TOLOKONJIKOVA I ALJOHINA POZIVAJU NA BOJKOT OLIMPIJSKIH IGARA U SOČIJU

U ponedjeljak ujutro 23. prosinca 2013. godine, dvije članice punk benda Pussy Riot puštene su iz zatvora prema ruskom zakonu o oprostu.  U telefonskom razgovoru za New York Times, Aljohina je rekla kako vjeruje da je njihovo oslobođenje čisti PR orkestriran od strane ruske vlade u povodu predstojećih olimpijskih igara u Sočiju. Dodala je kako nije željela amnestiju, jer to samo poboljšava Putinovu sliku u javnosti. “To je laž”, rekla je ona. “Nismo tražile pomilovanje. Ne trebam milost od Putina”.

Tolokonjikova je samo ponovila skupini novinara ono što je Aljohina rekla, tvrdeći da je oprost samo za pokazivanje. Pozvala je europske zemlje da bojkotiraju olimpijske igre. “Pozivam na bojkot olimpijskih igra, jer sadašnje mjere su potpuno nedostatne. Kako stvari sada stoje, eruopske zemlje mogu preispitati svoje sudjelovanje na igrama. Što se mene tiče, ja ću pozvati na bojkot”.

Doista, većina poduzetih mjera su doista male. Ranije, ovog mjeseca, američki predsjednik Barack Obama najavio je da će SAD poslati dvije LGBT sportašice u znak prosvjeda protiv brutalnog anti-gay ruskog zakona: tenisku legendu Billie Jean King i hokejašicu Caitlin Cahow. No, je li to dovoljno?

Tolokonnikova smatra da nije. Ako SAD i druge zemlje misle ozbiljno poslati Rusiji poruku o LGBT pravima, one bi trebale bojkotirati 22. Zimske olimpijske igre. Nije tajna da su olimpijske igre spektakularan PR za domaćine, a Rusija će ih iskoristiti u najvećoj mogućoj mjeri i pokušati ograničiti razgovor o svom tretmanu LGBT zajednice. SAD ima jedinstvenu priliku da učini mnogo više od slanja slavnih sportašica i da bojkotira ove igre. Na taj način bi se poslala poruka tolerancije Rusiji i međunarodnoj zajednici.

No, s druge strane, protiv bojkota je Mikhail Hodorkovski, koji je također dobio Putinov oprost. On vjeruje da su predstojeće olimpijske igre u Sočiju ‘proslava sporta’, te ih ne treba bojkotirati. Isto tako, Aleksandar Zhukov, predstavnik Ruskog olimpijskog odbora, kaže: “Olimpijske igre su natjecanje sportaša i sve ostalo je opcija. Stvar je samo u natjecanju i natjecateljima, a ne u tome prisustvuje li im 20 ili 30 lidera”.

Olimpijske igre trebaju biti simbol međunarodnog sporta i prijateljskih odnosa, a ne otvoreni forum za raspravu o vanjskopolitičkim nesuglasicama. Baš i nje pošteno ‘kazniti’ navijače i sportaše oduzimanjem igre tijekom spora koji nema veze sa samim natjecanjem. No, što je važnije? Skup međunarodnog natjecanja koji se održava jednom u četiri godine ili temeljna ljudska prava? Iako Hodorkovski i Zhukov mogu vidjeti da su ta dva pitanja odvojena, ona su i jako povezana, a ako politika ovakva kakva je u Rusiji ostane i dalje, postoji mogućnost da sportaši neće imati priliku dokazati da su žrtve. Puno je više na samim državama.

Dakle, slanjem ove dvije istaknute sportašice SAD neće učiniti puno. Ovo je gesta s vrlo malim učinkom. No, SAD i međunarodna zajednica mogu učiniti puno više, a to je bojkotirati olimpijske igre u Sočiju. Znamo da ljudska prava i sloboda govora imaju međunarodni prioritet, pa ako ste ozbiljni u tome, onda je bojkotiranje jedini pravi izbor. 

Neobični partneri

Američki kršćanski fanatici ponovno se bore protiv gej prava – i to u inozemstvu.

Moglo bi se činiti da se radi samo o slučajnosti. Usporedno s porastom gej prava na Zapadu – Francuska i Novi Zeland među posljednjim su državama koje su legalizirale istospolne brakove – homofobija je u porastu u drugim dijelovima svijeta. No, ti naizgled suprotstavljeni trendovi mogli bi biti povezani. Američki konzervativni kršćani i kršćanke svoj križarski pohod prebacuju u inozemstvo.

Sudac u Massachusettsu bavio se neobičnim slučajem u središtu kojeg se nalazi tvrdnja Sexual Minorities Ugande (SMUG), skupine za gej prava, protiv Scotta Livelyja, propovjednika i ko-autora knjige “The Pink Swastika” (Ružičasta svastika), u kojoj autori tvrde da je gej zajednica pomagala i podupirala nacizam. Gospodin Lively posjetio je Ugandu 2009. godine, gdje se susreo s političarima, pojavljivao se na televiziji i dijelio svoje teorije o regrutaciji mladih od strane homoseksualaca.

Ubrzo nakon toga, član Parlamenta iz Ugande predstavio je parlamentarni dokument koji bi postojeće kazne za ‘homoseksualno ponašanje’ dodatno pooštrio; između ostalih drastičnih mjera, predložio je i smrtnu kaznu za ‘pogoršanu’ homoseksualnost. Usred eksplozije anti-gej pokreta i naslova u novinama poput “Objesite ih, krenuli su po našu djecu”, gej aktivist je ubijen. SMUG tvrdi da je, u toj prilici i prije toga, gospodin Lively sudjelovao u zavjeri za progon homoseksualaca u Ugandi. On, s druge strane, kaže da je savjetovao terapiju i prevenciju, ne oštre kazne.

Ova je epizoda dio veće kampanje. Ostali propovjednici, poput Loua Englea, fundamentalističkog pastora u crkvi u Kanzasu, također su bili u Ugandi. Dokumentarac “God Loves Uganda” (Bog voli Ugandu) pokazuje koordinaciju između posjetitelja, tamošnjih misionara i svećenika u Ugandi, školovanih u Americi. Ogranak American Centre for Law and Justice (ACLJ), skupine osnovane od strane Pata Robertsona, u Keniji i Zimbabveu odbio je uvesti promjene u korist gej populacije u svoj ustav.

U Africi, propangadisti su usvojili jezik anti-kolonijalizma, prikazujući gej prava i samu homoseksualnost kao zapadna nametanja. Oponenti, pak, tvrde da je sama kriminalizacija gej seksa velikim dijelom nasljeđe carstva. No, retorika i taktike su fleksibilne. Amerikanci će rado, ako je potrebno, surađivati s katolicima/kinjama i ortodoksnim vjernicima/cama, koji/e se jedva broje kao kršćani/ke u očima ekstremnih protestanata/kinja. Islamisti su također tihi saveznici.

U bivšem Sovjetskom savezu, gdje je homoseksualnost većim dijelom bila legalizirana, naglasak je stavljen na prevenciju njene “promocije”. Ovdje, kaže Julie Dorf, članica Odbora za globalnu jednakost, lobističke skupine bazirane u Washingtonu, američki napori su usmjereni na podupiranje predrasuda i donošenje anti-gej zakona.

I Paul Cameron, američki psiholog koji homoseksualnost uspoređuje s ovisnošću o drogama, i gospodin Lively, posjetili su istočnu Europu. Gej aktivisti i aktivistkinje u Moldaviji kažu da je izvanjski utjecaj pomogao u reduciranju isticanja seksualnosti u nedavnim antidiskriminacijskim zakonima. U Latviji se gospodin Lively pobratimio s crkvom čiji su članovi maltretirali sudionike i sudionice marša za gej jednakost.

Treći front čine Karibi i središnja Amerika. Caleb Orozco iz skupine za gej prava UNIBAM iz Belizea tvrdi na sudu da se kriminalizacija gej seksa protivi ustavu. Prema Heidi Beirich iz Southern Poverty Law Centre, koaliciju crkava koje se protive pokretu podupire Alliance Defending Freedom (ADF), još jedan američki pokret. Najprominentniji anti-gej klerik u Belizeu je Amerikanac; njegova je crkva povezana s ministarstvom u Arizoni, čiji je vođa poticao vjernike/ce da podignu iz mrtvih mrtvace u mrtvačnicama. Gospodinu Orozcu su prijetili i napali ga bocom.

Kolateralna šteta

Američki fundamentalisti sebe vide kao branitelje biblijskih vrijednosti i borce protiv degenerika. U inozemstvu, politika kojom se vode u svojim nastojanjima često je puno ekstremnija od one koju provode kod kuće (iako bi gospodin Lively rado ponovno kriminalizirao preljub, blud i homoseksualnost i u Americi). Neki bi rado bili vratari u globalnoj teokraciji.

U Americi su zagovornici takvih ideja često opisani kao oni koji nisu baš pri sebi, zbog čega, sa svoje strane, oni proglašavaju svoju zemlju kao moralno izgubljenu. No, na svojim putovanjima u inozemstvo primaju počasno mjesto, pozvani su u parlamente i pojavljuju se na nacionalnoj televiziji.

Takva vrsta primanja im puni moral, ali može ponuditi i konkretne povlastice. Utjecaj, vidljivost i pristup u zemljama u kojima poštenje ostaje netaknuto (kako oni to vide), pomaže prikupljanjem sredstava za njihove kampanje.

Njihovi argumenti vezu između promjena na Zapadu i otpora u drugim dijelovima svijeta čine eksplicitnom. Antidiskriminacijski zakoni i druge liberalne reforme dokazi su sekularne zavjere diljem svijeta, protiv koje se Afrika, istočna Europa ili Karibi moraju boriti. Povremene zamjerke američke vlade protiv proganjanja homoseksualaca vani je samo dokaz snage te zavjere. Neki tragovi pokazuju da je pravi pokaz putujućih negdje drugdje. Njihov gnjev prema gej brakovima i posvajanju možda se osjeti u Americi, ali je irelevantan u zemljama u kojima je čak i homoseksualnost u privatnosti zabranjena.

Kapya Kaoma, anglikanski svećenik iz Zambije koji radi za Political Research Associates, liberalni think-tank u Bostonu, primjećuje da zagovornici takvih kampanja kod kuće imaju moćan lobi iza sebe, no u istočnoj Africi, njihovi su napori izolirani i slabi. Patnje homoseksualaca u takvim mjestima, kaže, kolateralna su šteta u američkim kulturnim ratovima.

Prevela i prilagodila Tea Stipan

Sve se velike laži jednom raspadnu

Bliži se kraj godine, vrijeme je za sumiranja, obljetnice, evaluacije. I pokoji rođendan.

Upravo će Guantánamo početkom 2014. godine, točnije – 11.siječnja, slaviti 12 godina postojanja. Idealno je vrijeme za pregled stanja i zbivanja prije gašenja svjećice na rođendanskoj torti. Tako to biva prije velikih rođendana i bitnih godina – valja pogledati što si sve prošao, gdje bio, i naposljetku – kuda želiš krenuti, kakav biti u budućnosti.

Kamp za zatvorenike u Guantánamu otvoren je 2002.godine pod Bushevom administracijom, a svrha mu je, kako je tada rečeno – držanje al-Qaedinih pripadnika koji su optuženi, ili će jednoga dana to postati, za terorizam. Namjera je bila zatvoriti i ostale pojedince koji se smatraju rizičnima za sigurnost SAD-a. Sve se dogodilo dok su izuzetno svježe bile rane od 11.rujna pa je američka javnost pozdravila ovaj Bushev projekt s odobravanjem. Baza je velika 116 kilometara kvadratnih i sastoji se od nekoliko kampova koje se, zbog načina postupanja sa zatvorenicima, može nazvati logorima. Najvažniji su logor Delta i logor Iguana. Od siječnja 2002. godine bazom je promarširalo stotine lica, neki su pušteni, neki osuđeni, otprilike svi izmučeni i izmijenjeni zauvijek.

Obama je u travnju ove godine ponovno obećao da će reaktivirati pitanje zatvaranje baze, pritisnut štrajkom glađu zatvorenika. Obama je naredio zatvaranje Guantánama kada je postao predsjednik, ali je ta inicijativa nekoliko puta zaustavljena u Kongresu. Gunatánamo je tužno poglavlje američke povijesti, govorio je, ali očito ne dovoljno tužno da ga zatvore. Najavljivano je dugo preseljenje zatvorenika u Thomson Correctional Center u Illionisu. Ipak, 30. travnja 2010. godine ta je baza zatvorena. Trenutno su u Guantánamu 164 zatvorenika, samo šestorica imaju konkretnu optužnicu za konkretna kriminalna djela, a za osamdeset i četvero njih utvrđeno je da trebaju biti pušteni ili prebačeni iz baze. Međutim, oni i dalje čekaju. Jedan od njih je i Shaker Aamer, koji je trebao biti pušten 2007. godine. Ove godine sudjelovao je u masovnom štrajku glađu zatvorenika, i njegov izmučeni glas nakratko je uspio doprijeti do šire javnosti. Podijelio je nekoliko opservacija o svom životu u Guantánamu, rekavši kako se “sve velike laži nekad raspadnu, ukoliko je ljudima stalo da gledaju dovoljno pažljivo.”

{slika}

Znatno oslabljen zbog dugotrajnog štrajka, rekao je kako se sve teže koncentrira, a ne može ni čitati više kao prije. Ipak, postoji jedna knjiga koju je pročitao više puta, a to je Orwellova 1984. U njoj kao da živi, govori. Boji se kako će možda morati umrijeti, a to ne želi jer želi vidjeti svoju obitelj i svoj London. I on je tek jedan od onih koji strahuju. Poznati su strašni uvjeti u kojima žive zatvorenici i metode ispitivanja poput mučenja simulacijom utapanja. Kamp broj 5 najstrože je čuvani dio zatvora u kojem su zatvorenici provodili 23 sata dnevno u ćeliji veličine dva puta tri četvorna metra. Jedan sat imali su za rekreaciju koja se provodila u zatvorenoj maloj prostoriji. Sad zatvorenici provode i 24 sata u samici.

Kada vas tako muče, ponižavaju, zastrašuju, vrijeđaju, a ni sami možda niste sigurni zašto, kada ste na izmaku snaga i bolje sutra vam izmiče svakoga dana, kao jedini izlaz možda ćete vidjeti – smrt. Do 2008.godine u Guantánamu su zabilježena četiri počinjena suicida i stotine pokušaja. To je podatak poznat javnosti, dok se samo mogu nagađati stvarne brojke, za koje se pretpostavlja da su veće. Samo tijekom kolovoza 2003.godine zabilježena su dvadeset i tri pokušaja samoubojstva, koje je Pentagon okarakterizirao kao “manipulativna ponašanja”. U lipnju 2006. godine, tri zatvorenika pronađena su mrtva. Službena izjava Pentagona bila je kako izgleda da su počinili samoubilački pakt. Zapovjednik zatvora, admiral Harry Harris, izjavio je kako razlog samoubojstvu nije mogao biti očaj jer razloga za očajavanje i depresiju zatvorenici nisu imali. “Pokušao sam se ubiti”, izjavio je Shad Muhammad, dvadesetogodišnjak iz Pakistana uhvaćen u Afganistanu 2001. godine i poslan u Gunatánamo 2002.godine. “Pokušao sam četiri puta jer mi se gadio moj život. Trebalo nam je više pokrivača, ali oni nisu slušali, nikad nisu slušali”, rekao je. Washington Post objavio je nakon toga dokumente o kojekakvim načinima mučenja u Gunatánamu – izlaganje vrućem i hladnom tijekom spavanja, jakom svjetlu, izuzetno glasnoj glazbi, napornim ispitivanjima.

Bliži se rođendan jednog od američkih demona i malo tko ima razloga za slavlje. Rezime dosadašnjeg života stao bi u Aamarove riječi kojima je opisao razloge dugotrajnog štrajka:

“Radi se o činjenici da su mi prije šest godina rekli da mogu ići, da sam čist, da se mogu vratiti ženi i djeci, a ja sam još uvijek ovdje, u Guantánamu. Radi se o čovjeku iz susjedne ćelije, koji je u invalidskim kolicima ili bi bio da mu ih nisu oduzeli kao kaznu za štrajk glađu. Radi se o čovjeku koji je bio tako očajan da se pokušao ubiti pa su ga zakrpali i vratili ga natrag u Kamp 5 (Echo), unutarnji krug ovog pakla.”

A za budućnost – puhni, zaželi želju, pa se nadaj (sve se velike laži jednom raspadnu).

‘Bezobrazno nas uvjeravaju da je naše zdravstvo ekstravagantni luksuz’

“Nikada nećemo uvesti američki način razmišljanja o zdravstvu, ali mi već imamo izrazito nepravedan sustav u kojemu pri raspodjeli resursa dominira meritokratski pristup – neki oboljeli mogu dobiti sve, a neki ništa”, kaže novinarka Nataša Škaričić u intervjuu za Lupigu, uz tvrdnju da su najosjetljiviji već teško pogođeni. Škaričić smatra i da štrajk liječnika nema veze s općim dobrom, već se radi o borbi za materijalna prava jedne privilegirane profesije. Bivša predsjednica Antikorupcijskog vijeća HZZO-a, proglašena je za novinarku 2012. godine i dugi niz godina predano prati sektor zdravstva i stoga je idealna sugovornica da s njom pretresemo probleme u zdravstvu.

Ovih dana će se napuniti dvije godine kako je Ministarstvo zdravlja preuzeo Rajko Ostojić. Što je sve Ostojić učinio u te dvije godine, a što je propustio učiniti?

Da bismo govorili o tome što je bilo koji ministar učinio ili propustio učiniti, prvo treba reći koji su osnovni problemi hrvatskog zdravstva. Meni se čini da je prvi problem retorika upravljača u zdravstvu, koja je usko povezana s njihovim shvaćanjem što zdravstvo uopće znači u nekom društvu, a zatim sve ono što je u toj retorici zanemareno. Vjerojatno ste primijetili da zadnjih 20 godina svaki ministar, svaka vlada i svaka zdravstvena administracija, o zdravstvu govore kao o ekonomskom balastu i da su doslovno sve reforme svedene na to da se taj “balast” riješi povećanjem ili izmjenom taksacija. Ako me sjećanje dobro služi, u zadnjih smo deset godina imali preko 20 izmjena i dopuna Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i to se uvijek nazivalo reformom. Da bi se ta struja održala, potrebna je i druga strana retorike: bezobrazno uvjeravanje javnosti da je ono što naše zdravstvo pruža neki ekstravagantni luksuz kojeg bezočno muzemo, nesvjesni da to košta i da će se to morati promijeniti ili se već mijenja kroz dodatne taksacije. 

To, naravno, nije istina.

To je potpuno krivo iz dva razloga: prvo, univerzalno osiguranje i univerzalna zdravstvena zaštita nisu balast, već civilizacijsko dostignuće i – ja bih rekla – temeljno ljudsko pravo, a drugo, ekonomski efekti od izmjena taksacija su doslovno mizerni, što znači da su “reforme” apsurdne i iz ugla zdravstvene ekonomike. Drugo, ništa mi ne muzemo, već se desetljećima dovijamo kako da se probijemo kroz sve barijere zdravstvenog sustava, kako bi uopće pristupilo liječnicima na njihovom radnom mjestu, a ne u privatnim ordinacijama. Ni ishodi liječenja, ni epidemiološka situacija nam nisu bajni: većinu toga uopće na pratimo i nemamo sređene registre, a s onim što pratimo se ne možemo pohvaliti. Prema ovogodišnjem EHCI-u (The Euro Health Consumer Index), u Hrvatskoj na 1.000 rođenih umre 4,5 novorođenčadi, što je dvostruko više od standarda u nordijskim zemljama; po stopi dugoročnog preživljavanja od karcinoma u odnosu na incidenciju (42 posto) na listi iza Hrvatske su samo Litva, Mađarska, Srbija, Rumunjska, Poljska, Makedonija, Grčka i Albanija, što znači da smo iza repa razvijenih europskih zdravstvenih sustava; po stopi pojave MRSE (bolnička bakterija otporna na antibiotike) koja iznosi 28 posto, od hrvatskog su zdravstva lošije jedino talijansko, grčko, ciparsko, portugalsko i rumunjsko. Smrtnost od srčanih bolesti nije se smanjila, no indeks ne navodi točnu stopu. Zaprepastilo me je, recimo, kad sam se davno obratila Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo i shvatila da je Hrvatska među rijetkim zemljama koje uopće ne vode statistiku smrtnosti zbog liječničke pogreške! No, da ne duljim, iza spomenute retorike stoji “ineligentni dizajn” medicinske oligarhije koji služi tome se sustav sačuva za njih, umjesto da ga se napokon smisleno organizira kao servis za one koji ga financiraju. Dok god se, naime, uglavnom putem masovnih medija, širi ideologija balasta i ljudima nameće ideja da će biti bolje kad se smanje socijalna prava, a povećaju davanja, mi nećemo doći na teren rasprave što je pravi balast sustava, a stvarni balast sustava je sve ono na što odlaze silni novci, a što rezultira marginalnom dobrobiti za pacijente i općim stanjem zdravlja populacije. Među ostalim, pokazalo se da galopirajući rast ulaganja u zdravstvo općenito donosi marginalne benefite.

Ipak, to ni izbliza nisu svi problemi hrvatskog zdravstva?

U Hrvatskoj postoje i sljedeći ključni problemi: neracionalna je marginalizacija primarne zdravstvene zaštite koja u Hrvatskoj rješava 30 posto kazuistike, a trebala bi barem 60 posto, neracionalno je koruptivno gomilanje skupe tehnologije koja nije dovoljno iskorištena; neracionalno je koruptivno trošenje oko 70 posto bolničkih budžeta na zaposlene čiji se učinak – mislim prvenstveno na liječnike – ne kontrolira, a koji sigurno nije ujednačen; neracionalno je dopustiti bolničkim liječnicima da nekontrolirano rade u privatnoj praksi i javni sektor koriste kao platformu za privatni biznis, neodgovorno je dopustiti svim liječnicima suradnju s farmaceutskom industrijom; nepravedno je održavati izrazitu asimetriju u odnosu liječnik-pacijent; držati nefunkcionalne bolnice na svakih 20 i nešto kilometara, baciti silne milijune na informatizaciju zdravstva, a da je zdravstvo u 21. stoljeću tek parcijalno informatizirano, i tako dalje. Izuzetno je neodgovorno što se pritom, kako sam već rekla, ozbiljno ne prate ishodi liječenja, uzroci enormnih listi čekanja, razmjeri i posljedice korupcije, poštivanje Zakona o zaštiti prava pacijenata, neravnomjernost dostupnosti zdravstvene zaštite, i tako dalje. I sad da završim – neracionalno je i nemoralno održavati korumpirani sustav, a ovo su sve ustvari posljedice korupcije. Ekonomska strana toga je takva da na korupciju u zdravstvu odlazi od tri do 19 posto. Mi smo sigurno na gornjem pragu, ako ne i iznad njega, pa sad računajte o kakvoj se katastrofi radi.

Čega se onda, od svega toga, dotaknuo Ostojić? 

Prvo, on je već u strategiji razvoja zdravstva zapravo priznao da neće napraviti ništa. Citiram: “Svakako valja izbjeći radikalne reformske zahvate kojima je teško predvidjeti neželjene učinke, a koje mogu izazvati i veće probleme od onih koji su se nastojali riješiti samim reformskim zahvatom.” Zatim je sektor potpuno prepustio ministru financija Slavku Liniću, koji je iskoristio situaciju užasne ekonomske krize i retoriku balasta radikalizirao do krajnjih granica. Ono što je iznenađujuće i apsurdno, jest da su Linić i Ostojić s takvom retorikom napravili sve suprotno onome što bi jedan ekonomist trebao napraviti. Prvo, nisu znali zbrojiti dva i dva, doslovno. Ostojić je šest mjesece lupao o stanju duga koje mu je ostavio HDZ. Osobno sam ga javno ispravljala dva puta. Zatim su u stanju potpune ekonomske krize i svakodnevnog gubitka radnih mjesta, koja su inače izvor prihoda za zdravstvo, smanjili doprinose za dva poena, negirajući pritom da će to imati učinak po sustav. Onda su se ove godine našli u situaciji u kojoj 17 bolnica nije imalo lipe za zdravstvenu zaštitu. Onda se država opet zadužila – samo da bi platili dugove veledrogerijama – a da sustav nije taknut. Dakle, on je jednako korumpiran i nefunkcionalan, a mi se zadužujemo zbog veledrogerija! U međuvremenu su u igru uveli i sanacijska vijeća i francuske konzultante, no bolnice i dalje rade iste stvari. Ostojić je zatim učinio nešto potpuno nevjerojatno: isključio je redovne studente iznad 26 godina života iz sustava univerzalnog zdravstvenog osiguranja, što je povijesni presedan. Naime, samo komercijalni sustavi poznaju kaznu isključenja zbog nekog oblika ponašanja. Onda je najavio preseljenje nezdravstvenog osoblja u privatni sektor, iako ni u mnogo uređenijim zemljama i bolničkim sustavima privatnici neće ugovorom preuzeti odgovornost za slučaj npr. teških intrahospitalnih infekcija. Zatim je dva temeljna posla – analitiku bolničkog sektora i analitiku postupka outsorcinga – prepustio privatnim tvrtkama.  Onda je, preko svojih amaterskih savjetnika, najavio besmislicu, da je “gotovo s besplatnim zdravstvom”. U štrajku liječnika je, pak, po meni, definitivno pokazao da je njegova administracija bespotrebna: prvi mjesec nije bio u stanju voditi evidenciju rada liječnika, a bolnički limiti oba mjeseca nisu smanjeni zato što su zbog štrajka odgođene tisuće operacija. 

Nije niti dokazao da su liječnici štrajkom ugrozili zdravlje pacijenata?

Nije, jer nije pratio statistiku smrtnosti, a na koncu je Vladi ponudio sasvim krivu zakonsku  platformu za uvođenje radne obaveze, što je završilo odlukom Ustavnog suda da ukine odluku Vlade kojom je ona uvedena. No, još komičnije je njegovo tumačenje da je nastalo izvanredno stanje opisano člankom 165. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, jer su se povećale liste čekanja. Otkad su duge liste čekanja u Hrvatskoj izvanredna situacija?  Da zaključim: Ostojić i ova Vlada nisu napravili ništa da poprave stanje u zdravstvu, ali su napravili mnogo da ga dodatno ugroze, naruše ionako slabašan sustav socijalne pravde i ozbiljno zaprijete divljom privatizacijom, po uzoru na ono što je HDZ nekada radio s gospodarskim subjektima. Ono što se također vidi kao izraženi trend su promjene u zdravstvu koje imaju veze isključivo s discipliranjem radništva: pojačane kontrole bolovanja koje ne prati razvoj socijalne medicine, potpuno prebacivanje odgovornosti za bolovanje na liječnika opće prakse, kao i mjera odbacivanja studenata određene dobi iz univerzalnog osiguranja.

Jesu li hrvatske bolnice dovedene do kolapsa ili to tek slijedi?

Izraz kolaps bolnica je samo još jedna loša retorička figura kojoj je vlast naučila javnost. Ne postoji kolaps bolnica, one ne mogu bankrotirati. One mogu loše obavljati posao kojeg trebaju obavljati, a to već decenijama čine. Ako “obični” pacijent čeka šest mjeseci na pregled MR-om koji radi s 50 posto kapaciteta, a kod istog ga liječnika može obaviti u privatnoj ordinaciji isti dan, dok pacijent s vezom dobije bolnički termin kad ga je volja – pri čemu jedan i drugi godinama plaćaju istu stopu doprinosa – to je kolaps bolnice.  

Vlast koja je i inače sklona pogodovanju privatnom biznisu, ima namjeru privatizirati dijelove zdravstva. Kamo nas to može odvesti?

To nas može i sigurno hoće odvesti u sve dublje klasne razlike u pravu na zdravstvenu skrb, koje već postoje. Jedno istraživanje iz 1999. godine koje su proveli prof.  Miroslav Mastilica i prof. Jadranka Božikov pokazalo je da su “out-of-pocket” plaćanja veća kad je riječ o siromašnijim društvenim skupinama, što znači da su oni koji su najosjetljiviji i marginalizirani teško pogođeni netransparentnošću javnog zdravstva.

Hoće li možda zdravstvo u nekoj doglednoj budućnosti biti privilegija samo bogatih građana?

Ako na to mislite – mi nikada nećemo uvesti američki način razmišljanja o zdravstvu i uređenja zdravstva, zato što de facto ne postoji zemlja koja bi se bila u stanju tako gadno upropastiti. Ali mi već imamo izrazito nepravedan sustav u kojemu pri raspodjeli resursa dominira meritokratski pristup – neki oboljeli mogu dobiti sve, a neki ništa. 

Što se kotrlja iza konfuzno najavljenog spajanja bolnica?

Tek proučavam, ali čini mi se da iza svega stoji Linić sa svojom opsesijom uštede i Ostojić koji će te uštede provesti u vlas isto kao i HDZ-ov Darko Milinović 2010. godine, čemu smo se rugali i što se pokazalo potpuno besplodnom akcijom. Na koncu, sam je Ostojić kazao da nas čeka 400 milijuna kuna uštede, skoro u lipu isto kao i tada Milinović. To je smiješna cifra u odnosu na zdravstveni proračun i – ponavljam – nebitan potez. Poanta nije u kunama i lipama, nego u onome na što se one troše. Za taj problem, po meni, spajanje bolnica nije rješenje. No, da bih više znala, trebam prvo vidjeti što su točno naumili. 

Vrhunac apsurda u zdravstvu, barem se nadajmo, otvaranje je radnih mjesta “duhovnika koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja” i to s poprilično obilatim koeficijentom plaće. Je li možda stav Vlada i resornog ministra da je liječenje ipak isključivo božji posao?

Ukoliko se pravo na zdravstvenu zaštitu reducira, a uvode radna mjesta za svećenike, svi imamo pravo na sprdnju da nam je zdravlje sad i službeno u božjim rukama, i to neovisno o tome koliko će zapošljavanje svećenika uzeti maha. Mislim da se to neće omasoviti, ali svejedno – za ovakvu odluku, u ovako posebnom trenutku, stvarno treba biti politički diletant.

Nije li ipak uspjeh da bolesnik s teškom dijagnozom može mjesecima čekati na pretrage, ali će zato susret s duhovnikom dobiti odmah, i to na račun HZZO-a?

Da, eto ravnoteže. Duhovnici će barem primati sve koji im se obrate. Ostat će zakinuti jedino ateisti i bolesnici drugačije vjeroispovjesti, ali tko im je kriv kad su manjina. Baš me zanima što bi Ustavni sud kazao, kad bi se i na ovo sročila jedna pametna predstavka.  

Vlada je, kao i za vrijeme Račana, “ugušila” štrajk liječnika uvođenjem radne obaveze, da bi je Ustavni sud ukinuo. Kakav bi mogao biti daljnji razvoj ove priče?

Hrvatski liječnički sindikat je desničarski sindikat, a desnica – kako vidimo – upravo galopira na hrvatskoj društvenoj sceni. Dakako, uz galantnu pomoć vladajućih koji su i ovdje temeljito zabrljali. Ne sumnjam da će HLS ustrajati na pokušaju da iskoristi ovu pobjedu, ali nisam sigurna da će se opet upustiti u štrajk, nakon što se on počeo financijski kažnjavati smanjivanjem liječničkih plaća.

Smatrate da je ovaj štrajk liječnika zapravo nelegitiman, a javnost je i dalje na strani štrajkaša, misleći da se radi o nekom općem dobru. Ima li tu općeg dobra i koliko je zapravo ovaj štrajk u funkciji HDZ-a?

Taj štrajk za mene nema legitimitet, jer je započeo zbog toga što je Županijski sud u Zagrebu ukinuo nezakonito potpisan kolektivni ugovor za zdravstvo u mandatu Darka Milinovića. Ovo je drugi po redu ugovor kojeg HLS potpisuje s Vladom na nelegalan način, a koji liječnicima osigurava ekskluzivna materijalna prava. Po meni, zbog toga su i vodstvo HLS-a i ministri koji su potpisivali takve ugovore, trebali odgovarati, umjesto da opstaju na javnoj sceni. Ovdje prvenstveno mislim na vođu liječnika Ivicu Babića. Nadalje, nema tu nikakvog općeg dobra, već se radi o borbi za materijalna prava jedne profesije koja je već preko svake mjere privilegirana u ovom društvu.  Postoji jedna skupina od oko 1.000 liječnika specijalista koji se mogu žaliti na to da im je plaća od 9 ili 10 tisuća kuna premala i koji je nemaju kako povećati, jer ne dežuraju i nisu pripravni. Ostali, za koje se Ivica Babić bori, s dežurstvima i pripravnostima sada zarađuju između 13 i 16 tisuća kuna i ja potpisujem da to nije dobar razlog za štrajk u ovoj zemlji, a sigurno je sramotan povod da se ugroze životi pacijenata.

Nakon velike istrage u kojoj je dokazano da je nekoliko stotina liječnika primarne zdravstvene zaštite primalo mito od jedne farmaceutske kuće, kao da i neke druge tvrtke funkcioniraju na isti način, priča nije dobila nikakav nastavak.

Priča nije dobila nikakav nastavak  samo zbog jedne stvari: zato što ona nije bila povod Rajku Ostojiću da iskorijeni takav odnos farmaceutske industrije i liječnika. Ostojić je kazao da je priča s tvrtkom Farmal pokazala da jedan mali broj liječnika narušava ugled čitave profesije, iako je istragom bila obuhvaćena četvrtina svih liječnika obiteljske medicine. Pored toga, iz mojih se tekstova jasno vidjelo da i ostale tvrtke rade isto što je radila tvrtka Farmal. Rezultat te priče je, zapravo, iznimno nepravedan, iako mu je svrha bila drugačija, jer je stradala samo jedna firma, dok je sistem ostao netaknut. No, za takvu je stanje odgovoran isključivo ministar Ostojić. Ne mogu ja obavljati njegov posao. 

Istovremeno honorari koje liječnici legalno primaju od farmaceutske industrije kao da nikome nisu sporni.

Prvo, mi ne znamo jesu li oni legalni, a ja sam duboko uvjerena da posla za DORH još ima. Oko 3.000 liječnika je prošle godine primilo autorski honorar od farmaceutske industrije, no kad sam – kao predsjednica Antikorupcijskog vijeća HZZO-a – zatražila da se vijeću dostave sve uplate i svi ugovori, kako bismo ustanovili o čemu je riječ, dobila sam šipak. Kako su nam iz HZZO-a odbili predati te materijale, dala sam ostavku, skupa s dr. Draženom Gorjanskim i doc. Hrvojem Jurićem i na tome je sve stalo. Naravno da korupcija nije sporna onima koji od nje luksuzno žive. Problem je, međutim, što ovo društvo još nije dovoljno zrelo za neku žešću reakciju.

Ima li SDP problem sa ženama?

Nemoguće je ne primijetiti da posljednjih godina SDP ima neki problem sa ženama. Iako u svom programu stalno naglašavaju posvećenost rodnoj ravnopravnosti i borbi za ženska prava, a i jedna su od rijetkih, a zasigurno jedina velika parlamentarna stranka koja svojim statutom propisuje kvotu od najmanje 40 posto žena na svim pozicijama unutar stranke kao i na izbornim listama, sve češće su žene te koje bivaju ušutkane, izbačene ili se samo-izbace poslije pritisaka.

Prva koja je primirena bila je Željka Antunović. Nekoć jedno od najpoznatijih socijaldemokratskih lica, prva žena ministrica obrane, žena koja je nakon Račanove smrti osigurala mirne, transparentne i demokratske stranačke izbore bila je persona non grata cijeli prvi Milanovićev mandat. Priče kažu da je Milanović dao sve od sebe kako Željka ne bi postala predsjednicom zagrebačkog SDP-a i kako je trudeći se eliminirati Željku, zapravo neposredno pomogao Davoru Bernardiću da pobijedi (a znamo kako je to završilo).

Mirela Holy morala je otići zbog jednog e-maila u kojem je pokušala intervenirati za suprugu stranačkog kolege. Tada je Milanović govorio da postoje jednostavno viši standardi za ovu Vladu i javnost je to pozdravila. Naravno, ubrzo je postalo jasno da visoki standardi uglavnom vrijede samo za nepodobne. Mirela Holy ubrzo je i otišla iz SDP-a, nakon što je, prema njenim riječima, u potpunosti pogažen Plan 21 vezan uz okoliš.

Nedugo nakon toga eskalirao je sukob na jednom od zatvorenih stranačkih sastanaka, na kojemu je bivši predsjednik zadarske županijske organizacije SDP-a, Svetko Šarić, aktualnu predsjednicu Renatu Sabljar-Dračevac nazvao ‘lažljivom kučkom’. Napad, koji bi vodeći se visokim standardima trebao biti sankcioniran, ostao je samo mini skandalom u jednoj lokalnoj organizaciji. Uostalom, tu luđakinju ionako treba riješti, kako je to privatno primjetio jedan stranački dužnosnik.

Potpredsjednica stranke i Vlade te ministrica socijalne politike, Milanka Opačić, je, prema navodima medija, u burnoj raspravi optužila stranačkog kolegu suprotne struje da se okružio ‘čistačicama’ ,aludirajući pri tome na dugogodišnju članicu SDP-a Ljubicu Hrgović i njeno zanimanje čistačice.

Olga Muratti, dugogodišnja istaknuta osoba dubrovačkog SDP-a, sama je otišla iz stranke nakon što je raspuštena organizacija čija je u tom trenutku bila predsjednica, rekavši da se “ne može složiti s lakoćom donošenja neutemeljenih odluka i lošim odnosima prema ljudima”.

Posljednji i možda najrazvikaniji slučaj je onaj Aleksandre Kolarić koja je brzopoteznom odlukom Predsjedništva izbačena iz stranke, a tu je odluku sasvim očekivano potvrdio i Glavni odbor prošli vikend. Slučaj Aleksandre Kolarić doslovno je uveo verbalni delikt unutar stranke i potvrdio ono što se priča po kuloarima, a to je da kad staneš na žulj nekome iz rukovodstva i ako je to još pritom sam Zoran Milanović, dolaziš na crnu listu. Crna lista te može odvesti do izlaska iz stranke ili te pozicija na njoj prijeći da odeš na bilo koju drugu listu.

Ovdje pobrojani primjeri nisu jedini, bilo je sjajnih žena koje su preskočene kada je na njih došao red za sjedanje u saborske klupe, bilo je slučajeva gdje su neke zamjenice ministara morale natrag u saborske klupe iako je bilo barem nekoliko muškaraca koji su se jednako tako u njih mogli vratiti i bilo je žena koje su pobjegle glavom bez obzira kada su vidjele na što sve to nalikuje. Istovremeno se ne možemo sjetiti tolikog broja muškaraca koji su na bilo koji način ušutkavani, primirivani ili izbacivani. Jedini koji je otrpio Milanovićev bijes bio je Davor Bernardić, a mnogi su za puno gore stvari od one koje je napravila Mirela Holy prošli bez posljedica (nabrojimo samo neke: Jakovina, Sabo, Vuković).

Nije da je u Račanovo vrijeme bilo nešto puno bolje, i tada je bilo nekoliko žena koje su uspijevale plivati u svemu tome, ali nikada se nije činilo da SDP čini mali klonirani muški klub. Ako bolje pogledate ekipu s kojom je okružen Zoran Milanović, vidjet ćete da se radi o istom tipu muškaraca mlađe generacije koji uživaju u finoj klopi i dobrim vinima, posjeduju visoko obrazovanje, ali ne i neke ozbiljnije znanstvene reference, taman da mogu filozofirati o smislu života uz čašu dobrog vina. Istovremeno uglavnom ne posjeduju ikakvo ili barem adekvatno radno iskustvo i osim prijateljstvom i/ili odanosti Milanoviću, nije jasno čime su zaslužili svoju poziciju.

Za to vrijeme, žene stoje negdje sa strane, dio njih pokušava učiniti nešto kroz Forum žena ili lokalne organizacije, ali većinu vremena bespomoćno gledaju kako stranka gazi ono što im je obećala – kako daje suluda tumačenja Zakona o ravnopravnosti spolova, ne daje referendumsko pitanje na Ustavni sud, protivi se kvotama za poduzeća, dvije godine ne osniva fond za ekonomsko i socijalno osnaživanje žena i mnoge druge stvari. I one imaju jedan izbor – ustati i doći na crnu listu, ili i dalje pokušavati kroz navlačenje za rukav pojedinih ministara nešto učiniti. Ono čega bi trebale biti svjesne jest da, kada se crta podvuće, iz blata će se izvući samo one koje su pravovremeno ustale protiv ovakve politike. Nitko neće primjetiti razliku između onih koji su se ostali valjati u blatu do kraja.

Na pola puta s polovičnim informacijama

Kukuriku koalicija objavila je dvogodišnju rekapitulaciju (ne)uspjeha svoje Vlade nazvanu Pola puta. Kako šef Kukuriku koalicije i aktualni premijer iskazuje ponos učinjenim, u tom tonu je i ova rekapitulacija.

Posebno je zanimljivo viđenje realizacije dijela programa koji se tiče žena i rodne ravnopravnosti. U svrhu lakše izgradnje ponosa učinjenim presućuju se neki “detalji” i navode neke posve beznačajne pa čak i kontradiktorne informacije. Tako u dijelu Ljudska prava i građanske slobode gdje kažu da će pitanje “rodne jednakosti biti visoko na našoj ljestvici prioriteta. Naše zauzimanje za tu jednakost započinje sa visokom predstavljenošću žena u stranačkim tijelima i na izbornim i kandidacijskim listama” te“privremenim poticajnim mehanizmima, poput rodne kvote, treba utjecati na povećanje broja žena u politici, u ekonomiji, u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti. Uvođenjem odgovarajućih mehanizama posebno treba ostvariti veću zastupljenost i snažniji utjecaj žena u upravljanju javnim poduzećima” kao indikator ostvarenja navodi: “Mjerama Nacionalne politike za ravnopravnost spolova nositelji su zaduženi da pri imenovanju u upravne i nadzorne odbore poduzeća u državnom vlasništvu vode računa o uravnoteženoj zastupljenosti, na način da podzastupljenog spola ne bude manje od 40%. Prema analizi koju je dostavila Agencija za upravljanje državnom imovinom, u 2012. godini žene su činile 23% članstva nadzornih, a 16% upravnih odbora, odnosno prosječno 21%. Prosjek udjela žena u najvišim upravljačkim strukturama na razini EU iznosi 12% (prosjek izvršnih i neizvršnih mjesta koje zauzimaju žene u upravnim odborima)”

Zanimljiv odgovor, uz to što ukazuje na potpuni neuspjeh u provedbi mjera iz Nacionalne politike za ravnopravnost spolova, direktno prešućuje dvije puno važnije informacije: prva je da je Vlada svojim tumačenjem trećih redovitih izbora iz Zakona o ravnopravnosti spolova odlučila da se kazne za neispunjavanje kvota za podzastupljeni spol neće primjenjivati od ovogodišnjih lokalnih izbora nego tek od 2017. godine; a druga je da je Vlada bila protiv kvota u upravljačkim tijelima kompanija, a koje se pokušavaju donijeti na razini EU. Dakle, imali su čak dva puta priliku uistinu ispuniti ono što je pisalo u Planu 21 i oba puta su odlučili učiniti posve suprotno.

Realniju sliku ostvarenog iz Plana 21 odnosno Programa rada Vlade možete pronaći u analizi Zorane Barišić ovdje, a analizu provedenog iz Ženske platforme 2011. ovdje