sdadmin

Muškarac koji je stvorio Femen

Posted on by sdadmin

Ukrajinska feministička grupa sramotila je predsjednika Putina. Njene aktivistice priredile su mnoge proteste protiv seksualne i političke represije tako što su se skidale do struka pred medijima u pažljivo osmišljenim koreografijama, prenosi The Independent. 

“Naša misija je protest, naše oružje su gole grudi”, glasi njihov slogan. Sada, novi dokumentarac koji se prikazuje na filmskom festivalu u Veneciji, otkriva da je Femen osnovao i kontrolira muškarac.

Film Ukrajina nije bordel, režirala je 28-godišnje australska filmska umjetnica Kitty Green, a javno je obznanio da je Victor Svyatski mozak grupe. Gospodin Syvatski otprije je poznat kao konzultant ovoga pokreta. Prema web stranici Femena, gadno ga je pretukla tajna služba u Ukrajini ranije ovoga ljeta, zbog njegovih aktivnosti u ime grupe.

Ipak, Green otkriva da Svyatski nije samo pobornik Femena, nego i osnivač te grupe i takozvana “siva eminencija” koja odnosno vuče konce iza scene. “To je njegov pokret i sam je odabrao djevojke. Odabrao je najljepše djevojke jer one prodaju najviše naslovnica. Najljepše djevojke dospijevaju na naslovnice… to je postala njihova slika, na taj su način prodavali/e brand”, rekla je Green.

Danas, nekoliko originalnih članica Femena – među njima i najpoznatija sudionica kampanje Inna Shevchenko – u posjetu su Veneciji zbog dokumentarca Kitty Green. Posljednjih dana neke od originalnih članica preselile su se izvan Ukrajine kako bi izbjegle progon u svojoj matičnoj zemlji, tvrdeći da su “sustavno zlostavljane, teško pretučene, otimane, te da konstantno primaju prijetnje” od vlasti. U lipnju ove godine dvije su francuske i jedna njemačka članica zatvorene jer su u toplesu protestirale u Tunisu.

{slika}

Sve do sad, nije se shvaćao potpuni utjecaj gospodina Svyatskoga na Femen. Film tvrdi da je upravo on poslao Femen u njihovu najstrašniju misiju u Bjelorusiju gdje su ih (prema svjedočanstvima u filmu) uhitili agenti tajne službe, te potom bile skinute, ponižene i napuštene u šumi blizu ukrajinske granice.

Kitty Green ih je pratila na tom putovanju. Izjavila je za The Independent da su njene snimke ukradene od KGB-a, te da je bila oteta, “držana u zatočeništvu otprilike osam sati”, a potom deportirana u Litvu.

U dokumentarcu, Green priznaje velike organizacijske sposobnosti i karizmu Svyatskog, no preispituje njegov utjecaj nad grupom.

“On može biti zaista užasan, no zastrašujuće je inteligentan”, rekla je Green o Svyatskom koji je dao i intervju za film. Green je provela godinu dana u malome stančiću u Kijevu s četiri članice Femena i snimala njihove izvedbe. “Snimala bih njihove proteste, a one bi uzele snimke i stavile ih na svoju web stranicu,” objašnjava Green.

Tek je postupno počela shvaćati da Svyatski vuče konce iza scene. “Jednom kada sam se našla unutar grupe, nisam mogla ne znati za njega. On jest Femen.”

Isprva, Svyatski nije htio dopustiti Green da ga snimi, no ona je bila odlučna u naumu. “To je bila velika moralna stvar za mene jer sam shvatila kako se ova organizacija vodi. Bio je užasan prema djevojkama. Vikao bi na njih i nazivao ih kujama.”

Kada je osnivač Femena konačno progovorio s Green, htio je opravdati svoju ulogu unutar organizacije i priznati paradoks toga što je “patriot” koji vodi feminističku protestnu grupu. “Ove djevojke su slabe,” kazao je u filmu.

“Nemaju snagu karaktera. Čak nemaju ni volju biti jake. Umjesto toga, pokazuju da su podložne, bez kralježnice, netočne, te mnoge druge faktore koji ih sprječavaju da postanu političke aktivistkinje. To su kvalitete koje su esencijalne za njih.”

Gospodin Svyatski je inzistirao na tome da je njegov utjecaj na grupu pozitivan. No kada je bio direktno upitan je li osnovao Femen da bi “dobio djevojke”, odgovorio je: “Možda da, negdje duboko u mojoj podsvijesti.”

Jedna od sudionica kampanje iz Femena govorila je o odnosu između djevojaka i osnivača grupe, te je kazala da je odnos srodan “Stockholmskom sindromu”, gdje zatočenice suosjećaju s njihovim zarobljivačem.

“Mi smo psihološki ovisne o njemu i čak ako znamo i razumijemo da ovo možemo činiti same, bez njegove pomoći, to je psihološka ovisnost“, rekla je.

Prevela i prilagodila Ela Naranđa 

Antićiriličnom histerijom krše se ljudska prava

Posted on by sdadmin

Vezano za trenutne događaje oko uspostave dvojezičnosti i ćiriličnih tabli u Vukovaru,Platforma 112 – koja okuplja nevladine organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava, želi iskazati svoju punu podršku uspostavi demokratskih standarda i civilizacijskih stečevina u zaštiti i promociji ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj.

Način na koji se određene društvene skupine odnose prema ovom zakonskom pravu standardiziranom u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina krajnje je netolerantan, nasilan i demokratski opasan, a posljednji događaji pokazuju, da je u Hrvatskoj još uvijek vrlo nizak stupanj društvenog senzibiliteta prema drugom i drugačijem – pogotovo prema srpskoj nacionalnoj manjini.

Kao što je poznato, jedan od osnovnih uvjeta za priključenje Hrvatske Europskoj uniji bilo je rješavanje pitanja vezanih za vladavinu prava i zaštitu prava nacionalnih manjina koja oni uživaju temeljem postojećih zakonskih propisa. Puna implementacija dvojezičnosti je evropska obaveza Hrvatske te važan civilizacijski aspekt zaštite ljudskih i manjinskih prava nacionalnih manjina presudan za razvoj kulturne autonomije i zaštite identiteta. Svako opstruiranje ovog standarda Hrvatskoj ruši međunarodni kredibilitet te negativno utječe na konsolidiranje mlade hrvatske demokracije i zaštitu ljudskih prava. Pogotovo je zabrinjavajuće što se to radi na ovako nasilan način prepun govora mržnje, netolerancije i ksenofobije.

Protivnici poštivanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina već nekoliko dana daju netočne i lažne izjave kako je provođenje dvojezičnosti u Vukovaru nezakonito te u isto vrijeme osporavaju rezultate popisa stanovništva iz 2011. koje je provodilo neovisno državno tijelo po istoj proceduri u svim gradovima i općinama u RH pa tako i Vukovaru.

Također ističemo i veliku količinu licemjerja kod političkih predstavnika kako većinskog tako i manjinskog naroda koji su svojim glasovima podržali poštivanje manjinskih prava u gradu Vukovaru a sada peru ruke od svoje odluke te više ili manje suptilno podržavaju prosvjede.

Glavni akteri ove “antićirilične histerije” usmjereni su ka svojim interesima i ne vode računa o samom gradu Vukovaru i posljedicama koje će njihove neprimjerene izjave i postupci prouzročiti u danima kada ova tema ne bude u fokusu javnosti. Za prosperitet grada Vukovara potreban je zajednički napor svih njegovih građana/ki uz puno poštivanje ljudskih i manjinskih prava te konačno razrješenje svih otvorenih pitanja proisteklih iz rata.

Silna količina agresije uperena protiv jedne nacionalne manjine ovih dana u Vukovaru je zabrinjavajuća, a sprečavanje provođenja zakona te uništavanje državne imovine uz slanje poruka netolerancije, mržnje i pozivanja na nasilje traže jasnu i glasnu demokratsku reakciju i osudu. Zbog toga Platforma 112 upozorava na svu ozbiljnost problema te posljednje događaje oko uspostave dvojezičnosti u Vukovaru vidi kao diskriminaciju manjine i grubo kršenje ljudskih prava i sloboda.

Kako izgleda kuja koja nije znala ušutjeti

Posted on by sdadmin

Dobar uvid u njih može se steći, na primjer, čitanjem anonimnih komentara ispod članaka na Internetu: u tu javnu, a anonimnu pljuvačnicu svatko će samozadovoljno ubaciti hračak goropadnog cinizma, zapanjujuće mržnje, ozbiljne klevete – zato jer to može. Izreći svoj stav ili hir, oblikovan neznanjem, malicioznošću i predrasudama, a biti istovremeno zaštićen anonimnošću – to je raj 21. stoljeća za sve kojima je obećano da će doživjeti svojih pet minuta slave.

Na društvenim mrežama, koje zavode slatkim obećanjima o slavi anonimaca/ki i potiču na samoizražavanje pod svaku cijenu (počevši od upita-smjernica na Facebooku o tome “kako se sad osjećaš?” i “što ti je na pameti?”), pod krinkom demokracije protura se čudovišna količina problematičnih stavova. I to je eufemizam. Osim masturbativnog “samoizražavanja” koji u premoćnoj većini slučajeva ne služi ničemu doli vježbanju narcisoidnosti, društvene mreže – a osobito Facebook, velika internetska svaštara – nude i slave raskošan popis nuspojava demokracije: to je mjesto na kojemu, zaštićeni virtualnošću, možete vrlo stvarno uništiti živote, vršiti vrlo stvarno nasilje nad manjinama, nad konkretnim ljudima. U svijetu opresivnog patrijarhata koji je u mnogim dijelovima svijeta postojan kano klisurina, ne iznenađuje previše što nasilje na društvenim mrežama ima rodni predznak i što su njegove žrtve tako često žene.

Ma koliko pomno birali prijatelje na Facebooku i okružili se ljudima za koje vjerujete da su vam slični, nećete se moći zaštititi od toga da dođete u doticaj s mizoginim sadržajem koji je netko od “prijatelja prijatelja/ica” oduševljeno podijelio na svome zidu: fotografiju premlaćene žene gurnute niz stepenice, preko koje stoji natpis “drugi put nemoj zatrudnjeti, kujo”; stranicu “Silovati bivšu curu iz obijesti” ili pak neku od hrvatskih inačica, kakvih također ne manjka: “Najveće kurve iz Županje” ili “Najružnije cure iz Splita” vrijedno stvaraju ogavnu datoteku stvarnih djevojaka kojima – da se ponovo poslužim eufemizmom – lijepe ružne etikete. Svega tu ima: kleveta i uvreda, verbalnog iživljavanja i poziva na silovanje. Ovo potonje obično je “zaštićeno” humorom. Kao, ako ti smeta fotografija pretučene djevojke koja je gurnuta niz stepenice uz natpis “Drugi put nemoj zatrudnjeti, kujo”, onda nemaš smisla za humor. Jer je to jako smiješno.

Najgore je od svega što i Facebook ima isti smisao za “humor” kao autori i fanovi ovih tužnih sadržaja. Prije nekoliko mjeseci, internetska aktivistkinja iz Beograda, poznata pod nadimkom Sajber Vanderlast (poznata je kao najagilnija zagovarateljica istrebljenja internetskog rodnog nasilja na Balkanu, a vjerojatno i šire) pobrojala je desetak problematičnih stranica, ili pojedinačnih fotografija, koje izravno pozivaju na silovanje i premlaćivanje žena. Priključila sam se kampanji pisanja Facebooku, koja je počela uzimati maha, i slijedom od administratora propisane procedure prijavljivala te grozne slike, čiji se autori često nisu niti potrudili upakirati ih u (loš) humor.

{slika}

Koliko je frustracije izazvao odgovor na koji je naišla ta kampanja! Svaku je prijavu dočekivao ovaj odgovor: “After reviewing your report, we were not able to confirm that the specific page you reported violates Facebook’s Statement of Rights and Responsibilities.” Ništa problematično nije Facebook vidio ni u stranicama “Fly Kicking Sluts in the Uterus”, “Kicking your Girlfriend in the Fanny because she won’t make you a Sandwich”, “Violently Raping Your Friend Just for Laughs” ili “Raping your Girlfriend”.

Na fotografijama pretučenih žena, žena u modricama, vezanih, drogiranih i žena koje krvare, uz naslove kao što su “Ova kučka nije znala kada treba ušutjeti”, Facebook nije prepoznao tragove ni seksualnog nasilja, ni govora mržnje, ni verbalnog zlostavljanja, ni narušavanja privatnosti.

U otvorenom pismu što ga je ranije ove godine globalna mreža ženskih udruga uputila Facebooku, navedena je još jedna zanimljiva stvar – dvostruka mjerila kojima društvene mreže odvaguju žensku golotinju.

– Оvе strаnicе i fоtоgrаfiје su оdоbrеnе оd strаnе vаših mоdеrаtоrа, dоk rеdоvito uklаnjаnjаtе sаdržаје kао štо su fоtоgrаfiје žena dok doje, žеna koje su imale mаstеktоmiјu i umjеtničkе prеdstаvе žеnskоg tijеlа. Osim tоgа, žеnski pоlitički gоvоr kојi uklјučuје kоrištеnjе ženskog tijеlа nа nе-sеksuаlni nаčin rаdi prоtеstа, rеdоvnо se zabranjuje kао pоrnоgrаfski, dоk je pоrnоgrаfski sаdržај – zаbrаnjеn vаšim pravilima – ostavljen, pisalo je u tom pismu, kojim je lijepo detektirano kako Fаcеbооk smаtrа dа је nаsilје nаd žеnаmа mаnjе uvrеdlјivо оd nеnаsilnih snimki žеnskih tijеlа, te dа је јеdinо prihvаtlјivо prеdstаvlјаnjе žеnskе gоlоtinjе оnо u kојеm sе žеnе pојаvlјuјu kао sеksuаlni оbјеkti ili žrtvе zlоstаvlјаnjа.

Neke su stranice uklonjene nakon gromoglasne kampanje; Facebook se posuo pepelom nakon što su i velike kompanije i brendovi protestirali protiv postavljanja oglasa za njihove proizvode uz slike koje pozivaju na silovanje žena. Učinio je to, primjerice, Dove – ali tek nakon što su ih kupci zatrpali apelima i obznanama da više neće kupovati proizvode te marke. Iako je put do tog malog uspjeha bio trnovit, ipak na kraju ima neke utjehe u činjenici da se promjena može izvojevati, i to “odozdo”, ako počne od malih, običnih ljudi koji ne pristaju na mračne strane tobožnje demokracije kakvu nude društvene mreže.

Sudjelovanje u kampanjama kojom korisnici društvenih mreža govore izričito “ne!” nasilju, pitanje je i dobrog internetskog odgoja. Biti uzoran internetski građanin/ka 21. stoljeća ne znači pućiti usne ogledalu koje u pijanstvu fotografiraš smartphoneom i odmah “podižeš” na “zid”, nego to znači i prepoznavati govor koji trivijalizira ili veliča nasilje nad ženama i djevojkama kao govor mržnje te reagirati na njega. Kako? Kontaktirajući oglašivače/ice čiji se oglasi na Facebooku pojavljuju pored sadržaja koji pozivaju na nasilje i koji degradiraju žene i zamole te kompanije da odustanu od oglašavanja na Facebooku sve dok se na toj mreži ne zabrani rodno zasnovan govor mržnje. Facebook bi, bude li sreće i pameti vlasnika (a novaca za to ne nedostaje), pritisnut ovim zahtjevima “odozdo” trebao provesti učinkovitu obuku moderatora/ica kako bi mogli prepoznati i ukloniti rodno zasnovan govor mržnje u virtualnom svijetu, koji doprinosi pandemiji nasilja nad ženama u stvarnom svijetu.

Test Mako Mori: alternativa Bechdel testu

Posted on by sdadmin

Bechdel test je nastao 80-ih godina 20. stoljeća, a nazvan je po američkoj autorici animiranog filma Alison Bechdel. Test se može primijeniti na sve medije, a prvenstveno se primjenjivao na film i pokazivao razgovaraju li dva ženska lika u filmu o temi koja nije vezana za muškarce. Pokazalo se da mnogi filmovi taj test padaju. Sada je test dobio i novu, usavršenu Mako Mori inačicu.

Fanovi feminističkog filma ili ljubitelji/ce medija sa snažnim ženskim likovima često teško mogu objasniti zašto vole određene filmove. No Mako Mori test, nazvan po junakinji iz filma Bitka za Pacifik, pokušava promijeniti shvaćanje o tome što čini ‘snažne žene’ u filmovima.

Nije tajna da je Bitka za Pacifik, film Guillerma del Toroa od 200 milijuna dolara koji je oda japanskoj pop kulturi, bio riskantan pothvat od početka. Film ima multikulturalnu glumačku postavu, glavna radnja odvija se u Hong Kongu umjesto New Yorku ili Los Angelesu, jedina prava zvijezda je crni britanski glumac (Idris Elba) za kojega mnogi Amerikanci nisu ni čuli, priča koristi prenesena značenja posuđena iz anime filmova koja se ne sviđaju ni anime fanovima, a sci-fi akcijske scene vode tešku bitku da privuku pozornost na film.

Svejedno, film ima zaluđenu lojalnu bazu fanova, no negativne kritike su ga susrele iz neočekivanog izvora: testa Bechdel.

{slika}Alison Bechdel je koncept svog testa predstavila u svom stripu Dykes to Watch Out For (Lezbijke kojih se treba paziti), gdje je jedna junakinja stripa objasnila drugoj da nije pogledala nijedan film u kinu od Aliena izašlog sedam godina prije, odnosno 1978. godine. Zašto? Jer ne želi platiti gledanje filma ako film ne ispunjava ove kriterije:

1. Dva ženska lika koja imaju imena,

2. Koja međusobno razgovaraju

3. O temi koja nije o muškarcima.

Tri desetljeća kasnije Bechdel test je postala učestala fraza za ocjenjivanje je li film ‘prijateljski prema ženama’. Iako je test široko poznat, Hollywoodski filmovi ga i dalje ne uspijevaju proći. Test je također jednostavan, no svejedno Hollywoodski filmovi često ne dođu ni blizu prolazu – a scenariste aktivno uče da pišu filmove koji neće pasti taj test.

Filmovi koji će češće proći test su oni koji se suprotstavljaju općim trendovima, te su obično kulturološki osjetljiviji. Ima smisla da su mnogi fanovi imali visoka očekivanja od filma Bitka za Pacifik prije nego je izašao. Iako film ima kulturološku svijest koja je filmu donijela slavu, on pada kada je o ženama riječ. Kako su primijetili i na stranici za praćenje filmova i serija Vulture, u filmu dominira muški krajolik, a jedini ženski likovi u filmu su ‘glavna junakinja Rinko Kikuchi i dvije druge žene koje jedva imaju pet rečenica teksta’.

“Još jednom, na odjavnoj špici se pojavi 56 imena. Samo tri od njih su žene koje su tijekom filma govorile”.

Mnogi klevetnici filma su isticali upravo ovo kao fatalnu manu filma. Na internetskom forumu Bechdel testa pod temom Bitke za Pacifik, ljubiteljica kinematografije, Alex podijelila je dojam koji mnogi drugi razočarani fanovi imaju: “Željela sam da mi se ovaj film svidi. Nije bio u stilu Transformera gdje ‘zgodna cura pozira s autom’, bio je multikulturalan, Amerika nije spašavala svijet u njemu, muški vođa je tretirao žensko vodstvo s poštovanjem od početka filma (nije morala ‘zaraditi’ to poštovanje)… no, film je pao ko’ kruška na Bechdel testu”.

U srpnju je Metro UK  iskoristio Bitku za Pacifik kao glavni primjer u članku o Bechdel testu i o tome ‘zašto je Hollywood muški, muški, muški svijet’.

No među fanovima najviše je ženskih komentatorica filma, a glumica Rinko Kikuchi koja glumi Mako Mori je omiljena. Ženski fanovi smatraju da njen lik nije prikazan kao seksualni objekt niti joj se daje narativ koji se samo vrti oko muškarca.

U filmu se Mako trudi biti neovisna usprkos prezaštitnički nastrojenoj očinskoj figuri Stackera Pentecosta. Ona je jaka, pametna, a njen cilj za ispunjenjem sna da bude pilotkinja Jaegera je jedna od glavnih priča u filmu.

Na Tumblru je korisnica pod imenom spider-xan napisala što joj Mako znači kao Azijatkinji, iako je film pao Bechdel test: “Vrlo je lako odbaciti film zbog tog testa (koji ima mana i često se krivo koristi), ako si bijela žena i možeš naći druge filmove s bijelim ženama koje izgledaju kao ti i predstavljaju tebe… Ali kao žena iz istočne Azije, netko poput Mako – dobro opisana japanska žena koja je obilježena svojom kulturom, ali nije i definirana samo po njoj, koja nije rasni stereotip i koja nosi radnju filma i razvija se kao lik – gotovo nikada se ne pojavljuje u zapadnjačkim filmovima. I iskreno – netko poput nje se vjerojatno neće pojaviti još dugo vremena”.

Kao odgovor na ovaj post, uz mnogobrojne argumente zašto Bechdel test ne može i ne bi smio biti jedina mjera po kojoj se ocjenjuju feministički filmovi, korisnica Tumblra Chaila je predložila Mako Mori test koji bi se koristio uz Bechdel test: Mako Mori test film može proći ako ima:

1. barem jednu žensku junakinju

2. koja ima svoj narativni luk

3. i koja ne služi da podupre priču o/od muškarca.

“Mislim da je ovaj test indikacija feminizma jednako kao i Bechdel test. Radi se o osnovama predstavljanja žena, te ne čini film automatski feminističkim”.

Primjena ovog testa može omogućiti zanimljivu diskusiju o feminističkim filmovima koji bi inače bili zgaženi jer nisu prošli Bechdel test. Na primjer, Avengersi su jedva uspjeli imati dva ženska lika na ekranu u isto vrijeme, a kamo li stvoriti razgovor između njih, no postojao je lik Crne Udovice čiji je narativni luk bio glavna pokretačka snaga zapleta. Korištenjem Mako Mori testa kao mjere jesu li Avengersi feministički film, odmiče se fokus od količinskog manjka žena u filmu prema Crnoj Udovici koja je sposobna zapovijedati svojom vlastitom pričom u filmu.

Korisnica Tumblra Chaila je također istaknula kako je Bitka za Pacifik prošla jedan veliki dio Bechdel testa, a to je Test za obojene ljude: ima dvoje ne-bijelih likova koji razgovaraju jedan s drugim o nečemu drugome, a da to nije bijela osoba – a to je nešto što se još rjeđe vidi u Hollywoodskim filmovima: “Naglašavam da ne bismo zbog ove interakcije trebali zanemariti druge mane filma. Nipošto! Ali Bechdel test ne smije biti ‘sve ili ništa’ kada ocjenjujemo je li film feministički”, komentirala je.

Nisu svi skloni odbacivanju Bechdel testa, pa tako korisnica Tumblr-a galesofnovember ističe: “Smeta me što ljudi inzistiraju na tome da Bechdel test ima mane, samo zato što ga cool, socijalno progresivni akcijski film s odličnom ženskom azijskom protagonisticom nije prošao. Da. I ja volim Bitku za Pacifik. Volim i Mako Mori. Film me pogađa ravno u srce i volim što je socijalno progresivan, no svejedno nije dobar i svejedno je seksistički što ni u kojem trenutku ne pokazuje odnos između žena”.

Na kraju, čak i ako se Mako Mori test ne ustali kao dio javnog diskursa, rasprava o učinkovitosti Bechdel testa će se nastaviti. Jer taj test mogu proći i ekstremno seksistički filmovi koji šalju štetne poruke o ženama. U drugu ruku, ako bi samo jednoj ženi s vremena na vrijeme bilo dopušteno imati vlastitu zrelu, nijansiranu priču u filmu, onda bi Mako Mori test u konačnici mogao omogućiti status quo, a ne kritizirati uzorak rađenja filma po kriteriju “muškoga svijeta.”

Ako nam status quo pruži više fascinantnih ženskih likova poput Mako Mori, nećemo se toliko buniti.

Prevela i prilagodila Ela Naranđa

Parodija na seksistički hit ‘Blurred Lines’ vraćena na YouTube

Posted on by sdadmin

“Mi nismo dobre djevojke, mi smo intelektualke, pametne i sarkastične, ne j***** plastične”, stihovi su parodije Defined lines (Definirane linije) koja je objavljena na YouTubeu prošloga tjedna kao reakcija na hit pjesmu Robina Thickea, Blurred lines (Zamagljene linije) .

Spot Thickeove pjesme, koji su feministkinje ocijenile kao seksistički i mizogini, obiluje ženskom golotinjom i objektivizacijom ženskog tijela.

“Znam da to želiš (…) ti si životinja To je u tvojoj prirodi, dušo. Dopusti mi da te oslobodim”, Thicke u pjesmi aludira na seks i implicitno šalje poruku kako djevojka misli ‘da’ i kada kaže ‘ne’, jer – to je u njezinoj prirodi.

Očito bijesne zbog seksističke pjesme i spota, Olivia Lubbock, Zoe Ellwood i Adelaide Dunn, studentice prava sa Sveučilišta u Aucklandu u parodiji su zamijenile uloge i željele odaslati poruku kako bi žene trebale biti jednako tretirane kao i muškarci, bez objektiviziranja njihovih tijela u glazbenim spotovima.

No, YouTube očito ne dijeli s njima mišljenje. Naime, nakon 300.000 pogleda, uklonjen je zbog kršenja uvjeta korištenja prikazivanjem seksualno eksplicitnog i neprimjerenog sadržaja. Na koncu je video ipak vraćen, prvo uz dobno ograničenja, a nakon toga postao je dostupan svima. 

Jedna od autorica, Olivia Lubbock komentirala je uklanjanje parodije s YouTubea kao dvostruke standarde, naglasivši: “Moje je mišljenje da se ljudima ne sviđa poruka koja stoji iza videa”.

Progresivnim autoricama parodije, dio javnosti zamjera stihove poput ‘frustrirane smo od silne eksploatacije, pripremite se za kastracije’, koji su radikalni odgovor na jednako radikalnu mizoginost pojedinih medijskih prikaza.

No, da nisu jedine koje su podigle prašinu oko Thickeova spota, ukazuju i druge parodije na njega, poput Ask First i parodije Mod Carousela.

Ona je protupatrijarhalna mašina

Posted on by sdadmin

Postoji gnjev, neustrašivost.

Muškarci moraju shvatiti da, na nekoj razini, stvaraju vlastitu opoziciju, da skupljaju vojsku Amazonki koje će se vratiti po ono što je njihovo. Silovanja, udarci, mučenja. S ciljem da nas se podčini. A kad se u tome ne uspije, oh, kakav rizik, kakva loša procjena. Žena koja ustaje –unatoč tomu, koja zna – zbog toga. Ona je protupatrijarhalna mašina. Ona je članica legije s utvrdom izljevenom u bjesomučnoj agoniji muškog mučenja.

Recite mi da se smirim, da sam previše ljutita, puna mržnje, da sam previše neprijateljski nastrojena.

Znam što to znači biti iskorištena, napisala je na svom blogu When women were warriors. Kad te uhvate jake muške ruke i bace na pod. Kad te tuku. Dave. Siluju. Smiju ti se.

Problem s muškim nasiljem jest taj da prijetnje o nasilju gube snagu. Prije sam se toliko bojala da ću biti pretučena kad mi je otac prijetio da će me prebiti kao mačku. Nije me ni udario. Niti jednom. Prijetnje su bile dovoljne. I došlo je do toga da sam željela da me istuče samo da se s time više završi.

Ono što on nije učinio, drugi su muškarci dobrovoljno napravili. Na taj način funkcionira zamršena mreža muške dominacije. Oni djeluju zajedno. Jedan prijeti, drugi se smije. Jedan udara, drugi ti suši rane i kaže: “Nisu svi muškarci takvi”. Onda im ponovo počneš vjerovati, misleći da su to bili samo loši geni i odgoj i da si ti zlobnica zbog toga što kažeš lošem muškom društvu da odjebe.

Ali nakon dovoljno silovanja i udaraca nešto se dogodi sa ženom. Prijetnje izgube moć. Ona postane drugačija. Neustrašiva. Bijesna. Bistre glave. Nijedna knjiga, nijedna prodika, nijedna osoba ne može mi reći ništa o tami muškaraca, a da ja to nisam naučila iz prve ruke, iz udarca šake ili nasrtaja penisa. Naučili su me sve što trebam znati o tome tko su oni i sve što oni misle da sam ja.

Muškarci koji se boje žena boje nas se jer na nekoj razini znaju. Znaju što nam čine i što bi učinili kad bi itko to učinio njima. Računaju na to da mi nećemo shvatiti da smo i mi ljudi, da to ne zaslužujemo. Nadaju se da nikad nećemo shvatiti da bi oni, da im netko čini ono što oni čine nama, ubili tu osobu. Jer su ljudi. Nikada nam ne mogu dopustiti da vidimo same sebe kao ljude, vrijedne poštovanja i dostojanstva, kao što oni vide sebe. Kad bi se komadići tako povezali, kad bismo se jednom probudile i vidjele same sebe kao potpuno dostojanstvena ljudska bića, s tjelesnim integritetom koji nikad ne bi smio biti doveden u pitanje – kad bi se to samo tako odjednom dogodilo svim ženama – bio bi to dan obračuna. Zaboravite dovođenje silovatelja pred sud. Na taj bi dan počeli padati kao muhe.

Zaključujem ovo kao osobni izraz bijesa. Subjektivno? Da. Ovo je čin moje hrabrosti. Poznajem njihov pakao jer sam kroz njega prošla, živjela u njemu, bila u njemu zarobljena i morala se iz njega izvući kandžama. Drage sestre, prestanite braniti njihove zločine. Vidjela sam njihove tamnice, spilje, jazbine. Ako vi niste, sretna sam zbog toga. Nadam se da ni jedna žena nikad neće trebati upoznati muškarce onako kako ih upoznaju mučene i zlostavljane. Molim vas, barem nas poslušajte. Saslušajte naše priče. Ne vjerujem da su samo pomalo zbrkane ili da će ih mala reforma ili odgoj ‘popraviti’. Nećemo im NIKAD moći učiniti ono što oni čine nama. Nemoguće je pretvoriti ih u tvornice reprodukcije ili zlostavljati njihova tijela uz pomoć vanjskog organa kakav nosimo od rođenja. NE MOŽEMO TO. Nije moguće to ukloniti odgojem i reformom i već od samog temelja postoji nedostatak ravnoteže.

Žene koje su iskorištavali i zlostavljali muškarci koje poznaju na način na koji oni koji ih ne poznaju nikad u potpunosti neće.

No ako doista pogledamo iz daljine, s makro razine, sve nas oni iskorištavaju i zlostavljaju cijelo vrijeme, svaki dan. Cijeli je sustav zlostavljački. Rođene smo u zarobljeništvu.

Neke od nas se bude. Neke su već budne. Nadam se da ćemo se sve probuditi, sestre.

Finalni val radikalnog feminizma. 

 Prevela i prilagodila Ana Stipković

Ovaj tekst je preveden i prilagođen s bloga When women were warriors. Autorica samu sebe opisuje kao radikalnu eko feministkinju i veganku koja se bori protiv patrijarhata. 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org