Ovo je posljednji u seriji od pet tekstova “Tko će braniti nas? Socijalni radnici, tihi čuvari društva”, a bavi odnosom medija i profesije socijalnog rada. Socijalni radnici tihi su nosioci društva koji u nastojanjima da poprave njegove pukotine svaki dan izlažu svoju sigurnost i psihofizičko zdravlje. Zanimanje socijalnog radnika je i zanimanje bez glasnogovornika. Odluke CZSS-a i intervencije socijalnih radnika na terenu često su medijski popraćene i izazivaju negativne komentare publike, no oni se ne mogu “braniti” jer su vezani profesionalnom tajnom koja im ne dopušta iznošenje informacija o slučaju kojim se bave. Zbog toga su prikazi intervencija prilično jednostrani, a u kombinaciji s općim padom javnog povjerenja u institucije rezultiraju stereotipnim predodžbama o socijalnim radnicima kao “uhljebima”, “otimačima djece” i onih koji “reagiraju prekasno”, te u konačnici padom interesa za zanimanjem socijalnog radnika kojih ionako nedostaje.

 “Ne shvaćaju da štete vlastitoj djeci”

“Ne znamo gdje se naši kolege uopće zapošljavaju. Nešto se u sustavu promijenilo, ne možemo ni zamjenu pronaći”, ističe Mateja. “Mislim da radije biraju druga zanimanja.” Ovako socijalni radnici odgovaraju na pitanje o interesu za njihov posao.

Teško je reći koliko su na odabir drugih zanimanja utjecali natpisi u medijima i želja da se danas-sutra izbjegnu situacije poput onih u koje su dolazili ispitanici: povlačenje njihovih imena po društvenim mrežama, javne prozivke, napadi na radnim mjestima, pa čak i potencijalno ugrožavanje života. No, nije zanemariva stavka, naročito ako se uzme u obzir da se kraj svih navedenih (ne)uvjeta posla ovakav rizik naprosto – ne isplati.

Ovo pitanje nije nešto što muči samo radnike u Hrvatskoj. Štoviše, o “lošem medijskom tretmanu profesije” pisala je Meryl Aldridge sa Sveučilišta u Nottinghamu, u članku pod nazivom: “Socijalni rad i mediji: Beznadni slučaj?“. U njemu je istaknula kako mediji preferiraju katastrofičan sadržaj, dok o pozitivnim aspektima rada centara za socijalnu skrb izvještavaju uglavnom manji, lokalni mediji.

Stanfield i Beddoe u članku “Socijalni rad i mediji: Kolaborativni izazov” također ističu kako su istraživanja u Ujedinjenom Kraljevstvu i na Novom Zelandu pokazala da mediji preferiraju negativan sadržaj te da se ono negativno odražava ne samo na sliku koju ima javnost, već i socijalni radnici sami o sebi – koliko god njihove namjere bile humanitarne i iskrene. Upitno je koliko izvještavanje pod geslom demokracije i borbe za prava potlačenih dovodi do bolje usluge. Naprotiv, čini se da pridonosi klimi straha, nepovjerenja u institucije i svaljivanja krivnje, a uz to krši prava korisnika centra i maloljetnika na privatnost i dostojanstvo.

Teoretičari poput Beckforda i Clevelanda su medijsko demoniziranje socijalnih radnika stavili i u kontekst ekonomskih promjena 1970-ih kada je sve “državno” povezivano sa sporošću, autoritarnošću, birokracijom i neučinkovitošću. Isto tako, nova desnica je napadala socijalne radnike zbog interveniranja u obitelji, smatrajući to narušavanjem roditeljskih prava pod izlikom altruizma i skrbi za ranjive skupine.

Istraživanje provedeno na tisuću socijalnih radnika u Ujedinjenom Kraljevstvu pokazalo je kako čak 9 od 10 njih smatra da medijsko izvještavanje okreće javnost protiv njih, a 8 od 10 ističe kako to povratno pojačava nepovjerenje njihovih klijenata prema njima. “Sve što dobro napravimo je nebitno. Medije zanimaju samo loše vijesti i skandali” – tako su sročili analizu sadržaja.

Neki od socijalnih radnika s kojima sam razgovarala istaknuli su kako su im klijenti znali prijetiti obraćanjem medijima. Kao što je već spomenuto u prijašnjim dijelovima ovog serijala, nitko od njih ne smatra da u sustavu nema grešaka – no isto tako, treba razumjeti da se u konfliktnim razvodima i “borbama” za skrbništvo uvijek jedna strana osjeća više oštećena, pa pribjegava ovakvim metodama, nanoseći štetu djeci i sebi.

“Ne shvaćaju da iznose vlastito prljavo rublje u javnost, štete vlastitoj djeci, i u konačnici – neće natjerati centar da promjeni odluku”, tvrdi Boris.

Međutim, nekad im to i uspije. Irena je navela jedan takav primjer, gdje je revoltirani roditelj digao hajku, pozvao novinare i organizirao prosvjed jer je donijeta odluka o izuzeću djece. Na kraju je dijete ostalo s roditeljem, iako je on imao teške psihičke smetnje, a djeca nisu pokazivala napredak.

“Mediji će rado plasirati dramatične priče jer vole senzacionalizam i jer su to sočne teme o kojima mogu pisati bar mjesec dana”, smatra Boris. “Da je novinarima zaista stalo, surađivali bi s centrima, educirali se o načinima na koje se može izvještavati da se ne stvara dodatna šteta… Često ne poznaju rad centra ni terminologiju, puno puta krivo prenesu informacije i time samo dodatno narušavaju sliku cijelog sustava. Potrebno je uspostaviti suradnju između medija i centara tj. ministarstva i sustava socijalne skrbi, ali njima se više isplati pitati publiku na društvenim mrežama “Tko je tu bio kriv?” i indirektno poticati mržnju i nasilje prema socijalnim radnicima i djelatnicima centra.

Oni govore o našoj struci, a sami ne poštuju pravila svoje struke. To je neodgovorno ponašanje – nisu to članci o tome što je Elon Musk jeo za doručak, ovdje se radi o ljudima. Nitko ne razmišlja što će djeca o kojoj pišu jednog dana kad odrastu čitati o sebi na internetu u obliku drama i naslova “otkrili smo ovo” i “otkrili smo ono”. Ako nam je već stalo do tih ljudi, onda valjda trebamo imati suradnju, senzibilizirati javnost, promicati dobre priče i ideje.”

“Sami smo sebi najveći neprijatelji”

Jedno od ponuđenih rješenja u akademskim raspravama i istraživanjima odnosa medija i struke jest medijska edukacija socijalnih radnika te poticanje istih na preuzimanje odgovornosti za način na koji su prezentirani u javnosti. Pa, jesu li situaciji doprinijeli i sami socijalni radnici?

Izuzev par manjih prosvjeda, ne čujemo ih u medijima i javnosti. Zašto šute? Mateja i sama priznaje kako smatra da su socijalni radnici “mekani” što se tiče zauzimanja za sebe i struku. Prisjeća se prosvjeda nakon napada u Đakovu, no kako kaže – i to je bilo tek nakon što se tragedija već dogodila. A nakon toga opet ništa.

“Sami smo sebi najveći neprijatelji”, smatra Dario. “Nekad sam ljut, razočaran, pa čak i posramljen što sve vidim i čujem. Toliko smo ponizni, šutimo… Da bismo promijenili sliku u javnosti, treba puno truda i vremena.”

Razloga za nezadovoljstvo ima mnogo više od samo loše slike u javnosti. Loši uvjeti rada, zakoni koji vežu ruke, male plaće, preopterećenost… A opet, ni o tome ne čujemo od njih samih.

“Nisam nikad čula da se netko žali na plaću, iako daleko od toga da mi mislimo da zaslužujemo više za rad koji radimo”, potvrđuje Tena. “Radit ćemo bilo što, samo da znamo da će netko stati iza naše struke i da možemo reći: mi smo za to školovani, mi s razlogom radimo ovaj posao. Ljudi o našoj struci ne znaju dovoljno, no premda mi ne smijemo govoriti o detaljima slučajeva u javnosti, smijemo govoriti o struci – otprilike što radimo, pojasniti naše ovlasti. To bi trebalo ići iz ministarstva tj. njihovog glasnogovornika. Pretpostavljam da ga možda fiktivno imamo. Svaka čast komori, ali to nije dovoljno. A i mi smo takva struka da šutimo, ne znam što s nama ne valja. Mislim da smo za puno toga i sami krivi.”

Oni koji su na putu da postanu socijalni radnici možda još nisu svjesni realnosti toga posla. Barem to nisu bili ispitanici kada su i sami bili na studiju. Koja je bila njihova motivacija?

Priznaju kako su na početku studija imali drugačiju sliku toga što znači biti socijalni radnik. “Ja sam naivno mislila da je to jedno od najomiljenijih zanimanja”, smije se Mateja i nastavlja “a sada vidim da nije.”

“Svi smo krenuli na faks donkihotovski, da bismo se pred kraj, s prvim zaposlenjem, osjećali više kao Sancho Panza”, dodaje Dario. Isto potvrđuje i Tena koja radi u CZSS-u na Jadranu: “Moji kolege i ja smo na početku studija imali apsolutno drugačiju sliku toga što to jest. Mislili smo da ćemo biti dragi, divni ljudi koji će pomagati drugima. No eto, ja osobno nisam znala kako funkcionira sustav, što znači centar… Malo su mi se razbile iluzije.”

Snježana je blizu mirovine i nakon što je cijeli život provela radeći u “socijali”, predlaže konkretno rješenje: “Naš faks je sada fantastičan. Mladi ljudi izlaze s izvrsnim znanjem, znaju zakon puno bolje od nas, bolje poznaju tehnologiju… No, nemaju iskustva. Mislim da bismo mi koji smo stariji od 60 trebali mentorirati mlađe kolege. To bi trebao biti naš posao, da ih naučimo razgovarati sa strankama, pridobiti ih na suradnju, komunicirati na van…”

Lijep je osjećaj znati da si nekome pomogao

Da nije sve tako crno kako se prikazuje, Snježana dokazuje prisjećajući se nekih lijepih primjera. Podsjetnik je to na razlog zbog kojeg se odlučila za posao socijalnog radnika i kojeg bi, kako kaže, uvijek ispočetka ponovno odabrala.

“Imali smo obitelj s dvoje sinova. Bili su međusobno u dobrom kontaktu, ali roditelji nisu imali sredstava ni kapaciteta brinuti o djeci. Triput su završili pred sudom. Dečki su otišli u stambenu zajednicu. Redovno se viđaju, sve funkcionira, ali je dijete u pedagoškoj strukturi gdje će dobiti obrazovanje, netko će ga učiti, podučiti, jer njegovi roditelji nažalost ne znaju i ne mogu”, prepričava.

Ističe kako je puno lakše kada su roditelji sami toga svjesni i kada surađuju za dobrobit djece. “Imali smo i duševno bolesnu majku koja se stvarno fantastično stabilizirala, redovna je na terapiji, odlično surađujemo već nekoliko godina, o djetetu dobro brine… S vremena na vrijeme izbije neka nova situacija koja ju baci u stres, npr. sada je to rješavanje stambenog pitanja, ali onda se opet angažiramo.”

Imala je priliku raditi u manjem CZSS-u izvan Zagreba. Nisu imali ništa od preventivnih programa, a ona je dovela Plavi telefon koji je napravio edukacije za mladež i roditelje. “Ta zajednica je vapila za preventivnim programima i nije imala kadar. Znači, samo im je netko trebao ponuditi i pokazati.”

Nitko od njih ne očekuje zahvale niti ovacije za obavljanje svog posla. Pa ipak, svatko od nas voli vidjeti plodove svoga rada. A kada je u pitanju rad s teškim životnim problemima i sudbinama, lijep je osjećaj znati da si nekome pomogao.

Dario se prisjeća djevojke s kojom je radio i koja u početku nije bila zadovoljna njihovom odlukom vezanom uz smještaj u domu. “Na kraju, kad je sve bilo gotovo i kad je završila školu, na zadnjem stručnom vijeću mi je prišla i rekla: Prije ste mi bili odvratni, ali sada sam zahvalna na vašoj odluci jer bih pala razred da nisam bila pod nadzorom. Ne dobivamo puno zahvala, ali evo, tako jedna mi puno znači, pogotovo od mlade osobe koja tek kreće u život.”

“Teško je misliti da će nam se sad netko zahvaliti”, napominje Mateja. “Kolegice koje tu rade dulje od nas njihovi klijenti nazovu tek nakon šest ili sedam godina i kažu hvala. Nije da tražimo zahvalu, ali to je jedino opipljivo što imamo, da osjetimo da smo uistinu nešto pomogli. A nekad smo čak i sretni ako nas više ne zovu, jer pretpostavljamo da im više ne trebamo i da su okej.”

Empatija s kojom su ušli u posao sada je već postala gotovo profesionalna deformacija. Mladi iz CZSS-a Dubrava u slobodno su se vrijeme zajedno organizirali i kao kolege otišli volontirati u Petrinju nakon potresa. A dogodi im se da i van posla privuku nove, neslužbene korisnike, sasvim slučajno.

“Nedavno sam stao pomoći jednom tipu kojem se pokvario motor. Kroz razgovor je nekako izašlo na površinu da sam socijalni radnik”, prepričava Dario. “On je stao s dva ključa u ruci i gledao u mene, ja u njega… Pitao sam se hoće li me sad zveknuti ili će reći: O, pa baš lijepo zanimanje. Na kraju se nagnuo i rekao: E super, baš imam jedan problem… I počeo se jadati zbog rođaka svoje djevojke.”

Svi su se nasmijali, a Mateja je dodala: “Ovo samo potvrđuje da baš svatko može postati naš korisnik.”

Za kraj, zaključuju u ozbiljnom, ali pozitivnom tonu: “Već nam je dosta te priče, uvijek istih problema… I sad smo se baš nekako s veseljem odazvali na intervju jer želimo da se prikaže i nešto pozitivno, nešto dobro. Zbog čega smo se na koncu i odlučili za ovaj posao.”

*

Tekst je financiran sredstvima iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti, Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Ovo je četvrti u seriji od pet tekstova “Tko će braniti nas? Socijalni radnici, tihi čuvari društva”, a bavi odnosom medija i profesije socijalnog rada. Socijalni radnici tihi su nosioci društva koji u nastojanjima da poprave njegove pukotine svaki dan izlažu svoju sigurnost i psihofizičko zdravlje. Zanimanje socijalnog radnika je i zanimanje bez glasnogovornika. Odluke CZSS-a i intervencije socijalnih radnika na terenu često su medijski popraćene i izazivaju negativne komentare publike, a oni se ne mogu “braniti” jer su vezani profesionalnom tajnom koja im ne dopušta iznošenje informacija o slučaju kojim se bave. Zbog toga su prikazi intervencija prilično jednostrani, a u  kombinaciji s općim padom javnog povjerenja u institucije rezultiraju stereotipnim predodžbama o socijalnim radnicima kao “uhljebima”, “otimačima djece” i onih koji “reagiraju prekasno”.

“Kad nam omoguće normalne uvjete rada, onda ću preuzeti osobnu odgovornost ako se dogodi propust”, tvrdi Tena (36), jedna od socijalnih radnica koja je pristala na (anonimni) intervju. “Ja dajem sve od sebe, ali kad imam 300 predmeta na stolu, fizički se ne mogu svemu posvetiti.”

U drugom dijelu serijala osvrnuli smo se na loše uvjete rada. Socijalni radnici u Hrvatskoj pucaju pod pritiskom: prostori u kojima rade su neadekvatno opremljeni, zapošljava se premalo radnika što dovodi do preopterećenosti i rada iznad norme, ruke su im često vezane zakonima, guše ih papirologija i birokracija… A kada se dogode tragedije, njihova imena često se razvlače po društvenim mrežama, te dolaze pod udar medija i javnosti.

“Nekad sam imala manje korisnika, s jednom obitelji bih provela dva sata u razgovoru, napisala sve što trebam o njima, pa onda drugu isto tako. Ti se potrošiš kao životinja u tom procesu, ali stigneš sve obaviti kako spada, napraviti sve što treba za njih, izaći na teren itd. Danas gledam naše psihologe kako samo trče cijele dane od jednog do drugog radnika. To nema veze s kvalitetom ni ičim”, objašnjava Snježana (63).

Socijalni radnici s kojima sam razgovarala ne odriču se vlastite odgovornosti i slažu se kako nijedna profesija nije sveta krava. No isto tako ističu kako je nerealno očekivati da sustav pun rupa ispunjava svoju svrhu kvalitetno, te kako centri za socijalnu skrb predstavljaju samo jednu malu kariku u lancu koji obavija njihove korisnike.

Što se tiče istupanja u medijima i javnosti, vezani su poslovnom tajnom i etikom. O predmetima, konkretnim stvarima i imenima ne smiju govoriti. U nemogućnosti da od njih dobiju informacije, ali i zbog tržišne potrebe za senzacionalističkim pričama, medijski izvještaji često su jednostrani i oslikavaju socijalne radnike na negativan način. Gdje je zapelo u komunikaciji i postoji li način da se to popravi?

Razgovarala sam sa socijalnim radnicima Igorom (32), Dariom (42) i Matejom (33) iz CZSS Dubrava, Snježanom (63) i Borisom (38) iz Zagreba, Irenom (46) koja je prešla u privatni sektor u Zagorju, i Tenom (36) koja radi u CZSS-u u jednom gradu na Jadranu.

Senzacionalizam vs. poslovna tajna

“Ljudi ne znaju što mi radimo, tj. znaju da “dijelimo novce i oduzimamo djecu”, i to je otprilike to”, tvrdi Dario.

Koga god sam upitala, svi su imali isti odgovor: Centar za socijalnu skrb ne može imati PR službu niti javnost može imati uvid u spise u kojima stoje osobne i privatne stvari. Preostaju im šablonski odgovori poput: “Donijeli smo odluku koja se temelji na tome i tome…”. No, ne mogu objašnjavati novinarima i javnosti da je dijete pronađeno uneređeno, da je spavalo na pomokrenom madracu, da nije znalo pričati do šeste godine i slično.

“Takve stvari se ne govore. To je kodeks”, objašnjava Boris. “A onda neki novinar napiše da su socijalni radnici došli, uzeli dijete, i “otišli u nepoznatom smjeru”. Kakvom nepoznatom smjeru, pa nije bijeli kombi došao po djecu već socijalna služba! Struka je u već dovoljno nezahvalnom položaju jer nitko ne voli da netko ulazi u njegov prostor i intimu, a onda se još o njoj piše na takav način. Ili kad razne zvijezde govore o socijalnim radnicima kao uhljebima. Kakav uhljeb u CZSS-u? Znaju li u kakvim uvjetima radimo, pa zar je to hrvatski standard?”

Irena je radila kao socijalna radnica dok nije prešla u privatni sektor i sjeća se konkretnih primjera kada su mediji izvještavanjem više odmogli nego pomogli.

“U svakoj struci ima kukolja, daleko od toga. No, nije CZSS jedina karika u lancu. Sjećam se jednog starijeg slučaja s dvoje djece koji su odrastali s jednim roditeljem. Taj roditelj je imao teške psihičke smetnje i paranoje, a djeca su bila pod nadzorom. Socijalni radnici svaki put moraju pisati ogromne eseje potkrijepljene svim mogućim podacima. Kad se utvrdilo da da djeca ne pokazuju napredak, da su zanemarena, da su se povukla u sebe, nakon stotog puta, stotog prijedloga, stotog izvještaja, sud je konačno donio odluku o izuzeću. Onda je roditelj digao hajku, pozvao novinare, organizirao prosvjed… I dijete je ostalo s roditeljem. A onda je opet krenuo nadzor.  

Sjećam se također slučaja u kojem su djeca pobjegla od kuće. Cijelo mjesto ih je tražilo, nastala je hajka, novinari su opsjedali centar. Pljuvali su apsolutno sve jer su neki u centru – koji čak ne rade na obiteljskom – u to vrijeme bili na pauzi, umjesto da su se rastrčali po gradu i tražili ih. Da, mi smo svi bili u šoku, međusobno smo surađivali u centru, ali nama se oni koji ne rade na slučaju ne mogu uplitati u slučaj. To je bilo prestrašno…

Najveći je problem što su svi jako pametni, a ti ne smiješ davati podatke o maloljetnim osobama. Naravno, novinari moraju prodati novine. No, tko će pisati o djeci koja su smještena na sigurno, gdje se na vrijeme reagiralo, gdje je dijete posvojeno? Koga to zanima?”

Problem nastaje kada se takve priče ponavljaju, pa bile istinite ili ne, po onoj staljinističkoj tezi jednostavno s vremenom postaju prihvaćene. “Danas ljudi ne čitaju kritički ono što im se servira”, tvrdi Tena. “Često čak i ako ne čitaš detaljno, ostaje slika u podsvijesti. Ne mogu reći da smo mi svetinja i da nikad nije bilo propusta u struci, ali ipak smo postali složenija država u kojoj je sve potkrijepljeno nekim zakonom. Za sve što napravimo postoji neko rješenje, pravilnik, nije da odvodimo djecu u šumu.”

“Osjećaš se kao u boksačkom meču, gdje ti stojiš u ringu i vezane su ti ruke”

Zbog držanja do poslovne tajne, ali i loše slike socijalnih radnika u medijima, struka se začahurila u sebe. To pak rezultira time da novinari ne mogu izvući informacije od njih, pa se okreću drugoj strani koja je gotovo po pravilu nezadovoljna te dobivamo jednostrani prikaz situacije. Igor je situaciju opisao kao borbu u boksačkom meču, ali s vezanim rukama.

“U vijestima uvijek budu oni koji su nezadovoljni. Uvijek nedostaje druga strana”, potvrđuje Mateja. “Uvijek nezadovoljna strana kaže svoju stranu priče, a mi s druge strane ne možemo ulaziti u detalje. I mene živcira ta floskula “mi ne možemo odavati detalje”, ali kad uistinu ne možemo. Ne bi bilo profesionalno. Na kraju krajeva, ni novinari ne bi smjeli odavati detalje, stavljati imena i fotografije djece, a i to doživljavamo. Ne bole me čak ni komentari na društvenim mrežama, nego takvi naslovi i članci, novinara ili stručnjaka koji šire pogrešne informacije…”

Priznaje kako i sama ima strah od istupanja u medijima. “Zaziremo od novinara i imam osjećaj da smo svi skupa vrlo “netelevizični”. Predstojnica me nedavno zamolila da dam izjavu za jednu emisiju i meni je to bila katastrofa. Bilo me strah – što ako kažem nešto više, nešto što ne smijem, što ako netko krivo protumači ili zamjeri, ili ako se sutradan nešto izvuče iz konteksta radi senzacije koja će biti klikana na portalima… Ono što mi je bilo naročito grozno je nedavna situacija s ocem koji je ubio troje djece. Ubojstvo, u Zagrebu, obitelj, obiteljsko nasilje. Sama po sebi je odvratna vijest, ali uz to, kad vidim tu vijest, odsjeku mi se noge i molim Boga da nije netko naš.”

U prvom dijelu osvrnuli smo se na neke medijske natpise i metode kreiranja javnog mnijenja: dramatične izjave, sugestivni naslovi, intervjuiranje samo jedne strane… A sve to začinjeno kolumnama i izjavama onih koji ne rade u struci.

Gdje je pukla komunikacija? “Nije je nikad ni bilo”, odgovara Dario. “Prije 15-ak godina jedan je profesor na faksu rekao gdje je problem što se tiče medija. Rekao je: Nitko od vas, a ni u generacijama prije, nije nakon faksa otišao u novinarstvo, da bude specijaliziran za to i da obrađuje tematiku.”

Igor u polu-šali ističe: “Jedini kojeg sad volimo i štujemo je Boris Jokić. On uvijek jasno obrazloži i razumije mnogo stvari. Možda jer je i sam psiholog i radi u obrazovanju. Dobro je rekao: Kako možete nazivati uhljebom nekog učitelja ili socijalnog radnika? Stanite u njihove cipele na jedan dan pa ćemo vidjeti kako ćete. Ali kad treba biti glasan, najviše se trpaju oni koji nisu u tome. “

Dokle god mediji napadaju struku, a struka nema povjerenja u medije i zatvara se u sebe, vrtjet ćemo se u krug

Da, problemi postoje. Da, nijedna profesija nije sveta. Da, u svakom žitu ima kukolja. No, dokle god mediji napadaju struku, a struka nema povjerenja u medije i zatvara se u sebe, vrtjet ćemo se u krug. A kada se dogode greške i tragične situacije, ispaštat će obični mali ljudi na terenu: bili oni korisnici CZSS-a, socijalni radnici koji djeluju prema zakonima i za to snose kaznu i gnjev javnosti, ili novinari koji dobivaju prijetnje i otkaze gurnu li prste u osinje gnijezdo. Mora li to tako biti?

Pri istraživanju koje sam provodila za ovaj rad, u pokušaju da kontaktiram što više centara za socijalnu skrb i socijalnih radnika, i sama sam se susrela sa zidom koji stoji između medija i struke. Od desetak kontaktiranih, samo je CZSS Dubrava službeno izrazio želju za razgovorom. Ovo ne čudi s obzirom na povijest odnosa medija i struke.

Snježana smatra da situacija nije nerazrješiva i da dio problema leži i u njima samima: “Da, mi nemamo glasnogovornika i ne smijemo govoriti o slučajevima zbog tajnosti podataka, ali mislim da se to može drugačije reći. Oni koji pričaju o slučaju kada je tragedija u pitanju, ne prezentiraju to dovoljno jasno. Ne moraju govoriti što se radilo, kakva je trauma, imena i prezimena. Oni mogu govoriti: tim koji se sastoji od toga i toga, je donodio odluke temeljem razgovora sa članovima obitelji, izvida na terenu, temeljem instrumenata koje imamo (npr. psiholološka testiranja, liste rizika i sigurnosti, kapaciteta roditelja, manipulacije…).”

Na tu temu je 2012. godine održan stručni skup pod nazivom “Socijalni rad i javnost: Komuniciranje socijalnog“. Govorilo se o potrebi uspostave suradnje struke i medija, te obrazovanju djelatnika u sustavu socijalne skrbi o nastupima u medijskom prostoru. Nažalost, čini se da je od tada sve ostalo mrtvo slovo na papiru, a jaz se produbio. Nagrađivana novinarka Nataša Gajski Kovačić, koja je pisala o socijalnim temama, i sama je istaknula kako se u medijima gotovo uvijek govori samo o negativnim slučajevima. 

Prije dvije godine Hrvatska komora socijalnih radnika i HND organizirali su okrugli stol “Socijalni radnici na naslovnici – dijalog s medijima“, na kojem su sudjelovali stručnjaci te glavni urednici i novinari iz većine hrvatskih medija. Prof.dr.sc. Zoran Šućur istaknuo je kako jedan negativan slučaj može zasjeniti sve pozitivne i uspješne priče koje su mu prethodile. 

To dovodi do loše reputacije profesije u javnosti, ali i daljnjeg zatvaranja socijalnih radnika u svoja četiri zida zbog loših iskustava i nepovjerenja prema novinarima.

Baš zato što su socijalne teme u medijima postale zastupljenije, a potreba socijalnog rada je takva da bude prepoznata kao kvalitetan pružatelj javnih usluga, postoji točka u kojoj mogu pronaći zajednički jezik. Ako svatko vodi svoju politiku i gleda svoj interes, a onog drugog sa skepsom i prezirom – rješenje će se teško pronaći. A kratkoročne i dugoročne posljedice razmotrit ćemo u idućem, i posljednjem nastavku ovog serijala.

*

Tekst je financiran sredstvima iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti, Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu..

Ovo je treći u seriji od pet tekstova “Tko će braniti nas? Socijalni radnici, tihi čuvari društva”. Bavi se pozadinom posla socijalnih radnika, tj. nesigurnosti na radnom mjestu, naročito u doba globalne pandemije kada se kontakti smanjuju, a za koje je ironično, porastao broj prijava Centrima za socijalnu skrb. Uz to, većinu socijalnih radnika čine radniCE koje dio vremena provode u terenskom radu s korisnicima za koje nisu sigurne kako mogu reagirati (primjerice, obiteljski nasilnici/ovisnici i dr.), a nemaju načina za obraniti se ako nešto pođe po zlu. U drugom dijelu serijala prikazali smo strukturalne probleme s kojima se suočavaju u izvršavanju svog posla, a koji u kombinaciji s nesigurnošću samog posla – koju ćemo predočiti u ovom dijelu – pridonose profesionalnom sagorijevanju socijalnih radnika.

“Lakše je uz vozača jer misliš da će te čuti ako počneš vrištati”

“Prijem korisnika odvija se u pratnji zaštitara!!!” i “Zabranjeno unošenje oružja” – natpisi su koji me dočekuju na ulazu u CZSS Dubrava, a kakvi postoje i na većini centara u Zagrebu i diljem Hrvatske. Neki imaju i rešetke na prozorima. Prema američkom zavodu za statistiku rada, zanimanje socijalnog radnika spada u 20 najopasnijih poslova. 

Nismo Amerika, ali nismo ni daleko od crne statistike. U ljeto 2019. godine štićenik CZSS-a Đakovo ubio je socijalnu radnicu Blaženku Poplašen i pravnika Ivana Pavića. Iste godine je nožem napadnuta socijalna radnica u Čakovcu. Prije toga u Splitu je štićenik nožem ubio socijalnog radnika Jakova Kudrića. Centri za socijalnu skrb redovito su na udaru štićenika, ali i medija i javnosti pa se periodično nalaze u atmosferi linča.  

“U svakodnevnom radu suočavamo se s raznim neugodnostima, s obzirom da se susrećemo s osobama u nevolji koje su zbog toga vrlo frustrirane, a nerijetko i nasilne. Opasnost od agresije i fizičkog napada prisutna je osobito u radu s osobama s poteškoćama psihičkog zdravlja, s ovisnicima te s osobama koje u stresnim i kriznim situacijama mogu reagirati na nepredvidiv ili agresivan način, što socijalnim radnicima i drugim stručnim radnicima predstavlja dodatni izvor stresa, koji se može negativno odraziti u njihovom osobnom i profesionalnom funkcioniranju, a često je i posljedica oboljenja”, stoji u priopćenju Hrvatske udruge socijalnih radnika. 

Profesijom socijalnog rada dominiraju žene (iako sam za ovaj intervju dobila “čak” tri muška socijalna radnika). Ovo uvelike utječe na osjećaj (ne)sigurnosti kod socijalnih radnica koje često izlaze na teren, u kuće korisnika koji mogu biti problematični i kraj kojih se mogu osjećati ugroženo.

Razgovarala sam sa socijalnim radnicima Igorom (32), Dariom (42) i Matejom (33) iz CZSS Dubrava, Snježanom (63) i Borisom (38) iz Zagreba, Irenom (46) koja je prešla u privatni sektor u Zagorju, i Tenom (36) koja radi u CZSS-u u jednom gradu na Jadranu.

Boris tvrdi kako je imao situacija u kojima bi ljude primila “šiza” ili bi postali agresivni, no sam nije imao problema. Ipak, priznaje kako je bilo slučajeva u centru kada su korisnici bili verbalno agresivni i vrijeđali kolegice. “Kada bih ja došao tamo, bili su suradljivi i normalni. Osjećaju se nadmoćno nad ženama i lakše ih vrijeđaju i zastrašuju.”

“Nedavno smo dobili dvoje muških kolega, iako oni ne rade kao socijalni radnici. Ali baš smo sretni zbog toga, osjećamo se drugačije čim znamo da postoji muška osoba u centru. Imamo mi zaštitare na ulazu, ali…” zastala je Tena i nasmiješila se: “To su, onako, stariji prike. Ali hajde, bar ih imamo.” Snježana potvrđuje kako se i u CZSS-ima u Zagrebu pomalo podebljavaju muškim kolegama, ali da oni rade kao pravnici, a ne socijalni radnici.

Centri za socijalnu skrb u Zagrebu su u boljem položaju od brojnih drugih diljem Hrvatske. Primjerice, imaju vozača, dok u drugim mjestima radnici na teren izlaze sami. Vozač je mnogo više od samo vozača. On je i garancija sigurnosti – donekle.

“Tek smo nedavno dobili vozača”, prepričava Tena. “Donedavno su cure same išle na teren. Postoji službeni auto koji koristimo, ali išle smo same i to je moglo biti opasno. Ipak odlaziš u domove, kod ljudi za koje nikad ne znaš što im može pasti na pamet. Sada imamo vozača, i iako on ne ide s nama u kuću, osjećaš se lakše ako znaš da te čeka ispred. Bar se nadaš da će te čuti ako počneš vrištati.”

Kada postoji sumnja da bi nešto mogli zateći ili ako zaprime anonimnu dojavu, izlaze na teren bez najave. “To mi je iskreno i jedan od najgorih trenutaka – kada je u pitanju anonimna dojava ili sumnja. Bojiš se što ćeš zateći tamo”, tvrdi Igor.

“Moja kolegica je dobila hepatitis”

Snježana je danas pred mirovinom, a za svog života nagledala se svakakvih scena: “Prije puno godina me jedna stranka zaključala u sobu i gađala teglom za cvijeće. Jednom me klijent gađao s ciglom kroz prozor dok sam radila u centru. Nedavno se jedan prijetio da će baciti bombu na centar ako mu ne riješim nešto hitno… On inače ima ozbiljnu i kroničnu duševnu bolest pa nisam mogla procijeniti da li bi stvarno mogao nešto napraviti ili priča bezveze. Jednom mi se jedan prijetio da zna gdje sam odrasla i da zna moju obitelj.”

Na pitanje odlazi li sam kada ga korisnici hitno zovu, vanjski suradnik CZSS-a, Boris, odgovara: “Ako me zovu – idem. Ovisi o situaciji, odem vidjeti da li ju mogu smiriti. Ako je u pitanju nasilje, zaključavanje izvan stana, prijetnje… – onda zovem policiju. To je nepoznato područje, nikad ne znaš što te čeka. Jednom smo izašli na teren i čovjeka nije bilo doma, ali je imao dva agresivna psa. Samo su se stvorili u dvorištu i nismo mogli izaći. Kuća je bila u rasulu i djelomično ti bude žao jer to nije život dostojan čovjeka, ali s druge strane te strah jer ne znaš što možeš očekivati od onih koji su rastrojeni.”

Mateja se prisjeća početaka, kada je radila na odjelu novčanih. “Često smo same išle na terene. Znalo je biti puno neugodnih situacija. Naprimjer, uđete u stan i čujete kako su zaključali vrata iza vas. Zna biti svega, a vi mu još na to morate reći da neće biti onako kako je zamislio.”

Danas se smije nekim situacijama, no tada joj nije bilo svejedno. “Jedan od mojih prvih slučajeva bio je šokantniji. Radila sam na odjelu novčanih. Jedna korisnica je htjela veću novčanu pomoć. Moji kolege su je već poznavali kao onu koja kad nešto zacrta – tako mora biti, no ja nisam znala. Rekla sam joj, naivno i štreberski, da mogu dati onoliko koliko joj zakonski ide i sve odradila po špranci. Međutim, ona je otrčala do predstojnice, otvorila ovaj prozor kraj kojeg ti sad sjediš i počela vikati da će se baciti. Ja sam mislila: Ajme, što će sad šefica misliti – moj prvi slučaj, tek sam počela raditi i već mi se stranke bacaju kroz prozor!” Kako kaže, kasnije su si postale prilično dobre, ali početak je bio seinfieldovski.

Referirajući se na takve i slične situacije, Boris ravnodušno uzvraća: “Zato u mnogim centrima postoje rešetke na prozorima.”

Tena se nedavno našla u neugodnoj situaciji kada je u centar ušao par koji živi u izvanbračnoj zajednici. Jedno od njih je već poznato u gradu i lako je na riječima, pa su već navikli. No, u jednom trenutku mu je očito “prekipjelo”: počeo je bacati stvari sa stola i urlati na socijalne radnice. Srećom, svi su čuli buku i sjatili se jer je centar malen, a zaštitar je ispratio korisnika van.

Opasnosti na poslu nisu vezane samo uz nasilje počinjeno od strane štićenika ili građana. U to spadaju i rad u nesigurnoj okolini kao što su izlasci na teren u domove u kojima može doći do zaraze ili bolesti, rad u nedostatno opremljenim uredima i centrima i sl. Irenina kolegica prohodala je hepatitis. Dobila ga je u kući korisnika kada je bila na terenu. “Kuća je bila prljava i valjda se negdje ogrebla i tako zarazila”, opisuje Irena.

“Nikad ne znaš s kim radiš”

Kao što smo spomenuli u prethodnom dijelu serijala, posao je to bez klasičnog “happy enda”. A kada su u pitanju konfliktni razvodi, borba za skrbništvo i sl., barem jedna strana je uvijek nezadovoljna. I obično će baš ta strana biti ona koja piše po društvenim mrežama ili zove novinare.

“I nas se razvlačilo po društvenim mrežama, forumima… Skidali su fotografije kolega koji imaju profile s imenom i prezimenom, čak i kad su na tim fotografijama bili s djecom ili nećacima. No, nije to na svakodnevnoj bazi, vjerujem da s korisnicima imamo profesionalan odnos”, napominje Mateja.

Premda nije na svakodnevnoj bazi, nije ugodno. Naročito jer ne znaju kada situacija može eskalirati i kada je riječ o prijetnjama u prazno, a kada ozbiljnima. Socijalni radnik ne može birati svoje korisnike, presjeći ili reći ne. Predmet na kojem radnik radi je njegov i ne može tražiti izuzeće.

Tvrde kako ih neki korisnici tretiraju kao smetnju i na taj način se s njima i ophode. Teško je istovremeno ostati profesionalan i ostvariti odnos suradnje a opet ostati čvrst, jer “čim osjete da te mogu šutirati, to će i raditi”. Boris spominje primjer korisnice koja je izjavila da će zaklati svakoga tko stane na put između nje i njene djece. “Pa si ti razmišljaj o idućem ulasku u taj stan, pogotovo kad bi možda stvarno bilo bolje izuzeti djecu na kraće ili dulje vrijeme.”

“I nama često dolaze ljudi koji su u startu agresivni, bahati, manipulativni…”, opisuje Tena. “Očekuju da mi to trpimo. Oprosti, ali i mi smo službene osobe, nekad moramo podvući crtu. Ne možemo biti kante za smeće u koje se svi istresaju.”

“Nekad znamo čitati u novinama o korisnicima koji su u zatvoru pa pratiti kad će izaći”, opisuje Mateja. “Jednom sam imala korisnika koji je izašao iz zatvora nakon što je počinio baš monstruozna djela ubojstva. Mi smo ovdje radili čitavu strategiju odlaska na teren kod njega, bila sam u užasnom strahu. Ali onda sam si rekla: tako je kako je, to je tvoj korisnik i budi najbolja što možeš. To je naš posao, tako smo odabrali.”

“Ja već imam godina iskustva pa vidim tko mi je alkoholičar, tko je sociopat, psihopat, manipulator…”, objašnjava Snježana. “Ali kad radiš u obitelji, posebno kad štitiš žrtve nasilja, ti paralelno moraš štititi sebe. I vodit računa da si sve napravio da zaštitiš sebe jer si kasnije odgovoran.”

“Ljudi bi nas najradije linčevali!”

Situacija sama po sebi nije zahvalna, no onda se kao benzin na vatru dogode tragične situacije poput slučaja male Nikol ili pandemije koronavirusa koji je mnoge gurnuo preko ruba i povećao opseg posla kojeg je ionako teško obavljati jer rade van normativa. Osjećaju li da tenzije tada rastu? Svi potvrđuju kimanjem glave.

“Da! Pa ljudi bi nas najradije linčevali!”, tvrdi Snježana. “Ja sam prije dosta godina donijela odluku da ću sa svima otvoreno razgovarati i reći im kakav dojam ostavljaju na mene, kakav dojam stječem o njihovim roditeljskim kompetencijama, gdje uočavam pogreške i propuste. Uvijek kažem da to ne shvate kao kritiku, već želju da otvoreno razgovaramo. Ali tu onda imaš raznih ljudi – onih s kojima možeš otvoreno komunicirati, onih koji će te odmah tužiti cijeloj državi, manipulatora koji te maltretiraju po sudu i dave…”

Mateja ističe kako su danas u posebnoj pripravnosti. “Pogotovo nakon ovih situacija koje odjeknu u medijima, tj. nakon što budu napadnuti socijalni radnici – tada uvijek idemo u paru ili se nekako dogovorimo.”

“Nisam imao dojam da smo na tapeti dok sam studirao”, govori Dario. “Ali imam osjećaj da je sada to počelo, s ovom krizom u društvu općenito. Nama posao buja.”

Mateja opisuje kako je pandemija koronavirusa “prehitila” one koji su već bili na rubu: “Oni koji su imali blaže poremećaje u ponašanju, sada su u potpunosti počeli izbjegavati školu. Roditelji su se s njima pogubili kod kuće, a vjerojatno su se i sukobi među roditeljima pojačali. Imali smo povećan broj prijava za nasilje. Mi doduše vidimo one koji su već bili rizični, ali na temelju toga možemo pretpostaviti kako je i za opću populaciju. Baš sam neki dan išla na teren razgovarati s bistrim, super dečkom. No, on više ne želi ići u školu. Bio je u izolaciji, pa online, pogubio se.”

Jedina stvar koja im je pomogla u poslu za vrijeme pandemije jest ta da se sada zbog mjera zdravstvene zaštite korisnici trebaju najaviti i rezervirati termin za razgovor. Prije je to često bilo “na divlje”, dolazili bi kad su htjeli, neki bi i usput svraćali da malo popričaju s nekim. Snježana potvrđuje kako je čak i u “novom normalnom” sve dobro funkcioniralo: izlazili su na teren kad je trebalo, imali su zaštitna odijela, telefon je normalno radio, naručivali su stranke u uredu.

Ušli smo u pomalo intiman teritorij pitanjem o tome imaju li sami obitelj i koliko je posao socijalnog radnika utjecao na njihov odnos s djecom i viđenje svijeta. “Neke kolegice koje sam poznavao su znale iz straha braniti svojoj djeci svašta”, opisuje Dario. “Naravno da to utječe na tebe, sve te priče koje čuješ… Promijene ti perspektivu.”

Nakon svega što je rečeno, ostaje pitanje: tko bi se uopće htio baviti socijalnim radom i riskirati svoje zdravlje i sigurnost u ovakvim uvjetima? Posebno uzevši u obzir činjenicu da zahvaljujući medijskim linčevima neće uživati dobru reputaciju.

“Definitivno pada interes za poslom socijalnog radnika”, potvrđuje Tena. “Svi moji kolege javljaju se na druge natječaje, samo da nisu u centru. Taj stres pojede čovjeka.”

Boris se slaže s ovom tvrdnjom: “Ljudi gube motivaciju i interes da se bave socijalnim radom. Zašto bi itko pristao da se njegovo ime razvlači po medijima – što je prijetnja koju slušamo od 90% korisnika – za mizerne plaće?”

U idućem nastavku posvetit ćemo se nepovjerljivom odnosu medija i struke, pristranom i senzacionalističkom izvještavanju te začahurenosti struke iza vela “profesionalne tajne”, koji zajedno rezultiraju stereotipnim predodžbama o socijalnim radnicima kao “uhljebima”, “otimačima djece” i onih koji “reagiraju prekasno”, pridonose gubitku povjerenja u institucije, štete samim korisnicima centra te u konačnici – rezultiraju padom interesa za zanimanje socijalnih radnika kojih je već premalo.

*

Tekst je financiran sredstvima iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti, Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu..

Ovo je drugi u seriji od pet tekstova “Tko će braniti nas? Socijalni radnici, tihi čuvari društva”. Bavi se pozadinom posla socijalnih radnika, tj. problemima s kojima se suočavaju u izvršavanju svog posla. Zanimanje socijalnog radnika je zanimanje bez glasnogovornika. Odluke CZSS-a i intervencije socijalnih radnika na terenu često su medijski popraćene i izazivaju negativne komentare publike, a oni se ne mogu “braniti” jer su vezani profesionalnom tajnom koja im ne dopušta iznošenje informacija o slučaju kojim se bave. Zbog toga su prikazi intervencija prilično jednostrani, a u kombinaciji s općim padom javnog povjerenja u institucije rezultiraju stereotipnim predodžbama o socijalnim radnicima kao “uhljebima”, “otimačima djece” i onih koji “reagiraju prekasno”.

Zvonjava telefona, tone fascikala i papira po stolovima i natpis “Prijem korisnika odvija se u pratnji zaštitara!”. Tako izgledaju skučene prostorije brojnih centara za socijalnu skrb u Hrvatskoj. Sumoran ambijent starih, socijalističkih ureda razbijaju radnici koji ondje rade, od kojih su neki izdvojili pauze i slobodno vrijeme da bismo sjeli za stol i popričali.

Od desetak kontaktiranih, samo se CZSS Dubrava odazvao pozivu na intervju. Ostali socijalni radnici koji rade u manjim mjestima ili drugim gradovima pristali su na anoniman razgovor. Ovo je bilo očekivano zbog brojnih medijskih napada na struku te nedostatka međusobne komunikacije koja dolazi istovremeno i kao uzrok i kao posljedica.

Zbog čega su socijalni radnici izloženi konstantnim kritikama medija i javnosti, da li su kritike opravdane, te koji su to problemi koji ih sprječavaju da obavljaju svoj posao? Razgovarala sam sa socijalnim radnicima Igorom (32), Dariom (42) i Matejom (33) iz CZSS Dubrava, Snježanom (63) i Borisom (38) iz Zagreba, Irenom (46) koja je prešla u privatni sektor u Zagorju, i Tenom (36) koja radi u CZSS-u u jednom gradu na Jadranu.

Previše slučajeva, malo zapošljavanja i loš prostor: “Navikli smo. Ni ne znamo kako bi izgledalo da je drugačije.”

“Apsolutno imamo previše slučajeva”, složni su svi u startu. Posao koji obavljaju pod pritiskom i koji je nekad duplo ili triput iznad normativa opisuju kao gašenje vatre gdje god stignu. Istovremeno, ne zapošljava se dovoljno radnika te nedostaje adekvatnog prostora za rad.

“Ja doslovno ne znam gdje bi nama stao još jedan radnik sada”, govori Snježana. “Već smo natrpani po sobama – ne samo što je to nenormalno zbog pandemije, nego zato što nemaš gdje primiti ljude.”

Prostore u kojima rade opisuju kao katastrofu. To vrijedi čak i za Zagreb čiji su centri boljestojeći nego oni u drugim gradovima i manjim mjestima. Male, nakrcane prostorije ne ometaju samo uredski posao već i komunikaciju sa strankama.

“Ne možemo normalno pričati s korisnicima. Oni se dovuku do nas i šapuću, kolegica sluša svog korisnika, ja svog, svi klijenti čuju probleme ovog drugog, pa se okreću da vide tko još čuje… A riječ je o osjetljivim temama”, objašnjava Mateja.

Isto potvrđuje i Tena: “Sad imamo trećeg kolegu i natiskani smo kao sardine u konzervi. A zamisli kada dođu još dvoje stranaka i moj tim pa odjednom imaš pet-šest ljudi u prostoriji, u doba pandemije. Stranka mora svoje intimne probleme govoriti pred tobom i tvojim kolegama koji uopće nisu na tom slučaju. Grozno je i nama, a mogu misliti kako je tek njima koji dolaze sa svojim najosjetljivijim životnim pričama. Što je najgore, navikli smo na to. Tko god dođe u centar, zna da je tako. Ne znamo ni kako bi izgledalo da je drugačije.”

Prekrcanost za sobom povlači i prekovremeni rad. Postoje tjedna dežurstva koja se obavljaju od otprilike 15 h do 7 h idućeg jutra, no prekovremenih uvijek ima. Na pitanje o prekovremenima, potvrđuju da ih ima, ali kao da je to sasvim normalna stvar i najmanji problem. “Radimo prekovremeno, da. Ako se nešto zakuha i mora odraditi, odradit će se, nema odlaska doma”, kaže Tena.

Zakonodavstvo: “Ograničeni smo u postupanjima, sve je samo ušminkavanje.”

Kao jednu od najvećih kočnica socijalni radnici istaknuli su zakonodavstvo. Snježana kao primjer navodi novi zakon o socijalnoj skrbi: “Tu se spominju akademija, zavod, centraliziranje… Ali to je samo ušminkavanje, to nije suština stvari. Oni mogu standardizirati i centralizirati neke osnovne stvari – zakonske propise, pravilnike, statute, obrasce koji su tipizirani na razini grada ili Hrvatske. Ali ne možeš centralizirati način rada u lokalnoj zajednici, jer svaka treba nešto drugo.”

Tipovi slučajeva variraju od kvarta do kvarta. U nekima je veća šansa da će dijete biti životno ugroženo, dok će u, primjerice, elitnijima biti češći konfliktni razvodi koji za sobom povlače igrice, odvjetnike, manipulacije, prepucavanja…

“Kad god se ide u neke izmjene zakona, to ne znači ništa konkretno u stvarnosti”, napominje Tena. “Mi surađujemo s policijom i sudovima, ali ta suradnja nekad ne funkcionira. E sad, što je propust? Ti kad saznaš za nasilje u obitelji, pošalješ prijavu policiji. Ali ti nikad ne znaš u kojoj sekundi će osobu “prehititi” u glavi, ne možeš postaviti nikoga tko će biti u kući dva dana s njima. Ograničeni smo u postupanjima.”

Irena je radila kao socijalni radnik u manjem mjestu u Zagorju. Prije nekoliko godina prešla je u privatni sektor, razočarana situacijom u sustavu. “Zakoni i sudstvo su najveća prepreka. Uvijek neka odgoda, prednost roditeljima, uvijek se nešto produžuje… A posao kao posao? Ti gotovo pa ni ne radiš s ljudima. Samo pišeš rješenja, zapisnike, mišljenja, izvješća… Uz to si još skrbnik milijun korisnika centra.”

Boris dodaje kako je lako pametovati iz ministarstva kad nisi imao ni dana staža na terenu, te smatra da bi na višim pozicijama trebao biti netko tko je došao iz centra i poznaje sustav.

Jedan od konkretnih problema tiče se mogućnosti oduzimanja prava na stanovanje na godinu dana, a potom na još godinu dana. Nakon toga slijedi ili lišenje roditeljske skrbi ili vraćanje u obitelj ili daljnji smještaj uz suglasnost roditelja. Pritom u obzir treba uzeti ljudski faktor i profile klijenata s kojima CZSS-i rade. Ima onih koji imaju probleme s ovisnošću (alkohol, kocka, droga) ili psihičke smetnje i teškoće, nasilnika, nezaposlenih i siromašnih, djece sa suicidalnim epizodama, ali i roditelja koji su “samo” neodgovorni i ne znaju kako s djecom.

“U te dvije godine postoje male šanse za popravak. Taj zakon ne valja, što ti možeš i s kojim kapacitetima u dvije godine da bi roditelj stao na noge?”, pita se Snježana. “Velik dio njih nisu motivirani za promjenu i ne vole da im netko dolazi. Rad s njima je dugotrajan. S jedne strane, ne valja ako im se djeca oduzmu, a s druge ne valja ako ih ostavimo i pokušamo raditi s tim ljudima”, objašnjava Boris.

Manji koraci koji bi se mogli napraviti, a koji bi ih rasteretili su primjerice onaj da se prava s osnovnog zdravstvenog stanja (kao što su doplatak ili osobna invalidnina) prenesu na mirovinski, o čemu se već dugo i govori. Ili da stalna pomoć temeljem nezaposlenosti prijeđe na burzu.

Veći koraci su izmjene u zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji koji se bazira na prekršajnim presudama, što ne štiti žrtvu nasilja. “Djela nasilja trebala bi biti kaznena djela”, objašnjava Snježana. “Nasilnik ovako dobije novčanu kaznu ili mjeru kratkog daha i s tim zakonom ti mičeš žrtvu, a ne zlostavljača.

Imala sam situaciju u kojoj je zlostavljač otišao u pritvor, a ona je, kao potpisnik najma stana, ostala u stanu s djetetom. Ja sam pukim slučajem išla kod muža popodne i imala sam neki osjećaj. Rekla sam mu da skočimo do nje da vidimo kako je i što se događa. Ispostavilo se da je zlostavljač došao iz zatvora, pozvao policiju i optužio ju za ekonomsko nasilje jer ga ne pušta u stan. I ona je završila u prekršajnom! Zvala sam odvjetnicu da ju zastupa, pravnika da rastumači policajcu, ispao je cijeli kaos… Na kraju je ona iselila iz tog stana, a on je ušao unutra. Eto, jel možeš to vjerovati? To ti je prekršajni sud. Ti na kraju moraš micati nju i moraš micati dijete iz njegove škole ili vrtića…”

Kraj svih navedenih (ne)uvjeta rada, čini se da posao socijalnog radnika i nije baš uhljebski san svakog otimača djece kakvim se ponekad prezentira u medijima i na društvenim mrežama.

“Uhljebski san? Hahaha, dajte molim vas”, svi su odreda reagirali odmahnuvši rukom. “Razumijem zašto su kod nas državna i javna uprava na lošem glasu. Kod nas općenito prevladava stav da nitko u državnim institucijama ne radi. Nije to vezano samo za nas, iako smo u posljednje vrijeme više na tapeti. No, velike su razlike i između nas samih. Radio sam u Sisku – pa tamo nema ničeg! Plaća – užas”, opisuje Dario.

Svi, od korisnika do radnika, gravitiraju prema Zagrebu zbog usluga koje tu mogu dobiti – od poliklinika do udruga. “Zagreb je još velik grad, tu doseljavaju ljudi i ne osjeti se toliko ta kriza. Ali kolegica koja radi u Slavonskom Brodu kaže kako je Slavonija prazna”, dodaje Mateja.

Birokracija: “Ako nije na papiru, nije se dogodilo”

Sve unose u kompjuter, a i dalje su ovisni o papirima – tako glasi ova hrvatska tragedija. To je dupli posao koji nema smisla, no kako kažu: “Kod nas je i skeniranje još uvijek fama.” Papiri ih zagušuju.

“Bez obzira što imamo aplikaciju, najvažniji su fizički spisi. Ako nešto nismo napravili na papiru i ako to nije u spisu, nije se dogodilo. Nama stolovi znaju biti potpuno zakrcani. Ako ti je došao novi predmet poštom, ne možeš ga ni razlučiti u masi”, objašnjava Tena.

Kada treba nešto isprintati, odlaze kod kolega u drugu sobu i ispričavaju se strankama. Kako kaže, najgore je što stranke samo odmahnu rukom uz osmijeh: “Ma dobro je, znamo.” Slika poznata iz niza drugih institucija, i imunitet koji smo odavno stekli.

“Kad pričaš sa strankom, moraš paralelno raditi zapisnik prateći pravila. Na kraju dođe do toga da radiš automatizmom, slušaš ljude i tipkaš, što nije cilj našeg rada”, objašnjava Tena. Isto se događa kad izlaze na teren. Tada nose zapisnike – takozvani indigo papir koji se preslikava. Rade ih u kućama stranaka, koje dobivaju svoju kopiju.

“Razmišljamo kako bi bilo lijepo da imamo barem jedan tablet u centru. Mi bismo se već dogovorili tko će ga i kad koristiti, samo da lakše zapisujemo. Uopće nije velika investicija, ali kod nas su to daleke budućnosti… Realno, nama nedostaje papira za printanje i tonera, pa o kakvom tabletu uopće pričamo?”, nastavlja.

Snježana pripada starijoj generaciji radnika i premda hvata korak s tehnologijom, slaže se da sve skupa oduzima previše vremena. “Ospice dobijem koliko vremena to oduzima. S jedne strane ne smiješ dozvoliti da ti to oduzme vrijeme koje možeš posvetiti klijentu, a s druge strane moraš to imati. Kada iz ministarstva uđu u aplikaciju, oni vide sve – i sve mora biti pokriveno.”

A koliko je pisana riječ važna, potvrđuje Boris. “Mjesečna izvješća (a i vanredna po potrebi) su detaljna, zahtijevaju silne procjene rizika, ocjene suradnje i napretka… Svaku riječ važeš pet puta jer utječeš na tuđe živote. Paziš da nekoga ne oštetiš, ali da opet stručnom timu u centru daš adekvatnu procjenu kako bi mogli znati što se događa u obitelji.”

“Ne prijavljuju nasilje, a onda nas pitaju gdje smo bili.”

Ono što se često zaboravlja ili izostavlja kada se govori o socijalnom radu, jest to da je riječ o samo jednoj karici u lancu. Iza socijalnog radnika stoji tim koji zajednički odlučuje, presudu donosi sud, a da bi sve funkcioniralo potrebna je dobra suradnja s vrtićima, školama, lokalnom zajednicom, policijom…

“Često prekasno dobijemo obavijest, kad je situacija u obitelji već na rubu. Voljeli bismo kad bismo imali resurse da možemo prevenirati stvari, a ne gasiti požar”, objašnjava Mateja. “Ma to nije ni gašenje požara, to je kontroliranje vatre jer ona cijelo vrijeme gori i guta sve ispred sebe”, tvrdi Irena.

Puno pomaže i prijava građana jer u slučaju anonimne dojave ili sumnje na zanemarivanje djece, nasilje u obitelji i sl., socijalni radnici izlaze na teren bez najave. Kao primjer navode slučajeve nasilja u obitelji koje je znalo trajati godinama. No, nikad ga nitko nije prijavio – ni žrtva, ni obitelj, ni susjedi. “I onda nas pitaju gdje smo bili. Ali kako da mi znamo za to, kad nam nitko nije dojavio? U naselju je 100 000 stanovnika, a nas je pedesetak. Ne možemo ići po zgradama i kućama, kucati i ispitivati ljude: “E, što ima kod vas?”. To je ideal”, tvrdi Igor.

Isti problem potvrđuje i Tena: “Neki vrtići i škole jave i pošalju dopis, neki ne. Kad nam dođe obavijest od policije za nasilje u obitelji, tražimo izvješće i od škole. A škola napiše, ako je dijete recimo 8. razred, da su primijetili probleme još u 1. razredu. I nikad nisu dojavili centru. Zašto? Ne znam.”

Snježana je cijeli život radila kao socijalni radnik i sjeća se kako je to nekad bilo. “To je bila skroz druga priča: ti si točno znao na terenu tko ti je patronažna sestra, tko doktor, a tko socijalni radnik. Socijalni radnici su se pozivali i sudjelovali pri upisima u prvi razred škole. Iz vrtića bi odmah javili ako dijete dolazi tri dana zapišano a kamoli, ne dao Bog, nešto gore. Danas te ne bi zvali do 8. razreda osnovne, kad već znaju da će izaći iz njihovog sustava.” Na pitanje zašto je tome tako, kaže: “Jer ne žele preuzeti odgovornost. Kad kreneš u postupak koji se poziva na roditelje, škola ili vrtić moraju svjedočiti, davati izvješća, aktivno sudjelovati, a često se ne žele izlagati. Oni će te nazvati i možda nešto reći, ali da ti to baš napisali… E to je već teže.”

Zanimanje bez sretnog završetka

Na kraju svega, ostaje ono zbog čega posao i rade: ljudi i njihove sudbine. Socijalni radnici rade s “onima s kojima ostali ne žele imati posla” – posao je to koji ne mogu ostaviti iza zaključanih vrata ureda kada radno vrijeme završi. Čak i kad cijeli slučaj završi, tu nema filmskog happy enda. Ostaje samo nada da će klijenti ostati na nogama, da će uspjeti dalje u životu, te da će se možda javiti za nekoliko godina s lijepom viješću.

 “Ljudi prolaze kroz sustav, stvari se mijenjaju, slučajevi prelaze iz jednih ruku u druge. Često se sjetimo onih s kojima smo radili, pa se međusobno ispitujemo kako su sada, što se događa s njima… Nekad vodim jednu obitelj, pa saznam da je njihovu baku vodila predstojnica dok je bila u mojim godinama,” priča Igor.

Uspješni primjeri dokazuju da se iz začaranog kruga može izaći, no taj lanac je teško prekinuti. Brojni klijenti ostaju u sustavu, međusobno se upoznaju i nastavljaju niz. Bivši klijenti ih nazovu godinama kasnije, tražeći savjet za svoju djecu ili unuke.

Unatoč svemu, mladi socijalni radnici u CZSS Dubrava djeluju puni duha i pozitivne energije. “To je zato što smo još mladi”, šale se. No, ima i nešto istine u tome. Oni koji su dugo u ovom poslu, ističu kako on cijeli život utječe na njih – psihički a potom i fizički.

“Bolesti, karcinoma u socijali koliko hoćeš”, odmahuje Snježana. “Samo u mojoj podružnici 11 karcinoma, što živih, što mrtvih. Štitnjača, depresija, psihičkih oboljenja… I sama sam imala depresiju i liječila se antidepresivima. Dan danas pijem normabele za spavanje. Ti moraš imati jeb… dobro posložen život i jeb… dobre ispušne ventile. Jedna fantastična kolegica na mom odjelu, odličan radnik, odgovorna – pukla je kao kokica. Sagorjela je i tražila premještaj na drugi odjel, a nema ni 30 godina. Više nije mogla.”

Mateja ističe kako se premalo govori o mentalnom zdravlju zaposlenika – ne samo socijalnih radnika, već općenito: trgovaca, policajaca, bolničara… Dario nadodaje kako se zbog pandemije možda sada malo više priča o tome, ali da inače nema pomaka: “Možda je to do našeg mentaliteta, to je tabu tema. Naprosto, sagorio si jer si slabić i jer si glup.”

Svi ispitanici rekli su kako doma rijetko ili gotovo nikad ne govore o svom poslu. “Toliko se napijem tih priča da dođem doma potpuno prazan. Ne želim da me itko pita kako je bilo, da opet to prolazim.”, govori Igor. Snježana nakon posla dolazi doma i šutke sjedi u zimskom vrtu. “U stanju sam satima sjediti i samo ga gledati. A majke mi, da me sad pitaš kako taj bor izgleda – ja nemam pojma.”

Utjehu i pomoć pronalaze jedni u drugima. Snježana se prisjeća kako su nekad odnosi bili prisniji – kolege su zajedno odrastali, dijelili probleme oko posla, međusobno su se konzultirali i čuli, privatno pričali o obiteljima i djeci. Možda su se vremena promijenila i stvari postale dinamičnije, no u CZSS-u Dubrava osjete se međusobno prijateljstvo, pozitivan duh i strast za poslom, koliko god iscrpljujuć bio. Na pitanje jesu li ikad razmišljali o tome da odustanu i pronađu drugi posao, viču uz smijeh: “O, da! Svaki dan to netko zaključi!”

No, šalu na stranu – oni ostaju.

S puno duha – u sustavu i usprkos njemu

“Često se pitam što mi je to trebalo. Ali opet, ima to nešto”, tvrdi Mateja. “Možda će zvučati patetično, ali zaista se nekad pojavi ta mala iskra i kažeš si: ipak smo nešto učinili, nekome smo pomogli. Ispunjava me kad odemo u domove ili ustanove našim štićenicima. Oni budu toliko sretni, vi vidite da su se oni uredili za vaš posjet, znaju da imaju svoju “socku” čak i kad ih presele u drugo mjesto. Izrađujemo im i šaljemo čestitke za blagdane, u kontaktu smo. Prilikom prvog posjeta sam se šokirala, jer je riječ o ponekad stvarno teškim oštećenjima, osobama koje više ni obitelj ne posjećuje. No, ti ljudi imaju svoj život i na nama je da to bude što kvalitetnije.”

“Centar radi svoj posao, ali i mnogo dodatnih stvari za koje ljudi ni ne čuju: organizira razne radionice, kolegice rade van radnog vremena same kupuju materijale i formiraju grupe za djecu u svojim prostorijama, imamo volontere… Ponekad se dogode i situacije da nam korisnici dođu zbog jedne stvari, a uočimo puno veći problem i interveniramo”, opisuje Boris i dodaje: “Socijalni rad nije samo posao, to radiš sa srcem ili ne radiš.”

Za svoje klijente spremni su napraviti i više: odvojiti privatno vrijeme, dati svoj broj mobitela, kupiti koju sitnicu za djecu kada odlaze u posjet… Snježana je svoj broj dala samo onim strankama za koje je osjetila da im stvarno treba, a na kraju je ispalo da je to većina njih. “Dostupna sam im 24 sata dnevno, vikendom, praznicima… Tek ovog ljeta se prvi put u životu nisam javljala na godišnjem, tj. poslala sam poruku da sam na godišnjem. I sve je bilo okej.”

Polovica radnika izjavila je kako nikad ne bi radila nijedan drugi posao: u njemu su se pronašli i to je to. Snježana i danas, pred mirovinom, nema dvojbi: “Koliko god da je težak i naporan, užasno volim ovaj posao. Oduvijek je tako bilo i to je bio jedini izbor za mene.”

Drugi dio radnika izjavio je kako bi voljeli ostati u tom sektoru, ali raditi u nekoj drugoj instituciji ili udruzi.

Igor ističe potrebu za socijalnim radnicima u možda neočekivanom području. “Znate da je jedan od najvećih transfera u Dinamu propao baš zbog toga što socijalni radnik nije bio prisutan prilikom potpisivanja ugovora? Na kraju se ispostavilo da taj ugovor nije bio u interesu djeteta. Često roditelji djeluju u vlastitom financijskom interesu tako da su i tu potrebni socijalni radnici. Također, volio bih se baviti uključivanjem osoba s invaliditetom u sport i dolaske na utakmice. Kod nas je to do neke mjere razvijeno, ali ne kao što je u Europi. Kod njih recimo nogometaši posjećuju ustanove, a toj djeci je to sve u životu.”

Tena bi voljela vidjeti što još postoji osim okvira centra, tj. “što još struka nudi, a da nije ovaj najgori dio”. Ipak, dodaje kako od kolega koji rade po domovima čuje kako nigdje nije dobro. “Valjda je socijala sama po sebi takva, sa svih strana slušam kako su uvjeti rada nikakvi, kako nema ljudi…” Mateja tvrdi kako su svjesni ograničenja, ali ima nade: “Nitko od nas ne može pojedinačno promijeniti sustav jer je ogroman, veći od nas. Ali ono što možemo jest ulagati u naš odnos s korisnicima i kolegama, stvarati te mreže, znati koga možeš nazvati na sudu, u Splitu… Dobar je osjećaj kad uspijemo komunicirati s drugim službama i ustanovama, školom, vrtićem, policijom, sudom…”

“Svi imamo želju pomoći i radimo to u okviru zakona. Znam, to je poštapalica, ali je tako”, ističe Dario. “No, taj osobni dio koji nosiš sa sobom, pristup stranci, da nećeš nekoga tko je već na rubu gurnuti preko, to je ono što moraš imati u sebi.”

Tekst je financiran sredstvima iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti, Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.