Slijedeći feminističku maksimu OSOBNO JE POLITIČKO, kao i svoje razloge zašto se bavimo feminizmima, što nas navodi da se javno deklariramo feministkinjama, došli smo do naziva izložbe DRŽAVA U KREVETU. Želimo znati koliko duboko i na koje načine sustav, država, vlast i politika upravljaju našim životima te u kojoj mjeri i zašto imaju potrebu ulaziti u naše živote, ložnice, tijela i glave i upravljati njima. Posebno želimo razotkriti načine na koje prihvaćamo ili ne prihvaćamo njihova zavođenja, poljupce, naloge i nasilja. Želimo ogoliti sustav kao što on ogoljava nas. Želimo mu uzvratiti udarac, ili poljubac, rasvijetliti ovu priču i saznati zašto imamo osjećaj da je to vođenje ljubavi zapravo silovanje i kakve sve posljedice ostavlja na naše osobno. Koje jest političko. Koje jest osobno.
Izložba će prestaviti 24 umjetnička rada iz cijelog svijeta objedinjena pod kustoskim konceptom DRŽAVA U KREVETU, a u popratnom programu bit će razgovori s umjetnicima, filmske i video projekcije, prezentacije knjiga i ciklus predavanja. Umjetnici koji će se predstaviti, neki od njih po prvi puta hrvatskoj publici, su: Mez Breeze (Australia) i Andy Campbell (UK), Melanie Bonajo (Netherlands), Jay Critchley (USA), Ivana Čagalj (Croatia), Doplgenger (Serbia), Maria Ezcurra (Mexico, Canada), Francine Flandrin (France), Faith Holland (USA), IRWIN (Slovenia), Marta Ivanova (Russia), Adela Jusić (BiH), Natasha Kadin (Croatia), Ivana Kevo (Croatia), Marija Kotarac (Croatia), Glorija Lizde (Croatia), Joan Oh (USA), Roberta Orlando (Italy), Dina Rončević (Croatia, Netherlands), Sandra Sterle (Croatia), Svitogora & Serpent (Croatia), Leslie Wilson (USA), Jing Zhou (China, USA), Petra Zlonoga (Croatia).
U kreiranju koncepta, kao i u organizaciji izložbe, uz kustosicu Natashu Kadin, aktivno su sudjelovale polaznice kolegija: Eni Buljubašić, Ivana Čagalj, Lovorka Kalebić, Ivana Kevo, Glorija Lizde, Jelena Novaković, Mia Raos, Neli Ružić i Maja Stojić.
Izložba je otvorena do 21.2. a sav popratni program također će se odvijati u Galeriji umjetnina u Splitu. Producent izložbe i manifestacije je organizacija MAVENA, kroz projekt ART&FACT, platforma NMG, donatori su Zaklada ERSTE, Zaklada Kultura nova, Ministarstvo kulture RH, HAVC i Grad Split, a sponzori Hostel Goli Bosi i UZOR.
sdadmin
Prikazivanje Wendy Davis kao loše majke kao najgori politički seksizam
Ista priča ponovno počinje: seksistički napadi usmjereni su na političku kandidatkinju na visokom položaju.
Nedavno objavljen članak u Dallas Morning Newsu, kojeg je napisao politički novinar lista, Wayne Slater, pokušao je ispraviti biografiju Wendy Davis, demokratske kandidatkinje za mjesto teksaške guvernerke. Davis je prošlog ljeta punila novinske naslovnice zbog opstruiranja restriktivnih zakona protiv pobačaja. U svom članku, Slater tvrdi da je njegova verzija priče potpunija jer su “neke činjenice zamagljene” u verziji koju su predstavili ona i njena kampanja.
Davis je samu sebe prikazala kao snažnu samohranu majku koja je uspjela završiti pravo na Harvardu i napredovati od života u kamp-prikolici do mjesta u teksaškom senatu. Budući da je Slaterov članak objavljen prošlog tjedna, konzervativni su ga mediji objeručke prihvatili kao dokaz da Davis ipak nije američka kandidatkinja iz snova.
Većina napada usmjerenih protiv Davis su seksistički. Kao što je kolumnist za Breibart.com napisao na Twitteru: “Wendy Davis: moja priča o studiranju na Harvardu na račun muža dok se on brine o djeci je priča s kojom se svaka žena može poistovjetiti”. Talking Points Memo ima bezbroj primjera takvih seksističkih napada, a Twitter su preplavili hashtagovi #MoreFakeThanWendyDavis (‘lažniji od Wendy Davis’, op.prev.), kojima se nju ismijava kao lažljivicu.
Problem je u tome što je članak u Dallas Morning Newsu, koji je prouzročio sve ove napade, u najmanju ruku upitan i nedvojbeno seksistički u pričanju Davisine priče. Slater u članku implicira da je Davis bila majka koja je zanemarila svoju djecu kako bi mogla gurati svoje obrazovanje i političku karijeru te da je iskoristila svog muža radi novca. On citira “anonimni izvor” koji tvrdi da je “Wendy Davis strahovito ambiciozna i da neće dopustiti da joj obitelj ili odgoj djece stanu na put”.
“Zamagljene činjenice” o kojima Slater govori odnose se na to što je Davis rekla da se razvela s 19 godina, dok je u stvarnosti tada bila tek odvojena od muža, a razvod je finaliziran kada je imala 21 godinu. Slater navodi kako Davis pretjeruje kada govori o životu u kamp-prikolici, objašnjavajući pritom da je “tamo živjela tek nekoliko mjeseci nakon razdvajanja od muža, a zatim se preselila u stan”.
Davisina biografija na njenoj web stranici navodi kako je troškove školovanja na Texas Christian Universityju i Harvardu platila kroz “akademske stipendije, studentske kredite i državnu potporu”, dok Slater u članku kaže da je Jeff Davis, njen drugi muž, “platio posljednje dvije godine na TCU-u”. Također, navodi da je, nakon što je Davis primljena na Harvard, “Jeff Davis iskoristio svoju ušteđevinu i na kraju podignuo i kredit da bi platio njenu zadnju godinu”. Slater ne pokušava sakriti povezivanje činjenice da se Davis razvela od muža nakon što je njeno obrazovanje isplaćeno, želeći time implicitno reći da je Davis u braku bila samo zbog novca. Isto radi kada ističe da je skrbništvo nad djecom nakon razvoda pripalo mužu, a ne njoj, citirajući njenog bivšeg muža koji je tvrdio da mu je Davis rekla da je bila “dobra majka dosada, no trenutno joj to više ne odgovara”.
Prema tvrdnjama nepolitičkog projekta Name It. Change It. (NICI), koji nastoji iskorijeniti seksizam iz političkih kampanja, seksizam je suptilno usađen u kampanje, tako da se čini gotovo kao da ga nema, ali zapravo nanosi veliku štetu političkim kandidatkinjama. NICI je napravio “Piramidu uvredljivosti” i pod naslovom “Prokleto seksistički” naveli su “loša majka” i “sponzoruša” kao dvije česte karakterizacije ženskih kandidatkinja koje se često koriste kako bi ih omalovažavali. Slaterov članak upotrebljava obje karakteristike protiv Davis.
Dallas Morning News je više puta odgovorio na kritike upućene zbog članka, ali samo kako bi ga obranio. Nisu se ispričali niti su priznali da je Slater Davisinu priču ispričao na nepotpun način, koristeći se seksističkim uvredama karakterističnima za političke kandidatkinje. Slater je i sam odgovorio na kritike i branio svoj članak, rekavši da interpretacija članka ovisi o pojedinačnoj političkoj opredijeljenosti.
U ponedjeljak, dva dana nakon što je izašao Slaterov članak, Davis je objavila otvoreno pismo u kojem kaže da “protivnici postaju sve više i više očajni” i spuštaju se “na novu razinu niskoga napadajući moju obitelj, moje obrazovanje i moj osobni život”. Navodi da je “njena priča priča o žrtvi, upornosti i ustrajnosti i itekako je istinita”.
Nadam se da jednog dana više neće biti toliko zapanjujuće što imamo dvije žene na vrhu političke ljestvice (uz Davis, natječe se i Leticia Van De Putte). Kako bi smo u tom uspjeli, moramo nastaviti prozivati medije kada nepravedno vrednuju muške i ženske političare i političarke i moramo se nastaviti boriti za rodno neutralno izvještavanje.
Prevela i prilagodila Tea Stipan
Vani na hladnoći
Hrvatski P.E.N. centar pridružit će se kampanji kojom Međunarodni P.E.N. upozorava na sužavanje sloboda izražavanja i smanjivanje prava manjina u Rusiji. U četvrtak, 6. veljače, u 15 sati organizirat će kampanju Vani na hladnoći (Out in the Cold), kojom će s Twittera i Facebooka članova/ica PEN-a i podupiratelja/ica kampanje poslati zajedničku poruku.
Hrvatski P.E.N. centar priopćio je da se pridružuje kampanji kojom Međunarodni P.E.N. upozorava na sužavanje sloboda izražavanja i smanjivanje prava manjina u Rusiji, prenosi H-Alter.
P.E.N. smatra nužnim unijeti i dimenziju kritike u vezi s Olimpijskim igrama u Sočiju jer rusko zakonodavstvo tzv. Zakonom protiv propagiranja homoseksualnosti i Zakonom o vrijeđanju vjerskih osjećaja i kriminaliziranju defamacije sve više sužava slobodu izražavanja i smanjuje prava manjina, a velikom sportskom priredbom nastoji potvrditi svoj ugled i moć, kaže se u priopćenju.
Također, P.E.N. podsjeća i na slučaj turskoga pisca i aktivista Muharrema Erbeya, koji je u zatvoru od prosinca 2009., a čije se suđenje s drugim nastavlja danas, 13. siječnja 2013.
Američki predsjednik Barack Obama, britanski premijer David Cameron, te francuski predsjednik Francois Hollande, neće doći na otvaranje Igara u Sočiju što se tumači kao bojkot jer je u Rusiji novim zakonom zabranjena propaganda homoseksualnosti.
Uključi se u Organizacijski odbor Povorke ponosa
Zagreb Pride te poziva na uključenje u Organizacijski odbor Povorke ponosa 2014. koji će od veljače do lipnja osmišljavati, a potom i realizirati trinaestu Povorku ponosa u Zagrebu. Rok za prijavu je do subote, 1. veljače, a prvi sastanak i upoznavanje održat će se dva dana kasnije, u 19 sati.
Povorka ponosa Zagreb Pridea je godišnji LGBTIQ prosvjedni marš s političko-kulturnom pozadinom koji se od 2002. kontinuirano održava u lipnju. Povorka ponosa predstavlja centralni, godišnji, javni, nekomercijalni i politički LGBTIQ događaj koji u fokus stavlja ljudska prava LGBTIQ osoba promičući nenasilje, pravo na javno okupljanje i djelovanje, nepovredivost ljudskog dostojanstva te slobodu izražavanja i kretanja.
Prošlogodišnja Povorka okupila je 15 tisuća ljudi, a cilj je i ove godine organizirati još šareniju i veću Povorku ponosa.
Osim same pripreme Povorke, više je područja na kojima je moguće raditi unutar OOPP-a, a odnose se na rad na kulturno-zabavnom pretprogramu – Tjednu ponosa, na PR-u i vizualnom identitetu Povorke, njezinoj sigurnosti, ali i koordinaciji volontera/ki, direktnim akcijama i slično.
Svi/e članovi i članice Organizacijskog odbora imat će priliku, ako budu htjeli sudjelovati, i aktivno pohađati Prajdionice – ciklus predavanja koji će početi u veljači, a tematizirat će iskustva i načine organiziranja Povorki ponosa do sada, LGBT prava u Hrvatskoj i drugdje, razvoj našeg i susjednih LGBT i queer pokreta te gej i lezbijsku povijest i kulturu.
Iskustvo organiziranja i rada na sličnim manifestacijama nije potrebno. Najvažnija je volja i spremnost za timski rad te otvorenost i spremnost za izražavanje (i realizaciju!) ideja. Svi/e budući/e članovi/ice trebali/e bi biti spremni/e odvojiti vrijeme za timske sastanke i za realizaciju pojedinih aktivnosti koje će na sebe preuzeti.
Selekcijskog postupka nema već je za prijavu potrebno popuniti upitnik koji možete pronaći na stranicama Zagreb Pridea i poslati ga na info@zagreb-pride.net sa predmetom (subject) “Prijava za OOPP2014”.
Rok za prijavu je do subote, 1. veljače, a prvi sastanak i upoznavanje održat će se dva dana kasnije, u 19 sati.
Diskriminacija očeva
Gledam naslovnicu časopisa New Yorker i mislim si – malo sutra! Molio bih dobre ljude iz New Yorkera da mi dojave gdje to mogu naći park kojim su zavladali cool tateki, a mame se osjećaju maltene kao uljezi? Možda u nekom crtiću? U stvarnom svijetu sigurno ne!
Već tri godine sam tata na porodiljnom dopustu i još uvijek se osjećam kao osmo svjetsko čudo. Prema popisu stanovništva iz 2010. godine, u SAD-u je 154 000 očeva na porodiljnom. 154 000?? Nije bogznakako velik broj. S tolikim ljudstvom ne bismo mogli osvojiti ni Lihtenštajn – zaista mislite da vladamo parkovima?!
Da se ne bismo krivo razumjeli – ja se doista nemam pravo previše žaliti. Ipak sam ja jedan bijeli muškarac iz srednje klase (također sam i gay, no ostavimo to zasad po strani), dakle pripadnik povelike grupe koja već stoljećima vodi prilično lagodan život. Usprkos tom svom privilegiranom položaju, istovremeno sam član manjine i svakodnevno se suočavam s osobitim oblikom diskriminacije. Radi se o – diskriminaciji očeva.
Sve je više tata na porodiljnom, očeva koji ostaju kod kuće i brinu o djeci, no čini se da društvo to ne registrira. I dalje nas se tretira kao roditelje drugog reda, kao šalu ili kuriozitet. Nije lako biti tata – evo i zašto:
1. Roditelj = mama
U jezičnom smo pogledu postali/e izrazito rodno osjetljivi/e: umjesto policajca imamo policajca/ku, umjesto službenika – službenika/cu i sl. No, kad je riječ o roditeljstvu, sve je u znaku mame. Filmovi za mame, tečajevi Mama i ja, Ratovi mama, zumba za mame… Kao da je riječ na ‘m’ sinonim za riječ ‘roditelj’. Kad su djeca u pitanju, recite zbogom rodnoj ravnopravnosti!
Priznajem da nisam pogledao niti jedan ‘film za mame’ (uglavnom zato što ni ja ni moji klinci nismo obožavatelji Katherine Heigl!); jednom sam se, doduše, uspio s klincima ubaciti u jedan od Mama i ja tečajeva. Mnogo je grupa za roditelje u koje muškarci uopće nemaju pristup. OK, kužim – žene ne žele razgovarati o dojenju pred muškarcima. No dok čekamo da broj očeva koji ostaju kod kuće naraste do te mjere da ćemo moći održavati vlastite grupe, kome bismo se trebali obratiti za pomoć, podršku i informacije o roditeljstvu?
Drage dame, vjerujete da nam nije cilj buljiti vam u sise (govorim i u ime heteroseksualnih očeva). I vi i mi smo tamo zbog klinaca – budite dobre i primite nas u svoje redove!
2. TV program
Ako ste ikada uključili televizor u vrijeme između početka nastave i kraja radnog vremena, znate da će svatko s osrednjom količinom testosterona u sustavu teško pronaći nešto za sebe. Dnevni TV program beskonačan je niz informativno-zabavnih emisija prepunih liječnika/ca, sudaca/sutkinja i inih individua koje sjede na barskim stolcima i srču kavicu. Znate o čemu govorim, beskrajne emisije s riječcom The u naslovu: The View (Pogled), The Talk (Razgovor), The Chew (doslovno žvakanje; također mozganje, razmišljanje) – ne šalim se, doista postoji emisija koja se zove The Chew (da nisam toliko zaljubljen u svoju djecu, već i to bi bio dovoljan razlog da ih pošaljem u vrtić i vratim se na posao!).
Ne kažem da muškarci ne mogu uživati u takvim emisija, ili da žene to ne bi trebale činiti – samo želim reći da je dnevni televizijski program usmjeren na vrlo specifičan segment populacije i da ja osobno nisam dio tog segmenta. Čini se da nitko nije u manjoj mjeri svjestan egzistencije tata na porodiljnom od oglašivača. Bacite pogled na blokove reklama u gore nabrojanim emisijama i odmah će vam biti jasno o čemu pričam (kako bi bilo da tu i tamo vidimo frajera kako briše prašinu s polica ili pere suđe??).
3. Problem prljavih pelena
Razlika između mama i tata najočitija je u javnim WC-ima. Previše je restorana, kafića, šoping centara i drugih javnih mjesta gdje se stolove za presvlačenje beba može naći samo u ženskim WC-ima. To nije samo očit primjer diskriminacije očeva već i seksizam. Tko kaže da je brisanje guza isključivo ženski posao? Ako tate ne mijenjaju pelene svojim klincima – trebali bi!
Nebrojeno sam puta ispred ženskog WC-a čekao da se prostorija isprazni pa da mogu šmugnuti unutra i brže-bolje djetetu promijeniti pelenu. Ili bih dijete presvukao na podu muškog WC-a, ili se čak vraćao u auto i tamo mijenjao pelene. Ništa me ne veseli više od obiteljskih WC-a jer znam da su dobro opremljeni i namijenjeni i mamama i tatama.
Znam da mnogi manji restorani, kafići, trgovine i sl. jednostavno nemaju dovoljno prostora za još jedan WC, no javna mjesta orijentirana na obitelji morala bi imati stolove za presvlačenje i u muškim WC-ima. U protivnom, moji klinci i ja potražit ćemo drugo mjesto za klopu.
4. Osuđujući pogledi u parku
Kad smo u parku, svojoj djeci ne visim za vratom, no pomno ih promatram u svakom trenutku jer strahujem od: a) ozljeda i b) perverznjaka. Svi znamo da javne površine prepune klinaca privlače pedofile – no kako li samo izgledam ja dok tako stojim sam, očiju uprtih u klince koji se igraju? Tako je, kao odvratni perverznjak.
Pitajte bilo kojeg tatu, svi će vam potvrditi – u svijetu mama, svaki je muškarac ljigavac i perverznjak dok se ne dokaže drugačije.
Tate na porodiljnom često savršeno odgovaraju profilu perverznjaka: sredovječni muškarci, neobrijani i umorna izgleda, odjeveni u staru, hranom zamrljanu odjeću. Provodimo mnogo vremena na igralištima i u prodavaonicama igračaka. Ako nas opazite u trenutku kada nas naši klinci ne potežu za nogavice i ne žicaju neku slasticu, mogli biste pomisliti da smo u izvidnici.
Surfajući u potrazi za podacima za ovaj tekst, naišao sam na priču stanovitog Daddy Dialectica, koji je doživio krajnje poniženje: jedna žena ga je otvoreno zatražila da napusti park jer je pretpostavila da je pedofil. On sam napravio je mini-istraživanje i otkrio da su takve situacije češće nego što je to uopće mogao zamisliti. Osjećam se kao pravi srećković što mi se tako nešto nije dogodilo. Kad me netko pogleda kao da sam perverznjak, nastojim što prije uspostaviti kontakt sa svojim klincima, kako bih okolini dao do znanja da sam im tata. To, naravno, pali samo u situacijama kada vas vaši klinci podrže. Jednom prilikom moja je kćer počela plakati i vrištati nasred trgovine; kad sam je pokušao smiriti, viknula je: Gdje je moja mama? Lako mi se moglo dogoditi da netko pozove osiguranje. Hvala, klinci!
5. Mame se drže skupa
Mislio sam da su moji dani društvene izolacije završili s danom mature, no to je bilo prije nego što sam pokušao razgovarati s mamama na porodiljnom dopustu. Gdje se mame okupljaju, tatama je zabranjen ulaz.
Ovo je jedino područje gdje gay očevi imaju prednost: kad doznaju da sam gay, mame postaju prijateljski nastrojene prema meni. Možda strahuju da su svi očevi koji ostaju kod kuće sa svojom djecom zapravo razaratelji obitelji á la Patrick Wilson u filmu Mala djeca (Little Children, 2006.). Rekao bih da je stvarni razlog mnogo dublji i mračniji.
Većina žena jednostavno ne poštuje muškarce koji ostaju kod kuće s djecom. Vide drugu ženu koja odgajaju svoju djecu i pomisle – OK, ona je tradicionalistkinja ili postmoderna feministica koja želi dokazati da joj nije potrebna karijera da bi bila snažna žena. To, curo!
No kad vide muškarca koji odgaja djecu pomisle – OK, on je lijenčina. U glavi im je slika njegove sirote supruge koja se ubija od posla dok on vrluda po kući u japankama ili se izležava na kauču i jede čips.
6. ‘Tate pojma nemaju’ klišej
Kad smo Drew i ja istraživali koje mogućnosti nam se nude kao roditeljima, pomoć smo potražili u savjetovalištu. Naša savjetnica se pokazala kao divna osoba, izuzetno pametna, puna podrške i naravno, dobrih savjeta. No nakon što su se klinci rodili, pojadao sam joj se kako ih je ponekad teško smiriti kad počnu plakati. Ona je samo slegnula ramenima i rekla: To je tako kad si frajer. Bio sam izvan sebe od šoka, no ubrzo sam shvatio da većina ljudi razmišlja na taj način – Ah, jadni tip, sam s klincima. Sigurno ne zna ni gdje mu je glava.
E, pa hvala lijepa, sasvim se dobro snalazim. Svim dobronamjernim neznancima i neznankama – zadržite svoje savjete za sebe: svoje ću klince zaribati na svoj način! Treba reći i da mame redovito dobivaju svu silu savjeta koje nisu tražile i koji ih vjerojatno podjednako živciraju. Možda je upravo ovo područje u kojem očevi sustižu majke brže nego što bi željeli.
***
Znam da diskriminacija očeva nije najgori oblik diskriminacije koji postoji. Nitko nas ne prisiljava da sjedimo u stražnjem djelu autobusa, niti nam oduzima pravo glasa. Nemojte me krivo shvatiti – ja sigurno neću voditi marš na Washington, niti se prometnuti u Malcolma X očinstva. Uglavnom si samo želim dati malo oduška. S vremena na vrijeme, i očevi to smiju, zar ne?
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
‘Ja sam nitko. Možda nemam budućnosti.’
Izgubiti sve u životu i biti tražitelj azila u zemlji koja ne voli strance stvarnost je koju proživljavaju deseci ljudi u prihvatilištima za azilante u Zagrebu i Kutini. Upravo tom tematikom bavi se kratkometražni film ‘I’m nobody’ autorica Barbare Matejčić i Nine Urumov volonterski snimljen u sklopu projekta ‘Voyages through forgotten place’ Europske kulturne fondacije. Iz zemalja koje su žarište ekonomskih, političkih i vjerskih problema ljudi svakodnevno bježe pokušavajući spasiti vlastiti život. Ostavljaju iza sebe domove, obitelj, prijatelje, stvari, uspomene i postaju nešto što nitko ne bi poželio – statistika, broj koji se nada novoj budućnosti. O tim brojevima progovaraju autorice ovog filma otkrivajući tko se zapravo krije iza njih i tko su ljudi čiju sudbinu ispisuje Republika Hrvatska.
Snimljeno je devetero tražitelja azila iz različitih zemalja koji svakodnevno čekaju odgovor o svojoj budućnosti. Svoju priču ispričali su držeći u ruci predmete koje su uspjeli ponijeti sa sobom ili pak prisjećajući se onih koje su bježeći morali ostaviti. Kad saslušate priče tih ljudi, shvatite što znači biti stranac u tuđini, čovjek bez svoje zemlje, posla, uspomena, obitelji.
“Sad živimo kao… Ja sam nitko. Možda nemam budućnosti”, jedna je od rečenica mladića iz filma koji je ostao bez svega.
Tražitelji azila su pod zaštitom Ministarstva unutarnjih poslova, njihova lica i podaci se ne smiju objavljivati što je dodatno ograničilo koncepciju snimanja filma. Bez obzira na restrikciju, kadrovi prikazuju i više nego dovoljno. Umorne, nesigurne i pomalo nervozne pokrete ruku koje grčevito drže zadnje uspomene na život koji su nekad vodili i ljude koje su voljeli. Njihova sjećanja i uspomene ih održavaju na životu, a prilika za bolju budućnost jedino je što žele.
Do trenutka kada je započelo snimanje filma ‘I’m nobody’ u svibnju 2012.godine, u Hrvatskoj je 56 osoba dobilo azil. Taj podatak datira od 2004. godine otkako se vodi statistika stupanjem na snagu Zakona o azilu. Do 2009. godine samo je četvero ljudi dobilo status azilanta što dokazuje da Hrvatska ima vrlo restriktivnu politiku prema tražiteljima azila. Iako se od tog vremena postupak unaprijedio, to je još uvijek kap u moru umornih i napaćenih ljudi koji neizvjesno čekaju odgovor o svojoj budućnosti.
I dok se hrvatska javnost i dalje pita Tko su oni i ne tolerira “drugačije”, ti ljudi će i dalje biti samo brojei koje i nakon bijega iz svojih zemalja osim što moraju strahovati i iščekivati, bivaju i diskriminirani. Žene, djeca, mladi ljudi kojima je stao život, muškarci koji ne mogu osnovati obitelj, niti naći posao… Naše društvo predugo pokazuje neumoljivost kada su u pitanju različitosti. Možda je vrijeme da počnemo pomicati granice i barem ne spuštamo pogled pred onima kojima je tijesno čak i u vlastitoj koži.
