Mladići kao saveznici u zaustavljanju nasilja

Konferencija pod nazivom “Mladići kao saveznici u zaustavljanju nasilja, aktivizmom do trasformacije maskuliniteta” održat će se od 13. do 15. studenoga 2013. godine na Jahorini (BiH) u hotelu Termag. Glavni organizator konferencije je CARE International Balkans, uz lokalne partnerske organizacije (sve udruge uključene u program su s područja Kosova, Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske).

Cilj projekta je izmijeniti stavove i ponašanja mladih muškaraca veznih uz rodno zasnovano u vršnjačko nasilje, te se isti trenutno provodi u više od 30 gradova u regiji, uključujući Sarajevo, Banja Luku, Zagreb, Mostar, Beograd, Kosovsku Mitrovicu i Prištinu, uz podršku resornih ministarstava, srednjiš škola te mladih ljudi i šire zajednice.

Na konferenciji će biti predstavljeni rezultati edukacija i djelovanja, te inovativni koncept rada. Od početka 2013. godine, održano je više od 1,000 radionica, koje je pohodilo više od 5,500 mladih ljudi. Unutar kampanje “Budi muško” organizirano je više od 700 događanja i u istoj je sudjelovalo više od 14,000 mladih djevojaka i mladića. Održano je i sedam ljetnih kampova u kojima su sudionici učili o nenasilnoj komunikaciji, vodstvu, zdravim načinima života i rodnoj ravnopravnosti.

Na stranicama udruge Status M možete saznati na koji način se i vi možete uključiti u ovaj projekt, a na Libeli čitajte o sarajevskoj konferenciji.

‘Pitanje smatram diskriminatornim, pa time i neustavnim’

Jutarnji list objavio je tekst poznate odvjetnice Vesne Alaburić o cijeloj umjetno stvorenoj zavrzlami oko uloge Ustavnog suda u pitanjima referenduma. Za Vesnu Alaburić stvar je vrlo jasna: “Za mene je nesporno da Ustavni sud ima pravo o ustavnosti referendumskog pitanja odlučiti i samoinicijativno, proprio motu, jer njegova obveza nadzora ustavnosti državnog referenduma svakako uključuje i nadzor nad sadržajem referendumskog pitanja”. U nastavku pročitajte cijeli tekst.

Ustavni zakon o Ustavnom sudu propisuje (čl. 95) da će Ustavni sud, koji je ovlašten i dužan nadzirati ustavnost i zakonitost državnog referenduma, na zahtjev Hrvatskog sabora utvrditi je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom. Ustavotvorac je, dakle, dostatno razborito predvidio moguću neustavnost referendumskog pitanja i utvrdio zaštitni mehanizam kako bi spriječio da putem državnog referenduma u Ustav uđe neustavna odredba, tj. da se narodna volja ne bi preobrazila u većinsku (samo)volju protivnu Ustavu.

S obzirom na žestinu javne rasprave i sve javno izražene kontroverze oko (ne)ustavnosti referendumskog pitanja o braku te dalekosežnost mogućih pravnih i inih posljedica referenduma, potpuno je neobjašnjivo zašto je Hrvatski sabor odbio podnijeti takav zahtjev Ustavnom sudu. To ne bi bila nikakva opstrukcija “narodne volje”, nego društveno odgovorno postupanje narodnih zastupnika – da prethodnu odluku o (ne)ustavnosti referendumskog pitanja zatraže od Ustavnoga suda kao jedinog tijela ovlaštenog za tumačenje Ustava i odlučivanje o ustavnosti.

Za mene je nesporno da Ustavni sud ima pravo o ustavnosti referendumskog pitanja odlučiti i samoinicijativno, proprio motu, jer njegova obveza nadzora ustavnosti državnog referenduma svakako uključuje i nadzor nad sadržajem referendumskog pitanja.

Pravno je pravilo da sve ono što neko državno tijelo može odlučiti proprio motu, svakako može učiniti i u povodu nečijeg prijedloga. Stoga je ne samo legitimna i opravdana, nego i legalna najava Iskoraka i Kontre da će takav prijedlog sami podnijeti Ustavnome sudu. Ustavni sud je u zadnje vrijeme donio nekoliko hrabrih i vrlo dobro obrazloženih odluka, kojima je iskazao visok stupanj društvene odgovornosti i senzibiliteta za zaštitu ljudskih prava, pa nije isključeno da će to učiniti i sada.

Ako Ustavni sud odluči razmotriti (ne)ustavnost referendumskog pitanja, bilo bi mudro da organizira i savjetodavnu raspravu (kakvu predviđa čl. 49 Ustavnog zakona), tijekom koje bi suprotstavljene strane i stručnjaci mogli iznijeti sve relevantne ustavno-pravne i činjenične argumente. Takva bi rasprava bila iznimno korisna za budućnost Hrvatske, ma kakva na kraju bila odluka Ustavnog suda.

Kao prilog toj in spe raspravi o meritumu iznijet ću nekoliko argumenata zbog kojih prijedlog da se brak u Ustavu definira kao životna zajednica muškarca i žene smatram diskriminatornim, pa time i neustavnim.

Predstavnici referendumske inicijative “U ime obitelji” tvrde, pozivajući se na određene međunarodne dokumente o ljudskim pravima i judikaturu sudova ovlaštenih za njihovu tumačenje, da gay brakovi nisu ljudsko pravo. Ta tvrdnja, međutim, nije točna ili je u najboljem slučaju samo djelomično točna.

Ponajprije, koncept “ljudskih prava” nije statičan. To je dinamičan koncept, koji stalno i ubrzano evoluira, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini. Ljudska prava i slobode zajamčene određenim međunarodnim dokumentima (primjerice, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima iz 1966. i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.) samo su dio šireg korpusa ljudskih prava koji obuhvaća i ljudska prava koja nisu njima izrijekom utvrđena, a koja su, primjerice, priznata u pojedinim državama.

Međunarodni dokumenti o ljudskim pravima nisu petrificirani “dekalozi”, nego se radi o “živim instrumentima” koji se, po naravi i logici stvari, proširuju, tumače i primjenjuju ovisno o promijenjenim društvenim uvjetima, shvaćanjima i potrebama te, što je posebice važno naglasiti, prevladavajućoj ustavno-pravnoj praksi u državama potpisnicama.

Nepobitna je činjenica da ni u jednom segmentu ljudskih prava nije zabilježena tako brza evolucija, na nacionalnoj i međunarodnoj razini, kao što je to na području ljudskih prava homoseksualnih osoba. Moglo bi se reći da je to set ljudskih prava trećeg milenija.

Do prije tridesetak godina homoseksualni odnosi bili su kriminalizirani u mnogim europskim državama, da bi se posljednjih desetak godina dogodila prava revolucija: od 2001. do danas već je 10 europskih država (Nizozemska, Belgija, Norveška, Španjolska, Švedska, Portugal, Island, Danska, Francuska i Engleska) legaliziralo istospolne brakove, u potpunosti ih izjednačivši s heteroseksualnim brakovima, a u mnogo drugih europskih država istospolne su zajednice pravno priznate i uživaju prava slična onima u braku.

Prava gay osoba nedvojbeno spadaju u ljudska prava, kako po praksi Europskoga suda za ljudska prava tako i po praksi nacionalnih sudova. Pravo na brak jedno je od tih prava, priznato barem u državama koje su ga legalizirale.

Kad je o Europskoj konvenciji i Europskom sudu za ljudska prava riječ, stvari su razmjerno jednostavne: ni Konvencija, pa posljedično ni Sud, ne obvezuju države članice Vijeća Europe da homoseksualnim osobama zajamče pravo na brak, ali im to i ne brane.

Članak 12 Europske konvencije, prema kojem “muškarci i žene u dobi za sklapanje braka imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj, u skladu s domaćim zakonima koji uređuju ostvarivanje tog prava”, ne opravdava nametanje obveze državama članicama da dopuste istospolne brakove zbog (a) načina na koji je taj članak jezično eksplicitno formuliran i (b) nepostojanja (zasad) prevladavajuće prakse europskih država po tom pitanju.

To je tumačenje ESLJP-a izraženo u presudi Schalk and Kopf v. Austria (2010.), na koju se inicijatori referenduma redovito pozivaju. Prema tome, države članice Vijeća Europe imaju pravo, ali ne i obvezu propisati da istospolni/istorodni parovi mogu sklapati brak.

{slika}

Znakovito je, međutim, da najnoviji europski dokument o ljudskim pravima – Povelja o temeljnim pravima EU iz 2000. godine uopće ne spominje spolove u kontekstu prava na brak i zasnivanje obitelji. Članak 9 glasi: “Pravo na brak i pravo na zasnivanje obitelji bit će zajamčeno u skladu s nacionalnim zakonima koji reguliraju ostvarivanje tih prava”.

Time su, smatram, širom otvorena vrata svim članicama Europske unije da urede brak kao zajednicu dva ljudska bića neovisno o njihovu spolu, odnosno rodnoj pripadnosti.

Spomenuta presuda ESLJP Schalk and Kopf iznimno je važna u kontekstu naše rasprave o neustavnosti referendumskog pitanja, jer je u njoj prvi put u svojoj praksi Sud utvrdio da istospolni parovi uživaju “obiteljski život” te da su u tom pogledu izjednačeni po pravima s heterospolnim parovima i uživaju istu (konvencijsku) zaštitu.

Vrijedi je citirati: “Sud primjećuje da se od 2001. godine /…/ u mnogim državama članicama zbila rapidna evolucija u društvenim stajalištima prema istospolnim parovima. Od tada je značajan broj država članica omogućio pravno priznanje istospolnim parovima. I određene odredbe prava EU također reflektiraju rastuću tendenciju da izraz ‘obitelj’ obuhvati i istospolne parove. U svjetlu te evolucije Sud smatra neprirodnim ustrajavati na stajalištu da, za razliku od heteroseksualnog para, istospolni par ne može uživati ‘obiteljski život’ u svrhe članka 8 (Konvencije).

Dakle, odnos podnositelja pritužbe, kohabitirajućeg istospolnog para koji živi u stabilnom de facto partnerstvu potpada pod izraz ‘obiteljski život’, kao što bi to bio i odnos heteroseksualnog para u istoj situaciji”.

Radi se o radikalnoj i znakovitoj evoluciji stajališta ESLJP, jer je do tada Sud odnose istospolnih partnera razmatrao isključivo u svjetlu prava na zaštitu njihove privatnosti (odnosno osobnog, privatnog života), a ne i njihova obiteljskog života. Citirano stajalište Suda obvezuje sve države članice i njihove sudove, uključujući i Hrvatsku i naš Ustavni sud.

Drugim riječima, možda to što imaju istospolni partneri i nije svugdje u Europi brak, ali je sasvim sigurno svugdje u Europi obitelj. Uzgred, u svjetlu te činjenice upravo je tragikomično da referendumska inicijativa nosi naziv “U ime obitelji”. To je u najmanju ruku zavaravajući naziv jer implicira da se referendum inicira i u ime istospolnih obitelji.

Dictum ESLJP o “obiteljskom životu” istospolnih parova ima krucijalno značenje za našu raspravu o ustavnosti referendumskog pitanja o braku. Hrvatski Ustav, naime, člankom 61, izrijekom utvrđuje da je upravo obitelj pod osobitom zaštitom države te da se brak, pravni odnosi u braku i izvanbračnoj zajednici uređuju zakonom. Poseban ustavno-pravni status i posebnu zaštitu uživa, dakle, samo obitelj kao takva, neovisno o njenim raznovrsnim pojavnim oblicima.

Hrvatski pravni sustav izrijekom poznaje tri oblika životnog zajedništva – bračnu heteroseksualnu zajednicu, izvanbračnu heteroseksualnu zajednicu i istospolnu zajednicu. S ustavno-pravnog aspekta, trenutno su sva ta tri oblika zajedništva izjednačena, ni jedan od njih ne uživa nikakav poseban ustavno-pravni status ili zaštitu i prepušteni su zakonskoj regulativi.

Referendumska inicijativa smjera, međutim, da jedan određeni oblik životnog zajedništva, brak, i to isključivo u njegovoj heteroseksualnoj varijanti, dobije poseban ustavno-pravni status time što bi bio definiran Ustavom. Tako bi samo jedan od tri danas pravno priznata oblika životnog zajedništva bio uzdignut na najvišu, ustavnu razinu.

Povlašteni ustavnopravni status jednog od tri danas pravno priznata oblika životnog zajedništva, kao temelja obitelji, nema nikakvog objektivnog, logičkog opravdanja.

Već i pukom definicijom samo jednog oblika životnog zajedništva u ustavnoj odredbi o obitelji, druge životne zajednice dva ljudska bića (izvanbračne, istospolne/istorodne) i na njima utemeljene obitelji bivaju diskriminirane. Kako je samorazumljivo da svaka odredba, da ne kažem svaka riječ, Ustava proizvodi brojne učinke, kako pravne, tako i socijalne, ekonomske, političke, kulturološke, psihološke pa i moralne, jasno je da bi time heteroseksualni brak i na njemu utemeljena obitelj uživali posebnu ustavnopravnu zaštitu, a time i povlašteni status u odnosu na druga dva danas pravno priznata oblika životnog zajedništva i druge obitelji.

A to bi objektivno, neovisno o namjerama inicijatora referenduma, neizbježno proizvodilo brojne diskriminirajuće učinke (pravne, ekonomske, socijalne, psihološke, moralne) na osobe koje žive u druga dva danas priznata oblika životnog zajedništva i druge obitelji. Posebice na djecu, što je u izravnoj suprotnosti s člankom 14 Ustava koji svakome jamči prava i slobode neovisno u njegovoj rasi, spolu, vjeri … ili drugim osobinama, u što zasigurno spada i seksualna orijentacija, odnosno rodna pripadnost ili bračni/izvanbračni status njihovih roditelja i/ili roditeljevih životnih partnera.

To bi bilo protivno i članku 35 Ustava koji svakome jamči štovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, jer teško da se može govoriti o jednakom “štovanju” svih priznatih oblika “obiteljskog života” ako se samo jedan oblik ustavnopravno privilegira na opisani način.

Najzad, to bi bilo protivno i članku 62 Ustava koji utvrđuje da država štiti materinstvo, djecu i mladež, te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život, jer teško da bi se moglo ustvrditi da bi spornom promjenom Ustava država na jednak način štitila djecu koja žive u obiteljima koje nisu utemeljene na bračnoj heteroseksualnoj zajednici, te stvarala socijalne, kulturne, odgojne, pa i materijalne uvjete kojima bi promicala ostvarivanje prava i te djece na dostojan život.

Hoće li Ustavni sud preuzeti svoj dio društvene odgovornosti, koju je Hrvatski sabor tako olako zanemario, i učiniti ono što bi se moralo učiniti – ispitati ustavnost referendumskog prijedloga? Odluči li to učiniti, uvjerena sam da će svaki sudac/sutkinja Ustavnoga suda nastojati donijeti odluku na koju ćemo biti ponosni i za desetak godina.

Uzgred, predloženu definiciju braka danas u Europi sadrže samo ustavi bivših socijalističkih zemalja (Srbije, Crne Gore, Bugarske, Mađarske, Poljske, Bjelorusije, Ukrajine, Litve…).

Žene Mediterana okupile su se u Sarajevu

Ovog je vikenda u Sarajevu održana međunarodna konferencija “Osnaživanje žena i civilnih društava Mediterana” u zajedničkoj organizaciji Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, Centra za transatlantske studije Univerziteta Johns Hopkins iz Washingtona i Američko-bosanske fondacije. Konferenciju je pratila i Libelina urednica Karmela Gajdek koja je na jednom od panela prezentirala i korištenje novih tegnologija i medija za aktivistički angažman.

Na dvodnevnoj konferenciji sudjelovali su gosti i gošće iz 15-tak zemalja a osnovni cilj bio je osnaživanje žena i mladih ljudi kao jedan od najsigurnijih načina za promoviranje održive stabilnosti u tranzicijskim zemljama, te promoviranje i jačanje transatlantske suradnje s državama Mediterana, te jačanje civilnog društva kroz politički i akademski dijalog.

Ministar za ljudska prava I izbjeglice Bosne I Hercegovine, Damir Ljubić prisutnima se obratio sljedećim riječima: “Ciјеlа idеја pаrlаmеntаrnе dеmоkrаciје pоčivа nа zаstupljеnоsti svih njеnih grаđаnа i građanki. Društvо bеz punоg učеšćа žеnа i muškaraca u svim sferama života је nеdеmоkrаtskо društvо. Izgrаdnjа suvrеmеnоg društvа ovisi i о žеnskim rаdnim spоsоbnоstima, njihоvim iskustvimа i stаvоvimа. Nеdоstаtаk rаvnоtеžе izmеđu društvеnоg utjecаја žеnа i muškаrаcа znаči rеdukciјu u mnоgim mоgućnоstimа svakog društvа. Kao što se navodi u izvještaju Svjetske banke iz 1999. godine, demokracija i ravnomjerna zastupljenost spolova garantira bolji ekonomski razvoj”.

“Ravnopravnost spolova je integralni dio sistema ljudskih prava i jedan od preduvjeta za demokraciju i socijalnu pravdu. Za sve zemlje koje se nalaze u tranzicijskom periodu, pa i za Bosnu i Hercegovinu kao državu koja se nalazi u tranzicijskom periodu i koja tek treba osnažiti svoj makroekonomski i financijski sistem bitno je istaknuti da kršenje ženskih ljudskih prava ima veoma ozbiljne ekonomske posljedice, kao i urušavanje sistema socijalne zaštite”, kazala je ovom prigodom direktorica Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine, Samra Filipović-Hadžiabdić.

{slika}

Hrvatsku je trebala predstavljati Dubravka Šimonović, Stalna Predstavnica RH pri OESS-u i UN-u u Beču koja se dugi niz bavi ljudskim pravima i pravima žena, no budući je bila spriječena doći, poslala je sljedeću poruku: “Izražavam iskreno žaljenje što ovaj put nisam u mogućnosti sudjelovati u radu konferencije. Nadam se da ću u budućnosti imati priliku uključiti se u rad nove  mreže koju planirate osnivati kao platformu za promicanje prava i osnaživanje žena i ženskih udruga u zemljama Jugoistočne Europe i Sjeverne Afrike. Ovo je prilika i za čestitku BiH na ratifikaciji Istanbulske konvencije od strane Parlamenta BiH i poziv svima ostalima državama prisutnim na ovoj Konferenciji da je čim prije ratificiraju, ako to još nisu  i primjenjuju standarde ove Konvencije”.

Tijekom Konferencije potpisana je i Deklaracije o suradnji institucionalnih mehanizama za rodna pitanja zemalja Mediteranske inicijative. Razgovore sa sudionicama konferencije čitajte uskoro na Libeli!

Prevencija seksualnog nasilja

Zadovoljstvo nam je što Vas možemo pozvati na trening za studente/ice odnosno volontere/ke, Prevencija seksualnog nasilja, koji provodi Ženska soba – Centar za seksualna prava.

Trening će se održati 22. studenog 2013. (od 10.00h – 17h) i 23. studenog 2013. (od 10.00h -17.00h) u Hotelu Palace, Trg J.J.Strossmayera 10, Zagreb.

Na treningu će se obrađivati teme rodno uvjetovanog nasilja, oblici i rasprostranjenost seksualnog nasilja, posljedice seksualnog nasilja, Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja u školama, oblici pomoći i zaštite te metodologija rada s mladima.

Trening će voditi Vukmanić Maja Rajter (prof. socijalne pedagogije), Antonija Hojt Ilić (prof. socijalne pedagogije) i Paula Zore (prof. povijesti i komparativne književnosti).

Nakon završenog treninga svaki volonter/ka će u suradnji s Ženskom sobom, provesti 2 radionice za mlade u srednjim školama u svojim lokalnim zajednicama. Sudionici/e će primiti potvrdu o završenom treningu i provedenim radionicama.

Poželjno je iskustvo u osmišljavanju i provedbi radionica, a prednost imaju oni s prebivalištem izvan Zagreba.

Trening je besplatan i obvezno je prisustvovanje tijekom cjelokupnog trajanja treninga. Trening se provodi u okviru programa kojeg financijski podupire Ministarstvo socijalne politike i mladih, a u suradnji sa Gradskim uredom za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom.

Rok za prijave je 12. studeni 2013.

Molimo Vas da nam do isteka roka putem e-maila (zenska.soba@zenskasoba.hr) pošaljete ispunjenu prijavnicu i životopis.

Prijavnicu možete preuzeti OVDJE!

Srdačan pozdrav,
Tim Ženske sobe

Minimalna plaća jedva je dovoljna za minimalan život

Većina nas je imala dva-tri loša posla.

Možda je to bio posao koji je jedva bio plaćen, gdje su se šefovi/ice ponašali/e kao tirani/ice, a satnica je bila prevelika i nepogodna. Možda smo za vrijeme srednje škole morali raditi u lokalnom butiku da uštedimo za kave, ili smo nakon faksa konobarili/e da platimo životne troškove.

No koliko od nas je moralo uzdržavati sebe potpuno – ili čak uzdržavati cijelu obitelj – na takvom ili sličnom poslu?

Puno ljudi mora raditi upravo to.

Zarade minimalac na nezahvalnom poslu koji je jedina vrsta njihovog prihoda.

A taj prihod je ekstremno nizak.

Minimalna plaća na federalnom nivou u SAD-u je 7.25 dolara po satu. To znači 15.080 godišnje za rad na puno radno vrijeme.

Minimalna plaća varira ovisno o državi u SAD-u, no većina država su odlučile ostati na dnu platne skale.

Jednostavno rečeno, minimalna plaća je preniska i takva je već predugo.

Zašto je minimalna plaća tako niska?

2007. godine federalni platni minimum je podignut prvi puta nakon desetljeća stagnacije.

To povećanje je bilo blago rečeno skromno i totalno nesposobno da se mjeri s intenzivnim povećanjem troškova energije i hrane u tih 10 godina.

A od tada?

Minimalac je ostao fiksiran na istoj stopi.

Mnogi/e radnici/e koji su zaposleni u restoranima, salonima za manikuru, autopraonicama i drugim uslužnim servisima su plaćeni još lošije.

Poslodavcima/kama dopušteno je da po zakonu plate ove radnike/ce manje od minimalca – smiješnim iznosom od 2.13 dolara po satu. Taj drugi minimalac (koji predstavlja minimalac od napojnica) nije podignut već 22 godine.

Istina, Akt o poštenim standardima rada nalaže da ako radnička totalna plaća (napojnice plus 2.13 dolara po satu) ne doseže federalni minimum, poslodavac/ka mora nadoknaditi razliku.

No to je mala utjeha kada je jasno da se ta razlika pokriva uglavnom iz napojnica koje ti/te isti/e zaposlenici/ice dobivaju.

Tko je tipičan/na radnik/ca na minimalcu?

To nisu osobe za koje biste mislile da jesu.

Nisu napušeni učenici/e srednje škole koji/e žele više love, ili postdiplomci/ke koji rade to dok čekaju prvu veliku filmsku ulogu.

Oni/e su prosječni odrasli ljudi s niskim primanjima, koji se bore za preživljavanje i skrb o svojoj obitelji od plaće koja jednostavno nije dovoljna za troškove koje nameće moderni život.

Štoviše, 88 posto radnika/ica na minimalcu su stariji od 20, a šokantno je da ih je čak trećina starija od 40 godina.

Još tužnije, ovi radnici/e na minimalcu priskrbljuju za pola ukupnog obiteljskog prihoda. To nisu poslovi sa strane koji se koriste da bi se zaradio džeparac za odmor. To su poslovi koje rade odrasli i njima pokušavaju financirati svoje živote.

Ekonomski institut nabrojao je ljudima stereotipe i stvarnost rada na pola radnog vremena:

–          stereotipi su da za minimalac rade teenageri/ice poslije škole, koji žive s roditeljima, a posao im treba za džeparac

–          stvarnost je da je prosječna dob radnika/ca koji rade za minimalac 35 godina, 88 posto njih je starije od 20 godina, 36 posto je starije od 40, u 56 posto slučajeva radi se o ženama, u 28 posto slučajeva ti radnici/e imaju djecu, 55 posto njih radi te poslove na puno radno vrijeme, a većini je taj minimalac pola mjesečnog prihoda

Koliko je zahtjevno preživjeti na minimalcu?

Uzmimo da je prosječan prihod radnika/ice na minimalcu 15.000 dolara na godinu, te 7.25 dolara po satu.

Ako živite u najskupljoj državi SAD-a – Havajima, morali biste raditi 175 sati tjedno da biste si platili dvosoban stan.

Naravno, to je nemoguće s obzirom na to da tjedan ima samo 168 sati.

Čak i u jeftinijem Illinoisu gdje je minimalac viši, 8.25 dolara po satu, a stanarine su niže – morali biste raditi 82 sata tjedno za plaćanje dvosobnog stana.

Ako si već ne možete priuštiti smještaj, možete li hranu?

Prema podatcima Ministarstva poljoprivrede SAD-a, troškovi zdrave prehrane za četveročlanu obitelj iznose između 146 i 289 dolara tjedno. No to znači kupovanje najjeftinijeg voća i povrća, te pomnog planiranja tjedna i pripremanja hrane doma.

Mnoge obitelji na minimalcu nemaju luksuz slobodnog vremena da to sve rade.

A ako oba roditelja rade, tko će se brinuti za djecu? Ustanove za brigu o djecu vjerojatno nisu opcija ako živite od minimalca.

Zaboravite na obitelj, slanje djece u školu u odjeći koja im paše, život u sigurnom susjedstvu s dobrim školama, svježu i zdravu hranu…

Da ne spominjem da minimalac nije dovoljan za plaćanje bolovanja, zdravstvenog osiguranja i mirovinskih fondova.

Zarađujete minimalac? Vjerojatno vam treba blagostanje.

Za radnike/ice na minimalcu gotovo je nemoguće preživjeti bez oslanjanja na federalne programe.

Kada ljudi koriste uvriježene rečenice poput “lijenih primatelja socijalne pomoći koji moraju pronaći posao”, uglavnom zaborave da mnogi koji primaju neki oblik državne pomoći imaju posao – ali plaća koju dobivaju jednostavno nije dovoljna za preživljavanje.

Velike korporacije poput Walmarta i McDonald’sa plaćaju tako niske plaće da njihovi zaposlenici/ice na puno radno vrijeme žive u siromaštvu i smiju primati pomoć u hrani kroz program zvani SNAP.

Ono što građani ne shvaćaju (ili se prave da ne shvaćaju) je da je najefikasniji način za smanjenje troškova vlade na program SNAP – upravo podizanje minimalne plaće.

Ako želimo da ljudi na minimalcu rade i priskrbljuju za sebe i svoju obitelj bez pomoći vlade, moramo im platiti plaću dovoljnu za život.

Je li minimalac povećan proporcionalno s inflacijom?

Naravno da ne.

1968. godine minimalna plaća je iznosila 1.60 dolara i bila je dovoljna da izdigne tročlanu obitelj iz siromaštva – i to samo s jednom plaćom.

Da je minimalac rastao proporcionalno s inflacijom tijekom godina, sada bi iznosio preko 10 dolara.

A ipak je ostao zaglavljen na 7.25 dolara po satu.

Dok su cijene osnovnih životnih potreba poput hrane i goriva dosegnule strop posljednjih godina, radnici/ice na minimalcu su zarobljeni zarađujući plaću koja bi im bila dovoljna samo prije nekoliko desetljeća.

Legislacija o minimalcu

Akt o poštenom minimalcu iz 2013. godine bi podigao minimalac na nacionalnoj razini na 10.10 dolara po satu do 2015. godine, tako da bi se u tri etape povećao za 95 centi. Također bi se povećao minimalac od napojnica na 70 posto punog iznosa.

Počevši od 2016., minimalac bi bio index za inflaciju – što znači da bi se podizao prema tome koliko bi se povećavali troškovi života u nadolazećim godinama.

Akt bi dao prijeko potrebnu povišicu za 30 milijuna ljudi. 56 posto njih su žene na minimalcu, a gotovo pola su obojeni/e radnici/e. Također bi povećanje imalo veliki značaj za roditelje 17 milijuna djece.

Uz to, povećanje minimalca od napojnica bi značilo veću jednakost žena u plaćama, jer su 71 posto radnica za napojnice žene. To čini podizanje minimalca feminističkim pitanjem, kao i pitanjem rada i siromaštva.

Ukratko, kada bi taj Akt prošao, stvorile bi se bolje šanse za radničke obitelji da se uzdržavaju na minimalcu.

Kako pomoći u podizanju minimalca?

Ako mislite da je to dobra ideja, niste sami.

Posljednje ankete su pokazale da dvije trećine Amerikanaca/ki podržava podizanje minimalca na 10 eura i prilagođavanja istoga prema troškovima života.

Polako, ali sigurno, stvari se počinju mijenjati – bilo to proširenje minimalca na one koji ga trenutno nemaju, ili povećavanje istoga u cijeloj državi – no postoji i dalje mnogo onih koji se protive podizanju minimalca, tvrdeći da postoje “bolji načini za pomoći siromašnima”, zbog pogrešnog mišljenja da će to naštetiti malim poslovima, dovesti do daljnje nezaposlenosti i izazvati ekonomsko gašenje.

Ekonomske studije su pokazale da je to kriva pretpostavka.

Vodeći se ekonomisti/kinje slažu da podizanjem minimalca se ne smanjuje nezaposlenost i da su ekonomske dobiti od toga puno veće od ekonomskih troškova.

Nadalje, više od dvije trećine  malih poduzetnika/ica podupire povećanje minimalca, te temeljenja istoga na životnim troškovima i inflaciji.

Posljednjih mjeseci neki koraci naprijed su učinjeni.

17. rujna ove godine, Ministarstvo rada SAD-a je najavilo povećanje zaštite od prekovremenog rada i bolje zakone o plaći za radnike/ice u kućnoj njezi.

Nakon gotovo četiri desetljeća nepravde, tim korakom će zakon biti primijenjen na dva milijuna američkih radnika/ica koji brinu o starijim i nemoćnim osobama u njihovim domovima. Ta mjera je prijeko potrebna, pošto je kućna njega jedna od najbrže rastućih grana.

U još jednom koraku naprijed, California je na tragu da uvede najveći minimalac do sad – 10 dolara po satu do kraja 2016. (trenutno je najviši minimalac u Washingtonu – 9.19 dolara po satu). Ako se to uvede, možda će potaknuti druge države za uvođenjem povećanja.

U Hrvatskoj nije ništa bolje nego u SAD-u. Prosječna neto plaća u RH za lipanj iznosila je 5.486,00 kn. Minimalna bruto plaća za razdoblje od 1.6.2013. do 31.12.2013. povećana je na 2.984,78 kn. Međutim, to povećanje nije ni približno dovoljno da bi se od toga živjelo.

Procjenjuje se da je iznos koji je potreban za osnovno zadovoljenje troškova i potreba obitelji 8.955 kuna. Čak 76 posto hrvatskih kućanstava ne raspolaže tim iznosom, pokazalo je istraživanja GfK o prihodima i troškovima hrvatskih kućanstava u 2012. godini.

U Hrvatskoj je blaga olakota okolnost što većina ljudi posjeduje svoju nekretninu, no čak i uz to su potrebne gotovo 3 minimalne plaće da bi se od njih pokrile sve životne potrebe. Istraživanje pokazuje također i da prosječna četveročlana obitelj u Hrvatskoj mjesečno u prosjeku ostvari 7.830 kuna prihoda, dok joj je za sve životne potrebe i troškove potrebno u prosjeku 11.130 kuna, dakle 3.300 kuna više od prihoda. Njihova bi primanja, da se nose sa životnim potrebama, trebala biti 73 posto veća nego sadašnja.

Po kupovnoj moći, Hrvatska je pri samom dnu u EU.

Podizanje minimalca će pomoći ekonomiji.

Pomoći će obiteljima u preživljavanju i zaštiti djece.

Pomoći će ljudima da zarade dovoljno i ne trebaju pomoć države da prežive.

I pomoći će ženama, ali i manjinama. 

Za shvatiti ovo, ne treba neka posebna pamet…

Prevela i prilagodila Ela Naranđa 

‘Ne znamo tko su naručitelji ovog referenduma, ali znamo tko su izvođači radova’

Nakon što je građanska inicijativa U ime obitelji zatražila da GONG, zbog navodne pristranosti, ne bude promatrač na referendumu o definiciji braka, i u GONG-u su potvrdili da neće sudjelovati jer su svoje stajalište već zauzeli.

Predstavnici sučeljenih strana gostovali su u HTV-ovom Dnevniku 3 i tom je prigodom izvršni direktor GONG-a postavio pitanje o financijskoj pozadini inicijative.

“Dakle, sjetimo se samo da je bivši premijer Sanader rekao da se izbori, odnosno novac koji je potreban – nabavlja ispod stola! Mi ne znamo ovdje tko je ovdje naručitelj ovog referenduma, znamo samo tko je izvođač radova, ali ne znamo tko je naručitelj”, istaknuo je Dragan Zelić, izvršni direktor GONG-a.

“Najveći doprinos našoj takozvanoj financijskoj pomoći su naši volonteri i volonterke, njihov rad. A što se tiče privatnih građana građanki te pravnih osoba, kao što smo i do sada, jer mi ne bismo ovdje bili da nismo sve radili sukladno Ustavu i sukladno zakonu, kada bude propisano zakonom i kako bude propisano zakonom, tako ćemo i mi objavljivati podatke”, odgovorio je Krešimir Planinić, odvjetnik građanske inicijative U ime obitelji.

Podsjetimo, građanska inicijativa U ime obitelji podnijela je jučer Državnom izbornom povjerenstvu (DIP) zahtjev za izuzeće GONG-a kao nepristranog promatrača na referendumu 1. prosinca, ocjenjujući da ta udruga provodi ‘anti-kampanju’ protiv referenduma.

Istodobno, Večernji list piše kako postoji mogućnost da se referendum ne održi. Ponovno bi se, naime, mogao oglasiti Ustavni sud i poništiti odluku Sabora o raspisivanju referenduma. Taj list doznaje da su ustavni suci i sutkinje zgroženi/e činjenicom da im se Sabor nije obratio i zatražio ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja.