Kako smo ranije pisale, iako ne postoji zakon koji kontrolira fenomen ružičastog poreza, pojava istoga u Republici Hrvatskoj uobičajena je praksa. Provjerile smo kakvo je stanje na policama hrvatskih dućana uspoređujući cijene simbola ružičastog poreza – jednokratnih britvica, dezodoransa i šampona za kosu.
Za potrebe istraživanja obišle smo tri dućana, od kojih su dva bila drogerijska i provjerile cijene proizvoda namijenjenih za žene i muškarce. Važno je napomenuti da smo uspoređivale cijene proizvoda isključivo onih marki koje imaju svoje “muške i ženske” varijante – Gillette, Balea i Syoss.
Je li skuplje biti žena?
Da je skuplje biti žena, nego muškarac, pokazalo se već u prvom dućanu. Naime, četiri komada jednokratnih ženskih britvica Simply, marke Venus Gillette, koštaju 4.59€, dok pet muških britvica naziva Simple, marke Gillette, stoji 3.99€. Iz ovih podataka dolazimo do zaključka da žene jednu britvicu plaćaju 1.15€, dok muškarci, za isti proizvod, u ovom slučaju čak i iste boje, plaćaju 80 centi. Vodeći se time, razlika u cijeni muške i ženske britvice iznosi 35 centi. U kontekstu spomenutih britvica, važno je napomenuti da se u paketu ženskih britvica nalazi sveukupno njih šest, međutim na poleđini pakiranja navedeno je kako su dva brijača besplatna.
Razlike u cijenama između muških i ženskih proizvoda također se mogu vidjeti i na primjeru roll-on dezodoransa. Cijena muškog Balea dezodoransa iznosi 75 centi, dok je cijena istog proizvoda u ženskoj varijanti 1.15€. Razlika u cijeni između dva proizvoda iznosi 40 centi. Vođeni tom logikom, žene će litru dezodoransa platiti čak osam eura više, nego što će to učiniti njihov muški kolega.
Slična situacija prisutna je i kad su šamponi za kosu u pitanju. Cijena velikog muškog šampona za kosu od 750 ml iznosi 7.00€, dok isti takav proizvod, u istom pakiranju, za žene stoji 10.99€. Razlika u cijeni jest skoro četiri eura što čini najveći razliku u cijenama proizvoda koja je vidljiva na policama hrvatskih dućana.
Iako su razlike u cijeni vidljive u nekoliko proizvoda, činjenica je da fenomen ružičastog poreza nije snažno pogodio Hrvatsku. Naime, proizvodi marke Nivea, Borotalco i Fa imaju u potpunosti iste cijene za muške i ženske verzije proizvoda što predstavlja pozitivnu promjenu u svijetu punom diskriminatornih praksi. Cijene pamučnog donjeg rublja, prema mojim uvidima, za oba spola također su otprilike jednake. Međutim, razlike u cijenama uočila sam u ponekim odjevnim komadima gdje se materijali poput čipke ili određenih printova na odjeći naplaćuju više ženama nego što je to situacija s muškim komadima.
Rodna jednakost: lijepa priča bez pokrića
Fenomen ružičastog poreza nije isključivo pitanje cijene, već i pitanje društvene nejednakosti, duboko ukorijenjenih društvenih stereotipa i normalizacije diskriminacije na temelju spola. Iako se na prvu pojam ružičastog poreza može činiti bezazlenim zato što se radi tek o nekoliko centi, u konačnici se te cijene akumuliraju u velike svote koje žene plaćaju isključivo zbog svoga spola.Provedena istraživanja jasno pokazuju da se diskriminacija na temelju spola ne očituje isključivo u odgoju, kulturi i jeziku, već se ona prožima kroz čitavo tržište.
Iako u Hrvatskoj, prema našim trenutnim uvidima, nema jako velikih razlika u cijenama za muškarce i žene, potrebna je legislativa kojom bi se svaka, i najmanja diskriminacija na temelju spola mogla otkloniti. Posebnim zakonima skinuo bi se financijski teret koji žene plaćaju samo zato što su žene. Osim toga, potpuno skidanje poreza s menstrualnih potrepština pozitivno bi utjecalo na ženski dio populacije ove zemlje.
Biti žena nerijetko znači biti diskriminirana. Počevši od vlastitoga doma gdje se očekuje pristojnost i mirnoća, preko radnoga mjesta gdje su muški kolege plaćeni više za isti posao, do ružičastog poreza i visokih cijena menstrualnih potrepština. Dokle god se takve prakse opravdavaju posebnim dizajnom, priče o rodnoj jednakosti bit će samo bajka. Vrijeme je da se diskriminatorne prakse počinju preispitivati, a žene oslobode dodatnih troškova samo zato što je njihova kombinacija kromosoma XX.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Godina 2024. bila je super izborna godina. Zbog niza izbora (parlamentarni izbori, izbori za Europski parlament, predsjednički izbori) interes za politiku bio je pojačan. Bili su to dobri uvjeti za analizu položaja žena u hrvatskoj politici. Tako smo kao učenice Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Zagreb u sklopu nastavnog predmeta “Škola i zajednica”(ŠiZ) odlučile provesti istraživanje. Kao posebni segment našeg istraživanja, izdvojile smo problem seksizma. Na to nas je potaknula izjava saborskog zastupnika Hrvoja Zekanovića iz HDS-a tijekom televizijske emisije na HRT-u, 21. listopada 2024. Godine.
“Ja sam sada vizualizirao kolegicu Orešković kako leži u krevetu, pokrivena hrvatskom zastavom s jastukom na kockice. Meni je drago da je kolegica Orešković tako nacionalno osviještena, drago mi je da se ljevica tu malo promijenila, da se počela nabrijavati na nacionalne teme. To je super i imate moj lajk što se toga tiče”, kazao je Zekanović.
Zanimalo nas je što o ovoj, i sličnim izjavama misle građani i građanke Republike Hrvatske pa smo odlučile provesti anketu. Dobile smo odgovore od 420 ispitanika/ca u dobi od 16 do 65 godina. Period ispunjavanja ankete bio je siječnja do travnja 2025. godine.
Što kažu ispitanici/e o izjavi Hrvoja Zekanovića?
Upitani o citiranoj izjavi zastupnika Zekanovića, gotovo 79 posto ispitanika i ispitanica navodi da je ovo primjer seksizma, a 4,8 posto smatra to normalnim govorom u politici. Osim toga, čak 16,4 posto njih navodi „nisam siguran/na što mislim o ovome“.
Budući da su saborski zastupnici i članovi vlade medijski najpraćeniji političari u državi, zanimali su nas njihovi stavovi, kako o problemu seksizma, tako i o njihovoj odgovornosti za izrečeno i učinjeno u sklopu njihova političkog (i društvenog) djelovanja.
Što kažu političarke o seksizmu u politici?
Pokušale smo uspostaviti kontakt sa saborskim zastupnicama obraćajući se klubovima zastupnika. Odazvale su se Anka Mrak Taritaš iz GLASA-ai Marija Lugarić iz SDP-a pa smo s njima provele intervjue. Budući da je Marija Lugarić na čelu Odbora za ravnopravnost spolova, razgovor s njom dao nam je uvid u rad Odbora. Osim njih, razgovarale smo i s Morenom Lekan iz Možemo!, vijećnicom u Skupštini Primorsko-goranske županije. Sve tri političarke u intervjuima su iznijele mišljenje da je hrvatsko društvo patrijarhalno.
Marija Lugarić opisala je i reakciju grupe zastupnica na gore navedeni istup Hrvoja Zekanovića. Njih 28 potpisalo je izjavu u kojoj navode da su: “zgrožene, iako ne iznenađene ovakvim javnim istupima Hrvoja Zekanovića, člana Kluba HDZ-a, koji ne samo da degradiraju kolegicu Daliju Orešković, nego i sve žene u hrvatskom društvu. Seksistički ispadi su znak slabosti onih koji nemaju argumenata pa se umjesto toga koriste primitivnim napadima kako bi skrenuli pažnju s vlastite nesposobnosti. Kao žene, zastupnice i građanke odbacujemo svaku vrstu ponižavanja, dehumanizacije, a gospodinu Zekanoviću poručujemo da ubuduće, prije nego što se odluči na sramotne komentare o ženama, radije uloži vrijeme u razmišljanje o suvislim političkim idejama.”
Intervju s Marijom Lugarić
Na pitanje je li teško biti žena u hrvatskoj politici, Marija Lugarić kaže da nije ništa teže nego biti žena u bilo kojoj profesiji. Smatra da u cijelom društvu ima onoga što naziva toksičnim maskulinitetom.
Morena Lekan se susrela s problemom seksizma i ageizma na lokalnoj političkoj razini. Ona smatra da se patrijarhalnost “očituje u puno pokazatelja. Vidljiva je iz broja žena na rukovodećim pozicijama u gospodarstvu, nižim plaćama za iste poslove, tretmanu žena u medijima pa sve do čestih fraza i kolokvijalizama koje koristimo još uvijek, a koji imaju korijen u patrijarhalnom i seksističkom poimanju žena, primjerice – “plačeš kao curica” i sl.”.
Povod za intervju s Lekan je izjava kolege vijećnika, Željka Lambaše iz SDP-a: “Morena, vi ste lipa, simpatična i pametna ženska. Ali intencija svake političke grupacije, pa i vaše, je pobjeda na izborima. No, za takav uspjeh još ćete morat’ puno palente pojist da biste ga ostvarili”. (Rasprava o rebalansu u Županijskoj skupštini Primorsko-goranske županije 13. lipnja 2024, godine.)
U anketi smo pitale ispitanike/ica što misle riječima koje je izgovorio spomenuti županijski vijećnik.
Čak 80 posto ispitanika/ica smatra da se radi o seksizmu, a od toga 30 posto smatra da je, uz seksizam, riječ i o ageizmu – diskriminaciji na temelju dobi. Manje od pet posto ispitanika/ica smatra da se radi o dobronamjernom savjetu starijeg kolege. No, gotovo 15 posto ispitanika/ica nema mišljenje. Postotak onih koji ne prepoznaju seksizam je i ovdje sličan kao i kod izjave Zekanovića. Normalizacija takvog govora u politici i postotak onih koji ne prepoznaju seksizam pokazuje da je i dalje potrebno educirati i informirati građanstvo o neprihvatljivim načinima komuniciranja u politici i društvu općenito.
Političarke i „obiteljski status“
Koliko je važna edukacija, govori i sljedeći primjer. Tijekom predsjedničke kampanje, predsjednik stranke Dom i nacionalno okupljanje, Mario Radić, o predsjedničkoj kandidatkinji svoje stranke, Branki Lozonaveo je da “ona ima veću obitelj i više djece nego drugi kandidati”.
Gotovo 75 posto ispitanika smatra izjavu neprimjerenom jer nitko ne govori o obiteljima muških predsjedničkih kandidata. Samo pet posto smatra da je izjava na mjestu i da je pohvala kandidatkinji. Međutim, preko 20 posto ispitanika/ica nema mišljenje o izjavi Marija Radića. Ovaj primjer smo odabrale jer, smatramo, da se ovdje radi o procjeni kandidatkinje na temelju njene majčinske uloge, a ne političke sposobnosti.
Seksizam u lokalnim političkim arenama
Osim primjera vijećnice Morene Lekan, moguće je pronaći i druge primjere društveno neprihvatljivog komuniciranja na lokalnim političkim scenama. Slavonskobrodski mediji izvijestili su o ponašanju predsjednika Gradskog vijeća Slavonskog Broda Stribora Valente, nezavisnog vijećnika,prema nezavisnoj vijećnici Slavici Lemaić.
On joj je poručio; “Sačekajte da završim, nemojte biti kokoška. Ovo nije kokošinjac.”
U anketi smo pitale ispitanike/ica što misle o izjavi nezavisnog vijećnika:
Preko 92 posto ispitanika/ica smatra su riječi koje je predsjednik Gradskog vijeća uputio vijećnici Lemaić uvredljive. Značajno manji udio ispitanika (5 posto) nema mišljenje. Ovakav način govora je mnogo prepoznatljiviji kao neprihvatljiv. No, on je i seksistički jer gospodin Valenta ne bi kokoškom nazvao nekoga od svojih muških kolega.
Odgovornost političara/ki za izrečeno u javnom prostoru
U našem istraživanju posebno nas je zanimalo što političari i političarke, ali i tzv. mali ljudi misle o utjecaju onoga što političari/ke izgovore sa saborske govornice ili pred televizijskim kamerama na društvo u cjelini.
Morena Lekan navodi: “Svatko od nas kao pojedinac u ovom društvu je odgovoran za izrečeno, međutim, javne osobe, koje šalju poruke u javnom prostoru (a to su onda, između ostalog, i političari/ke), moraju shvatiti da njihovo ponašanje radi toga ima i dalekosežnije posljedice. Jedna od njih je i normalizacija seksističkog (ili bilo kojeg drugog inače društveno neprihvatljivog) diskursa. Ako vidimo da nam se premijer i predsjednik međusobno “časte” izrazima poput plameni jazavac, gojenac, šmrkavac, itd., možemo jedino zaključiti da je to sada općeprihvaćeno te da možemo i mi govoriti što god hoćemo, kome god hoćemo”.
Anka Mrak-Taritaš dodaje: “Kad ste u javnom prostoru vi imate odgovornost za svaku izrečenu riječ, u odnosu na ljude koji ne djeluju u javnom prostoru bez obzira jeste li političar, političar u lokalnoj sredini ili na državnoj razini, ali ja mislim da imaju veliku odgovornost za svoju izrečenu riječ, različiti influenceri, sportske zvijezde, zvijezde iz umjetničkog svijeta, iz jednostavnog razloga što se ta riječ čuje. Ta se riječ puno jače čuje i puno jače šalje poruku, tako da oni koji javni prostor koriste za bilo kakav oblik ponižavanja, mržnje, odnosa prema nekome jer je drugačiji, je užasno velika odgovornost i vodi naše društvo korak nazad. Kad netko nađe opravdanje za to što je nekog ošamario ili je bio bezobrazan ili je bio agresivan, onda šalje apsolutno krivu poruku svima oko sebe”.
Osim političarki, pitale smo i ispitanike/ice o odgovornosti političara. 79 posto ispitanika/ica smatra da je odgovornost političara za ono što izgovaraju i pišu veća od odgovornosti tzv. običnih ljudi. Gotovo 14 posto ispitanika/ica navodi da nisu sigurni/ne.
Kakva je uloga i položaj medija?
Posebno nas je zanimalo kakva je uloga i položaj medija u interpretaciji onoga što rade i govore političari. Za pomoć smo se obratili novinarki N1 Jeleni Bokun. Izravan povod bila je konferencija za novinare premijera Andreja Plenkovića 19. rujna 2024. godine. Odgovor na pitanje novinarke Nove TV Anje Petrović(o maksimalnoj stopi poreza na nekretnine), premijer je počeo riječima: “Slatki ste, radoznali ste tu”. Na to je reagirala Bokun riječima: “Pripazite s tim izrazima ”slatki ste”, to vam baš i nije.” Premijerova uvrijeđena reakcija je bila: “nemojte vi meni samo govoriti što ima, a što nema potrebe. Ja imam svoj mandat da govorim što je, a to je otvoreno govoriti kako stvari stoje.”
Istraživanjem ovog događaja, naišle smo na sličnu situaciju iz 2018. godine. Tada je premijer još jednoj novinarki poručio da je slatka. Riječ je o Damiri Gregoret, a kamere su zabilježile njegove riječi tijekom izjave 2. listopada 2018. godine.
U neformalnom razgovoru s novinarima/kama i snimateljima/icama koji/e imaju pristup novinarskoj sobi u Banskim dvorima,saznale smo da je seksistički diskurs osobito čest prema mlađim ženskim osobama. Njih se dodatno etiketira kao neiskusne, nedorasle i slično. Takav si pristup dozvoljavaju mnogi političari, osobito kad se ugase kamere i diktafoni. Ipak, većina novinara/ki smatra da seksističkim istupima ne treba dati previše medijskog prostora.
Iz svega navedenog, smatramo da neprimjereni komentari političara/ki izazivaju poplavu seksizma (i drugih oblika diskriminacije) na društvenim mrežama. To pokazuje da je utjecaj onoga što govore političari/ke itekako velik, kao i njihova društvena odgovornost.
Plenković vs. Milanović
Kad već spominjemo osobu koja obnaša najvišu funkciju izvršne vlasti u Hrvatskoj već gotovo 10 godina, još jednu smo izjavu izdvojili kao neprimjerenu i neprihvatljivu. Na pitanje o djelovanju ministrice Nine Obuljen Koržinek, premijer Plenković je 10. prosinca 2024. godine izjavio: “Imam ženu koju volim i Ninu u koju sam afektivno zaljubljen kao ministricu.”
Bi li to premijer ikada rekao za bilo kojeg ministra u svojoj vladi? Odgovor je ne bi. A kad smo već kod sastava Hrvatske vlade, u njoj trenutno ministarsku funkciju obnašaju samo dvije žene.To iznosi 11.1 posto.
Poput predsjednika vlade i predsjednik Republike Zoran Milanović o ženama se povremeno izražavao na neprimjeren i neprihvatljiv način. Najpoznatija je izjava u kojoj je političarke Daliju Orešković i Marijanu Puljak, 30. rujna 2020. godine nazvao “samodopadnim narikačama”. Međutim, u nevjerojatnom obratu, saborska je zastupnica u jeku kampanje za predsjedničke izbore, ovako komentirala predsjednikove riječi pet godina kasnije:
O tome kako seksizam generira još seksizma i kako je utjecaj političara izuzetno velik govori i ponovno spominjanje te, na neki način, recikliranje citirane predsjednikove izjave:
Neophodno je da političari osvijeste težinu onoga što govore i rade. Njihova je društvena odgovornost ogromna, a plaćaju ih porezni obveznici i obveznice. Diskriminacija (bilo koje vrste) koja dolazi s političkog vrha države je neprihvatljiva.
Mladi ljudi su nakon uvida u seksističke ispade hrvatskih političara (posredstvom ankete koju su popunili) bili neugodno iznenađeni razinom političke nekulture. Politika je među mladima ionako percipirana kao nešto nečasno, korumpirano i neprivlačno. Seksizam u politici je još jedna pojava koja će ih odvratiti od aktivnije političke participacije. Međutim, to što mladima seksizam iz političkih krugova nije prihvatljiv, daje nadu da možemo graditi bolje, pravednije i ravnopravnije društvo u budućnosti.
Politika je još uvijek „muški“ posao
Zastupljenost žena u političkoj vlasti ostaje niska pa nije neočekivano da gotovo 60 posto ispitanika/ica smatra da je politika u Hrvatskoj većinom muški posao. Međutim, preko 92 posto ispitanika/ica smatra da bi žene trebale ravnopravno sudjelovati u vlasti i politici jer čine polovicu (pa i nešto više) stanovništva Hrvatske.
Poznato je da je zakonom uređena zastupljenost žena na izbornim listama. Isto tako je poznato da neke političke stranke radije plaćaju kaznu zbog nepoštivanja zakona, nego da ističu žene na svojim izbornim listama. Ima i primjera da se stranke kažnjava zbog previsokog udjela žena na izbornim listama. To smatramo krajnje nepravednim u kontekstu rezultata našeg istraživanja.
Zašto je seksizam opasan?
Pitale smo ispitanike/ice o povezanosti seksizma u javnom prostoru i mogućem povećanju nasilja nad ženama. Preko 91 posto njih smatra da seksizam u politici, medijima i na društvenim mrežama može doprinijeti nasilju nad ženama.
Josip Grgić iz Institucije Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova je potvrdio da je takav stav ispitanika opravdan i upravo visok postotak ukazuje na vjerojatnost veze između seksizma u javnosti i mogućeg jačanja nasilja nad ženama.
Seksizam se zasniva na ideji da je jedan spol ili rod superiorniji od drugoga. Takvo uvjerenje održava patrijarhalne strukture, narušava dostojanstvo i utječe na rodnu ravnopravnost. No, kao što je i ranije navedeno, postoji veza između seksizma i nasilja. Prvenstveno jer kroz stav o superiornosti muškaraca nad ženama se normalizira nasilje i zlostavljanje. Brojna istraživanja, medijski napisi i kontinuirana upozorenja feminističkih organizacija ukazuju na to da je nasilje nad ženama ozbiljan i rasprostranjen problem u našoj zemlji. Tako se u izvješću pravobraniteljica za 2024. godinu nalazi i ovaj grafički prikaz:
Prošle godine u Hrvatskoj ubijeno 18 žena što je značajan porast u odnosu na prethodne tri godine. Dakle, ovaj ekstremni oblik nasilja nad ženama je očito problem u društvu. Naravno dapojedinačni seksistički ispadi političara nisu uzrok ubijanja žena, ali pridonose normalizaciji seksizma u javnom prostoru.A posljedica može biti i nasilje – verbalno, emocionalno, fizičko, kao i ostale vrste rodno – uvjetovanog nasilja.
Uloga vlasti i političara je da osiguravaju sigurnost i dostojanstva svakog člana i članice društva, ne samo na papiru, nego i u stvarnosti. Pozivamo političare da se odreknu seksizma u svom govoru i djelovanju. Završavamo rečenicom koju je potpisalo 28 saborskih zastupnica: “seksizam ne prolazi, i umjesto da nas utišate, samo nas činite glasnijima”.
Prošlo je točno godinu dana otkako je pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade, Luka Juroš, na okruglom stolunajavio da će Grad Zagreb do ljeta 2024. prezentirati kurikulum sveobuhvatnog školskog predmeta o zdravlju, koji uključuje i seksualno obrazovanje. Iako je trebao zaživjeti već ove školske godine on još do danas nije predstavljen, a nije formirana čak niti radna skupina. U programu za sljedeće četiri godine mandata, sveobuhvatna seksualna edukacija se uopće ne spominje.
„Cijelu proteklu godinu kontinuirano smo podsjećali na obećanje Luke Juroša, pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade, o uvođenju sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole. No, novi program za lokalne izbore koalicije Možemo! i SDP-a donio je neugodno iznenađenje – to se obećanje uopće ne spominje! Budući da ljevica obrazovanje vidi kao nešto što doprinosi osobnoj i društvenoj dobrobiti mladih, postavlja se pitanje: kako ju misle ostvariti bez podučavanja o bitnom aspektu života kao što je seksualnost i reproduktivno zdravlje, ali i vlastitim potrebama i pravima, izgradnji zdravih odnosa i emocionalnoj pismenosti?” poručila je Nataša Bijelić, stručna suradnica CESI-ja.
O edukaciji mladih tek jedan redak
Umjesto najave konkretnih koraka, novi predizborni program edukaciji mladih o vlastitom zdravlju posvećuje tek jedan redak. Ponovno se načelno najavljuje zdravstveni odgoj, ali informacije o konkretnim mjerama, rokovima i definiranim odgovornostima i dalje su nepoznate.
Iz CESI smatraju da takav površan pristup još jednom odražava stvarni interes gradske vlasti za uvođenjem sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja. Dodaju da pitanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja mladih ne smije ostati na razini želje gradskih vlasti već treba, što hitnije, omogućiti da mladi u školama dobiju znanja i vještine koje pozitivno utječu na njihovo zdravlje i kvalitetu života.
CESI u sklopu kampanje #Zaštošutimo 3.0, po treći put apelira na modernizaciju školskog kurikuluma koji će uključiti sveobuhvatnu seksualnu edukaciju učenika i učenica. Mladi uče o seksualnosti, samo je pitanje od koga. Iako pojedinci igraju ključnu ulogu u razvijanju kulture brige i razumijevanja, na obrazovnom sustavu leži posebna odgovornost jer upravo on ima moć prevenirati probleme kroz znanje, razvoj vještina i podršku.
Šest meseci traju protesti i studentske blokade u Srbiji zbog obrušavanja nadstrašnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu kada je život izgubilo 16 ljudi. Vlast do sada nije ispunila prvobitna četiri studentska zahteva, kojima su dodata još dva zahteva, a nedavno su tražili i raspisivanje vanrednih paralmentarnih izbora. U igri iscrpljivanja i višemesečnih blokada obrazovnog sistema, saobraćajnica i zgrada raznih institucija, vlast u poslednje vreme gubi strpljenje pa postaje sve represivnija prema demonstrantima.Od početka protesta glasno i neustrašivo učešće žena u prvim redovima borbe upadljivo je, jednako kao i brutalni napadi na njih.
Marija Vasić i opor režimskom zastrašivanju
Marija Vasić, profesorka sociologije, hospitalizovana je nakon trećeg dana štrajka glađu i žeđu u pritvoru u kome se, zajedno sa šestoro istaknutih novosadskih aktivista, nalazi više od dva meseca.
„Tražim oslobađanje iz nezakonitog pritvora. Ja ću svojim životom da protestujem protiv toga, jer milost ne tražim niti bih vam je dala“, poručila je Marija Vasić nakon što je 12. maja Više tužilaštvo u Novom Sadu podnelo optužni predlog protiv 12 osoba za pripremanje dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Srbije u saizvršlištvu i predložilo maksimalne kazne, a Viši sud u Novom Sadu dan kasnije uhapšenima produžio pritvor na još 30 dana.
Članovi Pokreta slobodnih građana, među kojima je i Vasić i član studentske organizacije STAV, uhapšeni su uoči najmasovnijeg protesta u istoriji Srbije, a za ostalih šestoro osumnjičenih iz organizacije STAV raspisana je poternica. Hapšenju je prethodio proces, montiran na prorežimskim televizijama, kada je na pet kanala sa nacionalnom pokrivenošču emitovan snimak razgovora aktivista o mogućnostima delovanja na predstojećem protestu. Odbrana tvrdi da je ceo proces nezakonit i predstavlja politički progon neistomišljenika. Iako je u početku reakcija javnosti bila mlaka i protivrečna, čini se da se sa poslednjim blokadama suda vraća solidarnost sa 12 žigosanih, a da je taj otpor režimskom zastrašivanju upravo svojim protestom probudila Marija Vasić. Nekoliko dana nakon što je porodica tvrdila da nema informacije o zdravstvenom stanju Marije Vasić, Uprava za izvršenje krivičnih sankcija saopštila je da Vasić prima nadoknadu hrane i tečnosti putem infuzije.
Pokušaju brutalnog ućutkivanja žena
Dve aktivistkinje sa poternice, Mila Pajić i Doroteja Antić, privedene su od strane neidentifikovanih policajaca još početkom novembra tokom organizacije prvih protesta zbog nesreće na Železničkoj stanici. Mila Pajić jedna je od prvih koja je u javnosti artikulisala studentsku pobunu, pa je nakon policijskih zastrašivanja, usledila hajka preko tabloida kojima su pokušali da je diskredituju.
Jeleni Tošić, odbornici Lokalnog fronta, polomljena je ruka nakon koškanja u skupštini Kraljeva, nakon što je obezbeđenje pokušalo da sa govornice ukloni njenog opozicionog kolegu.
Studentkinja Katarina onesvestila se nakon što ju je policajac udario štitom po glavi tokom blokade DIF-a u Novom Sadu. Katarina je učestvovala u pešačkim protestima i biciklističkoj turi do Strazbura.
Krajem marta nožem je ranjena dekanka Filozofskog fakulteta Natalija Jovanović, čemu je prethodilo tabloidno targetiranje gde se podsticalo na “odmazdu”. Natalija Jovanović je među prvima na akademiji podržala studente.
„Vi se nalazite na sigurnoj i slobodnoj teritoriji koja se zove Filozofski fakultet. Hvala što ste se probudili i uzeli stvar iz naših ruku – mi izgleda nismo umeli da rešavamo probleme’, rekla je Jovanović prilikom blokade fakulteta početkom decembra.
Dijana Hrka, majka mladića poginulog u padu nadstrešnice Stefana Hrke(27), javno je podržavala studentsku borbu, zbog čega je postala meta orkestriranog napada vrha države i njihovih medija. Dijana je nedavno napustila zemlju strahujući za bezbednost.
Anu, studentkinju umetnosti, pretukli su palicama i polomili joj vilicu muškarci koji su izašli iz prostorija vladajuće Srpske napredne stranke, dok je sa dvojicom kolega lepila nalepnice u Novom Sadu.
Sonja, studentkinja Pavnog fakulteta pregažena je tokom petnaestominutne tišine, što je podstaklo još više devojka da se uključi u radne grupe za bezbednost. Tokom protestne akcije “generalni štrajk” pregažena je i teško povređena redarka Kristina sa Poljoprivrednog fakulteta, a prilikom još jednog zaletanja automobilom u masu demonstranata, srednjoškolka Teodora je onesposobila muškarca koji je nasrnuo na grupu nastavnika i učenika u petnaestominutnom protestu.
“Ja sam odmah reagovala po redarskoj dužnosti i stala između čoveka i profesora”, jednostavno je odgovorila ova učenica na pitanje novinarke Nove.
Borba žena za pravedno društvo
Foto: Iva Tanacković
Ovo su samo neki od najbrutalnijih napada kome su izložene žene u prethodnim mesecima, zato što su među prvima ustale protiv nepravde, glasno artikulisale otpor, javno stale uz studentkinje i studente. Ovi slučajevi nisu, naravno, dobili adekvatnu reakciju pravosuđa, a aktivistkinje su svakodnevno izložene mizoginim napadima u digitalnom prostoru. Uprkos svim žrtvama koje podnose, aktivistkinje ne odustaju od zauzimanja javnog i političkog prostora, pa čak i kad ugrožavaju sopstveni život u otporu autoritarnoj vlasti, kao što čini Marija Vasić.
Ovaj tekst je svedočanstvo ženskoj hrabrosti i njihovoj borbi za pravedno društvo, kada sve ovo jednom prođe, i ako se (opet) budemo pitali gde su žene?
Dana 5. prosinca 2024., predstavnice Centra za građanske inicijative Poreč, odvjetnica Zrinka Bojanić, zamjenik Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i LGBTIQ+ osobe direktno pogođene izvještavanjem portala Narod.hr održale su sastanak s Vijećem za elektroničke medije. Predstavile su rezultate ankete među LGBTIQ+ osobama, pravnu analizu, svjedočanstva pogođenih te upozorenja institucija poput Pravobraniteljice i Novinarskog vijeća časti. Uz podršku 32 organizacije civilnog društva, predan je službeni zahtjev za nadzor i sankcioniranje portala zbog sustavnog objavljivanja diskriminatornog sadržaja.
Unatoč svemu, VEM je odbio postupiti, tvrdeći da navedeni članci ne prelaze zakonski prag za sankcioniranje te se pozvao na načela zaštite slobode govora i pluralizma mišljenja. Odbacio je pozive na konkretne sankcije kao potencijalnu cenzuru i predložio osnivanje samoregulatornog tijela koje bi preuzelo tu odgovornost, unatoč tome što Zakon VEM-u člankom 14. stavkom 2. već daje ovlasti za djelovanje.
Zamjenik pravobraniteljice Kristijan Kevešević izrazio je nezadovoljstvo ovakvim stavovima, naglasivši da se VEM svjesno ograđuje od svojih širih obveza iz Zakona o elektroničkim medijima. Unatoč činjenici da i Pravobraniteljica i Novinarsko vijeće časti HND-a prepoznaju analizirane članke kao diskriminatorne.
Radi li se o „polemičnim stavovima“?
U svom odgovoru na prijavu, VEM je naveo da se sadržaji portala Narod.hr svode na “polemičke stavove” o temama poput rodne ravnopravnosti, seksualnosti i obiteljskih vrijednosti, te da takvi stavovi, iako možda kontroverzni, ne prelaze zakonski prag za sankcioniranje. VEM je istaknuo da se mora održati ravnoteža između slobode izražavanja i zaštite od diskriminacije te da ne može proizvoljno primjenjivati pravila, bez obzira na to o kojoj se skupini radi. Ovakvo tumačenje izazvalo je dodatne kritike, jer se čini da VEM ne prepoznaje štetne posljedice koje takvi sadržaji imaju na LGBTIQ+ zajednicu, unatoč jasnim pokazateljima iz ankete i pravne analize, kao i mišljenjima ranije navedenih institucija.
Ima li prostora za tematsku sjednicu posvećenu govoru mržnje?
Osim navedenih institucionalnih propuštanja, dodatnu zabrinutost izaziva i postupanje saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije. Centar za građanske inicijative Poreč podnio je službeni zahtjev za sazivanje tematske sjednice posvećene govoru mržnje i regulatornim mehanizmima u elektroničkim medijima. Iako je potvrđeno da je zahtjev zaprimljen, on nikada nije proslijeđen članovima i članicama Odbora, niti je uopće došlo do izjašnjavanja o njegovom uvrštavanju na dnevni red. Zastupnice iz više saborskih klubova (SDP, Možemo!) iskazale su podršku sazivanju sjednice i prenošenju materijala nadležnima, no unatoč tome, političkom odlukom proces je zaustavljen u samom startu.
Mi u CGI-u taj čin prepoznajemo kao oblik politički uvjetovane obustave institucionalnog procesa i onemogućavanja rasprave o jednoj od najosjetljivijih tema u medijskom prostoru – sustavnom govoru mržnje prema LGBTIQ+ osobama.
Umjesto tematske sjednice, održan je okrugli stol„Govor mržnje ili sloboda govora?“ u organizaciji CGI-ja, čime je djelomično nadomješten izostanak institucionalnog odgovora. Zaključci okruglog stola dodatno su osvijetlili ključne slabosti u institucionalnom odgovoru na govor mržnje u hrvatskom medijskom prostoru.
Što smo zaključili/e na okruglom stolu?
Mašenjka Bačić iz Novinarskog vijeća časti istaknula je ključni paradoks: upravo institucija koja bi trebala štititi slobodu govora i sprječavati diskriminaciju – Vijeće za elektroničke medije – najčešće izostaje u svojoj reakciji, pravdajući to zaštitom slobode izražavanja. Usporedila je to s radom Novinarskog vijeća časti, koje, iako je tijelo samoregulacije sastavljeno od novinara i novinarki, odgovorno i savjesno pristupa svakoj prijavi. Pritom prepoznaje gdje prestaje sloboda govora i započinje govor mržnje. To jasno pokazuju i njihove odluke o portalu Narod.hr, u kojima je utvrđena diskriminacija i dehumanizacija LGBTIQ+ zajednice. Bačić je naglasila i da je nedopustivo da VEM svoje odluke donosi netransparentno i bez obrazloženja, čime dodatno produbljuje nepovjerenje u regulatorne mehanizme.
Ovakav institucionalni raskorak između VEM-a i drugih tijela, poput Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i samog NVČ-a, postao je jedna od središnjih tema skupa. Sudionici i sudionice rasprave upozorile su na niz propusta i nelogičnosti – od izostanka institucionalne suradnje i netransparentnosti VEM-ovih odluka, do niske razine provedbe Europskog akta o digitalnim uslugama (DSA).Istaknuto je da mediji imaju odgovornost i za komentare ispod članaka koji pozivaju na nasilje i šire mržnju, a trenutačni regulatorni mehanizmi ne pružaju djelotvornu zaštitu.
Zaključak skupa bio je da sloboda govora ne smije služiti kao izgovor za širenje mržnje, te je naglašeno da članove i članice VEM-a ne bi smjela birati politika, već stručna i neovisna tijela, kako bi se osigurala profesionalnost i zaštita ljudskih prava u medijskom prostoru.
Normalizacija nasilnog diskursa u medijima
Kao što je tijekom rasprave upozoreno, toleriranje govora mržnje u medijima ne ostaje bez odjeka, štoviše ono se brzo pretvara u normalizaciju nasilnog diskursa. Nakon što je Vijeće za elektroničke medije odbacilo prijavu za diskriminatorno izvještavanje, portal Narod.hr ne samo da je nastavio s praksom problematičnog pisanja, već je osnažen takvom institucionalnom porukom, intenzivirao napade na LGBTIQ+ zajednicu, žene i feministkinje.
U novijim člancima otvoreno se ismijavaju trans identiteti, transrodne osobe i organizacije koje ih podržavaju opisuje se kao dio„opasne ideološke mreže“. LGBTIQ+ udruge se prikazuju kao „parapolitičke sekte“ koje „indoktriniraju djecu“ i navodno uživaju nedodirljiv status „svetih krava“. Izrazi poput „kultura smrti“, „sotonizam“ i„mentalni poremećaji“ koriste se u opisu LGBTIQ+ tema, pri čemu se redovito dovodi u pitanje pravo LGBTIQ+ osoba na javno izražavanje i postojanje.
Stava smo da ovakvo pisanje prelazi granice subjektivnog komentara i zadire u sustavno dehumaniziranje i delegitimiranje čitavih društvenih skupina. Posebno je zabrinjavajuće što su upravo odluke VEM-a sada izravno citirane i slavodobitno prikazane kao „pokriće“ za daljnje normaliziranje govora mržnje, čime institucija postaje oruđe u učvršćivanju diskriminatornih narativa. Time se ne šalje samo poruka da je govor mržnje dopušten, već da se od njega i politički profitira, što predstavlja ozbiljan rizik za slobodu, sigurnost i dostojanstvo svih marginaliziranih skupina u društvu.
Danas na jednom portalu, sutra u puno širem medijskom prostoru
Zaključno, analiza slučaja portala Narod.hr i izostanka reakcije VEM-a ukazuje na širi institucionalni problem u području regulacije govora mržnje i zaštite ljudskih prava u elektroničkim medijima.
Izvještavanje medija koje uključuje sustavno prenošenje diskriminatornih i dehumanizirajućih sadržaja ne može se smatrati samo izrazom pluralizma mišljenja, već zahtijeva institucionalnu procjenu u skladu sa zakonom. Nedjelovanje regulatornog tijela u takvim situacijama otvara prostor za normalizaciju govora mržnje u javnom diskursu (i to ne samo na spomenutom portalu nego i puno šire), kao i slabljenje povjerenja u mehanizme zaštite ljudskih prava.
Analiza ovog slučaja pokazuje da je nužno redefinirati očekivanja od regulatornih tijela, ojačati njihovu odgovornost i osigurati usklađenost s međunarodnim standardima, kako bi se spriječila praksa u kojoj nečinjenje postaje oblik sustavnog zanemarivanja zakonski zaštićenih prava. Sustavna pasivnost u suočavanju s govorom mržnje ne može se smatrati neutralnom pozicijom, već izostankom djelotvorne zaštite ranjivih skupina u društvu. Jer sloboda govora ne može biti sloboda da nekome oduzmemo pravo na postojanje. Nečinjenje je oblik nasilja. A kad dolazi od tijela koje ima najviše ovlasti za zaštitu ljudskih prava u medijskom prostoru – to je institucionalna diskriminacija. I ona ima posljedice.
U subotu, 10. svibnja, u Zagrebu je održan Hod za život koji se ove godine odvio u jeku kampanje za lokalne izbore. Kandidat HDZ-a za gradonačelnika Grada Zagreba, Mislav Herman nazočio je samom događaju gdje je odgovarao na medijska pitanja (1,2.3).
Na pitanje novinarke o tome što radi HDZ u borbi protiv pobačaja, Herman je odgovorio: “Pa gledajte, što se tiče pobačaja, ja vam mogu reći kao čovjek iz struke, pobačaj je zlo kojega treba smanjiti na najmanju moguću mjeru. A kako ćemo to postići? Prevencijom i edukacijom. I prevencija i edukacija, prevencija i edukacija, prevencija i edukacija. Mladi parovi pogotovo, jer najveći broj neželjenih trudnoća je kod mladih, moraju biti dobro educirani da znaju kako trudnoća nastaje, kako se može spriječiti neželjeno začeće kako bi se to zlo, a ja uistinu kažem, to je zlo moderne medicine, smanjilo na najmanju moguću mjeru”. (3:28-4:09).
Herman, dakle, pozivajući se na svoj stručni autoritet, tvrdi da je najveći broj neplaniranih trudnoća prisutan kod mladih. Naglašava i da je potrebna (njihova) adekvatna edukacija kako bi se spriječila neplanirana trudnoća i smanjio broj pobačaja. Kako nije dao nikakvo utemeljenje navedenoj tvrdnji, istu smo odlučile provjeriti.
U Hrvatskoj ne postoje konkretni podaci o broju neplaniranih trudnoća
Pretragom relevantnih izvora podataka nismo naišle na informaciju o tome koliki je broj neplaniranih trudnoća u Hrvatskoj. Hrvatski zavod za javno zdravstvo kao institucija nadležna za prikupljanje podataka o javnom zdravlju u svojoj bazi podataka i publikacija nigdje ne navodi traženu informaciju. No, iako nema podataka o broju neplaniranih trudnoća, na internetskim stranicama HZJZ-a, u Hrvatskom zdravstveno-statističkom ljetopisu te godišnjim izvješćima nalaze se podaci o pobačajima u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj. Njih ćemo analizirati u drugom dijelu teksta.
Nadalje, podatak o broju neplaniranih trudnoća nismo našle ni na stranicama Državnog zavoda za statistiku. Također, on se ne spominje ni u radovima objavljenima na portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa Hrčak. Međutim, na portalu smo pronašle stručni rad“Neplanirana trudnoća: Utjecaj socijalne podrške na mentalno zdravlje trudnice i ishod trudnoće”. Objavljen je 2024. godine u Primaljskom vjesniku. U njemu se navodi da ne postoje konkretni podaci o neplaniranim trudnoćama u RH, osim podataka o legalno induciranim pobačajima HZJZ-a. Isto pokazuju i rezultati našeg pretraživanja.
Stoga, može se zaključiti da u Hrvatskoj ne postoje ni podaci ni istraživanja koja pokazuju stvaran broj neplaniranih trudnoća.
Broj legalno induciranih pobačaja u Hrvatskoj najveći je kod žena starih 30 godina i više
Čini se da se o broju neplaniranih trudnoća u Hrvatskoj može (djelomično) zaključivati isključivo na temelju statistika o legalno induciranim pobačajima u zdravstvenim ustanovama Republike Hrvatske koje svake godine objavljuje HZJZ. Međutim, treba imati na umu da je takvo zaključivanje ograničeno jer ne rezultira svaka neplanirana trudnoća pobačajem. No, s obzirom na to da je Herman izjavu dao kao odgovor na pitanje o pobačaju i doveo u vezu pobačaj i neplaniranu trudnoću kod mladih, detaljno smo proučile navedene statistike.
Prema službenim podacima HZJZ-a, u 2023. godini zabilježeno je 3.015 legalno induciranih pobačaja (1,2). Gledajući prema dobi, najveći udio žena kod kojih je evidentiran legalno inducirani pobačaj pripada dobnoj skupini od 30 do 39 godina (44,3 posto).U dobnoj skupini od 20 do 29 godina evidentirano je 38,5 posto svih legalno induciranih pobačaja. Sljedeću najzastupljeniju dobnu skupinu čine žene od 40 do 49 godina (10,4 posto), dok je 6,8 posto ukupnog broja evidentiranih legalno induciranih pobačaja zabilježeno kod maloljetnica i mladih djevojaka od navršenih 18 do 20 godina života. Iz navedenog, može se zaključiti da se većina legalno induciranih pobačaja obavlja kod žena starosne dobi 30+.
Nadalje, Hrvatski zdravstveno-statistički ljetopis daje podatke o legalno induciranim pobačajima po dobnim skupinama u razdoblju od 2003. do 2023. godine. Iz njih je vidljivo da je gore navedeni obrazac iz 2023. godine takav u kontinuitetu. Dakle, najveći broj legalno induciranih pobačaja u Hrvatskoj zabilježen je kod žena u dobi od 30 do 49 godina. Pri čemu najveći udio pripada dobnoj skupini od 30 do 39 godina. Statistiku po godinama možete provjeriti ovdje.
Tko su mladi?
S obzirom na to da Mislav Herman u svojoj izjavi nije naznačio što misli pod pojmom mladi, u svrhu ovoga članka proučile smo relevantne zakonske i statističke definicije mladih.
Definicije mladih se razlikuju. Naime, postoji suglasnost oko granice ulaska u ovu dobnu skupinu (15 godina), no razlikuju se definicije po pitanju godine kojom završava mladost. Negdje se mladi definiraju kao dobna skupina starosti od 15 do 24 godine, negdje od 15 do 29 godina, a ponekad ova dobna skupina uključuje i osobe stare 35 godina. Ipak, najčešće korištena definicija odnosi se na osobe stare između 15 i 29 godina. Europski statistički ured(Eurostat) definira mlade kao osobe stare od 15 do 29 godina. U Hrvatskoj se definicija mladih može naći u zakonima i službenim politikama pa se tako u članku 3. Zakona o savjetima mladih iz 2023. godine mlade definira kao osobe koje imaju od navršenih petnaest do navršenih trideset godina. Ista definicija se daje i u Nacionalnom programu za mlade za razdoblje 2023. do 2025. godine.
Izjave Mislava Hermana nemaju utemeljenje i imaju manipulativni potencijal
Zaključno, izjave Mislava Hermana o tome da je najveći broj neplaniranih trudnoća kod mladih nemaju utemeljenje. Prvenstveno jer ne postoje konkretni podaci o broju neplaniranih trudnoća u Hrvatskoj. Međutim, postoje podaci o broju legalno induciranih pobačaja u hrvatskim zdravstvenim ustanovama. No, ni oni ne pokazuju da je broj pobačaja najveći kod mladih. Većina legalno induciranih pobačaja obavlja se kod žena od 30 godina naviše, pri čemu je najveći udio u dobnoj skupini od 30 do 39 godina.
Osim što izjava nema utemeljenje, ima i potencijal da se njome manipulira s obzirom na to da ju je izgovorila stručna osoba koja ima autoritet u području medicinske struke.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
