Sukob izvršne i sudske vlasti

Platforma 112 poziva sve članove/ice izvršne vlasti da se suzdrže od napada na sudsku vlast, a posebice od izravne konfrontacije s pojedinim sucima oko načina na koji će rješavati predmete koji su u tijeku.

Od Vlade i svih njenih ministara tražimo da se dosljedno drže ustavnog načela trodiobe vlasti i da se ni na koji način ne upliću u donošenje sudskih odluka, konkretno u odluku pojedinog suca da temeljem zakona i svog diskrecijskog prava (pa i obveze) zatraži ocjenu ustavnosti bilo kojeg propisa kojeg je dužan provoditi, čak i u slučaju kad vjeruju da sudac nema dovoljno valjanih argumenata. U suprotnome, Vlada podriva ionako krhku pravnu stabilnost u Hrvatskoj.

Upozoravamo da je u svakoj razvijenoj demokraciji nezamisliv ovakav javni obračun i napad na suca od strane najviših predstavnika/ica Vlade, bez obzira na motive zbog kojih je sudac Mislav Kolakušić donio odluku i bez obzira na neodobravanje izvršne vlasti, sindikata i tvrtki uključenih u predstečajne postupke pa čak i onda kada takva odluka može negativno utjecati na sudbine radnika tvrtki u predstečajnim postupcima.

Čak i ako uzmemo u obzir zaista velik napor i želju ministra Linića da kroz institut predstečajnih nagodbi spasi posrnule gospodarske subjekte te svima važna radna mjesta, napominjemo da Hrvatska nije proglasila izvanredno stanje i da izvršna vlast ne može jednostavno suspendirati osnovna načela funkcioniranja uređene države, konkretno Ustavom uređeno načelo trodiobe vlasti.

Također želimo podsjetiti ovu i sve buduće vlade da su pravosudna tijela odgovarajuće i zakonito preispitivala i procesuirala slučajeve povezanosti izvršne vlasti s kriminalom, a što je ministar Linić sucu Kolakušiću posebno zamjerio, danas se zasigurno ne bismo bavili suđenjima bivšem premijeru Sanaderu, bivšim ministrima Rončeviću i Polančecu, kao i mnogim drugima koji su se obnašajući javnu dužnost ogriješili o zakone RH.

Uzalud ti kvalifikacije i iskustvo, žena si!

Kim O’Grady je menadžerski savjetnik malim i srednjim poduzetnicima/ama. Živi u Perthu, najvećem gradu na zapadu Australije. Ovo je jedan od postova njegovog bloga.

Bile su kasne 90-e, a ja sam bio u zanimljivoj fazi svoje karijere. Prvi puta u životu posjedovao sam relevantne kvalifikacije, iskustvo, te sam mogao pokazati uspješan karijerni put. Imao sam trostruki plus. Bilo je ljeto, a moj poslodavac me ljutio sa škrtarenjem, pa sam nakon trogodišnjeg ubijanja od posla odlučio da je vrijeme za odmor i promjenu posla. Samopouzdano sam dao otkaz (bez da sam palio mostove iza sebe) i pripremio se za prijavu na nove poslove.

Bio sam uspješan u menadžerskim tehnikama. Imao sam iskustva i u inženjerstvu i prodaji, te sam mogao pokazati uspjeh u svakoj prodaji i profitnoj meti koja mi je ikad bila pružena. Počeo sam se prijavljivati za uloge koje bi me još više unaprijedile i podigle karijeru na sljedeći nivo. Bilo je puno prilika, a ja sam imao nekoliko verzija molbi. Bio sam uspješan tip u svijetu uspješnih tipova: ovo ne bi trebalo biti teško.

No onda su počele stizati odbijenice. Mogao sam prihvatiti odbijanje – ide ruku pod ruku s poslom – no nakon prvih nekoliko mjeseci bio sam zbunjen. Nisam dobio nijedan intervju. Umjesto da ciljam visoko, snizio sam svoje vidike i počeo se prijavljivati na poslove gdje nije bilo mogućnosti za napredovanje. Sada sam imao sve što bi ti poslodavci/ke mogli/e poželjeti. No svejedno nisam dobio nijedan intervju. Čak ni telefonski upitnik.

Nakon otprilike četiri mjeseca moje samopouzdanje je počelo gadno padati. I ljudi koji su me odbijali su bili poslovni ljudi, kao i ja. Kako je moje poimanje da sam savršen za te poslove moglo biti toliko drukčije od njihovog? Sjeo sam i temeljno pregledao svoj životopis. Samo na temelju njega su me odbijali, pa ako je nešto u prijavi krivo, moralo je biti u životopisu.

Na sreću, vidio sam mnogo životopisa u svojoj karijeri. Bio sam zadovoljan izborom stila i pozadine, te ravnotežom detalja i sažetosti. Posebno sam bio zadovoljan s odlukom da brendiram svoje ime i podebljam ga toliko da bude odmah prepoznatljivo, i kako sam sjedio buljeći u svaki detalj mog životopisa, strašna istina mi je lagano svanula. Moje ime.

Moje ime je Kim. Tehnički, ime je rodno neutralno, no moje iskustvo je pokazalo da većina ljudi pretpostavi da je Kim žensko ime. Ništa drugo u mom životopisu me nije identificiralo kao muškarca. Prvo sam mislio da sam malo paranoičan, no inženjerstvo, prodaja i menadžment su bile sve poslovne grane u kojima su dominirali muškarci. Zamislio sam sve menadžere koje sam tijekom godina imao, stavio sebe u njihovu glavu i pregledao dokument kako bi oni to napravili. Osjećao sam se kao da su me udarili ogromnom površinom staklenog stropa po glavi.

Moj odabir da brendiram životopis podebljanim slovima mog imena očito je vrištalo da sam žena. Mogao sam lako zamisliti puno ljudi s kojima sam do tad radio kako odbacuju dokument bez da uopće dalje pročitaju što u njemu piše. Da su pročitali dalje, sljedeće bi vidjeli (kako je tada pristojnost diktirala) malo osobnih informacija, a tamo je pisalo da sam u braku i da imam djecu. To sam stavio jer znam da mnogi poslodavci/e gledaju na obitelj kao prikaz stabilnosti, no kada sam pogledao u te informacije kroz oči sredovječnog muškarca koji misli da sam žena, shvatio sam da mi šteti. Sumnjam da bi mnogi menadžeri koje sam poznavao uopće došli do druge stranice tog dokumenta.

Napravio sam jednu promjenu taj dan. Stavio sam ‘gospodin’ ispred svog imena na životopisu. Izgledalo je malo preformalno za moj ukus, no dobio sam intervju za sljedeći posao za koji sam se prijavio. I sljedeći posao također. Taj sljedeći posao je sadržavao povećanje odgovornosti u odnosu na išta što sam do tad radio. Na kraju sam pobijedio veoma kompetitivnu listu protukandidata i dobio posao na nekoliko sljedećih godina, dalje poboljšavajući moju karijeru.

Na prijašnjem poslu imao sam ženu menadžericu. Bila je jedina žena od hrpetine ljudi na mom nivou, a nije bilo nijedne na sljedećem nivou. Napredovala je do tog mjesta kroz puno godina i bila je jako dobra u tome što radi. Bila je primjer svima da se to može, no da većina žena to nije željela. Sram me je sjetiti se da sam nekada vjerovao u tu rečenicu. Još je više nevjerojatno da većina ljudi još uvijek vjeruje u to.

Prevela i prilagodila Ela Naranđa

‘Dubrovački dogovor’ – udruživanje protiv volje građana i građanki

Danas su volonteri i volonterke inicijative Srđ je naš počeli/e s prikupljanjem potpisa građana i građanki na zahtjev za sudjelovanjem na sjednici Gradskog vijeća 30. srpnja 2013. godine.

Potpisi će se slijedeća tri dana prikupljati ispred Sponze, DOCa i Tommya, a predani će biti Gradskom vijeću sa zahtjevom za praćenjem rasprave o urbanističkom planu uređenja platoa Srđa.

Zakazana sjednica Gradskog vijeća omogućena je sklapanjem nakaradne koalicije HDZa, SDPa i HNSa,  koja je nazvana ‘dubrovačkim dogovorom’. Taj dogovor je zapravo udruživanje protiv volje građana/ki – birača/ica, a motiviran je samo potrebom da se izvrši volja investitora na Srđu. Na dosada nezamislivo udruživanje političke stranke je prisililo približavanje 22. kolovoza, do kada Urbanistički plan uređenja platoa Srđa mora biti donesen ili cijeli postupak ide u ponovnu proceduru, a time i moguću reviziju ovog plana koji bi uvažio volju i interese građana.

Takozvanim ‘dogovorom’, 17 vijećnika/ica narugalo se ne samo preko 10.000 građana/ki koji/e su na referendumu glasovali/e protiv ovog projekta, već i svim svojim biračima/icama koju su im ukazali povjerenje na nedavnim izborima. Na taj način iznevjerili su elementarno povjerenje na kojima počiva svako društvo – da će odluke koje će odrediti budućnost i način života njihovih birača/ica donijeti, kad ne već u skladu sa zakonom, onda barem u skladu sa vrijednostima koje promoviraju. Megalomanskom betonizacijom četiri puta većom od Mokošice tzv. lijeve stranke izdale su vrijednosti očuvanja prostora i javnih dobara, a tzv. desne stranke identitet tog istog prostora. U onome u čemu ih dosad nisu mogli ujediniti niti neposredni interesi birača/ica kao što su izgradnja škola, vrtića i javnih sadržaja ujedinila ih je poslušnost prema investitoru.

Ukoliko građani/ice svojim pritiskom ne uspiju spriječiti ovakvo nakaradno izigravanje njihove volje, izreka Tko kontrolira Srđ, taj kontrolira Grad mogla bi se realizirati u svojoj najmalignijoj formi-  kao način rada Gradskog vijeća. Svoje dojmove o tzv. ‘dubrovačkom dogovoru’ građani/ke će moći upisati u knjigu dojmova na štandovima na kojim mogu dati svoj potpis za sudjelovanje na sjednici Vijeća 30. srpnja.

‘Ja imam pristup kontracepciji, ali milijuni žena nemaju’

Službe za planiranje obitelji zahtijevaju konkretnu političku podršku u ispunjavanju ženskih prava, ne samo financijska sredstva.

U posljednje vrijeme me gotovo svaki tjedan netko pita kada ću imati djecu. Je li to seksistički? Malo. Naporno? Jako.

Kada i želim li uopće imati djecu je duboko osobna, životna odluka. Srećom, imam sve što mi je potrebno da tu odluku sama donesem. Imam pristup metodama za planiranje obitelji i dohodak kojim ih mogu platiti. A ono što je još važnije, imam moć u svojoj vezi, obitelji i zemlji koja mi omogućuje da odaberem želim li ih koristiti, bez previše pritiska (izuzev majčinih suptilnih migova).

Nisam žrtva seksualnog zlostavljanja ni obiteljskog nasilja, i u svom domu se osjećam sigurnom. Znam, bar zasad, da ću ako zatrudnim imati stalni prihod, pravo na beneficije i socijalno osiguranje. Imam zdravstveno osiguranje. Znam ako rodim djevojčicu da će ona biti toplo dočekana u našu obitelj. Mogu imati desetero djece ako to želim, a ako odlučim da ne želim uopće imati djecu, i to će biti u redu. Milijuni žena i djevojaka nisu te sreće.

Globalni sumit posvećen planiranju obitelji okupio je vlade i donatore u srpnju prošle godine u Londonu. Obvezali su se da će uložiti 2,6 mlijardi dolara na planiranje obitelji u južnim dijelovima svijeta. Kao rezultat ove inicijative, dvadesetak vlada u svijetu aktivno radi na uključivanju planiranja obitelji u svoje zdravstvene programe. To je nevjerojatno i važno postignuće. Ali hoće li ono doista omogućiti ženama kontrolu nad veličinom svoje obitelji? Human Rights Watch je, zajedno s mnogim drugim organizacijama uključujući Amnesty International i Centar za reproduktivno zdravlje, iskazao brigu da sumit nije učinio dovoljno za prava žena i djevojaka.

“Moramo gledati na dostupnost iz ženske pozicije”, ističe Melinda Gates, jedna od pokretačkih sila sumita i značajna financijerka inicijativa za reproduktivno zdravlje.

“Može li svaka žena doći do kontracepcijskih sredstava koja želi bez prisile ili diskriminacije”, upitala je.

Još uvijek je nedovoljno pažnje posvećeno zakonima i običajima koji uzrokuju korištenje sile i osnažuju diskriminaciju. Politički je puno teže pristupiti rješavanju tih problema nego jednostavno otvoriti više zdravstvenih ustanova ili povećati zalihe kontracepcijskih sredstava. Naš rad je pokazao da kada se ne zasnivaju na ženskim ljudskim pravima, naše zdravstvene inicijative ne uspijevaju. Navest ću dva pogrešna pristupa koja onemogućavaju ispravno rješavanje ovih problema i potkopavaju napore učinjene za unapređivanje planiranja obitelji.

Prvo, neke vlade ne dopuštaju ženama da samostalno odluče koliko će djece imati. Žene i djevojke su prisiljene ograničiti broj djece koju će imati, često u političke svrhe ili radi ostvarivanja kontrole populacije. U nekim zemljama žene su prisilno sterilizirane, a to se posebice odnosi na Romkinje, žene s posebnim potrebama ili HIV-om, primjerice u Čileu ili Uzbekistanu.

Na primjer, u pokrajini Rakhine u Burmi je donesen zakon koji Rohinga Muslimanima i Muslimankama dozvoljava maksimalno dvoje djece. No, ova zakonska mjera nije korištena u svrhu poboljšanja pristupa zdravstvenoj skrbi, nego kao instrument za kontrolu populacije ugnjetavane etničke manjine. U nekim dijelovima Indije su zdravstveni radnici i radnice prisiljeni realizirati ciljeve programa planiranja obitelji što stvara neprijateljsko okruženje za same obitelji. Više od pedeset zdravstvenih radnika i radnica žalilo se Human Rights Watchu jer su vlasti odredile godišnje norme za kontracepcijska sredstva, s izraženim fokusom na žensku sterilizaciju. Fokus programa za planiranje obitelji ne bi trebao biti usmjeren na ostvarene brojke nego na kvalitetu i dobrovoljnu narav pružene usluge.

Drugo, vlade uskraćuju ženama i djevojkama pravo da odluče za koga i kada se žele udati. Djevojke koje se udaju mlade, uglavnom mlade i zatrudne što sa sobom nosi niz posljedica za njih i njihovu djecu. Dječji brakovi direktno ugrožavaju zdravlje. Komplikacije u trudnoći i pri porodu su glavni uzroci smrti među adolescenticama u dobi od 15 do 19 godina u zemljama u razvoju. Mlade žene su, za razliku od starijih žena, suočene s većim rizicima u trudnoći i prilikom porođaja, uključujući otežan i po život opasan porod zbog njihovih malih zdjelica i nerazvijenih tijela.

Slične slučajeve zabilježili smo u Južnom Sudanu, gdje je situacija dodatno pogoršana ograničenom dostupnošću prenatalne i postnatalne zdravstvene njege. Dječji brakovi također ograničavaju mogućnost obrazovanja i stjecanja vještina jer su zbog udaje djevojčice često prisiljene napustiti školu i uskraćeni su im svi resursi, mreže socijalne podrške, sloboda kretanja i samostalnost. Kao rezultat toga, žene često imaju premalo moći u odnosu na svoje muževe i njihove obitelji što im onemogućuje da se upoznaju s planiranjem obitelji i dođu do kontracepcijskih sredstava. Drugim riječima, da bi se  strukturalno poboljšao pristup planiranju obitelji, vlade moraju riješiti problem dječjih brakova.

Planiranje obitelji nailazi i na mnoge druge prepreke: žene trpe diskriminaciju u zdravstvenom sustavu, nasilje kod kuće, slabu kvalitetu zdravstvene njege i zlostavljanje od strane zdravstvenih radnika. Rasipanje novca na službe za planiranje obitelji nije dovoljno. Ako vladajuće strukture nastave ignorirati očigledno kršenje ljudskih prava rezultat će biti kontraproduktivan, a najugroženije skupine žena i djevojaka ostat će bez prava na izbor koje je dostupno ženama poput mene.

Prevela i prilagodila Ljiljana Kostić

Poražavajuće brojke: Gdje je vlast – nema žena!

Gdje je vlast – nema žena. Takav zaključak bi se mogao izvesti iz podataka o rodnoj statistici izabranih lokalnih kandidata koje je objavilo Državno izborno povjerenstvo (DIP).

Od 20 županija samo jedna (Sisačko-moslavačka) ima županicu. Od 555 gradova i općina samo 39 vode žene. Tek petina mjesta u županijama i u zagrebačkoj Gradskoj skupštini pripala je vijećnicama, prenosi Civilnodruštvo.hr.

Od 555 izabranih gradonačelnika/ica i načelnika/ica, njih 516 ili gotovo 93 posto su muškarci, a žena je samo 39 ili mizernih sedam posto.

“Zanemariv je to porast u odnosu prema lokalnim izborima 2009. godine, kada ih je bilo 4,9 posto”, ocijenila je za pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.

Četiri županije – Bjelovarsko-bilogorska, Ličko-senjska, Virovitičko-podravska i Dubrovačko-neretvanska potpuno su ‘muške’ te nijednim gradom ni općinom, a ukupno ih je 73, ne upravljaju žene.

U još pet županija s ukupno 123 grada i općine žene vode samo po jedan grad ili općinu.

Načelnice imaju Kraljevec na Sutli u Krapinsko-zagorskoj županiji i Lovas u Vukovarsko-srijemskoj županiji, a gradonačelnice Pleternica u Požeško-slavonskoj, Ozalj u Karlovačkoj i Varaždinske Toplice u Varaždinskoj županiji.

Po dva grada ili općine u četiri županije imaju gradonačelnice ili načelnice.

To su grad Gračac i općina Vrsi u Zadarskoj županiji, općine Punitovci i Trnava u Osječko-baranjskoj županiji, gradovi Komiža i Supetar u Splitsko-dalmatinskoj te općine Pribislavec i Sveta Marija u Međimurskoj županiji.

Pet je županija u kojima tek po tri grada ili općine vode žene.

To su Sisačko-moslavačka, u kojoj od 19 gradova i općina tri vode žene: Sisak te općine Jasenovac i Majur; zatim Koprivničko-križevačka u kojoj gradonačelnicu ima Koprivnica, a načelnice Hlebine i Đeletovci, te Brodsko-posavska županija s načelnicama Vrpolja, Velike Kopanice i Slavonskoga Šamca.

Knin, Vodice i Rogoznicu u Šibensko-kninskoj županiji također vode žene, baš kao i općine Fažanu, Ližnjan i Rašu u Istarskoj županiji.

Na vrhu po broju gradonačelnica i načelnica su Zagrebačka i Primorsko-goranska županija.

U pet od 34 jedinice Zagrebačke županije ‘šefice’ su žene – u općinama Gradecu, Jakovlju, Mariji Gorici, Pušći i Rakovcu.

Od 36 gradova i općina Primorsko-goranske županije šest vode žene: gradove Kraljevicu i Rab te općine Kostrenu, Omišalj, Viškovo i Vrbnik.

Ti podatci pokazuju da od 39 lokalnih jedinica kojima upravljaju žene većinu, točnije 27, čine manje općine, gradova je tek 12, a i među njima su rijetki oni s većim brojem stanovnika. Ističu se tek Sisak, Koprivnica i Knin.

Žene se ne mogu pohvaliti ni s brojem osvojenih vijećničkih mjesta u županijama i zagrebačkoj Gradskoj skupštini.

Od ukupno 904 mjesta vijećnice imaju 187, dakle oko petinu, a vijećnici čak 717 mjesta, to jest četiri petine.

Gledano u postotcima, to je pad zastupljenosti u odnosu prema izborima prije četiri godine, upozorava pravobraniteljica.

“Naime, 2009. godine u županijskim je skupštinama bilo 21,4 posto žena, ove godine 20,69 posto”, navodi Ljubičić.

Nije se promijenio ni poredak županija s najvećom i najmanjom zastupljenošću žena u skupštinama.

Žene su najzastupljenije u zagrebačkoj Gradskoj skupštini (18), zatim u skupštinama Istarske (15), Varaždinske (13) i Primorsko-goranske (12) županije. Najmanje su zastupljene u skupštinama Zadarske (4 ili 9, 52 posto), Sisačko-moslavačke (6 ili 13,95 posto) i Bjelovarsko-bilogorske (6 ili 14, 63 posto) županije, napominje Ljubičić.

Podaci su još nepovoljniji kad se gleda zastupljenost žena u vijećima gradova i općina.

Od 7.457 mjesta, vijećnicima je pripalo 6.122, ili 82,1 posto, a vijećnicama samo 1.335, to jest 17,9 posto.

“Zastupljenost žena, makar i sporo, povećava se zbog više razloga istodobno. Jedan je razlog obveza poštovanja kvota prema Zakonu o ravnopravnosti spolova, ali i promicanje načela ravnopravnosti, od samih političarki u njihovim strankama do kampanja organizacija civilnog društva i zauzimanja povjerenstava za ravnopravnost spolova na lokalnoj razini, te nacionalnih institucionalnih mehanizama”, pojasnila je pravobraniteljica.

Ljubičić naglašava kako kandidacijske liste još ne znače da će biti i više žena u političkom životu jer njihov izbor ovisi o mjestu na kojem su na listama.

Ljubičić podsjeća da je zato prije raspisivanja lokalnih izbora izravno pozvala sve stranke (144 su registrirane) da se, osim poštovanja kvota, koriste i tzv. zip modelom prema kojemu bi svaka druga osoba na listi bila suprotnog spola.

“Time bi se učinkovito osigurala minimalna zastupljenost osoba oba spola od 40 posto i tako potpuno ispunilo načelo ravnopravnosti spolova na temelju zakona”, naglašava pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.

Svjetske glazbenice i glazbenici traže oslobađanje članica Pussy Riot

Amnesty International objavio je jučer kako više od sto svjetski poznatih glazbenica i glazbenika traži oslobođenje članica ruskog punk benda Pussy Riot, prenosi Huffington Post.

Glazbenici i glazbenice su potpisali pismo kojim se poziva ruske vlasti da puste punkerice na slobodu.

Ova akcija je zapravo čin podrške Mariji Alyokhina i Nadezhdi Tolokonnikova, koje su na izdržavanju zatvorske kazne, uoči saslušanju za puštanju na uvjetnu slobodu.

Podsjetimo, prošlog kolovoza Maria Aljohina, Nadežda Tolokonikova i Jekaterina Zamucevič proglašene su krivima i osuđene na po dvije godine zatvora za ‘huliganstvo potaknuto vjerskom mržnjom’ zbog izvedbe ‘punk molitve’ u katedrali Krista Spasitelja u Moskvi kojom su Majku Božju zazvale da uzme sebi ruskog predsjednika Vladimira Putina.

U listopadu 2012. godine na slobodu je puštena Yekaterina Samutsevich
nakon što je sud uvažio njenu žalbu da nije prisustvovala samom činu ‘agresivnog ponašanja’, jer je izbačena iz crkve netom nakon ulaska.

Potpisnice i potpisnici pisma upućenog ruskim vlastima su: Bryan Adams, Adele, Alt-J, Laurie Anderson, Animal Collective, Anti-Flag, Arcade Fire, Arch Enemy, Archive, Joan Armatrading, Joan Baez, Beardyman, Jeff Beck, Yasiin Bey, björk, Rubén Blades, Billy Bragg, Jackson Browne, Peter Buck, Tracy Chapman, Chase & Status, The Chemical Brothers, Neneh Cherry, The Clash, Coldplay, Lily Rose Cooper, Dido, Django Django, Melissa Etheridge, Siobhan Fahey, Paloma Faith, First Aid Kit, Franz Ferdinand, Foster the People, fun., Peter Gabriel, Bob Geldof, Kim Gordon, Debbie Harry, PJ Harvey, Don Henley, The Hidden Cameras, Niall Horan, Billy Joel, Sir Elton John, Ke$ha, Angelique Kidjo, The Knife, Mark Knopfler, Tom Lehrer, Sean Lennon, Annie Lennox, Lykke Li, Sir Paul McCartney, Romy Madley-Croft, Madonna, Zayn Malik, Stephen Malkmus, Marina & The Diamonds, Johnny Marr, Massive Attack, Mike Mills, Moby, Thurston Moore, Tom Morello, Alanis Morissette, James Morrison, Graham Nash, Kate Nash, Youssou N’Dour, Karen O, Yoko Ono, Clock Opera, Ozzy Osbourne, Liam Payne, Peaches, Joe Perry, Phoenix, Rain Phoenix, Portishead, Portugal. The Man, Cat Power, Radiohead, Bonnie Raitt, Rise Against, Patti Scialfa, Scissor Sisters, Paul Simon, Sleigh Bells, Patti Smith, Esperanza Spalding, Bruce Springsteen, Dave Stewart, Sting, Michael Stipe, Harry Styles, Neil Tennant, Louis Tomlinson, Pete Townshend, K T Tunstall, U2, Eddie Vedder.