Izlazak iz ormara za početnike

Kako, kad i zašto izlazimo iz ormara? Koji su problemi pri autanju LGB osoba u Hrvatskoj? Koju ulogu u tom procesu imaju naši strejt prijatelji i prijateljice? Kakva je informiranost studenata i studentica psihologije, sociologije i pedagogije o toj životnoj prekretnici? Možemo li se autati na fakultetu?

Odgovore na ta i još mnoga pitanja u vezi izlaska iz ormara potražite na panelu Izlazak iz ormara za početnike 16.10. od 19.30 u dvorani 6. 
Posebno ćemo se osvrnuti na ulogu budućih psihologinja, pedagoga i sociologinja u radu s LGBT osobama i način na koji se tema izlaska iz ormara obrađuje tijekom studija. 

Na panelu sudjeluju:
Iva Žegura, klinička psihologinja i autorica prve hrvatske knjige o izlasku iz ormara
Doris Ilić, studentica sociologije, glazbenica i aktivistkinja
Ivan Flis, diplomirani psiholog

Listopad je mjesec autanja na Filozofskom! 
Nakon panela dođite i na AUTaonicu, radionicu o autanju zatvorenijeg tipa za LGBT osobe. Voditeljica je psihologinja i aktivistkinja Marina Milković; voditeljica Queer2Queera, grupe podrške za mlade LGBT osobe. 
AUTaonica se održava 21.10. od 19 sati u A001 na Filozofskom fakultetu.
Prijave zbog organizacije grupe na inicijativa.aut@gmail.com

Solidarno s LGBT osobama u Rusiji

Unatoč kiši, aktivisti i aktivistice okupili su se jučer popodne u 17 sati na Trgu Francuske republike i krenuli do zgrade ruske ambasade gdje su uručili prosvjedno pismo donosi H-alter.org.

“Rusija je unazad nekoliko mjeseci postala epicentar homofobije u Europi. Svijet su obišle i zaprepastile fotografije s LGBT fronti u Rusiji – prajd u Sankt Peterburgu završio je krvavo i nasilno zahvaljujući homofobnim desničarima, vjerskim fundamentalistima i protivnicima homoseksualne propagande, dok je 2012. sud u Moskvi prajdove zabranio na stotinu godina.

Homofobno nasilje diljem zemlje buja, osnaženo donošenjem zakona protiv netradicionalnih spolnih odnosa u lipnju 2013., koji de facto zabranjuje bilo kakvo javno spominjanje homoseksualnosti, održavanje prajdova i podršku LGBT pravima, sve pod krinkom zaštite djece”, objasnili su razloge za ovu akciju solidarnosti Zagreb Pride i LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta AUT.

Umjetnički zapisi ljudskog tijela

U Sivoj galeriji- AKC MEDIKE održana je izložba fotografija Ines Kotarac ‘T kao tijelo’. Radi se o njezinom prvom samostalnom izlaganju koje je rezultat aktivnog fotografskog angažmana u zadnjih godinu dana. Upotrebom digitalne i analogne fotografije postigla je bilježenje trenutaka koji osim što plijene pažnju, navode na razmišljanje o emocijama koje su projicirane kroz fotografiju. Predstavljanje svojih najdubljih razmišljanja siluetama, zabilježenim dodirima i pokretima najiskrenija je ispovijest.

Govor i forma tijela od davnih vremena inspirira ljude kako u umjetničkom, tako i svakodnevnom životu. Odabirom zapisa ljudskog tijela kao teme ovog projekta Ines pokušava predstaviti tijelo u svom procesu samospoznaje i otkrivanja, pa sve do intenzivnog komuniciranja kroz samopouzdanje, erotičnost i nježnost. Autoportreti, ženska i muška tijela smještena u prostorima koja povezuje s emocijama svijetu daju zagonetnu, neistraženu priču koja žudi da bude ispričana. Suptilnim koracima otkriva nam neraskidivu povezanost s prirodom i objektima koji ju okružuje, uvodeći nas u izolirani svijet u kojem stvara svoj vlastiti kroz koji želi biti prepoznata. Crno-bijeli portreti daju poseban pečat cijelom projektu i savršeno zaokružuju priču o prostorima i atmosferi u kojoj su nastali.

{slika}

Fotografija je način dodira, osjećaja i poimanja stvarnosti. Trenuci naših najvećih radosti i strahova, zalutalih pogleda u prolazu počinju i završavaju tamo gdje su zabilježeni. Kada umjetnik fizički i emocionalno ogoljuje svoja najdublja razmišljanja pred objektivom, dobijemo bezuvjetan pristup u njegov intimni prostor. Onaj prostor u koji uđemo gledajući Inesine fotografije ne možemo napustiti bez dubokog promišljanja o načinu na koji želi biti shvaćena. Serija autoportreta nam odgovara na pitanje o pristupu vlastitim emocijama i pomicanju granica kad su u pitanju razmišljanja o tijelu kao nečem isključivo osobnom i intimnom.

Slaviti tijelo, samootkrivati vlastite strahove i osjećaje kroz fotografiju znači da smo naučili govoriti jezikom umjetnosti, a fotografiju prepoznali kao poziv i način komunikacije s vanjskim svijetom. Ines Kotarac je svojim projektom dokazala da se je izabrala dobar put. Kako izgledaju njezini trenuci inspiracije možete saznati prateći fotografske zapise na blogu where the light will fall .

‘Feminizam je lijek za društvo’

U Bosni i Hercegovini 2005. godine osnovana je Fondacija CURE, feminističko-aktivistička organizacija koja djeluje za jednakost spolova i rodova zalažući se za pozitivne društvene promjene putem obrazovnih, umjetničko-kulturnih i istraživačkih programa. Organizirajući afirmativne akcije, CURE slave snagu i moć žena te rade na osnaživanju osoba kako bi postali/e pokretači/ce društvenih promjena u BiH i svijetu. 

Fondacija CURE u Sarajevu je ove godine organizirala osmi po redu PitchWise – festival ženske umjetnosti i aktivizma. Festival je počeo iz potrebe da se zauzme napušten i zanemaren prostor i da ga se tranformira u mjesto susreta koje će okupiti društveno anagažirane umjetnice, aktiviskinje, teoretičarke, feministkinje i sve zaiteresirane za ženska pitanja u BiH i regiji. Fondacija CURE je uvijek težila ka povezivanju i umrežavanju feminističkog rada i kulture, a ovogodišnjim PW festivalom okupile su umjetnice i aktivistkinje iz ženskih grupa BiH i susjednih država.

Glavni cilj PitchWise festivala kao ideje i zajednice ljudi koji rade za ravnopravnost spolova i rodova jest činiti pozitivne promjene u direktnom okruženju kroz angažiranu umjetnost, a za to je neophodno da se zauzme javni prostor za propitivanje, transformaciju društva i preuzimanja odgovornosti. PW osigurava kreativan i siguran prostor za sve ono što je drugačije i što se danas smatra marginaliziranim. Aktivistička umjetnost pomiče granice estetskog, socio-političkog i tehnološkog napretka u pokušaju da izazove granice tradicije i kulture, hijarhije postavljene od strane onih koji imaju moć.

Tokom održavanja PitchWise-a razgovarali smo s Vedranom Frašto, aktivistkinjom Fondacije CURE.

Ovogodišnji PitchWise fokusirao se na dvije centralne teme: Proces razvitka i forme u kojima se feminizmi pojavljuju, društvena stvarnost u kojoj djeluju, teme kojima se bave te proturječja u feminizmima i Otkrivanje (ne)specifičnosti ženske umjetničke prakse unutar muško dominiranih heteronormativnih binarnih prostora.

Zašto ste se ove godine odlučile fokusirati baš na ove dvije teme?

Jako smo dugo razmišljale što bi to moglo ove godine biti. Festival se organizira već osam godina i iz svakog koraka smo učile što nam nedostaje, na koji način da poboljšamo program i još uvijek učimo. Zaključile smo kako jako puno aktivistkinja posjećuje naš festival i moramo im pružiti nešto novo. Koji su to tabui o kojima se vrlo rijetko priča. Feministkinje i aktivistkinje puno razgovaraju o društvenim problemima i rade na poboljšanju cjelokupnog društva, ali uvijek postoje neke teme kojima u određenom trenutku treba dati više prostora. Tako je nastala prva tema, skandali, tabui u feminizmu, kao sto što je naprimjer lezbijski separatizam. O tome se govorilo, ali nije u našoj regiji. A PW je divan i siguran prostor da otvorimo temu za razgovor. O marginaliziranim grupama, ženama različitih rasa, Romkinjama u našem društvu, koje su dvostruko diskriminirane.

Nadalje, žene trećeg svijeta – kakav je kontekst iz kojeg one dolaze, da li feministkinje sa Zapada, privilegirane feministkinje, mogu razumjeti feministkinje iz trećeg svijeta? Ovo je prilika da se one susretnu, razmjene iskustva, stavove, da čuju drugu stranu i nađu zajednički jezik.

{slika}

Trenutačno provodite projekt Mlade žene – agentice pozitivnih promjena u suradnji s udrugom CESI iz Hrvatske i Autonomnim ženskim centrom iz Srbije. Sudjelovanje mladih djevojaka na regionalnoj konferenciji Strategija održivosti za mlade liderice, aktivistkinje i feministkinje i PitchWiseu bile su jedne od posljednjih aktivnosti vezanih uz projekt. Kako procjenjujete zainteresiranost mladih žena za projekt i kakvi su zaključci?

Cijeli projekt smo osmislile prema potrebama i željama mladih aktivistkinja, učesnica naših radionica. Shvatile smo da je jako važno da se održi kontinuitet i da se stvaraju kontakti na regionalnom nivou i da jedino tako možemo nešto postići. Jednim treningom se ne može postići mnogo, stoga je potrebno dati neku motivaciju, pozitivne primjere i prakse koji su se koristili u našoj regiji i svijetu, priliku za umrežavanje, upoznavanje aktivistkinja iz regije, dati određene resurse da bi žene mogle nastaviti biti aktivne u svojim lokalnim zajednicama. Tako da, što se tiče BiH, jako puno zainteresiranih djevojaka se prijavilo. Kad smo pisale poziv, napisan je cjelokupan program, tako da su mogle vidjeti da to neće biti jedan trening, nego su tu aktivnosti koje će se provoditi tokom čitave godine. Mislim da je u tome i snaga. I naravno povezivanje, umrežavanje, upoznavanje djevojaka međusobno, upiti djevojkama čime se ustvari nova generacija želi baviti u budućnosti. Mi smo dobile mnogo stvari u nasljeđe od naših liderica da se bavimo njima i one su radile i još uvijek rade fenomenalne stvari kada se radi o vidljivosti žena i njihovih uspjeha, ali i na poboljšanju uvjeta za život u patrijarhalnom društvu. Bile su pionirke i motivacija svim mlađim aktivistkinjama, ali kako dolazi novo vrijeme, drugi kontekst, nove stvari se pojavljuju, trebaju se uvoditi i neke nove teme, jer patrijarhalni sistem je isto nalazio različite kanale i prilagođavao se i kreirao suvremeni svijet. Zato je nama bitan feedback mladih aktivistkinja, da vidimo koji su to prioriteti nove generacije, čime se i na koji način one žele baviti feminizmom, koje su to teme, što nam ovaj projekt ustvari i omogućuje.

Tokom sudjelovanja na konferenciji Strategija održivosti za mlade liderice, aktivistkinje i feministkinje postavila sam fotografiju s konferencije na Facebook i jedan muškarac postavio je pitanje: Ako feminizam znači rodnu ravnopravnost, zašto ovdje nema muškaraca?

To je pitanje moći i pitanje sigurnog prostora. Javni prostor je konstantno bio muški prostor. U prošlosti, a i sad, dan danas. Uvijek su imali prostora za razgovor, izmijenjivanje iskustava, dok ženama to nije bilo dozvoljeno. Ukoliko su se okupljale, to je bilo u kućnom okruženju, dok su radile fizičke poslove (čistile, posluživale, …) i nisu imale prostor gdje bi mogle isključivo razmjenjivati svoja iskustva i mišljenja. Zato je jako bitan taj siguran prostor za žene.

Druga stvar, kad imate ugroženu neku marginaliziranu grupu, potrebno joj je dati veću vidljivost da bi dosegla tu ravnopravnost. Zato je PitchWise promocija ženske aktivističke umjetnosti jer muška aktivistička umjetnost i ne treba sama po sebi promociju, jer je to već broj jedan, a ženska treba kako bi dosegla isti rang.

U sklopu vaših Putujućih Feminističkih Radionica, na sestrinskom festivalu VoxFeminae u 2011., posjetile ste Zagreb. Koje su sličnosti, a koje različitosti koje ste uočile na razini susjednih država, a tiču se žena? Pritom mislim ne samo na prava koja imaju i načine na koje ih ostvaruju, nego na sveukupni dojam. Postoje li uopće razlike?

Razlike postoje, ali vrlo su male. Radile smo jedno istraživanje u Hrvatskoj, Srbiji Bosni i Crnoj Gori u sklopu projekta Ženski glasovi u izvedbenim umjetnostima Zapadnog Balkana 1990. – 2010. Najbolja situacija, najviše prostora i tema koje su obrađivale feminizam, aktivizam, ženska ljudska prava kod performativnih umjetnica je zapravo bila u Hrvatskoj. Pa za njom onda ide Srbija, a BiH i Crna Gora su tu negdje. To se vidi po tim nekim detaljima, ali generalno patrijarhalno i tradicionalno društvo nalaze se na jednoj i na drugoj strani, u ruralnim područjima tu i nema neke razlike, nasilje se događa u jednoj i u drugoj zemlji samo što možda postoji mrvica više mogućnosti u Hrvatskoj, kad govorimo o ostvarivanju određenih prava.

Među aktivistkinjama nema nekih razlika, vrlo je slična situacija. Uglavnom dosta aktivistkinja se poznaje, razmjenjuje iskustva, imaju različite stavove ali to ovisi od individualnog stava, a ne od područja u kojem žive i djeluju, tako da mislim da je poprilično slično.

Koliki napredak po pitanju ženskih prava u BiH je ostvaren od 2005. otkad su CURE osnovane?

Generalno postoji određen napredak. Postoje izmjene i dopune zakona, kao što je Zakon o ravnopravnosti spolova. Početkom ove godine smo dobile izjednačenje Izbornog zakona sa Zakonom o ravnopravnosti spolova, prije toga je u Izbornom zakonu pisalo da je neophodno da ima 30 posto podzastupljenog spola na svim nivoima, uključujući izborne liste, dok je u ZoRS-u pisalo da je neophodno 40 posto. Sad je Izborni zakon u BiH usklađen sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u BiH. Dakle, napredak postoji kad govorimo o ZoRS-u, a to se dogodilo zahvaljujući aktivistkinjama.

Drugi primjer napretka je da 2005. ili 2006., kada smo radile Globalnu kampanju 16 dana aktivizma, pitale smo ljude da li znaju što je nasilje, da li postoji nasilje u obitelji, da li postoji nasilje nad ženama, da li ga prepoznaju, da li znaju nekog tko preživljava nasilje i da li znaju nekog tko je nasilan. Uglavnom su svi odgovori bili da tog nema u našoj zajednici, da je to izmišljena stvar. Kad smo tu akciju ponovile 2011. godine, odnosno prikupljali smo potpise za peticiju “Reci ne nasilju, dosta ljudi je prilazilo, potpisivalo peticiju i govorilo da je svjesno da postoji nasilje i da se ono mora prekinuti. To je taj neki klik promjene svijesti, danas se puno više govori o nasilju nad ženama, dosta se govori o ženskim ljudskim pravima, dosta se govori o diskriminaciji, ne u onoj količini u kojoj bi trebalo, ni u školstvu ni u obrazovnom sustavu. Ne postoji ni pravosuđe, odnosno postoji na papiru, ali još uvijek nije zaživjelo da ti možeš prijaviti nasilje ili diskriminaciju, kazne su još uvijek male, jako je teško postići pravno zadovoljstvo, odnosno pravdu na državnom nivou. Ono na čemu su radile ženske organizacije je to da su napravile takve programe i za djevojke i za muškarce, dječake, da se osvijeste i da gledaju na drugačiji način, da prepoznaju stereotipe, da više upoznaju sebe, da vjeruju u sebe i sl.

{slika}

Kakva je situacija u Bosni i Hercegovini?

Djevojke koje se prijavljuju na naše radionice su već nešto pročitale, nešto čule, već imaju neku određenu svijest da nešto nije u redu. Pod tim uslovima, kad mi počnemo pričati o nasilju, one znaju da je to nešto loše i da žena nije kriva za nasilje koje se nad njome čini.

Mora se razumjeti kontekst lokalne zajednice iz koje određena djevojka dolazi, odnosno količina informacija koje ona dobija od strane okoline u kojoj boravi. Može se dogoditi da i one imaju određene stereotipe, da smatraju da ustvari postoji neko opravdano nasilje u određenim slučajevima.

Druga vrsta radionica koje držimo su one u srednjim školama. Tu se mladi ne prijavljuju nama, nego mi idemo njima i tu češće mogu primijetiti da smatraju i uvijek stavljaju u fokus da je žena možda zaslužila ‘šamar’.

Žene uistinu razmišljaju da su zaslužile šamar?

Ne misle da su one direkno zaslužile, ali smatraju da postoji objašnjenje za nasilje, kao npr: “Može se naći opravdanje, jer zamisli da je uradila nešto stvarno loše. Ne kažem ja da treba svaki put, ali stvarno ima nekih koje su baš nešto loše napravile”. Ali ne znaju odgovor na pitanje što može biti tako loše.

Još uvijek se treba raditi na tome. To je problem države, obrazovnog sustava, koji faktički educira žene da budu pasivne, da okrivljuju jedna drugu, a ne društvo i ne počinitelja nasilja. Prvo je potrebno da svi/e koji/e rade s djecom počnu pričati o tome kako nema opravdanja za nasilje. Ja kad vidim djecu s puškama, pištoljima, to sve podsvjesno potiče nasilje. Pa kad gledaš akcijske filmove, sve ti to šalje određenu sliku kako se trebaš ponašati, na tome treba još puno puno raditi.

U kojem segmentu su žene u BiH najdiskriminiranije?

U svakoj situaciji su diskriminirane, ne mogu uopće reći gdje su diskriminirane više, a gdje manje, od toga da dobivaju seksističke uvrede dok hodaju ulicom, dobacivanja, ulično uznemiravanje, do toga da kad se zapošljavaju pita ih se da li su udate, ako ih se to ne pita onda ih se traži protuusluga u smislu da izađu zajedno na večeru ili slično.

U svijetu i danas žive milijuni žena kojima su uskraćena temeljna ljudska prava. U ratnim su područima žene izložene seksualnom nasilju; u nekim se dijelovima svijeta obiteljsko nasilje još uvijek smatra privatnom obiteljskom stvari ili se žene smatra odgovornima za nasilje; ženama se trguje i prisiljava ih se na prostituciju; sprječava im se ili otežava ulazak na tržište rada zato što jesu ili bi mogle postati majke; u nekim zemljama im je ograničeno ili zabranjeno sudjelovanje u javnom životu i pristup zdravstvenoj zaštiti.

Ali kad bih imala čarobni štapić, prva stvar koju bih napravila, dala bih ekonomsku nezavisnost ženama. Jako je bitno ženama dati ekonomsku nezavisnost, to je prvi korak ka sređivanju stvari u životu, da se radi na poboljšanju situacije, odnosno ukidanju diskriminacije. Žene dobijaju djelomičnu moć da odlučuju za sebe i da imaju mogućnost izbora ukoliko su egzistencincijonalno osigurane. U BiH, u kojoj je većina stanovništva nezaposleno, a većina njih su žene, jako je teško da žena traži svoja prava ako npr. doživljava nasilje u obitelji. Ona je ovisna o tom partneru koji je zlostavlja, ukoliko on radi.

Je li kultura nasilja prihvaćena u BiH?

Građanstvo u većini slučajeva smatra da je to privatna stvar drugih. Koriste se mnogi izgovori za nasilje, koriste se pravne, kulturne ili vjerske odrednice, koje se u praksi svode na jedno – da život žene vrijedi manje od života muškarca.

Ironija našeg društva jeste da će susjedi/e zvati policiju ako čuju buku od muzike u susjedstvu, jer se ometa dnevni red i mir, ali rijetko će pozvati policiju ako čuju buku koja ukazuje na nasilje.

A sa druge strane događa se da je žena osuđena od strane društva, jer se smatra da je ona sama kriva što ostaje u takvoj vezi, što ne ode iz te veze, nema nikakve tolerancije prema ženi koja trpi nasilje. Uvijek je fokus na njoj, zašto nije otišla, čime je to izazvala, nikad nije fokus na vršitelju nasilja. Uglavnom se diskutira o njoj, prebacuje se krivnja na nju. Takav se pritisak stvara.

Kakve su kazne za počinitelje nasilja?

Vrlo male. Cjelokupni proces je jako mukotrpan za žene, nezgodan, neugodan, i onda je kazna toliko mala da zapravo može poslužiti kao poticaj drugim nasilnicima da vrše nasilje. S druge strane ne govorimo o psihičkom nasilju, ekonomskom, verbalnom, govorimo o fizičkom nasilju. Ako uopće dođe do tužbe, znači da se radi o teškom fizičkom zločinu.

{slika}

Tri najvažnije prepreke za ostvarivanje ženskih ljudskih prava i integraciju roda u javne politike u Bosni i Hercegovini su patrijarhalna kultura i tradicionalne predrasude, rodno nasilje koje nije prepoznato kao sigurnosna prijetnja i marginalizacija žena u javnim politikama. Postoje li adekvatne mjere u BiH kako bi se ove prepreke savladale ili sve ostaje na papiru?

Postoje mjere na papiru. Što se tiče nasilja nad ženama i djevojkoma (nasilje u vezi ne tretiraju nikako u zakonskim aktima), ono kao takvo nije prepoznato u našem zakonu, samo nasilje u obitelji je prepoznato, u Obiteljskom zakonu i to na nivoima entiteta, pošto Obiteljskog zakona u BiH nema na državnom nivou. Kao takvo postoji zahvaljujući radu ženskih i drugih nevladinih organizacija koje su lobirale da se dobiju određena stredstva za sigurne kuće, mada to uopće nije dovoljno, ali ipak imaju bar neku podršku.

Što se tiče patrijarhalne kultura i tradicionalnih predrasuda, naše društvo u BiH, ne da pokušava to spriječiti, nego zapravo potiče tu kulturu i tradiciju kao nešto što treba očuvati i slaviti. Kad govorimo o marginalizaciji žena – zakoni su dobro napisani, ali s druge strane žena koja se pokušava baviti politikom diskriminirana je unutar svoje političke stranke zato što je žena, a onda od lokalne zajednice u kojoj boravi, jer se smatra da politika nije za žene. Zbog zakona ona može biti politički aktivna, ali zbog pritiska okoline i stranačkih kolega ona u politici može ostati samo ako šuti, i tako naše političke stranke ispunjavaju kvotu.

Ukoliko ima svoje mišljenje kao takva je nepoželjna i nepotrebna jer ne propagira tuđe stavove nego svoje. Odmah je i prijetnja jer je tada vide kao konkurenciju. Tako da, generalno, država BiH vrlo malo radi na otklanjanju diskiminacije i ostvarivanju ženskih ljudskih prava, iako smo mi potpisnica međunarodnih konvencija, rezolucija, deklaracija, ali ništa se ne implementira.

Najgore je ignoriranje žena, aktivistkinja, koje se bave ženskim ljudskim pravima, od strane institucija. Ne postoji čak ni želja, motivacija, da se surađuje kako bi se postigao neki ravnopravan tretman, što znači da državu uopće nije briga za žene i postizanje ravnopravnosti.

Što feminizam znači danas u BiH?

Općenito se u društvu na feminizam gleda kao na nešto strašno, feministkinje su deprimirane lezbijke koje ustvari nisu mogle naći muškarca pa su se zato okrenule feminizmu.

A feministkinjama feminizam znači njihov identitet. CURE jesu CURE, ali strankinje i stranci često kažu “kjur” (cure=eng. lijek). Ja bih ovako rekla: Feminizam je ‘cure za society’ = Feminizam je lijek za društvo u kojem se mi sad nalazimo. Jedini lijek koji može popraviti društvo.

Savjeta za ljudska prava pučke pravobraniteljice

Pučka pravobraniteljica, temeljem članka 31. Zakona o pučkom pravobranitelju (NN 76/12) i članaka 41. – 46. Poslovnika pučkog pravobranitelja (NN 99/2013) objavljuje

JAVNI POZIV

za predlaganje kandidata za članove Savjeta za ljudska prava pučkog pravobranitelja

Pozivaju se organizacije civilnog društva, pojedinci, Savjet za nacionalne manjine, Savjet za razvoj civilnog društva, Hrvatsko novinarsko društvo, sveučilišta i druge znanstvene ustanove u RH da predlože kandidate za članove Savjeta za ljudska prava pučkog pravobranitelja.

Savjet za ljudska prava savjetodavno je tijelo koje razmatra i predlaže strateške smjernice u području promicanja ljudskih prava i sloboda, osigurava kontinuiranu suradnju u području ljudskih prava i sloboda između pučkog pravobranitelja, civilnog društva, akademske zajednice i medija te razmatra druga pitanja od značaja za rad pučkog pravobranitelja u području promicanja ljudskih prava i sloboda.

Temeljem javno objavljenog poziva, pučka pravobraniteljica imenuje osam članova Savjeta na vrijeme od četiri godine, i to po dva iz redova: predstavnika civilnog društva – predstavnika nacionalnih manjina – predstavnika akademske zajednice – predstavnika medija.

Kandidati moraju imati iskustvo u djelovanju na zaštiti i promociji ljudskih prava, suradnji s državnim tijelima, medijima, sveučilišnom zajednicom, organizacijama civilnoga društva ili međunarodnim organizacijama i poznavati institucionalni okvir sustava ljudskih prava u RH. Kandidati ne smiju biti osuđivani za kaznena djela i protiv njih se ne smije voditi kazneni postupak za kaznena djela za koja se postupak pokreće po službenoj dužnosti. Svatko može istaknuti samo jednog kandidata.

Ovaj poziv otvoren je danom objave na internetskim stranicama pučkog pravobranitelja, a prijave će se zaprimati do 31. listopada 2013. godine.

Svi prijedlozi moraju sadržavati životopise predloženih osoba i potvrdu da nisu osuđivani za kaznena djela te da se protiv njih ne vodi kazneni postupak za kaznena djela za koja se postupak pokreće po službenoj dužnosti.

Prijedlozi se šalju na adresu:

Pučki pravobranitelj

Opatička 4

10 000 Zagreb 
s naznakom “Prijedlog kandidata za članove Savjeta za ljudska prava pučkog pravobranitelja”

Trebaju li žene mijenjati svoje prezime nakon braka?

Od 1983. Grčka je zahtijevala od žena da zadrže svoje djevojačko prezime do kraja života. To je model o kojemu bi se trebalo razmisliti.

Promijeniti ili ne promijeniti naša prezimena kada se vjenčamo? Za mnoge žene u Ujedinjenom Kraljevstvu, SAD-u, Australiji i šire to je složena dilema koja zahtjeva puno anksioznosti, razmišljanja i diskusije uz kavu s prijateljicama. Čak me je jednom dečko upitao koje su mi “namjere s prezimenom“. Trebamo li ići tradicionalnim putem ili zadržati naš osobni i profesionalni identitet? Nedavno, Kate Winslet nas je prepala s objašnjenjem zašto je zadržala svoje prezime tijekom tri braka, a Emma Watson je uzburkala stvari s objavom na Twitteru da bi Hermione Granger zasigurno zadržala prezime Granger.

No, evo jedan savjet koji vjerojatno niste prije čuli/e. Ako razmišljate o tome trebate li promijeniti svoje prezime ili ne, razgovarajte sa ženom iz grčke (ili muškarcem).

Kada sam nazvala Mariu Karamessini, direktoricu Centra za rodne studije na Panteion sveučilištu u Ateni, bila je zapanjena kada sam joj rekla koliko se u posljednje vrijeme debatira u Guardianu i drugim medijima o ovoj temi.

Vidite, Grčka je 1983. uvela zakon da sve žene moraju zadržati svoja djevojačka prezimena. Točka.

To je bio dio velikog seta reformi koje je Grčka počela uvoditi 70-ih i ranih 80-ih godina 20. stoljeća, kada se zemlja izdignula iz vremena diktature i ponovno pisala svoj ustav i zakone. Maria Karamessini u to vrijeme bila je studentica i sudjelovala u feminističkom pokretu za rodnu ravnopravnost. Kako ona to objašnjava:

Zadržati naša prezimena nakon braka značilo je emancipaciju. Grčka je imala najprogresivnije zakone tih godina u Europi, ne samo oko prezimena. Naš feministički pokret promijenio je mentalitete, no promjene su bile postupne. Odmaknuli smo se od vrlo tradicionalnog društva s tradicionalnim rodnim ulogama.

U posljednjih 30 godina Grčka je bila probni slučaj društva u kojem žene nikad ne mijenjaju prezimena. Nudi drugačiji model od onoga o kojem razmišljaju Velika Britanija i SAD. Zaključak do kojega dođe većina feministkinja je da je za ženu idealno imati mogućnost izbora što žele, a muškarci uvažavaju te želje. No studije su pokazale (ili jednostavni pogled oko vašeg kruga prijatelja), mnoge žene još uvijek uzimaju muževa prezimena, čak i kada imaju drugu mogućnost. Ukratko, društvene norme i pritisak teški su za prevladati.

Za grčke žene, zakon se poklopio s velikim napredovanjem žena. Izašle su iz kućne sfere i počele dobivati više fakultetskih diploma, igrale su veću ulogu u društvu. Naravno, ta postignuća nisu se dogodila samo zato što su žene mogle zadržati svoja prezimena, no to je postavilo drugačiju pozornicu u zemlji poznatoj po tradiciji i odnosima poput onih u filmu “Kum.

Mlade Grkinje u svojim 20-im i 30-im godinama danas prihvaćaju ovo kao normu. Misle o svojim imenima kao o svojim identitetima, drugačije nego u ostalim zemljama. Dečki ne pitaju svoje djevojke o njihovim “namjerama s prezimenom.” Violet Tsagkas odrasla je u Ioannini, došla je u SAD na fakultet i sada uređuje Fem2. Rekla mi je: “Nikad mi nije palo na pamet da je Grčka jedinstvena dok nisam više došla u doticaj sa strancima, posebno nakon što sam se doselila u SAD.”

Sve u svemu, Grčka ima vrlo malo problema s novim sistemom. Ponekad uzrokuje zabune. Jedna Grkinja koja pomaže u administraciji u školi rekla mi je da može biti izazov pozvati roditelje učenika, posebno majke. Stoga kada zove ona jednostavno pita: “Jeste li vi Johnova mama” i nitko se ne uvrijedi.

Drugi problem koji Grkinje mogu imati je putovanje u inozemstvo, posebno na Bliski istok. Grčki parovi pojave se s različitim prezimenima u svojim putovnicama pa im u nekim konzervativnim društvima ne vjeruju da su u braku. To nije rašireni problem doduše i može se riješiti jednostavnim bračnim certifikatom koji bi par mogao nositi u inozemstvo, ako je to potrebno. No konzervativna vlada je 2008. to iskoristila kao opravdanje za promjenom zakona, tako da sada bračni/a partner/ica može odlučiti hoće li dodati drugo prezime svom prezimenu. Žene (i muškarci) još uvijek moraju zadržati svoje prezime, no mogu imati i dva. Teško je doći do podataka o tome jesu li su žene prihvatile tu opciju.

Jedna od velikih debata u feminističkim krugovima jest o tome je li ženama bolje zadržati svoja djevojačka prezimena, koje je najčešće prezime njihovog oca. Je li to zaista oslobađajuće? Ovdje je također Grčka progresivna. Kada se djeca rode, roditelji odluče čije će dijete prezime nositi, a može nositi i oba.

Da, pitanje imena može pomoći ženama. Iran je imao sličan sistem kao Grčka skoro jedno stoljeće, no Iranke su se svejedno morale boriti za mnoga druga prava. Narges Bajoghali proučava Iran i kaže da je jedna od dobrobiti iranskog sistema ta da žena ima jasnu poveznicu s obitelji, što je bitno za žene koje se nađu u zlostavljačkom braku ili drugim problemima te žele napustiti bračnu zajednicu. Loša strana jest što je to učinilo “čast” mladih djevojaka vrlo bitnim djelom obiteljskog života.

Ova će se debata nastaviti u mnogim zemljama, no grčki primjer je promijenio moje razmišljanje. Možda ne bismo samo trebali govoriti o davanju ženama tu opciju, nego se upitati zašto kasnimo za Grčkom 30 godina.

Prevela i prilagodila Ela Naranđa