Disney ima problem sa ženama

Disney je 27. studenog rezervirao za lansiranje svog novog dugometražnog animiranog filma, mjuzikla Frozen, i premda do premijere ima još više od mjesec dana, film je već sad poprilično odjeknuo u medijima.

Nekoliko je spornih stvari vezano za najnoviji uradak iz Disneyjeve radionice – autentičnost radnje i likova – budući da je film inspiriran Andersenovom bajkom “Snježna kraljica” – te način na koji je likovima udahnut život.

Počnimo s posljednjom. U nedavnom intervjuu s novinarkom portala Fan Voice, Lino Disalvo, redatelj animacije, poznat i po Disneyjevom filmu “Vrlo zapetljana priča”, uspio je izjaviti sljedeće:

“Povijesno gledano, animiranje ženskih likova je stvarno, stvarno teško jer moraju prolaziti kroz čitav spektar emocija – morate paziti da ostanu lijepe i vrlo su osjetljive na to – za čas možete promijeniti model. Zbog toga je i film s dva ženska lika težak, kao i njihovo zajedničko pojavljivanje u sceni i izražavanje iste emocije, odnosno da Elsa kada je ljuta ne izgleda isto kao i Anna kada je ljuta”.

Da, dobro ste pročitali. Disneyjev animator izjavio je da je komplicirano animirati ženske likove zbog emocija koje one izražavaju, a zbog kojih možda neće u svakoj sekundi filma izgledati lijepo i savršeno. Zašto bi uopće morale uvijek izgledati lijepo i zašto je njihov izgled ujedno i njihova najvažnija karakteristika? Zašto jednostavno ne bi izgledale normalno i prirodno? Izjavu animatora možemo svesti na jednu rečenicu – emocije ženskih likova ometaju njihovu ljepotu.

Međutim, problematičnost ove izjave, koja je izazvala lavinu komentara diljem interneta, nepravedno bi bilo pripisati samo animatoru, budući da je njegov rad rezultat onoga što Disney njeguje u svojim filmovima, iz generacije u generaciju. Dislavu kao opravdanje donekle može poslužiti upravo činjenica da su geste i mimike ženskih likova uvijek u zadanom rangu, kako bi ispunile ideal Disneyjeve princeze. Ono čemu potom svjedočimo jest milijunski seksizam budući da od čitave franšize (lutke, kostimi, knjige…) kloniranih princeza Disney odlično zarađuje. Važno je naglasiti da Disney ne prodaje samo svoj proizvod, nego cijeli skup društveno negativnih pojava koje treba iskorijeniti, od kojih je najočitiji seksizam, a zatim i diskriminacija po dobi, pa čak i rasizam.

{slika}

Dakle, osim što u Disneyjevom svijetu najčešće žive samo bijelci, sve žene, odnosno djevojke, izgledaju gotovo isto – velike oči, mali slatki nos, bujna kosa i stas koji nanovo oživljava davno opovrgnuti ideal Barbike. I u svom novom filmu Frozen, Disney se drži provjerenog stereotipa – riječ je o dvije sestre od kojih je jedna Anna, crvenokosa djevojka velikih očiju, malenog nosa i neprirodno vitke građe, i Elsa, plavokosa djevojka velikih očiju, malenog nosa i vitke građe. Stoga, odlučite li se pogledati film, dobro zapamtite boju kose pojedine junakinje, jer to je očito jedina karakteristika kojom možete razlikovati dva ženska lika. Možda kao opravdanje za to može poslužiti podatak da su animatori dizajnirali 2.000 različitih pahuljica kako bi što vjernije dočarali snijeg i pritom ispucali svu kreativnost? Ne? Tako je, ne. Princeza s velikim nosom i oblinama morat će pričekati neka malo manje indoktrinirana vremena.

Budući da emocije priječe put ženskoj ljepoti, kakvu to poruku Disney šalje djevojčicama i djevojkama diljem svijeta? Da su ružne ako plaču, viču i mršte se? Da je iskazivanje emocija sramotno? Ovakvim stereotipima Disney postavlja pred njih nemoguća, i prije svega nepotrebna, očekivanja da u svakom trenutku moraju izgledati savršeno. Isto to očekivanje Disney je stavio i pred svoje zaposlenike, zato animatoru i jest problematično oživjeti ženske likove, što na kraju rezultira i time da su u njihovim filmovima ženski likovi često podzastupljeni.

Dakle, ne samo da su u filmu DVIJE princeze čije emocije treba animirati, nego to još treba učiniti i tako da one pritom izgledaju DRUGAČIJE, što je prilično problematično kad postoji samo jedan način na koji Disney vidi i prikazuje ženske likove. Jedna korisnica Tumblra prikazala je kako dvije sestre, junakinje najnovijeg filma, neodoljivo podsjećaju na junakinju filma “Vrlo zapetljana priča”:

{slika}

Druga sporna stvar vezana za ovaj film jest njegova radnja. Frozen je zamišljen kao adaptacija “Snježne kraljice”, bajke Hansa Christiana Andersena. Premda se Andersen u mnogim svojim izvornim bajkama nije ustručavao ženske likove izlagati različitim oblicima patnji i mučenja, “Snježna kraljica” nije jedno od takvih djela. U bajci upoznajemo Gerdu, pokretačicu radnje, aktivnu mladu djevojku koje kreće na put kako bi spasila svog najboljeg prijatelja, dječaka imena Kai. U ovoj bajci dječak je taj čiji je lik pasivan i čeka da bude spašen. Već ta informacija djeluje osvježavajuće, a pogotovo kada spomenemo da je dječak Kai jedini relevantan muški lik. U priči sudjeluju još i Kaiova baka, stara vještica sa začaranim vrtom, vrana, princeza koja se odbija udati za muškarca manje inteligentnog od sebe, provalnica i njena kći, dvije žene koje pomažu Gerdi da spozna svoju moć i, naravno, sama Snježna kraljica. Ovu bajkovitu epopeju s iznenađujuće velikim brojem ženskih likova koji su snažni i odvažni Disney nije prepoznao kao inspiraciju i motivaciju da prekine tradiciju bespomoćnih princeza i smionih junaka, već je priču gotovo potpuno ogolio njene biti i okrenuo je u korist – muškarca. Tako u Disneyjevoj verziji priče upoznajemo Annu (Gerda iz originalne postave) i Ledenu kraljicu, koja je sada njezina sestra. Anna kreće na putovanje kako bi spasila sestru i njezino kraljevstvo, a na putu je prate Kristoff, planinski čovjek za kojeg Anna razvija simpatije (naravno), njegov odani pomoćnik, sob Sven te smiješni snjegović Olaf. Originalna ženska postava gotovo je potpuno zamijenjena muškom. Kao što je već i spomenuto, naziv filma je Frozen, što znači da žene nisu samo “izbačene” iz radnje, nego i iz samog naslova filma iz kojeg više nije evidentno da je riječ o ženskoj junakinji. Da nije bilo ovih intervencija u priču, Frozen bi vrlo vjerojatno bio jedan od rijetkih Disneyjevih filmova (ako ne i prvi takav) u kojem je uloga spasitelja, pomagača i protivnika pripala ženi. Žena ostaje protagonistica, ali ne bez svojeg muškog pratitelja kojeg je zamolila za pomoć. U nekoliko jednostavnih koraka Disney je uspio ogoliti priču njezine ženske snage i svesti je na još jednu “princeza u nevolji” već previše puta viđenu sagu. Toliko o raznolikosti.

Budući da Disneyjevi zaposlenici imaju poteškoća s animiranjem dvaju ženskih likova, jasno je da je film u kojemu bi većinu uloga igrali ženski likovi tada nemoguć. Naivno je misliti da u svijetu mašte ne postoje ograničenja, kada ona očito postoje u umovima onih koji nas u taj isti svijet uvode. Na nama je da prepoznamo takve granice i odlučimo što želimo učiniti s njima. 

‘Za žene u znanosti’

Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO pri Ministarstvu kulture i L’Oreal ADRIA raspisali su natječaj za nacionalni program stipendiranja “Za žene u znanosti” za 2014. godinu kojim se dodjeljuju četiri stipendije u iznosu od čak 5.000,00 €. Najbolje znanstvenice bit će odabrane među kandidatkinjama do 35 godina koje su polaznice doktorskog studija iz područja prirodnih znanosti, uključujući i interdisciplinarna područja. Tako će osmu godinu za redom projekt stipendiranja “Za žene u znanosti” na jednom mjestu opet okupiti mlade znanstvenice i njihove radove koje mijenjaju lice znanosti u Hrvatskoj i svijetu, a natječaj je otvoren od 14. listopada do 29. studenog 2013. godine.

Više o prgramu možete pronaći ovdje.

Dijamanti i žabe – briljantna instalacija koja ledi krv u žilama

Zamislite da ulazite u potpuno praznu prostoriju u čijem centru se nalazi veliki stol na kojem leže dvije lutke. Licem su okrenute jedna nasuprot drugoj. Odjevene u raskošne svilene haljine i s bujnim plavim perikama na glavi. Prekrivene su cvijećem i svaka drži ogledalo u ruci.

Prilazeći im razmišljala sam kako me podsjećaju na ruski realizam. Međutim, moj spokoj je prekinut onog trenutka kada je lutka trepnula, usmjerila svoj pogled prema meni i prestravila me. I to ne samo mene. Ostali/e posjetitelji/ce ovog performansa su ostali/e zatečene/i spoznajom kako su lutke zapravo prave djevojke koje satima leže na stolu u praznoj prostoriji, te prekrivene cvijećem i biserima samo miču očima. Njihove staklene, goleme oči koje su se rijetko sklapale su prave. Prate te po prostoriji. Gledaju ravno u tebe. Kroz tebe. Osjećaš se golo i ranjivo.

{slika}
Riječ je o živoj instalaciji koja nosi ime Diamonds & Toads, a imala sam je prilike vidjeti u galeriji Alkatraz tijekom održavanja festivala Mesto žensk u Ljubljani.

Autorice ove instalacije jesu britanske umjetnice Andreae Blood i Zerelda Sinclair, koje od 1996. godine djeluju zajedno pod nazivom The Girls. Ovaj umjetnički duo najčešće u svom fokusu ima teme feminizma, roda i tabua.

“Djevojke izgledaju kao da su ondje desetljećima zarobljene. Njihova lica su krimena iza gumene maske i ništa se na pomiče osim njihovih očiju koje prate posjetitelje/ice po prostoriji. One zavide posjetiteljima/icama na njihovoj mobilnosti i slobodi, dok su one i dalje zarobljene, gledaju narcisoidno svoj odraz u ogledalu i zauvijek ostajući isključivo u svojim razmišljanjima. Ova instalacija je parodija na norme ljepote koje je društvo nametnulo ženama. Radi se također i o metafori opasnosti da se žene promatra kao pasivne objekte koje tek lijepo izgledaju”, pročitala sam kasnije u katalogu opis instalacije.


*Libela je posjetila ovu živu instalaciju u sklopu Platformi za rodne kulturalne prakse, koja se održala u Ljubljani 12. i 13. listopada.

Što ubija siromašne bjelkinje?

Časopis Health Affairs (Zdrave stvari) objavio je istraživanje Jaya Olshanskyog, sa Sveučilišta Illinois u Chicagu, o smanjenju očekivane stope životnog vijeka za pet godina u siromašnih neobrazovanih bjelkinja.

Tim istraživača/ica proučavao je stope smrtnosti različitih društvenih grupa između 1990. i 2008. godine. Neobrazovani bijelci izgubili su tri godine prosječne stope životnog vijeka, ali više je zaintrigirala činjenica o opadanju stope životnog vijeka kod žena. Prijašnja je studija pokazala da su neobrazovani bijelci počeli umirati mladi početkom 2000.g., ali smanjenje stope palo je samo za jednu godinu. Olshansky i njegovi kolege izolirali su one koji nisu završili srednju školu, umjesto da su ih strpali u koš s ljudima koji su završili srednju školu, ali nisu otišli na fakultet.

Posljednja promjena takvih razmjera dogodila se kod raspada Sovjetskog Saveza kada su Rusi izgubili sedam godina prosječne očekivane stope životnog vijeka, jer su počeli više piti što je poticalo riskantnije ponašanje. Iako, u prosjeku, žene nadžive muškarce u SAD-u, tako veliki pad u prosječnoj stopi trajanja životnog vijeka, sa 79 na 73 godine, ukazuje da se povećao broj žena koje umiru u svojim dvadesetim, tridesetim i četrdesetim godinama.

Međutim, pravi razlog zašto je došlo do toga nije poznat. Može se samo nagađati.

Većini Amerikanaca, uključujući i one koji ne završe srednju školu, povećava se prosječna stopa očekivanog životnog vijeka. Kada nema rata, genocida, pandemije ili pada vlasti, opadanje prosječne stope životnog vijeka je rijetkost. “Kada se izuzme pandemija španjolske gripe iz 1918., radi se o relativno sporoj, ali stabilnoj promjeni. No, došlo je do petogodišnjeg pada u periodu od 18 godina. To je dramatično”, kaže Olshansky.

Istraživači znaju da je obrazovanje povezano s dužom prosječnom stopom životnog vijeka od 1960-ih. Godine 1999., Adriana Lleras-Muney, apsolventica ekonomije na Sveučilištu Columbia, odlučila je otkriti je li uistinu obrazovanje glavni uzrok. Otkrila je da svaka dodatna godina, provedena učeći, dodaje jednu godinu životnog vijeka. Kasnija istraživanja pokazuju da je poveznica manje izravna. “Obrazovanje je jedna od stvari gdje možemo prikupiti podatke. Vjerojatno postoje i druge stvari koje imaju veće značenje, ali teško ih je izmjeriti”, kazala je Lleras-Muney.

Najbolja pretpostavka istraživača jest da ostajanje u školi uči ljude kako odgoditi zadovoljenje nekih potreba. Oni koji su bolje obrazovani, bolji su i u odricanju od trenutačnog zadovoljenja potreba i rjeđe će pribjeći riskantnom ponašanju, jer su naučili kako se usmjeriti na budućnost.

James Jackson, istraživač javnog zdravlja na Sveučilištu Michigan, smatra da je razlog smanjenja očekivanog životnog vijeka kod žena taj da je život postao teži u 1990-ima i 2000-ima. Promjene širokih razmjera u društvu onemogućuju onima koji nisu završili srednju školu dolazak do  dobrih poslova, poželjnih partnera za ženidbu i zdravijih društvenih zajednica. “Opada nada. Ako ne završiš školu u, recimo, sljedećih 20 godina, imaš manje šanse da ikada uspiješ postati netko,” kaže Jackson. “Mogućnosti koje su vam bile na raspolaganju prije 20 ili 30 godina su mnogo drugačije. Kakav ćeš posao dobiti ako odustaneš od škole sa 16 godina? Nećeš dobiti posao”.

Jennifer Karas Montes iz Centra za populaciju i razvojne studije pri Sveučilištu Harvard istraživala je razloge zašto bjelkinje bez srednjoškolske diplome umiru. Većina istraživanja bavila se bolestima koje uzrokuju smrt. Međutim, ovo istraživanje usmjerilo se na kvalitetu življenja: ekonomske indikatore poput zaposlenosti i prihoda, jesu li te žene u braku i koliko su obrazovani njihovi muževi te nezdrava ponašanja poput pušenja i alkoholizma. Ono što se istaknulo kao važan faktor jest zaposlenje. Rad je doprinosio zdravlju. Ali zašto? Pretpostavka jest da posao povezuje žene s prijateljima i drugim društvenim vezama koje inače ne bi imale. Montes je napisala da zaposlenje ženama može dati ‘osjećaj svrsihodnosti’.

Obrazovane žene imaju veću mogućnost za rad i jednakost s muškarcima. Žene bez srednjoškolske diplome najvjerojatnije neće raditi.  Ako pronađu posao, to su najčešće poslovi na minimalcu, poput dadilja, čistačica i prodavačica hrane. Vjerojatnost da napuste posao na minimalcu kako bi se brinule o maloj djeci je visoka.

Ovo istraživanje otvara nova pitanja. Je li bilo kakav posao dovoljan? Što znači da ženama daje osjećaj svrsihodnosti? Zašto bi nezaposlenost više pogodila bjelkinje nego druge društvene grupe?

U društvenim zajednicama bijelaca s malim prihodima na Jugu, još uvijek su žene te koje se brinu za dom i odgoj djece, ali one također odgajaju svoje supruge. Suprug je teret i povremeno srcolomac, umjesto pomagača i partnera. No, ženama se govori kako bez njega ne mogu. Sve je više i više, kako  pokazuju podaci, siromašnih žena kao glavnih hranitelja svoje obitelji, no ne mogu dobiti priznanje za to. Ruralni Jug je mjesto koje često želi ostati nepromijenjeno, zastalo u razdoblju 1950-ih i 60-ih, a žene s Juga umiru danas, kao da još uvijek žive u tom dobu.

Julia Johnson, tehnološka koordinatorica za škole Cave Cityja, započela je projekt Bethany, program donacija koji osigurava mladim majkama odjeću za djecu, školski pribor i podršku zajednice.  “(…) Razmišljala sam i zaključila da, ako učiteljica u mojoj školi rodi dijete prirede joj se babinje, ili kada žena iz crkve rodi, prirede joj se babinje, ali ako rodiš dijete kada si još sama dijete, mi ništa ne činimo”, kazala je Johnson. Poznaje mnoge mlade žene koje nikada neće izaći iz kruga siromaštva. Ima svoje mišljenje o tome što dovodi do pada prosječne stope životnog vijeka. “Očaj”, kaže. “Ako ste žena, i k tome neobrazovana, prilike za vas su gotovo ravne nuli. Udate se i rodite djecu. Ne možete pružiti svojoj djeci koliko biste željeli. Često, kako stvari stoje, boje se da ne radite. Dobivate više pomoći. Dobijete bolju pomoć za djecu ako ne radite. To je užasan krug”.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić

Gdje su žene u znanosti i inženjeringu?

Možda vijest nije završila na naslovnici, ali otprilike isti broj muškaraca i žena govorilo je na Britanskom festivalu znanosti u Newcastleu. Maggie Aderin-Pocock stajala je uz rame Roberta Winstona, a godišnja proslava znanosti, inženjeringa i tehnologije uspjela je postići rodnu jednakost drugu godinu za redom, što je bio nevjerojatan pothvat.

Nevjerojatan stoga što žene čine tek 7 posto članova Kraljevskog društva, tijela za najprestižnije znanstvenike, inženjere i tehnologe u Ujedinjenom Kraljevstvu. Žene čine samo 6 posto profesionalnih inženjera, što je najniži postotak u Europi. Najviše zabrinjava to što se brojke ne povećavaju. Prošla je četvrtina stoljeća otkad sam studirala elektronički inženjering, i još uvijek je samo 13 posto studentica preddiplomskog studija inženjeringa.

Radeći u inženjeringu dva desetljeća, zapravo uvijek sa sobom dovodim prijateljicu na sve poslovne večere, samo kako bih bila sigurna da nisam jedina žena za stolom, doslovno i metaforički rečeno. Na festivalskoj večeri sjedila sam do predsjednice BSA[1] Julije Goodfellow dok je novoizabrana predsjednica, Lisa Jardine, dolazila na pozornicu. Glavni direktor, Imran Khan, priznao je da tako jako žensko vodstvo – prijašnja predsjednica bila je Jocelyn Bell Burnelle,  a jedna od dvije sadašnjih potpredsjednica je Vivienne Parry – može utjecati na ozbiljnost shvaćanja ravnopravnosti spolova:  “Poznato je da znanstvena zajednica još uvijek ima veliki problem kada govorimo o raznolikosti. U društvu postoji nepisano pravilo da i mi moramo učiniti nešto kako bi došlo do promjene. Mislim da bismo trebale više razgovarati o našim očekivanjima – kada se sve zapravo svodi na jednake mogućnosti – i jasno dati do znanja da od svih ostalih očekujemo da se priključe, ili da budu posramljeni što se nisu uključili”.

On potvrđuje promjenu predrasuda, više nego specifične mete za dosadašnji uspjeh. U školskom programu, nagrada Crest, dostiže podjednaku muško-žensku podjelu među kandidatima, te 53 prema 47 posto u korist žena, u odnosu prema muškarcima, kada se radi o finalu Državnog natjecanja iz znanosti i inženjeringa (NSEC).

Zašto se ta podjela ne preslikava i na privatni sektor? Šest godina nakon financijske krize biti geek postao je trend među mladićima. No, ženski se geek nigdje ne vidi. Kada se pita za objašnjenje, država kaže da to ovisi o privatnom sektoru, privatni sektor krivi sveučilišta, sveučilišta krive škole, škole krive roditelje, a roditelji pak krive medije.

Naše vrijeme koje je opsjednuto medijima, a slika žena u inženjeringu daje maleni broj uzora. Za vrijeme priprema za prošlogodišnje Olimpijske igre jako me razljutio način na koji se prikazao doprinos žena izvan stadiona. Govorilo se o povećanju broja radnica u seksualnoj industriji, no nije se čulo za inženjerke koje su pomogle izgraditi Olimpijsko mjesto poput Kate Hall i Angele Crowther. Strpljenja mi je ponestalo u kolovozu kada je Women’s Hour, veoma cijenjen program Radio4Programme-a, izjavio da krivi žene za nedostatak istih u IT industriji.

Sarkastično sam tweetala : “Kladim se da je Women’s Hour intervjuirao više radnica seksualne industrije nego inženjerki”. Potaknuta reakcijom na taj tweet i debatom u Donjem domu o predstavljanju znanosti i inženjeringa u medijima, zamolila sam jednog analitičara da provjeri tko su intervjuirane osobe i njihova zanimanja koja su objavljena na web-stranici za taj radijski program. Od 579 glavnih gostiju u posljednjih 1000 epizoda od lipnja 2004., žene u inženjeringu čine 0.5 posto, radnice u seksualnoj industriji 1 posto, žene u STEM-u (znanosti, tehnologiji, inženjerstvu i matematici), kao cjelina, čine 3 posto, žene u umjetnosti, društvenim i humanističkim znanostima 64 posto, muškarci 3 posto i žene u politici 3 posto. Postotak glumaca i pjevača je upadljiv.

Producenti emisije Woman’s Hour zagovaraju misao da ove naslovnice nisu dobra reprezentacija tema o kojima se raspravljalo u svakodnevnoj emisiji. Poslali su podatke s više detalja. U periodu od šest tjedana, od travnja do svibnja 2011., žene u STEM-u činile su 7 posto , nije bilo inženjerki  ni radnica u seksualnoj industriji. Žene u umjetnosti, društvenim i humanističkim znanostima činile su 50 posto, muškarci 15 posto, a žene u politici 6 posto.

I s detaljiziranim podacima, glasom žena dominiraju umjetnost i humanističke znanosti. Je li to ono što želimo? Vjerojatno nije pravedno izabrati program koji toliko omogućava platformu za žene i probleme žena. Kao što je Alice Feinstein, urednica Woman’s Hour, napisala u odgovoru: “Teško biste mogli pronaći neku drugu emisiju i mrežu koja producira tako kvalitetan program koji uključuje žene u STEM-u. I dok Woman’s Hour sigurno nije znanstvena emisija, regularno imamo STEM žene u programu.” Ukazala je i na druge emisije BBC-ija koje uključuju znanstvenice od Inside Science do Start the Week i Life Scientific, gdje su polovica gostiju žene.

Nitko ne zagovara stajalište da su mediji u potpunosti krivi za nedostatak žena u znanosti i inženjeringu. Radi se o različitim kulturnim faktorima, od u potpunosti ružičastih polica igračaka za djevojčice, do načina na koji se podučava računalstvo. Ali nedostatak uzora je važan i mediji su ovdje važna točka. Onima koji tvrde da nedostatak inženjerki opravdava nedostatak medijske pokrivenosti poručujem da je nedostatak taj kojemu treba posvetiti pozornost. Prestanimo stvarati izgovore i počnimo mijenjati percepciju i stvarnost žena u znanosti i inženjeringu.

 

 Prevela i prilagodila Marija Sabolić



[1] BSA- British Science Association – Društvo britanskih znanstvenika

Sloboda gradskim klupama

Najdulja zagrebačka javna klupa, smještena uz ogradu Pravoslavne crkve na Cvjetnom trgu u subotu, 12. listopada, je u ranim poslijepodnevnim satima osvanula prepuna aktivistica/ica i građana/ki. Izvještaj s akcije donosi VoxFeminae.net.

Akcija nazvana Sloboda gradskim klupama uspjela je javnosti i gradskoj vlasti ukazati na nužnost pomicanja granice između ove klupe i uz nju tijesno priljubljene komercijalne kafićke terase koja joj zatvara perspektivu i dokida mogućnost ugodnog sjedenja.

Stotinjak okupljenih družilo se uz razgovor i kavu i čajeve iz termosica, dok su sučelice njima gosti i gošće kafića začuđeno pogledavali na gužvu i živu atmosferu na klupi.

Ova vrlo uspjela akcija pokazala je kako se zagrebačka aktivistička scena može u samo dva dana virtualnom pozivnicom na društvenoj mreži, organizirati i reagirati na kršenje prava na građansko korištenje javnih prostora.

Za organizaciju ovih događaja najzaslužnije je troje aktivista/ica: Barbara MatejčićAida Bagić i Saša Šimpraga iz inicijative 1posto za Grad koji nam je otkrio domete institucionalne borbe ove platforme.

“Iznenadilo me da se u dva dana na Facebooku javilo preko tristo ljudi s podrškom ovom događaju. Ako se nakon toga pojavilo ovoliko ljudi, to je vrlo lijepa brojka za subotnje okupljanje”, smatra Bagić.

“Zahvalni smo Barbari i Aidi koje su s građanske strane organizirale današnji prosvjed, dok smo mi iz platforme odradili institucionalni dio. Moram reći da smo sada prvi put došli do stupnja da nekoliko relevantnih subjekata u gradu podržava našu inicijativu da se neke od kafićkih terasa trajno uklone s javnih površina. Vijeće Gradske četvrti Donji grad sljedeće godine neće dati svoj glas da se ta terasa ponovno postavi. Nažalost, Grad funkcionira na takav način da se ova mišljenja ne uvažavaju uvijek. Prošle godine smo uspjeli ukloniti ovu istu terasu, gradonačelnik Bandić je javno obećao da se ta terasa ovdje više neće vraćati, međutim ovoga proljeća ponovno je vraćena, od klupe odmaknuta tek metar i pol”, kazao nam je Šimpraga.

Kako taj prostor urbanistički zaista treba izgledati?

“Ta se terasa ovdje ne naprosto ne smije nalaziti. Prazni prostor je svojevrsna paradigma grada, u tome vidimo kako grad funkcionira. Namjena ovog prostora je u tome da bude dostupan svim građanima cijelo vrijeme. On je javan, nije privatan i neprihvatljivo je da ga Grad iznajmljuje na taj način. Tu je ključno pitanje mjere.  Postoje vrlo jednostavna rješenja za reorganizaciju tih terasa, samo izmjenom modela stolica i stolova na manjem prostoru može se smjestiti više ljudi. Grad je taj  koji treba voditi brigu o javnom interesu, a ne profitu privatnika. Ključna stvar protiv koje se borimo jest da se promijeni način organiziranja i upravljanja javnim prostorom. Nedopustivo je da vlasnici kafića budu kreatori javnog prostora.”