“Kao i uvijek, treba nam vaša drugarska podrška da bismo pokrile troškove. Godinama smo vas gnjavile svojim glazbenim željama, ovaj put okrećemo se nama novom, a sceni poznatom konceptu – na benefitu idemo uživo“, poručuju iz Faktiva.
Upad je 10 eura, a za mlađe od 18 godina je besplatan.
KIJAMET Kijamet je hardcore punk bend iz Zagreba. Prvi im je album izašao prošle godine, zove se “Dok je daha” i možete ga poslušati na bandcampu. Vjeruju u jednu borbu za jedan svijet i jedva čekaju svirati na benefitu za najbolji Marš.
KAOS Kaos je mladi zagrebački autorski bend. Moglo bi se reći da spadaju u žanr alternativnog rocka, s tim da su neke pjesme laganije i više indie, dok su druge nešto više metal, a jakim rifovima i snažnim vokalima. Članovi benda su Julija Katana, Alex Rakoš, Vilhelmina Lana Krajcer i Mihael Kuzmičić.
DJ BAJAI Čast zatvaranja ove dinamične glazbene večeri pripala je Nikoli Bajaiju, poznatom kao Bajai. Nakon nastupa bendova, sve do fajrunta planira vas rasplesati jednim borbenim after-Valentinovo DJ setom, kakav i priliči jednom ovakvom tulumu. Očekujte šaroliku selekciju brzih i energičnih ritmova, a možda i pokoje iznenađenje, pošto se s ovim mladićem nikad ne zna!
Ne stigneš na benefit? Prijavi se za redara/ku!
Ako ne stigneš na benefit gig, još se stigneš prijaviti za redara ili redarku ovogodišnjeg Noćnog marša!
“Lani je više od 10.000 ljudi marširalo ulicama Zagreba, a da bismo se i ove godine okupile u još većem broju, i mirno i sigurno koračale gradom – računamo na tvoju solidarnost i pomoć”, poručuju iz Faktiva.
Dodaju da je postao redarke jednostavan: “sastajemo se uoči marša, pomažeš nam s transparentima, usmjeravaš rutu i paziš na red tijekom programa na početnoj i završnoj lokaciji. Za malo darovanog vremena Maršu, imaš priliku govoriti što (ne)raditi ljudima na jednom od najvećih protesta u državi.”
Na Dan života, 1. veljače, na zagrebačkoj Trešnjevki, u sklopu samostana Pohoda Marijina, otvoren je „Prozor života“ (1,2,3). Radi se o mjestu na kojem majke mogu ostaviti novorođenu djecu koju ne žele ili ne mogu othranjivati. Inicijativa dolazi od Udruge Betlehem koja naglašava da majke, na taj način, djecu mogu anonimno ostaviti na sigurnom i toplom.
„Majka, kada otvori prozor i položi dijete na krevetić, koji se i grije, pali se alarm. Taj alarm ne čuju majka ni dijete, on se pali na mobitelu časne majke te na mom mobitelu. Iznad krevetića je kamerica pa mi preko svog mobitela možemo vidjeti o čemu se radi. Onda po dijete dolazimo ja ili časna sestra i nosimo ga u samostan u kojemu imamo pripremljenu sobicu za dijete sa svim potrepštinama za prvu ruku“, kazala jeAlberta Vrdoljak, predsjednica Udruge Betlehem.
Po preuzimanju djeteta, s ciljem njegova/njena unosa u sustav kontaktira se policija i Centar za socijalnu skrb. Pritom je Vrdoljak naglasila da „Prozor života“ nije novina u svijetu, već da sve razvijene zemlje imaju ovakvo rješenje. Na stranicama udruge piše da „Prozor života“ postoji u mnogim zemljama kao što su Švicarska, Belgija, Italija, Poljska, Kanada. Portal zadovoljna.hr piše da slični prostori postoje diljem Europe – u Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj i Italiji.
Provjerile smo koje zemlje već imaju ovakvo rješenje i kako je ono prihvaćeno u tim zemljama.
Gdje sve postoji „Prozor života“ u Europi?
Sličan sistem postoji već stoljećima, u različitim formama. Vjeruje se da je prvi takav princip korišten u Italiji 1198. godine, na inicijativu Pape Inocenta III. (1,2,3,4). Radilo se o „okretnim jaslicama“ ili „kotačima za pronalaženje“ koji su bili ugrađivani u zidove crkava i samostana. Ideja je proizašla iz zabrinutosti zbog velikog broja novorođenčadi pronađene u rijeci Tiber. Ipak, drugi oskudni izvori tvrde da je prvi takav sistem korišten u Francuskoj, 1188. godine (1,2). Suvremeni nazivi tog principa su „Prozor života“, „Dječja kutija“, „Otvor za bebe“, „Kolijevka života“ i sl. Oni se danas najčešće nalaze u bolnicama, socijalnim centrima i/ili crkvama i sličnim institucijama.
Moderni „kotač za pronalaženje“ instaliran je u Njemačkoj, u Hamburgu 2000. godine. Mađarska je prvo slično rješenje imala još 1996. godine. No, napuštanje djece na javnom mjestu, uključujući i „otvore za bebe“ u Mađarskoj nije bilo legalno do 2005. godine. Tada je Mađarska donijela zakon kojim dekriminalizira napuštanje beba. Ako se obitelj u roku od šest tjedana ne vrati po dijete, smatra se da je dana privola za njegovo/njeno posvajanje. U Italiji su gotovo sve regije pokrivene „jaslicama za život“.
Također, u studenom 2000. godine Predsjedničkim dekretom u Italiji je donesena uredba po kojoj majka ima pravo na izbor hoće li dijete koje je začela priznati kao dijete. Tada liječnik/ica, primalja ili druga osoba koja je pomagala pri porodu mora podnijeti izjavu o rođenju matičaru ili ravnatelji bolnice, poštujući želju majke da ne bude imenovana.
U Austriji većina bolnica ima i mogućnost anonimnog poroda. Trudnica porađa dijete u bolnici pod medicinskim i psihološkim nadzorom. Međutim, ne mora dati osobne informacije i ispunjavati nikakve formalnosti. Ima brigu iza poroda, a nakon poroda može napustiti bolnicu bez djeteta. Anonimno rađanje znači i privolu na posvajanje. Ipak, majka uz otkrivanje identiteta, ima pravo privolu opozvati unutar šest mjeseci od poroda. Rješenje anonimnog poroda postoji i u Francuskoj. Anonimnost (kao i privola na posvajanje) se može opozvati dva mjeseca od poroda.
U Johannesburgu je „dječja kutija“postavljena 1999. godine, na inicijativu pastorice Cheryl Allen kao reakcija na velik broj napuštene novorođenčadi. U SAD-u postoji zakon koji se nazivaju „Baby Moses law“ ili „Safe Haven law“. Njime se štite roditelji koji napuste svoju djecu na za to predviđenim lokacijama. Iako neka varijacija tog zakona postoji u 50 saveznih država, svaka država zasebno određuje tko može ostaviti dijete kao i na kojoj lokaciji (jesu li to „dječje kutije“, bolnice i sl.). Također, svaka država određuje i koliko djeca mogu biti stara. Kao i može li se nakon napuštanja ponovno zatražiti skrbništvo i u kojem roku (1,2). U Indiji i Pakistanu svrha „otvora za bebe“ je, između ostalog, pružiti alternativu ubojstvima ženske djece (1,2).
Koje su kontroverze pratile „Prozor života?“
Gotovo u svakoj od navedenih zemalja, praksa postavljanja „dječje kutije“ praćena je kontroverzama i/ili različitim mišljenjima (1,2,3).
U Belgiji je prvi „otvor za bebu“ postavljen u Antwerpenu 2000. godine. Iako se novi trebao otvoriti 2017. godine u općini Evere, u Bruxellesu, tadašnji gradonačelnik ga je zabranio. Smatralo se da on potiče majke da napuste svoju djecu što je protuzakonito. Unatoč tomu što je zabrana poništena 2020. godine (tvrdeći da se ne radi o napuštanju već se očajnim majkama koje će ionako napustiti svoje bebe nudi sigurno mjesto za to), novo otvaranje 2021. godine je ponovno zabranio novi gradonačelnik.
U Rusiji su „dječje kutije“ postavljene 2011. godine. No, o njihovoj zabrani se govorilo 2016. godine na inicijativu Yelene Mizuline, ultrakonzervativne senatorice (1,2,3). Prema oskudnim saznanjima do kojih smo došle, u Rusiji trenutno ne postoji jedinstveno zakonodavno rješenje na federalnoj razini kojim se regulira korištenje „dječjih kutija“.
U Češkoj su „otvori za bebe“ bili predmet rasprava i na početku nisu imali podršku u medicinskim i pravnim krugovima. Ipak, prvi otvor je postavljen 2005. godine. Kasnije je nekolicina čeških političara i političarki odgovarajući na zabrinutosti UN-a oko „dječjih kutija“ kazala da se ne slažu s predloženom zabranom istih. Smatraju da je primarni cilj ovih otvora spašavanje života i zaštita prava na život, odnosno ljudskih prava novorođenčadi (1,2). O efektivnosti „otvora za bebe“ govorilo se i u Slovačkoj i na Maleziji.
S druge strane, vrlo ograničena istraživanja kazuju da „otvori za bebe“ i ostala anonimna rješenja ne spašavaju živote novorođenčadi već da povećavaju učestalost napuštanja djece (1,2).
Stav UN-a i „Prozori za život“
I mađarsko rješenje – odnosno zakon o dekriminalizaciji ostavljanja djeteta, pratile su kontroverze. „Ovo dokazuje koliko „slijep“ pravni sustav može biti i koliko kontradikcije u zakonodavnom sustavu i dalje postoje. Trenutno, ako anonimno ostavite bebu na bilo kojem drugom mjesto u osim ‘inkubatora za spas beba’, bit ćete – ako vas uhvate – strogo kažnjeni. Ako isto učinite u inkubatoru, možete slobodno otići.“, kazala jeSzilvia Gyurkó, pravna stručnjakinja za dječja prava UNICEFA u Mađarskoj za Guardian 2012. godine.
UN-ov Odbor za prava djece više je puta iskazao zabrinutost zbog postavljanja „otvora za bebe“ diljem Europe. Maria Herczog, sociologinja i članica UN-ova Odbora za prava djece kazala je da su takva rješenja u suprotnosti s Konvencijom o pravima djeteta, koja je ratificirana od svih članica UN-a osim SAD-a. Kazala je da su „otvori za bebe“ u suprotnosti s člancima 7. i 8. konvencije, koji jamče djetetovo pravo da znaju svoje roditelje i očuvaju svoj identitet. Također, kazala je da takve prakse potiču žene da napuste svoje bebe (1,2).
Dodala je i da su i mnogi drugi stručnjaci/inje zagovarali drugačiji sustav. Onaj koji bi omogućio anonimni porod u bolnicama, sličan francuskom sustavu. Prema njezinom mišljenju, to je optimalno rješenje za majke i bebe, a da se ni jednima ne briše mogućnost da kasnije u životu mogu dobiti informacije jedni/e o drugima.
“Baby Hatch je jednostavno i udobno ‘rješenje’ za državu, umjesto pružanja sveobuhvatnog skupa politika, usluga za sprječavanje napuštanja. Trenutno sustav služi prije svega interesima potencijalnih posvojitelja, koji su obično dobro situirane obitelji srednje klase, dok istovremeno neizravno pretpostavlja da su te rođene majke neodgovorne i nepodobne za majčinstvo“, kazala je Herczog.
Reakcije u Hrvatskoj na „Prozor života“
Dva dana nakon otvaranja „Prozora života“ u Zagrebu, Ženska mreža Hrvatske osudila je postavljanje istoga, upozoravajući na protuzakonitost i kažnjiva obilježja tog čina.
„Zahtijevamo hitno uklanjanje ovog “prozora” za ostavljanje djece i sankcioniranje odgovornih sukladno važećim zakonima Republike Hrvatske, zbog poticanja na počinjenje kaznenog djela napuštanja djeteta“, kazale su iz Ženske mreže Hrvatske.
Smatraju da takva praksa prisiljava žene da okončaju neželjene trudnoće porodom, izlažući ih nesigurnim uvjetima, ugrožavanju fizičkog i mentalnog zdravlja te postupanjima na vlastitu štetu. Dodaju da se njime stvara paralelni, vaninstitucionalni sustav skrbi za djecu, koji je u suprotnosti s važećim zakonima RH.
„Iako je namjera tzv. “prozora” za ostavljanje djece pružiti alternativu za majke u kriznim situacijama i potencijalno spriječiti opasnije oblike napuštanja djece, ova praksa otvara niz pravnih i etičkih pitanja. Posebno se ističe potencijalno kršenje prava djeteta na identitet i poznavanje vlastitog podrijetla, što je zajamčeno domaćim zakonodavstvom i međunarodnim konvencijama. Stoga je ova zabrinutost utemeljena na postojećim pravnim okvirima Republike Hrvatske“, poručuju iz Ženske mreže Hrvatske.
Ne postoji suglasje o ovoj praksi
„Otvori za bebe“,„Prozori života“ i sl. nazivi ove prakse postoje u mnogim zemljama diljem Europe, ali i svijeta. Regulirani su na različite načine. No, njihovo postavljanje gotovo u svim zemljama prate kontroverze. Istraživanja i analize o ovoj tematici su vrlo ograničene. Jedni naglašavaju uspješnost „Prozora života“ u smanjenju smrti novorođenčadi, dok drugi naglašavaju da takve anonimne prakse povećavaju učestalost napuštanja te iste novorođenčadi. Uz to, ova tema i dalje otvara brojna pitanja, kako pravna – tako i etička (1,2,3). S obzirom na otvaranje prvog „Prozora života“ u našoj zemlji, ostaje nam vidjeti kako će naši zakonodavci pristupiti ovoj praksi.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Ove će se subote, 1. veljače, skupovi solidarnosti sa studentima i studenticama u Srbiji održati u nekoliko hrvatskih gradova.
Podrška studentima i studenticama u Srbiji – Zagreb
Skup u Zagrebu organiziraju Klub studenata Fakulteta političkih znanosti i Studentski zbor Filozofskog fakulteta, a održat će se u 11:52 na Europskom trgu. Započet će simboličnom petnaestominutnom šutnjom u počast žrtvama tragedije u Novom Sadu, od koje je prošlo tri mjeseca.
“Dođite i pokažite solidarnost kolegama u Srbiji u njihovoj borbi za ispunjenjem zahtjeva i za bolje sutra. Jedan svijet, jedna borba!”, poručuju organizatori/ice.
Podrška studentima i studenticama u Srbiji – Split
U Splitu Neformalna skupina građana poziva na okupljanje u 11:52 na Matejuški. I oni će šutnjom od 15 minuta odati počast žrtvama i iskazati podršku studentima i studenticama u njihovoj borbi.
“Studenti već dva mjeseca uporno organiziraju prosvjede, blokade i akcije te su postali prosvjedna avangarda koja je probudila uspavano društvo i pokazala da su promjene itekako moguće. Naša akcija održava se na Dan grada Novog Sada u kojem je prije tri mjeseca, padom nadstrešnice novoobnovljenog željezničkog kolodvora, suludo izgubljeno 15 života. Studenti koji neumorno prosvjeduju i blokiranju fakultete ustrajni su u svojoj borbi za uređeno i pravedno društvo. Pokazali su svojim primjerom da nenasilnim akcijama, silnom pozitivnom energijom, te i uz podršku ostalih sugrađana, mogu mijenjati svijet na bolje. Zapalili su iskru koja budi iz letargije i nezainteresiranosti sve one koji misle da promjene nisu moguće”, poručuju organizatori/ice.
Podrška studentima i studenticama u Srbiji – Osijek
Inicijativa solidarnosti osječkih studenata i studentica poziva sve sugrađane i sugrađanke da se pridruže iskazu podrške studentima/icama u Srbiji. On će se održati u 11:52, na Pješačkom mostu u Osijeku te će uključivati 15 minuta šutnje u znak sjećanja i podrške.
“U subotu će proći tri mjeseca od tragične nesreće u Novom Sadu, koja je odnijela 15 nedužnih života. No, ova tragedija nije samo bolno sjećanje – ona je podsjetnik na hrabrost, ustrajnost i nepokolebljivu borbu za pravednije društvo. Svjedočimo tome kako se naši kolege iz Srbije ne predaju strahu i nepravdi, već svakodnevno izlaze na ulice – dostojanstveni, kreativni i nepokolebljivi u svom zahtjevu za pravdom i sigurnošću. Pokazuju nam što znači biti akademski građanin – kako se intelektom, organiziranošću i upornošću može jasno i glasno zahtijevati odgovornost i promjene. Njihova borba nije samo njihova – ona je inspiracija svima nama”, poručuju studenti/ice.
Pritom dodaju da u ova izazovna vremena “koja i sami proživljavamo – kako u Hrvatskoj, tako i u našem Osijeku – više nego ikad važno je da se držimo zajedno. Zajedno možemo pokazati empatiju, razumijevanje i solidarnost – vrijednosti koje nas povezuju kao građanke i građane, ali prvenstveno, ljude.”
Vidimo se na skupovima, u subotu 1. veljače, u 11:52! Više o protestima u Srbiji možete pročitati ovdje.
U nastavku donosimo pregled izjava koje su se našle na našem Stupu i analizu o kojim se to točno narativima radi: jesu li dezinformacije, seksizam, diskreditacije na temelju roda, manipulacije, moralna panika ili – od svega pomalo?
Dezinformacije u ovom kontekstu možemo okarakterizirati kao iskrivljene činjenice ili izmišljene informacije koje se diseminiraju s ciljem obmane i zavaravanja publike, i to radi uzrokovanja zla, za političku ili privatnu dobit. Dezinformacijske kampanje koriste narative vezane uz rodne uloge, rodnu ravnopravnost i seksualnu orijentaciju kako bi polarizirale društvo, podrivale društvenu koheziju i/ili širile strah. Sve navedeno se mora uzeti u obzir prilikom analize izjava koje su se našle na našem „Stupu srama“.
Diskreditacija političkih suparnica kroz stereotipe, infantilizaciju i emocionalnost
Rodne dezinformacije u kontekstu Predsjedničkih izbora više su puta bile u fokusu: analizirale smo dezinformacijske narative o Ivani Kekin i Mariji Selak Raspudić. Kekin je kontinuirano prikazivana kao inherentno nepouzdana, politički nekompetentna i suviše emotivna (histerična, bijesna) što je uobičajen obrazac za diskreditaciju političarki (1,2). U slučaju Selak Raspudić nije se radilo o standardnim dezinformacijama, već su se kroz narative perpetuirale stereotipne uloge žene u društvu. Prvenstveno kako bi se nju prikazalo kao nedoraslu za političku funkciju za koju se natjecala.
Na Stupu srama, očekivano, ne nedostaje izjava koje su usmjerene prema diskreditaciji političkih protivnica kroz stereotipe, infantilizaciju i emocionalnost. U ovoj kategoriji se nalaze čak dvije izjave Andreja Plenkovića, koje je uputio članicama stranke Možemo!. Govoreći o Ivani Kekin, kandidatkinji stranke Možemo! za predsjednicu RH rekao je: “Ova skečerica, performerica, stalkerica pušta neke snimke koje su potpuno nebitne i nerelevantne, to je ta atmosfera.”
Nadalje, Plenković je izjavio i iduće: “Možemo koji su predvodnik histerizacije, ovdje su sebi skuhali kašu i tu kašu bacaju na nas. Od ove Kekin i Benčić vide se samo čuperci, a čuju krici. Nije do nas, kriv je HDZ.” Upotreba izraza poput “skečerica” i “stalkerica” pridonosi prikazu Kekin kao neozbiljne političke figure, pri čemu se ignorira njezin politički rad. Istovremeno, korištenjem izraza poput “histerija“ i “krici” konstruira se narativ o neadekvatnosti navedenih političarki za bavljenje politikom kroz naglašavanje njihove emocionalnosti i nemogućnosti kontrole emocija kao inherentno ženskih karakteristika, što je u suprotnosti s racionalnošću i emocionalnom stabilnosti kao inherentno muškim karakteristikama koje su poželjne za bavljenje politikom (1,2). Ovakvo uokvirivanje političarki u stereotipno “žensko” ponašanje učestalo se koristi u javnom prostoru u svrhu diskreditacije njihove kompetencije za bavljenje politikom.
S druge strane, o Mariji Selak Raspudić, nezavisnoj kandidatkinji za predsjednicu RH,Dragan Primorac, predsjednički kandidat HDZ-a izjavio je iduće: “Ona će imati sjajnu političku karijeru za desetak godina, kad sazre. Bit će dobar SDP-ov kandidat. Simpatična je i draga, ali nedorasla.” Infantilizacijom političke suparnice kroz izravnu aluziju na nedoraslost, Selak Raspudić se diskurzivno stavlja u podređen položaj i dovodi se u pitanje njezina sposobnost za obavljanje važnih političkih funkcija.
Kao što smo zaključile u ranije spomenutim analizama (1,2), navedene prakse (korištenje stereotipa, infantilizacija, emocionalnost) često se koriste u retorici koja ima za cilj diskreditaciju žena za obavljanje važnih političkih funkcija.
Prema Strategiji za rodnu ravnopravnost Vijeća Europe „rodni stereotipi su unaprijed stvoreni društveni i kulturni obrasci ili ideje prema kojima se ženama i muškarcima pripisuju karakteristike i uloge određene i ograničene njihovim spolom”. Oni su i ozbiljna prepreka dostizanju stvarne rodne ravnopravnost i učvršćuju rodno utemeljenu diskriminaciju. Takvi stereotipi mogu ograničiti, u svim aspektima i svim stadijima, postizanje punog potencijala žena i ograničavanje njihovih prilika.
Seksizam u političkoj areni
Kada se nije radilo o direktnim pokušajima diskreditacije kroz rodne stereotipe, služilo se seksizmom. Seksizam i rodni stereotipi duboko su ukorijenjeni u hrvatskom društvu što je razvidno i iz izvještaja Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. U njemu je jasno navedeno da rodni stereotipi i seksizam te prateći senzacionalizam oblikuju i izvještavanja o temama iz područja ravnopravnosti spolova te su upravo rodni stereotipi i seksizmi ti koji se učestalo koriste kroz šale, doskočice i poskočice.
Nadalje, u istraživanju Rodna ravnopravnost i diskriminacija u Hrvatskoj Instituta za društvena istraživanja navedeno je da se u društvu seksizam prepoznaje i pokazuje upravo kao rodna diskriminacija, koja znači: “preferiranje i privilegiranje pripadnika i pripadnica jedne rodne grupe, podcjenjivanje omalovažavanje i degradiranje druge rodne grupe kroz oblike djelovanja, aktivnosti, ponašanja, stavova ili vrijednosti njihovih pripadnika i pripadnica, a na temelju kriterija spola“, pri čemu se „različiti oblici rodnih diskriminacija primjenjuju u pravilu prema ženama kao podređenoj rodnoj društvenoj grupi“.
O ravnopravnosti žena u političkoj areni pisale smo u analizi Uloga žena u politici se mijenja na bolje, ali relativno sporo.Marijana Grbeša Zenzerović, profesorica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu izjavila je da su žene “… u odnosu na ranija desetljeća vidljivije u javnom prostoru,ravnopravnije, njihov glas se glasnije čuje i više ih se uvažava. Međutim, one su i dalje, općenito, dramatično manje vidljive, zastupljene i uvažavane nego njihovi muški kolege. Ukratko, iako se stvari, barem u demokratskim zemljama, mijenjaju nabolje, odnosi snaga i dalje su daleko od ravnoteže i potpune jednakosti između žena i muškaraca”.
Izjave kojima smo svjedočile tijekom nedavne kampanje za izbor za predsjednika/cu Republike Hrvatske govore u prilog tezi da su žene izloženije diskriminirajućem i seksističkom govoru u politici, što odr(a)žava njihov neravnopravan tretman u javnom i političkom prostoru. Taj se govor najčešće koristi u svrhu slanja poruke o njihovoj neadekvatnosti za zauzimanje visokih političkih funkcija.
Tako je, primjerice, Ivana Kekin, nakon što je govorila o temama za koje smatra da su važne za građane i građanke RH povodom kandidature za predsjednicu, upitana sljedeće: “Čuli smo od Sandre Benčić da dobro kuhate. Ako ne uspijete u ovome, planirate li se možda prijaviti u MasterChef?”
Ovakav, trivijalizirajući pristup medija u političkom djelovanju žena kroz zanemarivanje političkog sadržaja i fokusiranje na privatne aspekte života kandidatkinje identificiran je i u drugim izbornim kampanjama te predstavlja svojevrsnu standardnu praksu. Tako se u ovoj izjavi zanemaruje činjenica da kandidatkinja ima uspješnu karijeru u politici, visokom obrazovanju i medicini, već ju se u šaljivom tonu pozicionira u tipično „ženskom“ ključu osobe koja je vješta u kuhinji i vraća u privatnu sferu kao „oprirodnjeno“ mjesto žene.
Nadalje, svjedočile smo i pokušaju normaliziranja seksističkog govora kao legitimnog sredstva u političkoj borbi kroz sljedeći primjer:
“Meni je narikača kompliment, taj epitet sam dobila zato što sam kritizirala nekoga tko je, manje više, na istom području političkog spektra. Kritizirala sam jednu situaciju i zato sam dobila udarac natrag i preživjela ga, nastavila dalje”, izjavila jeDalija Orešković, saborska zastupnica o Zoranu Milanoviću koji ju je nazvao “narikačom”.
Da nisu ni političarke nesklone seksizmima govori i primjer Branke Lozo, kandidatkinje za predsjednicu RH, koja je u jednoj od debata kazala kako “Svi znamo da se muškarci općenito vole možda malo provozati u nekakvim skupljim vozilima”, referirajući se na hrvatskog zastupnika u Europskom parlamentu, Stjepu Bartulicu, i njegov slavljenički dolazak u izborni stožer u crvenom Ferrariju nakon objave neslužbenih rezultata za izbor zastupnika/ca za Europski parlament.
Moralna panika i “rodna ideologija” kao društvena opasnost
“Rodna ideologija” bila je jedan od “alata” za punjenje sadržaja kampanja i tijekom EU izbora, ali i parlamentarnih izbora (1,2). Da ponovimo: “rodna ideologija” je konstrukt za kojim posežu oni koji se protive idejama rodne ravnopravnosti, propitivanju tradicionalnih rodnih uloga ili zagovaranju prava LGBTIQ+ osoba, o čemu smo pisale ovdje. Narativi temeljeni na “rodnoj ideologiji” prikazuju društvenu ugrozu kroz različite narativne okvire koji se isprepliću, podržavaju i potvrđuju. Osim što šire dezinformacije, pridonose i stvaranju negativnog stava javnosti o temama vezanim za rodnu ravnopravnost. (1,2)
U okviru izjava kandidata, kandidatkinja i drugih političkih i društvenih aktera, objavljenih na našem Stupu srama, više je narativa konstruirano na ideji “rodne ideologije” kao realne opasnosti.
Dragan Primoracpostavio je pitanje “Da li želimo imati cijelu Hrvatsku poput Grada Zagreba, gdje u formularima, kada se daju darovi za sv. Nikolu, nema oca i majke nego roditelj 1 i 2? Da li želimo Hrvatsku koja će spavati i neće biti orijentirana prema budućnosti, prema Zapadu ili Hrvatsku koja će biti na koljenu i čekati samilost Istoka?”
Izjave koje se osvrću na terminologiju poput “roditelj 1 i 2” često se koriste u javnom diskursu kako bi naglasile percepciju ugroženosti tradicionalnih obiteljskih vrijednosti u kontekstu inkluzivnijeg jezika (1,2). Spominjanje “zapada” i “istoka” uvodi dihotomiju između percepcije napretka i nazadnosti, što može polarizirati javni diskurs (1,2). Kroz izjave ovakvog tipa, uz korištenje društveno relevantnih referenci, kao što je to blagdan Svetog Nikole i njegovo implicitno značenje stvara se moralna panika na emotivno nabijene pojmove, a kako bi se pojačao osjećaj krize koja prijeti dosadašnjem načinu života.
Branka Lozo, kandidatkinja za predsjednicu RH kazala je: “Ja bi voljela da se u Hrvatskoj provodi striktno i dapače da se nadopuni Kazneni zakon, u dijelu u kojem se odnosi na sakaćenje žena, tako piše u sadašnjem zakonu, i posebno sakaćenje maloljetnih djevojčica a radi se o rodnoj ideologiji tj. nasilnoj promjeni spola. Ja bi voljela da se zakon proširi i na sakaćenje muških i da se sankcioniraju svi koji sudjeluju u postupku tzv. promjene spola.”
Niko Tokić Kartelo, kandidat za predsjednika RH na debati izjavio je: “Imam problem sa svojim unukama kad slušaju Kekin. Hoće obući balerinke, a vani je hladno, kažu imaju prava na to. Vi se zalažete za promjenu spola i kad su djeca u pitanju? Jeste li vi za vašu ideologiju spremni promijeniti spol i reći da je to normalno?”
I u izjavama Lozo i Tokić Kartela jasno je vidljivo podizanje moralne panike kroz izostanak činjenica i modifikaciju narativa o tranziciji, odnosno procesu promjene spola trans osoba. Naime, Lozo povlači paralelu između genitalnog sakaćenja, a koje se odnosi na djelomično ili potpuno uklanjanje vanjskih ženskih genitalija koje se ne provodi zbog zdravstvenih razloga i najčešće ga obavlja osoba koja nije medicinske struke i medicinskih postupaka vezanih uz promjenu spola. Lozo kroz svoju izjavu implicira nasilnu prirodu tranzicije, potpuno ignorirajući pravnu i medicinsku regulaciju koja takve postupke definira kao dobrovoljne i temeljene na stručnim procjenama, odnosno mišljenju zdravstvenih radnika i psihologa o utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i život u drugom rodnom identitetu. O dugotrajnosti i složenosti procesa tranzicije smo već pisale u članku „Promjena rodnog identiteta je dugotrajan proces, a ne pomodarstvo“. Ona uključuje brojne procedure i mišljenja i nije svima dostupna.
Konačno, valja primijetiti da su sve izjave bile usmjerene konstrukciji narativa o „rodnoj ideologiji“ kao direktnoj ugrozi djece, što je jedan od češćih narativa koji se koristio i tijekom parlamentarnih izbora, ali i izbora za Europski parlament (1,2).
Važno je kontinuirano podizati svijest o rodno dezinformacijskim narativima i seksizmu u političkoj areni
Uz dominantne narative „predsjedničkog Stupa srama“ (koje smo analizirale u ovom tekstu), Miro Bulj se istaknuo i izjavom u kojoj pobačaj naziva „ubojstvom nerođenog djeteta“, pri čemu zanemaruje pravni i medicinski okvir koji regulira ovu proceduru. Naime, pobačaj je prema Smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) klasificiran kao zdravstvena skrb.
Analizom izjava našeg „Stupa srama“ za vrijeme predsjedničke kampanje 2024./2025. godine vidljivo je da u političkom diskursu i dalje dominiraju rodni stereotipi, seksizam i „rodna ideologija“. Neke od tih izjava su dezinformacijske, a neke grade dezinformacijske narative kroz seksizam i stereotipne uloge žena u društvu.
Kako bismo podigle svijest o seksizmu i diskriminatornom načinu razgovora u političkoj areni kao i o dezinformacijskim narativima koji perpetuiraju neravnopravnost organizirale smo i javno glasanje za „najveći predsjednički Stup srama“. Pobijedila je izjava Nike Tokić Kartela za koju je glasalo 15.87 posto osoba, od 460 osoba koje su glasale.
„Imam problem sa svojim unukama kad slušaju Kekin. Hoće obući balerinke, a vani je hladno, kažu imaju prava na to. Vi se zalažete za promjenu spola i kad su djeca u pitanju? Jeste li vi za vašu ideologiju spremni promijeniti spol i reći da je to normalno?”
U Hrvatskoj živi 17.980 pripadnika/ca romske nacionalne manjine, prema podacima iz Popisa stanovništva 2021. godine Državnog zavoda za statistiku. Odnosno, udio Roma/kinja u ukupnoj strukturi stanovništva iznosi 0,46 posto. Iz Državnog proračuna kontinuirano se dodjeljuju sredstva udrugama romske nacionalne manjine za ostvarivanje različtih programa (kulturni amaterizam i manifestacije, informiranje, izdavaštvo); financira se knjižnična izdavačka djelatnost i otkup knjiga. Provodi se Nacionalna strategija za uključivanje Roma, izrađeni su kurikulumi za predmet ‘Jezik i kultura romske nacionalne manjine u osnovnim i srednjim školama’ te se ostvaruju posebni oblici nastave i posebni programi za uključivanje romske nacionalne manjine u obrazovni sustav. Također, romska manjina ima svoje predstavnike/ce na lokalnoj i nacionalnoj razini.
I iz istraživanja ureda Pučke pravobraniteljice iz 2023. godine jasno je da se kontinuirano provode aktivnosti kako bi se smanjila diskriminacija prema Romkinjama i Romima. Iako je područje obrazovanja uključivalo najveći broj aktivnosti u promatranom periodu, prema rezultatima, te aktivnosti u nekim pokazateljima ne dovode do željenih rezultata. Uzmemo li u obzir da polovicu Romkinja i Roma u Hrvatskoj čine djeca, nastojanja unutar sektora obrazovanja koja bi povećala integraciju i dobrobit ove skupine, a nisu kvalitetna i primjenjiva, predstavljaju ozbiljan problem za generaciju Romkinja i Roma koje/i se sada trebaju školovati, a posljedično i društvo u cjelini.
Što kažu ostala istraživanja?
Zoran Šućur je 2000. godine u radu “Romi kao marginalna skupina” pisao o problemima i specifičnostima socijalne integracije Roma te je predložio i niz mjera za poboljšanje pozicije zajednice unutar šireg okvira društva. Jedna od tih mjera je direktno usmjerena na obrazovanje. Neven Hrvatić je u svom radu “Romi u Hrvatskoj: od migracija do interkulturalnih odnosa” iz 2004. godine govori o potrebi interkultarnog dijaloga i obrazovanja za sve učenike u Hrvatskoj, kao i postojanje stereotipa prema Romima te niskom stupnju prihvaćanja elemenata njihove kulture. Isti autor stavlja naglasak na obrazovanje i u “Povijesno-socijalna obilježja Roma u Hrvatskoj” (2000.).
Dragutin Babić u “Stigmatizacija i identitet Roma – pogled “izvana”: slučaj učenika Roma u naselju Kozari Bok” analizira intervjue provedene u OŠ dr. Vinka Žnagca, Kozari Bok. On govori o socioekonomskom ambijentu i kulturnim obrascima u kojima se socijaliziraju mladi Romi/kinje, a koji znatno odstupaju od dominatnoga sociokulturnog obrasca. To pripadnike/ice te etničke skupne znatno marginalizira i “isključuje” iz lokalnih zajednica i širih socijetalnih struktura. Radi se o visokoj razini stigmatizacije i pitanju identiteta kao jednom od težih pitanja u kontekstu integracije i očuvanja Romske zajednice, kulture i običaja.
Gotovo četvrt stoljeća od navedenih radova – zajednica se suočava s istim problemima u domeni obrazovanja i integracije.
Isključenost Romkinja i Roma u obrazovnom sustavu predstavlja ozbiljan problem u Hrvatskoj i u Europi. Ključni problemi uključuju segregaciju, diskriminaciju, predrasude, jezične i kulturne barijere, niska obrazovna postignuća te nedostatak institucionalne podrške. Kompleksni problemi traže kompleksna rješenja, stoga su Romska organizacija mladih Hrvatske i Centar za kazalište potlačenih – POKAZ pokrenuli inicijativu Lakši put, o kojoj smo razgovarale s Rosom Miletić i Josipom Lulić. Uz razgovor o samoj inicijativi, razgovarale smo i o apsolutnoj nužnosti intersekcionalnog pristupa, ciljevima, aktivnostima te kampanji.
Rad Inicijative oslanja se na minuli rad Centra za kazalište potlačenih – POKAZ. Koliko je važno uključiti “ciljane skupine”, odnosno Sveti gral projektne logike koja pogoni civilni sektor, u aktivnosti i to na razini iznad samog “konzumiranja” aktivnosti?
Rosa: Vrlo je važno uključivati Rome i Romkinje u proces kreiranja obrazovnih i drugih aktivnosti, što nužno ne znači da samo želimo biti prisutni kao korisnici, već je važno da nam se omogućuje aktivno angažiranje u vlastitim obrazovnim ciljevima koje želimo ostvariti i kroz samu Incijativu. Isto tako smatram da aktivno sudjelovanje omogućuje da se sruše barijere koje često sprečavaju našu ravnopravnu integraciju u obrazovni sustav i širu društvenu zajednicu. Tako nam se daje veća prilika da sami adresiramo društvene, kulturne i ekonomske izazove s kojima se Romi i Romkinje suočavaju, jer mi, članovi romske zajednice imamo najbolje znanje o tome.
Josipa: POKAZ je uvijek težio organiziranju i izgradnji zajednica – kazalište je alat koji služi upravo kako bi ljudi mogli govoriti za sebe, umjesto da profesionalni aktivisti i aktivistkinje to rade umjesto njih. Projektna logika tome nimalo ne pomaže – kao bi dobili sredstva često moramo zamagljivati prave odnose u našem radu, i umjetno dijeliti zajednicu na “eksperte” i “ciljanu skupinu” koja je “korisnica” nekakvih “usluga” što nije nimalo bezopasno.
Koji su glavni ciljevi Inicijative?
Rosa: Romi i Romkinje se često suočavaju s visokim stopama neobrazovanosti i niskim obrazovnim postignućima. Barijere uključuju jezične prepreke, pristup informacijama, nedostatak pristupa kvalitetnim obrazovnim resursima i učiteljima i učiteljicama koji i koje razumiju specifične potrebe ove zajednice. Smatramo da se to može prevazići kroz pružanje specifčnih obrazovnih programa, treninga za učitelje i učiteljice te razvojem obrazovnih materijala na jeziku i u skladu s kulturnim kontekstom romske zajednice, te osiguravanjem bolje inkluzije u formalni obrazovni sustav.
Nadalje, socijalna isključenost i siromaštvo čine obrazovanje teško dostupnim za romsku djecu. Jedan od razloga su i nesigurni uvjeti stanovanja. Odnosno, nerijetko, npr. peteročlana obitelj živi u prenapučenom prostoru (često i u 4m2) te djeca nemaju svoj kutak za učenje. A nemaju ni obiteljsku podršku za obrazovanje. Važno je naglasiti i nedostatak pozitivnih uzora, mentora i mentorica u obrazovnom okruženju za djecu iz romske zajednice što uzrokuje izostanak motivacije za obrazovanjem.
Smatramo da se ovi problemi mogu riješiti kroz povećanje iznosa srednjoškolskih stipendija, kreiranju društvene inicijative za poboljšanje socijalnih uvjeta – uključujući pristup zdravstvu, stanovanju i hrani. Isto tako, nužno je razviti mentorstva i programe koji uključuju obrazovne i profesionalne uzore iz romske zajednice – kako bi se djeci prikazali konkretni primjeri uspjeha, ali i mogućnosti koje imaju na raspolaganju. Kao što je pravo na besplatni učenički/studentski dom, pravo na stipendiju koja se Romima omugućava bez obzira za uspjeh (nije važan prosjek, nego prolaznost) i slično.
Josipa: Sastavile smo i cjeloviti prijedlog mjera koje smo do sada skupili i predstavili različitim institucijama, a dostupan je na web stranici Pokaza.
Koje aktivnosti provodite u sklopu Inicijative?
U sklopu Inicijative za jednak pristup obrazovanja Roma, provodimo niz aktivnosti koje imaju za cilj podizanje svijesti i poticanje pozitivnih promjena u obrazovnom sustavu. Kroz Forum teatar “Lakši put” prikazali smo stvarne probleme i izazove s kojima se romska djeca suočavaju u obrazovnom sustavu. Korištenjem ove metode, koja je temeljena na interaktivnom kazalištu, omogućili smo publici da postane aktivni sudionik, reagirajući na prikazane situacije i predlaganjem rješenja. Forum teatar je bio posebno učinkovit jer je omogućio dijalog između romskih i neromskih sudionika, stvarajući prostor za međusobno razumijevanje i razmjenu iskustava.
Tijekom izvedbi, publika je mogla intervenirati i mijenjati ishod predstave, što je omogućilo stvaranje novih ideja i pristupa za prevazilaženje postojećih barijera u obrazovnom sustavu. Ova metoda ne samo da otvara oči prema diskriminaciji i marginalizaciji Romkinja i Roma, već potiče na aktivnu akciju u zajednici.
Osim Forum teatra, proveli smo i kampanju za jednak pristup obrazovanju koja se usmjerila na podizanje svijesti o problemima i potrebama romske djece u obrazovnom sustavu. Kroz kampanju smo imali okrugli stol i dijalog sa stručnjacima, predstavnicima vlasti, s ciljem poticanja diskusije o potrebama romskih učenika i obitelji. Kampanja je bila dostupna i online putem društvenih mreža. Tako smo potaknuli širu javnost da sudjeluje u anketama kako bi se prikupili podaci i mišljenja o trenutnim izazovima i mogućim rješenjima. Ove dvije ključne realizirane aktivnosti imaju snažan utjecaj na razumijevanje i prevazilaženje prepreka s kojima se Romkinje i Romi suočavaju u obrazovanju.
U budućnosti inicijativa, uz nastavak ove dvije stvari, planira razvijanje intervencija koje bi mogli raditi direktno sa segregiranim zajednicama i u školama, kao i nastavak organiziranja i širenja pritiska.
Kako se zainteresirana javnost ili organizacije civilnog društva mogu uključiti u rad Inicijative?
Rosa: Javnost, kao i organizacije, mogu se uključiti kao volonteri i volonterke u različite aktivnosti Inicijative, poput javnih izvedbi predstava, organizacije događaja, podrške u provedbi Forum teatra, kampanja i slično. Organizacije civilnog društva, te stručnjakinje i stručnjaci mogu se uključiti u razvoj programa mentorstva za romsku djecu, pružajući im podršku u obrazovanju. Javne organizacije, nevladine udruge i drugi mogu se udružiti s našom Inicijativom kako bi zajednički organizirale javne akcije, okrugle stolove, radionice i edukativne događaje. Važno je da svi rade u svojim mikrolokacijama i s obzirom na svoje mogućnosti, uz dijeljenje resursa, znanja i podrške kroz Inicijativu. Zainteresirani se mogu javiti ovdje.
Postoji li kod donositelja odluka svijest o problematici neravnopravnog pristupa obrazovanju za Romkinje i Rome? Vaša kampanja traje već neko vrijeme, jeste li uspjele doći do donositelja odluka i inicijalnih dogovora?
Rosa: Svijest o problematici neravnopravnog pristupa obrazovanju za Romkinje i Rome postoji, no varira među različitim nivoima vlasti i institucija. Na nacionalnoj i lokalnoj razini, postoje političke stranke, obrazovne institucije i nevladine organizacije koje prepoznaju važnost ove teme. Međutim, stvarni napredak u politici obrazovanja Roma bio je spor. I dalje postoje problemi poput diskriminacije, nepristupačnosti obrazovnih ustanova, jezičnih barijera i niske stope upisa u obrazovni sustav. Osobito među djevojčicama iz romskih zajednica. S druge strane, neka ministarstva, poput Ministarstva obrazovanja i ministarstava za ljudska prava i manjine, već provode određene inicijative i projekte usmjerene prema uključivanju Romkinja i Roma u obrazovni sustav. Međutim, ti su programi često fragmentirani i nedovoljno podržani na institucionalnoj razini. Ono što posebno nedostaje jest puno šira i aktivnija podrška cijelog društva.
O pristupu obrazovanju za Romkinje i Rome govori se već desetljećima i više je autora i autorica ovu temu obrađivalo na razini akademije. Postoje akcijski planovi, postoji nekolicina organizacija civilnog društva koji rade na pitanju integracije Romkinja i Roma u zajednicu i obrazovanje, što su isprepletene kategorije. Zašto se i dalje ne vidi neki veći napredak?
Rosa: Postoji niz inicijativa koje se bave obrazovanjem Romkinja i Roma, ali su financirane su putem projekta koji su kratkoročni. To znači da nemaju dugoročnu održivost. Smatram da je bez kontinuiranog i stabilnog financiranja teško postići promjene u obrazovnom sustavu. Također, kada se financijska sredstva povuku, mnogi projekti se prekidaju. Prema našim saznanjima, mnoge institucije, uključujući škole, imaju neadekvatne prakse koje održavaju nejednakost i segregaciju, iako to negiraju. Ponekad obrazovne institucije nisu dovoljno otvorene za promjene. Na primjer, u Međimurskoj županiji osim što ima segregiranih razreda, postoji slučaj u kojem je cijela škola segregirana, bez jednog učenika ili učenice koji nije pripadnik ili pripadnica romske nacionalne manjine. Strategije i akademski članci se najčešće pišu bez šireg organiziranja unutar lokalnih, kako romskih, tako i većinskih zajednica, kao što se intervencije u školstvo generalno donose populistički i bez dubokog razumijevanja odozdo.
Autorica vizuala: Nastja Kljajić
Iz vašeg iskustva – koliko je generalna javnost svjesna uvjeta u kojima živi dio Romske zajednice u HR? Što bi se moglo učiniti da se podigne razina svijesti, ali isto tako i – do koje točke se treba podizati svijest i kada se trebaju početi implementirati promjene?
Rosa: Postoji određena razina razumijevanja o tome da se romska zajednica suočava s problemima poput siromaštva, segregacije i diskriminacije i to od strane lokalne zajednice u kojoj ova zajednica živi. U današnjem vremenu bez obzira na dostupnost medija koji i jesu sezibilizirani o problemima s kojima se suočava romska zajednica i koji svoje izvještaje fokusiraju na socijalne probleme, iz vlastitog iskustva, znam da šira javnost nije dostatno osviještena o uvjetima u kojima dio romske zajednice živi.
Za podizanje svijesti o uvjetima života Romkinja i Roma potrebno je kreirati akcije koje se moraju sustavno realizirati. To znači da treba uključiti donositelje i donositeljice odluka. Prema njima se problemi trebaju adresirati i zagovarati zakonske izmjene – kao što radimo u našoj kampanji.
Nadalje, moramo zagovarati i ulaganje u socijalnu i obrazozovnu infrastrukturu koja uključuje romsku zajednicu. Inicijative poput pružanja bolje podrške romskim učenicima, izgradnje boljih uvjeta stanovanja, stvaranje programa za zapošljavanje i socijalnu integraciju treba postati prioritet.
Približavaju nam se lokalni izbori: jesu li pitanja koja se tiču života Romkinja i Roma u Hrvatskoj na stolu za raspravu i poboljšanje jedino tijekom izbora i vidite li nadolazeće izbore kao priliku za zagovaranje za pozitivne promjene? Pitanje školstva i implementacije ovisi o osnivačima obrazovnih ustanova, što su u pravilu JLRS na razini OŠ i SŠ, ali kako pomiriti činjenicu da npr. nedostaje nastavnog osoblja iz Romske zajednice s naporima JLRS da se stvari pomjere i promijene na terenu? Tko je prva instanca za zagovaranje promjena u kontekstu školstva i može li se uopće ta instanca odrediti?
Rosa: Da, nadolazeći lokalni izbori predstavljaju značajnu priliku za zagovaranje pozitivnih promjena. Kampanje mogu biti idealna prilika za podizanje pitanja socijalne pravde, obrazovnih nejednakosti i inkluzije Roma na političkoj kampanjii, te zahtijevanje od kandidata i kandidatkinja konkretnih mjera za poboljšanje položaja romskih zajednica. Aktivnosti tijekom predizborne kampanje, poput dijaloga s romskim organizacijama, javnih tribina i razgovora o stvarnim potrebama zajednice, mogu pomoći u podizanju svijesti i stvaranju političkog pritiska za implementaciju konkretnih mjera.
Mnogi Romi i Romkinje ne završavaju srednjoškolsko obrazovanje, a vrlo mali broj njih odlučuje se za nastavničke profesije. To može biti zbog, diskriminacije u obrazovnim susatvu koju doživljavaju kao učenici, a i zbog društvene marginalizacije.
Autorica vizuala: Nastja Kljajić
Također, Romkinje i Romi koji su se odlučili nastaviit svoje obrazovanje suočavaju se s predrasudama i stereotipima te to ugrožava njihovu profesiju i prihvaćanje u obrazovnom sustavu. Primjerice, nerijetko pripadnici lokalne zajednice zbog predrasuda i stereotipa ne žele da Romkinja podučava njihovu djecu. Prema našim saznanjima, Romkinja iz Međimurske županije koja je završila Učiteljski fakultet još uvijek nije dobila posao na neodređeno razdoblje.
Josipa: O toj prvoj instanci rješavanja začaranog kruga smo razgovarali godinama dok se inicijativa formirala i zaključili smo da ako se radi o krugu nema vajde u traženju početka – gdje god počnemo rezati i raspetljavati dobro je, i povući će za sobom i druge instance.
Može li šačica zainteresiranih i solidarnih ljudi promijeniti ovaj status quo?
Josipa: Ima ona stara izreka kako je jedino šačica zainteresiranih i solidarnih ljudi ikad išta i mijenjala. Ali to nije zaista istina – ta je šačica možda počela neke stvari otvarati i pokretati, ali promjene se događaju kada puno ljudi počne duboko mijenjati svoje razumijevanje svijeta. Kada prestanu pristajati na zadane hijerarhije koje su često naturalizirane. U tom smislu mi nećemo ništa promijeniti ako svi koji ovo čitaju ne počnu djelovati u svojim svakodnevicama, i odbiju svojim djelovanjem (ili nedjelovanjem) održavati opresivne strukture.
Rosa i Josipa dodaju: “Važno je napomenuti da je inicijativa otvorena i drugim zainteresiranim pojedincima i pojedinkama, organizacijama, učiteljima i učiteljicama te školama koje se žele posvetiti borbi za ravnopravniji pristup obrazovanju za sve – s obzirom na to da je inkluzivna, interkulturna, otvorena, antirasistička i slobodna škola potrebna svima.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Tijekom posljednje izborne kampanje za predsjednika Republike Hrvatske ponovno smo mogli čuti komentare na kandidatkinje, posebno Ivanu Kekin, čije se ponašanje okarakteriziralo kao “agresivno”. Nije to prvi put da su je nazvali tako. Slične smo komentare čuli i na ponašanje njezine stranačke kolegice Sandre Benčić. Komentari se svode na to da agresivno komuniciraju, podižu glas, preuzmu ih emocije, “histerične su”. Sve to, navode komentari, neprikladno je ponašanje i diskvalificira ih u borbi za izvršnu ili zakonodavnu vlast. Odnosno, čini ih nesposobnima da obnašaju bilo kakve visoko odgovorne dužnosti.
Nisu to komentari koje smo prvi put čuli za političarke na domaćoj ili stranoj političkoj sceni. Već se desetljećima ponavljaju narativi koji žene diskvalificiraju za određene visoke pozicije jer su, navodno, previše emotivne. Istovremeno, gledamo muškarce na istim tim pozicijama moći koji iz obijesti i ljutnje krše zakon i Ustav, osvećuju se političkim i drugim protivnicima, vrijeđaju novinarke i novinare kao i građanke i građane, i to na dnevnoj bazi. Nisam čula da je itko proglasio premijera Andreja Plenkovića“previše emocionalnim” kad je objavio da neće ići na inauguraciju Predsjednika Republike, i to samo zato što mu se ovaj – ne sviđa.
Svojedobno sam radila u novinskoj redakciji u kojoj je glavni urednik imao problem s kontrolom bijesa. Nije bila tajna da ga je uprava nekoliko puta (prisilno) slala na tečajeve kontrole bijesa nakon što bi izgubio strpljenje i bacao stolce po uredu tijekom kolegija ili sastanka. Dok se “samo” derao iz petnih žila bilo je dobro, to nije bilo alarmantno. Nakon odrađenog (još jednog) tečaja, uredno bi se vratio na najodgovorniju poziciju u mediju, a s vremenom je i napredovao.
Ljutnja je ispolitiziran osjećaj
Sloboda izražavanja osjećaja ljutnje nije samo pitanje samokontrole pojedinca, dakako. Ono otvara puno važnije pitanje odnosa moći u društvu. Tko, dakle, ima pravo pokazati ljutnju? I naravno, kome isto nije dopušteno i zašto?
Na temu ljudskih emocija i njihove važnosti ispisani su brojni znanstveni radovi i provedena istraživanja u gotovo svim granama znanosti, od biologije do lingvistike. Polazište je često podjela emocija na primarne i sekundarne, odnosno otkrivanje tzv. univerzalnih emocija kod svih ljudi, a koje je prvi put upotrijebio dr. Paul Ekman krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. Otad smo od osnovne četiri emocije došli do njih šest ili kod nekih znanstvenika i osam. No, u svakoj podjeli ljutnja je uvijek bila primarna, što znači da je univerzalna svim ljudskim bićima od samih početaka njihova života pa sve do njegovog kraja, kao i nekim drugim sisavcima.
Ljutnja je, dakle, jednako prirodna i česta kao i radost, tuga i strah te gađenje i iznenađenje. Ona se očituje na našem licu i ponašanju, bez obzira na naše društveno-kulturno porijeklo. Pojednostavljeno, ne moramo se truditi da pokažemo da smo ljuti ili radosni jer najčešće će nas odati mikropokreti našeg lica koji nisu kulturno uvjetovani, nego su stvar biologije. No, način na koji drugi reagiraju na naše izražavanje emocija i na koje nas društvo uči da ih kontroliramo, nešto je posve drugo. Svi su primarni osjećaji jednaki, ali su neki jednakiji od drugih. Tako je, primjerice, ljutnja izrazito političan i (is)politiziran osjećaj, a reakcija okoline na izražavanje ljutnje jako ovisi o rodu, rasi i klasi onih koji je izražavaju.
Stereotip ljutite crnkinje (i popularna kultura)
U svom kultnom eseju “Uses of Anger”, nastalom na temelju govora na skupu Nacionalne udruge ženskih studija 1981., afroamerička i lezbijska aktivistkinja i autorica Audre Lorde ističe da je “reakcija žena na rasizam zapravo njihova reakcija na ljutnju: ljutnju zbog isključivanja, nepreispitane privilegije, rasnih distorzija, ljutnju zbog tišine, zlouporabe, stereotipa, obrambenog stava, pogrešnog imenovanja, izdaje i kooptacije”.
Njezin esej ključni je tekst borbe protiv rasizma i za građanska prava crnaca i crnkinja u SAD-u, ali i početna točka za promišljanje o feminističkoj perspektivi ljutnje i svim njezinim društvenim posljedicama. Lorde je u svom eseju govorila o rasizmu unutar feminističke zajednice te borbi crnkinja i drugih ne bijelih žena za ravnopravnost u zajednici; tema koja je i danas aktualna. Posebno zbog još prevladavajućeg stereotipa “ljute crnkinje” koji za cilj ima prikazati ih kao agresivne, neprijateljski raspoložene i tako konačno diskreditirati ih u svakom mogućem području djelovanja.
Recentniji primjeri obračunavanja, ili preciznije prihvaćanja stereotipa “ljutite crnkinje” dolaze iz popularne kulture, od sestara Knowles.
Gotovo cijeli album “Lemonade” koji je Beyonce objavila 2016. godine pun je referenci na ovaj štetni stereotip, no s naglaskom na njeno ne samo prihvaćanje, nego na shvaćanje nužnosti ljutnje u procesu promjene. Spot za “Hold Up” to doslovno i prikazuje. U lepršavoj žutoj haljini, nasmiješena pjevačica dohvati bejzbolsku palicu i krene razbijati auto s velikim osmijehom na licu. Ljutnja oslobađa. U “Sorry” tu je cijela ekipa ljutitih žena koje pokazuju srednji prst u kameru, usmjeren prema lažljivom muškarcu.
Njezina sestra Solange, čija je glazba puno manje mainstream i puno više aktivistička, na albumu “A Seat at the Table” iz iste, 2006. godine, ima pjesmu “Mad”, u kojoj gotovo parafrazira esej Audre Lorde; “Srela sam jednu djevojku / Rekla mi je: ‘Zašto uvijek okrivljuješ? / Zašto se jednostavno ne možeš suočiti s time? / Zašto uvijek moraš biti tako ljuta?’ / Imam puno razloga za ljutnju”, a završava sa zaključkom: “Srela sam jednu djevojku, rekla sam: ‘Umorna sam od objašnjavanja’ / Čovječe, ovo sranje je iscrpljujuće / Ali zapravo nije mi dopušteno biti ljuta”. Postoji razlika u reakciji na ljutnju bjelkinje i crnkinje, kao što postoji razlika između ljutnje siromašne bjelkinje i bogate bjelkinje. Neke su ljutnje prihvatljivije od drugih, i neke imaju ozbiljnije posljedice.
Baš kao što ženska ljutnja u suprotnosti s muškom jednostavno ne može biti kredibilna; ona je u suprotnosti s navodnom ženskom prirodom. Odnosno, s očekivanjima koje patrijarhalno društvo ima od žena. Žena je pasivna, mirna, nekonfliktna. Za muškarce se uvijek nekako nađe opravdanje; premijer Plenković je odlučan i tvrdoglav, moj je nekadašnji urednik strastven oko svog posla i pod velikim stresom. U svakom slučaju, gubitak kontrole nad svojim emocijama ne uzima im se za zlo, dapače. Dovoljno je reći: “Takav ti je on.” Ona, s druge strane, ne može biti takva, bez obzira na razlog ljutnje. Iako nam znanost kaže da je ljutnja univerzalna, biološka pojava, kao i druge osnovne emocije, društvo nas uporno uvjerava da se radi o kulturološkoj reakciji te da uz dobar odgoj i poslušnost djevojčice mogu odrastati u smirene žene koje ne osjećaju ljutnju.
Može li ljutnja utjecati na mentalno i fizičko zdravlje žena?
Popularni psiholog Gabor Maté često u intervjuima i govorima priča o ljutnji. Odnosno o potisnutoj ljutnji u kontekstu traume, i to kod žena. Ističe da je ona nerijetko uzrok mentalnih, ali posljedično i fizičkih problema i bolesti. Maté govori, a brojna istraživanja pokazuju, da žene čine većinu oboljelih od autoimunih bolesti. Iako se njihov uzrok ne zna pouzdano, on vjeruje – a ističe kako nastupa iz opservacije, ne iz istraživanja – da autoimune bolesti mogu nastati zbog kulturnih uzroka.
“Znao sam ljude prije nego što su se razboljeli i znao sam njihovu obiteljsku situaciju. Imali su nekoliko zajedničkih osobine. Prvo, stavljali su emocionalne potrebe drugih ispred svojih. Identificirali su se sa svojim obavezama i odgovornostima umjesto da su brinuli o svojim potrebama. Svi su bili jako ljubazni, što znači da su potiskivali zdravu ljutnju, i konačno, vjerovali su da su odgovorni za to kako se drugi osjećaju i nisu htjeli nikoga iznevjeriti“, ističe Maté.
Pritom dodaje: “Takva uvjerenja vode u to da ne govorite ‘ne’ potrebama drugih ljudi, stalno preuzimate tuđi stres, zbog čega ste vi pod stresom. Taj stres podriva autoimuni sustav koji se zatim okrene protiv vas. Zašto su to žene? Tko je u ovom društvu programiran da bude odgovoran za emocionalne potrebe drugih, tko preuzima stresove drugih, tko se identificira sa svojim ulogama i obvezama, tko je stalno ljubazan, tko ne iskazuje zdravu ljutnju, tko preuzima odgovornost za tuđe osjećaje? Žene.”
Nije društveno prihvatljivo da žene budu ljute
Unatoč velikom napretku koji smo ostvarile u proteklom stoljeću, žene još uvijek obavljaju većinu emocionalnog rada u gotovo svim odnosima u svom životu. Od onoga u intimnim odnosima, obiteljskim, prijateljskim i poslovnim. Očekuje se od žena da misle na sve druge i na cijeli svijet prije nego što misle o sebi i onome što je za njih najbolje. Također, očekuje se da brinu o obitelji, pogotovo o najmlađima i najstarijima. Dakle, onima kojima treba dodatna i posebna skrb. Na poslu se očekuje da ne bacate stolce po kolegama i podređenima jer ćete u suprotnome dobiti otkaz, prije nego što vas pitaju: “Jesu li oni dani u mjesecu?”
Nije društveno prihvatljivo da žene budu ljutite jer to nije u skladu sa ženskim ulogama u patrijarhalnom društvu. A pogotovo jer postaje jasno da, kad se žene naljute, postoji opravdana mogućnost da će se organizirati i početi mijenjati stvari. A patrijarhatu i kapitalizmu odgovara samo status quo. Zato društvo ima mehanizme kažnjavanja žena koje ispoljavaju svoju ljutnju. Jedan od njih je i osjećaj krivnje. Odnosno, grižnja savjesti jer ste rekli što mislite i kako se osjećate.
Mislite li da je Nara Smith, najpoznatija svjetska trad wife i influencerica koja promovira lifestyle domaćice, slučajno tako sređena i ima umirujući glas poput kakve aplikacije za meditaciju? Ne, ona je utjelovljenje tradicionalnih vrijednosti kojih bi se žene trebale držati. Mirna je, staložena, jako uredna, priča jako tiho, gotovo šapće tako da se morate naprezati da je čujete. Radi besmislene poslove pod krinkom brige za svoju mladu i brojnu obitelj i ne izražava nikakve stavove. Barem ne izravno. Pritom je, čini se, jako strpljiva s djecom i obožava biti majka. Ona je puno više od ispraznog posla u manekenstvu ili kojoj god industriji.
Majčinstvo, ljutnja i grižnja savjest
Majčinstvo je još uvijek svojevrsni tabu ako o njemu ne govorite kao o najljepšem periodu života svake žene koje vas ispunjava ljubavlju. Temu majčinstva i povezanost istog s ljutnjom precizno je, dirljivo i šokantno opisala norveška književnica Monica Isakstuen u romanu “Bijes”.
Kroz crtice iz života majke troje djece, djevojčice i nedavno rođenih blizanaca, Isakstuen bez filtera opisuje ispade bijesa prema svojoj djeci i suprugu. Opisi su gotovo naturalistički. Bez puno sentimentalnosti pred čitateljice i čitatelje iznosi drugu stranu majčinstva. Onu u kojoj žene gube svoj identitet, gotovo svaki drugi aspekt života osim osnovne brige za djecu te frustraciju koja se s godinama nakuplja. Najčešći načini ispoljavanja ljutnje upravo su destruktivni. Oni koji se nađu na drugoj strani uglavnom su naši najbliži – obitelj i prijatelji. Bez obzira na to jesu li oni izvor frustracije ili uzrok leži negdje drugdje. Ispadi bijesa kod autorice uglavnom se manifestiraju u vikanju na djecu, a ponekad i na fizičko nasrtanje ili tek razmišljanje o nasilju. Nakon toga slijedi osjećaj krivnje i grižnje savjesti, bilo da je nametnut od nje same ili od njezinog supruga i drugih članova društva.
I dok u praksi muškarci koji pokažu nemogućnost kontroliranja destruktivnog ponašanja, nerijetko, dobiju svu potrebnu empatiju i razumijevanje društva, žene koje tek naznače da su ljutite uglavnom ne mogu računati na podršku. Često nailaze na osudu i krivnju. Ženske ljutnje ne boje se samo muškarci ili patrijarhalno društvo. Jednako je se boje same žene. Iz toga proizlazi šutnja i potiskivanje jer su žene uglavnom vrlo svjesne posljedica kršenja društvenih normi. Nerijetko mogu biti pogubne.
Kada krivnja i ljutnja mogu biti korisne?
Audre Lordeo krivnji kaže da ona “nije odgovor ljutnji; ona je odgovor na naše akcije ili izostanak akcije. Ako vodi promjeni onda može biti korisna, jer tada to više nije krivnja, nego početak znanja.”
Da je ljutnja povijesno bila katalizator društvenih promjena suvišno je i pisati. Svaka je revolucija proizašla iz dugotrajne frustracije i ljutnje. Svaki je prosvjed uzrokovan je bijesom kritične mase ljudi. To, naravno, uključuje i ženske pokrete. Američka aktivistkinja i autorica Soraya Chemaly 2018. objavila je knjigu“Rage Becomes Her: The Power of Women’s Anger”. U njoj argumentira da je ženski bijes jedan od najvažnijih resursa kojeg imamo na raspolaganju u borbi protiv opresivnih sustava, prvenstveno patrijarhata.
“Ljutnja ima lošu reputaciju, ali zapravo je jedna od emocija koja nam daje najviše nade i tjera nas da mislimo unaprijed. Poziva na transformaciju, oživljava našu strast i drži nas zainteresiranima za svijet. Ona je racionalna i emocionalna reakcija na prijestup, nasilje i moralni kaos”, piše Chemaly.
Kad bismo se vodili principima Audre Lorde, morali bismo biti svjesni da je strah od ljutnje ono što opresori svih vrsta od nas očekuju i na tome zdušno rade. Ženska ljutnja podcijenjena je i ušutkavana stoljećima kroz odgoj finih i pristojnih djevojaka jer je posve jasno da bi mogla biti ozbiljna prijetnja statusu quo.
Tako je dvije godine nakon “Uses of Anger“, Lorde napisala esej“Eye To Eye”. U njemu progovara o ljutnji kao nasljeđu mržnje i kazuje da ljutnja proizašla iz mržnje dovodi do nove mržnje i okrutnosti. Naglašavajući pritom da ljutnja može biti katalizator promjene, ako je naučimo kontrolirati. Ne da negiramo njezino postojanje, ni postojanje njenih uzroka i razloga, nego da tu ljutnju pravilno usmjerimo. Tek tada ona može biti konstruktivna.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
