sdadmin

Banalan, podmukli seksizam Štrumfete

Posted on by sdadmin

U crtanom filmu Štrumfovi 2 – puno je štrumfova. I svi oni imaju imena koja su dobili na temelju njihovih jedinstvenih kvaliteta. Prema popisu likova muški štrumfovi su Papa/Papa Štrumf, Grouchy/Mrgud, Clumsy/Trapavi, Vanity/Licko, Narrator/Narator, Brainy/Lumen, Handy/Gruber, Gutsy/Hrabrica, Hefty/Hrga, Panicky/Paničar, Farmer/Farmer, Greedy/Pohlepko, Party Planner/Party Planer, Jokey/Vicko, Smooth/Mazalo, Baker/Kuhar, Passive-Aggressive/Pasivno – Agresivni, Clueless/Neznalica, Social/Društvenjak i Crazy/Luda.

Ženski štrumf zove se Smurfette/Štrumfeta – jer biti žena za nju je dovoljno. Nema muškog štrumfa kojem je element prepoznavanja njegov spol, naravno, jer bi to bilo izrazito ograničavajuće i dosadno za lik.

Ovi likovi, koji su nastali još sredinom prošlog stoljeća u Europi, pokazuju čudan seksizam u kojem su dječaci i muškarci generički ljudi – sa svojim jedinstvenim karakteristikama i sposobnostima, dok su djevojke i žene primarno identificirane po svojoj ženskosti. Crtani film Štrumfovi 2, koji je premijerno prikazan prošlog vikenda i zauzeo treće mjesto na box officeu, nije oborio premisu o Štrumfeti.

Kad kupite Happy Meal u McDonald’s-u, blagajnik/ca vas pita je li Happy Meal za dječaka ili djevojčicu. Prema mom iskustvu, koje je doduše ograničeno na moje kćeri, djevojčice dobiju Štrumfetu. Valjda dječaci dobiju bilo kojeg od preostalih štrumfova.

 

Onako kako nikad nije bilo

Prepoznavanje muških likova prema njihovim ne-rodnim kvalitetama, a žene prema njihovoj ženskosti samo je jedan dio šireg uzorka rodne diferencijacije, odnosno onoga što bismo mogli nazvati gendering.

Postoje dvije uobičajene zablude o spolnosti djece. Jedna je ona koja tvrdi da je uvijek bilo tako da su dječaci i djevojčice toliko različiti da su se svi proizvodi, kao i roditeljska praksa, uvijek razlikovali za dječake, odnosno za djevojčice. Ova zabluda se lako može dokazati kao pogrešna. Primjerice, u povijesti odjeće može se primjetiti da su američki roditelji dječake i djevojčice uglavnom identično odjevali prije jednog stoljeća. Štoviše, često je bilo teško raspoznati tko je dječak, a tko djevojčica, što se može vidjeti na ovoj slici iz 1905. godine s natjecanja Lady’s Home Journal, gdje su čitatelji bili zamoljeni da pogode spol bebe/djeteta (nitko nije sve pogodio).

{slika}

Sljedeća uobičajena percepcija/zabluda je da naša kultura zapravo uklanja rodne razlike, obzirom da feminizam ruši prirodne razlike među spolovima. U anti-feminističkom distopijskom umu, ovo zapravo predstavlja feminiziranje dječaka i muškaraca. Ova perspektiva dobila je zamah tijekom tri desetljeća poslije 1960, kad su se žene počele zapošljavati na radnim mjestima na kojima su do tada dominirali muškarci (pokret koji je trenutno u velikom zastoju).

Međutim, unatoč prevazilaženju određenih prepreka, danas ipak činimo više u pogledu poticanja rodne diferencijacije negoli smo to činili tijekom vrhunca faze unisex mode u 70-ima (tema predstojeće knjige Jo Paoletti, Sex i Unisex). Na svom Tumblr-u, Paoletti ima veliku kolekciju unisex reklama, poput ove reklame za Garanimals odjeću, što bi danas bilo nezamislivo za većinu proizvođača odjeće:

Kao i ove kataloge odjeće iz 1972 (lijevo) i 1974 (desno):

{slika}

Danas spolovi nisu tako lako zamjenjivi.

Brza provjera: Google pretraga za ‘žensku odjeću’ (lijevo) i ‘mušku odjeću’:

{slika}

Danas, dječji blockbuster može zazvati pedeset godina star rodni stereotip s vrlo malo straha od feminističke reakcije. Štoviše, čak i izrazi poput ‘seksizma’ i ‘seksista’ koji su se uzdigli 70-ih godina i doživjeli vrhunac u 90-ima, još jednom su postali rjeđi nego primjerice izraz ‘slanina’:

A rodna diferencijacija djetinjstva možda je jača nego ikad.

Nisu sve diferencijacije loše, naravno. Međutim, ono što Katha Pollitt zove “princip Štrumfete” – gdje su “dječaci norma, a djevojke varijacija”  – nije razlika među jednakima.

Prevela i prilagodila Ana Marković

Svaka peta mlada osoba u povećanom je riziku od siromaštva

Posted on by sdadmin

Danas je Mreža mladih Hrvatske održala je performans ispred Vlade RH kako bi upozorila da je položaj mladih u Hrvatskoj i dalje iznimno loš te da mladima manjka perspektive i mogućnosti. Kako bi upozorili da je jedna petina mladih u riziku od siromaštva sudionici/e performansa bili su obučeni u zelene i crvene majice pokazujući i slikovito položaj mladih u Hrvatskoj.

“Statistike pokazuju kako je oko 20% ukupne populacije mladih u Hrvatskoj (koja broji oko 800 000 mladih) u povećanom riziku od siromaštva, odnosno svaka peta mlada osoba u Hrvatskoj ili oko 150 tisuća. Također, stopa nezaposlenih mladih, prema statistikama HZZ-a, još uvijek je izrazito visoka, među najvišima u zemljama EU, tj. iznosi oko 115 tisuća registriranih nezaposlenih mladih” ističu u Mreži mladih Hrvatske.

S obzirom na to da su istraživanja pokazala da mladi slabijeg imovinskog stanja imaju smanjenu šansu za zaposlenje, velik broj mladih se nalazi u začaranom krugu slabog imovinskog stanja, smanjenih prilika za zaposlenje te time uopće smanjenih prilika za vlastitu autonomiju. Autonomija mladih podrazumijeva da mladi ljudi odlaze iz roditeljskog doma, da se zapošljavaju, da zasnivaju obitelj ukoliko to žele, da se stambeno zbrinjavaju te da dostojanstveno ostvare prijelaz u svijet odraslih, a što je mladima u Hrvatskoj otežano, da ne kažemo onemogućeno. Iz istih razloga, mladi nemaju ni mogućnosti tražiti zaposlenje izvan države, tj. i taj izbor im je oduzet. 

{slika}

“Zahtijevamo od Vlade Republike Hrvatske da se konačno suoči i uhvati u koštac s problemima mladih na način da počne provoditi širokohvatni, koordinirani plan rješavanja svih akutnih i kroničnih problema mladih u RH, a na koje MMH već godinama i kontinuirano upozorava. Stoga, želimo još jednom, na Međunarodni dan mladih, jedini dan u godini kad bi cijelo društvo, a posebno odgovorne vlasti trebale poslušati i uvažiti naš glas, upozoriti kako se položaju mladih u RH još uvijek ne pristupa sustavno, strateški ni s vizijom budućnosti” poručili su iz Mreže mladih Hrvatske.

1999. godine, Glavna je skupština UN-a donijela odluku da se 12. kolovoza svake godine obilježava Dan mladih. Svrha obilježavanja Dana mladih jest da se privuče pozornost na mlade kao društvenu skupinu i njihova specifična pitanja i probleme.

 

Seksualne fantazije i sadomazohizam

Posted on by sdadmin

Koji su uzroci seksualnih fantazija – i koje su njihove posljedice? Znanstvenici su odgovorili na pitanje koje je već godinama poticalo debatu u feministica.

Imate seksualne fantazije? – To zaista nije problem. To dijelite sa velikom većinom muškaraca i žena. Seksualne fantazije su jako dugo bile tabu-tema, i uglavnom su dijeljene sa psihoanalitičarima ili rezervirane za bordele. No, 1970ih su feministice počele pisati o tome, a 30 godina kasnije Brett Khar je objavio znanstvenu studiju na tu temu. Kahr je intervjuirao 17000 žena i muškaraca putem upitnika i odgovore razradio dubinskim intervjuima sa još stotinu ispitanika. Rezultat: 90 posto žena i 96 posto muškaraca ima seksualne fantazije. Znanstvenik sugerira da je taj broj realno i veći, jer se neki ljudi i dan danas srame svojih fantazija.

Prema Kharovoj studiji više puta tijekom dana razmišljamo o seksualnim fantazijama, kako u snovima, tako i za vrijeme seksa. Iz toga dolaze brojke poput: 58 posto ispitanih zamišlja potpuno direktan seks sa svojim partnerom/icom, 41 posto mašta o odnosu s poznanikom ili prijateljem, a 25 posto ima homoseksualne fantazije (od kojih je 1/3 zaista homoseksualna).

Do sada ništa od toga nije neočekivano. Problematično postaje kada fantazije postanu vezane uz nasilje i poniženje. To može biti osobito teško za žene, da one ponekad u potpunosti odustanu razmišljati o seksu, pa čak i prakticirati ga. Koliko je takvih? – Teško je reći!

Na žalost, Khar u svojoj statistici ne dijeli maštarije prema rodu. No on ističe: otprilike svaki četvrti ispitanik/ca ima sadomazohističke fantazije, gdje žene češće naginju mazohističkim, a muškarci sadističkim fantazijama. Što ne začuđuje.

Isti je slučaj bio i kada su feministkinje 1970ih započele raspravu o svojim fantazijama. I u tzv grupi za podizanje svijesti (CR-grupa) žene su pričale o sebi s drugim ženama. Njihov je užas bio velik kad su i same spoznale da imaju mazohističke fantazije.

Feministice su se također pitale: Zašto? I pronašle su odgovor. Naposljetku je već i psihoanalitičarka i kritičarka Freuda, Karen Horney (1885. – 1952.) tvrdila da su sve žene mazohističke po prirodi. Ona je kritizirala da je ženska seksualna pasivnost odraz njezine podređenosti i pasivnosti u stvarnom životu.

Prvi rad (1970.) na temu seksualnih fantazija žena potječe iz pera Nancy Friday (My secret garden). Ona je putem oglasa u američkim i britanskim novinama pozvala žene da podijele s njom njihove seksualne fantazije, i odmah je dobila tisuće pisama. 400 ih je odabrano za objavu, a još je k tome intervjuirala i desetak autorica. To je istraživanje potvrdilo da većina žena ima mazohističke fantazije.

Kad je zatim EMMA u rujnu 1977. godine objavila naslov “Naše seksualne fantazije” imali smo poplavu pisama i konfesija. Većina je čitateljica izložila svoje mazohističke fantazije. No ne muče sve žene njihove maštarije. Neke tvrde da s njima žive dobro i da ne osjećaju nikakvu krivnju. Za njih je to samo tehnika zadovoljavanja i ništa više.

U istom broju, odgovara psihoanalitičarka Margarete Mitscherlich: odgovor na činjenicu da su mazohističke fantazije prisutne kod tako velikog broja žena, mora se tražiti u višestoljetnoj tradiciji obiteljske podređenosti. Protiv internalizirajuće i s time povezane bespomoćnosti, žene su mogle stvoriti otpor tako što su podigle branu unutra koje su stvarale fantaziju o sebi kao pasivnom biću koje je rezultat njihove vlastite volje.

Na taj način žene su također mogle ‘okrenuti stolove’ – i od svoje pasivno pretrpljene boli stvoriti vlastitu fantaziju. U svakom slučaju mora se razgraničiti razigrana od prisilne fantazije.

Četiri godine kasnije, u studenom 1981., ista je tema okupirala naslovnu stranicu EMME. Okidač je bila knjiga jedne američke autorice koja je napravila pomutnju u lezbijskoj zajednici – “SAPPHISTRIE” Pat Califiae. U knjizi, autorica, i sama lezbijka, zagovara iživljavanje fantazija u stvarnim sadomazohističkim seksualnim odnosima među ženama. Poruka je bila: Dosta je s feminističkim propagiranjem “nove nježnosti” i feminističkim pretpostavljanjem “vanilla seksa”, uvedite seksualnost i nasilje. Seksualna moć i nemoć su zaista objektivno ozbiljno različite između muškaraca i žena – ali između objektivno istih žena to je samo igra.

{slika}

To je vrlo rasvjetljavajuća točka, ali ne i bez humora, da je Califia najžešća pobornica sado-mazo seksa unutar žena, godinu dana kasnije izabrala put od žene ka muškarcu – i danas živi u Kaliforniji kao muškarac, zajedno sa drugim muškarcem, koji je i sam prije bio žena.

Ali sa boljim uvidom je već bilo jasno da je nova lezbijska seksualna odvažnost od početka pod jakim utjecajem gay seksualnih sado-mazo praksi. U maloj, ali glasnoj sado-mazo sceni, muškarci dominiraju, naročito homoseksualci. I stupanj identifikacije muški identificiranih lezbi sa gay braćom, koje su često iz dobrih razloga pobjegle od vlastite ženstvenosti, tradicionalno je visok.

20 godina nakon Califiaine Sapphistrie, postfeminizam – u neznanju svoje vlastite povijesti – rađa novu verziju rasprave. Kao što je to Simone de Beauvoir jednostavno sročila: “Ženom se ne rađa, ženom se postaje”, danas se naziva, u poststrukturalnom diskursu, konstrukcijom ili dekonstrukcijom spola.

“Moć i nemoć su stvar dogovora” piše na primjer Anna Kow 2009. u emancipacijskom časopisu Outside the box. “Ono više ne ovisi o fizičkom i socijalnom statusu, već se može kroz seks erotizirati i denaturalizirati”. Zvuči mudro – ali, je li i realistično?

I psihoterapeut Brett Kahr u analizi 17000 seksualnih fantazija dolazi do trezvenog zaključka: Postoji bliska veza između seksualne fantazije i djetinjstva. Fantazije uvijek imaju veze sa nečim potisnutim u ranom djetinjstvu, čak ozljedom ili traumom. Razumije se da seksualno zlostavljanje – svaka treća do četvrta djevojka, i svaki deseti mladić se susreo s tim oblikom nasilja – igra centralnu ulogu. Također i drugi oblici ponižavanja ili šokantne štete mogu potaknuti stvaranje seksualnih fantazija.

Tako je na primjer, u Kahrovom slučaju “Marise”. Ona bi uvijek, kada bi imala odnos sa svojim partnerom, imala fantaziju sa Tomom Cruiseom u crvenom sportskom autu, u kojem se velikom brzinom utrkuje. Terapeut je tek na samom kraju i gotovo slučajno otkrio da “Marisa” tom fantazijom prevladava nedavnu smrt svog brata, koji je bio te godine bio u dobi Toma Cruisa. Brat je poginuo u prometnoj nesreći zbog prekomjerne brzine.

Fantazije proširuju stvarnost. One također mogu obogatiti i pridonijeti seksualnom životu. Jedino pitanje koje se postavlja, onim navedenim 90 posto do 96 posto čine li nas te fantazije sretnima ili tjeskobnima? Jesu li opresivne ili radosne?

Predstavljaju li nam seksualne fantazije prepreku u seksualnoj komunikaciji ili ju one obogaćuju? Jeste li prihvatili svoje fantazije i prihvaćate li ih kao nešto normalno, ili biste od njih radije pobjegli i izbjegli ih? No prije odgovora mora stajati spoznaja!

Proljeće, 2010


Prevela i prilagodila Marta Jagušt

Do izborne pobjede kao idealna supruga

Posted on by sdadmin

U još neobjavljenoj predizbornoj brošuri, koju je list Focus imao priliku vidjeti, predsjednica CDU-a predstavlja se kao kućanica i supruga. Kaže kako njezin suprug, Joachim Sauer, nema primjedbi na njezinu juhu od krumpira i mesne rolade. “Moj se suprug rijetko žali”, kaže kućanica Merkel, “samo mu na kolaču uvijek ima premalo mrvica. On je ipak sin slastičara”.

I o tome je Merkel progovorila u svojoj brošuri. Za ključnu riječ “brak” kaže: “Moj prvi brak u studentskim danima nažalost nije dugo trajao.” U sredini brošure od dvadeset i četiri stranice dolazi na red i politika. Tamo se navodi “Deset dobrih razloga za CDU”.

Kancelarka na turneji –brbljava

Prijašnjih mjeseci brbljala je kancelarka tokom raznih povoda o svom privatnom životu. Veliki odjek imao je njezin devedesetminutni razgovor za ženski magazin Brigitte u svibnju u berlinskom kazalištu Maksim Gorki. Šefica CDU nije ovdje samo otkrila tajnu “Merkle-romba”- kako se naziva njezina pozicija ruke na fotografijama, kada spoji pojedinačne vrške prstiju. Također je otkrila što joj se sviđa kod muškaraca.

Drugom prilikom Merkel je pogledala filmski klasik DEFA-e1 Die Legende von Paul und Paula (Legenda o Paulu i Pauli) i podijelila svoja sjećanja o njihovoj svakodnevici u DDR-u. Taj termin se poklopio s novim otkrićem o Merkeličinoj prošlosti u DDR-i koji zastupa tezu da je kancelarka imala važniju ulogu u “omladinskoj organizaciji” FDJ2 nego što se to do sada mislilo.

I što Angela Merkel želi zapravo time reći?

Možda da bez obzira koju poziciju držala, čak i onu državne kancelarke, ako si žena automatski moraš biti i kućanica? Jer nam je to genetski predodređeno? Ili ipak ima veze s kulturom u kojoj odrastaš?

Kampanja Angele Merkel, u kojoj mora izvaditi asa iz rukava- obitelj, jedino ima političkih sličnosti s muškarcima političarima upletenim u seks-skandale koji se onda fotografiraju pred kamerama i kunu se da su obiteljski ljudi i traže podršku svojih namrštenih supruga.

Je li to pravi način da se najmoćnija europska političarka tako pokaže svojim biračima i biračicama? Da je ipak nježno ljudsko biće – žena? To će pokazati novi izbori u rujnu u Njemačkoj.

Ono što možemo sami zaključiti jest da je to još jedan u nizu kompromisa koji se nameću ženama koje žele uspjeti i zadržati se na vlasti. U ovom slučaju, u svijetu muškaraca koji su “predodređeni” da se bave politikom, Angela Merkel mora dokazati da ima ženstvenu stranu kako bi odnijela pobjedu.

{slika}


1 DEFA- Deutsche Film Aktiongesellschaft – državni filmski studio DDR-a.

2 FDJ- Freie Deutsche Jugend (Slobodni mladi Njemačke)

Pin up, pornografija i bjelački postfeminizam

Posted on by sdadmin

Mnogi su oduševljeni zaboravljenom ikonom pin upa u kojem su nekoć prevladavale veće tjelesne dimenzije. Ikona se zove Hilda i kreirana je u 50-im godinama prošlog stoljeća. Hilda je prikazana kao žena punije tjelesne građe nego što su to danas seks simboli koje viđamo u medijima. Hilda je novije otkriće mainstream kulture i ubrzo je postala omiljeno utjelovljenje “plus veličine” u feminističkim krugovima. Ne kritizira se činjenica kako je Hilda objektivizirana i seksualizirana na isti način kao i suvremeni mršavi modeli, već se plješće feminističkim naporima koji stvaraju prividnu i površnu raznolikost ženske vanjštine.

Feministički blogovi slave Hildinu sliku kao oličenje ljepote i nadahnuća. S druge strane, oni od nas koji svakodnevno kritiziraju seksistički prikaz žena u mainstream kulturi zbunjeni su takvom reakcijom jer slika pin up djevojke još je jedan imidž koji pomaže procesu ženske dehumanizacije. Možda nisam jednostavno shvatila, ali zašto kao feministkinje slavimo pin up? Razumijem da živimo u kulturi koja tvrdi da smo “post sve“. No, ipak mi nije jasno… Smatramo se naprednijima jer na našim zidovima vise seksualizirane slike punijih žena, umjesto onih mršavih?

Pin up nije kreiran za žene, bez obzira na to koliko žena se divi tijelima ovih modela. Pa zove se PIN UP? Koliko još objektiviziranja treba? Ovo je kreacija za heteronomne muške poglede. Činjenica da žene nastoje iskoristiti heteroseksističku mušku kulturu za vlastito oslobođenje predstavlja puno dublji problem.

Mi trenutno živimo u pin up kulturi gdje je ženama vidljivost dodijeljena jedino kada prikažu svoja tijela u situacijama spremnim za “javnu potrošnju“. Većina žena se za pin up tijelo priprema i disciplinira još od najranije dobi. To je ono što bjelački postfeminizam jest. Vizija seksualnog oslobođenja čiji je oslonac na muškim pogledima i njihovom odobravanju. Sad možemo započeti dugačku i nimalo kritičku raspravu o tome kako postoje žene koje se vole skidati i uživaju biti pin up djevojke, no poštedjet ću samu sebe infarkta i krenuti dalje. Ovdje se ne raspravlja o individualnim osobnostima, već o hegemoniji.

Kad god se borimo protiv negativnih medijskih prikaza žena u suvremenoj medijskoj kulturi istovremeno počinju kružiti vintage slike bijelih žena kao jedan od simbola tog otpora. Kao da ne shvaćamo da su upravo te slike prikaz seksizma protiv kojeg se borimo. Upravo se to događa kad se koncentriramo na individualizam.

Ako imamo površno razumijevanje potlačenosti, tada su površne i odluke koje donosimo za njezino rješenje. Stavljajući na zidove slike žena većih veličina, koje su napravljene isključivo zbog muškaraca, ne rješavamo stvarni problem – degradaciju i dehumanizaciju žena, kao i percepciju njihove seksualnosti kroz prizmu tjelesnosti. Takvim ponašanjem učimo muškarce kako je poštivanje seksualiziranih, raznolikih tijela izvor napretka i time prihvatljivo stanje.

Ideja prikazivanja vlastitog seksualiziranog tijela vuče korijene iz bjelačkog poslovanja. Crna seksualizirana tijela nisu toliko privlačna jer se na njih gleda kao na javno dobro: kroz visoke stope silovanja i niske stope zarade.

Ideja eksponiranog ženskog tijela, ironično zapakirana kao seksipilan i oslobađajući čin za žene, još je jedan pokazatelj činjenice da feminizam postaje kooperativan sa patrijarhatom. Bojim se da jednostavno ne razumijem kako možemo istovremeno kritizirati suvremenu seksističku medijsku kulturu, a opet diviti se pin upu kao jednom od oblika oslobođenja žena.

Pin up slike dočaravaju nostalgiju za vremenom kada su žene bile disciplinirane ostankom na mjestu koje im i “pripada“, te su se suočavale sa situacijom u kojoj muškarac neprekidno dominira nad ženom. Pin up označava i neke od najštetnijih stereotipa o ženama, a to su oni prema kojima je glavna zadaća žene zavođenje muškaraca i pokazivanje svog tijela javno, ukoliko ona želi ukazati na svoju seksualnost. Time se nameće zaključak kako ženska seksualnost ne postoji ukoliko ne podrazumijeva i željne muške poglede.

Ova vrsta logike nije oslobađajuća. Npr. često viđam ovu fotografiju:

{slika}

Ovdje se ne radi o veličini tijela, radi se o standardima ljepote koji definiraju vrijednost žene. Kako ti standardi potječu od vrijednosti bjelačkog patrijarhata, očito je da su samim time ekskluzivni i ograničavajući. Mnogi ne shvaćaju koliko je štetna ideja samog standarda ljepote jer svijet u kojemu se na ženu gleda površno; kroz njezinu kosu, kvalitetu kože ili građu tijela označava neoliberalan svijet u kojemu žena nema pravo na definiranje same sebe.

Rekla bih da se žene utjecajem pin upa i suvremene porno kulture stavlja u okvir nove dehumanizacije. U stvarnosti, žene postaju definirane mjernim jedinicama zbog nadogradnje muškog osjećaja snage, samim time one od pin up slika nikako ne mogu profitirati. Heteroseksistički patrijarhat nije mjesto gdje bi se to moglo postići.

Pin up djevojka ne može biti izvor oslobođenja. Slika takve ženstvenosti predstavlja simbolički alat ugnjetavanja žena kojim se pokazuje kako je život žene lagan ukoliko se slijede rodna pravila. Sve što je potrebno jest javno prikazati svoje tijelo i komercijaliziranu ženstvenost kako bi bile poželjne i uspješne. Postoji li bolje mjerilo uspjeha od tog što žene i muškarci lijepe vaše slike na svoje zidove?

Ženski prirodni seksualni nagon nije spojiv s komercijalnom slikom seksi žene stvorenom od strane nekog drugog, osim ako same nisu pronašle izvor iste. Drugim riječima; slaveći pin up slavimo i dehumanizaciju žena.

Možemo voditi kritički, feministički razgovor o pin upu ili pak jednostavno zuriti u dvodimenzionalne slike žena koje se ne kreću, ne govore, ne jedu, ali se zato smiješe.

Prevela i prilagodila Marija Matulin

Rasistički napadi na ministricu

Posted on by sdadmin

Verbalni napadi na Cecile Kyenge (talijansku ministricu za integracije porijeklom iz Konga, op.a.) su šokantni, čak i u državi gdje je rasizam dio svakodnevnog života.

Događaji od prošlog tjedna su dokazali, bez sumnje, da Italija ima ozbiljan problem s rasizmom. Na Cecile Kyenge, talijansku prvu crnu ministricu, su bacali banane kada je držala govor na jadranskoj obali u gradu Cervia. Nakon što su banane promašile pozornicu, ona je mirno prokomentirala taj incident kao “traćenje hrane”. Naknadno je izjavila kako je očekivala rasističke napade kada je prihvatila poziciju ministrice, no nije mislila da će biti toliko neprijateljski – usprkos tome, to je neće spriječiti da i dalje radi svoj posao. “Ne mogu sakriti da se nekada ne umorim od ponavljanja takvih ozbiljnih napada, no nisam očekivala da će biti toliko jaki. Ali neću stati ili se zadržati na samim napadima. Trudim se gledati naprijed, biti zrcalo neugodnosti ovakvih incidenata i pokazati kako politika i društvo mogu najbolje na ovo odgovoriti.”

Zatupnica Sjeverne lige je rekla da Cecile treba silovati. Senator Sjeverne lige Roberto Calderoli ju je poistovjetio s orangutanom, rekavši “Volim životinje, no kada vidim nju ne mogu si pomoći da ne mislim na orangutana”, te je dodao kako ona “samo potiče ilegalne imigrante da sanjaju o uspjehu”.

Prošli tjedan nogometaš NK Milana Kevin Constant (također crnac, porijeklom iz Gvineje, op.a.) otišao je s nogometnog terena nakon verbalnog zlostavljanja, isto kao što je to prije godinu dana učinio Kevin-Prince Boateng. Jedan od problema je neslaganje oko toga što rasizam zapravo je: Calderoni misli da je usporedba crne žene s orangutanom “šala mala”. Nogometaš Mario Balotelli je u jednom crtiću prikazan kao King Kong, no mnogi ljudi nisu vidjeli nikakav problem u tome.

{slika}

80-ih godina u Italiji nije bilo puno imigranata. Situacija se promijenila 90-ih i 2000-ih kada se doselilo preko 4 milijuna stranih radnika i radnica koji su radili isprva u “prljavim” sektorima rastuće ekonomije. Talijanska sve starija populacija i sve veće bogatstvo su doveli do povećanih zahtjeva za radnicima, te radnicima/radnicama za pomoć u kućanstvu – sve su to bili poslovi koje Talijani nisu željeli više raditi.

Imigranti koji su se doselili su bili isključeni iz političkog sistema, a restriktivni zakoni o državljanstvu su otežavali čak i drugoj i trećoj generaciji (koja se naziva Balotelli generacijom) da steknu ikakva prava. Čak i oni koji su rođeni u Italiji su morali čekati 18. rođendan da bi službeno postali Talijani i Talijanke. U tom kontekstu se izdignula Sjeverna liga (Lega Nord).

Kyenge se doselila u Italiju 1983., kao kvalificirana oftalmologinja. Udala se za talijana 1994., s kojim ima dvije kćeri – rođene i odrasle u Italiji. Ona je Talijanka i crna, te je obećala da će pokušati reformirati talijanske zakone o državljanstvu kojima se protive desne stranke.

Sjeverna liga je jedna od tih stranaka. Njeni političari su dobili vlast u mnogim sjevernim gradovima poput Milana 1990-ih, a u savezu s Berlusconijem su se uzdigli do vlasti na nacionalnoj razini. Calderoni je bio ministar, te podpredsjednik Senata – jedne od najvažnijih institucionalnih pozicija u talijanskom političkom sistemu.

Liga je oduvijek bila rasistička stranka, potpirujući etničke i religijske sukobe gdje i kad god bi to mogla. Tako je jednom prilikom gradonačelnik jednog talijanskog grada izjavio da bi imigranti trebali biti obučeni kao životinje i služiti za lov, a drugi političar iz Lige ustvrdio kako je bio sretan kada je čuo za smrt imigranata koji su pokušali doći brodom u Italiju.

Sjeverna liga je, doduše, manjinska stranka koja obično dobiva između 5 i 10 posto nacionalnih glasova. Druge su političke stranke izrazile solidarnost s Kyenge. Ali svatko tko je slušao talijanske političke debate, ili još gore od toga – stajao na nogometnom stadionu, zna da Italija nije tolerantno mjesto. To je zemlja u kojoj je donedavni premijer Silvio Berlusconi mislim da je presmiješno šaliti se da se je Obama dobro osunčao. Rasizam nije ograničen na lijevo ili desno, stare ili mlade, ruralno ili urbano; on je posvuda.

{slika}

Razlozi su prilično očiti. Talijani će vam konstantno ponavljati kako je njihova zemlja nevjerojatno provincijska. Campanilisimo – vezanost za svoje korijene, mjesto porijekla – je jedan od razloga zašto je zemlja toliko šarmantna: ljudi često ne mijenjaju mjesto stanovanja, oni su ukorijenjeni. Posvuda u zemlji, čak i u malenim selima, mogu se vidjeti caput mundi grafiti koji znače da je to malo mjesto centar svijeta. Loša strana je da se stranci zato tretiraju kao svemirci, ako ne i neprijatelji.

Kroz stoljeća Italija nije bila kolonijalna sila, već kolonija – igračka svjetskih supersila. Osim malih dijelova Somalije koji su iznimka, nijedna druga zemlja u svijetu ne govori talijanski. Za razliku od Francuske, Britanije, Portugala ili Španjolske, Talijani nemaju veliku dijasporu govornika talijanskog koji bi se odmah mogli integrirati u “matičnu zemlju”, već poznavajući njenu literaturu i povijest. Stoga poluotok ostaje otočno, zapanjujuće monokulturno mjesto.

Postoje i drugi razlozi za rasizam: naslijeđe fašizma i odobravanje Benita Mussolinija, opipljiva nesigurnost, pa čak i osjećaj inferiornosti mnogih Talijana, raširena ekonomska bijeda koja traje barem desetljeće, te politička klasa koja je apsurdno neuka. No možda je najzanimljivije objašnjenje za rasizam dao jedna antropolog. On tvrdi da u zemlji koja je poznata po nezakonju, u kojoj se pravila često dobrovoljno ignoriraju, svi su veliki konformisti na druge načine: svi nose istu (u tom trenutku) modernu boju, ili jedu istu hranu na istim festivalima. Italija jednostavno nije zemlja ekscentričnosti, ili mjesto gdje su razlike i raznolikosti prihvaćene, a kamo li njegovane. Probajte staviti neobičan nadijev na pizzu u Italiji, dobiti ćete ljutit govor od domaćina, kao da ste počinili užasan zločin.

Zagonetka talijanskog rasizma leži u tome da je Italija, iako je zemlja kontradiktornosti, također mjesto nevjerojatne darežljivosti i gostoljubivosti. Stoljećima su posjetitelji primjećivali talijansku ksenofiliju – ljubav prema svemu stranome. Dostojanstvo i inteligencija Kyenge u nedavnim napadima može tek podsjetiti Talijane da imaju reputaciju milih, prije nego strašnih, onima iz daleka.

Prevela i prilagodila Ela Naranđa

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org