Pomak prema boljoj regulaciji nasilja nad ženama u obitelji?

Novi Obiteljski zakon je izazvao brojne polemike i u javnosti i u struci. Mnogi su već ranije analizirali prijedlog novog OZ-a, no mi ćemo se ukratko osvrnuti na dijelove koji se izravno ili neizravno odnose na regulaciju nasilja nad ženama u obitelji.

Možemo reći kako je kroz povijest Vlada RH donošenjem i usvajanjem zakona i politika u području obiteljskog nasilja nad ženama poduzela ključne korake potrebne za suzbijanje tog problema (ZZNO, Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji, Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, Nacionalna politika za ravnopravnost spolova…).

S druge strane, većinom su feminističke nevladine udruge svojim akcijama u javnosti pridonijele postavljanju tog problema na dnevni red politika. Između državnih i nevladinih aktera se s vremenom razvila korektna suradnja koju je potrebno dodatno razvijati.

Većina vladinih aktivnosti do sada se smatra pozitivnim napretkom prema boljoj regulaciji problema obiteljskog nasilja nad ženama, no iako usvojeno, zakonodavstvo nailazi na poteškoće prilikom njegove primjene od strane ostalih državnih aktera.

Predmet naše analize je prijedlog novog Obiteljskog zakona u tezama koje se mogu izravno ili neizravno odnositi na zaštitu žena od nasilja u obitelji te pokušavamo uočiti koje su bitne promjene.

Ministarstvo socijalne politike i mladih je u svibnju 2013. izradilo teze za nacrt prijedloga Obiteljskog zakona i nacrt prijedloga iskaza za Obiteljski zakon, o kojima se zatim vodila javna rasprava.

Teze za nacrt prijedloga Obiteljskog zakona pod prvom točkom uređuju pitanja razvoda. Navodi se kako je potrebno “po uzoru na suvremene pravne sustave u Europi i svijetu uvesti nove mehanizme kojima se omogućuje individualni pristup svakoj obitelji u procesu promjene njezine strukture zbog činjenice razvoda ili prestanka životne zajednice djetetovih roditelja”. Cilj je, prema izjavi šefice radne skupine za izradu Prijedloga OZ Branke Rešetar: “poštivanje autonomije roditelja i njihovog ustavnog prava i slobode da samostalno odlučuju o odgoju djece s tim što će država nadzirati njihov dogovor na način da će ovjeravati ove planove roditeljske skrbi”.

Prioritet je edukacija i obavezno savjetovanje obitelji prije razvoda braka ili prestanka izvanbračne zajednice te pomicanje odgovornosti na roditelje koji bi sami ili uz stručnu pomoć države prilikom obaveznog savjetovanja i dobrovoljne medijacije uredili svoje odnose u obitelji. Cilj je spriječiti “nepromišljene i brze razvode brakova u kojima postoje maloljetna djeca. U skladu s tim, u tezama je navedeno kako se smatra potrebnim “na određeno vremensko razdoblje (6 mjeseci) onemogućiti razvod bračnim drugovima koji nisu postigli sporazum o pravnim posljedicama razvoda braka u odnosu na djecu. Ovo razdoblje također ima funkciju potaknuti bračne partnere/ice da potraže pomoć obiteljskog medijatora koji će im pomoći postići sporazum o planu o ostvarivanju roditeljske skrbi, a isto tako ih može potaknuti da potraže pomoć bračnog terapeuta/kinju radi prevladavanja bračne i partnerske krize”. Iz tog razloga se predlaže uvođenje dvaju novih instrumenata: obavezno savjetovanje prije pokretanja postupka za razvod braka i obiteljsku medijaciju.

{slika}

Predlaže se uvođenje obaveznog savjetovanja prije postupka razvoda i prije drugih sudskih postupaka u vezi s djecom pri čemu bi država trebala omogućiti (izvan)bračnim partnerima/icama stručnu pomoć prije pokretanja sudskih postupaka. Potrebno je najprije sporazumno odrediti individualne potrebe djece i roditelja i plan o roditeljskoj skrbi izvan sudskog postupka, da  bi potom u sudskom postupku te odredbe dobile snagu kao ovršna isprava.

Ako tijekom obaveznog savjetovanja ne bi došlo do sporazuma i plana o roditeljskoj skrbi između (izvan)bračnih partnera/ica, njih bi trebalo uputiti na predmedijacijski sastanak. Obiteljska medijacija bila bi učinkovit alternativni sustav rješavanja obiteljskih sporova i dolaska do sporazuma o planu o roditeljskoj skrbi, a morala bi biti moguća u svim stadijima sudskog postupka. “Uvodimo medijaciju kao jedan od postupaka za rješavanje konfliktnog razvoda i mehanizme za sankcioniranje manipulativnog roditelja” izjavila je ministrica socijalne politike i mladih, Milanka Opačić. Primjedbe na obiteljsku medijaciju odnose se prvenstveno na slučajeve u kojima se javlja obiteljsko nasilje. Prilikom takve situacije, krajnje je neprimjereno onemogućavanje pokretanja brakorazvodne parnice, jer se ne radi o lakomislenoj i brzoj odluci.

Komparativna iskustva ističu prednosti obiteljske medijacije za većinu obitelji (veća autonomnost odlučivanja sudionika medijacije, promicanje najboljeg interesa djeteta, smanjenje financijskih troškova sudskog postupka), no one se ne odnose na u slučajeve u kojima postoje elementi obiteljskog nasilja.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić u prijedlogu Obiteljskog zakona kazala da je upravo čl. 332 prijedloga Obiteljskog zakona o neprovođenju obiteljske medijacije u slučajevima obiteljskog nasilja nejasan te da je potrebno precizirati što čini dokaz o nasilju u obitelji. Njezina izjava jasno izražava stav o medijaciji: “Ovakva formulacija predstavlja potencijalnu opasnost za žrtve nasilja (koje su uglavnom žene, jer se radi o rodno uvjetovanom nasilju) koje žele napustiti zajednicu u kojoj su izložene nasilju odnosno razvesti se od nasilnika. Ukoliko se kao dokaz potreban za neprovođenje medijacije bude tražila pravomoćna sudska presuda o počinjenom nasilju, žrtva može biti stavljena u poziciju da mora čekati i više mjeseci, pa i koju godinu, prije nego brak iz kojeg želi izaći zbog nasilja bude razveden”.

{slika}

Dalje, pod trećom točkom teze za nacrt o Prijedlogu OZ-a se uređuju pitanja susreta i druženja s djecom. Naime, navodi se kako bi se “Roditelju koji ne stanuje s djetetom, za razliku od sadašnjih nedorečenih normativnih formulacija, zakonom izričito zajamčiti pravo i odrediti dužnost da ostvaruje osobne odnose s djetetom, a roditelj koji stanuje s djetetom treba imati jasnu zakonsku dužnost omogućiti i poticati ostvarivanje osobnih odnosa djeteta s odvojenim roditeljem”.

Takva formulacija je zaista upitna ukoliko se radi o slučaju obiteljskog nasilja, posebice u izrazito konfliktnim situacijama u kojima je roditelj štetan utjecaj za dijete, ali i opasnost za drugog roditelja, odnosno majku. Isto tako, nisu uzeti slučajevi u kojima dijete radi potonje situacije jednostavno odbija susret s roditeljem. Iz udruge B.a.b.e. smatraju da je kod uređivanja odredba o susretima i druženjima važno uočiti kako je teza o dužnosti poticanja ostvarivanja odnosa s djetetom, tj. dužnost roditelja (koji ne živi s djetetom) da ostvaruje osobne odnose s djetetom i dužnost roditelja (koji živi s djetetom) da potiče ostvarivanje osobnih odnosa s odvojenim roditeljem “vrlo  opasna i podložna različitim zlonamjernim konstrukcijama. Postoji realna opasnost da institucije, kada je situacija izrazito konfliktna, a same ne nalaze rješenje, ovakvom dijagnozom i kvalifikacijom strankama i djetetu nanesu ogromnu štetu”. Stoga smatramo kako je potrebno više razmisliti o interesu djeteta jer se ne može govoriti o tome da je poželjno poticati susrete djeteta s roditeljem koji je počinio nasilje u obitelji.

Zbog čega regulacija problema nasilja nad ženama u Hrvatskoj ne funkcionira bajno? Iako zakonodavni okvir postoji te se čini kako se Prijedlogom novog OZ želi napraviti pomak prema naprijed, implementacija normativnog okvira nije na visokoj razini. Jedan od razloga tog problema je i neravnopravni odnos između državnih i nevladinih aktera.

Bez nevladinih udruga je nemoguće potpuno funkcioniranje sustava koji se bavi regulacijom obiteljskog nasilja nad ženama jer su upravo nevladini akteri informatori i edukatori javnosti, izravna podrška žrtvama obiteljskog nasilja te poveznica između njih i dužnosnika koji pišu zakone u uredima i nisu uvijek svjesni događaja “na terenu”. Kočenje rada tih udruga, među koje ćemo ubrojiti i skloništa, savjetovališta i druge servise za pomoć ženama (zbog nedostatnih izvora financiranja, problema sakrivanja lokacije skloništa i sl.) jest velik kamen spoticanja u rješavanju problema obiteljskog nasilja.

Također, velika je zapreka nekoordiniranost u radu državnih tijela (te suradnja s nevladinim udrugama) te popratni sudski procesi koji traju godinama. Nedostatna je edukacija različitih struka (od policije, centara za socijalnu skrb itd.) u koju je nužno uložiti novac, vrijeme i stručnjake kako bi se efikasnost sustava povećala. Dok se ne poduzmu koraci koji će ozbiljno poraditi na konkretnoj implementaciji strategija, planova i zakona koji se tiču regulacije obiteljskog nasilja nad ženama, dotad će i dalje statistički podaci o žrtvama obiteljskog nasilja ukazivati na ozbiljan problem u hrvatskom društvu.

Novi Obiteljski zakon možda najavljuje revolucionarne promjene koje će napraviti značajan korak u rješavanju tog problema ali, s trenutnog gledišta koje ukazuje na  neke nelogičnosti novog zakona (koje očigledno neće biti izmijenjene), vrijeme će pokazati hoće li on funkcionirati u praksi.

 

Marš solidarnosti: Nepokoreni rad!

Društvo je unazad nekoliko godina suočeno s teškom ekonomskom krizom koja široke slojeve stanovništva dovodi na rub egzistencije. Vladajuće strukture, bile one nominalno na lijevoj, odnosno desnoj strani političkog spektra provode identičnu ekonomsku politiku na štetu radnika i u službi krupnog kapitala, ne pokazujući pritom da su u stanju riješiti društvene probleme.

Medijsko-politička oligarhija nas uvjerava da su radnici ti koji imaju prevelika prava, koji malo rade, a puno traže, koji koče poštene poduzetnike i dobrohotne investitore u nastojanju da zemlju povedu u kapitalistički raj. Kao rješenje kriznog stanja u društvu promovira se fleksibilizacija tržišta rada i štednja koja između ostalog podrazumijeva otpuštanje radnika iz javnog sektora, snižavanje plaća i mirovina te privatizaciju imovine u javnom vlasništvu što u konačnici vodi ka transferu društvenog bogatstva u ruke tzv. “elite”.

U očima poduzetnika i investitora, kao što to javni diskurs nalaže, problem nije višestruko dokumentirano i teško osporivo nepoštivanje Zakona o radu, već su problem mukom stečena radnička prava.

Pregledom nacrta novog Zakona o radu uviđa se da iza euforično proklamirane fleksibilnosti koja bi navodno trebala restrukturirati tržište rada i otvoriti prostor za nove investicije i radna mjesta, zapravo stoji zakonsko uporište za uništavanje postojećih radničkih prava. Predviđene zakonske regulative koje bi trebale biti most prema trajnijim oblicima zapošljavanja i omogućiti da radom ostvarimo dostojne uvjete života, u stvarnosti nam donose tek povećanu nesigurnost i besperspektivnost smanjujući stvarna radna prava putem fleksibilizacije radnog vremena, agencijskog rada, tzv. malih poslova, rada na pola radnog vremena i outsourcinga. Sve to na putu ka bijedi u starosti, feminizaciji siromaštva i privatizaciji javnih servisa koji tako postaju sve nedostupniji većini stanovništva izravno narušavajući kvalitetu života.

U situaciji u kojoj je u Hrvatskoj nezaposlenost dosegla preko 20 posto, među mladima preko 50 posto, mirovine mizerne, a minimalne plaće nedovoljne za goli opstanak, stambeno pitanje neriješeno, Vlada kao rješenje za rast standarda predlaže sveopću rasprodaju ekonomske supstance društva izraženu kroz uništavanje temeljne društvene infrastrukture: bolnice, obrazovanje i socijalna skrb predstavljaju se kao luksuz, a javna poduzeća kao žetoni za poker automate.

Pokažimo da možemo marširati solidarno i zajednički se usprotiviti politici koja nas pojedinačno i sustavno dovodi do lošeg života, siromaštva i razdvajanja!

Pridružite se Maršu solidarnosti koji organiziraju Mlade Antifašistkinje i Mladi Antifašisti Zagreba u suradnji sa svima vama.

Marš će se održati 16.11.2013. godine s početkom u 12 h na Trgu žrtava fašizma. Nakon marša, u prostorijama Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i Mladih antifašista i antifašistkinja Zagreba, u Hatzovoj 16, jede se grah, pije kuhano vino i sluša tribina na temu nepokorenog rada.

Svi u Vijeću Europe moraju izjednačiti prava gay parova

Grčki slučaj diskriminacije istospolnih parova, koji je stigao pred Europski sud za ljudska prava, odnio je veliku pobjedu za LGBT zajednicu diljem Europe. Sud je poslao jasnu poruku: Sve zemlje članice Vijeća Europe moraju zabraniti svaki oblik diskriminacije homoseksualnih osoba, piše Crol.hr

U slučajevima Vallianatos i Mylonas protiv Grčke te C.S. i drugi protiv Grčke u četvrtak je stigla presuda Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava da je Grčka prekršila Europsku konvenciju o ljudskim pravima time što je isključila istospolne parove iz civilnih zajednica, koje su u ovoj mediteranskoj zemlji ograničene isključivo na heteroseksualne parove, izvještava Crol.

Organizacije FIDH, ILGA-Europe, Međunarodna komisija pravnika/ica (ICJ), AIRE-Centre i Helenska liga za ljudska prava pozdravile su ovu odluku. 

‘Sve zemlje članice Vijeća Europe moraju zabraniti svaki oblik diskriminacije homoseksualnih osoba. Homoseksualni i heteroseksualni parovi koji se nalaze u stabilnoj vezi trebali bi imati koristi od zakonskog prepoznavanja svoje veze’, izjavio je predsjednik FIDH-a, Karim Lahidji, a prenosi ILGA-Europe.

‘Dvadeset dvije članice Vijeća Europe stvorile su pravni okvir za prepoznavanje istospolnih parova. Grčka mora izmijeniti svoj zakon kako bi se uskladila s Europskom konvencijom za ljudska prava’, dodao je Lahidji.

Izvršna direktorica ILGA-Europe, Evelyne Paradis, kazala je kako je Europski sud za ljudska prava potvrdio već usvojeno načelo da diskriminacija na temelju seksualne orijentacije krši Europsku konvenciju. ‘Sud je sada napravio još jedan iskorak time što je poručio da ako neka zemlja pruža zakonsko prepoznavanje izvanbračnih heteroseksualnih zajednica, tada mora isto to omogućiti i istospolnim parovima’, dodala je.

Stariji pravni savjetnik Međunarodne komisije pravnika, Livio Zilli, složio se s sa Sudom koji je ponovio da je ‘Konvencija živi instrument koji se tumači u suvremenim uvjetima’ te da je ‘država bila dužna prema Konvenciji voditi računa o društvenim zbivanjima, kao i o činjenici da ne postoji samo jedan put ili izbor kad su posrijedi ljudska prava na obitelj ili privatni život’.

Sud je donio odluku prema kojoj Grčka nije uspjela dostaviti dovoljno uvjerljive dokaze o isključivanju istospolnih parova iz zakona. Argument grčke vlade, da je glavni cilj zakona o izvanbračnim zajednicama zaštititi djecu nevjenčanih roditelja, nije se pokazao dovoljno uvjerljivim jer je stvarni cilj zakona, prema Sudu, prepoznavanje novog oblika obitelji – one izvanbračne. Stoga, isključivanje istospolnih parova izravno krši Konvenciju.

Grčka je u studenom 2008. usvojila zakon kojim je stvorila novu instituciju ‘civilnih zajednica’, alternativu braku. No, već se u prvom članku zakona navodi da zajednicu čine ‘dvije punoljetne fizičke osobe suprotnog spola’, iako je donošenju zakona prethodila javna rasprava u kojoj se predlagalo da se u zakon uvrste i osobe istog spola. Tada je u parlamentu grčki ministar pravosuđa govorio da se ‘istospolni parovi nikako ne smiju uvrstiti u zakon’. 

Slična se situacija odvija i u Hrvatskoj gdje je nedavno u javnu raspravu ušao predloženi nacrt Zakona o životnom partnerstvu kojim bi se pravni položaj istospolnih parova i obitelji uvelike poboljšao, dok se građani kroz nekoliko tjedana izjašnjavaju o izmjeni ustava na homofobnom referendumu o isključivoj definiciji braka.

‘U ime obitelji’ ne želi da GONG nadzire referendum

Inicijativa U ime obitelji podnijela je zahtjev Državnom izbornom povjerenstvu da se izuzme GONG-a kao nepristran promatrač na referendumu 1. prosinca.

“Budući da udruga GONG već duže vrijeme javno provodi svojevrsnu anti-kampanju protiv predmetnog referenduma, očito je da ista već sada i aktivno i pasivno utječe na buduće birače i biračice. Kako je anti-kampanja koju GONG provodi jednostrana i aktivistička, držimo da predstavlja zloupotrebu pozicije GONG-a u hrvatskom društvu i javnosti”, pojašnjavaju iz U ime obitelji.

Međutim, GONG uopće nije tražio dozvolu za promatranje regularnosti referenduma.

“GONG uopće nije tražio dozvolu za promatranje regularnosti referenduma pa je ovaj zahtjev inicijative ionako bespredmetan. Smatramo da nije potrebno da GONG nadgleda proces jer nema opasnosti da će biti zloupotreba”, rekla je pravna savjetnica GONG-a Vanja Škorić za 24sata.

Tko financira diskriminaciju i ugrožavanje ljudskih prava?

“Mi jesmo vrijednosno pristrani, odnosno jasno smo izrazili stav da ne podržavamo diskriminaciju LGBT osoba. GONG je dio Platforme 112 u kojoj su i druge udruge civilnog društva. To smo jasno više puta kazali”, dodala je.

Također je istaknula kako je referendumska legislativa jako problematična i puna rupa.

“Za razliku od izbora gdje stranke moraju podnijeti izvještaj o potrošenom novcu u kampanji, ovdje nema takve obveze. Koliko znam U ime obitelji je inicijativa, a ne udruga. Da su udruga, kao recimo GONG, morali bi podnijeti makar godišnje izvješće. Sporno je pitanje kako se njih tretira i tko su donatori u toj kampanji”, objašnjava Škorić.

Havaji ozakonili istospolne brakove

Dok se u Hrvatskoj vodi burna rasprava oko inicijative U ime obitelji i diskriminatornog referenduma kojem je cilj Ustavom definirati brak kao zajednicu isključivo žene i muškarca, havajski Predstavnički dom odobrio je u petak prijedlog zakona o ozakonjenu istospolnih brakova u toj otočnoj državi, popularnom odredištu za vjenčanja i medeni mjesec, a očekuje se da će ga Senat potvrditi idućeg tjedna.

Prijedlog zakona je odobren s 30 glasova za, 19 protiv i dva suzdržana, prenosi RTL.

Guverner Neil Abercrombie dao je naznake da će brzo potpisati zakon koji će dati pravo na sklapanje braka homoseksualnim parovima.

Time će Havaji postati 15. ili 16. američka država koja će dopustiti sklapanje istospolnih brakova, ovisno o tome kada će guverner Illinoisa potpisati nedavno usvojeni prijedlog zakona o istospolnim brakovima u toj državi.

Jedno sadržajno putovanje

Nakon prošlogodišnjeg slavljenja ženske snage putem superheroina, Vox Feminae festival svoje sedmo izdanje posvećuje mučenicama. Festival će biti održan od 14. do 19. studenog na brojnim lokacijama u centru Zagreba, a o ovogodišnjem smo programu popričali s jednom od organizatorica festivala,Gabrijelom Ivanov, iz udruge Prostor rodne i medijske kulture K-zona.

KP: Vox Feminae festival ove će godine biti održan sedmi put. Možeš li nas ukratko provesti kroz protekle godine s obzirom na kulturnu klimu u gradu Zagrebu, stanje nezavisne kulture, položaj neprofitnih udruga kao organizatora kulturnih događanja i, naravno, vidljivost ženskog stvaralaštva i pitanja roda u medijima i društvu?

G.I.: Huh, ovo pitanje mi često dođe na red. Dakle, festival je prve dvije godine bio u SC-u, zatim dvije godine u AKC Medika, a onda smo odlučile da hoćemo biti u centru grada, i svake godine to radimo u sve većem obimu. Glavni problem je što festival ne može rasti radi uvijek sličnih financijskih sredstava koje dobiva od donatora, a prostora za širenje i sve kvalitetniji program ima svake godine sve više, baš zbog toga jer se pitanje roda u kulturi, medijima i društvu razvija prilično živahno zadnjih godina. Primjerice, kad je VoxFeminae.net počinjao sa svojim radom 2006. nije bilo puno tema koje je mogao popratiti i o čemu bi mogao pisati, no sad ne samo da na dnevnoj bazi imamo dosta novih vijesti i tekstova, već postoje i srodni portali poput LibeleCroLa, a i mediji koji se šire bave društvenim i kulturnim temama, sve bolje kotiraju u pogledu broja tekstova koji su jednoj rodno osvještenoj osobi zanimljivi.

KP: Autorica je ovogodišnjeg festivalskog vizuala akademska animatorica i ilustratorica Tea Stražičić, čiji rad je odabran na natječaj za izradu vizualnog rješenja na temu mučenice. Kako je bio koncipiran taj natječaj i zašto su baš mučenice odabrane kao tema ovogodišnjeg festivala?

G.I.: Odlučili smo ići dijametralno suprotno u odnosu na prošlu godinu, kada je vizual tematizirao heroine. Vox Feminae aktivizmom kroz kulturu cijelo vrijeme gura svoju misiju, što neki nazivaju “light” verzijom feminizma, no svi smo u organizaciji jako svjesni nezahvalnog stanja i situacije u kojem se mnoge žene u regiji nalaze. Još uvijek ima jako puno obiteljskog nasilja, još uvijek postoji enorman broj žena koji je doživio i svakim danom doživljava seksualno i ekonomsko nasilje, te se želimo solidarizirati s njima na način na koji se ne govori puno o tome, posebice putem književnosti i filma. 

A zadatak natječaja za vizual bio je temi mučenice pristupiti kroz povijesno i društveno nasljeđe i više ili manje uspješne pokušaje odmicanja suvremene žene iz te uloge. Tu temu istražuje i izložba Milijane Babić Tražim posao koja će biti postavljena u Galeriji Nova, kao i knjiga Želimira Periša s kojim smo osmislile natječaj, a posebice film Jasmile Žbanić Za one koji ne mogu da govore.

Jasmila Žbanić, Za one koji ne mogu da govore

KP: Vox Feminae i ove godine promiče stvaralaštvo žena i problematizira pitanja roda kroz međunarodni filmski program. Zašto je baš filmska proizvodnja redovito u fokusu programa? Koje ćemo i kakve filmove moći vidjeti na festivalu? 

G.I.: Filmske priče znaju jasno i u kratkom roku jako dobro obraditi tematiku, što je onda publici i najprijemčljivije. Ove godine imamo osim recentnih naslova i dvije svojevrsne retrospektive američkog i francuskog pogleda na feminizam, tako da mislim i da će to biti jako zanimljivo publici za usporediti. Primjerice, imamo film o Simone de Beauvoir i Louise Weiss s fracuske strane, a Betty FriedmanKate Millett i Angelu Davis s američke. Uz već spomenutu premijeru filma Jasmile Žbanić, tu su između ostalog i noviji filmovi o transrodnosti (Bambi, Francuska), Jezik, rod i spol (Hrvatska) kao i interseksualnosti (Intersexion, Novi Zeland), a i zadnji film Mie Engberg, čije smo feminističke porno dnevnike gledali 2009. na Vox Feminae festivalu,Bellville Baby, za koji mislim da će biti prava poslastica u jednom kontemplativnom i romantičnijem tonu. 

Mia Engberg, Belleville Baby

KP: U ovogodišnjem fokusu je propitivanje feminističkih teorija i praksi, te načina na koji se međusobno isprepliću, podržavaju, uključuju i poništavaju. Na koji će način biti koncipirane diskusije i paneli na festivalu te koje goste i gošće možemo očekivati? 

G.I.: Imat ćemo tri bloka u kojem će svaka od inicijativa i/ili tema imati petnaestak minuta za svoje predstavljanje, a zatim će krenuti zajednička diskusija. Shvatile smo da nam nedostaje tog forumskog dijela gdje bi se umjetnice i aktivistkinje iz cijele regije mogle upoznati, razmijeniti iskustva i uspostaviti daljnje suradnje, te smo se radi toga  odlučile ove godine na takav pristup. Gošće dolaze iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Švedske, Velike Britanije, a tematizirat će se stvarno raznoliki aspekt aktivnosti kojima se živi, terenski feminizam bavi. Od feminističkih praksi žena sa invaliditetom, preko performantivnosti u feminizmu, japanskih ženskih supkultura, bolivarske revolucije, do rodne neravnopravnosti u glazbenim djelatnostima.

KP: Festival će ove godine zauzeti i nekoliko lokacija u gradu. Gdje će sve Vox feminae biti prisutan i u kojem obliku?

G.I.: Prva tri dan krećemo sa diskusijama i književnim predstavljanjima uMAMIKIC-u, Booksi, Galeriji Nova, knjižnici Bogdana Ogrizovića,Prostoru Do, a od nedjelje, 17, do utorka, 19, smo stacionirani u kinu Europa, u obje dvorane. Malo smo tanki s glazbom ove godine, no u petak nakon promocije knjige Do isteka zaliha Nore Verde u Prostoru Do bit će sad već tradicionalna Vox Feminae veselica uz bend U pol’ 9 kod Sabe, u subotu ćemo chillati navečer u BEERtiji, a ako budemo imali snage, u utorak 19. na završnom festivalskom danu, plesat ćemo u Funk clubu. Dakle recept je sličan onome kao kad se pripremate za jedno sadržajno putovanje: red promišljanja, red čitanja, red gledanja pa za kraj red zabave.