Kako do radnog staža?

Radim u državnoj službi preko ugovora o djelu. Primam honorar, ne ide mi staž, plaćaju mi obvezno mirovinsko osiguranje, nemam pravo na bolovanje/godišnji. Nevidljiva sam u krutom sustavu. Prilikom prijave na oglase u državnoj službi u kojoj se traži godina dana iskustva, dobijem odbijenicu uz obrazloženje da nemam formalnog iskustva. No, taj određeni posao radim već godinu i devet mjeseci. Sami ugovori o djelu nisu dovoljno formalni da bi zdrav razum zaključio kako očito imam iskustva. Iskustvo nije formalno, praktično je. Izgleda da državne službe ne cijene praktično znanje.

 Ako ste se već susrele/i s tekstom O poslu, diskriminacijama i pravu na rad, upoznate/i ste s mojim iskustvom rada preko Ugovora o djelu za lokalnu samoupravu, a čija je konstrukcija suprotna zdravom razumu i Zakonu o radu.

Ono što je važno napomenuti jest to da sam ja jedna od osoba koje su izašle iz Evidencije HZZ-a radi drugih poslovnih aktivnosti. To znači da je Regos evidentirao određenu aktivnost na mom obveznom mirovinskom fondu i prestala sam biti korisnik usluga HZZ-a (nisam primala nikakve naknade za vrijeme nezaposlenosti, nisam pohađala edukacije, doslovno sam bila samo broj koji njih ne košta ništa, ali sam brisana iz evidencije, što me sad onemogućuje da koristim sredstva za samozapošljavanje, za koje je uvjet određen broj mjeseci na HZZ-u, ne mogu se prijavljivati za ‘volontiranja za 1600,00 kn’ itd).

Ne smatram da trebam imati više prava od ostalih ljudi koji ‘rade’ – jednostavno želim svoja prava. Ono što me zanima je – koliko je ljudi “brisano” iz evidencije jer pravno polu-legalno priskrbljuju crkavicu za svoju obitelj i nemaju pravo na pogodnosti pri zapošljavanju? Važno je shvatiti da se pravilnici kroje kako bi se fiktivno smanjila brutalno loša statistika nezaposlenosti.

S obzirom da su institucije nedodirljive, putem e-maila nisam uspjela doći do odgovora na pitanje mogu li se svi ti ugovori o djelu nekako ‘pretočiti’ u formalno radno iskustvo, kontaktirala sam samog Ministra, prof. dr. sc. Miranda Mrsića, koji me je uputio da se obratim njegovom Kabinetu na mail, što sam i učinila, te dobila odgovor nakon deset dana (suvišno je reći da sam opet Ministru tvitala o tome kako nisu ažurni i brzi, nakon čega sam primila e-mail).

Na moje jednostavno pitanje Kako staž iz ugovora o djelu upisati u radnu knjižicu kako bi postao formalni radni staž? odgovorili su ovime:

Zakon o radu, dalje: ZOR ne predviđa ugovore prema kojima bi se rad mogao obavljati bez zasnivanja radnog odnosa. Uređenje takvih ugovora je materija obveznog prava, sukladno Zakonu o obveznim odnosima ili Zakonu o državnim službenicima.

Ugovor o djelu bi se sa svim obilježjima ugovora obveznog prava mogao sklopiti samo za obavljanje jednokratnog posla, za koji nije bitno vrijeme rada, već izvršenje određenog posla u određenom roku i uz ugovorenu naknadu.

 Odgovor se nastavlja s još točno 407 riječi kojima mi nisu pomogli razriješiti problem već samo naglasiti kako se Zakon može tumačiti na više načina. U redu je da su tumačenja kontradiktorna, jer osobe s kojima oni komuniciraju ionako nisu vične pravu (dakle, to bi bila ja i većina ostalih smrtnika koji probaju doći do određene informacije) i neće shvatiti što su oni željeli reći.

{slika}

 No, prema tumačenju Kabineta ministra, sadržanom u samo jednom pasusu ovog kontradiktornog e-maila, ja sam zapravo zaposlena i imam sva prava kao i drugi zaposleni u ovoj instituciji. Ali, kako da ja to dokažem? Kome ja to trebam dokazivati? Zašto ja to moram dokazivati? Ostat će misterija. Gospodi sam pristojno zahvalila na odgovoru i uputila im još jedan e-mail, uz kopiranje jednog raspisanog natječaja za radno mjesto u državnoj službi i ponavljanje pitanja. Sve što želim od njih je odgovor – da ili ne. Ne želim tumačenje zakona.

 Pokušavam doći do informacija već dosta dugo i davno sam izgubila nadu da će mi te informacija pomoći u životu. Sada me samo dosta zabavlja, a ujedno i rastužuje koliko institucije koje trebaju raditi usko povezano i za doborobit građana ne znaju ili ne žele znati kako se tretira određena vrsta ugovora. 

 Nezadovoljna prikupljenim informacijama, obratila sam se Zavodu za zapošljavanje, gdje su me uputili u Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje.

 Prostorije HZMO-a nisu bile ispunjene, kao što je to običaj sitnim dušama koje pokušavaju ostvariti svoja prava, te sam izuzetno brzo došla na red. Odabrala sam šalter za informacije, jer informacija mi i treba. No, informaciju ne možeš obaviti niti u jednoj instituciji ako te makar jednom ne pošalju na neki drugi šalter pa je mene “moja” gospođa iza šaltera preusmjerila na drugu gospođu, koja se ni po čemu ne razlikuje od prve. Nije pravna služba, nije naznačeno da se gospođa bavi specifičnim pitanjima oko zaposlenja, ništa.

 Prišla sam gospođi, uz pravdanje: “Oprostite, Vaša kolegica me je poslala…”. Službenica me pogledala, pitala me radim li. Odgovorila sam da da, ali preko ugovora o djelu. Kada sam i njoj postavila ono pitanje, može li mi se staž ikako upisati u radnu knjižicu, pitala me jesu li mi plaćali staž. Ono što nisam znala jest to da mirovinsko i staž nisu isto. To su dvije različite kategorije. Ne, nisu mi plaćali staž (zašto i bi, ali onda opet, zašto mi plaćaju mirovinsko kada niti to nije pokriveno ugovorom?). Pojeo vuk magare, godinu i devet mjeseci rada neće mi nigdje biti zabilježeno. Kao i da je to bitno, ionako će naša generacija ići u mirovinu kada demencija pokuca na vrata.

 ‘Poslodavac’ mi ne plaća staž. Staž je formalno radno iskustvo, koje prelazi iz kategorije  ‘iskustva’ u ‘plaćenu rubriku’. Kao što sam navela, ako nemaš zadovoljen taj formalni uvjet natječaja, ne zovu te na razgovor.

Na pitanje kako mogu “doći’ do nekakvog staža u skoroj budućnosti, gospođa, službenica na šalteru na HZMO savjetovala mi je da se fiktivno prijavim kod nekoga kao kućna pomoćnica na koji mjesec pa da nakon toga nastavim sama sebi plaćati staž. Čak mi je dala i upute. Službena osoba dala mi je papirić s uputama kako mogu ‘zafrknuti’ sustav. Ne krivim gospođu, sigurna sam da je njoj to sasvim prihvatljivo, ali meni nije. Ono što je protivno zdravom razumu jest to da “staž” stečen pri obavljanju posla kućne pomoćnice može biti zadovoljavajući za potrebe nekakvog službeničkog posla (ne valoriziram zaposlenja, jednostavno je drugačije). Dakle, ili je sustav sjeban van našeg shvaćanja ili je službenica HZMO-a neupućena do krajnjih granica. Mislim da je oboje. 

“Maknite naputak s internet stranice i ispričajte se građanima i građankama Bosne i Hercegovine”

Poštovana gospođo Krstičević,  na internet stranicama Državnog ureda kojemu ste Vi na čelu osvanuo je naputak kojim se, pretpostavljamo ispred Republike Hrvatske, obraćate dijelu građana Bosne i Hercegovine pozivajući ih da se na predstojećem popisu stanovništva u BiH izjasne kao Hrvati, katolici te da govore hrvatskim jezikom. Ovaj naputak grubi je napad na suverentitet Bosne i Hercegovine kao i na zdravu pramet građana i građanki Bosne i Hercegovine, kojeg god etničkog identiteta bili. 

Potpuno je neprihvatljivo da se ispred državne institucije susjedne zemlje sugerira građanima BiH kako da se izjasne o svom identitetu, svojoj vjeroispovjesti i o jeziku kojim govore. Izdavanja ovakvih “naputaka” od strane susjedne suverene države grubo je zastrašivanje stanovništva Bosne i Hercegovine i stvaranje još veće atmosfere napetosti i straha u susjednoj nam zemlji i doprinosi samo daljnjem raspirivanju nacionalizma u BiH koji već više od desetljeća koči razvoj Bosne i Hercegovine.

Zamislite samo da su državna tijela RH prije popisa stanovništva 2011. svojim vlastitim građanima uputila poruku da se izjasne kao Hrvati, katolici i da govore hrvatskim jezikom: tako nešto bilo bi u potpunosti protuzakonito i protuustavno, a vi ovim naputkom to radite prema građanima druge države! Nadalje, ovaj naputak perpetuira nacionalističku politiku izjednačavanja etničke pripadnosti s vjerom i jezikom koja je u potpunosti anakrona, štetna i  neprihvatljiva u svakom modernom demokratskom društvu.

Ovakvim nacionalističkim ispadima koji neugodno podsjećaju na politiku Republike Hrvatske iz 90-ih godina prošlog stoljeća, svjesno ili nesvjesno otežavate budućnost Bosne i Hercegovine.

Zbog svega navedenog tražimo da isti naputak odmah maknete s internet stranica te da se ispričate svim građanima i građankama Bosne i Hercegovine.

Za Centar za mirovne studije,

 

Gordan Bosanac*

 

Na uvid:

–          Ministrica vanjskih i europskih poslova, dr. sc. Vesna Pusić

–          Premijer Vlade RH, Zoran Milanović

–          Predsjednik RH, dr. sc. Ivo Josipović

 

*Bosanac je zaista moje prezime i time ne sugeriram kako bi se ljudi morali izjašnjavati prilikom popisa stanovništva

 

“Prestani(te) govoriti ženi da se smije”

“Prestani(te) govoriti ženama da se smiju.” To je u isto vrijeme izjava koja izaziva uvrijeđene reakcije i ljuti, ali i naziv umjetničkog projekta bruklinske umjetnice Tatyane Fazlalizadeh . Njezina djela, koja namjerno stavlja na mjesta gdje je ulično uznemiravanje često, tako izravno razgovaraju s počiniteljima.

Projekt je započela u 2012. godini, kada se prvo djelo našlo na zidu u Bedford-Stuyvesantu, gdje Fazlalizadeh živi. U međuvremenu, svoja je djela proširila  na Harlem, Philadelphiju, Chicago i Washington koja su evoluirala u likovnu izložbu tijekom koje slijedi rasprava u kojoj se sudionice/i  potiču da napišu vlastite dijaloge na bijelim pločama.

Svaka od žena prikazanih na plakatima jest stvarna osoba, intervjuirana  i skicirana za projekt. Do sada, ispitanice su bile crne i latino žene, a većina od njih prijateljice su umjetnice. Jedan od njezinih interesa je uočiti kako intersekcionalnost utječe na ulično uznemiravanje.  Fazlalizadeh  naglašava da bi projekt voljela proširiti i na druge skupine, uključujući indijanske, bijele i queer žene.

Reakcije su uglavnom pozitivne. Osamdeset posto žena u Sjedinjenim Američkim Državama u nekom trenutku svog života doživjelo je ulično uznemiravanje na koje nije uvijek sigurno i lako odgovoriti. Na plakatima se stvorila rasprava koju je teže ignorirati  i za većinu žena, to je dobra stvar. Međutim, s time se ne slažu svi.

Projekt je prvi puta i privukao moju pozornost upravo zbog tog neslaganja. Slika koju je na Tumblru objavila Fazlalizadeh, pokazala je dva plakata koja su izvorno bila postavljena u Brooklynu nakon čega je uslijedio aktivan dijalog; odgovori su bili pisani izravno na plakate.

{slika}

Prvi komentatori bili su muškarci koji su htjeli podijeliti svoje mišljenje o odijevanju žena  i istaknuti svoje povrijeđene osjećaje. “Jednostavno se ne osjećam ugodno kada nam to kažu”.

Ja sam muškarac, ja bih trebao dovikati ženi. Mislim da svaki muškarac, ako vidi ženu koju smatra privlačnom, treba pokušati učiniti sve što može kako bi pridobio tu ženu.”

“Žena najviše voli  čuti da je lijepa. Za mene, ovo je smiješno.”

“Zbog tih uličnih “komplimenata”  žene se ne osjećaju lijepo, nego ju upozoravaju gdje joj je mjesto: njezina je uloga u tom slučaju uloga ukrasa ili objekta, a ne uloga samostalne osobe s vlastitim idejama, mislima i osjećajima. ” To je upravo ono na što je Fazlalizadeh željela istaknuti kao odgovore u svojoj umjetnosti. Dobacivanje ili zviždanje na ulici kao da je pas koji će doći kad ga zovete ili neprestano govorenje ženi da se smije, potpuno ju dehumanizira, a kao ženina svrha iznova je ugoda za muški pogled. Plakatima se na to željelo odgovoriti sa što manje sukoba.

{slika}

Nedavno je Fazlalizadeh proširila svoj projekt. Majice s natpisom “Prestanite govoriti ženi da se smije” i “Sexy & Bebe & Cutie & Honey nije moje ime” moguće je kupiti na njezinoj web stranici. Svima koje su zainteresirane/i za sudjelovanje šalje plakate – pet u tubi za trošak shippinga. Njezina je želja da će žene uz postavljanje plakata snimiti svoja iskustva i odgovore koje dobiju na plakatima kako bi se djelovanje projekta proširilo. 

Prevela i prilagodila: Hana Grgić 

“Prije referenduma Sabor treba mišljenje Ustavnog suda”

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović izdala je priopćenje u vezi utvrđivanja datuma referenduma, nakon što je inicijativa ‘U ime obitelji’ pisala predsjedniku RH, Ivi Josipoviću, javlja večernji list.

” Smatramo potrebnim istaknuti kako najnovije ideje o tome da Sabor raspiše novi referendum kojim bi se spriječila prethodna referendumska inicijativa doživljavamo kao izbjegavanje demokratskog procesa.  Demokratska procedura zahtijeva da Sabor, ako su se za to stekli uvjeti, raspiše referendum na predloženo pitanje. U pitanjima tumačenja Ustava u odnosu na sadržaj ljudskih prava, ključnu ulogu ima Ustavni sud. Stoga, prije raspisivanja referenduma hrvatski Sabor treba zatražiti od Ustavnog suda da utvrdi je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom” – piše Vidović.

“Odredbe Ustava koje govore o ljudskim pravima ili imaju izravan utjecaj na ostvarenje tih prava ne bi trebale biti podložne promjenama putem referenduma jer se u protivnom postavlja pitanje koja bi sve ljudska prava na ovaj način mogla biti ograničena ili dokinuta”,  dodaje Vidović.

Jesu li žene otkrile jogu?

Ako vam nikada nije palo na pamet da bi joga mogla biti predmet rasprave u kontekstu feminizma, pročitajte tekst jedne povjesničarke i feministkinje Vicky Noble, koja sugerira da su ovu drevnu praksu osmislile žene. Njena tvrdnja na svjetlo dana donosi jednu neugodnu (barem za nas koje se bavimo jogom) činjenicu: da su žene već 5000 godina bile isključene iz jogijske prakse.

Danas jogu prakticiraju većinom žene i dok nam se čini kako je svladavanje poze psa prema dolje do savršenstva svojevrsna emocionalna i fizička pobjeda svake žene, Noble i druge feministkinje donose drugu stranu medalje. One se pitaju zašto žene i dalje prakticiraju formu joge koju su osmislili muškarci- samo za muškarce. Upravo njihova istraživanja dovela su do otkrića drevne, alternativne joge koja se prije svega centrira na ženski mikrokozmos i koja je postojala tisućama godina prije hinduske tehnike.

Tko bi znao?{slika}

Istraživanje koje je provela Noble o ‘ženskim krvnim vezama’ u jogi (kako je ona to nazvala), sugerira da je postojala raširena jogijska praksa koja datira od gornjeg paleolitika (posljednje razdoblje starijeg kamenog doba) i neolitika-sudeći po materijalnim dokazima. Ta vrsta prakse bila je posvećena slavljenju prirodnih moći “krvarenja, rađanja, iscjeljivanja i umiranja” kroz ples i transcendenciju.

Na taj način, vjerovalo se, zajednica se oslobađala od bolesti, a plodnost se povećavala u žena, životinja i zemlji koja je prehranjivala tu zajednicu. Noble ovdje ukazuje na slike ženskih budističkih i visoko rangiranih šamanskih svećenica koje su toliko česte među pronađenim artefaktima i figurama Stare Europe (6000 god.pr. n.e.).

Ona predlaže sljedeće objašnjenje: sve ove razne poze prikazane na tim ranim skulpturama, freskama, muralima i stijenama kroz prošlost su ekspresije drevne šamanističke joge sadržane i sistematizirane u formalnim školama kakve poznajemo danas.

Poznato je da je moderna joga proizlazi iz Hatha jogijske tradicije, ali Hatha ima svoje korijene u dalekoj žensko-centriranoj praksi Tantra joge.

Miranda Shaw je još jedna povjesničarka koja se bavi ženskom baštinom Tantra joge. U svojoj knjizi Passionate Enlightenment ona opisuje ostatke okruglih vanjskih kamenih hramova koji se i danas mogu pronaći u Indiji gdje stoje kipovi žena sa životinjskim glavama u pokretu, plesu, kao podsjetnik na te nekadašnje ekstatične jogijske obrede.

Shaw piše o tome kako su žene organizirale gozbe i okupljale se svirajući na različitim instrumentima (činele, tamburine) te  “plesale u vijencu svjetlosti i oblaku tamjana”.U tom nokturalnom okupljanju, “jogine su sudjelovale u gozbi, izvodile rituale, poučavale i inspirirale jedna drugu”. Pjevale su “pjesme ispunjenja i spoznaje” obradujući jedna drugu “sposobnošću dubokog duhovnog poimanja i oštroumnosti”.

Taj magični potencijal Tantra joge prenosio se kroz žensku liniju “onih koje drže moć”-misterioznu sektu žena zvanih Vratyas, koje nisu bile jedine.Taoističke jogine iz Kine i Dakini* s Tibeta također su bile moćne duhovne učiteljice koje su upoznavale druge svojim saznanjima šireći tako svoju praksu.

Monica Sjoo je također feministička povjesničarka koja istražuje legende o ‘misterioznim’ svećenicama o kojima svjedoče mitovi, umjetnost i povijesni zapisi. U svojim knjigama tvrdi da su žene, od ranog neolitika i barem do brončanog doba, po čitavom Indijskom potkontinentu i Svilenom putu koji  je vodio do Kine, izvodile ekstatične iscjeliteljske rituale za dobrobit svojih zajednica.

Monica tvrdi da je koncept tzv. Kundalini energije (prema jogijskoj znanosti to je energija koja dolazi iz baze života-Zemlje i smještena je u dnu kralježnice, u prvoj čakri.), koja je fundamentalna u jogijskoj filozofiji i praksi, utemeljena od strane tih ranih svećenica. One su bile prve koje su spoznale i razvile “biološku silu Univerzuma čijim se podizanjem kroz svih sedam čakri duž kralježnice dosežu ‘krila’ spoznaje; svijest.”{slika}

I Sjoo i Noble zagovaraju da je Kundalini koncept potekao od ‘Siddhis’-ženskih moći menstruacije, seksualnosti, rađanja i menopauze. Noble smatra su ta drevna okupljanja dopuštale slobodan i spontani protok Kundalini energije kroz ženske grupe i, na taj način, kroz čitavu zajednicu.

Je li ideja Kundalini energije, koja je priznata kao centar cijele znanosti i razvoja joge, potekla od tih drevnih jogina? I ako jest, zašto danas znamo tako malo o njima?

Noble, Shaw i Sjoo zajednički smatraju kako su napretkom patrijarhata te ekstatične prakse žena postupno bile doslovno ‘progutane’ i zaboravljene te zamijenjene asketskom praksom muškaraca.

U sjedećoj meditaciji, transcendencija se više nije pronalazila kroz tijelo, već samo kroz um.

Žene i njihove biološke funkcije dobile su negativnu konotaciju i postale su ekvivalent grijehu. Polako i postupno, njihova okupljanja i rituali postali su zabranjeni. Yogine, Dakine i šamanske svećenice proglašene su “vješticama, ljudožderkama, zlim dušama” ili pak “hramskim bludnicama”.

S vremenom smo zaboravili da je nekoć postojala drugačija vrsta joge, u kojoj su inherentne moći ženskog tijela bile slavljene i korištene za iluminaciju, slobodu i suosjećanje. Sve dok ne razumijemo središnju ulogu žene u razvoju joge, postojat će ogroman jaz između joge i feminizma.Iako postoji ideja da bi ‘ženska joga’ glorificirala žene na štetu muškaraca ili pridonijela izlizanom shvaćanju iz 1950-tih o biološkoj determiniranosti, ona čini baš suprotno, tvrdi Noble.Time se samo želi dati na znanje da postoji drugačija svrsishodnost i kvaliteta prakse, za razliku od asketskog poimanja.

Hoće li konvencionalna jogijska tradicija priznati ulogu i nasljeđe koje su nam dale naše pramajke? Noble i druge aktivistkinje dale su nam dobre razloge za to.

 

*dakini u sanskritu znači “ona koja prolazi svemirom”; ili se može odnositi na tantričku figuru koja prikazuje žensko utjelovljenje prosvijetljene energije.

 

                                                                                      Prevela  i prilagodila Ivana Anđelić

 

 

Odbrojavanje do 9. izdanja 25 FPS festivala

Deveto izdanje 25 FPS festivala održat će se od četvrtka 26. do nedjelje 29. rujna u prostorijama kultnog zagrebačkog Studentskog centra. Nakon predstavljanja zagrebačkoj publici, Festival 25 FSP seli u Rijeku, no već 5. listopada ponovno je u Zagrebu povodom prikazivanja nagrađenih filmova 9.izdanja u kinu Tuškanac. Istraživanje mogućnosti filmskog jezika kroz nezavisne i nekomercijalne filmove, u društvu  zanimljivih projekcija i gostiju iz raznih dijelova svijeta idealna je kombinacija za kraj rujna. U ovogodišnjoj konkurenciji se nalazi rekordan broj radova hrvatskih autora/ica, te 26 filmova iz cijelog svijeta.

Posjetitelji/ce festivala imat će prilike uživati u filmovima poput Tisuće sunaca (Mille soleils), autorice Mati Diop koja će osobno predstaviti svoj najnoviji film dobitnik Grand Prixa na festivalu FIDMarseille ili rad autora Johanna Lurfa koji će u Zagrebu predstaviti Izviđanje (RECONNAISSANCE). U konkurenciji je i reprezentativan broj predstavnika iz Japana, Francuske, Engleske, Nizozemske, Austrije i Amerike, a sve kvalitetniju domaću produkciju u konkurenciji 25 FPS festivala predstavljaju radovi Ane Hušman (Razglednice), Tomislava Šobana (Najmanji), Borisa Poljaka (Autofokus), te Sitna ptica, hrvatsko- srpske produkcije i rad Dame Komljana. Svih 26 naslova bit će prikazani u sedam zasebnih konkurencijskih programa koji će bit prikazivani u večernjim terminima u kinu SC.

Tijekom trajanja festivala Zagreb će biti bogatiji za troje mladih filmaša/ica i umjetnika/ica koji čine ovogodišnji žiri: Beatrice Gibson (britanska filmašica i dvostruka dobitnica nagrade Tigar festivala u Rotterdamu, Takashi Makino (japanski filmaš i predstavnik nove generacije japanskih nezavisnih redatelja te dvostruki laureat 25 FPS-a) i Laida Lertxundi (španjolska autorica koja se inspirira tradicijom američke zapadne obale i radi filmove o najvećem luksuzu današnjice, o emotivnom nabijenim trenucima u kojima se na očigled ne događa ništa). Oni će se zagrebačkoj publici predstaviti i posebno krojenim programom tijekom kojeg ćemo imati prilike pobliže upoznati umjetnike/ce, te saznati nešto više o njihovom radu.

25 FPS festival je kroz godine postao jedan od cjenjenijih i relevantnijih europskih festivala, posebno u smislu posvećenosti eksperimentu, avangardi i umjetničkom filmu. I ovogodišnje izdanje se iščekuje sa znatiželjom i velikim zanimanjem, a u 26 naslova dinamične produkcije vjerujem kako će svi zaljubljenici/ce filmske umjetnosti pronaći nešto za sebe.

Ulaz na cjelokupni festivalski program je slobodan.