30-dnevno obavljanje djelatnosti, ali i podnosi optužni prijedlog nadležnom sudu.

S obzirom na to da su prema Zakonu o radu i drugim propisima iz područja rada i zapošljavanja državljani trećih zemalja izjednačeni s domaćim radnicima – ne vodi se posebna evidencija o tome koliko je povreda propisa vezano uz npr. prekovremeni rad, prijave na obvezna osiguranja, neisplatu plaće i dr. počinjeno u odnosu na državljane trećih zemalja naspram hrvatskih državljana.

Druga predrasuda – migranti dolaze po socijalnu pomoć i žive od nje

Naknadu koju bi strani državljanin/ka, koji ne dolazi iz zemalja EU, mogao ostvariti u RH ovisi o priznatom statusu i uvjetima za stjecanje određene naknade. Bitno je razlikovati naknade na osnovu boravka u RH i na osnovu Zakona o radu, odnosno Zakona o tržištu rada.

Nezaposlena osoba, stranac kojem je prestao radni odnos može tražiti ostvarivanje prava na novčanu naknadu pod istim uvjetima kao i hrvatski građani/ke ukoliko ima odobren privremeni boravak u RH. No, to se ne odnosi na sve strane radnike/ce. Odnosi se samo na one koji dolaze iz zemalja s kojima RH ima važeće ugovore o socijalnom osiguranju. A to su Australija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kanada, kanadska pokrajina Quebec, Sjeverna Makedonija, Srbija, Turska, Republika Koreja i Albanija.

Iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje dostavili su nam tablicu i podatke. Prema njima je od početka 2022. godine do danas nezaposlenim osobama strancima isplaćeno ukupno 874.886,23 EUR za novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti i to za 672 osobe.

Isplaćeno					Broj Osoba
	2022	2023	2024	Total		2022	2023	2024	Total
BOSNA I HERCEGOVINA	243.874,98 EUR	254.211,53 EUR	53.353,60 EUR	551.440,11 EUR	BOSNA I HERCEGOVINA	192	188	48	428
CRNA GORA	15.850,27 EUR	5.580,85 EUR	3.885,22 EUR	25.316,34 EUR	CRNA GORA	10	6	2	18
SJEVERNA MAKEDONIJA	46.317,86 EUR	43.588,09 EUR	3.511,08 EUR	93.417,03 EUR	SJEVERNA MAKEDONIJA	36	28	3	67
SRBIJA	81.664,14 EUR	100.209,43 EUR	21.584,18 EUR	203.457,75 EUR	SRBIJA	69	73	16	158
TURSKA	1.255,00 EUR			1.255,00 EUR	TURSKA	1			1
Total	388.962,25 EUR	403.589,90 EUR	82.334,08 EUR	874.886,23 EUR	Total	308	295	69	672

Stranci ostvaruju prava u sustavu socijalne skrbi sukladno priznatom statusu u RH. To mogu biti: stranac sa stalnim boravkom i dugotrajnim boravištem, osoba bez državljanstva, stranci s utvrđenim statusom žrtve trgovanja ljudima, te stranac pod supsidijarnom zaštitom, azilant i stranac pod privremenom zaštitom te članovi njihovih obitelji. Takve osobe imaju sva prava u sustavu socijalne skrbi kao i hrvatski državljani. Iznimno, osobi koja nema nijedan od navedenih statusa može se priznati pravo na jednokratnu naknadu.

Treća predrasuda – migranti dobivanju besplatno stanove

Azilantima i strancima pod supsidijarnom zaštitom, ako troškove stanovanja nisu u mogućnosti podmirivati vlastitim sredstvima, sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti smještaj osigurava Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine na rok od 24 mjeseci. Ovo međunarodno pravo ostvaruju samo osobe s već priznatim statusom, a ne podnosioci zahtjeva i trazitelji azila. Njima je smještaj osiguran u prihvatilištima.

Iako se u medijima piše da se „prazne kuće kako bi se iznajmljivale azilantima“ i/ili iznose teorije o smišljenom naseljavanju azilanata, odgovor nadležnog Ministarstva demantira takve navode. Za potrebe stambenog zbrinjavanja osoba s odobrenom međunarodnom ili supsidijarnom zaštitom ovo Ministarstvo trenutno raspolaže s 81 stanom. Od toga je 64 obnovljeno i opremljeno putem AMIF fonda.

Podaci koje smo dobili su:

2022. godine je useljeno 6 obitelji/14 osoba
2023. godine je useljeno 18 obitelji/53 osobe
2024. godine je useljeno 13 obitelji/17 osoba

Trenutno smještaj koriste 74 osobe u 34 stambene jedinice po cijeloj Hrvatskoj. Od 74 osoba, njih 36 je ženskog, a 38 muškog spola.

Burne reakcije izazvala je i Gradska skupština Grada Zagreba kad je donijela je 5. listopada prošle godine, Odluku o najmu stanova kojom se uređuju uvjeti, mjerila i postupci za davanje u najam stanova kojima upravlja Grad Zagreb. To je potaknulo medijske napise da će se u gradske stanove naseljavati migranti (1,2,3).

Naime, promjena u spomenutoj odluci se odnosi samo na osobe pod međunarodnom zaštitom koje sad imaju pravo aplicirati za gradski stan. To su osobe koje borave legalno u RH, odnosno Zagrebu, i priznat im je azilantski status ili su pod supsidijarnom zaštitom. Važno je napomenuti da im taj status ne omogućava bodovnu prednost, trebaju ispunjavati uvjete kao i svi ostali podnositelji/ce zahtjeva za najam gradskog stana.

S obzirom na to da još nisu izglasane nove cijene najma koje bi trebale biti poznate tijekom srpnja i da nije raspisan sljedeći natječaj za najam gradskih stanova, tek će se saznati koliko je osoba pod međunarodnom zaštitom apliciralo i koliko ih je uistinu zadovoljilo uvjete za pozitivno rješenje.

Četvrta predrasuda – azil dobivaju vojno sposobni muškarci

Tijekom predizbornih razdoblja o migrantima se pričalo kao o vojno sposobnim muškarcima kojima Hrvatska daje azil i/ili opasnosti koja prelazi naše granice (1,2,3).

Prema zadnjem Izvješću o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, u području migracija i međunarodne zaštite ukupno je 68.114 osoba koje su 2023. godine zatražile međunarodnu zaštitu. Od toga je muškaraca bilo 54.185 (80%), a žena 13.929 (20%). Od ovog broja obustavljeni su postupci za 6.298 tražitelja/ica zaštite odnosno 3.864 osoba muškog spola (61%) i 2.434 osoba ženskog spola (39%).

U prihvatilištima gdje su smještene osobe u postupcima traženja zaštite, identificirano je 49 žena i 15 muškaraca žrtava rodno utemeljenog nasilja. Oni su pretrpjeli seksualno, fizičko i psihičko nasilje, a osam žena tražiteljica međunarodne zaštite bile su izložene štetnim tradicionalnim praksama.

Azil je sveukupno odobren za 43 osobe, 25 osoba muškog spola (58%) i 18 osoba ženskog spola (42%) od čega je čak devet odobreno ženskim osobama zbog nasilja u obitelji.

Dakle, iako u zahtjevima za međunarodnu zaštitu dominiraju muškarci, azil je odobren tek neznatno višem postotku muškaraca, u odnosu na žene.

Žene i djeca su neprimjetni/e

Rasprava o migracijama se uglavnom bazira na muškarcima. Ipak, prema statističkim podacima – i migrantice čine određen udio u novim pravcima migracija te značajan udio u odobrenim azilima.

2022. godine Odbor ministara Vijeća Europe donio je Preporuku kojom su razrađena zaštita prava žena i djevojčica migrantica, izbjeglica i tražiteljica azila. U izradi Preporuke sudjelovao je i Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH. Prema Izvješću UNHCR- a krajem 2022. godine, 108,4 milijuna ljudi smatralo se međunarodnim migrantima. Prema organizaciji UN Women žene i djevojke čine približno polovicu njih, odnosno 49%.

Također, dokument EU Komisije kojim je postignut Sporazum o direktivi za borbu protiv nasilja nad ženama izmedju Parlamenta i Vijeća, a koji obavezuje i RH izazvao je reakcije javnosti navodeći da je jedna skupina žena izostavljena iz prava zaštite. (1,2,3) To su žene, migrantice bez dokumenata.

Ako žena, odnosno migrantica s tim statusom podnese prijavu za zlostavljanje, riskira da bude deportirana ili završi u zatvoru. Ponajviše jer nije usvojen prijedlog zabrane dijeljenja osobnih podataka zlostavljane žene migrantice bez validne dokumentacije, već je samo data preporuka o diskreciji, koja nije pravno obavezujuća.

Zaključno, kada se govori o imigrantima, nerijetko se zanemaruje činjenica da su i žene i djeca u migraciji, o čemu svjedoče i ranije navedeni podaci.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Ona su dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

‘Nisam bila svjesna koliko je put žena, posebno mladih žena, u politici kontroverzan’

Posted on June 6, 2024June 6, 2024 by info@libela.org

Nakon intenzivne kampanje na Parlamentarnim izborima, dojam je da su kampanje političkih opcija za Europski parlament znatno slabije. U sivilu s ponekim bljeskom, jedna se lista ipak istaknula. Radi se o nezavisnoj listi Nine Skočak iliti GEN Z listi. Dok u Europskom parlamentu sjedi manje od jedan posto mlađih od 30 godina, političari/ke često spominju mlade u kontekstu budućnosti nacija. No, njihov se glas rijetko čuje na mjestima političkog odlučivanja.

Upravo GEN Z lista, uvjerljivo najmlađa lista ovih izbora, želi da se u Europskom parlamentu počne razgovarati o temama koje su mladima bitne i koje zaista omogućavaju dostojanstvenu i održivu budućnost mladih. Nositeljica liste je Nina Skočak, politologinja i novinarka koja trenutno radi s Europskom komisijom u Briselu. Uz to, prati je više od 220 000 osoba na TikTok-u, a prošle je godine izabrana i kao prva ikad brand ambasadorica Europske komisije gdje je mladima približavala EU politiku. Uz nju kao nositeljicu, na listi su i mlade osobe s iskustvom u zastupanju interesa mladih kroz različite sektore, aktivističkoj borbi za ljudska prava i aktivnog rada na različitim segmentima održivosti.

Njihovi ciljevi sadrže četiri ključna područja – politike za mlade, održivu ekonomiju, digitalno društvo te ženska prava i prava ranjivih skupina. Zanimalo nas je kako je došlo do GEN Z liste, a pričale smo i o potrebama mladih, obrazovanju o rodnoj i spolnoj raznolikosti, menstrualnom bolovanju, „ružičastom porezu“, ali i poziciji kako mladih, tako i žena u politici.

S obzirom na to da ste nezavisna lista, morali ste skupiti barem 5000 potpisa u dva tjedna. Naveli ste na svom TikTok kanalu da taj proces nije bio uopće lagan. U 2024. godini i dalje je sve trebalo biti na papiru pa ste sve te papire sakupljali po cijeloj zemlji. Ipak, sakupili ste čak 8500 potpisa! Kako ste uopće došli na ideju „GEN Z“ liste? Jeste li to dugo planirali?

Tako je, izazovi su veliki, puno toga još nije digitalizirano i vrlo teško je djelovati bez ikakve terenske i financijske infrastrukture. Ipak, ljepota je u tome da nemamo taj teret i ustaljene obrasce stranaka nego apsolutnu slobodu. Naša lista je jedinstvena jer smo jedina opcija koja je okrenuta budućnosti umjesto prošlosti. To nas čini atipičnima u političkoj areni koja konstantno gleda unazad i to je bila jedna od mojih glavnih motivacija pri kreiranju liste. Samo prikupljanje potpisa bilo je baš izazovno, ali podrška koju smo primili bila je izvan svih očekivanja. Svaki potpis bio je potvrda da ljudi vjeruju u našu viziju i žele vidjeti promjene za koje se zalažemo.

U intervjuu koji ste dali za Lider, kazali ste da želite da EU ima konzistentan sustav konzultacija s mladima. Svi koji smo u nekom trenu radili u sektoru mladih, znamo da postoje različiti mehanizmi konzultacija s mladima, no sami prijedlozi sporo i rijetko dolaze na političku agendu. Na koji način planirate osigurati da se potrebe mladih nađu na političkoj agendi? Kako osigurati konzistentnost konzultacija?

To zahtijeva suradnju između različitih razina vlasti, institucija i organizacija civilnog društva, zbog čega je proces možda katkad spor. Ipak, postoje mnogi mehanizmi kroz koje zastupnik u Europskom parlamentu može djelovati po tom pitanju. Npr. razvijanje novih i podržavanje već postojećih EU strategija za mlade te naravno harmonizacija istih s nacionalnim politikama. Organiziranje europskog savjeta mladih s predstavnicima mladih iz svih država članica je vrlo korisno kao i suradnja istih s nacionalnim savjetima mladih.

Erasmus+, o kojemu smo pisali i u svom programu, je odlična prilika za poticanje mladih na savjetovanje kroz zanimljive i interaktivne projekte u koje bi se mogle implementirati konzultacije. Što se tiče same usporenosti procesa, tu su sada na raspolaganju i digitalne platforme koje omogućavaju stalan kontakt s mladima i prostor gdje se oni mogu obratiti, kao i razne ankete i upitnici, za koje bismo se zalagali da se još razvijaju i distribuiraju kroz EU kanale. Što se tiče proširenja na ostale razine djelovanja; tu je ključna suradnja sa školama i sveučilištima, organizacijama mladih, organizacijama civilnog društva koje se kroz projekte i fondove (EU fondovi, Erasmus, Europski socijalni fond za financiranje inicijativa) treba poticati na podizanje svijesti o ovom pitanju.

Vaš se program sastoji od četiri osnovna područja: politike za mlade, održiva ekonomija, digitalno društvo te ženska prava i prava ranjivih skupina. Kako ste detektirali da su baš to prioritetna područja za mlade?

Mi najbolje znamo s kakvim izazovima se suočavaju mladi, jer i sami njima pripadamo. Ipak, smatramo da se i ostale generacije bore sa sličnim problemima. Svakodnevno smo i sami dio razgovora koji se tiču daleko preskupih stanova, nesigurnosti naših podataka u kojima velike kompanije prelaze granice prikupljanja, u kojima su žene i ranjive skupine ugrožene rastom radikalne desnice… Nažalost, to je naša stvarnost i mi smo najbolja opcija za one koji dijele te strahove i žele promjenu u novom smjeru, a mislimo da takvih ima puno.

U cilju ženska prava i prava ranjivih skupina tražite strožu zakonsku regulaciju zaštite žena od seksualnog i fizičkog nasilja, te osiguravanje potpune zaštite prava LGBTQIA+ zajednice i ostalih ranjivih skupina. Navodite i obrazovanje o rodnoj i spolnoj raznolikosti. Upravo obrazovanje o navedenim temama je neprestano područje ideoloških borbi u RH. Trenutno je u tijeku i kampanja #Zaštošutimo 3.0. kojom se traže konkretni rokovi za vođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u zagrebačke škole. Ono bi uključivalo neke od stvari koje i vi navodite u programu – seksualno nasilje, rodnu ravnopravnost, LGBTQIA+ teme i sl. Kako nam politike koje se donose na razini EU mogu pomoći da djeca i mladi u RH konačno dobiju sveobuhvatnu edukaciju o navedenim temama temeljenu na znanstvenim i stručnim dokazima, statistikama, dokumentima i sl.?

Drago mi je da ste to pitali. EU strategija za rodnu ravnopravnost promovira ravnopravnost spolova u svim državama članicama EU, uključujući i Hrvatsku. Daje okvire i smjernice za uvođenje edukativnih programa u školama koji će podučavati djecu i mlade o ženskim pravima i ravnopravnosti spolova. EU ima i direktive koje osiguravaju minimalne standarde za zaštitu žrtava nasilja u državama članicama. EU fondovi za socijalnu inkluziju, fondovi poput Europskog socijalnog fonda Plus mogu se koristiti za financiranje programa i projekata koji promiču ravnopravnost i zaštitu LGBTQIA+ osoba te drugih ranjivih skupina. Da bi sve te politike bile učinkovito implementirane u Hrvatskoj, postoje razni mehanizmi, npr.; ključno je osigurati da hrvatski zakoni budu u potpunosti usklađeni s EU direktivama koje se odnose na zaštitu žena, LGBTQIA+ zajednice i drugih ranjivih skupina, ali ne samo to, nego i uspostaviti mehanizme za nadzor i provedbu zakona kako bi se osigurala njihova učinkovitost.

Integracija u kurikulum je krucijalna – uvođenje programa o ljudskim pravima, ravnopravnosti spolova i pravima ranjivih skupina u školski kurikulum, ali i obuka nastavnika – kako bi se osigurala kvalitetna edukacija. Isto tako, osigurati financijsku podršku organizacijama civilnog društva koje rade na zaštiti i promociji prava žena, LGBTQIA+ osoba i drugih ranjivih skupina te javna kampanja za podizanje svijesti (tu su društvene mreže itekako korisne, što god neki rekli) plus informacijski centri koji pružaju resurse za edukaciju javnosti o ovim temama.

U istoj točci programa tražite i plaćeno menstrualno bolovanje za žene koje osjećaju teže menstrualne bolove. Postoji li gdje takva praksa i na koji se način provodi?

Da, menstrualno bolovanje već postoji u nekoliko zemalja i korporacija širom svijeta u raznim oblicima. Npr. u nekim zemljama žene imaju pravo na uzimanje slobodnih dana za vrijeme menstruacije, ali poslodavci nisu obavezni isplatiti te dane, u nekima žene mogu samo obavijestiti svoje poslodavce o potrebi za slobodnim danom bez potrebe za medicinskim dokazom. Španjolska je uvela plaćeno menstrualno bolovanje – žene moraju dobiti liječnički certifikat koji potvrđuje potrebu za bolovanjem zbog teških menstrualnih bolova, a poslodavci su obavezni isplatiti te dane. Dakle – vi u većini slučajeva možete doći kod doktora, objasniti mu situaciji i tražiti bolovanje, ali veći problem je u stigmi koju to izaziva kod poslodavaca. Kada bi postojala snažnija javna kampanja i kada bi to bilo efikasno stavljeno na dnevni red, stvari bi bile drugačije – to je ono što mi želimo.

Da je menstruacija i dalje stigma, pokazuje i nedavno istraživanje Udruge Pariter koje je pokazalo da RH ima ozbiljan problem menstrualnog siromaštva. Više od 36% žena kupuje manje kvalitetne uloške jer su jeftini, štedeći tako na vlastitom zdravlju i ugodnosti, a više od 10% nema dovoljno potrepština tijekom menstruacije. Veoma blizu tog problema je i problem koji vi adresirate u kampanji – tzv. pink tax, čiju zabranu tražite. O čemu se točno radi i kako možemo riješiti navedene probleme?

Pink tax odnosi se na višu cijenu proizvoda i usluga koje su marketinški ciljane prema ženama u usporedbi s njihovim ekvivalentima koji se ciljaju prema muškarcima. Uklanjanje pink taxa važno je jer promiče ekonomsku ravnopravnost i sprječava rodno bazirano financijsko opterećenje. Želimo osigurati da proizvodi od običnih crnih čarapa pa do igračaka za djecu, nisu skuplji samo zato što su marketinški predstavljeni kao ‘ženski.’

EU može osigurati financijska sredstva za nabavu i distribuciju besplatnih menstrualnih proizvoda u školama, sveučilištima, javnim ustanovama i sl. kroz fondove kao što su Europski socijalni fond Plus (ESF+) ili npr. kroz direktive koje bi obvezale sve države članice da osiguraju besplatne menstrualne proizvode u javnim ustanovama. Isto tako, EU može predložiti harmonizaciju poreznih stopa na menstrualne proizvode kako bi se osiguralo da su te stope niske ili da se proizvodi oslobode poreza u svim državama članicama. Slično je i s uvođenjem direktive koja zabranjuje diskriminaciju cijena na temelju spola, EU ima mogućnost osigurati financijsku podršku onima koji proizvode bez pink taxa kroz programe kao što su Program za konkurentnost poduzeća i malih i srednjih poduzeća. Sigurno bi bilo korisno i organizirati konferencije i radionice za razmjenu najboljih praksi među državama članicama, a države članice trebaju prilagoditi svoje nacionalne zakone kako bi se uskladile s novim direktivama EU.

Mlada ste osoba i mlada ste žena. U političkoj areni nema dovoljno mladih osoba, a vidjeli smo da se i kvote o zastupljenosti žena neprestano krše. Uz to, već na dan konstruiranja Sabora, komentirala se odjeća ono malo žena koje čine novi saziv. Koliko ste vi često na udaru stereotipa i seksističkih komentara? I kako mlada osoba, i kao mlada žena.

Da, do sad nisam bila svjesna koliko je put žena u politici kontroverzan, a pogotovo mladih žena. Posebno kada se kao mlada žena kandidiram za visoku političku poziciju. Iskreno, vrlo je teško nositi se s tim pritiskom, no sada vidim koliko je ovakav angažman ustvari potreban. Trudim se da se s tim nosim održavajući profesionalnost i fokusirajući se na svoj rad i ciljeve. Vjerujem da rezultati i odlučnost mogu prevladati bilo koje predrasude i trudim se podići svijest o tome putem svojih društvenih mreža. Zašto me ne bi mogle zanimati i politika i moda? Čemu ili-ili?

**I za kraj – kako motivirati mlade (a i nas malo starije) da izađu na birališta? Kako srušiti mit da su ovo izbori koji nas se „ne tiču“?**

Ma svakako sve treba motivirati da izađu na birališta! Ne znam tko bi bio zadovoljan s političkom situacijom u kojoj se sve svodi na prepiranja, ego-natjecanja i podmetanja. Mislim da je ovaj intervju i odgovori ovdje dokaz koliko nas se EU svih tiče! Ako želite nekoga tko ima program i konkretne ciljeve, ako želite promjenu i vjerujete da su mladi budućnost – zaokružite 21. u nedjelju!

Sigurne smo da su vas odgovori GEN Z liste potaknuli na razmišljanje i aktivaciju. No, ako vam treba dodatni podsjetnik zašto je važno 9. lipnja izaći na birališta – kliknite ovdje.

Bh. povorka ponosa: volim da se ne bojim!

Posted on June 5, 2024 by info@libela.org

Peta povorka ponosa u Bosni i Hercegovini će se održati 22. lipnja u Sarajevu. Slogan je “Volim da se ne bojim”. Upravo kroz njega žele progovoriti o ljubavi koja je uvijek jača od straha i nasilja.

“Želimo ovim sloganom poručiti da VOLIMO da se ne bojimo šetnje kroz park sa našim partnerima_cama, druženju i neprešućivanju priča o našim životima, slobode u rodnom izražavanju, slobode i sigurnosti na radnom mjestu, u porodici i institucijama. VOLIMO da se ne bojimo biti ono što jesmo – autentične individue“, poručuju organizatori_ice povorke.

Peta Bh. povorka ponosa bavi se temom nasilja nad LGBTIQ+ osobama u Bosni i Hercegovini. Odnosno, teži približiti društvu koliko nasilje utječe na svakodnevno življenje slobodnog i autentičnog života LGBTIQ+ osoba.

“Bh. društvo je preplavljeno kulturom i naslijeđem nasilja. Većina građana i građanki proživljava neki oblik nasilja. Ono ne mora biti samo fizičko, može biti i verbalno, psihičko, ekonomsko, partnersko, institucionalno i slično. Kroz ovogodišnju temu Povorke želimo skrenuti pažnju na nasilje koje LGBTIQ+ osobe proživljavaju samo zbog toga što su LGBTIQ+ osobe. Želimo ukazati na nejednak tretman LGBTIQ+ osoba u javnom prostoru (ali i u privatnom) u odnosu na naše heteroseksualne sugrađane_ke. Ne umanjujući prisustvo nesigurnosti, straha i nasilja u cjelokupnom društvu, cilj nam je potaknuti dijalog i probuditi društvo kako bismo zajedno propitivali prostore gdje smo normalizovali određene oblike nasilja, te osvijestiti LGBTIQ+ zajednicu da jasnije prepozna nasilje, kao i da shvate da u svojim iskustvima nisu sami”, poručili_e su iz Bh. povorke ponosa.

Okupljanje je od 16 do 18 sati, protestni marš će se održati od 18 do 19 sati, a kulturno – umjetnički program od 19 do 21 sat. Za više informacija popratite kanale Povorke.

Mjesec ponosa

Osim povorke, održava se i Mjesec ponosa. Počinje, 13. lipnja izložbom umjetnice Une Mazrak i umjetnika Ismara Žalice pod nazivom “Čestitke, sramite se!”.

“Postavka je više doživljaj nego tipična izložba jer će materijal koji će biti izložen prikazivati stvarne uvrede, prijetnje i mrzilačke komentare u obliku ličnih poruka, postova i komentara upućenih LGBTIQ+ osobama. Ovaj iskustveni koncept pruža uvid u mržnju koja nas okružuje, ali također pokazuje da uvijek postoji svjetlo na kraju, a to su osobe koje šire ljubav, dobrotu i čine da se osjećamo sigurnim i da živimo bez straha. Kroz emotivno i intenzivno iskustvo govorimo o realnosti, suočavanju i pronalaženju snage, podrške i ljubavi“, poručili_e su iz Bh. povorke ponosa.

Cijeli kalendar Mjeseca ponosa:

Pridružite se borbi protiv nasilja. Za svijet u kojem VOLIMO bez straha!

Nemojmo dopustiti da nam se oduzmu teško stečena prava

Posted on June 4, 2024June 5, 2024 by info@libela.org

Za nekoliko dana će se održati izbori za Europski parlament. U prošlom sazivu (2019. – 2024.) imao je 705 zastupnika/ica, od čega je Hrvatska imala 12 zastupnika/ica.

Neposredni opći izbori se provode od 1979. godine, no posljednjih desetljeća legitimnost tog predstavničkog tijela u pitanje dovodi niska izlaznost. Na prvim izborima izlaznost je bila oko 62% i nju niti jedni kasniji izbori nisu dosegli. Od tad do danas izlaznost se kretala između 42 i 59 posto, a 2019. godine je zaustavljen trend pada izlaznosti (zabilježen u nekoliko prethodnih izbora) pa je na izbore izašlo nešto više od 50% birača i biračica u EU.

Hrvatska se nalazi u zemljama s izrazito niskom izlaznošću. U tri izborna ciklusa varirala je između 20 i 30 posto. Najveća je bila 2019. godine kada je na EU izbore izašlo neznatno manje od 30% birača/ica.

EU može pozitivno utjecati na nacionalne politike

Analitičari/ke i stručnjaci/kinje smatraju da se u RH radi o nezainteresiranosti i nerazumijevanju legitimnosti Europskog parlamenta. Neki od razloga nalaze se i u tomu što se nedovoljno jasno komunicira o tome što se radi na razini EU i koja je uloga njenih institucija u specifičnim procesima. Štoviše, ti se izbori često doživljavaju kao sekundarni. Pa se često ne smatra da se izlaskom na njih može potaknuti promjena.

Način na koji Europski parlament djeluje omogućava zastupnicima/ama da istaknu neke od njima važnih tema. Uz to, direktive, zaključci i odluke koje se na razini Parlamenta donose, odražavaju se na životni standard, slobode građana/ki, okoliš, dostupnost pojedinih usluga i sl. na razini svih država članica. Europski parlament s Vijećem Europske unije i Komisijom zajednički odlučuje o iznosu i raspodjeli sredstava godišnjeg proračuna. U ime građana provodi politički nadzor nad drugim institucijama Unije, a ima još brojne druge ovlasti.

Dio direktiva o kojima se raspravlja u Parlamentu i koje su izglasane kroz neki vremenski period obvezuju države članice da kreiraju relevantne nacionalne planove suzbijanja specifičnih problema, zaštite žrtava ili unaprjeđenja specifičnih procesa (ovisno o temi direktive). Tako odluke u tom predstavničkom tijelu direktno utječu na situaciju u državama članicama.

Specifičnost tih izbora je i da su više personalizirani od nacionalnih izbora. Svatko od nas može glasati za određenu osobu za koju želimo i smatramo da može predstavljati naše vrijednosti, interese i potrebe u Europskom parlamentu.

Važnost EU izbora za žene i rodnu ravnopravnost

Neke od tema o kojima se raspravlja u Europskom parlamentu su jednakost plaća, borba protiv nasilja nad ženama, rodno uvjetovano nasilje, sigurnost, zaštita od napada i diskriminacije rodnih manjina, seksualna i reproduktivna prava žena, žensko siromaštvo, trgovina ljudima i ostale teme važne za puno ostvarenje rodne ravnopravnosti.

Istraživanja na razini EU pokazuju da je jedna od tri žene, ili 62 milijuna žena, iskusila fizičko i/ili seksualno nasilje do 15 godine. Svaka druga žena ili 55% žena je bilo seksualno uznemiravano. Prema izvještaju WHO – a, gotovo trećina žena u svijetu, oko 27%, između 15 i 49 godine bile su u vezi u kojoj su doživjele fizičko i/ili seksualno nasilje od intimnih partnera. Rodno uvjetovano nasilje zabilježilo je porast u jeku COVID – 19 pandemije. To je dodatno motiviralo Parlament da se potakne rasprava o identifikaciji rodno uvjetovanog nasilja kao novog područja zločina (iako se, naravno, ne radi o novom zločinu) i da se uvidi njegova karakteristika da „nadilazi granice“.

U okviru obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama progovorilo se i o zaštiti djece koja su svjedoci ili svjedokinje tog nasilja. Naime, djeca u tim oblicima nasilja izložena su direktnim psihološkim i emocionalnim posljedicama koje to nasilje ima za njihov daljnji razvoj.

Puno se raspravljalo i o jednakosti u plaćama, ali i o sigurnosti LGBTIQ+ osoba. O online nasilju nad LGBTIQ+ osobama, ali i ženama, govorilo se kao o preslici rodno uvjetovanog nasilja koje se događa offline. Različite teme o kojima se raspravljalo možete pronaći ovdje.

Desni udar na rodnu ravnopravnost

Trenutno, kako i u RH, tako i u EU, raste snaga desnih i ekstremno desnih frakcija. Njihove politike i vrijednosti mogu biti prijetnja demokraciji, ljudskim pravima, rodnoj ravnopravnosti, kao i dostupnosti niza instrumenata, usluga i sadržaja.

Kad promislimo i osvrnemo se na desetak godina članstva naše zemlje u Europskoj uniji, jasno je da su određene politike na toj razini kao i mobilizacija specifičnih interesnih grupa utjecale na našu svakodnevicu. I pozitivno i negativno. Bez usvajanja legislativa i konvencija na razini EU, vjerojatno ne bi bilo ni nekih inicijativa i zakona koji (barem deklarativno) pokušavaju suzbiti rodno uvjetovano nasilje. Pitanje je i bi još postojala (kakva takva) sloboda odlučivanja i zaštita seksualnih i reproduktivnih prava žena. S druge strane, jačanje desnih frakcija u EU i teme koje oni donose na dnevni red, vrlo često postaju tema i na razini naše zemlje. A one najčešće izrazito negativno djeluju na prava žena i rodnih manjina.

Muškarci koji mrze žene

Vrijeme je da vidimo i kako su glasali predstavnici RH u prošlom sazivu Europskog parlamenta. Proučila sam stranicu „How they vote“. Provjerila sam što im je smetalo, za što im je bilo svejedno, kao i što su zagovarali. Njih 12 su činili: Ivan Vilibor Sinčić, Mislav Kolakušić, Biljana Borzan, Valter Flego, Sunčana Glavak, Romana Jerković, Predrag Fred Matić, Tonino Picula, Ladislav Ilčić (dio mandata Ruža Tomašić), Karlo Ressler, Tomislav Sokol, Željana Zovko.

Posebno problematičnim za dio zastupnika/ica su se pokazale rasprave i/ili direktive koje su uključivale rod, seksualna i reproduktivna prava i/ili LGBTIQ+ teme.

Tako je rodno uvjetovano nasilje posebno smetalo Ladislavu Ilčiću, pa je on glasao protiv minimalnih odredbi u zakonodavstvima i sankcijama u skladu sa standardima Istanbulske konvencije kako bi se kaznilo to nasilje. A poznato je i njegovo glasanje protiv prvih pravila EU za suzbijanje nasilja nad ženama. Ona su uključivala mjere za suzbijanje silovanja i podizanje svijesti o važnosti pristanka na spolni odnos, kažnjavanje prisilnih brakova i sakaćenja ženskih spolnih organa, cyber-flashing i specijaliziranu pomoć žrtvama.

Da mu nije samo rod i sve što kreće s njim problem, pokazuje i glasanje protiv jačanja primjene načela jednakih plaća. A ni uspostava minimalnih plaća u EU mu nije bila po volji. Kao ni ženska nezavisnost kroz poduzetništvo i samozaposlenje. Doduše, žensko siromaštvo ga je činilo suzdržanim. Nije imao neke značajne emocije spram 2030 EU agende kojom bi se radilo na suzbijanju siromaštva s fokusom na žene ili bi se eliminiralo porezno opterećenje na proizvode za higijenu žena. Za razliku od njega, njegova prethodnica Ruža Tomašić nije imala problem s digitalnom inkluzijom žena i djevojaka (digital gender gap). Ipak, LGBTIQ+ teme su je morile.

Za žene je tek neznatno bolji bio Mislav Kolakušić. On je uglavnom bio suzdržan po pitanjima ženskih prava i rodne ravnopravnosti. Bit će da mu to nije previše bitno. Doduše, nije mu se sviđalo da imaju jednaku plaću. Njegovom, odnedavno stranačkom, kolegi Ivanu Viliboru Sinčiću pitanja ekonomske jednakosti žena nisu bila problematična pa je glasao potvrdno. Ipak, rod je i njemu bio problematičan pa je na teme koje su ga uključivale bio suzdržan. Kao i kod Kolakušića, silovanja i sakaćenja žena nisu budila neku posebnu reakciju.

Kako su glasali predstavnici/e HDZ-a u Europskom parlamentu?

Europarlamentarci/ke iz redova HDZ-a (Glavak, Ressler, Zovko, Sokol) su uglavnom glasali za, osim ako bi nešto bilo jako „rodno problematično“ ili uključivalo LGBTIQ+ tematiku – onda bi dio njih bio suzdržan. Ipak, protivili su se seksualnim i reproduktivnim pravima u EU koja su uključivala pristup sigurnom i legalnom pobačaju, odbacivanju oporezivanja menstrualnih proizvoda, odbacivanju barijera za ostvarenje seksualnih i reproduktivnih prava u zdravstvenim sustavima i ostalo.

Važno je izaći na izbore i stati u zaštitu teško stečenih prava

Kroz navedene primjere, vjerujem da je dovoljno jasno kakve su vrijednosti i pozicije zagovarali trenutni zastupnici i zastupnice.

Najave su da bi budući saziv mogao biti desniji i posljedično ugroziti naša teško stečena prava. Stoga, važno je u nedjelju, 9. lipnja, izaći na izbore. Glasno reći da nećemo dopustiti da nemamo pravo na izbor da odlučujemo o vlastitom tijelu. Da želimo zaštitu svih osoba od svih oblika nasilja i da želimo da počinitelji budu kažnjeni za rodno uvjetovano nasilje. Reći da nam genitalno sakaćenje nije nebitno. I da želimo jednake plaće za posao iste složenosti. Glasno reći da želimo biti ravnopravni/e u svim područjima života. Važno je pokazati da nam kršćanska baština ne može diktirati koja su prava u redu, a koja nisu. Da pod zaštitom obitelji i života se ne mogu ugrožavati prava i životi drugih ljudi. A i da ne mislimo da su rodne manjine društveni eksperimenti.

Ako mi nećemo iskoristiti svoj glas i stati u obranu vlastitih prava, netko drugi će odlučiti hoće li nam ih uskratiti.

Štrajk u vrtićima u Vrsaru i Funtani, Slunju i Biogradu na Moru

Posted on May 30, 2024 by info@libela.org

Članice Sindikata obrazovanja, medija i kulture (SOMK), odgajateljice i druge radnice dječjih vrtića u Vrsaru i Funtani, Slunju i Biogradu na Moru već su nekoliko tjedana u štrajku i nalaze se u teškom položaju.

Unatoč tomu što se radi o zakonitim štrajkovima, izložene su zastrašivanju i različitim metodama pritiska. Iz SOMK-a poručuju da je štrajk pokrenut zbog odbijanja kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora, te zbog neispunjavanja zakonom propisane obveze izjednačavanja plaća radnika/ica u dječjim vrtićima s plaćama radnika/ica u osnovnim školama (članak 51. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju).

Štrajk po gradovima (priopćenje SOMK-a)

U Vrsaru je načelnik općine Ivan Gerometta, kao predstavnik osnivača Dječjeg vrtića „Tići“, tijekom kolektivnih pregovora odbio zahtjev sindikata za povećanjem plaća kako bi se one, sukladno zakonu, izjednačile s plaćama zaposlenih u osnovnim školama. Nakon neuspješnog mirenja, radnice su započele štrajk 6. svibnja.

U Slunju je gradonačelnica Mirjana Puškarić odbila inicijativu sindikata za kolektivnim pregovorima. Iako su u procesu mirenja usuglašene odredbe kolektivnog ugovora, pri čemu su članice SOMK-a napravile ustupak i privremeno pristale na visinu plaća po koeficijentima iz stare uredbe koja ureduje plaće u javnim službama, Grad Slunj je neočekivano prekinuo mirenje i odbio potpisati kolektivni ugovor. Štrajk je započeo 6. svibnja. Grad ga je pokušao zaustaviti tužbom protiv sindikata, no Županijski sud u Karlovcu je štrajk proglasio zakonitim.

U Biogradu na Moru, gradonačelnik Ivan Knez odbija kolektivno pregovarati i potpisati kolektivni ugovor. Uz to, najavio je i privatizaciju javnog gradskog vrtića. Iz SOMK-a kažu i da provodi različite metode neprimjerenog i nezakonitog pritiska i zastrašivanja radnica koje su u štrajku. Nakon neuspješnog mirenja, štrajk je počeo 13. svibnja. Pokušalo ga se zaustaviti, no kao i u ranijem slučaju – Županijski sud u Zadru je štrajk proglasio zakonitim.

Posebno je teška situacija sa štrajkom u Biogradu na Moru

Od početka štrajka na ulaz u dječji vrtić u Biogradu postavljeni su zaštitari. Prvi dan štrajka predstavnicima SOMK-a nije bilo dopušteno posjetiti članice u štrajku. Prema Sindikatu, njih 19 je zatvoreno u malu prostoriju od 28 m2, bez dovoljno mjesta za sjedenje. Uz to, zabranjen im je pristup ostalim prostorijama u vrtiću i razgovor s roditeljima.

“Prije nekoliko dana v.d. ravnateljice vrtića čak je pozvala i policiju, iako nije jasno iz kojeg razloga, osim zastrašivanja radnica u štrajku, a istog dana najavljeno je i isključenje s rada devet radnica u štrajku. Ovo su samo neki od niza različitih pritisaka i zastrašivanja radnica koje se nalaze u zakonitom štrajku, uslijed kojih su sve one u psihički vrlo teškom stanju, a dvije su zbog toga završile i na bolovanju“, kazali su iz Sindikata.

Osporavanje prava radnika i kršenje prava na štrajk

Poručili su i da se u sva tri slučaja radi o osporavanju prava radnika/ica na kolektivno pregovaranje i štrajk. Ono je zajamčeno Ustavom RH, Zakonom o radu i konvencijama Međunarodne organizacije rada. A radi se i o kršenju Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju.

Ovo je djelatnost u kojoj dominantno rade žene. Poslovi koji su od iznimne društvene važnosti, ali i s vrlo zahtjevnim uvjetima rada. Plaće su u velikom broju gradova i općina niže od plaća usporedivih zanimanja u javnim službama, unatoč zakonskoj obvezi njihova izjednačavanja.

“S obzirom na sve navedeno, smatramo da se radi o situaciji i pitanju čija važnost nadilazi isključivo lokalnu razinu. Osim na položaj samih radnica koje su u štrajku, ova situacija ima šire reperkusije i na pravo svih radnica i radnika u Hrvatskoj na kolektivno pregovaranje i štrajk, ali i na opći položaj žena na tržištu rada“, poručuju iz SOMK-a.

Štrajk u Biogradu 27. svibnja

Uoči štrajka u Biogradu, u ponedjeljak 27. svibnja, gradonačelnik Knez je pred zgradu gradske uprave postavio niz panoa uvredljivog sadržaja, kojima vrijeđa i izruguje Sindikat obrazovanja, medija i kulture i njegovu predsjednicu, a posljedično i sve članice SOMK-a zaposlene u Dječjem vrtiću Biograd na Moru. Na njima je pisalo “Manipulatorica”, “Mama ja sanjam gospođu Božicu, Jeli ona strašna ??” i sl.

S obzirom na sve navedeno, SOMK je poslao i pismo predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću. U njemu navode da gradonačelnik Biograda na Moru djeluje suprotno programu HDZ-a za EU izbore i programu Vlade RH. Uz to, apelirali su na Plenkovića da se osobno uključi u rješavanje ovog problema i time pokaže vjerodostojnost HDZ-a.

Razgovori u Vrsaru se nastavljaju u petak, 31. svibnja. Idući prosvjed zakazan je u Slunju, u utorak 4. lipnja, u 14:00 sati.

Priziv savjesti: enciklike i čl. 41 Ustava RH

Posted on May 29, 2024 by info@libela.org

Dekriminalizacija pobačaja i CEDAW

Francuski je parlament dekriminalizirao pobačaj izglasavši 17. siječnja 1975. godine Zakon o voljnom prekidu trudnoće, zvan Loi Veil. Ime je dobio po Simone Veil, ministrici zdravstva, u konzervativnoj vladi kojoj je na čelu bio Jacques Chirac. Predsjednik republike tada je bio Valéry Giscard d’Estaing. Odluci su prethodile žestoke borbe i javni prosvjedi, ali i zahtjev profesije da se pobačaj dekriminalizira. Glasovit je tzv. Manifest 343. u kojem piše:

Milijun žena abortira svake godine u Francuskoj. One to čine u opasnim uvjetima, zbog tajnosti na koju su osuđene, a taj je postupak, kad se obavlja pod liječničkom kontrolom, jedan od najjednostavnijih.

Društvo te milijune žena prisiljava na šutnju. Izjavljujem da sam jedna od njih. Izjavljujem da sam abortirala. Kao što tražimo slobodan pristup kontracepcijskim sredstvima, tako tražimo i slobodan pobačaj.

U umu svake žene morale bi odzvanjati riječi manifesta objavljenoga u tiražnom tjedniku Le Nouvel Observateur, 5. travnja 1971. Potpisale su ga mnoge znane i neznane žene, među njima i Simone de Beauvoir koja je i napisala konačnu verziju proglasa.

Satirički časopis Charlie Hebdo nazvao ga je “Manifestom 343 drolje”. Njegovo objavljivanje prethodilo je procesu u Bobignyu gdje se sudilo silovanoj maloljetnici MarieClaire Chevalier koja je abortirala. Ona je oslobođena. Ponajprije zahvaljujući hrabroj odvjetnici, nedavno preminuloj Giselle Halimi i izvanrednoj podršci javnosti. Uslijedile su samooptužbe liječnika i u Francuskoj i u Njemačkoj da rade pobačaj i da će ih i dalje raditi, usprkos zapriječenim kaznama zatvora. Sedamdesetih godina XX. stoljeća pobačaj je konačno dekriminaliziran u većini razvijenih zemalja, ali i u mnogim zemljama u razvoju. Strože zakonodavstvo ne povezuje se s nižom stopom pobačaja. Polovica pobačaja u svijetu pobačaji su u nesigurnim uvjetima (u razvijenim zemljama takvih je oko 6%) i svi su odgovorni za 13% maternalnih smrti.

Problem diskriminacije žena, posebno u reprodukcijskom smislu, nije bitno umanjen donošenjem temeljnih deklaracija i konvencija o ljudskim pravima. Donošenjem Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (CEDAW, Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women), postavljeni su temelji za stvarnu rodnu ravnopravnost, ali i pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Konvencija je usvojena u UN-u 1979 godine, a stupila na snagu 1981. godine. Govori o odgovornosti država-članica za uklanjanje diskriminacije žena, između ostaloga, i u području zdravstvene zaštite. Članak 16. (1) e) Konvencije daje ženama jednaka prava na slobodno i odgovorno odlučivanje o rađanju djece, te pristup informacijama, edukaciji i sredstvima koja im omogućuju korištenje ovog prava.

Enciklika “Evangelium vitae”

Sveta Stolica i njen tadašnji poglavar papa Ivan Pavao II objavljuju 1995. encikliku „Evangelium vitae“ nastojeći utjecati na vjernike da ne poštuju sekularnu legislativu u vezi sa ženskim reproduktivnim pravima:

73. Pobačaj i eutanazija takvi su zločini da ih nikakav ljudski zakon ne može ozakoniti. Ne postoji obveza savjesti da se poštuju takvi zakoni. Umjesto toga postoji čvrsta i jasna obveza da im se suprotstavi prizivom savjesti.

Enciklika je u jasnoj opreci sa sekularnom legislativom, a uvođenje “priziva savjesti” poziv je na nepoštovanje sekularnog poretka, zajamčenoga Ustavom.

Njezina vrlo ozbiljna retorika, zapravo izravna naredba vjernicima, pravi je i nedvosmislen pokušaj intervencije i upada u sekularnu strukturu države. I to najprije u njen najvažniji segment, a to je zakonodavstvo. A politička klasa i interesne skupine takvu retoriku prihvaćaju, manipulirajući osjećajima vjernika ili tihom ugradnjom religijskih stavova u legislativu.

Čl. 41: Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države

U navedenom članku Ustava RH stoji:

„Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima. U svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.“

Sretna sam što živim u sekularnoj zemlji, zemlji koja nije teokracija. Sretna sam i kao žena i kao ginekologinja. Ustav izričito navodi da je Hrvatska sekularna država. Zakoni sekularni, no okruženje religijsko. Političke elite slušaju propovijedi s oltara ostavljajući „drugotnima“ da se izbore za jednakost. Urušeni totalitarni režimi ili kvazidemokratski režimi ostavljaju prazninu. Manjina se bezobrazno bogati, siromašni su sve siromašniji, uz sve više zakona koji govore o individualnim pravima, o ljudskim pravima pa i slobodi vjeroispovijedi.

Rasprava o prizivu savjesti u reproduktivnoj medicini s negativnim implikacijama u provođenju zdravstvene zaštite upravo zbog prakticiranja priziva, skreće se prečesto na raspravu o pobačaju iz katoličke vizure. Seksualnost i seksualni užitak, svrhovit sam po sebi, kršćanstvu je neprihvatljiv bez obaveze prokreacije. Stoga, religijski stavovi u vezi s reproduktivnim pravima ne čude. Oni su samo dokaz da religijskoj fikciji i dogmi nema mjesta u medicinskoj znanosti.

Rasprave o prizivu savjesti u medicini posebno su žustre kada se govori o pravu na život zigote, embrija, fetusa. Partikularni neznanstveni stavovi, najčešće religijski, donose ogromnu štetu proglašavajući abortus ubojstvom i izjednačujući priziv savjesti u mandatornoj vojnoj službi s prizivom savjesti u vezi s pobačajem.

Niti jedan međunarodni ili europski humanitarni pravni akt ne priznaje ljudska prava plodu u maternici žene nego tek čovjeku koji je rođen. Žena koja se u ovim raspravama jedva spominje, subjekt je svih temeljnih ljudskih prava i ona joj se ne mogu oduzeti niti ograničiti zbog trudnoće.

Život kao kontinuum s gametama koje nose informacije generacijama pokazuje da nema bitne razlike između zigote čovjeka, psa ili morskog crva i svaka od tih zigota ima jedinstveni broj kromosoma. Mogućnost preživljavanja fetusa izvan tijela žene diktira tehnologija, a anatomske strukture razvijaju se prema evolucijskoj, genetskoj uputi. Kortikalna analiza osjetilnih podražaja fetusa moguća je tek nakon 24. tjedna, pošto se razviju talamokortikalne veze. Znanost razmatra moralnost pobačaja iz ugla razvoja osobnosti fetusa koja nije moguća prije 24. tjedna, suprotstavljajući se religijskom vjerovanju o postojanju duše.

Učenje Crkve o ulasku duše u oplođenu jajnu stanicu neznanstveno je i nekonzistentno. Ne može se smatrati početkom života.

Teološka (katolička) razmatranja ne zabranjuju samo abortus, nego i kontracepciju. Stoga, religijske institucije i naučavanja predstavljaju najveću prepreku implementaciji ženskih spolnih i reproduktivnih prava.

U Rezoluciji 1860 Vijeća Europe (2012.) Unaprijediti ženska prava u svijetu konstatira se da je napredovanje u realizaciji prava žena u svijetu nedovoljno. Već u svom prvom članku Rezolucija naglašava “da je za realizaciju jednakosti i nediskriminacije žena de iure i de facto nužno odvajanje religije od države”.

Život u laži i mizoginija, strašno naslijeđe još jedne enciklike (Humanae vitae)

Činjenica je da društvo, pravni sustav i profesionalne udruge s izuzetnom lakoćom prihvaćaju priziv savjesti liječnika (i drugih medicinskih radnika), posebno u reproduktivnoj medicini. Gotovo bez pogovora i značajnije reakcije podnosi se neprofesionalno ponašanje na štetu žena.

Zapravo je o tome i riječ, o kršenju teško stečenih reproduktivnih prava žena. O kršenju prava na autonomiju i slobodu žena koju je kodificirala međunarodna, dobro poznata legislativa, u prvome redu CEDAW.

U enciklici Humanae vitae (1968) do punog izražaja dolaze mizogini temelji kršćanstva, kao i mržnja prema putenosti i seksualnosti.(M. Onfray, Ateološki traktat. Osveta nedonoščeta, Prometej, Poduzetništvo Jakić, Cres, 2009., str. 151: „Evine nasljednice moraju se bojati svoga muža, ne poučavati ga niti zapovijedati navodno jačem spolu, navoditeljice na zlo, zavodnice, mogu se nadati spasenju, dakako, ali samo u materinstvu, preko njega i zbog njega“). Naime, enciklika zabranjuje kontracepciju i jedinu svrhu spolnog odnosa vidi u prokreaciji.

Ivan Pavao II čvrsto je stajao uz ovu encikliku izjednačujući pobačaj s kontracepcijom u, ranije navedenoj, enciklici Evangelium vitae. Život u laži prema Crkvi, za katolkinje pretpostavljam težak, ipak nije ženama oduzeo razum i odgovornost prema sebi i svojoj obitelji. Oko 75% katolkinja koristi tom enciklikom zabranjene metode kontracepcije.

Enciklika Humanae vitae ima svoje naslijeđe kontroverzno i vjernicima, zapravo strašno naslijeđe. Jesmo li svjesni činjenice da jedna žena u svijetu umre svakih 10 minuta zbog pobačaja u nesigurnim uvjetima? Jesmo li svjesni činjenice da više od 20 milijuna žena prekidaju trudnoću u nesigurnim, opasnim uvjetima, uz ogroman broj umrlih (do 30 tisuća)?

Nas može ne zanimati što se događa u svijetu, ali naša situacija u vezi s reproduktivnim pravima žena uopće nije blistava. Od sramotnog položaja na tablici Atlasa o dostupnosti kontracepcije, od očitog odljeva u ilegalu kada je riječ o pobačaju, pa do sve učestalijih pritužba pacijentica na silan broju prizivača koji svoju religioznost nameću i krše sve, baš sve, etičke standarde profesije kojoj bi pacijent morao biti na prvom mjestu.

Priziv savjesti u medicini krši teško stečena reproduktivna prava žena

Zakoni o prizivu savjesti zdravstvenoj djelatnosti krše središnje načelo morala profesionalne uloge u području medicine. A to je da pacijent mora biti na prvom mjestu.

Promatranje priziva savjesti u medicini kao analognog prizivu savjeti u vojsci pogrešan je. Regruti mogu odbiti služenje, a liječnici (i drugi u zdravstvu) su medicinu izabrali krivo tumačeći ulogu osobnih vrijednosti u profesionalnim kontekstima. Birajući priziv u medicini ne bivaju kažnjeni i ustupaju profesionalnu etiku političkim odlukama. Prizivači savjesti u medicini krše teško stečena reproduktivna prava žena. Oni krše prava na autonomiju i slobodu žena, sve ono što je kodificirala međunarodna legislativa čiji smo potpisnici.

Profesionalna etika, medicinska etika izvire iz znanosti i oslanja se na nju. Stalno obrazovanje i praćenje napretka u struci etički je imperativ za svakoga liječnika, kao što i propisuje čl. 9 st. 9. Kodeksa medicinske etike i deontologije.

Priziv savjesti kada se svodi na nečinjenje nečega što je znanstveno, etički i pravno kodificirano, u kontradikciji je s etičkim i profesionalnim postulatima. Stoga je u profesionalnoj sferi nepotreban. Zapravo je contradictio in adiecto.

Priziv savjesti u medicini, legalnoj profesiji, postao je oružje u ratu svjetonazora, znanstvenog i neznanstvenog, racionalnoga i fikcije. Kakva još savjest može ili treba postojati osim one koja proizlazi iz deontološkog kodeksa profesije, utemeljenog na provjerenim znanstvenim činjenicama i metodama?

Vjerska instrumentalizacija znanosti naposljetku podvrgava razum teokratskim ciljevima i svrsi. Time dovodi um u stanje nepokretnosti, a znanstveno promišljanje do zidova omeđenih dogmama i neznanstvenim stavovima.

Zakonodavci mogu, čak bez obzira na čl. 41 Ustava RH, donositi razne odluke o prizivu savjesti. Tako sudovi mogu smatrati da je odbijanje vršenja dužnosti pravo pojedinca, najčešće temeljem religijskog uvjerenja. Ipak, dužnost je profesionalnih društava potvrditi moralnost profesionalne uloge i autoritativno artikulirati profesionalne etičke standarde kojih se moraju pridržavati svi licencirani zdravstveni djelatnici.

Ustav ove države je jasan, sekularan. Priziv savjesti odnosi se samo na vojnu službu koja nije dobrovoljna. Zakoni čak mogu dopustiti zdravstvenim djelatnicima da uskrate liječenje pacijentima ili da odbiju skrb za određene populacije, ali profesionalna liječnička udruženja moraju insistirati na tome da je takvo što neetično.