‘Stop nasilju nad radnim zakonodavstvom’

Iako je ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić povukao iz procedure sporni Zakon o radu, više od tisuću ljudi predvođenih sindikatima (SSSH, NHS, MHS, HURS i URSH)  prosvjedovalo je danas na Markovom trgu. Prosvjed je održan pod sloganom ‘Stop nasilju nad radnim zakonodavstvom’.

Prosvjed je organiziran zbog, kako smatraju sindikati, neprihvatljivih izmjena radnog zakonodavstva, što se  prije svega odnosi na Zakon o radu (ZOR), zatim na Zakon o povremenim poslovima i Zakon o mirovinskom osiguranju, kojima se, kako tvrde vrši nasilje nad hrvatskim radnicima i njihovim pravima.

Prosvjednici su poručili vladi da pozove sindikate za pregovarački stol te da povuče prijedlog novog Zakona o radu, jer ih narod koji ih je doveo na vlast može i maknuti s vlasti.

Doduše, vlada je jučer povukla iz procedure prijedlog izmjena Zakona o radu, ali sindikati smatraju spornim još 11 zakona iz te domene koji su u proceduri.

Ministar Mirando Mrsić najavio je da će Zakon u proceduru krenuti u siječnju. Ukoliko bude tako, najavljuju Krešimir Sever i Ozren Matijašević, sindikati će pokrenuti izjašnjavanje članstva o spremnosti na štrajk i potom generalni opći štrajk. 

10 godina Zakona o ravnopravnosti spolova

Prvi panel Ženske platforme +2 koja se ove godine održala 4. i 5.  u Hotelu Panorama u Zagrebu  započeo je temom 10 godina Zakona ravnopravnosti spolova: što smo htjele, a što dobile. Osim moderatorice panela Sanje Sarnavke (Babe), riječ na panelu imale su Biserka Momčinović iz Centra za građanske inicijative Poreč, aktivistkinja i publicistkinja Vesna Kesić, Jasminka Pešut iz Centra za ženske studije, te Sanja Oluški Radaković iz Ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Biserka Momčinović govorila je o dvogodišnjoj analizi po pitanju ravnopravnosti spolova i težnji prema jednakosti u svim područjima. Osim analize ove problematike, u zakonu postoje jasne definicije tko bi mjere trebao provoditi i realizirati, a to su u prvom redu političke stranke. Tražili su vjerodostojno tumačenje od sabora za čl.15 st.2., a dobili tek odgovor da vjerodostojnog tumačenja neće biti, jer je jasno da se zakoni odvijaju. Politička elita se deklarirala da će poštivati ravnopravnost spolova, no ništa od toga nije provedeno u djelo.

Prosječna zastupljenost žena u skupštinama je pala, samo u pojedinima raste (Grad Zagreb). Biserka Momčinović kao jedinu mogućnost navodi financijsko sankcioniranje stranaka koje nisu poštivale ravnopravnost spolova, ali takva mogućnost ne vodi do onoga što je zaista bitno: žene u Hrvatskoj nemaju vremena čekati da se počne primjenjivati načelo ravnopravnosti. “Vlast je doslovce odgodila primjenu načela ravnopravnosti spolova, i doživjeli smo to kao veliki poraz. Želimo da ravnopravnost spolova zaista garantira ravnopravnost spolova- odmah i sad.” rekla je Biserka Momčinović.

U današnjoj krizi kada se gube gotova sva prava, očekivati neki pomak postaje gotovo nemoguće. Zašto nije ostvareno ono što se očekivalo nakon što se dogodio institucionalni pomak, pokušala je objasniti u svom izlaganju Vesna Kesić. Da li problematika leži u strategiji, periodičnoj analizi institucija ili je potrebno mijenjati strategiju? Gender mainstreaming kao strategija potencijalno je shvaćen kao alat za poboljšanje položaja svih žena, što i je bit svega, da svim ženama bude bolje, ističe Vesna Kesić.

Dok Skandinavija, Kanada i Australija imaju najjaču rodno osviještenu politiku mi smo u dubokoj krizi, očekujemo spas barem u feminističkoj teoriji, barem od države, ali to je nemoguće očekivati, nastavlja Kesić. Zaključuje kako feministička teorija ima tri stava: prvi govori o tome ako ženske grupe žele biti učinkovite, ne trebaju se miješati s institucijama, niti financijski, niti na bilo koji način. Potrebno je odstupiti i imati radikalni stav. Drugi je miješanje strategija,  grupe koje ulaze u dijalog sa institucijama, koriste medij za prenošenje informacija prema institucijama i posljednji koji bi trebao stvoriti neku vrstu demokracije, feminizam treba ugraditi u državnu politiku, te pojedine segmente natjerati da rade na način koji koristi ženama, da rade na ravnopravnosti.

Jasminka Pešut iz Centra za Ženske studije govorila je o istraživanju koje je bilo fokusirano na političku participaciju unutar projekta 2011-2013. godine. Većina istraživanja provedena je u Splitsko-dalmatinskoj županiji, koja je najveća županija, a odabrana je zbog raznolikosti obilježja, urbanih i ruralnih elemenata. Promatrano je razdoblje 2010-2011. godine.Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Splitsko-dalmatinske županije u vrijeme istraživanja nije imalo vidljivo mjesto na stranici Splitsko.-dalmatinske županije, te dokumenti koji se odnose na rad povjerenstva nisu bili izdvojeni na jednom mjestu. Jasminka Pešut ističe kako su tijekom istraživanja zamijetili i nedovoljno sredstava osiguranih u županijskom proračunu, što povjerenstvu također otežava provedbu mjera ravnopravnosti spolova.

O današnjoj situaciji i podacima o ravnopravnosti spolova govorila je Sanja Oluški Radaković. Podaci koje je podijelila sa svim prisutnima govore o diskriminaciji prilikom zapošljavanje ponajviše trudnica i žena od 25-30 godina. “Žene su obrazovanije od muškaraca, više ih završava fakultete, ima više magistrica znanosti, ali žene su i dalje učiteljice, a ne ravnateljice”, rekla je Sanja Oluški Radović. U sadašnjem sazivu sabora je 24 posto zastupnica, što je još jedan od poražavajućih podataka. Mediji i dalje tretiraju žene kao seks objekt, pogotovo u reklamnim kampanjama. O ženama u politici, sportu i znanosti ima više opaski na račun njihova izgleda nego o onome što one zapravo jesu: političarke, sportašice, znanstvenice, uspješne žene. Obiteljsko nasilje je pojava koja nije u padu već je konstantna već dugi niz godina, a žrtve su i dalje uglavnom žene. “Zakon o ravnopravnosti spolova je organski zakon što znači da svi zakoni s njim trebaju biti usklađeni”, završila je Sanja Oluški Radović.

Postavlja se pitanje kako je moguće da nakon deset godina truda, rada i nastojanja da se nešto promjeni u našem društvu i dalje sve stoji na mjestu iako je potreba za promjenom i jednakošću goruća i neophodna. Unaprjeđivanje politike rodne ravnopravnosti potrebno je započeti u svim segmentima i sredinama, jer rodne perspektive nema, pogotovo u ruralnim sredinama. “Treba početi razmišljati kako restrukturirati naše strategije, jer mi nazadujemo”, rekla je na kraju moderatorica ovog panela Sanja Sarnavka.

‘Radnike i radnice se pretvara u slabu, ucjenjivu stranu radnog odnosa’

Emisija Radio Studenta Širenja područja borbe ugostila je Enu Knežević pravnicu Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje i članicu inicijativa Za rad spremne i Ženske fronte za radna i socijalna prava.

Do kraja ove godine namjerava se promijeniti dvoznamenkasti broj zakona vezanih uz rad, koje su najveće opasnosti izmjene zakonodavstva?

Ovih dana spremaju se promjene radnog, mirovinskog i inog zakonodavstva, kojima se uvodi daljnja fleksibilizacija radnih odnosa u korist poslodavaca, te se smanjuju radnička prava. Pod izlikom da sadašnje zakonodavstvo previše štiti radnika i radnice te da ne omogućava poslodavcima slobodu poslovanja, za loše gospodarsko stanje u državi okrivljuje se radnike/ce te se izlaz nalazi u rigoroznom kresanju nivoa zaštite zaposlenja, čime se radnike/ce pretvara u slabu, ucjenjivu stranu radnog odnosa i udara se u same temelje socijalne države. Cilj izmjena je, kako se čini, omogućiti poslodavcu da angažira radnika/cu koji će maksimalno raditi uz minimalnu zaštitu i minimalnu plaću i neće se usuditi tražiti svoja prava jer mu/joj je radno mjesto nesigurno, a postupak otkazivanja olakšan. Stoga se promoviraju nesigurni oblici rada kao što je rad na određeno, agencijski rad, outsourcing i slično, s ciljem da postanu dominantni, iako u zakonu piše da je rad na neodređeno vrijeme temeljni oblik radnog odnosa, omogućava se otkazivanje čak i osjetljivim skupinama radnika/ca, kao što su trudnice, bolovanje ne zaustavlja tijek otkaznog roka, ukida se 40-satni radni tjedan i slično. Ženska fronta prepoznala je ovo kao veliku opasnost, te kao posljedice ovih negativnih tendencija vidi osiromašenje, snižavanje cijene rada, nesigurnost, kršenje radničkih i ljudskih prava, diskriminaciju, slabljenje institucionalne zaštite  i općenito ugrožavanje smjera društvenog razvoja. Stoga okupljamo brojne udruge koje su odlučile javno reagirati na ovu nepotrebnu neopravdanu hiperprodukciju zakona kojima se konceptualno mijenja država, fragmentira društvo i ruše dosegnuti standardi socijalnih prava. Zabrinjavajuće je to  što se zakoni dovode bez ikakvog rodnog promišljanja i bez široke javne rasprave i analiza. Posljedice su višestruke, a ono što CESI kao feminističku organizaciju koja se zalaže za socijalno pravedno društvo u kojemu svi imaju jednaka prava i mogućnosti najviše zabrinjava jest činjenica da predložene reforme najteže pogađaju žensko radništvo, u smislu povećanja ekonomske nejednakosti i rodne diskriminacije. Žene su i inače ranjiva skupina na tržištu rada, a diskriminacija na temelju spola problem je s kojim se svakodnevno susrećemo i onako je najprisutnija je upravo u svijetu rada. Žene čine više od polovice ukupnog broja nezaposlenih, te su podložne različitim oblicima diskriminacije pri zapošljavanju i u radnim odnosima. Prema izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2012. godinu, najveći broj pritužbi, 58,5 posto odnosi se na radna i socijalna prava. Žene su u puno manjem broju radno aktivne, većinom rade u potplaćenim sektorima, najčešće rade u nesigurnim oblicima rada, kao što je agencijski rad, outsourcing i slično, diskriminirane su na razgovorima za posao temeljem trudnoće i majčinstva, često trpe uznemiravanje i spolno uznemiravanje na radnom mjestu na radnom mjestu, a upravo zbog straha i svog nesigurnog statusa ne usuđuju se koristiti mehanizme zaštite od diskriminacije. Danas više od 90 posto novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme. Daljnjom fleksibilizacijom i promoviranjem nesigurnih i privremenih oblika rada dodatno će se pogoršati položaj ženskog radništva te produbiti diskriminacija. Žene će se mahom naći u poziciji ekonomske ovisnosti, što pogoduje širenju ekonomskog nasilja nad ženama koje je već i sad veliki problem društva.

Kad si već spomenula rad na određeno, koji je zapravo postao pravilo, a ne iznimka, on se promjenama zakonodavstva nastoji još dodatno fleksibilizirati. Što to točno znači za radnice?

Ovo je veliki problem za žene. Institut ugovora o radu prema europskim direktivama, koje je implementirao i naš Zakon o radu, treba biti iznimka, no posljednjih je godina on postao pravilo i dominantan oblik rada. Očito je da se radi o zlouporabi, no predloženim izmjenama nije učinjeno ništa da bi se ta zlouporaba prevenirala i adekvatno sankcionirala, ako do nje dođe. Dapače, institut ugovora o radu na određeno dodatno se fleksibilizira i snaži novom legislativom. U okviru ovog instituta događaju se najveća kršenja radničkih prava, upravo zbog nesigurnog i ucjenjivog statusa radnika/ca. Umanjuje se mogućnost sindikalnog organiziranja, otežano je planiranje obitelji, ugovaranje kredita i slično. Bitno je spomenuti da je onaj institut sredstvo latentne diskriminacije žena. Kao što sam već naglasila, više od 90 posto novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme. Više od 70 posto žena zaposlenih na određeno vrijeme ima ugovor do godinu dana. Često rade u smjenama, noću, plaća im je niža od prosječne, te ne mogu ostvariti kredit. Nesigurne su, ucijenjene, bez zajamčenih radnih uvjeta, kažnjavane ako planiraju obitelj,  a inspekcija je tu neučinkovita. Najteži je položaj trudnice zaposlene na određeno vrijeme. Naime, poslodavac trudnicu nije dužan zadržati nakon što je istekao rok na koji je ugovor sklopljen, dok je radnici koja je zaposlena na neodređeno vrijeme zabranjeno otkazati Ugovor o radu za vrijeme trudnoće i korištenja rodiljnih i roditeljskih prava, iako je sad i to relativizirano (moguće je otkazati trudnici u slučaju likvidacije i stečaja). Od svih žena koje su na tržištu rada doživjele neki oblik spolne diskriminacije, čak 34,1 posto suočilo se s neprodužavanjem ugovora o radu, a 64 posto smatra da im je poslodavac uskratio produženje ugovora o radu jer su zatrudnjele ili koristile rodiljna/roditeljska prava. Ženska fronta zahtijeva da rad na određeno bude jasno i strogo reguliran i praćen preko efikasnih inspekcija rada te adekvatno kažnjen ako se zloupotrebljava od strane poslodavca. Zahtijevamo se da ugovor o radu na određeno nakon dvije godine automatizmom prijeđe u ugovor na neodređeno vrijeme. Također, bitno je ograničiti broj ugovora na određeno vrijeme po osobi te propisati maksimalne kvote radnika/ca koji/e rade na određeno kod jednog poslodavca, pojačati inspekcije rada. Osobito se zalažemo za to da se zabrani istek ugovora o radu na određeno vrijeme trudnici i roditelju na rodiljnom/roditeljskom dopustu/ za vrijeme dok se nalazi na tom dopustu.

U svom priopćenju Ženska fronta je navela iznimno opasnim i inzistiranje na outsourcingu kao nesigurnom obliku rada. Što je outsourcing i zbog čega je on opasan za radnice i radnike?

To je prijenos poduzeća, dijela poduzeća ili djelatnosti s jednog poslodavca na drugog, uslijed čega dolazi i do prijenosa ugovora o radu radnika/ca, koji/e rade kod tog poslodavca u djelatnosti koja se prenosi. Dakle, ukratko, odnosno pojava da se radnika ili radnicu iznajmi ili preseli iz jednog poduzeća drugom. Najčešće se radi o sekundarnim djelatnostima, poput usluga čišćenja i kuhanja u školama ili bolnicama. Tu je opet vidljiva feminizacija zanimanja i diskriminacija žena jer upravo takve poslove obavljaju žene, koje onda mahom imaju niže nadnice i rade u nesigurnim uvjetima rada. Outsourcingom se ugrožava sigurnost i prava radnika/ca, ugrožavaju se standardi usluge, pada kvaliteta poslovnog procesa, radnik/ca nema izbora nego seli automatski po nalogu poslodavca, često vrlo brzo kreće smanjivanja plaća i otkazi, a rad se vodi kao materijalni trošak. Ženska fronta smatra kako se jasno treba odrediti u kojim slučajevima se outsourcing smatra opravdanim, te ga ograničiti kad je u pitanju rad od javnog interesa.

Na štetu radnika i radnica mijenjat će se i odredbe o radnom vremenu, ministar rada Mirando Mrsić kazao je kako ćemo raditi mnogo duže od 8 sati. Štoviše, poručio je kako možemo zaboraviti na osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna’. Kakve će biti socijalne posljedice ukoliko se radno vrijeme produži?

Izmjenama ZOR-a znatno se fleksibilizira radno vrijeme. Ako zakon prođe, bit će moguće radniku/ci naložiti da radi i do 60 sati tjedno, s tim da prosjek rada tijekom 4 mjeseca ne smije biti veći od 48 sati tjedno. To znači da će radno vrijeme isključivo raspoređivati poslodavac, po svom nahođenju. Ovom izrazito fleksibilnom organizacijom očigledno se otvara prostor za zloupotrebu i manipulaciju. Smatramo da se pod krinkom preraspodjele radnog vremena krije prekovremeni rad koji nije adekvatno evidentiran niti plaćen, te je njegova svrha isključivo da učini radnika/cu jeftinijim/om. Novo radno vrijeme katastrofalno će se odraziti na osobni obiteljski život radnika i radnica s obzirom na to da neće moći planirati slobodno vrijeme, budući da će neprestano morati biti na raspolaganju poslodavcu. Jako je bitno napomenuti kako su opet žene tu u nepovoljnijem položaju zbog rodno uvjetovane raspodjele društvenih uloga i tradicionalnog tereta obiteljskih obveza i brige o djeci. Zahtijevamo da se ostavi maksimalni 40-satni radni tjedan i da se prekovremeni rad ograniči na 8 sati tjedno te da zloupotreba bude kažnjavana.

Dok Vlada tvrdi kako će Zakon o povremenim poslovima bitno utjecati na smanjenje broja zaposlenosti, Ženska fronta se tome oštro protivi smatrajući kako se taj zakon treba u potpunosti odbaciti. Zašto je to tako?

Nedavno je dakle izašao Nacrt prijedloga Zakona o povremenim poslovima, koji Ženska fronta smatra u cijelosti nepotrebnim i izrazito opasnim jer otvara prostor svim mogućim manipulacijama i kršenju ljudskih prava te na mala vrata nudi nesigurne oblike rada u ime konkurentnosti, fleksibilizacije i borbe protiv sive ekonomije. Ovaj zakon predstavlja udar na sustav radnih odnosa koji se dodatno slabi, te će poslužiti kao idealan poligon za izigravanje i izbjegavanje odredbi zaštitnih Zakona o radu, jer povremeni poslovi ne bi bili radni odnosi nego obvezni odnosi, uslijed čega bi bili lišeni zaštite iz radnog odnosa. Moglo bi doći do ukidanja klasičnih radna mjesta kako bi se na njima mogla uposliti jeftinija, povremena radna snaga. Ovakav rad omogućuje stvaranje nelojalne konkurencije, širi strah i nesigurnost radnika, snižava cijenu rada te smatramo kako bi povećao nezaposlenost, a ne snizio, no svakako ne bi doprinio borbi protiv sive ekonomije.  Također, treba naglasiti kako zakon posebno pogađa žensko radništvo s obzirom da se pod povremene poslove ‘manje gospodarske vrijednosti’ najčešće  ubrajaju kućanski poslovi i poslovi čišćenja koje mahom obavljaju žene, što se lako iščitava iz popisa ‘malih poslova’. Zakon o povremenim poslovima imao bi snažne negativne socijalne posljedice na već osiromašeno i obespravljeno radništvo, stoga snažno zahtijevamo da se on u potpunosti povuče.

Također se kreće i u mirovinsku reformu. Je li ona u ovom trenutku uopće potrebna Hrvatskoj?

Smatramo kako je neprihvatljiv prijedlog o povećanju dobi za umirovljenje na 67 godina, jer je očekivano trajanje životnog vijeka u RH manje nego u Zapadnoj Europi. Također, potrebno je uzeti u obzir da veliki broj žena zbog prihvaćanja nesigurnih radnih mjesta i dugogodišnjeg rada na određeno, ali i zbog preopterećenosti besplatnim njegovateljskim radom ne može ostvariti uvjete za punu mirovinu. Stoga zahtijevamo uvođenje jasnih zakonskih mjera koji služe kao kompenzacijski mehanizam za neplaćeni njegovateljski rad (skrb za djecu, starije, invalide itd). Također, zbog sve većeg broja umirovljenika i umirovljenica koji žive ispod ruba siromaštva, zahtijevamo uvođenje socijalne naknade za osobe starije od 65 godina koje nemaju mirovinu ili druge prihode potrebne za preživljavanje.  

Zašto mlada djevojka ne može dati pristanak na seks s odraslim muškarcem?

Počela sam spavati s odraslim muškarcima kada sam imala 13 godina.

Zanemarivana kod kuće i neprihvaćena u školi, pronašla sam utjehu u seksualnoj pažnji starijih muškaraca. Za razliku od dječaka mojih godina koji su mi se izrugivali u školi, stariji muškarci su bili dragi prema meni.  Za razliku od mog emocionalno distanciranog oca, stariji muškarci su mi pridavali pažnju.  Zapravo su me neki način manipulirali, ali bucmastoj, pažnje gladnoj tinejdžerici, to je sličilo na ljubav. Bila sam dio mnogih foruma s imenima kao ’13godišnjakinja sama kod kuće’ i satima se dopisivala i imala telefonski seks s muškarcima koji su me tamo pronašli.  ‘Hodala’  sam s muškarcima u dvadesetima i tridesetima s kojima bih se sastajala u kinu, online ili izlazeći na mjesta blizu fakulteta s mojih nekoliko maloljetnih prijateljica. Uporno sam tražila upravo takve veze. I zastrašujuće je koliko je malo odraslih muškaraca ikad reklo ne.

Nisam bila prisiljena. Pristala sam na sve te seksualne odnose u najosnovnijem smislu riječi. Ali donosila sam odluke koje emocionalno nisam bila u stanju donositi. To je razlog postojanja zakona o silovanju maloljetnica. Baš kao pijana osoba, maloljetna osoba nije istinski u stanju dati pravi pristanak.  

Svejedno, nedavno je Stacey Rambold, srednjoškolski učitelj osuđen na silovanje Cherice Morales, koja je kasnije počinila samoubojstvo. Osuđen je na samo 30 dana zatvora. Sudac je objasnio svoju odluku djelomično time da je slušao snimke izjave koje je dala Morales prije smrti i vjeruje da iako je bila problematična djevojka, imala je “jednaku količinu kontrole nad situacijom” kao Rambold. Sudac je također rekao da je Morales bila “starija od svoje kronološke dobi”.

Da, pročitali ste to dobro. ‘Problematična’ četrnaestogodišnjakinja koja je počinila samoubojstvo nakon tih događaja, imala je kontrolu nad situacijom s 49-godišnjim silovateljem. Ali ne brinite, jer ovo nije tipično silovanje na koje ljudi pomisle kada čuju tu riječ, prema riječima suca G. Todd Baugha, “nije to bilo nasilno silovanje, s fizičkim ozljedama, kao što vidite u filmovima”. Ipak je velikodušno dodao na kraju da je i to svejedno silovanje koje se nije trebalo dogoditi.

Dok sam istraživala za ovaj članak, pročitala sam mnoge komentare koji podupiru odluku suca na osnovu ideje da je četrnaestogodišnja žrtva pristala na seks sa svojim 49-godišnjim učiteljem.

“Skoro pa nema nikakvih informacija kakva je bila priroda odnosa, kako je počela, koliko je trajala, kako je djevojka doživljavala tu vezu,i sl. Ali svi znakovi upućuju na činjenicu da je to veza koja je održavana neko vrijeme i u kojoj je do seksa došlo sigurno tri puta, što dovodi do pitanja kolika je ona žrtva zapravo bila”, napisao je jedan komentator.

Činjenica jest da je 14-godišnja djevojka u stanju pristati na seks s 49-godišnjim muškarcem, ali nema emocionalne i mentalne zrelosti zaista dati pristanak.

Imala sam 25 godina kada sam shvatila da su svi muškarci s kojima sam spavala kao tinejdžerica bili pedofili.  Činilo mi se da pošto sam tražila tu vrstu pažnje, samim time sam bila potpuno spremna na nju. Koji tinejdžer ne misli da nije mentalno ili emocionalno sposoban za donošenje odluka? Mislila sam da sam odrasla osoba, iako kada gledam slike iz tog perioda života vidim dijete. Mislila sam da sam iznimka za te muškarce, djevojčica toliko napredna i zrela za svoje godine da je to nadilazilo društvene norme. Mislila sam da sam ‘starija od svoje kronološke dobi’.

Nikad mi nije palo na pamet da su me kao mladu, seksualno aktivnu tinejdžericu, muškarci s kojima sam bila u vezama, manipulirali, da su imali ideje i motive koje ja nisam bila u stanju vidjeti iz svoje dječje perspektive.

Jednom prilikom sam upoznala 28-godišnjaka online i otišla kod njega doma na ‘spoj’. Počeo me razodijevati skoro pa odmah, pristala sam na to jer sam mu se željela svidjeti i naš je seksualni susret završio grubim oralnim seksom tijekom kojeg sam se pokušavala osloboditi.  Kasnije mi nije bilo jasno zašto me nikad više nije nazvao, zašto nije htio biti moj dečko.

Bila sam dijete i stoga nisam bila u stanju vidjeti velike dijelove slagalice koje čine perspektivu potrebnu za razumijevanje odraslih situacija. Djeca mogu biti seksualna. Djeca mogu tražiti seksualnu pažnju. Ženska djeca već u ranoj dobi nauče kako manipulirati svojom seksualnosti s vrlo malo godina. Oni su međutim još uvijek djeca. I kao sva djeca, testiraju granice, granice koje odrasli trebaju postaviti i održavati.

Obrana Rambolda je bila da je već dovoljno izgubio u životu zbog te veze, svoju karijeru, svoj brak, te bio obilježen na internetu jer je slučaj bio medijski popraćen.

Što se mene tiče, provela sam desetljeće svog života boreći se s demonima nastalim djelomično zbog seksualne traume. Postala sam ovisna o drogama, rizičnom seksu i alkoholu. Još uvijek učim da postoje bolji načini dobivanja pažnje koji ne uključuju moje tijelo, te da moja seksualnost nije jedina stvar koja me čini vrijednom ljubavi i pažnje.

No ja sam iz svojih tinejdžerskih dana izašla živa, Cherice Morales nije bila te sreće.

Ono što smo i ja i ona trebali su bili jaki muški uzori u životu koji su trebali znati reći ‘nema šanse’ upucavanjima neke djevojčice. Nije bitno koliko je mlada djevojka, odgovornost odraslog muškarca je reći ne.

                                             Prevela i prilagodila Iva Butorac 

Upitna forma za diskriminatoran sadržaj

Nakon što se mjesecima, točnije, od samog dana kada su se potpisi za održavanje referenduma kojim bi se u Ustav RH unijela odredba kojom se brak definira kao zajednica jednog muškarca i jedne žene, upozoravalo da cilj te inicijative nije zaštita braka kakvim je on propisan Obiteljskim zakonom na ustavnoj razini, već da je to pokušaj legitimacije diskriminacije čitave LGBT zajednice, jučer smo konačno za to dobili i svu potrebnu potvrdu.

Naime, na naslovnici Večernjeg lista, jasno stoji izjava medijski najeksponiranije akterice inicijative U ime obitelji u kojoj tvrdi kako očekuje da će ministar Bauk ‘preispitati novi prijedlog Zakona o životnom partnerstvu’.  Ta je izjava, naravno, u potpunoj suprotnosti s onim što je Željka Markić izjavila 16. svibnja, a to je sljedeće: “Vi stalno stavljate fokus da se nekome nešto želi zabraniti; nije poanta u zabrani. Istina jest da je brak zajednica žene i muškarca. Zajednica ili veza dvoje ljudi istog spola, vi ju možete nazvati kako god želite.”

Što se promijenilo?  Referendum je održan i jedna četvrtina hrvatskih građana i građanki odlučila je poduprijeti inicijativu i omogućiti unošenje predložene odredbe u Ustav. Međutim, to nije jedino što su omogućili. Od trenutka objave rezultati omogućili su Željki Markić zaoštravanje retorike i pokazivanje pravog lica ove kampanje. Omogućili su padanje maski.

Interpretacija izlaznosti na referendum i samih rezultata koju pruža inicijativa U ime obitelji ne bi trebala čuditi nikoga jer je ona u potpunosti logična. Željka Markić u već spomenutom Večernjem listu tvrdi kako je zadovoljna postotkom izlaznosti na referendum budući da je ona samo oko pet posto manja, nego izlaznost na referendum o pristupanju Europskoj uniji unatoč tomu što je iza njega stajala mjesecima čitava državna struktura, Katolička crkva, ali i mediji. Doduše, gospođa Markić, zaboravlja tu spomenuti kako je za neizvještavanje iz stožera U ime obitelji, odgovorna upravo sama inicijativa koja je pokušala cenzurirati dio medija pa je onda ostala iznenađena kičmom i solidarnošću ostatka relevantinih medija. Doduše, to nije jedino čime je iznenađena. Iznenadilo ju je i, kaže, i to što su te tri nacionalne televizije, propustile poslovnu priliku – RTL i Nova Tv nisu iskoristile blagodati kapitalizma i njegova slobodna tržišta te nisu nastupile konkurentski, već su se zajedničkim snagama odlučile na bojkot građanske inicijative, nanoseći tako štetu, čemu drugom, no demokraciji u hrvatskom društvu, navodi Predrag Lucić u Novom Listu. Nadalje, brojku od 950 tisuća ljudi, Željka Markić sada izjednačava s brojem birača i biračica koji su omogućili mandat aktualnoj vladi te se s pravom pita, zašto je tolika brojka dovoljna za vođenje države, a nije dovoljna za izjašnjavanje o jednom jedinom pitanju.

Međutim, ono gdje gospođa Markić griješi jest pri davanju odgovora na to pitanje – ta brojka zaista jest dovoljna za izjašnjavanje o tom jednom jedinom pitanju. Pitanju čije joj je postavljanje omogućila Vlada, odnosno, Sabor. To je učinjeno i s odgovorom na to jedno jedino pitanje, s tim protumanjinskim ZA i manjinskim PROTIV 950 tisuća ljudi odgovorilo je na jedno jedino pitanje, a nije odgovorilo na sva skrivena pitanja ove inicijative; nije odgovorilo na pitanje o Zakonu o životnom partnerstvu pa čak niti na pitanje o ćirilici. Manipulativno i obmanjujuće korištenje  brojke od 950 tisuća ljudi za legitimaciju daljnih ciljeva ove inicijative samo je dodatni udarac gotovo nokautiranoj demokraciji  ove države. 

Nacrt prijedloga Zakona o životnom partnerstvu koji je u javnoj raspravi do 6. prosinca naime, nema nikakve veze s  onim što je Željka Markić proklamirala proteklih gotovo sedam mjeseci, on ne sadržava riječ brak i samim tim brojka od 950 tisuća ljudi nije legitimirala sve skrivene agende ove inicijative.   Željka Markić, stoga, uzaludno sada poručuje kako se nije glasalo samo za formu, već i za sadržaj.   Budući da je procijenila da će veći broj birača i biračica izaći na referendum i zaokružiti za ukoliko im bude prodavala priču (za koju, usput budi rečeno, ne znamo tko je doslovno kupio jer popis donatora nikada nije izašao u javnost) da šitite nešto, a ne oduzimaju nekome nešto drugo, ona se zaista odlučila za formu, a ne za sadržaj. Dok su pojedinci i pojedinke, ali i organizacije civilnog društva ujedinjeno tvrdile kako ovo pitanje Željka Markić predstavlja samo kao pitanje forme, a zapravo pokušava urediti, odnosno, ostaviti neuređenim sadržaj života pripadnika LGBT zajednice, Željka Markić uporno je to proglašavala neistinom.  Sada, kada je sve gotovo, pokušava nas prevesti žedne preko vode tvrdeći kako 950 tisuća ljudi ipak nije glasovalo samo kako bi ‘zacementiralo’ definiciju braka kao zajednicu muškarca i žene u Ustav, već kako bi ona, osobno, mogla utjecati na to što će stajati u Zakonu o životnom partnerstvu.

Da Katolička crkva, a tako i Hrvatska biskupska konferencija, nisu podupirali samo državne strukture pozivajući na glasanje za priključivanje Europskoj uniji, već i da svoju posvemašnju podršku pružaju liderici inicijative U ime obitelji, lako je iščitati iz riječi izgovorenih danas na konferenciji za novinare koju je sazvala sama HBK, točnije Komisija Iustita et pax. Koristeći se praktički istim riječima koje je dan prije izgovorila Željka Markić, HBK je pozvala Vladu da ‘preispita Zakon o životnom partnerstvu’. Njihovo viđenje pitanja forme i sadržaja poprilično je jasno izrečeno: ‘kao što su zajednice različite i prava trebaju biti različita’. Po kojem se ključu točno određuje sličnost i različitost zajednica, naravno, nije jasno. 

Odgovor vladajućih nije trebalo predugo čekati, barem u ovom slučaju, pa je tako ministrica Opačić za Novi list izjavila kako će prijedlog Zakona o životnom partnerstvu biti izglasan u Saboru. ‘Imamo dovoljno ruku da taj zakon izglasamo. Bez ikakvih promjena, to je naša politička odluka. Zakon će biti izglasan, a u Saboru može biti samo poboljšan’, izjavila je ministrica Opačić.

Ministar Bauk je, pak, za RTL Danas izjavio kako je i sam Ustavni sud rekao kako ishod referenduma ne smije utjecati na prava istospolnih zajednica. Baš kao i ostatak populacije čije je pamćenje makar malo dulje od onog zlatne ribice, ministar Bauk nije zaboravio već spomenute izjave Željke Markić iz svibnja napomenuvši kako se čini da je dotična u sukobu sama sa sobom.

Prijedlog poboljšanja Nacrta prijedloga Zakona o životnom partnerstvu jučer je u svojem priopćenju ponudilo udruženje Zagreb Pride koje traži mogućnost zajedničnog posvajanja za životne partnere, ali i omogućavanje sklapanja životnog partnerstva za heteroseksualne i raznospolne partnere.

 

 

 

Jordan, kraljevstvo izbjeglica

  Jordan je bio posve logičan izbor za moje prvo bliskoistočno putovanje, dugo priželjkivano. Za razliku od drugih bliskoistočnih zemalja, nema nikakvog prikupljanja papirologije i problema oko vize, a samo kretanje unutar zemlje krajnje je jednostavno. Dodatni plus je i činjenica da se radi o šarenom, otvorenijem društvu, pa sam znala da nije potrebno da za put pripremam tone odjeće u koju ću se zamatati. Sve su to praktične sitnice koje vam mogu pomoći pri orijentaciji u jordanskom vremenu i prostoru. Van toga, snažna motivacija za odlazak u Jordan postojala je upravo zbog raznolikog stanovništva te zemlje. Jordan sam uvijek doživljavala kao kraljevstvo izbjeglica, u što sam se dodatno uvjerila lutajući tjedan dana od juga do sjevera zemlje.

Između tri svijeta

 Kako uopće početi?

U četiri ujutro smo sletjeli u Aqabu, grad na samom jugu zemlje, na Crvenom moru. Vani je bilo trideset stupnjeva, zrak težak, uokolo aerodroma (na kojemu skoro pa i nije bilo živo duše) postavljena žičana ograda za koju sam kasnije doznala da označava granicu s Izraelom. Uhvatili smo taksi u kojem smo upoznali Mohammada, iskusnog taksistu, koji nas je, iako smo rekli kako želimo čim prije stići u Wadi Rum (Dolina Mjeseca), pustinju u kojoj smo rezervirali smještaj u kampu za prve dvije noći, prvo provozao centrom Aqabe. To se pokazalo kao sjajna ideja. Mohammad nam je objašnjavao kako ljudi stereotipno zamišljaju Jordan kao zatvorenu zemlju, a u Aqabi u pet ujutro u centru na svakom koraku sjede žene i muškarci, piju, jedu, pričaju, plešu. “Kada ljudi razmišljaju o Bliskom istoku, zamišljaju jednu zemlju, kao da uopće nisu svjesni da postoje granice i ogromne razlike između pojedinih država” objašnjava. Uvjerava nas da je Jordan siguran, da postoji dobra razina tolerancije prema strancima i njihovim običajima, i svaku drugu rečenicu završava sa ‘welcome’.  Aqaba je poseban grad upravo zbog činjenice da je neposredno okružuju tri granice – odmah na zapadu je granica s Izraelom, preko Crvenog mora jasno se vide svjetla Egipta, a istočno se nakon vrlo kratke vožnje nađete na granici sa Saudijskom Arabijom. Upravo je zato područje Aqabe posebna zona bez poreza, kako bi se potaknula trgovina i ekonomski iskoristio poseban položaj grada. Također, ako sletite u Aqabu, na licu mjesta dobivate besplatnu vizu (za razliku od sletanja u bilo koji drugi grad), pod uvjetom da ne napuštate Jordan, i da u roku mjesec dana letite natrag ponovno iz Aqabe.

 Mohammad nas vozi po uličicama centra, vani je još mrkli mrak, i kroz prozor u blizini vidim veliko svjetleće brdo. “To su svjetla Izraela”, govori Mohammad. Nešto u meni ukočilo se iznutra i oči mi ostaju fiskirane na svjetlima, koja već lagano ostaju za nama. Toliko sam blizu države o kojoj sam toliko čitala, odmah sam pomislila na blizinu Palestine, na blizinu svega… Znala sam da se svjetlima ne mogu približiti. Ne ovoga puta. Upitala sam Mohammada, jednog od rijetkih Jordanaca koje sam upoznala u Jordanu, je li ikada bio u Izraelu. “Nisam, nikada. Iako bih htio vidjeti Jeruzalem jednoga dana. Ali nije jednostavno. S druge strane, Izraelci svaki vikend dolaze u Aqabu na provod, zabavljaju se, bez ograničenja i problema. Izraelska vlada je problem, njihova vlada je grozna, jako loša”,  govori mi. Vani se redaju stabla palmi i svjetla malih dućana koji prodaju toplu kavu i čaj u svitanje zore. Nebo se lagano razvodnilo, iz mrtvačke crne u blijedu sivkasto – plavu. Mohammad nas je počastio crnim čajem i pokazao nam nekoliko debelih bilježnica. U svakoj su, na brojnim jezicima, zapisani dojmovi ljudi koji su se godinama izmjenjivali u Mohammadovom taksiju. Bilo ih je nevjerojatno puno i s njima je proputovao čitav svijet. Sam nikada nije mnogo putovao, pamti jedan izlet u Saudijsku Arabiju i putovanje na Tajland. Ali najviše putuje kroz lica koja gleda u retrovizoru, njihove priče o mjestima iz kojih dolaze, njihov jezik, trenutke koje dijele vozeći se po Jordanu. Bilježnice su njegov najveći ponos. Svjedočanstvo kako dobro radi svoj posao i trajna poveznica sa svim ljudima koje je upoznao. Ispijala sam čaj, već tada osjećajući koliko je divno ovo putovanje.{slika}

Dolina mjeseca i majka zvijezda

 S buđenjem jutra stigli smo u Wadi Rum. Razlila se žuta i narančasta po ogromnim stijenama sa svih strana okruženim pijeskom, beskrajnim livadama pijeska.  Oprostili smo se s Mohammadom i sjedili u malom dnevnom boravku u iščekivanju da dođe Atallah, voditelj beduinskog kampa u kojem smo odsjeli prve dvije noći. Njemu se nije previše žurilo, pa samo dobra dva – tri sata neispavani kljucali na kauču. U jednom trenutku je  u sobu uletjela žena u oskudnoj noćnoj opravi, iznenađeno zinula kad nas je ugledala, brzo opet zatvorila vrata i nestala u sekundi. Pomislila sam da mi se možda priviđa, ali oboje smo vidjeli taj prizor. Bila je to Atallina žena, koja valjda nije znala da ga čekamo u toj sobici. Nakon nekog vremena je napokon stigao i on, u dugoj bijeloj haljini, s palestinkom oko vrata i kožnim šlapama na nogama. Donio je crni čaj, jako zašećeren (beduinski viski) i odmah prešao na posao, nudeći nam razne ture po pustinji, nabrajajući što je sve uključeno, što nije, što nam je najbolje (a najbolje je, naravno, ono najskuplje). Već se bližilo podne i htjeli smo čim prije stići u kamp, malo se odmoriti i uživati u pustinji. Pristali smo jahati na devama do od sela do našeg kampa, ne razmišljajući previše da se bliži podne, sunce suvereno vlada nebom, i imamo jednu bocu vode. Došao je naš vodič s dvije deve. Atallin brat, dječak od kojih dvanaest, trinaest godina. Svakoga dana vodi grupe na devama do kampa, hodajući po četiri – pet sati po vrućini. Na prvu me osvojio – širok osmijeh, entuzijastičan i loš engleski, paradiranje na devi, ljubaznost. Deve su hodale neumorno, sedlo je nakon nekog vremena žuljalo, ali izdržali smo. Kad smo stigli u kamp, nigdje nije bilo žive duše. Ni beduina koji rade u njemu, ni ostalih turista. Naš mali vodič nas je odveo u veliku zajedničku prostoriju, posjeo na tanke madrace, nudio keksima, zasvirao nam koju, a onda ipak morao ići. Deve su ga čekale i jedva ih je natjerao da ponovno krenu na dugačak put. Čitavo popodne hodali smo po pijesku, penjali se po obližnjim stijenama, i u prosjeku svake dvije minute u potpunosti ostajali bez daha. Ima nešto nevjerojatno moćno u pustinjskom krajoliku, neko otvaranje vidika u beskraj, veličanstvo prirode koja čisti dušu kao snažna bura odjeću na sušilu, lišava svega suvišnog. Noć smo dočekali uz beduinsku pjesmu, zvijezde su se se rasule nebom u milijun pravaca. Sjetila sam se poruke koju mi je prije nekoliko godina poslao prijatelj iz Sirije; “U pustinji postoje zvijezde kakve još nisi vidjela”. I istina je. Odrastajući na selu, daleko od svjetala velegrada, blizu tamnog mora, mislila sam kako znam koliko veličanstveno izgledaju zvijezde prosute po nebu, ali pustinjsko nebo dodaje neku novu, meni nepoznatu dimenziju, novu svjetlucavu ljepotu. Šutjela sam i pila beduinski viski. Riječi su nekad suvišne, nedostojne, premalene da bi obgrlile veličinu trenutka.

 U takvoj je, uglavnom šutljivoj atmosferi, s velikim očima koje bježe svugdje, nastoje uhvatiti krajolik koji ih okružuje, protekao i drugi dan u Wadi Rumu. Naš vodič bio je beduin iz Saudijske Arabije, koji posljednjih 20 godina živi u Jordanu. Njegova obitelj i brojne beduinske obitelji izbjegle su iz Saudijske Arabije tada. Za njih tamo više nije bilo mjesta i slobode, objasnio mi je.  Mršav je, koža mu je tamna i suha, bore vidljive. Ima 23 godine, izgleda kao da mu je 40. Život u pustinji je takav, sunce i pijesak čine kožu starijom, a duh zrelijim. Ne izgleda samo starije, tako se i osjeća. Nikad se nije obrazovao, ali zna mnogo o životu, objašnjava nam. Nakon duge šetnje kroz kanjone, sjeli smo ispod jedne stijene kako bi ručali i malo odmorili. Ispitujem ga o životu u Jordanu. Rado priča sve i priča s posebnim žarom. “Da nema Palestinaca, Jordan bi bio mrtva zemlja. Mi smo ovdje u pustinji, ali Palestinci daju život Jordanu”, govori. Gotovo polovica jordanskog stanovništva je palestinsko. Njegovi prijatelji beduini uglavnom su iz Saudijske Arabije i Egipta, a rijetke su ‘izvorne’ beduinske obitelji koje još žive u Wadi Rumu, tek ih je šest.

 Čudna su ta pustinjska lutanja i beduinske priče. Prolaziš pokraj malih beduinskih šatora, u kojima su obitelji koje u pustinji žive već desetljećima i iz nje ne izlaze, vodom se opskrbljuju s obližnjeg izvora, uzgajaju ovce i deve, stranci ih ne zanimaju, s turistima ne komuniciraju (iako su sva djeca izuzetno ljubazna i kad vide strance mašu i pozdravljaju). S druge strane, nedaleko od tih šatora postoje kampovi koje beduini koji žive u Wadi Rum selu drže isključivo u turističke svrhe, i u kojima se navečer uz beduinsku pjesmu turiste pita što misle o nazivu za sljedeći kamp – je li bolje ‘Beduin Gold’ ili ‘Beduin Premium’ kamp. Obuzeo me na trenutak neki blagi osjećaj šizofrenije, brzog putovanja kroz paralelne svemire. No, kad zapravo razmislim o svemu, nema ničega iznenađujućeg u tome. Komercijalizacija svega je općeprisutna pojava i čemu uopće očekivati  da će beduin u kampu koji si rezervirao preko neta imati jedan zub, pjevati i živjeti od ljepote pustinje, da će pričati o zalascima sunca i pijesku pod prstima, a ne nuditi raznorazne aranžmane i večeru za 15 jordanskih dinara po osobi (120 kn). Na kraju krajeva, to ne narušava ljepotu zalaska sunca u pustinji, i sve one priče koje pokupiš usput, kao rajčice rasute na podu tržnice. Nastojiš sagledati čitavu priču, ali izabereš ono na što se želiš posebno fokusirati, što želiš zauvijek pamtiti.

Wadi Rum meni ostaje crveno-čokoladni pijesak, suhe i naborane ruke beduina, sunce razliveno po stijenama, eksplozija zvijezda, servis za čišćenje duše koji vodi majka priroda.

Svjetska čuda i Cortez

 Kratka vožnja busom dovela nas je nakon Wadi Ruma u Petru. Svjetsko čudo, grad isklesan u stijenama, sve sam to čitala odavno, pratila me još iz osnovne škole fotografija riznice iz knjige iz geografije. Ipak, nisam bila spremna za ono što me čekalo. Kuće, vrtovi, grobnice, vodovodni sustav, amfiteatar, samostan, sve isklesano u stijenama. Većina prije više od dvije tisuće godina, kada nije postojalo ni alata ni tehnologije koja postoji danas (ni približno). Čitav dan lutanja u Petri u sebi sam pjevala Youngovog Corteza ubojicu (but they built up with their bare hands what we still can’t do today…). Možda najimpresivnije mjesto koje sam u životu vidjela. Zapravo ne mogu puno više reći, jer se riječi gube na putu prema gore, prema vani. Ostat će mi u glavi ispijanje čaja od mente i promatranje ed-deira, grobnice u stijeni, isklesane visoko na vrhu brijega, poznate kao samostan, jer su u srednjem vijeku tamo obitavali redovnici. Ogromna građevina do koje vodi podosta velik uspon stepenicama isklesanima u brdu. Sat vremena sam samo promatrala razmišljajući koliko je napora, želje, upornosti, suradnje bilo potrebno za izgradnju nečega takvog. Kad smo mi zadnji puta uložili takav napor u nešto, jesmo li ikada?{slika}

Aman taman

Amman, glavni grad, oko četiri milijuna stanovnika, tri sata vožnje busom udaljen od Petre. Radovala sam se u malom busu, iščekujući ludilo, užurbanost, glasnoću, sve te otkucaje srca velikog grada. Koliko volim tišinu i mir, toliko se zaželim apsolutne suprotnosti. Dočekale su nas žute kućice stisnute jedna do druge, tisuće i tisuće njih, na svakom brdu. Tutnjava automobila, mnoštvo prolaznika na ulicama, trgovine začinima, Kentucky Fried Chicken, mali štandovi s brdom voća i prirodnim sokovima, reklame za Pepsi, prodavanje golubova, kokošiju, zečeva u kavezima nasred glavne ulice, pladnjevi na kojima ljudi nose lepinje i humus za marendu. Otišli smo do hostela koji u centru, na drugom katu zgrade, vodi grupa staraca koji puše i kartaju, a kat ispod je stara birtija (u kojoj sjedi pet –šest staraca)  s malim drvenim stolicama, jednom nargilom u kutu i slikom kralja na zidu (neizbježan detalj na zidovima diljem Ammana). Odmah sam se osjećala kao doma i krenuli smo u razgledavanje. Nasuprot hostela je Hashem, kultni restoran, u kojemu dvoje ljudi može jesti humusa i falafela do mile volje, popiti čaj od mente i račun neće bit veći od 4JD-a (oko 32 kn). U trgovini suvenirima upoznali smo prodavača koji je u Jordan doselio iz Egipta prije četiri godine. Pričao nam je o bubnjevima, gitarama, posebnim egipatskim pjesmama. “U Egiptu sam isto radio kao trgovac. Naučio sam ruski kroz razgovore s kupcima. Bilo je dosta Rusa, posao je cvjetao. Sad je sve drugačije, morao sam otići”, objašnjava. Ne prestaje pričati, kao da mu je potrebno da nam ispriča sve. Nije potrebno mnogo da čovjek shvati kako mu nedostaje dom. Postoji ona ista iskra koju sam vidjela na licima brojnih ‘pridošlica’ koje sam upoznala tijekom putovanja. Sjetila sam se Nerude; “Život je oproštaj. Živimo opraštajući se od svega i svakoga. Eh, kada bismo mogli sve te oproštaje nanizati na ogrlicu.”

 Da ih se može nanizati na ogrlicu, u Jordanu bi na svakom koraku sretali ljude pognutih glava, od silne težine ogrlica koje nose. Drugi dan smo upoznali Sirijca, koji se u Jordan doselio nedavno, ali na zidu sobe ima veliku sirijsku zastavu. “To je moj dom”, govori. Moje omiljeno mjesto u Ammanu postao je štand od kojih dva metra kvadratna. Na njemu otac i sin prodaju svježe voće i iscijeđene sokove (koji se u Ammanu piju naveliko i svi ih obožavaju, a posebno se ispija sok od bambusa). Štand se zove ‘Palestine juice’, i za 1JD možete kombinirati kakvo god voće želite, i koliko god ga želite u soku. Ljubaznost i prihvaćanje, osmijeh, snalaženje u životu i nametnutim okolnostima, sve to stane u ta dva metra kvadratna.  Predozirala sam se sokovima redovno i zadnji dan s tugom rekla prodavaču kako nas neće vidjeti barem još neko vrijeme. Vratit ću se. Po novi sok, novu priču, novi život.{slika}

 Još je mnogo toga što valja reći o Jordanu, o svim ovim mjestima, o svim licima koje sam susrela. Jordan, kraljevstvo sunca i pijeska, kraljevstvo izbjeglica, koji neki drugi pijesak, neko drugo sunce nose u očima. U Jordanu su pronašli utočište, a istovremeno – jordanska suradnja sa zapadnim silama  možda je samo produžila njihov put na povratku doma. Sve je malo bipolarno, sve je tužno i nostalgično, a opet sretno istovremeno. I nema konačnog rješenja, jednog odgovora, kako to obično i biva na Bliskom istoku.