Malala će dobiti počasno kanadsko državljanstvo

Kanadska vlada najavila je da će u srijedu dati mladoj Pakistanki Malali Jusufzai počasno državljanstvo, prenose svjetski mediji.

Dajući Malali počasno državljanstvo, Kanada želi pozdraviti hrabrost 16-ogodišnje Pakistanke koja je postala međunarodni simbol borbe za obrazovanje djevojaka, suprotstavljajući se talibanskoj represiji.

Malala Jusufzai postat će time dio elitne skupine od samo nekoliko stranaca koji su dobili tu čast u Kanadi, a među kojima se nalaze Nelson Mandela i Dalaj-lama.

Mlada Pakistanska slovila je za jednu od kandidatkinja za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir, koju na kraju nije dobila, ali je ovjenčana nagradom Saharov Europskog parlamenta.

Malala Yousafzai je zadivila svijet svojom borbom za pravo žena na obrazovanje i slobodu u dijelu Pakistana gdje su talibani zabranili djevojčicama pohađanje škole. Ona je svoju borbu započela u dobi od 11 godina kada je počela pisati blog pod pseudonimom.

Početkom listopada Malala je dobila i nagradu Ane Politkovskaye, koju dodjeljuje međunarodna organizacija za pomoć ženama koje se bore za ljudska prava u zonama konflikta RaW in WAR (Reach All Women in War).

Malala je ustrijeljena u glavu i vrat u listopadu prošle godine dok je sjedila s kolegama u školskom autobusu u kojem se s ostalim učenicima vozila kući nakon jutarnje nastave u Mingori, djelu Pakistana, gdje je vojska izvela velike operacije 2009. kako bi slomila pobunu talibana.

Šest dana kasnije, s prostrijelnim ranama na ramenu i na glavi, prevezena u bolnicu u Birminghamu, specijaliziranu za liječenje britanskih vojnika u Afganistanu. Talibani su još prije najavili da je djevojčica na njihovoj ‘listi za odstrel’ zato jer ‘zagovara svjetovnu vlast’.

Malala danas živi u Birminghamu u Engleskoj. I dalje je izložena prijetnjama talibana.

‘Zakoni se donose u korist poslodavaca, a ne radništva’

Petstotinjak sindikalaca i sindikalistkinja okupilo se jutros ispred Ministarstva rada i mirovinskog sustava na prosvjedu protiv izmjena Zakona o radu (ZOR) u organizaciji Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS).

Pod parolom Zar opet robovi? Ne! čelnici SSSH-a Mladen Novosel i NHS-a Krešimir Sever doveli su prosvjednu povorku sastavljenu od sindikalnih povjerenika/ica pred zgradu Ministarstva gdje su glasnim zviždanjem izrazili nezadovoljstvo predloženim izmjenama ZOR-a kojima se uvodi daljnja fleksibilizacija radnih odnosa i smanjuju radnička prava.

“Ovo je sve, samo ne socijaldemokracija, izdali ste radnike. Robovi su u Rimu imali više prava nego što ćemo imati mi ako ovo prođe”, izjavio je sindikalist Sever pred okupljenim prosvjednicima/ama, prenosi rtl.hr.

‘Zakoni se donose u korist poslodavaca’

Sindikati ne prihvaćaju uvođenje financijski uvjetovanog otkaza, kao ni izmjene u reguliranju otpremnina, te traže pojednostavljenje odredbi o rasporedu radnog vremena i zadržavanje dosadašnjih odredbi o sudskom raskidu radnog odnosa.

“Na današnjem prosvjedu upozorenja još jednom ćemo Mrsiću uručiti naše zahtjeve, a to mu je zadnja prilika da shvati da njegov prijedlog izmjena ZOR-a nije u korist radnika/ca i građana/ki, već isključivo u korist pojedinih interesnih skupina. To su, prije svega, poslodavci koji ne poštuju zakone i financijske institucije koje konstantno pritišću našu Vladu i Vlade cijele Europe da snižavaju radnička prava”, rekao je Novosel.

Prosvjednici nose sindikalne zastave SSSH-a i NHS-a te parole Financijski otkaz – nož u leđa radnicima, Očuvanje ZOR-a = očuvanje radnih mjesta i Bolje Pravilnik o radu nego financijski otkaz.

{slika}

Najveće opasnosti novog Zakona o radu

Podsjetimo, Ženska fronta za radna i socijalna prava prošli je tjedan istaknula šest najopasnijih promjena koje donosi novi Zakon o radu.

Ženska fronta za radna i socijalna prava traži kodifikaciju radnog zakonodavstva u jedinstveni zakon te predlaže odbacivanje onih dijelova zakona koji direktno smanjuju i krše osnovna radnička prava – na zasluženi dnevni i godišnji odmor, sigurnost na radnom mjestu, plaću, pravo na zaštitu od diskriminacije, pravo na sindikalno organiziranje, zaštitu od prisilnih oblika rada itd. Izdvajamo najopasnije tendencije koje nam donose nove izmjene ZOR-a i Zakona o mirovinskom osiguranju:

1. Rad na određeno treba biti jasno reguliran i kontroliran posredstvom efikasnih inspekcija te adekvatno kažnjen ukoliko ga poslodavac zloupotrebljava. Ovaj tip rada, koji je posljednjih godina postao pravilo, novim legislativama čini radna mjesta nesigurnima, cijenu rada nižom te produbljuje rodnu diskriminaciju na tržištu rada. Njime se umanjuje mogućnost sindikalnog organiziranja i djelovanja te je, radi nesigurne prirode rada na određeno, radnicama i radnicima otežano planiranje obitelji, ugovaranje kredita i slično. Stoga, zahtijevamo da  ugovor o radu na određeno automatizmom, nakon dvije godine prelazi u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da se ograniči broj ugovora na određeno vrijeme i po osobi te da se propišu maksimalne kvote radnika/ca zaposlenih na određeno vrijeme unutar jednog poduzeća (deset posto za rad na određeno i agencijski rad), pojačaju inspekcije rada i njihovi mandati, da se trudnicama zabrani istek ugovora na određeno, kao i ženama tijekom rodiljnog/roditeljskog dopusta, uključujući i istek godine dana po povratku s takvog dopusta.

 2. Jedan od nesigurnih oblika rada je i outsourcing (prijenos ugovora o radu). Zahtijevamo da se jasno definira u kojim se slučajevima outsourcing smatra opravdanim, s tim da se ograniči u djelatnostima od javnog interesa, te zajamči zadržavanje prenesenih prava radnika i radnica kolektivnim ugovorima. Takve poslove najčešće obavljaju žene koje mahom imaju niže nadnice te rade u nesigurnim uvjetima.

3. Agencijski rad dodatno osnažuje nesigurne oblike rada jer privremeno zapošljavanje nije zakonom pojmovno određeno ili ograničeno na izvanredne slučajeve povećanog opsega rada, određene sezonske poslove, slučajeve zamjene privremeno odsutnog radnika/ice, čime je otvoren prostor za privremeno zapošljavanje na uobičajenim redovnim radnim mjestima. Zakonodavac, također, nije predvidio nikakve mehanizme zaštite radnika/ica zaposlenih preko agencija pa su zlouporabe, ucjene i kršenja radničkih prava uglavnom pravilo. Slične posljedice mogu uslijediti i iz drugih oblika povremenog i privremenog rada, poput vaučer-rada.

 4. Izmjenama ZOR-a fleksibilizira se i radno vrijeme – pod krinkom preraspodjele radnog vremena na mala se vrata uvodi prekovremeni rad koji nije adekvatno plaćen, a kroz primjer sezonskog rada legalizira se i prekovremeni rad od 60 sati tjedno. Zahtijevamo da se zakonom utvrdi maksimalni četrdesetosatni radni tjedan, a da se prekovremeni rad ograniči na osam sati tjedno, uz poštovanje radnog dana od 0 do 24 sata.

5. Zakon o radu mora konkretno definirati što spada pod diskriminaciju i uznemiravanje na radnom mjestu i pripisati adekvatnu kaznu počiniteljima. Za poslodavca bi se ovaj prekršaj trebao klasificirati kao najteža vrsta prekršaja pa bi se zato i sankcije trebale pooštriti.

6. Smatramo da je potpuno neprihvatljiv prijedlog o povećanju dobi za umirovljenje na 67 godina, pogotovo kada uzmemo u obzir da veliki broj žena radi prihvaćanja nesigurnih radnih mjesta i dugogodišnjeg rada na određeno, ali i zbog preopterećenosti besplatnim njegovateljskim radom, ne može ispuniti nerealne uvjete za punu mirovinu. Stoga, zahtijevamo uvođenje creditinga, odnosno jasnih zakonskih mjera koje služe kao kompenzacijski mehanizam u izračunu mirovine za one ljude koji su dio vremena proveli baveći se neplaćenim njegovateljskim radom (skrb za djecu, invalide, starije itd.). Odlučujemo se založiti i za odvojene zakone o javnom mirovinskom osiguranju međugeneracijske solidarnosti kao temelju mirovinskog sustava te drugih dodatnih oblika mirovinske štednje i osiguranja.

Zbog sve većeg broja umirovljenika i umirovljenica koji žive ispod ruba siromaštva, zahtijevamo uvođenje socijalne naknade za osobe starije od 65 godina koje nemaju mirovinu ili druge prihode potrebne za preživljavanje.

Ženska fronta za radna i socijalna prava najavljuje kako će aktivno pratiti procese vezane za redefiniranje radnog i socijalnog zakonodavstva, te organizirati niz akcija kako bi javnost pobliže upoznala s negativnim tendencijama ovih reformi i specifičnostima koje prvenstveno utječu na žensko radništvo i mlade.

Hrvatska sakupila potpise

Inicijativa Temeljni dohodak Hrvatska objavila je kako je Hrvatska prva država u Europi koja je skupila propisani broj potpisa, odnosno prikupljeno je više od 9.000 potpisa. Naime, da bi se o ovoj inicijativi raspravljalo u Europskoj komisiji u čitavoj Europskoj uniji, do 14. siječnja 2014. potrebno je prikupiti milijun potpisa, a svaka država članica ima određenu minimalnu kvotu koju je potrebno prikupiti.

Cilj ove inicijative jest prisiliti države članice Europske unije da svojim građanima isplaćuju bezuvjetni minimalni dohodak, odnosno mjesečni iznos koji bi država isplaćivala svakom građaninu kako bi ga zaštitila od nezaposlenosti i siromaštva. O brojnim pitanjima i nedoumicama vezano uz bezuvjetni temeljni dohodak možete čitati na web stranicama hrvatske inicijative

{slika}

{slika} Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu sa Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije.

Moj cilj je da ljudi stanu i razmisle

Povodom izlaska njezine nove knjige poezije “O vječnosti i drugim neprilikama”, porazgovarali smo s autoricom, Kristinom Posilović, o samoj zbirci i pitanju ženskog pisma.

Možeš li izdvojiti jednu pjesmu koja bi mogla okarakterizirati knjigu i ukratko pojasniti o čemu se radi?

Kako je “O vječnosti i drugim neprilikama” pisana slojevito, teško je izdvojiti jedan dio. Slušatelju/slušateljici potreban je kontakt sa svim pjesmama da bi shvatio/shvatila bit. Imaju naraciju i izrazito su povezane. Drugi dio knjige je pisan u prozi te to olakšava mojim čitateljicama/ima koji ne čitaju puno poeziju u svom čitateljskom životu da lakše prate knjigu, baš radi te naracije. To su moji zaokreti prema prozi koja će se događati u budućnosti.

Kako se je dogodio taj zaokret k prozi, s obzirom da si do sada prvenstveno pisala poeziju?

Prošle sam godine napisala knjigu i željela sam da govori o vječnosti, ali, nisam znala kako to napraviti. Nisam željela da bude pretenciozno (u negativnom smislu) i dugo sam radila na konceptu. Napisala sam prvi dio knjige, klasične pjesme, koje idu u redovima, i onda mi je nekako sama od sebe došla ideja. Već imam neke ideje o pisanju romana. I kao, mogla bih jednostavno napraviti taj koncept da ja sama sebi objasnim pojam vječnosti kroz model slojeva i redova, putovanje na druge planete, zamrzavanje ispod površine jezera. Takav je način pisanja došao sam od sebe. Kada sam iskristalizirala što je za mene vječnost i kako bih ja to željela predstaviti, jednostavno je, kao po nekakvoj matematičkoj formuli, sve krenulo. Sve je dobilo svoje mjesto – jezero, slojevi ispod površine, rečenice su postale slojevi itd.

Sada, s određenim godinama rada iza sebe i pet zbirki, primjećuješ li liniju svog rasta?

Mislim da mogu biti samokritična prema svojim zbirkama. Prva, Agara, koja je izdana 2005. godine, nastala je u vrijeme moje srednje škole. Tada me izuzetno zaokupljalo pitanje ženskosti i se ona bavi konceptom ženstvenosti u religijskom smislu. Druga knjiga, naziva pHI Odessa, čisto je eksperimentiranje s dramom. U trećoj knjizi, naziva Barcelona, dotičem se hermetičkog individualizma te nakon nje slijedi i četvrta zbirka, Cant Azzura i minimaliziranje jezičnog stila. Ako to mogu i smijem reći za svoju poeziju, rekla bih da napredujem. Reduciram i minimaliziram jezični izraz, bez suvišnih elemenata. Mislim da je ova zbirka prohodnija i može se približiti ljudima koji uglavnom ne čitaju poeziju. Moram napomenuti da je putovanje čest motiv mojih zbirki.

Koliko je “ženstvenost” ili “žensko pismo” izraženo u tvojem radu?

Zapravo jako puno puta pišem u muškom rodu. Polovično druga, treća i četvrta su u muškom rodu, Agara je u ženskom. Volim koketirati, mijenjati lica, subjekte. Jedan kolega je rekao da pronalazi elemente androgenosti u mojoj poeziji. Ja ih ne vidim, eventualno u Barceloni. Agara je definitivno najviše “ženska” s preispitivanjem koncepta ženskosti u religijskom, čak i biblijskom smislu. Teme koje se pojavljuju kroz druge zbirke imaju gotovo isključivo muški glas, ali se sve tiču nasilja. Pišem o nasilju nad ženama i djecom, nasilju u ratu. Zadnje dvije zbirke su u velikoj mjeri koncentrirane na nasilje, ali se to tek na drugu vidi. Moraš nešto pročitati više puta da shvatiš koliko je očito. Moj cilj je da ljudi stanu i razmisle.

U organizaciji “Udruge žena u znanosti i umjetnosti” iz Rijeke 2011. godine održan je dvodnevni feministički skup “Čitanje roda”. Uz tebe se veže i pitanje otvaranja Centra za ženske studije u Rijeci. Čemu stagnacija s projektima?

Da, “Čitanje roda” je održano tada i nakon toga nije bilo sličnih aktivnosti. Bilo je ugodno, posjetitelji/ce su bili/e uglavnom studenti, što je i bilo očekivano. Najupečatljiviji dio “Čitanja roda” je znanstveni simpozij “Feministički dijalozi”.

Svijet kulture je primjer patrijarhata, a Rijeka nema niti prostor gdje bi se raspravljalo o feminizmu. Pokrenula sam pitanje Centra za ženske studije, no kako za sve treba novac, kojeg nema, projekt je stao. Iako, dobila sam obavijest Zaklade Sveučilišta u Rijeci da će uskoro početi predavanja i radionice iz područja feminizma te ću sljedeći semestar držati radionicu o ženskoj rock poeziji. Pomalo, ali se pomiče.

Zaista želim postići da se otvori nešto slično Ženskim studijima i u Rijeci. Raspravljali smo sa Zakladom Sveučilišta, za koga, za koju populaciju… Ja želim da bude otvoreno za sve punoljetne građane, makar dio programa. Iako i prostor i hladni pogon nisu skupi, ipak iziskuju neki novac. Mi ih nismo uspjeli skupiti. I da funkcionira bez stalno zaposlenih, treba određena svota za predavače jer Studij u Rijeci ne bi mogao funkcionirati vez vanjskih predavača i predavačica, a koliko god se Zagreb činio blizu, putovanje iziskuje i novac i vrijeme. Iako definitivno imam u planu opet nešto pokrenuti.

Odumire li umjetničko tkivo Rijeke (ili je već odumrlo)?

Odumrlo je negdje 2009. godine. Rijeka je mali grad, malo se ljudi bavi s umjetnosti u svim oblicima, i to je normalno. Ali grad te ubija, i pri tome ne mislim na ekonomiju, nego okruženje. Ako nemaš sugovornike/ce za razmjenu ideja, ako o svojim idejama ne možeš ni s kim prodiskutirati, to je najgore što se može dogoditi – a događa se. Da imamo kružoke u kojima bi se raspravljalo o umjetnosti, i preko ekonomske nestabilnosti bih lakše prešla.

Smatraš li se aktivistkinjom?

Aktivna sam u područjima za koja smatram da sam kompetentna, a to su književnost i ženska prava. Da, svoje djelovanje smatram aktivističkim. Kada gledam retrospektivno, unazad deset godina, utjecala sam na neke stvari. Zadovoljna sam svojim djelovanjem. Imam ideja i energije za raditi.

Npr. u Rijeci ne postoji Nagrada za ženu godine i željela sam da se i u Rijeci, po uzoru na Zagreb, dodjeljuje takva nagrada. Realno, to je samo plaketa, osoba ne dobije nikakva veća prava ili konkretna novčana sredstva s kojima bi se nešto moglo učiniti, ali smatram da je važno da se zapravo i zna tko radi na pitanju ženskih prava, tko se u Rijeci čime bavi. Kada sam poslala upit u nadležne službe, dobila sam odgovor tek nakon godinu i pol. Rečeno mi je da se Statut ne može mijenjati. Ne znam jesam li ja slala na krive adrese ili oni nisu ažurni. Uglavnom, tjedan dana prije nego što sam dobila odgovor, oni su Statut mijenjali vezano uz neko drugo pitanje. Od 2014. godine uvedena je godišnja nagrada Grada Rijeke za “osobu koja radi u području ljudskih prava”.

Nakon završavanja i objavljivanja druge zbirke pjesama, koja je nastajala paralelno s ovom, Posilović namjerava započeti pisati i roman te razmatra privremeno preseljenje u neke druge krajeve, odnosno prilagoditi život svojim potrebama – životom na dvije adrese.  

Žrtve tradicije i siromaštva

Prema izvješću Međunarodnog centra za istraživanje o ženama (ICRW) u 51 zemlji još uvijek postoji tradicija sklapanja braka s djevojčicama. Na vrhu popisa je Nigerija, a slijede je Čad, potom Bangladeš te Gvineja.

Prema procjenama UN-a i organizacija za zaštitu ljudskih prava, 14 posto djevojčica mlađih od 15 godina primorano je na udaju, a čak 52 posto njih su mlađe od 18 godina.

Najčešće ih udaju za puno starije muškarce. Tko može zaboraviti priču o osmogodišnjoj djevojčici iz Jemena koja je preminula od unutarnjih ozljeda nakon prve bračne noći?

Također, nedavno je nigerijski senator Sen Ahmed Yerima pokušao blokirati osuvremenjivanje nigerijskog zakonodavstva i progurati zakon o dozvoli braka s maloljetnim djevojkama koje bi trebalo tretirati kao odrasle osobe.

Dvije djevojke, sestre iz Jemena, Saadah i Amnah, primorane da se udaju s nepunih 14 godina, pobjegle su od svojih muževa i započele novi život u trošnom stančiću. Iako jedva sastavljaju kraj s krajem, a susjedstvo ih često gleda s prezirom jer su napustile muževe, drago im je da su pobjegle od još težeg života.

Stoga, ICRW-a je ponudio plan i smjernice za rješavanje ovog problema i smanjenje ove strašne statistike. Prije svega, ICRW zahtjeva osiguranje prava djevojčicama na puno obrazovanje, pravno reguliranje minimalne dobi za brak (18 godina), te ukidanje udavanja djevojčica i prodavanje za novac, odnosno poštivanje zakonske regulative. Također, traži se edukacija roditelja po pitanju posljedica udavanja djevojčica te osiguranje ekonomske potpore i poticaja za djevojke i njihove obitelji. 

Heroine Nobelove nagrade za mir

Definicija mira kaže da je to stanje harmonije bez konflikata. Karakterizira ga nenasilje i sloboda od straha od nasilja. Shvaća se kao odsutnost neprijateljstva i ukazuje na postojanje mira i zdravih međuljudskih i međunarodnih odnosa. U takvom stanju prisutan je prosperitet po pitanjima socijalne ili ekonomske dobrobiti, uspostavljena je ravnopravnost i politički poredak koji služi interesima svih.

Ako je Nobelova nagrada za mir simbol mira, onda su zasigurno žene te koje će daleko više doprinositi boljitku društva kroz pomaganje mladima, starima, zlostavljanima i siromašnima i to bez obzira na rasu, jezik ili vjeru. One su te koje će se boriti nenasilnim sredstvima za uspostavljanje mira u konfliktnim područjima.

Nobelova nagrada za mir dodijeljena je 94 puta. Dobilo ju je 125 nobelovaca između 1901. i 2013. godine, i to 100 pojedinaca i 25 organizacija.

Isto tako, u 112 godina dodjeljivanja Nobelove nagrade za mir, samo je 15 žena laureatkinja, a od njih 15 samo je osam nagradu dobilo pojedinačno.

Mnogo je kontroverzi oko dodjele i dobitnika/ica Nobelove nagrade za mir. Pogotovo oko toga je li i koliko ona postala besmislena, te koliko je u povijesti bilo onih koji je zapravo nisu zaslužili. No, također možemo postaviti pitanje ― u koliko slučajeva je otišla u prave ruke?  

Sudeći po testamentu Alfreda Nobela, Nobelova nagrada za mir dodjeljuje se “osobama i institucijama koje su najviše učinile, ili odradile najbolji posao za mir među narodima, ukinule ili smanjile vojsku, te za promicanje mira putem održavanja mirovnih kongresa”.{slika}

Tko su bile te žene koje su dobile ovu nagradu?

Nabrojat ćemo ih kronološkim redom.

Pacifistkinja Berta von Suttner bila je prva nagrađena žena 1905. godine. Napisala je roman ‘Spustite oružje’ (‘Die Waffen nieder’) i uređivala časopis istoga imena, te je bila pronositeljica mira u čitavoj Europi. Pokrenula je Međunarodni mirovni ured u Bernu. Posljednje dvije godine svojega života (1913.-1914.) Berta von Suttner pokušavala je spriječiti Prvi svjetski rat koji je počeo samo dva mjeseca nakon njezine smrti, a o čijoj je opasnosti upozoravala godinama.

Prošlo je 16 godina prije nego je druga žena, Amerikanka Jane Adams, nagradu osvojila 1931. godine “za vodeću ulogu u ženskoj Mirovnoj konferenciji u Haagu, te što je pomogla formirati Žensku međunarodnu ligu za mir i slobodu”.

Ponovno je prošlo 15 godina, kada je 1946. godine nagrada dodijeljena američkoj spisateljici i pacifistkinji Emily Greene Balch “za vodstvo u promicanju međunarodnog mira i ljudskih prava, te kao predsjednici Ženske međunarodne lige za mir i slobodu”. Balch je promovirala  Ligu naroda i razoružanje i upozoravala svijet na opasnost od fašizma i uspona Hitlera i Mussolinija prije Drugoga svjetskog rata. Radila je kao novinarka u magazinu The Nation. Svoju je nagradu podijelila sa svojim sunarodnjakom, Amerikancem Johnom R. Mottom, predsjednikom Svjetskog saveza kršćanskih udruga za mladiće koji je nagradu dobio “za svoju ulogu u promicanju mira kroz ekumenski pokret u kršćanstvu”.

Dakle, u prvih 45 godina dodjeljivanja Nobelove nagrade za mir, samo su tri žene laureatkinje, a od toga je jedna od njih nagradu podijelila sa svojim sunarodnjakom.

Daljnjih 46 godina je prošlo, sve do 1976. godine, kada je nagrada dodijeljena dvjema aktivistkinjama u Sjevernoj Irskoj, Betty Williams i Maired Corrigan Magure, za mirovni pokret u Sjevernoj Irskoj.

Majka Terezija dobitnica je Nobela 1979. godine. Nagradu je dobila “za svoj rad i zalaganje za dostojanstvo siromašnih u svijetu, a posebice kao osnivačica Sestara milosrdnica”.

Dobitnica Nobela 1982. bila je Šveđanka Alva Myrdal “za predanost i vodstvo u radu globalnog nuklearnog razoružanja i globalnog smanjena konvencionalnog naoružanja”. Bila je jedna od osnivačica Socijaldemokratske partije Švedske i švedska parlamentarka. Frustrirala ju je ‘igra naoružavanja’ između SAD-a i SSSR-a. Osnivačica je Štokholmskog međunarodnog mirovnog istraživačkog instituta (SIPRI), danas globalnog lidera mirovnog obrazovanja i istraživanja onoga što donosi mir. I Myrdal je svoju nagradu podijelila s Alfonsom Garciom Roblesom, meksičkim ministrom vanjskih poslova koji je također bilo veliki lider u globalnom nuklearnom razoružanju.

Burmanka Aung San Suu Kyi dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1991. godine “za nenasilnu borbu za demokraciju, nenasilje i ljudska prava”. Iako je njezina stranka NLD pobijedila na izborima 1990., generali i pristaše vojnog režima odbili su predati joj vlast te su je stavili u kućni pritvor. Od tada Suu Kyi pljieni svjetsku pozornost. Mnoge poznate ličnosti, ali i obični ljudi diljem svijeta davali su potporu Suu Kyi. Tek 2010. puštena je na slobodu iz kućnog pritvora.

Rigoberta Menchu Tum osvojila je Nobela 1992. godine “u znak priznanja za svoj rad za socijalnu pravdu i etno-kulturno pomirenje u Gvatemali”.

Jody Williams se bori za zabranu protupješačkih mina. Osnivačica je Međunarodne kampanje za zabranu nagaznih mina s kojom je podijelila svoju nagradu 1997. godine.

Iranka Shirin Ebadi osvojila je nagradu 2003. “za napore za demokraciju i ljudska prava koja su prije svega usmjerena na prava žena i djece”. Jedna je od prvih odvjetnica u Iranu i prva žena sutkinja.

Kenijka Wangari Maaathai nagradu je dobila 2004. “za doprinos održivom razvoju, demokraciji i miru”. Osim u borbi za očuvanje okoliša, Maathai je bila poznata i po radu na ženskim i dječjim pravima.

Godine 2011. Nobelovu nagradu za mir podijelile su tri žene: Ellen Johnson Sirleaf, Leymah Gbowee i Tawakkol Karman.

Liberijka Sirleaf nagradu je dobila “za nenasilnu borbu za sigurnost žena i za prava žena u punom sudjelovanju u izgradnji mira”. Njezina sunarodnjakinja, Leymah Gbowee, suosnivačica je Ženske mreže za izgradnju mira (WIPINET). Promicateljica je gospodarskog i socijalnog razvoja, kao i jačanja položaja žena u svojoj zemlji.

Leymah Gbowe mirovna je aktivistkinja, sudionica mirovnog pokreta za prestanak liberijskog građanskog rata.

Najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir je Jemenka Tawakkol Karman. Kada je dobila nagradu bile su joj 32 godine, a nagradu je dobila “za nenasilnu borbu za sigurnost žena i za prava žena na puno sudjelovanje i izgradnji mira”. Postala je javno lice za vrijeme ‘Jasmin revolucije’, nenasilne revolucije u Jemenu i dio arapskog proljeća. Karman se nastavila boriti i biti kritičarka američke vanjske politike. Više cijeni stabilnost nad demokracijom i ljudskim pravima.{slika}

Među ovogodišnjim nominiranim osobama za Nobelovu nagradu za mir, glavna  favoritkinja bila je Malala Yousufzai, 16-godišnja pakistanska aktivistkinja za obrazovanje djevojaka i mir u Pakistanu. Zatim, tu su bile Ludmila Alexeyeva, Svetlana Gannuskhina i Lilya Shibanova, ruske aktivistkinje za ljudska prava, a našla se tu i Claudia Paz y Paz, prva odvjetnica u Gvatemali i aktivistkinja za ljudska prava. No, niti jedna od njih nije postala laureatkinja.

Što je uzrok neravnoteže među spolovima u dodjeljivanju nagrade?

Prema riječima Thorbjorn Jaglanda, predsjedavajućeg u Odboru za dodjelu Nobelove nagrade za mir, više puta je postavljeno pitanje o potrebi za više žena laureata. ‘Ne postoje zahtjevi’, rekao je Jagland, za davanjem nagrade određenome broju žena. Spol kandidata je nebitan, nagrada ide osobi koja je dala najveći doprinos.

Argument koji bi mogao u ovom slučaju vrijediti jest da bi kvaliteta bila ugrožena, ukoliko bi se zahtijevala spolna ravnoteža. No, jesu li doista muškarci zaslužni za 85 posto pojedinačnih mirovnih nagrada?

Možda objašnjenje leži u tome da je tako malo žena primilo Nobelovu nagradu za mir, zato što je njihov rad manje vidljiv.

Što je ono što je zajedničko svim ovim ženama, laureatkinjama Nobelove nagrade za mir? Sve su to žene visokih ideala, visoko motivirane za rad i žrtvovanje za boljitak. One rade sa sigurnošću da će se njihovi ciljevi ostvariti. To su žene koje nikada ne odustaju od svojih zacrtanih ciljeva. One dijele vjeru u čovječanstvo, u humanizam. Većina njih pokazala je izuzetnu hrabrost. One se nisu borile oružjem, ali su puno puta morale izdržati militarističke pritiske. To su žene koje vjeruju u moć dobra. 

Osim dobitnica Nobelove nagrade za mir, niz je žena koje svojim radom mogu poslužiti kao uzori. Na primjer, u Sierra Leoneu su majke zajedno odlazile u šipražje i uvjeravale dječake-vojnike da polože oružje. The Mano River Women’s Peace Network je inicijativa koja okuplja žene iz Gvineje, Liberije i Sierra Leonea, koje su zajedno pozivale na razoružanje i uspjele otvoriti put vladama triju zemalja da sjednu za mirovni stol.

U Kambodži su žene iz provincije demonstrirale protiv zloupotrebe zemljišnih prava primjenom mirne, ali odlučne strategije.

Znakovito je i to da je Vijeće sigurnosti UN-a shvatilo važnost žena u sukobljenim područjima, te je 2000. godine usvojilo Rezoluciju 1325 kojom se, između ostaloga, poziva na veću uključenost žena u mirovne procese.

Tu istu Rezoluciju usvojio je nedavno i NATO sustav kroz Direktivu 40-1.

Ne preostaje, nego zapitati se, pa, kako je onda tako malo laureatkinja Nobelove nagrade za mir?

No, bez obzira, bile one laureatkinje ili ne, sve ove divne, hrabre, izvanredne žene, imale su strast, upornost i odlučnost da nešto učine i promjene, te da inspiriraju druge žene. Kada su prvi puta ustale i krenule bile su samo obične žene, ali je njihov trag ostao zapisan u vremenu.