Nagrada Saharov – za slobodu mišljenja

Povodom proslave 25 godina potpore ljudskim pravima Europski parlament je u suradnji s Human Rights Film festivalom organizirao panel posvećen ljudskim pravima. Moderatorica  ‘Jutra ljudskih prava’ koje je održano u kinu Europa u Zagrebu bila je Andrea Čović iz Ureda za informiranje Europskog parlamenta. Glavna okosnica panela bila je ovogodišnja dobitnica nagrade Saharov Europskog parlamenta Malala Yousafzai, pakistanska djevojka koja je postala simbol borbe za ljudska prava. O njoj su govorili Rada Borić iz Centra za ženske studije, dr.sc. Snježana Vasiljević s Pravnog fakulteta iz Zagreba te Tomislav Cvitković iz odnosa s javnošću Profila Mozaik koji je izdavač knjige ‘Ja sam Malala’.

Nagrada Saharov osnovana je 1888. godine u čast ruskog nuklearnog znanstvenika i aktivista za ljudska prava Andreja Saharova. To je nagrada za slobodu misli i najviše priznanje naporima uloženim u borbu za ljudska prava  koje odaje Europska unija. Ove godine je među dobitnicima nagrade i Malala koja je svojom iznimnom hrabrošću i odlučnošću da se bori za prava djece inspirirala gotovo čitav svijet.

Zašto je izdana knjiga ‘Ja sam Malala’ i tko je Malala uopće, u razgovoru s Andreom Čović otkrio je Tomislav Cvitković rekavši kako je knjiga nastala ubrzo nakon oporavka od napada u njenom kraju, u predjelu koje je tempirano bombaštvo kada su talibani u pitanju. Nakon što je stigla u Europu, priča je brzo došla do javnosti i cijeli svijet je doznao problematiku u Pakistanu u kojem, kako Malala kaže islam ne progovara o ženskim pravima na način kako talibani to nameću. ” Interes za knjigu je iznadprosječan, to je naprodavaniji naslov na ovogodišnjem Interliberu”- rekao je Tomislav Cvitković. Preporučio je knjigu za božićni poklon i nadodao kako je ta knjiga nešto što bi svojoj kćeri dao da pročita preko praznika, inspirativna priča koju vrijedi upoznati.

“Pakistan je lonac na konstantnoj vatri, čuju se priče o teoriji zavjere, ali kad pročitate knjigu o iskrenosti i otvorenosti vidjet ćete da Malala govori o putu pravdi, Bogu, a ne da kako bi bila kooperant SAD-u” završio je Cvitković.

Malala je rekla kako moć države leži u pismenosti, a u Pakistanu je više od pola žena nepismeno. Andrea Čović je spomenula kako bi sociolozi na to pitanje odgovorili vrlo jednostavnom formulom: iskorijenili bi tu problematiku obrazovanjem djevojčica i gledali kako se društvo mijenja. U Hrvatskoj su djevojčice obavezne pohađati osnovnu školu još od 1888. godine, a vrata fakulteta otvorena su im od 1901. godine. Rada Borić spomenula je podatak o neobrazovanosti djevojčica u svijetu koji iznosi čak 74 posto i istaknula kako je u ovom trenutku Hrvatski ženski lobi najzabrinutiji oko ekonomskih prava žena, budući da se ekonomska kriza prelomila preko njihovih leđa, a sve više socijalnih rezova šteti ženama.

 

Danas nemogućom izgleda činjenica da prije 200 godina žene nisu male pravo ni na što, a danas iako prava  imaju, malo ih je na visokim pozicijama u  politici kao i u ostalim područjima. Žene se katkad i same odriču svojih prava, zbog obitelji ili neraspodjele rada i uloga ‘u kući’. Većini djevojaka danas je atraktivnije biti manekenka ili žena nogometaša, nego ulagati u sebe i svoje znanje, a edukacija je jedino oružje koje možemo upotrijebiti.  “Obrazovanje oko ljudskih prava nedostaje i ženama i muškarcima”- rekla je Borić.

Andrea Ćović osvrnula se na činjenicu kako i Hrvatska ima svoju Malalu/e. Primjer su djevojčice romske nacionalnosti koje su  izložene prosjačenju, a o njihovom obrazovanju se ne vodi nikakva briga. Nema pravih poticajnih mjera, a nakon 16 godina nemaju mogućnost za razvitak. Samo 30 posto Roma završava osnovnu školu. O problematici zakona i rodne osvješnosti Snježana Vasiljević je rekla kako harmonizacija nacionalnog  prava s europskim ne znači samo prenijeti europske norme u sustav, već ih i početi primjenjivati. Imamo rodno osvještene zakone, međutim u praksi se ne primjenjuju. Oni koji ih trebaju primjenjivati, ne razumiju ih. Kao drugu liniju problema naglasila je neosvještenost društva. Društvo se trebalo pripremati godinama, jer pravo nije samo znanost, nego i kultura i kako se ponašati prema različitima. “Kod nas je problem da se ne znamo ponašati niti prema isitima, a kamoli različitima” rekla je Snježana Vasiljević.

Kao profesorica na Pravnom falutetu u Zagrebu svakodnevno se susreće s djevojke od 18-23 godine koje nisu uopće osvještene što to znači studirati, što znači biti žena na tržištu rada. “Uspoređuju se s nekim drugim ženama, ne sa Radom, Andreom ili sa mnom. Ne čitaju Malalu, ali možda će čitati knjigu Nives Drpić” naglasila je Snježana Vasiljević. Pravni fakultet u većini čine žene, imaju više ocjene, ali kad dolaze na tržište rada muškarci su ipak konkurentniji. Nositelji su katedri, dekani, a žene još uvijek samo profesorice. U drugim profesijama situacija je jednaka. “To je taj fenomen staklenog stropa” završila je Vasiljević.

Jutra poput ovih, razgovori o ljudskim pravima i borba za njih, važna su kako bi se javnost osvjestila o problematici koja je svakim danom sve teža. Živimo u svijetu u kojem je model uspješnosti, moći i bogatstva nešto sasvim drugačije od onoga što Malala zagovara. Obrazovanje je moć žene, ali nikako da se čuje važnost te moći i pruže ruke podrške svim onim ženama koje čekaju priliku da nađu mjesto u ovome svijetu. I onda kada se čini kako su sva nastojanja i borbe žena kroz povijest za svoja prava, jednakost i glas polako zaboravljena i kako društvo ide unazad kada bi trebalo napredovati, pojavi se glas razuma koji progovara kroz hrabru pakistansku djevojku i sve ponovno ima malo više smisla.

DiscoTech: Slavimo žene tehnologije!

DiscoTech je naziv završnog događaja u okviru 16 dana aktivizma i kampanje “Preuzmi kontrolu nad tehnologijom” koji je održan u ponedjeljak (9. prosinca) u klubu Nostalgija u Sarajevu, u organizaciji One World platform for Southeast Europe (OWPSEE) i portala zenskaposla.ba.

Gosti i gošće DiscoTech-a su imale priliku vidjeti i čuti  sedam sjajnih žena uspješnih u svijetu tehnologije; Valentina Pellizzer direktorica Fondacije OWPSEE, Amila Akagić asistentica na ETF-u, Hana Ćurak studentica, Amina Kadrić (doIT),  gošća iz Hrvatske Karmela Gajdek sa sestrinskog portala Libela.org i jednim od vodećeih te vrste u Hrvatskoj te gošće iz Srbije Milena Vasić i Dragana Stojanović (Žene sa interneta). Upravo su  one  djevojke i žene iz BiH i regije koje koriste informacijsko –  komunikacijske tehnologije (IKT) unutar svojih poslovnih sfera i sfera interesa.

Na samom uvodu direktorica Fondacije OWPSEE, podsjetila se i na druge osnivačice našeg portala ženskaposla.ba:, Amila Topčagić, Leila Šeper, Hana Kevilj i Krystyna Žukowska. Također je nagovijestila osnivanje  prvog Hack kluba u Sarajevu.

Amila Akagić je asistentica na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu.  2007. godine je bila u Japanu na postdiplomskom studiju gdje je i magistrirala. Sa 18 godina je osnovala udruženje Linux korisnika/ca u BiH. “U Japanu 4% je studentica, a u našoj zemlji između 40 i 50% koje završavaju tehničke fakultete,” kazala je prilikom svog predstavljanja.

Hana Ćurak je studentica Fakulteta političkih nauka na SSST-u. Govorila je o svojoj ideji “Birokratica” koju je predstavila na ovogodišnjem Innovation Lab-u. Ovom idejom je željela napraviti aplikaciju na internetu kojom bi olakšala građanima/kama komplikacije prilikom traženja dokumenata, odnosno u sferi bh. birokracije.

Karmela Gajdek, jedna od urednica Libela.org, na Disco Techu je rekla da se sada nalazimo u četvtom valu feminizma, jer svi/e smo online, koristimo internet, tehnološki smo obrazovane, žene se umrežavaju, pišu blogove, uređuju internet portale. “U Hrvatskoj su u mainstream žene slabije zastupljene,” navela je Gajdek. Uglavnom, o ženama se izražava na seksistički način, prepuno je rodnih stereotipa, a istraživanje najčitanjih dnevnih novina u Hrvatskoj pokazalo je da se za ženski rod najčešće koriste termini – ‘lijepa’, ‘senzualna’ i ‘sexy’.

Amina Kadrić  završila je Sarajevsku školu za nauku i tehnologiju u Sarajevu, odnosno magistrirala informacijske sisteme na istoj. Ona je istakla prednosti IT svijeta koje se tiču fleksibilnosti u radnom vremenu, profesionalizmu i zdravom odnosu između inžinjera/ki te da su u toku sa novim tehnologijama. Također, radi u udruženju doIT, koje stoji iza inicijativa Monitor mržnje i Fiskalni monitor.

Na kraju su nam se predstavile i Žene sa interneta, Milena Vasić i Dragana Stojanović koje su govorile o prepoznavanju rodno zasnovanog govora mržnje i online aktivizmu. Žene sa interneta su kolektiv pokrenut od strane devet žena krajem prosinca 2012. Govorile su o cyberbullyingu, odnosno o slučaju Amande Todd iz Kanade, kao i o Vanji Hadžović službenici Vlade Srbije. Jedno od njihovih najvećih postignuća, kako su nam rekle, jest inicijativa lobiranja za za  promjenu Facebook politike prema prikazivanju rodno zasnovanog nasilja na ovoj društvenoj mreži. (Radi se o inicijativi Otvoreno pismo Facebooku, čije smo i same potpisnice, navodi portal zenskaposla.ba)

 

Do idućih 16 dana aktivizma, dame osvajajte tehnologiju. Preuzmite kontrolu nad tehnologijom!

Poljubi zeku: društvene dinamike online aktivizma i izvedbe identiteta

 Centar za dramsku umjetnost vas poziva na okrugli stol u sklopu serije Razgovori radnika u kulturi koji će se održati 14.12. u 18 u Književnom klubu Booksa.

Ovaj će se okrugli stol posvetiti razgovoru o uzorcima socijabilnosti na društvenim mrežama, kao i online konstrukcijom sebstva u kontekstu aktivističkih praksi odnosno pitanjem što se događa našem samorazumijevanju kada je posredovano organizacijom socijalnih odnosa umreženih javnosti. Socijalne mreže, blogovi i online mediji proizvode kompleksne društvene dinamike, kao i određenu dramsku satisfakciju sudjelovanja u participativnim narativima, ali i ozbiljan zamor materijala i osjećaj uzaludnosti komunikacije kao rezultat lakoće komunikacije. Komunikacija umreženih javnosti djeluje po sistemu eha: repetitivnog umnažanja, ali unutar zatvorenih sistema: slijedi se, čita i dijeli sadržaj koji već odgovara onome u što korisnik vjeruje i što podržava. Pokušat će se definirati trenutke, strategije i metode djelovanja u kojima ‘komora odjeka’, ustaljeni režimi percepcije u određenom kontekstu, uspjevaju biti uzdrmani ili poljuljani te o afektivnom radu, energetskom ulogu koji ih prati. U tom će se kontekstu razgovarati o konkretnim aktivističkim online kolektivima (Žene sa interneta i Novosadsko ubrojčavanje) te razlikama u njihovim dinamikama i njihovoj online performativnosti. Pitanje je, također, ima li performativnost online ikakvog udjela u političkom djelovanju, odnosno proizvodi li kakve druge učinke osim perpetuiranja antagonizacije? Tome će prethoditi i općenitiji uvod u online sustave političke participacije, te pokušaje redefiniranja demokracije kroz nove moduse povezivanja institucija i građana u digitalnom dobu.

 Na okruglom stolu će sudjelovati:

 Jadranka Ćuzulan (1985), živi u Sarajevu. Diplomirala komparativnu književnost i filozofiju, magistrantica rodnih studija. Bavi se feminističkom analizom žanrovske književnosti, autorica je na nekoliko LGBT publikacija, piše za online portale i bavi se društvenim aktivizmom.

 Tanja Oblak Črnič predaje na Fakultetu društvenih znanosti u Ljubljani, na katedri za medijske i komunikacijske studije.

 Tatjana Tucić (1971), pozorišna pedagoškinja, aktivistkinja civilnog društva, blogerka – ovo su sve neka izmišljena zvanja, koja ne  postoje u sistemskoj klasifikaciji – kako su Tatjani jednom rekli u Zavodu za zapošljavanje.

 Sajber Vanderlast je netizenka, nezavisna blogerka, net-art umetnica i samostalna sajber-feministička aktivistkinja.

Korak u prošlost: Sud potvrdio zakon koji kažnjava homoseksualnost

Nakon svakodnevnih kršenja ženskih ljudskih prava, Indija nastavlja i s gaženjem prava LGBT osoba.

Naime, tamošnji Vrhovni sud potvrdio je u srijedu zakon, naslijeđen iz britanskog zakonodavstva, koji homoseksualnost smatra zločinom.  Odluku suda aktivisti i LGBT osobe s nestrpljenjem su iščekivali ispred zgrade suda, a kad su čuli presudu krenule su suze. “Ovo je jako tužan dan za nas. Sada smo se ponovno vratili na nulu i početke borbe za naša demokratska prava”, izjavio je Ashok Row Kavi, aktivist udruge Humsafar Trust, prenosi Crol.

Sud je time srušio presudu suda New Delhija iz 2009. koja je dekriminalizirala homoseksualni odnos.

Zašto Zagreb skriva svoju sramotu?

Kad bi nevina i nemoćna Aleksandra Zec, koja je morala biti upucana i bačena na deponiju zajedno sa svojom majkom, dobila jedan mali memorijal, makar i onaj simbolični, zar bi to urušilo temelje ovog društva ili bi promijenilo cijeli diskurs vezan uz rat? Zašto je problem priznati da i ona zaslužuje svoje mjesto u javnom prostoru i diskursu?

Dana 7. prosinca 1991. imao sam sedam godina i već sam tri mjeseca pohađao prvi razred osnovne škole. Uzbune, u sada već poprilično sigurnom Zagrebu, prestale su nekoliko mjeseci ranije. Širom Hrvatske rat bijesni, Dubrovnik gori, Vukovar je pao, Osijek pod granatama, gotovo trećina zemlje pod okupacijom; ali Zagreb je miran, tih. Napada nema, još tu i tamo kruže priče o snajperistima (nikad nijedan nije niti uhvaćen niti procesuiran) i “petokolonašima”. Mada roditelji nisu imali velike plaće, osjećao sam se poprilično sigurno, provodeći vrijeme s prijateljima i starijim bratom, zakopan u hrpi igračaka u mojem malom bezbrižnom djetinjstvu. Tu sam večer išao spavati u vrijeme prikladno za dječaka od 7 godina.

{slika}

 Dana 7. prosinca 1991. Aleksandra Zec imala je dvanaest godina i već je tri mjeseca pohađala sedmi razred osnovne škole. Uzbune, u sada već poprilično sigurnom Zagrebu, prestale su nekoliko mjeseci ranije. Širom Hrvatske rat bijesni, Dubrovnik gori, Vukovar je pao, Osijek pod granatama, gotovo trećina zemlje pod okupacijom; ali Zagreb je miran, tih. Napada nema, još tu i tamo kruže priče o snajperistima (nikad nijedan nije niti uhvaćen niti procesuiran) i “petokolonašima”. Njezini roditelji, pogotovo njezin otac Mihajlo (vlasnik poznate mesarnice) imali su pristojne plaće, ona se osjećala poprilično sigurno, provodeći vrijeme s prijateljima i mlađim bratom i sestrom, zakopana u hrpi igračaka u njezinu malom bezbrižnom djetinjstvu. Tu je večer išla spavati u vrijeme prikladno za djevojčicu od dvanaest godina.

 U 23 sata skupina ljudi upala je u kuću u kojoj je živjela. Ti ljudi su htjeli odvesti njezina oca. Mihajlo se oslobodio i dao u bijeg niz ulicu. Ubijen je hicem u leđa. S obzirom da se probudila i vidjela što se događa, ti isti ljudi su nju i majku Mariju zavezali i odveli u kombiju. Na Sljemenu kod planinarskog doma Adolfovac ubijene su hicima iz automata i ostavljene na deponiju smeća.

 Ovu usporedbu na navedeni datum 1991. napravio sam povodom godišnjice njezina ubojstva. Ovo sam napravio kako bih dočarao koliko je moje djetinjstvo sličilo njezinom. Osim u krajnjem ishodu, razlika je što je njoj, kao i njezinim roditeljima, bilo jasno kako su, kao Srbi u Zagrebu, ugroženi. Već su kružile priče o ljudima koji nestaju, koje je “progutala” noć. Ti koji nestaju, uključuju sve one “neodane” i “nelojalne” građane, označene kao Srbe i komunjare. Tako se za njezina oca sumnjalo kako financira i pomaže pobunjene Srbe, mada je i sam bio član HDZ-a. Činjenica jest da je bio dobrostojeći građanin Zagreba, što uvijek predstavlja trn u oku jalnim ljudima.

 Nju i njezine roditelje likvidirali su pripadnici “merčepovaca”, pričuvnog sastava MUP-a, pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa. Direktni počinitelji, makar uhićeni ubrzo nakon zločina, nikada nisu osuđeni, zbog tehničkih razloga i krive primjene zakona, te su pušteni na slobodu, iako su priznali počinjenje zločina. Merčepu se trenutno sudi kao zapovjedniku navedene postrojbe.

 Međutim, poanta se ne nalazi u svim ovim pojedinostima o zločinu. Sve je to već toliko puta prepričano, oplakano i prežvakano te postaje opće mjesto, i u biti, isprazna priča. Riječ je o klasičnom ratnom zločinu, bez obzira kakva će presuda Merčepu biti, to većina ne osporava.

 Ovdje je riječ o samom odnosu nas – društva, ali i države i njezine memorijalne ostavštine spram ovog zločina. Prvo si, kao pripadnici ovog društva, trebamo postaviti pitanje: Zašto je ovaj slučaj uopće toliko tragičan? Prvi razlog koji meni “pada” na pamet jest da je tragičan zbog toga što su ti ljudi ubijeni bez ikakvog razloga, zbog toga jer s ubijeni u tada mirnom Zagrebu i zbog toga jer je ubijena djevojčica od 12 godina. Međutim, kad god se ovaj slučaj spomene i označi kao izrazito tragičan, krene čitav niz, sad već gotovo naučenih obrana. Prvo se spomene kako je to strašno, pogotovo ubojstvo djevojčice, a nakon toga slijedi čitav niz izgovora. Neki od njih su na tragu optuživanja strane koja spominje ovu priču, kako je ovaj zločin počinila banda kriminalaca bez ičije naredbe bez ičije naredbe, “na svoju ruku”; kako je ona kolateralna žrtva borbe protiv petokolonaša, prikrivenih četnika i terorista; kako ovakvih priča u Vukovaru i s hrvatske strane ima puno. Probao bih dekonstruirati ove argumente.

 Argument kako je to počinila banda kriminalaca je eklatantna neistina. Ova jedinica je bila regularna, pričuvni sastav MUP-a, koji je za svog zapovjednika imao pomoćnika ministra unutarnjih poslova, Tomislava Merčepa. To je upravo dokazano na sudu. To su ljudi koji su upisani i u registar branitelja, od kojih neki imaju i mirovine. O tome da je državna vlast bila svjesna njihove uloge, govori i činjenica da su, makar su priznali zločin i pušteni zbog proceduralne pogreške, bili na određeni način amnestirani i uključeni nazad u državnu strukturu. Dokaz za to je da je jedan od članova te jedinice, Siniša Rimac, koji je priznao da je ubio Mihajla Zeca, poslije služio u pratnji tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. S obzirom da su imali taj teret zločina koji su počinili, koji im nije dokazan na legalan način, nisu smjeli biti uključeni nazad u strukturu. To da su se ponašali kao banda kriminalaca, mogao bih se složiti.

 Argument kako su oni kolateralne žrtve je pomalo izvučen iz konteksta. Kao što sam već ranije rekao, Zagreb je tada bio miran, nije bilo uzbuna i nijedan metak niti granata nisu pali do svibnja 1995. kada je Martić gađao Zagreb kao osvetu za Bljesak. Nije bilo uličnih borbi, pa da su u izmjeni vatre stradavali civili. Nije obitelj Zec bila u sjedištu kakve terorističke ćelije, pa da su tijekom antiterorističke akcije stradali. Nije Mihajlo Zec izvukao pištolj pa da su ovi otvorili vatru po njemu i, igrom slučaja, po obitelji. Prema izjavama samih članova te grupe, njegova žena Marija i Aleksandra su odvedene jer su vidjele zločin, i zato su likvidirane. To se ne zove kolateralnom štetom. To se zove likvidacija.

 Argument kako slučajeva kao što je slučaj obitelji Zec ima jako puno širom Hrvatske, posebice u Vukovaru, zapravo i nije argument. Naravno da je ovakvih likvidacija nevine djece u Hrvatskoj bilo, posebice u Vukovaru. Nitko normalan i pošten to ne tvrdi, te svi poštuju i te žrtve. Nitko ne tvrdi da su ove žrtve važnije od onih. Činjenica kako je takvih zločina bilo i drugdje ne znači ništa u kontekstu ovog zločina. Osim ako se time ne misli da je ovo zaslužena osveta ili posljedica tih zločina.

 Zašto neki inzistiraju na ovom zločinu, ako oni po sličnoj matrici postoje i u drugim gradovima? Zašto i ja inzistiram na tome? Ovaj slučaj mi je zanimljiv zato što je počinjen kao zločin moje etničke zajednice, ali i države, spram druge etničke zajednice. Klasična etnička likvidacija u svrhu zastrašivanja i koristoljublja. Zanimljiv mi je zbog ovih gore navedenih stvari i odnosa države spram njih. Zanimljivo je da država niječe povezanost s jedne strane, a s druge strane osigurava posao i mirovine tim istim ljudima. Zanimljiva je činjenica da ta ista država nalazi za shodno ignorirati svoju povezanost, ali svejedno isplaćuje odštetu preživjeloj djeci Mihajla i Marije Zec. Ako su već toliko sigurni u svoju nevinost, zašto se nisu povlačili po sudovima? Vrlo vjerojatno zato što odgovornost postoji i zato što postoji nečista savjest.

 I u tome je bit, u nečistoj savjesti. Nečistoj savjesti ovog društva i ove države. Društva koje će reći kako je to strašno, neki će i pustiti suzu za Aleksandrom, ali neće ići dalje od toga. Jer, naime, lako je plakati nad nečim, teže je sebi postaviti neka pitanja. Neće se ići u propitivanje tko je za to kriv, tko je bio ubojica, tko je naručio, tko je prikrivao, tko je loše vodio postupak, itd. Ovo društvo neće propitivati tko je odgovoran što su ovakvi zločini prolazili ne samo nekažnjeno, nego nezamijećeno. Nitko se neće pitati zašto se toliko sramimo toga, a s druge strane to priznajemo, odnosno, zašto se ponašamo manično. Zašto možemo nekako kroz zube priznati da je to bio zločin, ali ne želimo da se nas, fine ljude, dovodi u ikakvu vezu s tim zločinom, kao da ne živimo u istom društvu.

 A najviše mi nije jasno zašto se ovaj zločin, odnosno ti ljudi, ne komemoriraju. Ako već ne roditelji, jer neki sumnjaju u njihovu povezanost s pobunjenim Srbima, onda barem Aleksandra. Zašto se ona ne može označiti kao žrtva danas, kada to društvo više ne funkcionira po istim standardima kao tada? U čemu je problem priznati da i ta žrtva zaslužuje svoje mjesto u javnom prostoru i diskursu? Ako bismo komemorirali navedeni zločin, ne bismo promijenili ništa od onog što smatramo svetinjama: pobjeda u Domovinskom ratu, obrambeni rat, agresija Srbije i Crne Gore. Ako bi ta nevina i nemoćna Aleksandra, koja je morala biti upucana i bačena na deponiju zajedno sa svojom majkom, dobila jedan mali memorijal, makar i onaj simbolični, zar bi to urušilo temelje ovog društva ili bi promijenilo cijeli diskurs vezan uz rat? Zar se jedan mali park bez imena u zagrebačkom naselju Trešnjevka ne bi mogao zvati Park Aleksandre Zec?

 Tužna je činjenica da Zagreb, čiji građani vole sami sebi ‘tepati’ kako su strašno tolerantni, lijevi, kako tu HDZ nikada nije pobijedio, nikada nije našao za shodno na neki način komemorirati taj zločin. Sve gradske vlasti SDP-a, lijeve opcije u Hrvatskoj i Milan Bandić, do prije četiri godine član istog tog SDP-a, opetovano ne žele podržati inicijative za memorijalizacijom ovog zločina. Mada članovi gradskoga tijela nadležnog za imenovanje javno govore kako nema nikakvih zapreka za to imenovanje. Pristup “ja/mi to nismo radili, pa nismo ni odgovorni”, koji gaji i sam predsjednik Vlade Zoran Milanović jest ne samo kukavički, neempatičan, već i opasan. Opasan jer zatvara mogućnost  odgovornosti društva i države za sve koji nisu direktno odgovorni  i krivi za počinjenje zločina. Ako i nisu odgovorni za zločine, u što sumnjam, jer je cijelo društvo odgovorno (ne i krivo op.a.), onda su svakako odgovorni što danas ne žele prihvatiti sve ove inicijative.

Ovim pristupom se Njemačka i njemačko društvo ne bi nikada suočili s onim što se činilo tijekom nacističkog režima. Ovim pristupom, tadašnji njemački predsjednik Willy Brandt ne bi se nikad poklonio u Varšavskom getu, jer je bio protivnik nacističkog režima. Ovim pristupom zatvara se poglavlje suočavanja s prošlošću na svim razinama. Na ovaj način ovaj zločin ostaje sramota i to ona sramota koja se, poput neke izrazito osobne sramote, skriva. Ovime Zagreb skriva svoju sramotu. I zbog toga, mogu reći, da se sramim što sam Zagrepčanin.

 

‘Tolerancija ne znači ignoriranje i pasivno promatranje kršenja prava drugih’

Tolerancija nije formalno zalaganje za apstraktne pojmove nego aktivno zauzimanje za poštivanje jednakih prava za sve i obaveza svakog pojedinca i društva u cijelini da kažu – ne diskriminaciji, govoru mržnje, homofobiji, netoleriranju bilo koje inicijative i zahtjeva da se nekome uskrate prava na slobodu, jednakost, ljubav i obitelj, zajednička je poruka četiriju hrvatskih pravobraniteljica s jučerašnje  konferencije za novinare u povodu Dana ljudskih prava.

“Tolerancija ne znači ignoriranje i pasivno promatranje kršenja prava drugih, ona je aktivno zauzimanje za poštivanje jednakih prava za sve, neovisno o tome jesu li žene ili muškarci, samohrani roditelji, osobe s invaliditetom, izvanbračni ili bračni parovi, hetero ili homoseksualne orijentacije, ove ili one nacije, vjere, ovog ili onog uvjerenja ili statusa”, istaknula je pučka pravobraniteljica Lora Vidović.

 Osvrnuvši se na posljednje događaje, referendum o ustavnoj kategoriji braka, potpisima za ukidanje ćirilice u Vukovaru i ksenofobnim ispadima, Vidović je istaknula kako su ti događaji pokazali zabrinjavajuću količinu netolerantnog javnog govora i ponašanja koji su na najnižim razinama od završetka Domovinskog rata.

 “Ne smijemo okretati glavu kada vidimo da netko krši nečija prava, kada u susjedstvu čujemo i vidimo zlostavljanje žena. Kao društvo trebamo biti odlučniji u prevenciji, edukaciji i kažnjavanju onih koji ugrožavaju prava drugih”, ustvrdila je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.

 “Prihvaćanje različitih sposobnosti osoba s invaliditetom i puno poštivanje njihovih ljudskih prava u praksi znači obavezu društva da ukloni prepreke i osigura podršku, i u tome smislu hrvatsko društvo treba prijeći s riječi na djela”, istaknula je pravobraniteljica za ravnopravnost osoba s invaliditetom Anka Slonjšak.

 Kao i drugim manjinama, osobama koje na različit način obavljaju aktivnosti zbog toga jer su slijepe, gluhe, gluhoslijepe, imaju teškoća u kretanju, imaju intelektualne ili psihosocijalne teškoće, važno je da ih drugi prvenstveno dožive i prihvate kao osobu, neovisno o njihovoj teškoći.

 “Nekad se smatralo kako su teškoće koje osoba ima prirodno ograničenje njezinih ljudskih prava, no danas znamo da ta prava ograničava upravo društvo zbog svoje neprilagođenosti različitim potrebama”, rekla je Slonjšak.

 “Netolerancija u ponašanju odraslih i prihvaćanje agresivne komunikacije kao uobičajene u privatnom i javnom prostoru, na internetu i drugdje, neizbježno utječu na djecu, pa se nesnošljivost i neprihvaćanje različitosti odražava i kao vršnjačko nasilje”, poručila je pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić.

 “Nesnošljivost među djecom zbog nacionalnih, regionalnih, ekonomskih, svjetonazorskih razlika, neprihvaćanje i izoliranje romske djece, djece s teškoćama u razvoju, siromašne djece, napadi na mlade pripadnike seksualnih manjina, sve su to odrazi ponašanja odraslih i zabrinjavajući simptomi dugogodišnje nebrige društva i države za djecu i mlade”, kaže Jelavić.

 “Na edukaciji se neprestano mora raditi, stoga je nužno da u školama zaživi građanski odgoj, kako bi djeca od rane dobi stjecala znanja i vještine koje će im pomoći da se razviju u tolerantne članove društva koji poštuju različitosti. Roditeljski utjecaj na djecu je najveći, ali i škola je ta u kojoj moraju stjecati znanja o toleranciji”, zaključila je Jelavić.

 Sve su pravobraniteljice istaknule da je u stvaranju tolerantnog okružja posebno važna uloga javnih osoba, političara, istaknutih aktivista, sportaša, jer oni utječu na oblikovanje javnog mnijenja, pa je njihova odgovornost za javni govor koji potiče nesnošljivost ili mržnju daleko veća.

 U razvoju svijesti građana sve veću ulogu imaju mediji koji mogu promicati i navikavati na različitosti, ali isto tako poticati i na stereotipe i predrasude. Osnovna funkcija medija treba biti objektivno praćenje zbivanja te slobodno, kritičko preispitivanje društvenih pojava, poručile su sa zajedničke konferencije za novinare četiri hrvatske pravobraniteljice.