Podrška prosvjednicima/ama u Turskoj s FPZG-a

Studenti i studentice zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti zajedno su sa svojim kolegama i kolegicama u ponedjeljak pred svojim Klubom organizirali simboličku akciju podrške građanima i građankama Turske.

Građani/ke Turske se već danima nose sa prekomjernim nasiljem i terorom turske policije, a sukobi su započeli u istanbulskom Gezi parku, koji su aktivisti/kinje čuvali od uništenja kako bi se na njemu izgradio shopping centar nauštrb javnog interesa i javnog dobra. Međutim, kada su policajci upotrijebili suzavce, bitka za park je prerasla u nešto mnogo više – u borbu za pravo na prosvjed, građanske slobode te svrhavanje korumpiranih političkih elita.

Sukobi su se kasnije proširili cijelom Turskom s ciljem svrgavanja sve autoritarnije turske vlasti na čelu sa premijerom Erdoğanom.

Iako službenih informacija nema, na društvenim mrežama su se pojavili podaci o poginulim prosvjednicima i prosvjednicama. Dok se na turskim ulicama vode žestoki sukobi, u kojima su brojni/e i stradali/e, tamošlji mediji ignoriraju zbivanja.

Ovom akcijom studenti/ice FPZG-a, te njihove prijatelji/ice, uputili su podrška svim građanima/kama Turske u njihovoj borbi i osuđena prekomjerna i nedozvoljena upotreba sile policijskih snaga.

Zanimljivo je i to da je nekolicina studenata/ica Fakulteta političkih znanosti sudjelovala u obrani Varšavske ulice u Zagrebu, koja neodoljivo podsjeća na istanbulski Gezi park.

Zašto nikada nisam bila Riot Grrrl?

Prije par godina gledala sam govor bivše pjevačice Bikini Killa Kathleen Hanna. Dojmio me se njen opori smisao za humor i njen stav ‘boli me briga za sve’. Dok sam bila tinejdžerica , u vrijeme grunga i ere Riot Grrrla, zbog nekog nepoznatog razloga bila sam više privučena grungeom i metal grupama. Nisam baš bila zainteresirana što se događa na drugom kraju glazbene scene. Kako me Hannin govor zaintrigirao, iskoristila sam priliku kako bih vidjela The Pink Singer, dio Hot Does Festivala u Torontu.

Nakon samo 10 minuta dokumentarca, znala sam da sam učinila ogromnu pogrešku. Zapravo, čim sam vidjela komad o sedamnaestogodišnjoj modnoj blogerici  Tavi Gevinson koja priča o eri kojoj nije mogla svjedočiti jer još nije bila rođena, znala sam da neću moći biti nepristrana zbog svojih razloga- i što je najvažnije, svog etniciteta kao crnkinje – gledajući taj dokumentarac.

Od gledanja The Punk Singer shvatila sam zašto nikada nisam bila luda za Riot Grrrl scenom. Nije bila za mene. Bila je za bjelkinje.

U The Punk Singer, žene kojima se jako divim, kao što su Joan Jett, Corin Tucker, Kim GordonLynn Breedlove  iz Tribe 8, uzdižu Hanninu hrabrost i žilavost. I zbilja je velika osoba. No, film je pojednostavljeni prikaz u kojem se ne propituju mane i nedostaci fenomena ženskih punk bandova i same Hanne.

Film prepričava zanimljivu priču kako se Hanna našla na glazbenoj sceni: uvijek je znala da je umjetnica, ali nasilan napad bliskog prijatelja potaknuo ju je da postane umjetnica izgovorene riječi.  Prijatelj/ica  je predložio/la da bi dobila više pozornosti ako bi bila u rock bendu. Bikini Kill se temeljio na Hanninoj osobnosti, njenom snažnom glasu i – nitko nije spominjao slona u prostoru – njenoj ljepoti. Njena ljepota oduzima dah.  Mislim da joj je upravo ona pomogla kako bi njena glazba dobila pozornost.  Neke osobe u filmu ističu kako je nekim ženama u to vrijeme smetalo (a i još uvijek smeta)  Hannino pokazivanje tijela tijekom nastupa, argumenti koje je Hanna odbacivala kao antifeminističke.

U filmu Hanna spominje kako je jedno vrijeme radila kao striptizeta. Kasnije u filmu, arhivske snimke jedne diskusije pokazuju kako Hanna okrivljuje medije za optužbe da je striptizeta. Također je djelovala šokirano da ‘žene to čine ženama’. Čini mi se da je to neobično naivno: žena koja radi kao striptizeta skida svoju odjeću zbog užitka muškaraca. Možda je malo teško za shvatiti ženama koje  nikada nisu bile striptizete kako jedna samoproglašena feministkinja  može svjesno sebe staviti u poziciju u kojoj  ovisi o financijskoj milosti muškaraca. Nisam to znala dok nisam pogledala film, ali mnogi su bili zaprepašteni time da su punk žene radile kao striptizete. Mimi Thi Nguyen zabilježila je u svom eseju  “Riot Grrrl, Race and Revival” u Women & Performance: “Prolazak nekih punk žena kroz seksualnu industriju štetno mijenja standarde ljepote (zbog cjeloživotnog pristupa zdravstvenoj zaštiti, primjerice) koje druge,  čiji opstanak ovisi o podzemnom gospodarstvu, moraju primiti nakon toga”.

Sada se sjećam zašto nikada nisam bila zainteresirana za Riot grrrl scenu. Film prikazuje djelić snimaka mladih bijelih djevojaka te ere, koje se nisu htjele boriti u mosh pitu (poganje) ili nisu htjele da ih se promatra kao seksualne objekte jer su bile na nastupu.  Ja sam bila u mosh pitu, dobivala modrice i udarce jer sam kao pojedinka, ne kao žena, kao određeni rod, htjela biti gdje je akcija. Čak i tada sam znala da tvoji saveznici i saveznice, bez obzira na rod, nisu bili mnogobrojni. Bila sam samo ja. Također se sjećam da me je više bilo strah da će me napasti zbog moje boje kože nego zato što sam bila mlada djevojka. Tada bi skoro molila da me se gleda kao ženu, ali moj etnicitet je nadjačao moj spol.

U Women & Performance, Nguyen piše da su određeni oblici pobune, koje su činile bijele žene, drugačije viđeni ako ih se filtrira kroz rasnu leću.

Jasno se sjećam da su bijele žene punk scene bile sposobne za isključivost i netrpeljivost kao i muškarci. I među bjelkinjama koje su se identificirale kao feministkinje postojao je jak osjećaj da ne postoji veliki rasni utjecaj na iskustva. Nije bilo saznanja, a još važnije ni želje da se sazna… dobro, osim Rebecce Walker, koja je bila pravih godina, klase i što je najvažnije ne ‘preljuta’ da bi se odvojila od njih i izazvala njihove naivne poglede na svijet. Ako moje ideje odudaraju od njihovih, pogodite tko je bio u pravu, a tko u krivu?

Zbog malog broja crnkinja u The Punk Singeru, a nakon čitanja  Nquyenog eseja, znala sam da taj problem nije nikakva novost. Štoviše, ovaj dokumentarac bio je posljednja demonstracija korištenja socijalnih privilegija kako bi se ‘prčkalo’ po subkulturi

U dodatku, jedna od sugovornica The Punk Singera objavila je revizionističku feminističku povijest: da su ‘feministkinje’ još od osamnaestog stoljeća nekako bile odgovorne za promoviranje rasne jednakosti za vrijeme Građanskog rata. U Sjedinjenim Američkim Državama emancipacija robova je viđena kao oruđe za žensku organizaciju kako bi se učvrstila njihova prava i nije bilo aktivizma usmjerenog specifično na oslobođenje crnkinja od fizičkog i seksualnog nasilja s kojim su se suočavale. Ova izjava zacementirala je ono što me mučilo oko Riot Grrrl scene. Te aktivistkinje su stvorile pokret koji se odnosi samo na njih i nije se ni pomišljalo kako bi se uključilo žene druge rase. Od nas se očekivalo da budemo zahvalne što se bore za nas jer imamo iste ‘ženske dijelove’. To nije bio – i još nije – slučaj.  

U terminima povijesne priče Riot Grrl scene, The Punk Singer je napravio adekvatan, iako požureni posao u 80-minutnom filmu. Da li je Hanna ikona? Za neke ljude definitivno je. Osobito za one koji ne žele preduboko promišljati o filmu ili za mlade, heteroseksualne, zdrave bijele žene kao što je Gevinson koje očito romantiziraju tu eru i traže uzor. No, ja to nisam vidjela.

Prevela i prilagodila Ana-Marija Špehar

Završen drugi krug izbora

U nedjelju je završio i drugi krug lokalnih izbora na kojima su se birali/e župani/ce, gradonačelnici/e i načelnici/e.

U odnosu na 2009. godinu u Hrvatskoj je i dalje samo jedna županica – Marina Lovrić Merzel (SDP) u Sisačko-moslavačkoj županiji. Dva grada središta županija dobila su gradonačelnice i to Sisak u kojem je pobijedila Kristina Ikić Baniček (SDP) i Koprivnica u kojoj je gradonačelnicom postala Vesna Želježnjak (SDP). Svoj mandat u drugom krugu potvrdile su i Josipa Rimac (HDZ) u Kninu te Tonka Ivčević (SDP) u Komži. Gradonačelnicu su dobile i Varaždinske Toplice, pobijedila je Goranka Štefančić (HNS), grad Rab u kojem je pobijedila Rosanda Krstinić-Gušćić (SDP) i grad Kraljevica pobjedom Nade Turina Đurić (HNS). Gradonačelnicom Gračaca postala je Nataša Turbić (HDZ). Gradonačelnica je izabrana i u Supetru na Braču – Ivana Marković (SDP). Time je ukupno 10 žena izabrano za gradonačelnice što je porast u odnosu na šest gradonačelnica iz 2009. godine.

Uz već izabranih 14 načelnica iz prvog kruga, u drugom krugu izabrano je još njih devet. 2009 godine izabrana je ukupno 21 načelnica.

Ljubica Ambrušec (nezavisna) postala je načelnica Gradeca u Zagrebačkoj županiji.

Jedina načelnica u Krapinsko-zagorskoj županiji biti će nezavisna Danijela Pongrac u Kraljevcu na Sutli.

U Primorsko-goranskoj županiji uz već navedene Mirela Marunić (HNS) pobijedila je u Kostreni, Mirela Ahmetović (SDP) u Omišlju te Sanja Udović (SDP) u Viškovu.

U Brodsko-posavskoj županiji u Slavonskom Šamcu pobijedila je Vera Bošnjak (HNS).

Irena Mikić Brezina (HDSSB) pobijedila je u Trnavi u Osječko-baranjskoj županiji.

U Istarskoj županiji načelnicom je postala Maja Cvek (SDP) u Ližnjanu te Glorija Paliska Bolterstein (IDS) u Raši.

Podaci se nadopunjuju!

‘Igore, ljubi bližnjeg svog pa makar on bio i peder’

Nakon što je Mile Kekin u sklopu Zagreb Pride kampanje rekao što misli o referendumu protiv LGBT osoba i pozvao na ovogodišnju zagrebačku Povorku ponosa, i druge su poznate osobe digle svoj glas protiv diskriminacije u ugrožavanja prava LGBT zajednice.

“Ono što mene žalosti je što ljudi u ova doba, kad svi imaju premalo vremena za sebe i svoju obitelj, ipak nalaze vremena i energije da to vrijeme, koje bi mogli investirati u svoju obitelj, investiraju u to da nekom drugom nešto brane, a pritom taj netko drugi uopće ne ugrožava njihova ustavna ni građanska prava”, jasna je bila književnica Rujana Jeger dodavši: “Vidimo se na Prideu”.

“Mislim da će naše društvo napredovati kad počnemo ljude procjenjivati po onome što jesu i kakvi jesu kao osobe, a ne tko im se sviđa. Tako da mislim da ćemo zajedno stvarati sretnije, zdravije, mudrije društvo i za nas i za našu djecu”, izjavio je književnik Bruno Šimleša.

“Vidimo se 15. lipnja. Ja ću biti tamo kao i svake godine sa cijelom svojom obitelji, sa svojom suprugom i sa svojom kćerkicom. Nadam se da ćete biti i vi”, poručio je Bruno.

Oglasio se i voditelj Aleksandar Stanković, koji je jučer u svojoj emisiji ugostio filmsku kritičarku, književnicu, prevoditeljicu i LGBT aktivistkinju Mimu Simić.

“Protiv sam da se brak definira kao zajednica muškarca i žene, jer bi se time diskriminirala jedna seksualna manjina u Republici Hrvatskoj”, rekao je Stanković istaknuvši kako ne žele svi gejevi i lezbijke sklopiti brak, ali da bi oni koji žele – bili diskriminirani.

“Nije mi jasno kako to ne vidi Blanka Vlašić. I nije mi jasno kako to ne vidi Igor Štimac, kršćanin. Vođa svih kršćana, samim time i vođa Igora Štimca, svojedobno je izjavio: ‘Ljubi bližnjega svoga’ i ‘Svi ljudi su jednaki’. Ako su svi ljudi jednaki, e pa onda Igore, ljubi bližnjeg svog pa makar on bio i peder”, poručio je Stanković i pozvao sve one koji su protiv diskriminacije da podrže Zagreb Pride.

Više od tisuću uhićenih! Društvene mreže javljaju o poginulima, vlasti ne žele pregovarati sa ‘šačicom razbojnika’

Turski prosvjednici i prosvjednice u noći s nedjelje na ponedjeljak sukobili su se s policijom u nekoliko gradova i zapalili urede vladajuće stranke AK tijekom antivladinih prosvjeda što traju već četvrti dan.

U Izmiru, prosvjednici/ice su gađali zapaljivim projektilima urede vladajuće stranke AK, a na televiziji se moglo vidjeti dijelove zgrade u plamenu. Prema izvješću novinske agencije Dogan, vatrogasci su u međuvremenu ugasili vatru.

Prosvjednici/ice su se u Istanbulu koristili dijelovima nadstrešnica na autobusnim stajalištima, kockama iz kolnika i prometnim znakovima kako bi podigli barikade na glavnoj prometnici uz Bospor, gdje su tijekom noći izbili teški sukobi.

Ulice oko sjedišta predsjednika turske vlade Tayyipa Erdogana zatvorene su, a policija se koristila suzavcem kako bi zaustavila prosvjednike/ice koji su tijekom noći pokušali prići zgradi. Erdogan je odbacio optužbe da je autoritativni vođa te prosvjednike/ice nazvao ‘šačicom razbojnika izmanipuliranom od oporbe’.

{slika}

Policija je upala u trgovački kompleks u Ankari gdje su se sklanjali prosvjednici i uhitila nekoliko stotina njih. Prema dostupnim informacijama, od početka sukoba uhićeno je više od tisuću osoba.

U Ankari je više od 400 osoba ozlijeđeno, dok ih je u 15 u kritičnom stanju.

Iako službenih informacija nema, na društvenim mrežama su se pojavili podaci o poginulim prosvjednicima i prosvjednicama. Dok se na turskim ulicama vodi pravi građanski rad, tamošlji mediji ignoriraju zbivanja. Dakle, demonstrantima i demonstranticama su društvene mreže jedini dodir sa svijetom.

U međuvremenu se diljem svijeta održavaju akcije potpore turskim prosvjednicima/ama.

Podsjetimo, do nereda u Turskoj doveo je mirni prosvjed u parku Gezi, kao ‘posljednoj’ zelenoj oazi u centru Istanbula, kojeg su vlasti namjeravale srušiti kako bi se gradili luksuzni stanovi i shopping centar. Stoga, stotine prosvjednika/ica su tri dana spavali u parku pokušavajući zaštititi stabla od sječe. Međutim, kada su policajci upotrijebili suzavce, bitka za park je prerasla u nešto mnogo više – u borbu za pravo na prosvjed, slobodu i svrhavanje korumpiranih političkih elita.

{slika}

“Stotinima prosvjednika koji su bili u parku ugroženo je zdravlje velikim količinama suzavca koji je policija koristila. Jutros su šatori u kojima su ljudi spavali spaljeni, a suzavac je stvorio oblak magle”, javlja turski Greenpeace.

“Više se ne radi samo o stablima, nego o pritisku koji ova vlada vrši nad svojim narodom. Dosta nam je, ne slažemo se sa smjerom kojim ide ova zemlja”, rekao je 18-godišnji student Mert Burge.

“Ostat ćemo ovdje i spavati na ulici ako zatreba”, dodao je Burge koji se prosvjedima priključio nakon što je na Twitteru pročitao da je policija uporabila suzavac.

{slika}

‘Nikad ne bih ni spominjala da sam lezbijka da se ne radi o društvenom problemu’

Filmska kritičarka, književnica i prevoditeljica Mima Simić tokom svog današnjeg gostovanja u emisiji Nedjeljom u 2 priznala je kako ‘voli život na rubu’ te progovorila o svom autanju, aktivizmu, ali i glazbenom te književnom opusu.

“Još prije 18 godina istupila sam u javnost, a kviz mi se činio kao dobro mjesto da me medij ne pojede. Naravno, tu je bio dodatni pritisak da ne ispadnem nakon nekoliko pitanja. Otac je išao sa mnom na kviz, što je bilo dodatno prkošenje stereotipima. Njegova podrška bila je važna na simboličkoj razini jer roditelji homoseksualnih osoba često su stigmatizirani više nego njihova djeca. Doduše, tata je progutao knedlu kad je shvatio da će emisija biti emitirana na Uskrs, ali sve je ispalo dobro. S Tarikom nisam ništa dogovarala, sve je ispalo spontano jer sam u formularu napisala da živim s partnericom”, započela je Mima priču o svom javnom autanju.

Dodala je kako nikada nije imala problema s obitelji i prijateljima što se tiče njenog priznanja da je lezbijka. Štoviše, istaknula je kako svoju seksualnu orijentaciju ne bi uopće spominjala da se ne radi o ‘društvenom problemu’.

“Smatram sebe puno boljom spisateljicom i filmskom kritičarkom nego lezbijkom. To nikad ne bi ni spominjalo, da se ne radi o društvenom problemu. To je žrtva koju sam morala podnijeti i prihvatila sam tu igru u kojem žrtvujem svoje ostale identitete na račun ovog aktivizma. Možda će nekog zainteresirati moja književnost ako im se svidi moj aktivizam, tko zna”, izjavila je.

No, komentirala je kako vidi pomake u Hrvatskoj u posljednjih 15-ak godina, ali i ne onako preogrsivne kakve bi ona htjela ugledati. Tu je spomenula i novoosnovanu studentsku inicijativu AUT na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, za koju je naglasila da sigurno ne bi bila moguća prije deset godina.

Upitana kako gleda na inicijativu U ime obitelji koja je prikupljala potpise za referendum prema kojem bi ubuduće u Ustavu trebalo stajati da je brak zajednica između muškarca u žene, Simić je navela da članak 3. Ustava RH govori o jednakosti svih, pa bi ‘sutra umjesto homoseksualaca mogli biti ugroženi Romi ili crnci’.

“Uvjerena sam kako Isus nikad ne bi stavio potpis na njihov referendum jer ne bi dopustio da neki građani i građanke  budu tretirani kao drugorazredni. Što bi se bilo kome dogodilo da ja dobijem pravo na brak Čime bi itko bio ugrožen”, upitala se Simić.

Više pogledajte OVDJE!