Dobitnica Nobelove nagrade za književnost

Kanadska spisateljica Alice Munro ovogodišnja je dobitnica prestižne Nobelove nagrade za književnost.

Švedska akademija objavila je odluku danas, pojašnjavajući kako je 82-godišnja autorica iz Winghama, Ontario, ‘majstorica suvremene kratke priče’.

Munro je prva kanadska spisateljica i 13. žena koja je dobila ovu nagradu.

Reagirajući na vijest Munro je izjavila za kanadske novine kako nije očekivala da će pobijediti te da joj je ovo izuzetna čast.

“Znala sam da sam kandidirana, ali nikada nisam mislila da ću pobijediti”, kazala je Munro.

Alice Munro piše o djevojkama i ženama, porodičnom nasilju, dugotrajnim bolestima, teškom sramu, gruboj sredini koja teško prašta. Oni koji je poznaju kažu da njen život nalikuje njenoj prozi: uzdržan, promatrački, nepretenciozan, iskren.

Objavila je 10 zbirki pripovjedaka i roman “Životi djevojaka i žena”. Neke od njenih najprodavanijih zbirki priča su “Ples sretnih sjenki”, “Što misliš, tko si ti”, “Prijatelj moje mladosti”, “Previše sreće”.

Zbirku “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak” hrvatska je kritika proglasila literarnim otkrićem godine, a nagrađena je i ‘Kiklopom’ za najbolju stranu prozu 2011. godine. 

Mirela Holy osniva novu progresivnu stranku ORAH

Nezavisna saborska zastupnica Mirela Holy osnovat će 29. listopada stranku pod nazivom Održivi razvoj Hrvatske – ORAH.

Kako je najavila riječ je o progresivnoj stranci koja će provoditi politiku održivog razvoja i baviti se svim vitalnim temama hrvatskog društva, piše rtl.hr.

Holy je istaknula kako će na početku djelovanja ORAH biti najviše usmjeren prema definiranju održivoga gospodarskog programa s konkretnim rješenjima za izlazak iz krize i gospodarski prosperitet države.

“Stranka će se baviti intenzivno i problematikom društvene pravde i ljudskih prava, a u tom smislu poseban naglasak bit će na kvalitetnoj reformi državne uprave”, istaknula je Holy.

Mirela Holy najavila je da će stranka uvesti nova rješenja usmjerena prema demokratizaciji unutarstranačkih procedura te ravnomjernu zastupljenost oba spola u svim političkim procesima, od zastupljenosti na listama jednakog broja žena i muškaraca do svih glavnih tijela stranke.

Kad je riječ o zaštiti okoliša, rekla je da će ta problematika biti obrađena proaktivno jer bez gospodarskog razvoja nema ni dobre ni učinkovite zaštite okoliša.

“Drugim riječima, za ORAH zaštita okoliša nije trošak, nego prilika za drukčiji i bolji gospodarski razvoj Hrvatske”, naglasila je.

Osnivačka skupština ORAH-a održat će se 29. listopada u Hrvatskome novinarskom društvu (HND) u Zagrebu.

Pričajmo o privilegijama: Orange Is the New Black

Orange Is the New Black, Nexflixova crnohumorna drama koja je, na opće iznenađenje, ‘pobrala’ brojne pohvale. Autorica serije je Jenji Kohan, najpoznatija po seriji Weeds i radu na Gilmoreicama, kojoj je inspiracija bila autobiografija bivše zatvorenice Piper Kerman. Njezine je zapise Kohan uzela samo kao okvir, a Piper Kerman postaje u seriji Piper Chapman, tridesetdvogodišnja visokoobrazovana bjelkinja iz Brooklyna, koja svoj sređen život sa zaručnikom Larryjem Bloomom (Jason Biggs) mora prekinuti na 15 mjeseci, kako bi odslužila kaznu za zločin koji je počinila prije 10 godina.

U to je vrijeme bila u vezi s Alex (Laura Prepon) koja je bila ozbiljna igračica u trgovini drogom, a Piper joj je pomogla u prijenosu novca zarađenog preprodajom droge. U prvoj epizodi, Piper dolazi u zatvor -odlučna da će vrijeme provedeno na odsluženju kazne iskoristiti na najbolji mogući način, npr. pročitati sve knjige s liste želja na Amazonu. Ispostavlja se da zatvorski život nije nimalo nalik njezinim očekivanjima. U seriji pratimo njezinu prilagodbu na zatvorske uvjete, emocionalne krize, moralne dvojbe, njezin odnos sa zaručnikom i Alex, koja kaznu odrađuje u istom zatvoru i s kojom će se upustiti u vezu. Međutim, iako glavni tok radnje prati Piper, Orange Is the New Black nudi čitavu galeriju zanimljivih ženskih likova. U svakoj epizodi flashbackovima je prikazana prošlost jednog od likova, u kojoj doznajemo razloge i događaje koji su ih doveli u zatvor, a priče iz prošlosti i zatvorske sadašnjosti vješto su povezane i slojevite.

Serija je bila obasuta hvalospjevima i pozitivnim kritikama, a velika obožavateljica serije Lena Dunham, autorica uspješnih Girls, izjavila je kako je “Orange is the new Black seksi, cool i pametna serija koja je odlična za žene”. Također, seriju su prigrlili pripadnici LGBT zajednice – zbog velikog broja gej likova, tematiziranja seksualnosti, a ponajviše zbog odlično izgrađenog lika transseksualne frizerke, Sophie, koju glumi Laverne Cox, također transseksualka.

Orange Is the New Black nije bila pošteđena kritika i prigovora, a mnogi se odnose na prikaz žena nebjelačke rase. Seriji se zamjera što se u karakterizaciji likova crnkinja perpetuiraju stereotipi o njima kao agresivnim, površnim, prostim, bučnim i društveno neangažiranim. Također, zamjerke se dotiču i prikaza Latinoamerikanki, koje su reprezentirane kao žene s patološkom seksualnosti, ogromnim seksualnim apetitom koji ne mogu kontrolirati, a koji dovodi do rađanja gomile djece. U seriji je samo jedan lik Azijatkinje, a ona je starija, pomalo divlja, i ispušta uglavnom neartikulirane zvukove.

Scene u kojima su se, u oblikovanju likova crnkinja i Latinoamerikanki, koristili stereotipi koji već desetljećima cirkuliraju u televizijskom i filmskom prostoru, možemo izdvojiti mnogo. No, Orange Is the New Black ne možemo strpati u taj koš. Ovdje se ti stereotipi koriste namjerno i sa svrhom da budu problematizirani i raspršeni. Sudbine likova koje se gledateljima/icama otkrivaju isprepletanjem flashbackova i sadašnjosti, prikazuju ih kao složene i slojevite ličnosti. Tako i lik Sophie, transseksualne crnkinje, uvijek dotjerane frizerke, uvelike nadilazi uobičajen prikaz transseksualnih i transrodnih osoba, koje su opsjednute vanjskim izgledom, modom, odijevanjem i šminkanjem. Sophie se osim svojega posla u zatvorskom frizerskom salonu i dotjerivanja, mora suočiti s nepravednim zatvorskim zdravstvenim sustavom, s odbijanjem svojeg sina te mora promisliti i redefinirati odnos sa svojom suprugom. I dva se glavna lika u latinoameričkoj populaciji, Gloria i Daya – majka i kćer, u početku nadmeću za istog muškarca, da bi se kasnije njihov odnos pokazao kompleksnim odnosom između majke i kćeri, u kojemu ima nježnosti i brižnosti, ali i osjećaja krivnje zbog vlastitih pogrešnih odluka i sebičnog ponašanja.

{slika}

Kritičarke i kritičari koji priznaju da su priče likova nebjelačkih rasa snažne, duboko dirljive i slojevite, zamjeraju autorici što se nije odlučila prikazati širu društvenu sliku – strukturne probleme koji su doveli do toga da većinu zatvorske populacije čine crnkinje i Latinoamerikanke te činjenice da, kako pokazuju istraživanja, crnci/kinje imaju četiri puta veću šansu da budu uhićeni/e i optuženi/e za posjedovanje marihuane od bijelaca/kinja, ili izdržavaju veće kazne za iste zločine.

Iako nedostaje šire sagledavanje socioekonomskih prilika koje dovode do klasne i rasne nejednakosti u američkom društvu, u nekoliko je navrata serija uspješno dotaknula neke društvene probleme.

Na primjer, u slučaju Taystee, crnkinje koja se često ponaša agresivno i iznimno je bučna. Ona je odslužila svoju kaznu i vraća se na slobodu. Međutim, nekoliko epizoda kasnije, dobrovoljno se vraća u zatvor te govori svojoj prijateljici kako se vratila jer svi koje poznaje su ili siromašni, ili mrtvi, ili u zatvoru. U zatvoru barem ima krevet, svoj zatvorski posao i prijateljice. Na Taysteenom primjeru serija se dotaknula problema s kojima se suočavaju bivše zatvorenice koje dolaze iz siromašnih crnačkih zajednica – nedostatak potpore države, nemogućnost pronalaska posla i nedostatak novaca za ponovni početak.

Piper se u početku čini drugačijom od ostalih zatvorenica, ona je više iznimka nego pravilo. Zločin zbog kojeg je osuđena prikazan je kao anomalija u njezinu, inače prosječno uspješnom životu. Iako je od ostalih zatvorenica odvaja njezina privilegiranost, koja proizlazi iz toga što je bjelkinja srednje klase, razni događaji u zatvoru podsjećaju Piper da nije nimalo drukčija od ostalih. Piper, tako govori svojoj majci koja ju je posjetila u zatvoru: “Ja nisam nimalo drugačija od bilo koga ovdje. Pogriješila sam i počinila zločin i jedino sam ja kriva što sam ovdje“.

No, za razliku od drugih likova, njezina sudbina nije determinirana rasom i klasom. Sigurno neće završiti kao Taystee. Nakon izlaska iz zatvora nju će spasiti njezina obitelj, novac i rasa. Tu Orange Is the New Black pokazuje svoju najbolju stranu – što se više narativ fokusira na druge likove, to se više raspiruju Piperine predrasude i osjećaj superiornosti te raspakirava njezina privilegiranost.

Premda u ovoj seriji nalazimo mnogo snažnih, višedimenzionalnih likova crnkinja i Latinoamerikanki, ne može se previdjeti da su njihove priče uokvirene pričom jedne bjelkinje. Zašto je glavni lik baš morala biti visokoobrazovana privilegirana bjelkinja srednje klase? Zašto je potrebna arhetipska bijela žena da bi priče žena nebjelačke rase bile dostojne televizije? Ta su pitanja u intervjuima novinari više puta postavljali autorici Jenji Kohan, a njezin je odgovor: “Piper mi je bila svojevrsni trojanski konj. Ne možeš doći na televizijsku mrežu i pokušati prodati fascinantne priče crnkinja i Latinoamerikanki, ali ako u seriju staviš bjelkinju i prikažeš njezinu priču, možeš prošiti taj svijet i ispričati ostale priče. Jako je teško prodati samo te priče. S djevojkom iz susjedstva, cool plavušom, velik se broj gledatelja može povezati, a televizijske kuće imaju svoje procjene demografske strukture publike. Piper je zato vrlo korisna“.

Ova je izjava Jenji Kohan vrlo značajna. Svjedoči o tome kako se još uvijek, u 21. stoljeću, televizijski proizvodi temeljeni isključivo na iskustvu žena nebjelačkih rasa, smatraju financijski rizičnim. Za prikazivanje autentičnog iskustva crnkinja i Latinoamerikanki uglavnom je još uvijek potreban ‘bijeli’ uvod i okvir koji će potvrditi to iskustvo. Ovaj nam primjer pokazuje koliko smo daleko od potpune rasne ravnopravnosti i koliko su hrabri svi televizijski i filmski pokušaji koji se uspijevaju othrvati imperativu ovakvog prikazivanja iskustva crnaca/kinja i Latinoamerikanaca/ki.

Od UN rezolucije do NATO direktive

Nekoliko je desetljeća bilo potrebno da se izgradi snažan normativni okvir, kojim će se ojačati operativne politike i procedure unutar sustava UN-a, a kojim će se zaštiti žene i djevojčice u oružanim sukobima. Nakon toga trebalo je proći i čitavo desetljeće da se takav okvir ustroji i unutar NATO sustava.

Od deklaracije o zaštiti žena i djece u izvanrednim ratnim sukobima, koju je Opća skupština UN-a usvojila 1974., preko svjetskih konferencija usredotočenih na ravnopravnost spolova, razvoj i mir: u Meksiku 1978., Copenhagenu 1980., Nairobiju 1985. i Pekingu 1995., preko prihvaćanja Pekinške deklaracije 2000. na Glavnoj skupštini UN-a, kao i ratnih zbivanja na području ex Jugoslavije, Ruande, Sierra Leone, Konga i još nekih manje eskalirajućih, prošlo je punih 26 godina, do usvajanja Rezolucije 1325.

Nakon nekoliko desetljeća krvavih sukoba, Vijeće sigurnosti UN-a konačno je postalo zabrinuto zbog stradanja civila u oružanim sukobima, naročito žena i djece, koji su bili većina žrtava i meta naoružanih vojnika. No, žene nisu bile samo žrtve, nego su odigrale i važnu ulogu u prevenciji i rješavanju sukoba. Stoga je bilo važno ravnopravno ih uključiti u proces održavanja međunarodnog mira i sigurnosti. Vijeće je također prepoznalo potrebu za usvajanjem rodne perspektive u mirovnim operacijama, te obuke osoblja o ženskim pravima. Shodno tome, Vijeće je održalo raspravu o ženama, miru i sigurnosti, te je 31. listopada 2000. jednoglasno usvojena rezolucija 1325.

Od usvajanja Rezolucije 1325 trebalo je, pak proći punih 10 godina da je prihvati i NATO sustav. Odnosno, NATO je državama članicama 2007. predložio da razviju praktične prijedloge za implementaciju Rezolucije, a u rujnu 2009. odobrena je Direktiva 40-1 (Bi-Strategic Command Directive), kojom se integrira Rezolucija 1325 i rodne perspektive u NATO zapovjedne strukture, uključujući i mjere zaštite tijekom oružanih sukoba. Izvješće i plan usvojeni su u Lisabonu 2010.

Usvajanjem Direktive 40-1 ustrojene su i tri nove dužnosti:  savjetnik/ica za ravnopravnost spolova, savjetnik/ica za rodna područje te trener/ica za rodna pitanja u lancu zapovijedanja. Iako su ove pozicije nove, a sredstava malo, u svim NATO misijama imenovane su osobe na ove dužnosti. Jedna od njih je i prva hrvatska generalica Gordana Garašić.

Poanta dužnosti savjetnika/ice za ravnopravnost spolova jest u tome da mora surađivati sa svima unutar misije, kako bi se rodne perspektive uspješno integrirale u svim aspektima rada. I ne samo to, nego u svim NATO operacijama i misijama morat će se udovoljiti Rezoluciji 1325 i svim odredbama koje se odnose na žene, mir i sigurnost, te isto tako, morat će se podržati obrazovanje i osposobljavanje žena u svakom segmentu, a to znači veću dostupnost zdravstvenim uslugama, pravo na nasljeđivanje, pravo na zapošljavanje, pravo na sudjelovanje u političkim procesima i pravo donošenja odluka u tim procesima.

Ova odluka zahtijeva i uključivanje većeg broja žena u misijama i operacijama te suradnju s lokalnim ženama u području operacija.

Naime, nasilje nad ženama i djevojčicama i dalje je prisutno na svim kontinentima, zemljama i kulturama. Statistike su poražavajuće. Primjerice, između 20 i 40 tisuća žena bilo je silovano tijekom rata u Bosni i Hercegovini. U Liberiji, zemlji iscrpljenoj ratom već desetljećima, tri od četiri žene su izložene seksualnom nasilju svakodnevno. Međutim, kao što smo već naveli, žene nisu samo žrtve, one su i sudionice u sprečavanju sukoba i donošenja trajnoga mira. Za žene, sigurnost nadilazi vojne strategije – od pristupa čistoj i pitkoj vodi, preko obrazovanja, prava nasljeđivanja i tako dalje.

Isto tako, isključivanje žena iz procesa odlučivanja i donošenja odluka, kršenje je ljudskih prava i demokratskih načela. Dakle, ovo nije samo žensko pitanje, nego i pitanje ljudskih prava. Tamo gdje su ženama uskraćena jednaka prava, često dolazi do nestabilnosti, a tamo gdje je nestabilnosti, tamo se žene omalovažava i vrijeđa.

‘… hoću li ikada biti novinarka ili književnica?’

Nakon obilaska 40 zemalja, putujuća izložba Anne Frank zaustavila se u Hrvatskoj. Nakon Filozofskog fakulteta u Zagrebu, izložba seli u Muzej suvremene umjetnosti gdje će biti postavljena sve do 30. studenog. Osim prilike da se upozna život Anne Frank, izložba ima poseban naglasak na djecu kao žrtve rata i holokausta, te povlači paralelu s prekinutim djetinjstvom i izgubljenim mladim životima u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

Izložba je financirana iz fondova EU, a organizatori izložbe su Hrvatska edukacijska i razvojna mreža za evoluciju sporazumijevanja (HERMES) i Kuća Anne Frank u Amsterdamu čija je suradnja ostvarena kroz projekt Povijest za svijest. Tridesetak izložbenih panela napravljeno je u edukativne svrhe kroz koji se otkrivaju detalji života židovske djevojčice koja je simbol dječje žrtve holokausta.

{slika}

Teška ekonomska situacija početkom 20-tih godina prošlog stoljeća, promijenila je tijek života milijune ljudi. Uvode se ‘rasni zakoni’ nakon kojih samo Nijemci mogu biti punopravni građani, a svim ostalim pripadaju manja prava. Razvija se Hitlerov ideal ‘rasno čist’ njemački narod, te osim što ih se smatra inferiornima, Židove smatraju opasnima te ih sa sve većim ograničenjima izdvajaju od ‘nežidova’. Anne Frank i njena obitelj jedne su od žrtava protužidovskih zakona čiji su životi bili ispunjeni strahom i strepnjom. Nakon bijega u Amsterdam sele se u tajno skrovište gdje Anne tijekom dvije godine piše dnevnik. Zadnji zapis zabilježen je 1944. godine. Petnaestogodišnja Anne umire u logoru, a jedini preživjeli član obitelji je njezin otac Otto.

Priču o djevojčici koja je za svoj trinaesti rođendan dobila dnevnik u koji je ispisivala svoje misli, strahove i želje danas čitaju milijuni ljudi diljem svijeta. Pisala ga je u nadi da će joj biti veliki izvor utjehe i podrške, a u trenutcima tuge i straha prijateljica kojoj će se moći povjeriti. Otkrila je u sebi talent i ljubav prema pisanju, i nadala se da bi jednog dana njezin dnevnik mogao biti objavljen kao knjiga. Smislila je i naslov ‘Tajno skrovište’, a priča o njenom životu je mnogo godina nakon njene smrti i objavljena pod željenim naslovom.

{slika}

Danas inspirira ljude diljem svijeta, educira djecu i mlade o tom dijelu povijesti i širi svijest o žrtvama diskriminacije i zločinima čovječnosti. Važno da ova priča nađe put do novih generacija kako bi bolje shvatili ponovne pojave nacističke ideologije u suvremenom svijetu i borili se protiv nje. Razvoj tehnologije učinio je da mladi danas razvijaju strahove od propuštanja događanja u virtualnom svijetu, dok stvarni život stavljaju u drugi plan. Anne Frank je imala strah da ne propusti i izgubi vlastiti život, a borba i snovi hrabre djevojčice mogu poslužiti kao primjer novim generacijama.

“…hoću li ikada postati novinarkom ili književnicom? Nadam se – o, kako se nadam jer pisanje mi omogućava da sve zabilježim, sve svoje misli, ideale i maštarije”- napisala je Anne Frank. Njezini snovi su prekinuti, ali sve dok pišemo i čitamo o njoj, Anne neće biti zaboravljena. Kroz naše živote i riječi postat će sve što je zaželjela.        

Ponosne smo!

Mirna i Ana dvije su mlade žene iz Srbije koje su svoju tri i pol godišnju vezu odlučile okruniti sklapanjem životnog partnerstva, a da bi svoju namjeru i realizirale morale su otputovati u Škotsku, daleko od diskriminacije i pravnih barijera s kojima su suočene u svojoj domovini. Dok Hrvatska donosi Zakon o životnom partnerstvu, u Srbiji nema pravne regulative koja bi se pozabavila problematikom istospolnih zajednica. No, mnogo veći problem od pravnih prepreka, onaj je u glavama ljudi u Srbiji, navodi Mirna.

“Nevidljivi smo. Ništa se ne može s pravne strane riješiti, i sve ostaje u ‘četiri zida’. Ne znam hoće li se, i kako, istospolne zajednice pravno tretirati u budućnosti, ali znam da u zakonu postoji definicija braka kao ‘zajednice muškarca i žene’. Kod nas nema potrebe za kampanjom U ime obitelji’. Po meni, veći je problem u glavama ljudi. Na primjer, da se sutra izmijeni zakon, na ovoj razini evolutivnog razvoja ovdašnjih ljudi, izlazak dvije žene ili dva muškarca pred matičara, vjerojatno bi završio kamenovanjem, streljanjem ili nečim sličnim”, kazale su za Libelu.

Budući da im Srbija onemogućava registriranje svoje zajednice, Mirna i Ana odlučile su to učiniti u inozemstvu, a Ujedinjeno Kraljevstvo ispala im je najjeftinija, ali i najpraktičnija opcija. Riječ je o, zasad, jedinoj zemlji u kojoj je moguće sklopiti istospolnu zajednicu, bez da je jedan od partnera državljanin te zemlje. Mirna i Ana obje imaju visoku stručnu spremu i primanja viša od prosječnih u Srbiji, a iako im je UK bio najjeftinija opcija, za put i vjenčane štedile su godinu dana. Karte su kupile šest mjeseci ranije, planirale su svaku funtu. Uvijek postoji taj financijski trenutak.

“Čin je bio planiran još prošle godine, ali nije ispalo niti jednostavno niti jeftino. Nakon temeljitog istraživanja, saznala sam da je u UK najjednostavnija procedura (izvodi iz matične knjige rođenih, popunjavanje obrasca, jedan mail, jedno pismo). Ne možeš vjerovati da nije bilo onog FTJJP (fali ti još jedan papir). UK je od svih zemalja bila najbliža. Kanada je predaleko i karte su ultra skupe. Mislim da je izuzetno bitno to što obje imamo hrvatsko državljanstvo, jer bi inače trebale ishoditi vize. Grad koji je bio savršen za vjenčanje, trebao je biti niti preveliki niti premali, jednostavan, radnički, s mnoštvom zanimljivosti. To nam je zapravo bilo 3 u 1 (vjenčanje, medeni mjesec i godišnji). Sve je super ispalo! Datum je određen po Feng Shui filozofiji. Nikakvih problema nije bilo, osim što je kumi prstenje ispalo na pod”, ispričala je Mirna, ukratko, sve o svojemu vjenčanju. Iako, pravno gledano, to nije vjenčanje – to je sklapanje životnog partnerstva.

I u Njemačkoj postoji opcija sklapanja životnog partnerstva, uz više papirologije. Potrebna je potvrda Matičnog ureda da osoba nije u braku. Na njoj se navodi da je nužna radi sklapanja civilne zajednice.

“Ne mogu se zamisliti da u gradu u kojemu živim i gdje me većina ljudi zna, odlazim u Matični i tražim takvu potvrdu”, objašnjava Mirna.

Odluku o ozakonjenju veze, dvije djevojke donijele su spontano, kada su počele planirati zajednički odlazak iz Srbije u drugu zemlju.

“O praktičnim motivima smo počele razmišljati u zadnjih godinu dana, kada smo odlučile da bi bilo bolje da ipak odemo van Srbije. Željena destinacija nam je Irska, budući da je hrvatskim državljanima tamo dozvoljen boravak i rad bez ograničenja, tj. ne trebamo tražiti radnu dozvolu. Ta zemlja nam odgovara i radi njihova mentaliteta. Druga opcija je Njemačka, ili Austrija. Uglavnom, prvi posao vani se neće puno birati. Trenutno obje aktivno tražimo posao u struci. Ako vidimo da struka ne prolazi, možemo i nešto drugo”.

Ključna stvar pri biranju zemlje u koju će otići, dodaje Mirna, uz pronalazak posla, jest to da je riječ o državi koja priznaje civilno partnerstvo. Jedno bez drugoga ne može.

“Realno, zarada nam nije na prvome mjestu. Želimo otići iz Srbije, jer ona ne priznaje našu zajednicu. I generalno, nismo zadovoljne s mnogim aspektima života u Srbiji – katastrofalno stanje u zdravstvu, korupcija… Sve je isto kao i u Hrvatskoj. Radije bismo vani prale suđe i živjele skromnije, a da nam se bračna zajednica priznaje, nego li u Srbiji, u zlatnom kavezu”.

Unatoč registriranoj zajednici, u Srbiji i dalje nemaju prava kao par. U slučaju, primjerice, bolesti, one nisu obitelj. Nevezano za formalnu stranu, navode da imaju ogromnu podršku prijatelja i – neke nove osjećaje.

“Ponosne smo!  Mnogo smo ozbiljnije i odgovornije jedna prema drugoj. Ne kažem da je ranije bilo drugačije, ali sâm taj čin dao je točku na i u našoj vezi. Vrijedilo je. Želimo se konačno skućiti i srediti na jednome mjestu, bez da moramo gledati klerofašiste kako marširaju i urlaju gradom”, poručuje Mirna.