Ovogodišnja Bh. povorka ponosa, šesta po redu, održava se 14. lipnja pod sloganom “Ljubav je zakon”, koji nosi snažnu poruku otpora i zahtjeva za pravnom ravnopravnošću LGBTIQ+ osoba u Bosni i Hercegovini. Kroz kampanju i samu povorku, organizatori i organizatorice podsjećaju na činjenicu da nijedan od ključnih zahtjeva zajednice u prethodnih pet godina nije pretočen u zakonodavne promjene. Naprotiv, svjedočimo sve izraženijim pokušajima uskraćivanja već stečenih prava.
U razgovoru s Lejlom Huremović, članicom organizacijskog odbora Bh. povorke ponosa, razgovaramo o ovogodišnjoj kampanji i značenju slogana, o razvoju povorke od 2019. do danas, izazovima s kojima se LGBTIQ+ zajednica u BiH i regiji suočava, važnosti regionalne solidarnosti kao i medijskoj slici te rastućem utjecaju antirodnih narativa. Lejla je dugogodišnja aktivistkinja, feministkinja i jedna od najprepoznatljivijih javnih glasova za prava LGBTIQ+ osoba u BiH. Njeno iskustvo i upornost neizostavan su dio borbe koja i dalje traje.
Ljubav je zakon – ali zakon nije ljubav
“Ljubav je zakon” nosi snažnu poruku. Kako je došlo do izbora tog slogana i što on konkretno simbolizira u kontekstu ovogodišnje kampanje i borbe za pravnu jednakost LGBTIQ+ osoba u BiH?
Birajući ovogodišnju temu povorke, analizirali smo prethodnih pet godina povorki i naših zahtjeva koje smo upućivali ka institucijama i došli smo do zaključka da niti jedan od pet zahtjeva nije zaživio u praksi. Naprotiv, čak su vidljive i retrogradne politike, kojima se oduzimaju već stečena prava. S tim u vezi, svaki od naših zahtjeva je vezan za zakonska rješenja kojima bi se ostvarila ravnopravnost LGBTIQ+ osoba u odnosu na ostale sugrađane/ke. Tako je logičan slijed bio izabrati slogan Ljubav je zakon, koji simbolizuje činjenicu da zakon mora štititi ljubav, ali i da je ljubav jača od svakog zakona koji pokušava da ignoriše ili isključi LGBTIQ+ osobe. Činjenica je da naša ljubav postoji i van zakonske ravnopravnosti, ali je isto tako činjenica da nepostojanje zakonske ravnopravnosti ostavlja LGBTIQ+ osobe nezaštićenima, ranjivima i obespravljenima.
Kada pogledaš razvoj od prve Povorke ponosa 2019. u Sarajevu do danas, kako su se mijenjale reakcije društva i institucija? Koji su ključni pomaci ostvareni, a gdje se i dalje stagnira ili nazaduje, osobito kad je riječ o političkoj volji i zakonodavstvu?
Jako je teško mjeriti promjene kada živimo u svijetu i društvu koje je toliko turbulentno i brzo promjenljivo. Živimo u upakovanom fašističkom i nacionalističkom društvu, koje se kroji po mjeri političkih moćnika, a nikako u službi građanina_ke. S tim u vezi, u zadnjih šest godina smo mogli svjedočiti različitom politiziranju preko povorke ponosa, korištenjem iste za jeftine političke poene, pokušajima zabrana i oduzimanja prava na javno okupljanje.
U takvom sistemu, svaka održana povorka je sama po sebi uspjeh, a ako tome dodate da je ipak svaka održana bez ijednog incidenta ili bilo kakvog fizičkog nasilja, onda bih to definitivno izdvojila kao važnu činjenicu. Naše neposustajanje i kontinuirana borba postaje neopodna u ovakvom okruženju. Mogu reći da je posebno Sarajevo otvorenije i da je u društvu vidljivo manje predrasuda, koje su se dijelom reflektovale i na druge gradove, ali opet nedovoljno da bi zajednica osjetila vidljivu promjenu. Sve je više LGBTIQ+ osoba koje su aut i dolaze na povorku, što govori da ih je ovakav vid aktivizma ojačao i ohrabrio da se zauzmu za sebe.
Što se tiče političke volje, ona je toliko mala da je nevidljiva. Postoje određeni službenici i službenice, političari i političarke koji su spremni zauzeti se i raditi na zakonskim promjenama, ali političke volje za konkretnim zakonskim rješenjima nema. Zato ni šest godina nakon prve povorke mi nemamo osnovna ljudska prava, kao što je Zakon o istospolnom partnerstvu ili Zakon o rodnom identitetu, a ni nasilje nad nama se ne prepoznaje kao zločin iz mržnje, iako bi on zakonski kao takav trebao biti prepoznat.
Kako vidiš ulogu Povorke ponosa u BiH u širem regionalnom kontekstu, kao dio borbe za ljudska prava na Balkanu? Postoji li osjećaj regionalne solidarnosti među organizatorima_cama i zajednicama?
Želim vjerovati da smo svi i sve svjesne da se suočavamo sa istim problemima i sa istim politikama, što je itekako vidljivo u jačanju anti-rodnih pokreta u cijeloj regiji.
Uistinu mi se čini da su povorke važnije sada nego ikada, da vidljivost i otpor koji pružamo kroz njih šalje jasnu poruku onima koji nas pokušavaju vratiti u četiri zida, ili čak, kriminalizirati, da nećemo to tako lako dopustiti.
Svijet se itekako okrenuo na desno, ka fašističkim, autoritarnim, diktatorskim režimima, a činjenica je da u takvom svijetu za nas nema mjesta. Zato trebamo jačati regionalnu saradnju, solidarnost i zajednički otpor. Ne dopustiti da se povorke zabrane ili ograniče i biti još više vidljivi i vidljive na ulicama naših gradova.
U Hrvatskoj su prajdovi, nakon više od dvadeset godina, postali gotovo festivalski događaji, otvoreni za obitelji s djecom, saveznike i saveznice, mlađe i starije generacije. Ipak, ta vedra slika vrijedi samo jedan dan u godini, dok ostatak godine LGBTIQ+ osobe i dalje žive u stvarnosti nasilja, straha i diskriminacije. Na kojoj je razini danas Povorka ponosa u Sarajevu? Može li se reći da je dosegla neku širu društvenu prihvaćenost, ili je još uvijek primarno čin otpora i hrabrosti manjine?
Ja bih rekla da su i festivalski prajdovi, u patrijarhalnom svijetu, sami po sebi sa svojom otvorenošću i slobodom, čin otpora. Bh. povorka ponosa je od početka grassroot protest, vrlo basic sa primarnim ciljem buntovničke protestne šetnje, koja u svom primarnom fokusu ima antifašizam, solidarnost, volonterstvo, aktivizam, ljubav, drugarstvo. Suočavali smo se u proteklih pet godina s mnogo izazova kada govorimo o samoj šetnji. Od potpunog zatvaranja grada, izolacije povorke tokom šetnje, pa sve do malo liberalnijeg pristupa, kada se sad zatvaraju ulice samo kada prolazimo tim dijelom. Sugrađani_ke sada mogu stajati pored povorke dok prolazimo. I to je veoma važno. Ali i dalje nismo potpuno otvoreni gdje svako u bilo kom trenutku može ući u povorku i šetati s nama.
Postoji li trenutak s neke od prethodnih povorki koji ti je posebno ostao urezan u pamćenje, kao nešto što te duboko potreslo ili ispunilo ponosom?
Svaka povorka, nakon mjeseci organizacije, stresa, problema i izazova, je za mene veliki osjećaj ponosa u onom trenutku kada stanemo na početak i krenemo šetati. Ta energija koja se stvori u tom trenutku, ta sreća koja dolazi iz otpora je nešto neopisivo i svaki put me preplave emocije. Isto tako, kada vidim da neke LGBTIQ+ osobe usprkos ličnim izazovima, čak neautovane, dođu jer osjećaju potrebu da dođu, zaista osjećam ogromnu zahvalnost i ljubav.
Kako ocjenjuješ način na koji mediji u BiH izvještavaju o LGBTIQ+ temama? Ima li pomaka nabolje, ili je i dalje dominantan senzacionalizam i stereotipizacija? Pratiš li situaciju u Hrvatskoj – i kako bi usporedila medijske pristupe i vidljivost zajednice u te dvije zemlje?
Medijska slika u poređenju od prije 10 godina jeste bolja, ali i dalje ni približno dobra. Etablirani mediji, za koje znamo ko stoji iza njih, uglavnom izvještavaju neutralno, prenoseći saopštenja i izjave, govoreći o ovim temama samo onda kada se nešto događa, bilo da su povorke, festivali, ili pak napadi. Rijetko se može vidjeti da se ovoj temi govori tokom cijele godine, sa nekim blagim izuzetkom kod nekih medija. S druge strane, veliki problem prave divlji online portali koji nemaju ni impresum niti se zna ko stoji iza njih, koji šire mržnju, stereotipe, lažne vijesti. Čini mi se da je to tendencija koja je vidljiva u cijeloj regiji.
Ono što mogu primijetiti kada poredim BiH i Hrvatsku, da mi još uvijek nemamo dominantne medije poput Narod.hr kojima je u fokusu i agendi napad na prava LGBTIQ+ osoba, ali rasparčanih takvih tendencija itekako imamo. U svakom slučaju, čini mi se da medijska zajednica svojom preplavljenošću i težnji za hiperprodukcijom postaje sve više površnija, a sve manje suštinska.
U kojoj mjeri dezinformacije i moralna panika (npr. o “rodnoj ideologiji”) oblikuju javni diskurs u medijima?
Definitivno aktivno učestvuju u oblikovanju javnog mnijenja. Kratke vijesti i videi od minute, u kojima ne možete ući u suštinu, su doprinijeli tome da društvo misli da je informisano, a zapravo je zatrpano dezinformacijama, površnim informacijama izvučenim iz konteksta, čime se već uveliko oblikuju kroz takav sadržaj. S tim u vezi, kada čuju različite vijesti o „rodnoj ideologiji“ već usvajaju nešto što je iskrivljeno i što dovodi do onoga što je već vidljivo u društvu, a to je trend pokušaja ograničavanja prava žena, prava LGBTIQ+ osoba, sve pod krinkom zaštite nacije, porodice, ili čega već. Zato mi se čini da su kritička medijska pismenost i odgovorno izvještavanje ključni alati u borbi protiv ovog trenda.
Imaš li osjećaj da je medijska vidljivost doprinijela većem razumijevanju zajednice ili pak izazvala nove valove mržnje i otpora?
Teško mi je negdje vidjeti tačno da li je doprinijela razumijevanju, ali bih rekla da jeste doprinijela našoj vidljivosti, svijesti da smo dio ovog društva, da nismo došli ne znam ni ja odakle, ali sada da su mediji uspjeli u tome da društvo razumije naše potrebe, nisam sigurna. Rekla bih prije da su LGBTIQ+ osobe te koje su svojim autovanjem i kontaktom sa društvom uspjele doprinijeti boljem razumijevanju naših života.
Kad prostor nije siguran, otpor postaje nužan
Antirodni pokreti i narativi prisutni su širom regije – od političkih govornica do vjerskih institucija, medija i školskih programa. Kako se ti pokreti manifestiraju u BIH? Koliko su snažni i koliko utječu na živote LGBTIQ+ osoba i prostor za borbu za ravnopravnost?
Itekako su snažni, iako možda ne još toliko vidljivi kao u Hrvatskoj. Ali jasan primjer koliko su snažni jeste nedavno brisanje rodnog identiteta iz Krivičnog zakona u Republici Srpskoj. Političke tendencije u RS-u u kontekstu rodnih politika su itekako vidljive, pa recimo postoji inicijativa da se Gender centar RS-a preimenuje u nešto drugo što nije gender. Kreće se od jezika, a dolazi se do stvarnih životnih posljedica. Sve to itekako utječe na živote LGBTIQ+ osoba, a tome je i dokaz napad na članove_ice povorke prije dvije godine u Banja Luci.
Biti vidljiv_a i politički aktivan_na u BiH nosi brojne izazove. Kako aktivistkinje i aktivisti nalaze snagu i strategije za nošenje s prijetnjama, napadima i društvenim pritiskom? Kako se ti s time nosiš?
Iscrpljujuće je baviti se aktivizmom i, s tim u vezi, neophodno je praviti pauze, nalaziti mjesto za odmor. Razgovarati o svemu što smo preživjele i preživljavamo čini mi se kao neophodno. Stvoriti sigurne krugove podrške i razumijevanja. Meni su tu drugarice jako važne. Moj lični put u zadnjih 15 godina nije bio nimalo lagan, pa sam se suočavala sa depresivnim epizodama, iscrpljenošću, očajem. Na tom putu mi je mnogo pomogla psihoterapija, kroz koju sam naučila mnogo toga o sebi i svojim ličnim potrebama i željama, ali i načinu kako da ih ostvarim. Pronašla sam unutarnji mir i snagu, kao što sam i naučila da ne primam sve k srcu već da objektivno sagledam odakle dolaze napadi i šta oni govore o drugoj strani.
U prošlim izjavama ističeš kako u BiH nedostaju sigurni prostori za LGBTIQ+ osobe. Kako ta činjenica utječe na kvalitetu života, mentalno zdravlje i osjećaj pripadnosti zajednici?
Mislim da mnogo utječe, jer ta nemogućnost da budete opušteni stvara dodatnu napetost, stres, ograničenost.
Ako tako živite godinama, postajete kruti, preplašeni, ranjivi, da niste ni svjesni toga. Može utjecati na sve sfere života, jer vam oduzima snagu, moć – koje su vam potrebne za snažnije korake naprijed. Ako se ne možete opustiti u sigurnom okruženju i biti ono što jeste, onda vremenom počinjete zatvarati svoje krugove, ograničavati svoju komunikaciju ili je prilagođavati, čime gubite autentičnost, a to može izazvati nezadovoljstvo, tugu, anksioznost, depresiju. Sigurna mjesta su utočište, snaga, moć.
Sigurna kuća, nesigurna budućnost
Otvaranje prve Sigurne kuće za LGBTIQ+ osobe u BiH je ogromna stvar, ali istovremeno i bolno svjedočanstvo o društvu u kojem živimo. Kako ti vidiš činjenicu da je ovakav prostor uopće potreban – da bi netko uopće mogao preživjeti, biti autentičan i siguran? Što nam, politički gledano, govori činjenica da ovakvu osnovnu zaštitu moraju osiguravati nevladine organizacije, a ne država?
Brutalna realnost života LGBTIQ+ osoba koje se suočavaju sa nasiljem. Nažalost, neke LGBTIQ+ osobe nemaju izbora nego da potraže ovakvu vrstu zaštite i podrške.
Strašno je koliko je nasilje nad LGBTIQ+ osobama neprepoznato unutar porodice, i koliko porodice misle da imaju pravo svoje dijete tući, uslovljavati, zaključavati – jer su gej. Očigledno je da ne postoji politička i institucionalna volja da zaštite LGBTIQ+ osobe, pa je sve spalo na nevladin sektor koji nerijetko upravo radi posao koji bi trebala država.
Ova inicijativa je podržana kroz europske fondove i programe. Koliko je međunarodni pritisak i podrška važan faktor uopće za napredak LGBTIQ+ prava u BiH? Možemo li govoriti o stvarnoj političkoj volji unutar zemlje, ili je napredak često “uvoz”? Jesu li nedavne promjene na međunarodnoj sceni, poput Trumpove odluke o obustavi USAID financiranja, utjecale na dostupnost podrške i sigurnost za zajednicu na terenu?
Podrška koju je Sigurna kuća dobila jeste važna, ali nedovoljna, jer se evo već sad ona suočava sa egzistencijalnim pitanjima, budući da od augusta neće imati sredstva, a ostali međunarodni fondovi, kao i domaće institucije, nisu spremne podržati kuću. Mislim da su svi pali na testu solidarnosti i podrške, jer se podrška kalkuliše i pruža na onim mjestima gdje je in. USAID-ovo gašenje je itekako ostavilo posljedice na podršku civilnom sektoru, pa su mnoge organizacije ili zatvorene ili primorane smanjiti svoje kapacitete, pa je samim tim i njihov rad sa zajednicom umanjen.
Sigurna kuća ne bi smjela biti kraj priče, nego početak sustava podrške. Postoji li plan ili barem politička volja da se ovo iskustvo institucionalizira, proširi, replicira u drugim dijelovima BiH? Ili je ovo još uvijek borba entuzijasta protiv sistema?
Uposlenici Sigurne kuće aktivno rade godinu dana na pokušaju institucionaliziranja bar ove kuće, postoje određena obećanja, ali nažalost ništa više od toga. Uopšte nema govora za širenjem, iako mislim da to ni nije potrebno, za ovako malu državu, te da bi bilo neophodno ovu jednu učiniti stabilnom.
Znamo da su mnoge LGBTIQ+ osobe izložene nasilju upravo u vlastitim domovima. Šta bi poručila onim osobama koje se sada možda prvi put usuđuju zatražiti pomoć, a boje se da neće biti shvaćene ozbiljno ili da će naići na nove prepreke?
Da je uredu potražiti pomoć, da će im to otvoriti mnoga vrata za koja nisu znali da uopšte postoje. Dobit će važnu podršku i mogućnost izlaska iz kruga nasilja. Pozivam ih da se jave organizacijama koje se bave podrškom, da se obrate psihoterapeutima koji pružaju besplatnu psihoterapijsku podršku, sve to će im dugoročno promijeniti kvalitet života i izvući ih iz mraka.
I za kraj, što bi voljela da ljudi koji nikada nisu bili na Povorci ponosa znaju, a možda nikad nisu imali priliku čuti?
Povorka je najdivniji oblik kolektivnog širenja ljubavi, solidarnosti, sreće. To je nešto što vam se ne može opisati, pa vas pozivam da dođete i sami osjetite. 😊
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
