Zaustavljanje i prevencija seksualnog nasilja u konfliktnim situacijama

U utorak, 25. veljače 2014., u State Departmentu održana je rasprava o zajedničkim naporima SAD-a, Ujedinjenih naroda i Velike Britanije o zaustavljanju i prevenciji seksualnog nasilja u konfliktnim situacijama. Glavni govornici u raspravi bili su američki državni tajnik John Kerry, državni tajnik za vanjske poslove Velike Britanije William Hague, Zainab Hawa Bangura, specijalna predstavnica UN-a za seksualna nasilja u sukobima, te Catherine Rusell, američka veleposlanica zadužena za Globalna ženska pitanja. Raspravu je moderirala Katherine Weymouth, glavna izvršna direktorica The Washington Posta.

Odmah na početku obraćanja državni tajnik Kerry osvrnuo se na situaciju u Ukrajini rekavši kako zajedno s državnim tajnikom Hagueom podržava napore ljudi u Ukrajini koji se sa strašću bore za svoju demokratsku budućnost, te dodao: “Ovo nije igra nulte sume. Ne radi se o odnosu Zapad prema Istoku. Ne radi se o odnosima Rusije i SAD-a i drugim opcijama. Ovdje se radi o ljudima iz Ukrajine koji donose odluku o svojoj budućnosti. I mi želimo surađivati s Rusijom, s drugim zemljama, sa svim dostupnima kako bi bili sigurni da će biti mir od danas pa nadalje, jer nasilje koje je počinjeno na Maidanu bilo je šok za cijeli svijet. Dakle, mi smo predani tom nastojanju, a nadamo se da će i svi drugi biti predani, kao što smo mi.”

U nastavku govora Kerry je naveo kako je previše sukoba u svijetu danas, te da je odlučio učiniti dodatni napor i poslati veleposlanstvu otvorenu poruku da nitko tko se na najvišoj razini vojnog ili državnog upravljanja, tko je predsjedao ili se bavio ili znao da se provode takvi napadi nikada neće dobiti vizu za putovanje u SAD, od danas pa nadalje. Veleposlanstvo će biti uključeno i bit će na oprezu kako bi prijavili bilo koju od ovih vrsta incidenata.

“Zapravo, ono što ćemo učiniti jest da ćemo biti predani u borbi protiv onih koji su odgovorni i koji se bave takvim vrstama aktivnosti na globalnoj razini”, dodao je Kerry.

Državni tajnik za vanjske poslove Velike Britanije, William Hague osvrnuo se na  opseg silovanja u ratnim zonama u Bosni i Hercegovini, Kolumbiji, Gvatemali, DR Kongo i Liberiji, te dodao kako je “naša moralna odgovornost da spriječimo sukobe, pomažemo zajednicama da rade zajedno”.

“U lipnju ove godine ugostiti ću globalni summit u Londonu po ovom pitanju. To će biti summit kao niti jedan prije. Bit će otvoren za javnost. Komunicirat ćemo digitalno s ljudima na svim kontinentima svijeta. Uključit ćemo i vojsku i pravosudni sustav. Idemo pitati vlade  da poduzmu praktične korake za okončanje seksualnog nasilja. Već sada imamo stručnjake na terenu koji pomažu prikupljati dokaze i brinu se da počinitelji budu kažnjeni. Učinit ćemo i više od toga. Postavit ćemo promjene u globalnim stavovima o ovoj temi, tako da sramota uvijek bude vezana za počinitelja, a ne za žrtvu.”

Zainab Hawa Bangura je rekla kako je politički zamah stvoren, te da je najviše pomaka učinjeno u DR Kongu i Somaliji, ali da još uvijek postoji stigma vezana uz žrtve seksualnog nasilja, kao i ‘kultura šutnje’ u mnogim društvima. “Ljudi još uvijek nevoljko prijavljuju silovanje. Ali, ipak smo učinili puno dobrog i pazimo da se sve provodi na terenu na nacionalnim razinama, gdje su zločini počinjeni”, dodala je Bangura.

Raspravu je završio državni tajnik Kerry riječima: “Znam da je ovo grebanje po površini, ali jasno je iz Hagueove najave o konferenciji koja će biti u lipnju u Londonu da ulažemo sve svoje napore i da nećemo ostati na ovome. Mi ćemo i dalje nastojati stvoriti odgovornost tamo gdje je nije bilo i svatko treba biti kažnjen za zločine koje je počinio. Moramo prestati s nekažnjavanjem. A to će doći kada svi skupa postanemo odgovorni.” 

Prosvjednici/e poručili/e: ZOR mora pasti!

Nakon jučerašnjeg dvosatnog štrajka solidarnosti, današnji prosvjedni skup na Markovu trgu organizirali su Nezavisni hrvatski sindikati, Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Matica hrvatskih sindikata, Hrvatska udruga radničkih sindikata i Udruga radničkih sindikata Hrvatske.

Sindikati upozoravaju da su predložene izmjene ZOR-a uvrštene u saborsku raspravu bez prethodno provedene rasprave socijalnih partnera i konsenzusa jer nisu prihvaćeni njihovi argumenti, zbog čega traže povlačenje prijedloga iz saborske procedure.

Tijekom obraćanja Miranda Mrsića, ministra rada i mirovinskog sustava, prosvjednici su pojačano zviždali na Markovom trgu te glasno izražavali svoje nezadovoljstvo. Ministru su u Saboru s galerije poruke dobacivali i predstavnici sindikata koji su ubrzo nakon toga demonstrativno napustili sabornicu. Aktivistkinje Ženske fronte za radna i socijalna prava, odjevene kao pirotehničarke, donijele su crnu kutiju na kojoj su simboli eksploziva i otrova, a u kojoj se nalaze, kako kažu, zakoni štetni za hrvatske građane, koje namjeravaju uručiti saborskim zastupnicima.

“Bude li potrebno, punit ćemo trgove i nećemo odustati od pokušaja da spriječimo izmjene ZOR-a. Vladi poručujemo da je dosta i da počinjemo s prikupljanjem potpisa da vlast koja se okrenula od naroda – ode”, rekao je prosvjednicima predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever.

Zakon o mladima mora biti u službi mladih

Mreža mladih Hrvatske (MMH), krovna organizacije mladih koja okuplja 64 udruge mladih i za mlade, 25. veljače održala je u Europskom domu javnu raspravu o Zakonu o mladima (ZOM), koji se trenutno izrađuje u Ministarstvu socijalne politike i mladih (MSPM), pod nazivom “Fokus: mladi – Aktualan trenutak: Zakon o mladima”.

Priopćenje o navedenoj raspravi donosimo u cijelosti.

Ovim putem pozivamo MSPM da preispita temeljne ciljeve donošenja ZOM-a i probleme koje on treba, a i realno može riješiti, da time preispita i samu svrhu i format Zakona te da privremeno zaustavi proces donošenja zakona, dok se ne postigne konsenzus s bitnim akterima u ovom procesu, tj. samim udrugama mladih i za mlade na čiju budućnost ovaj proces može imati velik utjecaj, bilo pozitivan ili negativan.

Iz rasprave na kojoj su sudjelovali Mirela Travar (glavna tajnica MMH), Igor Vidačak (ravnatelj Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske) te Peter Matjašić (predsjednik Europskog foruma mladih), u kojoj su tematizirali probleme udruga mladih i za mlade te njihove potrebe, proizašao je niz otvorenih pitanja:

– ima li  predlagatelj zakona jasnu viziju što zakonom želi postići,
– koje probleme želi riješiti
– je li njegova izrada zasnovana na kvalitetnoj analizi mogućnosti za uređenje sektora kroz neke druge formate, osim zakona.

Iako su dvije predstavnice Službe za mlade aktivno i konstruktivno sudjelovale na raspravi, nažalost izostala je primjerena politička reprezentacija ministarstva, kakvu je ovakav tip rasprave zahtijevao.

Očito je da postoji politička volja da se poboljša stanje udruga mladih i za mlade, i to pozdravljamo te smatramo temeljem za daljnji rad. Međutim, politička volja ne smije diktirati format rada, već format mora proizaći iz unaprijed uočenih potreba, koje onda adresira. Kao neke od bitnih problema sektora mladih koje treba riješiti možemo istaknuti kontinuirano financiranje udruga mladih i za mlade te njihovih usluga, definiranje okvira rada s mladima (koje je u Hrvatskoj trenutno nedefinirano i nepriznato) te status raznih razina udruga mladih i za mlade.

Smatramo da bez osnovne razine konsenzusa svih dionika, a to dolazi uz cijenu međusobnih kompromisa, što ne smatramo niti nemogućim niti sramotnim, ovaj zakon može donijeti samo štetu, trajno narušiti odnose ministarstva i udruga mladih te udrugama nametnuti način rada koji nije u skladu s njihovim vrijednostima i ciljevima, što uništava samu srž ovog sektora u čijem radu su mladi dugi niz godina gradili svoje kapacitete i vještine.

Zbog toga pozivamo ministarstvo da se daljnjim, pohvalnim, naporima usmjerenim na rješavanje ključnih sektorskih problema, u većoj mjeri okrene konkretnim rješenjima, nakon čega treba promišljati formate kojima se ona mogu realizirati. Ta rješenja potrebno je tražiti zajedno s udrugama mladih i za mlade te prema potrebama koje one izraze, ona moraju biti usmjerena ka održivosti i kontinuiranom radu ovog važnog sektora, čak i ako najbolji format tog rješenja ne bude u obliku Zakona o mladima jer zakoni nisu nužno primjeren alat za provođenje eksperimentalnih rješenja.

Trudnica i radnica: Opasna kombinacija u svijetu rada

Dok se s jedne strane inzistira na pronatalnoj politici, s druge se istovremeno diskriminira i kažnjava žene koje rade i zatrudne i/ili imaju djecu.  Žene su pod posebnim povećalom od prvog trenutka kada stupe u svijet rada jer poslodavci u njima vide nepouzdanu radnu snagu koja će često izbivati s radnog mjesta zbog trudnoće i bolovanja. Iako i poslodavci i zakonodavci ističu kako teže što većem uključivanju žena u svijet rada te poboljšavanju njihova položaja, diskriminacija trudnica i majki na tržištu rada je i dalje svakodnevna i prolazi neprimijećeno. Diskriminacija temeljem bračnog i obiteljskog statusa duboko usađene u naše tržište rada.

Četrdesetšestogodišnja Andreja iz Bjelovara (pravi identitet poznat redakciji) ostala je trudna u 43. godini s trećim djetetom. Kao zaštitarka jedne tvrtke koja ima podružnice diljem Hrvatske, zaposlena na neodređeno, otišla je na roditeljski dopust od tri godine, što joj je zakonski i omogućeno.

“Prije mog odlaska na porodiljni bilo mi je obećano kako će me prebaciti na radno mjesto u grad u kojem živim, no po povratku sam dobila staro radno mjesto u Zagrebu. Iako sam tražila premještaj jer smjene od 12 sati i putovanje mi ne omogućavaju da se brinem za dijete ili da ga čak odvedem u vrtić, odbijena sam. Na moju su molbu odgovorili riječima: ‘U Bjelovaru nema mjesta za Vas. Da niste bili tri godine na porodiljnom, radili biste tamo”, kazala je.

Andreja radi dvanaestsatne smjene od 8 do 20 sati, kao i njen suprug, a budući da mora putovati nekoliko sati do posla, nema kome ostaviti dijete na čuvanje.

“Vrtić kod nas radi od 5.30 do 16 sati. Čak ne mogu ni naći nekoga tko bi mi od pet ujutro čuvao dijete. Ostali muški kolege su prebačeni iz Zagreba na radna mjesta u Bjelovaru kako je prvotno i bilo obećano. Štoviše, i druge muškarce su direktno zapošljavali tamo, no na moju drugu zamolbu da me prebace u grad u kojem živim su mi odgovorili “kako tamo ne može raditi bilo tko”, rekla je.

Andreja je u ime malenog djeteta opetovano pokušala dobiti premještaj, ali ovaj put je stigao potpuno neprimjeren odgovor iz firme: ‘To je Vaš problem. Vi ste dizali noge’.

Tri dana prije okončanja njenog roditeljskog dopusta dobila je poziv iz tvrtke u kojem joj je priopćeno kako joj se dodjeljuju noćne smjene.

“Te smjene tradicionalno dopadaju one koji će uskoro dobiti otkaz. To je svojevrsna kaznionica”, dodala je.

Zbog kroničnih bolesti i stresa radi situacije u kojoj se nalazi, Andreja je otvorila bolovanje te pokušavala od doma riješiti svoju situaciju. U jednom trenutku joj je u kadrovskoj službi čak rečeno kako možda imaju mjesto u administraciji za nju, no tri dana kasnije su povukli tu ponudu. Stoga, Andreja je potražila pomoć kod pravobraniteljice za ravnopravnost spolova te se upravo očekuje očitovanje njene tvrtke.

Na Libelin upit, Andrejin poslodavac nam  je odgovorio kako je trenutno nemoguće naći prikladnije radno mjesto zato što u podružnici Bjelovar već dulje vrijeme imaju višak radnika, te zbog smanjenja sati rada, dio radnika/ica su premjestili na posao u Zagreb. Međutim, neslužbeno doznajemo kako se radnici/e neprestano “rotiraju”, kao i da se jedni otpuštaju, a drugi zapošljavaju.

“Razumijemo poziciju i otežavajuće okolnosti u kojima se gospođa Andreja nalazi, ali držimo i tvrdimo da su navodi gospođe Andreje neutemeljeni i da nije u pitanju nikakva diskriminacija temeljem spola ili bilo čega drugog, već objektivne poslovne okolnosti”, odgovorili su iz Andrejine tvrtke.

Budući da su svi razgovori između poslodavca i Andreje vođeni usmeno, ne postoje nikakvi materijalni dokazi o diskriminaciji temeljem spola. Ipak, karakter tvrtke (kao i brojnih drugih tvrtki) lako je iščitati iz prvog razgovora za posao.

“Kod zapošljavanja se konstatiralo kako sam majka već odrasle djece i razvedena te da ćemo se samim time bolje slagati jer neće biti problema oko majčinstva. Dakle, to je značilo da mogu raditi na bilo kojoj lokaciji jer ne žurim kući i kako mogu raditi beskonačne smjene. Prekovremeni sati su se redovno radili, a plaća je uvijek bila minimalna. Znači, bila sam radnica na raspolaganju firmi 24 sata dnevno. Također su me upoznali s razredima vrijednosti našeg radnog okruženja. Žene u tvrtki ne mogu nositi oružje već je to rezervirano za “sposobne muškarce” te da mogu računati na minimalnu plaću koja je rezervirana za žene”, istaknula je Andreja kako se zapravo cijelo vrijeme radilo o latentnom nasilju nad radničkim pravima, ali i diskriminaciji temeljem spola.

“Nepouzdana i neisplativa radna snaga”

“Mnogi poslodavci u radnicama vide nepouzdanu i nestalnu radnu snagu koja će povremeno izbivati s posla radi trudnoće i majčinstva. Zbog toga su žene nerijetko diskriminirane na različite načine: prilikom razgovora za posao postavljaju im se pitanja osobne prirode, pitanja o tome kako će organizirati čuvanje djeteta i tko će ostajati kod kuće u slučaju bolesti djeteta. Neke žene su zbog trudnoće na poslu izložene uvredama, podsmijehu i pogrdnim riječima, a neki poslodavci tijekom radnog vremena ne dopuštaju trudnicama odlaske na redovite liječničke kontrole tijekom trudnoće”, pojasnila je Branka Mrzić Jagatić iz udruge RODA – Roditelji u akciji, koja skuplja svjedočanstva diskriminiranih žena te im nastoji dati pravovaljani savjet.

Unatoč ugovoru o radu na neodređeno koji ima, Andreja se svakako našla u situaciji da će biti primorana dati otkaz jer ne može ostaviti dijete samo kod kuće ili će pak dobiti otkaz zbog nemara prema radnom mjestu zato što neće biti u mogućnosti stizati na vrijeme na posao bude li mališana vodila u vrtić.

Dok njen poslodavac, kako ona tumači, traži razlog, odnosno ‘rupu’ u ugovoru o radu kako bi je mogao otpustiti, brojnim ženama koje su zaposlene na ugovor na određeno vrijeme, vrlo brzo “dobiju nogu” s radnog mjesta ako zatrudne. Štoviše, poslodavci izbjegavaju zapošljavati žene u fertilnoj dobi.

Prema istraživanju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, oko 90 posto novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme, a 64,9 posto tih žena je u fertilnoj dobi. Čak 43,4 posto njih nema djecu iako ih želi, što nam govori kako su diskriminatorno radno tržište i golema nezaposlenost krivci za pad nataliteta. Kao najčešću vrstu spolne diskriminacije (temeljem trudnoće i obaveza prema djeci), čak 34,1 posto ispitanica navodi neproduživanje ugovora o radu. Od 176 ispitanica koje su se našle u situaciji u kojoj im nije produžen ugovor o radu, njih 63,6 posto smatra kako im je poslodavac uskratio produženje ugovora o radu jer su zatrudnjele ili koristile rodiljna prava.

“Za žene (trudnice, majke, mlade žene) već je godinama najteža situacija kod zapošljavanja na određeno vrijeme. Ponavljamo, žene koje rade na određeno vrijeme nemaju pravo na sigurnost radnog mjesta, pravo na obitelj, na djecu, stan, na kredit, na automobil, na sindikalno organiziranje. One su građanke drugog reda jer žive u stalnom strahu od otkaza. Radni odnosi su ugovorni odnosi, a radnici su bili i ostali slabija stranka ovog ugovornog odnosa. Žene češće od muškaraca dobivaju otkaz, posebno kad su trudne ili na porodiljnom dopustu. Ovaj oblik rada posebno diskriminira žene na temelju trudnoće i majčinstva. Stoga, Ženska fronta smatra da je nužno ovu ranjivu skupinu preciznijim zakonskim uređenjem posebno zaštititi od zloupotrebe ugovora o radu na određeno vrijeme, koje se, kako je hrvatska praksa i te kako pokazala, često događaju, kazala je pravnica Ženske fronte za radna i socijalna prava Katarina Perković.

Logika zakonodavaca i poslodavaca

Međutim, Hrvatska udruga poslodavaca iz drugačije se perspektive osvrće na diskriminaciju trudnica i majki u svijetu rada.

“Na žalost znamo da postoji takva praksa, no svaka priča ima dvije strane. Što se tiče neproduživanja ugovora o radu na određeno vrijeme, trebamo biti svjesni koja je svrha takvih ugovora kada se oni primjenjuju sukladno zakonu. Ugovor o radu na određeno vrijeme sklapa se npr. zbog povećanog obima posla, odnosno zamjene za radnika/cu koji/a je privremeno nesposoban/na raditi. Dakle, navedeni/a radnik/ca poslodavcu je nužan. Ako zamjena nekog od radnika/ca na neodređeno vrijeme ode na rodiljni/roditeljski dopust, poslodavac mora naći nekog novog i naravno da nema potrebe produžiti ugovor o radu na određeno vrijeme kada je taj/ta radnik/ca uzet upravo zato da se osigura kontinuitet poslovnog procesa”, izjavila je Nataša Novaković, pravna savjetnica glavnog direktora HUP-a i jedne od ključnih sudionica svih aktivnosti vezanih uz prava žena na kojima radi HUP.

Iako je više od 90 posto novozaposlenih zaposleno upravo na ugovor na određeno, koji bi trebao biti iznimka, a ne pravilo kakvim je postao, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava također razmišlja na tragu HUP-a.

“Poznata nam je činjenica da se ugovor o radu na određeno vrijeme uvijek spominje u kontekstu diskriminacije žena na tržištu rada iako tome nije i ne bi trebalo biti tako. Problem visoke brojke korištenja ugovora o radu na određeno vrijeme proizlazi upravo iz razloga što do 2013. godine u Zakon nisu bili ugrađeni zaštitni mehanizmi od zloupotreba, što smo izmjenama Zakona o radu 2013. godine izmijenili. Nesigurnost radnika/ica nije proizlazila iz činjenice da su s poslodavcem sklopili ugovor o radu na određeno vrijeme jer je i posao ograničenog trajanja, pa se u tim slučajevima ni ne može očekivati da s poslodavcem radnik ili radnica sklopi ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Nesigurnost radnika i radnica je proizlazila upravo iz okolnosti da su se s njima sklapali uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme kratkog trajanja, pa su time radnici/e bili ucjenjivani sklapanjem novog ugovora o radu na određeno vrijeme, a bilo je i slučajeva da su radnice radile i po 40 ugovora o radu na određeno vrijeme u razdoblju od tri godine. Izmjenama Zakona o radu iz 2013. godine ograničili smo korištenje ugovora o radu na određeno vrijeme, pa očekujemo i pad tako sklopljenih ugovora”, priopćili su iz Ministarstva rada.

Međutim, novim izmjenama Zakona o radu, koji se upravo danas našao na prvom čitanju u Saboru, ne navodi se smanjenje korištenja ovog instituta, koji bi trebao biti iznimka pri zasnivanju radnog odnosa i prijelazni oblik zapošljavanja, a ne pravilo i legalni poligon poslodavaca za održavanje niske razine radničkih prava, što se postiže ucjenjivošću koja proizlazi iz činjenice da osoba nikada ne može biti sigurna u to hoće li joj ugovor biti produžen ili ne, uslijed čega pristaje na sve kako bi očuvala radno mjesto koje joj visi u zraku, što je čini itekako slabijom stranom radnog odnosa.

Institut ugovora na određeno predstavlja strukturalnu prepreku jednakosti prilika, odnosno dovodi do neizravne diskriminacije žena. Poslodavci često iskorištavaju lošiji položaj na tržištu rada pripadnika/ca onih društvenih skupina koje su tradicionalno žrtve društvene diskriminacije, kako bi s njima sklopili ovaj oblik ugovora o radu, koji im pruža slabiju zaštitu na tržištu rada.

“Uređujući institut rada na određeno vrijeme, tvorac zakona poziva se i na Direktivu Vijeća 1999/70 od 28. Lipnja 1999., te ističe se da uređenjem ovog instituta treba utjecati na ravnopravnost žena i muškaraca na tržištu rada s obzirom na broj žena koje rade na ugovor o radu na određeno vrijeme. Svrha direktive jest poboljšanje kvalitete rada na određeno vrijeme i primjena principa nediskriminacije, a isto tako i uređenje okvira za prevenciju zloupotrebe koja proizlazi iz primjene sukcesivnih ugovora o radu na određeno vrijeme. Ženska fronta za radna i socijalna prava smatra da Direktiva nije pravilno implementirana u hrvatsko zakonodavstvo, s obzirom da ista na tržištu rada nije postigla očekivane učinke u zabrani zloupotrebe ugovora o radu na određeno vrijeme”, pojasnila je pravnica Ženske fronte Katarina Perković.

Kako je ovaj institut diskriminatoran, slaže se i pravnica CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje i članica Ženske fronte, Ena Knežević.

“Iako je diskriminatoran, ovaj je institut legalan te je zato teško spriječiti njegovu zlouporabu. U konkretnom slučaju ženi će biti izuzetno teško dokazati da je diskriminirana neproduživanjem ugovora o radu, upravo zato što je ta mogućnost zakonom dopuštena i na prvi pogled neutralna. Ako je ona ipak odlučila ići u pravnu bitku, prvenstveno bismo joj savjetovali da se obrati Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, koje je središnje nacionalno tijelo zaduženo za kontrolu i promicanje učinkovite antidiskriminacijske zaštite u području jednakosti spolova. Ona je ovlaštena pružiti mogućnost konzultacija i pravnog savjeta te istražiti stanje na terenu, tražiti očitovanje od poslodavca i dati preporuku za prestanak diskriminacije. Moguće je također pokrenuti antidiskriminacijski radni spor tužbom radi utvrđenja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kojom se traži utvrđenje prave naravi ugovora te pokušava dokazati da u konkretnom slučaju sklapanje uzastopnih ugovora na određeno vrijeme predstavlja zloupotrebu tog instituta. Postupak je rizičan i neizvjestan, no što je osoba duže radila kod poslodavca koji joj je neprestano produživao ugovore, to će biti lakše dokazati opravdani pravni interes i činjenice na kojima se zasniva zahtjev, ako se taj ugovor uslijed trudnoće jednostavno ne produži”, dodala je.

Upravo zbog toga Ženska fronta inzistira da se izmjenama Zakona o radu jasno regulira rad na određeno i ugrade zaštitni mehanizmi protiv njegove zloupotrebe.

Propisani uvjeti sklapanja ugovora na određeno vrijeme po novom ZOR-u neće biti dovoljna zaštita od diskriminirajuće zlouporabe ovog instituta. Zbog slabog poznavanja i razumijevanja jamstava zabrane izravne i neizravne diskriminacije, bilo bi korisno razmisliti o jasno propisanim uvjetima korištenja ovog oblika ugovora kojima bi cilj bio sprječavanje njegovog diskriminatornog učinka. U tom smislu moglo bi se, npr., dodatno ograničiti korištenje ovog ugovora ako postoji jasna neravnoteža u spolnoj strukturi zaposlenih na određeno vrijeme. Činjenica da poslodavci koriste institut ugovora na određeno vrijeme u ovakvim okolnostima predstavljat će izuzetno snažan pokazatelj da se radi o diskriminirajućem postupanju te će poslodavcima biti izuzetno teško opravdati ovakvu praksu pred sudom”, dodala je Knežević.

Diskriminacija – duboko ugrađena u tržište rada

Predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske, članica Ženske fronte za radna i socijalna prava i dugogodišnja aktivistkinja Jasna Petrović naglašava kako je diskriminacija trudnica i majki duboko ukorijenjena u tržište rada.

“Sve je to dio globalizacije i komodifikacije. Trudnica je “skuplja, troma, živčana, vuče se kao glista”, zato je diskriminacija temeljem bračnog i obiteljskog statusa duboko ugrađena u naše tržište rada. Još su poslodavci, nakon tisuća i tisuća opomena od strane Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, naučili kako u natječajima i oglasima za radna mjesta moraju napisati da se oglas odnosi na kandidate oba spola, ali u skrovitosti prijamnih procedura redovito pitaju kandidatkinje jesu li udate, imaju li namjeru imati djecu, a u nekim slučajevima čak zatraže da potpišu obvezu kako za tri ili čak pet godina neće ostati u drugom stanju”, istaknula je Petrović.

Upravo takvi aneksi ugovora u kojima se traži od radnica da neće ostati trudne u određenom vremenskom periodu jesu protuzakoniti. Poslodavci nastoje zaštititi svoj profit nauštrb radničkih, ali i općeljudskih prava. No, mnoge žene ne prepoznaju takav nejednaki tretman.

“Više je razloga zbog kojih žene ne prijavljuju diskriminaciju. Mnoge žene je ne prepoznaju kao nejednako postupanje, odnosno kao diskriminaciju. Veliki broj njih nema povjerenja u učinkovitost sustava, neke žene ne znaju kome se mogu obratiti. Ipak, najviše prevladava strah – strah od gubitka posla, strah od stigme u manjim sredinama, strah od prevelikog uloga i nikakvog dobitka jer sustav zaštite nije pouzdan i učinkovit”, rekla je Mrzić Jagatić.

Ljubičić naglašava kako je spremnost žena koje se nađu suočene s diskriminacijom temeljem trudnoće da se koriste pravnim sredstvima i suprotstave poslodavcu prilično niska što sugerira kako nemaju dovoljno povjerenja u učinkovitost dostupnih mehanizama pravne zaštite.

Ili djeca ili uspješna karijera? Žene ne mogu imati sve?

Jaz između plaća žena i muškaraca povećava se upravo u dobi kada žene zatrudne i postaju majkama. Kada se vrate na radno mjesto, često ih dočeka ono slabije plaćeno i manje odgovorno, zatim sporije napreduju u karijeri te uslijed svega ovoga imaju manje mirovine. Kao da su kažnjene za roditeljstvo, dok za muškarce vrijede druga pravila – oni su hranitelji, percipiraju se kao ozbiljniji i odgovorniji.

“Primjer kompleksnosti diskriminacije žena na tržištu rada očituje se kroz jaz u pogledu plaća, na štetu žena. Čak i kada nađu svoje mjesto na tržištu rada, njihov nepovoljniji položaj se nastavlja negativno reflektirati na profesionalni razvoj. Institucija Pravobraniteljice je 2010. godine provela istraživanje uzroka jaza u plaćama između muškaraca i žena na tržištu rada. Podaci do kojih je došlo istraživanje čvrsto ukazuju na to da klasična diskriminacija – niža plaća zato što je osoba jednog ili drugog spola – nije glavni uzrok jaza u plaćama na tržištu rada. Glavni uzrok je tzv. strukturalna nejednakost žena tj. rodno-uvjetovana shvaćanja, diskriminatorni obrasci ponašanja i raspodjela društvene moći koji su utkani u samu srž svakodnevnih odnosa u društvu koje uzimamo zdravo za gotovo. Kod problema spolno uvjetovanog jaza u plaćama na štetu žena to je vidljivo u činjenici kako je jaz najvećim dijelom rezultat isprepletenosti dviju strukturalnih prepreka – činjenice da na hrvatskom tržištu još uvijek postoji značajna horizontalna segregacija žena i muškaraca po zanimanjima i činjenice da su poslovi koji se tradicionalno smatraju “ženskima” manje cijenjeni na tržištu rada. Primjerice, u osnovnim školama 83 posto žena čini nastavnički kadar, u srednjim 67 posto, a redovitih profesorica na sveučilištima jest 24 posto. Istovremeno na rukovodećim pozicijama su u manjini: u osnovnoj školi ih je 39 posto, u srednjoj 33 posto, a svega je 14,3 posto rektorica i 17,4 posto dekanica i pročelnica. Na to dodajte i činjenicu kako postoji i značajna vertikalna segregacija žena i muškaraca tj. činjenica da je značajno manji broj žena na višim rukovodećim i upravljačkim pozicijama i objasnili ste više od 90 posto jaza u plaćama između spolova”, upozorila je Višnja Ljubičić.

 “Onim malo sretnijima koje ipak ostanu zaposlene nakon roditeljskog dopusta mijenjaju se uvjeti ugovora, premještaju se na drugo, slabije plaćeno ili udaljeno radno mjesto. Veliki broj žena tijekom trudnoće i majčinstva zaboravljene su kada na red dolaze jubilarne nagrade, napredovanje na poslu, teambuilding, usavršavanja, božićnice i slično”, nabrojala je Mrzić Jagatić.

Radnica kao rizik povećanja troškova poslovanja

Vodeći se svojim poslovnim interesima što profitabilnijeg poslovanja, jer je to ipak poželjno ponašanje gledajući tržištu ekonomiju i neoliberalne vrijednosti koje se integriraju u društvo, poslodavci zaziru od zapošljavanja žena, pogotovo mladih žena jer procjenjuju da će vrlo vjerojatno žena određene dobi u jednom trenutku odlučiti zasnovati obitelj i zatrudnjeti što će gotovo neizbježno dovesti do povećanja troškova poslovanja.

“Poslodavci ne diskriminiraju trudnice odnosno žene određene mlađe dobi temeljem predrasuda ili iracionalnih stereotipova tj. jer smatraju kako su one manje sposobne ili vrijedne. Diskriminiraju ih jer im žene koje pripadaju toj skupini predstavljaju rizik povećanja troškova poslovanja. Iako država na sebe preuzima dobar dio davanja za trudnu zaposlenicu, poslodavac ipak mora zaposliti ili osposobiti novu osobu te restrukturirati uhodani način rad i to dva puta, prvi put kada zaposlenica zatrudni, a drugi put kad se vrati s porodiljnog i/ili roditeljskog dopusta koji nije kratak i stoga često vuče za sobom posljedicu da je zaposlenica ipak donekle izgubila vještine koje je imala prije odlaska na porodiljni. No, bez obzira na njihovu iskustvenu racionalnost, naš zakonodavni okvir ravnopravnosti spolova zabranjuje ovu vrstu diskriminacije i tu je jasna vrijednosna poruka zakonodavca”, pojašnjava Ljubičić.

Diskriminacija trudnica i majki u svijetu rada odražava se direktno ne samo na živote diskriminiranih žena, nego i na njihove obitelji. S obzirom na socio-ekonomske uvjete u kojima živimo, gotovo je nemoguće preživjeti od jedne plaće. Ako je žena samohrana majka, diskriminacija ove vrste u potpunosti mijenja njen život i utječe na njenu budućnost. 

Priče žena vezane uz diskriminaciju na tržištu rada još su strašnije ako uzmemo u obzir činjenicu da su prijavljeni slučajevi diskriminacije samo kap u moru nesretnih priča te uništenih obiteljskih i privatnih života. Prijave su rijetke zbog straha, nepovjerenja u pravosudni sustav, osjećaja da su same sa svojim sudbinama, nepodržavanja okoline ili brojnih drugih razloga, što samo govori u prilog činjenici koliko je rodna diskriminacija duboko ukorijenjena na tržištu rada.

Nužno je, stoga, inzistirati na svim raspoloživim mehanizmima zakonodavne zaštite kako se slučajevi poput Andrejinog ne bi ponavljali. Kako bi žene bile ravnopravne članice društva, bitno je da su ekonomski neovisne, što im konstantna i višestruka diskriminacija na tržištu rada onemogućava. Stoga, osim poboljšanja postojećeg zakonskog okvira i uvođenja mehanizama zaštite trudnica i majki u svijetu rada, nužno je senzibilizirati pravosuđe za rodna pitanja te educirati i osvijestiti poslodavce o diskriminaciji temeljem spola te sankcionirati one koji diskriminiraju žene.

{slika}

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta ‘Žena, radnica, građanka’, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Tekst se izvorno objavljuje na portalu Libela.org.

Ostali tekstovi iz serije članaka o diskriminaciji žena u svijetu rada možete pročitati ovdje:

Ima li mjesta za mlade žene u svijetu rada?

Radnice – građanke drugog reda

Što nam govori brojka od 50.000 priča na projektu Everyday Sexism?

Nakon dvije godine i 50 000 priča o proživljenom seksualnom nasilju i diskriminaciji, napokon je vrijeme da prestanemo preispitivati priče žena i da ih počnemo slušati.

Jeste li ikada upitali ženu je li doživjela neki seksistički ispad? Pokušajte ponekad, ako imate nekoliko sati vremena. Odgovor će vas vjerojatno šokirati.

Nakon manje od dvije godine od pokretanja, projekt EverydaySexism dosegao je pedeset tisućiti zapis. Djevojke, žene, muškarci i mladići su objavili čak 50 000 priča o maltretiranju, diskriminaciji, zlostavljanju i nasilju. Ta strašno velika brojka nije u tolikoj mjeri rezultat popularnosti projekta, koliko nevjerojatnog broja priča i priznanja.

Nebrojene su priče žene koje su izgubile posao jer su ostale trudne, tinejdžerki koje su silovane, a rečeno im je je da su same za to krive, muškaraca koji su ismijavani jer su zatražili roditeljski dopust na poslu, djevojaka koje su napastovane u školskoj uniformi, zaposlenica i zaposlenika koje/i su na redovnoj bazi doživljavale/i seksualno uznemiravanje te priča žena svih dobi koje su se jednostavno naviknule ili morale naviknuti na seksističke komentare, šale, dodire, hvatanja, pipanja, štipanja, lizanja, pljuskanja, neželjene poljupce i ugrize.

Evo nekoliko recentnih priča:

“Ugovorila sam jako dobar posao za tvrtku u kojoj sam radila, a moj me uvijek direktni šef upitao ‘Kome si popušila za to?’. Bila sam u šoku i potpuno izvan sebe, a svi ostali su se smijali kao da je to neka dobra šala.”

“Imam samo 14 godina, ali svaki moj razgovor s dečkima pretvori se u njihovo zahtijevanje da im pošaljem svoje gole fotografije, ispitivanje o veličini mog grudnjaka ili slanje neprimjerenih poruka seksualnog sadržaja, a kad odgovorim sa ‘Molim te, prestani’ ili ‘Nepristojan si’, nazivaju me kujom, kurvom ili droljom i prestanu pričati sa mnom. Ponavljam, imam 14 i ovo se smatra normalnim među djevojkama mojih godina.”

“Poslovođa mi je rekao da sam izabrana za ‘najjebljiviju’ osobu na sjednici odbora.”

“Nakon što sam održala prezentaciju pred kolegama i kolegicama na fakultetu, profesor ih je zamolio da komentiraju moje izlaganje. Jedan od kolega iz zadnjih redova doviknuo je da sam trebala obući kraću suknju.”

“Idem u školu (imam 14 godina) i nedavno sam pričala s društvom na glazbenom, kad je  jedan od dečkiju koji ide sa mnom u razred (i poznajemo se otkad smo oboje imali tri godine) došao do mene i upitao me što bih učinila kada bi me silovao. Rekla sam mu da bih se branila i da ću prijaviti to što mi je rekao. On je samo nastavio i pitao me što bih učinila kada bi me vezao tako da se ne mogu pomaknuti i silovao me dok ne izgubim svijest. Viđam ga svaki dan i, iako mislim da je on već zaboravio na cijelu tu priču, još ga se bojim.”

“Sa 14 godina netko me na tulumu neprikladno dodirivao. S 15 me netko pipao u pretrpanom autobusu. Sa 16 godina netko mi je rekao da sam frigidna jer sam još nevina. Sa 17 mi je rečeno da sam drolja jer nisam više nevina. Sa 18 godina netko me uhodio dok sam se vraćala s izlaska. Kad god izađem van netko me pipa, dodiruje ili mi nešto dovikuje i zbog toga se jako neugodno osjećam.”

Na dan kad je ovaj tekst napisan, samo do ručka je pristiglo čak osam priča o silovanju.

Jedna od priča ovako završava:

“Najgore mi je bilo kasnije kada su mi roditelji rekli da nisam trebala toliko popiti, da se nisam trebala družiti s takvim ljudima, da sam trebala biti opreznija i da nisam trebala biti vani tako kasno. Kao da je moja krivica što me netko silovao dok sam bila u nesvijesti.”

Društvo u kojem živimo normaliziralo je tretman žena kao građanki drugog reda, kao objekata, kao tema za viceve. Mlade djevojke odrastaju učeći kako je jednostavno normalno biti uznemiravana i kako je normalno da ih netko pipa u njihovim školskim uniformama. Žrtve silovanja se okrivljava za to što im se dogodilo. Reklame, TV emisije i časopisi koriste žene kao žive ukrase.

Živimo u svijetu u kojem su odvjetnici i odvjetnice sposobni opisati djevojčicu, žrtvu seksualnog zlostavljanja, kao predatoricu, kao sučesnicu u vlastitu zlostavljanju.

Političarkama se sudi na račun njihovog izgleda i kritizira zbog načina na koji se odijevaju. Studentice se moraju svakodnevno nositi s majicama i natpisima koji ismijavaju silovanje i pjesmama o nasilju i pobačaju.Daily Mail donosi naslove o ‘ženstvenim oblinama’ četrnaestogodišnje djevojčice.

Dvije žene tjedno su ubijene od strane trenutnog ili bivšeg partnera. Četristo tisuća žena svake godine doživi seksualno zlostavljanje. Preko 85.000 žena svake godine je silovano. Internet je i dalje pun ekstremnih fotografije pretučenih i krvavih žena s naslovima poput ‘Sljedeći put nemoj ostati trudna’, a poruke u kojima mi se prijeti silovanjem i u kojima se razglaba kojim bi mi alatima trebalo izvaditi utrobu i dalje pristižu u moj inbox na tjednoj bazi. Samo zato što sam pružila platformu za priče žena diljem svijeta. Zato što sam na dnevni red stavila pitanje rodne ravnopravnosti.

Pa, dakle, ako imate vremena, upitajte žene o njihovim iskustvima. Ali ne pitajte ako nemate vremena za slušanje. Nemojte postavljati pitanja ako ih imate namjeru otpiliti, preispitivati je li se sve to zaista dogodilo ili ispitivati o tome što su tad nosile. Jer smo sve to već čule. Vrijeme je da prestanemo preispitivati priče žena i da ih počnemo slušati.

Prevela i prilagodila Ivana Živković

Zakon o radu ugrožava najranjivije skupine

Udruga RODA objavila je priopćenje za javnost o predloženim promjenama Zakona o radu, koje prenosimo u cijelosti.

Kao udruga koja se predano zalaže za zaštitu prava trudnica, rodilja, djece i roditelja, RODA-Roditelji u akciji protivimo se usvajanju predloženog Zakona o radu. Smatramo da je prijedlog Zakona štetan i tražimo njegove promjene. Zajedno s drugim udrugama i ženskim sindikalnim grupama okupljenima u Ženskoj fronti za radna i socijalna prava, predlagateljima Zakona uputile smo 35 amandmana na prijedlog Zakona, upozoravajući da će se promjene radnog zakonodavstva posebno negativno odraziti na žensko radništvo i radnike s obiteljskim obvezama. Nažalost, moramo zaključiti da je predlagatelj Zakona, ne usvojivši niti jedan od naših prijedloga, pokazao potpunu nezainteresiranost i neosjetljivost za ovaj dio radničke populacije, koji čini većinu radno aktivnog stanovništva Hrvatske.

U 12 godina Rodinog sustavnog rada na zakonskoj zaštiti trudnica, rodilja, roditelja i djece, obratilo nam se na tisuće žena koje su diskriminirane temeljem trudnoće i roditeljstva, ali i  očeva čija su radna prava kršena. Umjesto da ispravi te nepravde, novi ZOR im daje legalnu formu. U tom naglavce postavljenom sustavu prioriteta i vrijednosti, zaštita najranjivijih skupina proglašava se diskriminacijom. Zadovoljavanjem forme u članku 3., u kojem je objašnjeno kako ‘radnik’ u tekstu Zakona podrazumijeva i ‘radnicu’, istrošila se, nažalost, sva rodna osjetljivost zakonodavca. Izdvajamo neke odredbe Zakona koje će se posebno negativno odraziti na prava roditelja, budućih roditelja i obitelji u cjelini i tako pridonijeti njihovom sve većem socijalnom isključivanju.

Jedan od najvećih problema mladih koji ulaze u svijet rada beskrajni su ugovori na određeno vrijeme, od kojih bi svaki, za radnicu koja ostane trudna, mogao biti zadnji. Iako bi zapošljavanje na neodređeno vrijeme trebalo biti norma, ugovori na određeno postali su uobičajeni oblik radnog odnosa u Hrvatskoj. Samo u 2012. godini, 92 % novopotpisanih ugovora bili su ugovori na određeno vrijeme. Nestalnost i nestabilnost takvih kratkoročnih poslova onemogućuju financijsko osamostaljivanje i osnivanje obitelji. Propuštajući preciznijim zakonskim uređenjem ograničiti rad na određeno vrijeme i zaštititi ovu ranjivu skupinu od zloupotrebe takvih ugovora o radu, olakšavajući poslodavcu davanje otkaza nakon rodiljnog i roditeljskog dopusta, te potičući fleksibilne oblike radnih odnosa kao što je rad preko agencija za privremeno zapošljavanje,  zakonodavac širom otvara vrata nesigurnim, privremenim i povremenim oblicima zapošljavanja. U odsutnosti jasne ekonomske strategije, pretvaranjem redovnih i stabilnih radnih mjesta u privremena i nesigurna mjesta rada kako bi se lakše otpuštalo radnike i smanjila cijena rada, zakonodavac nastoji oživjeti gospodarstvo i privući ulaganja stavljanjem vlastitih građana na dražbu i smanjivanjem njihovih radničkih prava. Ovakva strategija najteže će pogoditi neke od najranjivijih skupina približavajući ih ivici siromaštva: trudnice, majke i njihove obitelji.

Novim prijedlogom Zakona povećava se trajanje prekovremenog rada na 56 sati tjedno, odnosno 180 do čak 250 sati godišnje, što će imati razorne posljedice za obitelj: od organizacijskih, za radnike koji svoju djecu jednostavno neće imati kome ostaviti na čuvanje, do emocionalnih i psiholoških, iscrpljujući radnike i radnice, otuđujući djecu od roditelja i skraćujući njihovo zajedničko vrijeme. Jedino sredstvo zaštite od zloupotreba koje zakonodavac ostavlja trudnicama, roditeljima djece do tri godine starosti i samohranim roditeljima djece do šest godina starosti, jest obaveza poslodavca da ishode njihovu pisanu izjavu o pristanku na prekovremeni rad i nejednaki raspored radnog vremena, što će se u uvjetima gospodarske krize i galopirajuće nezaposlenosti malo koji radnik i radnica usuditi odbiti. Istovremeno nas sustav koji je desetljećima bio neuspješan u kontroli prekovremenog rada zakonski ograničenog na 48 sati, sada nastoji uvjeriti da će postati učinkovit ako se ta brojka poveća na 56 sati.

Pogledamo li 5, 10 ili 20 godina unaprijed, jasno je da će prihvaćanje ovakvog zakona biti praćeno daljnjim urušavanjem radničkih prava te se sa zabrinutošću moramo upitati: kakva je budućnost djece, roditelja i obitelji u Hrvatskoj?