sdadmin, Author at Libela - Page 1174 of 1806

Od stigmatizacije i subverzivnosti do osnaživanja i modnoga trenda

Posted on May 25, 2013 by sdadmin

Povijest tetoviranja je iznimno zanimljiva i dramatična. Ljudi su svoja tijela tetovažama ukrašavali tisućama godina, a to ukrašavanje nosilo je specifične kulturne i društvene važnosti. Tijekom vremena, značenje i važnost tetoviranja su se mijenjali i razlikovali. Mnogi zapisi o ljudskoj povijesti pokazuju da su tetovaže služile, u različitim kulturama, kao obredi prijelaza duše u zagrobni život, kao biljezi društvenog/političkog statusa i položaja, simboli religijske i duhovne odanosti, kao oznake hrabrosti, seksualne požude i simboli plodnosti, kao ljubavni zavjeti, kazne, amuleti i talismani, zaštitni i terapeutski simboli, te kao oznake izgnanika i osuđenika.

Krenemo li s kratkim pregledom povijesti tetoviranja, kao najstariji primjer možemo spomenuti Ledenog Čovjeka iz oko 3.200. godine prije naše ere, čije je mumificirano tijelo bilo prekriveno s 57 tetovaža, za koje se smatra da su služile u medicinske svrhe. No, svakako najpoznatiji primjeri tetoviranja su oni egipatski, iz oko 2.000. godine prije naše ere. Tetovaže su pronađene na ženama, a pretpostavljalo se da su označavale žene ‘sumnjivoga statusa’, ili kraljevske konkubine. No, ipak, nekoliko ženskih mumija iz Jedanaeste dinastije dokaz su tetoviranja u ritualističke svrhe tijekom trudnoće. Takve tetovaže mrežasta oblika nalazile su se pretežito na području abdomena i grudi, te su se zbog svoje konstrukcije širile, tijekom određenih stadija trudnoće, i na taj način imale funkciju zaštite poroda. Žene su u to vrijeme na svoja bedra oslikavale lik kućne božice Bes, za koju se vjerovalo da je zaštitnica poroda. Najpoznatija tetovirana mumija je prelijepa Amunet, svećenica božice Hathor u Tebi, koja je imala tetovirane linije i točke u geometrijskim uzorcima.

U antičkoj Grčkoj i Rimu, tetovaže su bile oznake moći, posjedovanja robova, ali i zločinaca. U Grčkoj, tetovaže su služile za razlikovanje ‘nepoželjnih’ od ostatka zajednice, što saznajemo od Herodota. On je, također, bio prvi koji je upotrijebio korijen ‘stig’ kao u pejorativnoj riječi ‘stigma’, kako bi tetovaže označio kao biljeg nečega nepoželjnog. U Rimu su robovima tetovirana čela s natpisom ‘Plaćen porez’. Zanimljiva je činjenica koja se spominje u biblijskoj Knjizi Otkrivenja o babilonskoj kurvi kao o robinji najnižega stupnja, čije je lice bilo prekriveno tetovažama njezinih grijeha. Paradoksalno je da su kršćani koji su bili tetoviran pod rimskom vlašću tretirani kao heroji i modeli odvažnosti. Ono što je bilo oznaka kazne, transformirano je u biljeg slave, časti i pobjede Božje moći.

Nakon srednjovjekovnoga perioda stagnacije, tetovaže su se u Zapadnu kulturu vratile tijekom razdoblja kolonijalizma. Kapetan James Cook se 1769. godine, ploveći za britansku mornaricu, u Englesku vratio s istetoviranim vlastitim urođeničkim imenom Omai. Praksu tetoviranja upoznao je kada je otkrio Tahiti, te je prvi zapadnjak koji je upotrijebio tahićansku riječ ta-tu ili tatau(engl. to strike; hrv. udariti). Nakon Cooka, male tetovaže postale su popularne među pripadnicima visoke klase, a uskoro su postale i neizostavan dio radničke klase zahvaljujući mornarima i onome što su oni predstavljali: izazov, putovanje, egzotične zemlje i slobodan duh. Mornari su, dakle, bili posrednici putem kojih su tetovaže integrirane u zapadnu kulturu.

No, kada govorimo o povijesti ženskoga tetviranja (pogledajte VIDEO), bitno je istaknuti Olive Oatman kao prvu tetoviranu ženu u Americi. Njezina je priča zaista fascinantna. Naime, nju i njezinu sestru oteli su Yavapis Indijanci 1851. godine, od kojih su je spasili Indijanci iz plemena Mohave, te je tretirali kao pripadnicu vlastita plemena, zbog čega su joj tetovirali područje brade. Kada se nekoliko godina poslije vratila u Ameriku, postala je senzacija.

{slika}

Krajem 19. stoljeća, tetovaže su se preselile na karnevale i u cirkuse, gdje su pozornost plijenile potpuno tetovirane pojedinke, čija su tijela bila prekrivena tetovažama od glave do pete, a služila im poput kostima. Identitet ovih cirkuskih dama nije bio povezan s oslobođenjem žena i poštovanjem, već s kapitalizmom i poslovnim ulaganjima. Iscrpan prikaz o njima dala je Margot Mifflin u svojoj knjizi Bodies of Subversion:A Secret History of Women and the Tattoo (Subverzivna tijela:Tajna povijest žena i tetoviranja). Knjiga je galerija nevjerojatnih fotografija – od spomenute Olive Oatman do Bobbie Libarry, cirkuske atrakcije i tattoo-umjetnice, zanimljive po prikazu gologa istetoviranog 83-godišnjeg tijela, pa sve do modernih fotografija. Mifflin je, zapravo, pokušala dokučiti što su ženske tetovaže govorile o njima, vraćajući se u 19. stoljeće kada su se žene počele tetovirati, a razlog tomu pronalazi u subverziji. Ona ističe da su tetovaže u zapadnoj kulturi oduvijek bile subverzivne za žene, posebice u 19. stoljeću kada su kršile pretpostavku da ‘žene moraju biti čiste, njihova tijela skrivena i kontrolirana, a dame ne bi trebale izražavati svoje želje, što je implicitno u činu trajnoga označavanja vlastite kože slikama koje reflektiraju individualne ukuse’.

Na samome početku 20. stoljeća tetovaže su bile stigmatizirane zbog njihove poveznice s nepriličnim muškim slikama. Žene koje su bile tetovirane znale su da će biti smatrane ‘raspuštenicama’ ako bi pokazale svoje tetovaže. Iako su male diskretne tetovaže bile trendy na kraju 19. stoljeća, žene koje su bile potpuno tetovirane, u puno manjoj mjeri su bile društveno prihvaćene nego muškarci, te su ‘narušavale prirodu’. Razlog tomu je bio taj što se smatralo da su žene intenzivnije povezane s prirodom, kroz majčinstvo, žensku intuiciju i sl., što ih je odvajalo od kulture. No, 1920-ih godina, ženske tetovaže doživljavaju preporod tijekom sufražetskog pokreta. Bio je to izazov za ženski identitet, koji je poljuljao stajališta o ženama kao primitivnima, povezanima s prirodom, čistoga tijela, a tetovaže se više nisu skrivale pod odjećom.

Tijekom kontrakulture 1960-ih i 1970-ih i hippie antiratnih pokreta, kao i pokreta za prava ženska prava i prava LGBT osoba, žene su propitivale svoj položaj u svijetu, a radikalna reakcija je bila tetoviranje tijela kako bi postale drukčije, nasuprot ustaljenoj normi – bio je to način protestiranja protiv društvenoga poretka.

Tijekom 1980-ih i 1990-ih, žensko tijelo je steklo neovisnost. Žene su počele kozmetički rekonstruirati vlastita tijela, od bodybuildinga i plastičnih operacija, do tetoviranja i pirsanja. Tijekom spomenutoga razdoblja, postojale su dvije vrste žena – one koje su se htjele uklopiti i one koje su htjele odudarati od pravila. Prve spomenute podvrgavale su se plastičnim operacijama kako bi bile što bliže savršenstvu, dok su se druge tetovirale radi samopotvrđivanja i nepristajanja uz trendove. Feminizam je tijekom ovoga razdoblja rekonstrukcije i pobune karakteriziran dualističkom reprezentacijom ženskoga rodnog identiteta.

{slika}

Danas, ipak, tetovaže nisu dio subverzivnosti niti su povezane s ‘lošim’ ženama. Nasuprot tomu, postale su modni dodaci, te toliko učestale i priznate da je mogućnost isticanja subverzivnih definicija žena sve manja.Tetovaže čak pružaju ženama mogućnost kontrole nad vlastitim tijelima. No, ipak, muškarci često koriste tetovaže kako bi ponovno osnažili tradicionalni značaj muškosti, dok žene istovremeno izazivaju, ali i reproduciraju konvencionalne standarde ženskosti. Dok žene tetovaže mogu koristiti kao način izazivanja tradicionalnih rodnih normi, mogu se pomoću njih i prilagoditi ustaljenim standardima femininosti, što neki vide u mjestima na koja žene stavljaju tetovaže (rame, donji dio leđa, bok – seksualizirana područja, odnosno područja oslobođene seksualnosti), te u tradicionalnim ženskim slikama – životinje, cvijeće, srca, i slično. Također, u članku Why do People Get Tattoos? autori navode da kada žene traže slobodu i snagu putem svojih tijela, značenja koja pridaju tetovažama su ‘kulturno označena’ od strane društva.

Žene su počele upotrebljavati tetovaže i kako bi osnažile svoja tijela nakon traumatskih iskustava, uključujući bolest i zlostavljanje. Tako su, u posljednje vrijeme, žene koje su bile na oporavku od raka dojke, radile tetovaže kako bi prekrile ožiljke mastektomije te istaknule razorne posljedice bolesti. Ujedno, pomoću tetovaža bi osjećale kao da su vratile izgubljene ili zlostavljane dijelove vlastita tijela, što je iznimno bitno u procesu liječenja. Tetovaže, osim toga, pomažu ženama prihvatiti vlastita tijela i u svakodnevnim iskustvima – ako se osjećaju neprivlačnima, slabima ili drukčijima.

Za mnoge je žene, dakle, tetoviranje kompleksna praksa koja uključuje prilagodbu i otpor očekivanjima da njihova tijela moraju biti privlačna muškarcima. Dok su, povijesno, mnoge žene upotrebljavale tetovaže kao način nadilaženja rodnih normi, danas tetovaže koriste kao konvencionalne oznake ženske ljepote. U oba slučaja, žene tetovaže koriste u stvaranju osjećaja zajedništva s drugim ženama i njihovim iskustvima, pa čak i u slučaju bolesti ili zlostavljanja.

Također je bitno spomenuti tattoo-umjetnice koje su u svojoj praksi često diskriminirane, te gotovo nikada nisu prihvaćene kao stručnjakinje. Tattoo-umjetnice uglavnom se usredotočuju na legitimizaciju vlastite umjetnosti, ne sebe. Neke su, ipak, uspjele postići popularnost poput Britanke Jessie Knight – prve poznate britanske tattoo-umjetnice.

{slika}

Praksa ženskoga tetoviranja postojala je i na području bivše Jugoslavije. Praksa je to stara više od tisuću godina, a potječe još iz vremena starih Ilirskih plemena koja su živjela na Balkanu. Najveću važnost ovaj oblik tradicionalnoga tetoviranja žena postigao je za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine. Zemljopisno je ovaj običaj najviše bio raširen među Hrvatima u Bosni, na području srednje Bosne, gdje su ga istraživali povjesničar Ćiro Truhelka i engleska putnica Mary Edith Durham krajem 19. stoljeća, te na području Dalmacije.

Katoličko stanovništvo je u tom periodu često bilo izloženo turskim napadima, pljačkanjima, silovanjima i otmicama mladih djevojaka i žena. Kako bi zaštitili svoju djecu i žene od Turaka, tetovirali su im posebice ruke i prste, ali i prsa te ponekad čela. Tehnikom ‘sicanja’ starije žene su mlađima tetovirale znakove križa, krune i točkica u raznim oblicima kako bi bile odbojne Turcima, a u slučaju otmice, kako bi Turci uvijek znali kojoj je religiji djevojka nekada pripadala. Ova praksa predstavlja neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini. Tetovirala su se djeca (pretežito djevojčice) od 6 do 16 godina pomoću prirodnih materijala poput majčina mlijeka, meda, ugljena i pljuvačke.

{slika}Ova tradicionalna praksa danas je izrazito rijetka, te se može vidjeti jedino na starim ženama. Iz toga razloga pokrenuta je Facebook grupa Traditional Croatian Tattoo s ciljem očuvanja ove tradicije od zaborava, pozivanjem članova na prikupljanje fotografija žena s tetovažama.

Na samome kraju, možemo reći da tetovaže govore u ime konstantne i kompleksne potrebe ljudi za samoizražavanjem kroz prikaz vlastitih tijela. Tetovirano tijelo služi kao platno na kojemu su zabilježene borbe između prilagodbe i otpora, moći i viktimizacije, individualnosti i grupnog identiteta. Tetovaže su nas šokirale tijekom povijesti, te nas povezivale s našim antičkim precima. Unatoč njihovu pokušaju za stabilnošću i nepromjenjivošću, dinamizam tetoviranja uvijek je imao tendenciju za izazivanjem kulturnih narativa, a trajnost tetovaža bio je jedan od najzamršenijih i najkontroverznijih predmeta onkraj rodnih odnosa. Danas je, pak, tetoviranje postalo trend dostupan apsolutno svima. Od početka naše ere do danas, tetovaže su se transformirale iz pobunjeničkoga koncepta žena do modnoga izričaja.

Tvoja je trudnoća moj trošak! Hvala, doviđenja!

Posted on May 25, 2013 by sdadmin

Žene čine gotovo polovicu radne snage u razvijenim zemljama. Također, veliki broj žena nastavlja raditi i nakon što zatrudni kako bi osigurale ekonomsku stabilnost sebi i svojoj obitelji. Iako mnoge zapadne zemlje u Zakonu o radu imaju definirana prava trudnica, kao i obveze poslodavaca prema trudnim ženama te se odredbe (pre)često ne poštuju. Odličan članak naziva Majčin dan je gotov, ali diskriminacija trudnica nije donosi nekoliko ženskih priča iz Amerike.

Žena je bila trudna 16 tjedana i bila je blagajnica u velikom trgovačkom lancu u New Yorku. Jednog dana se onesvijestila te je odvedena na hitnu pomoć. Unatoč nalogu liječnika da bi trebala piti mnogo tekućine – dehidrirala je. Kad ju je liječnik upitao zašto nije pila dovoljno tekućine, rekla je da njezin šef ne dopušta konzumaciju vode za vrijeme rada na blagajni.

Kada je Shelly zatrudnjela, radila je dva posla u Indiani kako bi uzdržavala obitelj: noćnu smjenu u skladištu za veliki nacionalni prodajni lanac i dnevnu smjenu pakiranja robe za opskrbu medicinskih tvrtki. Liječnik joj je savjetovao da ne diže više od 20 kilograma. Tvrtka za medicinsku opremu odmah je uzela u obzir preporuku liječnika, no veliki nacionalni lanac odbio je prilagoditi njene dužnosti sukladno liječnikovu savjetu. Pod tim opterećenjem proživljavala je veliku bol i ubrzo nakon toga je spontano pobacila.

Agentica zrakoplovne kompanije u Louisiani po preporuci liječnika nije smjela dizati nikakve teške predmete na poslu. Njezin poslodavac odbio joj je dati lakši zadatak te joj je rekao da ukoliko će se držati liječničke preporuke njen rad neće biti plaćen. Neplaćeni rad nije dolazio u obzir jer se nekako morala uzdržavati, tako da je tijekom trudnoće nastavila dizati teške torbe i provoditi 10 do 12 sati dnevno na nogama. Pred kraj trudnoće zbog stresa koji je svakodnevno proživljavala dobila je trudove prerano. Njeno dijete je zbog preranog rođenja pretrpio brojne zdravstvene komplikacije.

Julie je radila puno radno vrijeme kao vozačica za tvrtku UPS. Kad je ostala trudna, zatražila je premještaj na lakši posao kao što je to već ranije učinila kada se ozlijedila na poslu. No, UPS je tu molbu odbio i stavio ju je na neplaćeni dopust ostatak trudnoće.

Unatoč odredbi o zabrani diskriminacije na temelju trudnoće, porođaja ili povezanih zdravstvenih problema poslodavci se te odredbe nerijetko ne drže. Prema hrvatskim zakonima poslodavac trudnici ne može dati otkaz za vrijeme trudnoće ukoliko su sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme. S druge strane, ukoliko je trudnica sklopila s poslodavcem ugovor o radu na određeno vrijeme, poslodavac joj može dati otkaz po završetku roka na koji je potpisan ugovor. Dakle, ukoliko je to i za vrijeme porodiljinog dopusta, trudnica će dobiti otkaz i smatrati će se nezaposlenom. Istraživanje koje je prošle godine provela Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić pokazalo je da se čak 34 posto žena suočilo s ne produživanjem toga ugovora. Također, ukoliko trudna žena nije u stanju obavljati poslove koje je do sada radila i zatraži premještaj, poslodavac joj ga je dužan osigurati, ali ta odluka ne smije umanjiti njenu plaću. U trenutku kada joj stanje to dopušta žena se ima pravo vratiti na staro radno mjesto i poslodavac joj je dužan to omogućiti. Isto istraživanje je pokazalo da je 16 posto žena zbog trudnoće dobilo premještaj na slabije plaćeno radno mjesto te da poslodavci nemaju previše razumijevanja za obveze jedne žene spram malog djeteta. Zakonom je zabranjen noćni rad, osim ako žena to ne zahtijeva i liječnik ne podupire tu odluku. Također, žene koje su se vratile na posao, imaju pravo dva puta tijekom punog radnog vremena na stanku od sat vremena kako bi dojile dijete. Prema Zakonu, ta stanka je također plaćena.

Posebna zanimljivost je to što je u Hrvatskoj zakonom propisana zabrana nejednakoj postupanja prema trudnicama, i to ne samo na poslu već i prilikom natječaja za posao. Dakle, poslodavac ne smije odbiti zaposliti trudnicu koja ima sve potrebne kvalifikacije samo zbog njenog stanja. No, unatoč svim ovim više ili manje krasnim odredbama trudne žene su i dalje diskriminirane. Plaće trudnica se nerijetko smanjuju jer poslodavcu nije u interesu plaćati manje zahtjevan rad jednako kao i onaj zahtjevniji. Uvjeti u kojima rade nisu uvijek primjereni njihovom zdravstvenom stanju. Također, koji će poslodavac zaposliti trudnicu? Istraživanje pravobraniteljice pokazalo je da 21 posto ispitanica na razgovoru za posao doživjele neprimjerene upite o njihovoj trudnoći iako je poslodavcu Zakonom o radu zabranjeno ispitivati ženu o njenim osobnim planovima. Ukoliko i je kvalificirana za određeni posao kao i netko drugi tko se javio na natječaj, poslodavac će reći da je posao dobio drugi kandidat zbog boljeg uspjeha na intervjuu. Koji je subjektivan i odvijao se iza zatvorenih vrata.

Nažalost, mnoge si žene ne mogu dopustiti taj luksuz da cijelu trudnoću ne rade jer netko treba prehraniti njihove obitelji ili njih same. Svaka inicijativa da se njihova prava zakonski urede, dobrodošla je. No, osim formalnog uređenja tih prava, nužno je nagledati kršenja i poštivanja tog zakona u svakodnevnim okolnostima.

Informacija, edukacija, aktiviranje!

Posted on May 25, 2013 by sdadmin

U petak, 24. svibnja, u prostorima Zelene akcije održana je tribina pod naslovom Mlade žene i tržište rada. Tribinu je organizirala inicijativa Za rad spremne koja je nastala u sklopu projekta Mlade žene mijenjaju svijet, a koju u Hrvatskoj provodi nevladina, feministička organizacija CESI. Kao što smo već pisale, a što je na tribini i istaknuto, cilj ovoga projekta jest problematizirati položaj mladih žena na tržištu rada, te osvijestiti i upozoriti javnost i nadležne institucije o problemu nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj, koja se popela na čak 51,6 posto. Sama tribina je pokrenuta iz potrebe za raspravom i međusobnom razmjenom iskustava, s obzirom da u Hrvatskoj ne postoji reprezentativna analiza mladih žena na tržištu rada, već se mlade promatra kao homogenu skupinu.

Gošće tribine bile su Anamarija Tkalčec (članica izvršnog odbora u CESI), Jagoda Milidrag Šmid (Savez samostalnih sindikata Hrvatske) i Mirela Travar (Mreža mladih Hrvatske). Tribinu je moderirala Svjetlana Knežević.

Tribina je od samoga početka bila vrlo aktivna, u formi dijaloga, odnosno razgovora između publike i izlagačica. Publika je od početka sudjelovala s pitanjima, komentarima i podjelom vlastitih iskustava, što je uvelike pridonijelo dinamici same tribine.

Anamarija Tkalčec govorila je o diskriminaciji žena u svijetu rada, koja je izravno povezana sa zadiranjem u područje privatnosti. To se manifestira prvenstveno kroz postavljanje pitanja mladim ženama od strane poslodavaca, na razgovorima za zapošljavanje, planiraju li imati obitelj i djecu. Po Zakonu o ravnopravnosti spolova, donesenome 2003. godine, poslodavci ne bi smjeli postavljati pitanja koja se odnose na privatni život pojedinke, iako ih većina i dalje to prakticira. Žene i dalje potpisuju izjave, koje su zakonom zabranjene, da neće ostati trudne, ne znajući da ih ne moraju potpisati te da te izjave ne mogu nikako utjecati na njihov status. Izlagačice su ovdje kao ključnu stvar istaknule informiranost ljudi o vlastitim pravima.

Kroz razgovor o spomenutim izjavama, pojavila se potreba definiranja razlike između mobbinga i diskriminacije. Tkalčec je istaknula da mobbing kao takav u hrvatskom zakonodavnom okviru ne postoji, već uznemiravanje i diskriminacija koja je, kako je istaknula Milidrag Šmid, i stvarna, ali i strukturalna i direktna na svim razinama.

Rodna neravnopravnost uočljiva je i u području obrazovanja, što direktno utječe na područje rada, s obzirom da su ‘muška zanimanja’ i dalje bolje plaćena. Ovdje je Tkalčec istaknula i feminizaciju određenih zanimanja, koja je danas posebice istaknuta, budući da je sve više žena prisutno u području obrazovanja, zdravstva kao i prava. Stoga je situacija koju susrećemo kada izađemo iz svijeta obrazovanja vrlo loša i upravo zato je potrebna aktivacija mladih skupina (posebice žena), što je i cilj inicijative Za rad spremne, kao i propitivanje Mrsićeve mjere stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa za 1.600 kuna. Ta mjera posebno pogađa žene, s obzirom da se takvi ‘poslovi’ nude većinom u humanističkim znanostima, u kojima je zastupljen veliki broj žena – odnosno u javnom sektoru ‘koji fenomenalno zloupotrebljava situaciju egzistencijalne besperspektivnosti mladih ljudi’, istaknula je Milidrag Šmid.

Stručno osposobljavanje Jagoda Milidrag Šmid, nadalje, opisuje kao krađu perspektive i budućnosti mladim ljudima, te egzistencijalno prisiljavanje istih da pristaju i prihvaćaju, bez postavljanja suvišnih pitanja. Ističe to kao sistemsko pitanje, jer naime, kapitalizmu ne trebaju ljudi. Kapitalizmu ne trebaju osobe sa stavom, integritetom i hrabrošću.

Mirela Travar je pokušala objasniti donošenje same mjere stručnog osposobljavanja za 1.600 kuna, jer smatra da ljudi s tim nisu dovoljno upoznati, te posljedično, ne postavljaju prava pitanja. Stručno osposobljavanje, dakle, nije potpuno nova mjera, već je bila namijenjena prvenstveno ljudima koji su trebali položiti stručni ispit. Ono što se dogodilo Mrsićevom intervencijom jest da je ta mjera izašla iz sfere HZZ-a, što je na samome početku bio naočigled pozitivan korak. No, dolaskom nove vlasti, dolazi i do zabrane zapošljavanja u javnome sektoru, te javna uprava koristi tu mjeru od mizernih 1.600 kn ‘kako bi popunila i zaobišla zakon koji je sama donijela’. Čak dvije trećine mladih koji su zaposleni kroz ovu mjeru stručno se osposobljava, odnosno radi za sramotnih 1.600 kuna u državnom i javnom sektoru. Ta mjera je, dakle, bila namijenjena privatnom sektoru, koji je istu trebao iskoristiti radi poboljšanja mjere zapošljavanja mladih ljudi, no koji je očito nije prepoznao kao takvu, te je nije iskoristio. Dakle, sudionice tribine su se složile kako je riječ o promašenoj mjeri.

{slika}

Zbog sve većeg iskorištavanja ove mjere zapošljavanja mladih, dolazi i do sve većeg rasprostiranja prekarnosti rada u čitavoj Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Milidrag Šmid je upozorila na pripremu Zakona o privremenim i povremenim poslovima, što je najavljivao ministar Mrsić, a što je također jedan oblik prekarijata. Takvi oblici rada ne donose radniku/ici nikakav oblik sigurnosti.

“Ono što je otežavajuće u smislu organizirane borbe protiv prekarnog rada i daljnje prekarizacije rada jest heterogenost grupa koje se marginalno zapošljavaju – od doktora znanosti do sirotinje na poljoprivrednim radovima NKV (nekvalificirani, op.a.) koji rade na sat“, objasnila je Milidrag Šmid.

Nadovezujući se na ovu izjavu, Travar je istaknula dvije stvari: da se prekarni rad održava u vremenima krize, kada ljudi pristaju na svakakve radne uvjete. Drugo, svi koji se bave radom i radničkim pravima trebali bi pratiti razvoj mjere ‘zapošljavanja’ za 1.600 kn, za koju je Mrsić najavio da će se u dogledno vrijeme podići na razinu minimalne plaće.

Travar je također reagirala na termin ‘volontiranje’ kada se govori o stručnom osposobljavanju, te upozorila da miješanje tih dvaju termina nije dobro.

“Volontiranje je nešto što pojedinac/ka zaista želi raditi, društvena vrijednost iz koje je sektor civilnog društva izrastao, a stručno osposobljavanje je nešto na što su ljudi primorani pristati; izrabljivanje“, istaknula je razliku, dok je moderatorica istaknula kako je riječ o ironičnom upotrebljavanju riječi termina uz obavezno korištenje navodnih znakova.

Milidrag Šmid je koristeći Lutherovu izjavu ‘nepravda negdje nasilje je nad pravdom svugdje’, istaknula da živimo meki totalitarizam, a da toga nismo ni svjesni.

“Sva korporativna poduzeća imaju poslovne politike prilagođavanja uvjetima na globaliziranom tržištu rada”, naglasila je te upozorila da nas sistem tjera na odustajanje od najboljega što kao ljudi imamo, a to je sposobnost suosjećanja s ljudima koji su imali manje sreće od nas, koji su nemoćniji od nas. Ono najbolje što imamo jest da se borimo za njih, za sebe, za druge i one koji tek dolaze.

“Sistem je taj koji nas gura da gledamo samo sebe. Sistem radi od nas individualke, bešćutne osobe koje ne reagiraju na patnje drugih”, naglasila.

Također je pozvala da u ime vlastite samosvijesti i ljudskoga dostojanstva pružimo otpor društveno uništavajućem modelu. Otpor je moguće pružiti organiziranjem, aktivnim građanstvom, solidarnošću, podizanjem glasa na nepravdu.

Između ostaloga, bitno je istaknuti napomenu da ovaj sustav mijenja i rodne odnose i uloge, što označava repatrijarhalizaciju društvenih odnosa neoliberalne ideologije. To se jako dobro može uočiti u ministrovoj izjavi da part-time poslovi pogoduju ženama, jer na taj način mogu lakše uskladiti obiteljske i profesionalne obaveze. Milidrag Šmid to označava kao getoizaciju, no i kao odustajanje javne politike od financijski dostupnih kredita za mlade žene.

“Majčinstvo je, ekonomski gledajući, skupa priča. Skupa za samu majku ako joj društvo ne osigurava potporu i potrebne servise za odgajanje djeteta, skupo za državu i poslodasaca jer moraju plaćati porodiljni, bolovanja, service pomoći zaposlenim roditeljima”, zaključila je.

Travar je na samome kraju, iznijela podatke prošlogodišnjih istraživanja Mreže mladih Hrvatske o (rodnoj) diskriminaciji mladih na tržištu rada: tako su najčešća pitanja prilikom razgovora za posao ona o bračnom statusu, namjeri formiranja obitelji i djeci, pitanja o nacionalnoj pripadnosti i pitanja o zdravlju. Sveukupno je 57 posto ispitanika/ica doživjelo neka od diskriminatornih pitanja – njih 64 posto pitano je o namjeri formiranja obitelji i djeci, diskriminaciju na osnovi spola doživjelo je 27 posto ispitanika, a petina ispitanika smatra da posao nije dobila zbog fizičkog izgleda. Sveukupno je 61 posto žena barem jednom doživjelo diskriminatorna pitanja tijekom razgovora za posao, dok je to slučaj kod 47 posto muškaraca.

Zaključila je kako su mlade žene skupina koja je izložena višestrukoj diskriminaciji. Mladi, iako imaju zajednička obilježja, su izrazito heterogena skupina, a upravo u takvim skupinama dolazi do višestruke diskriminacije (i zato što ste mladi i zato što ste žena; i zato što ste žena i zato što ste Romkinja, npr.), koja još uvijek nije dovoljno istražena. Upravo mladi, posebice mlade žene, su ona skupina koja to treba najviše osvijestiti, te pridonijeti tome da se taj sustav ne održava.

Travar ističe da mali, ali sigurni pomaci ka promjenama postoje, te savjetuje da pratimo javne politike i zakone koji se donose, da budemo zainteresirana javnost, da budemo aktivne!

Ukidanje ograničenja prekovremenih sati na mjesečnoj razini

Posted on May 25, 2013 by sdadmin

Ministar rada i mirovinskog osigurana Mirando Mrsić predstavio je izmjene Zakona o radu na koje su, kaže, pristali i sindikati i poslodavci, prenosi Tportal.

Jedna od najzvučnijih izmjena je ukidanje ograničenja prekovremenih sati na mjesečnoj razini. Ograničenja ostaju na tjednoj i godišnjoj razini. Ministar Mirando Mrsić kaže da su donesene izmjene vezane za usklađivanje s Direktivom Europske unije o radničkim vijećima, te da su uz to iskoristili priliku kako bi promijenili dijelove zakona za koje su dobili “blagoslov” socijalnih partnera i poslodavaca.

Ukinuli su vremensko trajanje ugovora na određeno vrijeme, koje je do sada bilo na tri godine, ali samo za radnike koji su dobili tek prvi ugovor o radu. Za ostale, ograničenje i dalje ostaje isto.

U Ministarstvu rada objašnjavaju da prvi ugovor na određeno vrijeme nema vremenskog ograničenja (dakle, može biti ugovoren i na 30 godina, op.a.), no ima ograničenja u smislu razloga zbog čega je takav ugovor zaključen.

“Ako je netko na dugotrajnom bolovanju, zamjena za njega može trajati duže od tri godine. Ili, primjerice, ako neki projekt traje duže od tri godine, ugovor može trajati duže. No, drugi ugovor, nakon ovoga, može biti maksimalno na tri godine”, objasnili su nam u Ministarstvu.

No, ako je prvi ugovor na određeno trajao duže od tri godine, primjerice 10 godina, tada drugi ugovor ne može biti ugovor na određeno pa da osoba ukupno radi 13 godina na “određeno vrijeme”.

Ukinuli su i ograničenje broja prekovremenih sati na mjesečnoj razini, dok ograničenje ostaje na tjednoj i godišnjoj razini. Na godišnjoj razini to je 180 prekovremenih sati, a na tjednoj osam radnih sati. U Ministarstvu su objasnili da je poanta samo u usklađivanju s EU, jer smo mi do sada u zakonu imali mjesečno ograničenje, što zakonodavstvo EU nema.

Smanjeno je i ograničenje između dvije smjene radnog vremena sa deset na osam sati. Dakle, ako je netko radio večernju smjenu do ranog jutra, jutarnju smjenu može započeti za osam sati, s time da mu se dva sata nadoknadi u drugom dijelu dana.

Potpuno novi Zakon o radu očekuje se na jesen, a pregovori Vlade, sindiata i poslodavaca, rekli su nam u Ministarstvu, već su započeli. Očekuje se da će se najviše lomiti koplja na pitanju godišnjih odmora i prijenosu dana odmora kada se prelazi s jednog na drugo radno mjesto.

Državni inspektorat dobit će veće ovlasti, pa i preventivne. U Ministarstvu kažu da će biti potrebno zapošljavanje novih inspektora kako bi mogli ići u preventivne inspekcije tijekom kojih će poslodavcima dijeliti žute, crvene i zelene kartone. Neće, dakle, više imati samo ovlasti kažnjavanja nego i upozoravanja, a bit će puno češće u obilascima. Isto tako, kada budu kažnjavali, moći izdati kaznu na licu mjesta.

Feminizam je humanizam

Posted on May 24, 2013 by sdadmin

Kao humanistkinja, feministkinja, anti-rasistički raspoložena pacifistkinja, zanimalo me jesu li zapravo, ili nisu svi –izmi pomalo suvišni. Zašto jednostavno ne mogu biti jednaka-prava-za-apsolutno-sve-ice?

Razumijem sentiment koji se skriva iza pitanja ‘zašto se jednostavno ne proglasiš humanistkinjom umjesto feministkinjom’ ili ‘zašto ovu stranicu ne nazoveš Svakodnevni Humanizam umjesto Svakodnevni Feminizam‘.

Nije li zapravo, u kutku svake društvene promjene ono saznanje da su svi ljudi, zapravo – ljudi – i time jednaki? Apsolutno. Ali znači li to da možemo imati samo jedan –izam u društveno pravednom svijetu? Moram reći ne.

Jer, dok cijenim osjećaje koji stoje iza imanja jednog velikog, generalnog pokreta orijentiranog ka ljudskim pravima (što je u načelu ono što svi društveno orijentirani pokreti širom svijeta čine, čak i dok djeluju usporedno jedan s drugim), uvijek ima još mjesta za jednog u teoriji i praksi – uključujući feminizam.

Humanizam i feminizam se ne isključuju međusobno i mogu koegzistirati. Evo zašto:

Feminizam + prava muškaraca ≠humanizam

Humanizam. Konstantno koristimo tu riječ, no znači li ona ono što mi mislimo da ona znači?

Humanizam nije riječ koja označava društvenu promjenu ili politički pokret, kao što je to s feminizmom. Zapravo, ona se referira na nekoliko grana filozofskih i sekularnih razmišljanja, koja svoje uporište imaju u renesansnim razmišljanjima tijekom 13. stoljeća.

Stoga, iako moderni humanisti i humanistkinje mogu biti politički i društveno aktivni, termin humanizam nema političke konotacije ili konotacije vezane uz ljudska prava, kao što ima feminizam. Zapravo bi imalo više smisla kada bi se feminizam uspoređivao s humanitarnosti, ne humanizmom.

Biti određen/a ne znači biti isključiv/a

Pa, pitaš hipotetički, čak i ako koristimo neki drugi termin umjesto humanizma, ne bi li ipak bilo bolje imati jedan pokret koji bi se zalagao za prava svih ljudi, umjesto točno definiranih, kao što je feminizam? Ne implicira li termin kao što je feminizam isključivanje i podjelu na temelju spola koju zapravo nastojimo zatrti?

Pa, ne.

Tvrditi da ne možemo imati feminizam jer se trebamo fokusirati samo na prava svih ljudi je kao tvrditi da ne možemo ići onkologu/inji zato što su oni istovremeno i liječnici/ice opće prakse.

Kao da kažemo da se onkolozi/ginje toliko posvećuju raku da nitko ne razmišlja o štitnjači ili gripi, samo zato što onkolozi/ginje postoje.

Imalo bi više smisla reći da specijalizacija u području onkologije čini određene doktore/ice pripremljenijima i informiranijima za borbu protiv raka, iako oni uz to brinu i za zdravlje svih ljudi, te su visoko informirani o stanju u općoj medicini.

Isto tako, onkolozi dijele svoju ekspertizu na polju liječenja raka sa svim zdravstvenim djelatnicima.

To se može reći i za feministe/ice (ili one koji se zalažu za ženska prava, ili za prava LGBTQ osoba, ili onih protiv rasizma i aktiviste za pravo na medicinski potpomognutu oplodnju).

Fokusirajući se na probleme koji pogađaju određenu skupinu populacije, pogotovo ako se radi o problemima za čije rješavanje osjećate strast, ne znači da ste zaboravili da ostali problemi postoje.

To znači biti dovoljno informirana i fokusirana na rad s određenom populacijom, da možete biti izvor za populaciju kojoj služite i za populaciju koja se bavi neodređenijim poslom.

Feminizam nije vezan samo uz spol ili žene

Sve je rečeno, feminizam nije nužno jedino za žene ili jedino o spolu, odnosno rodu.

Mnogo onoga što mi danas nazivamo feminizmom je orijentirano na rješavanje toga što je cijela problematike patrijarhata na koje ostali –izmi nisu koncentrirani i ne odupiru mu se.

Stvar s patrijarhatom je – društveno uređenje (kao naše) u kojem muškarci imaju najviše moći – je to što ono svih boli.

Iako feminizam parcijalno egzistira kako bi ženama priskrbio veći udio moći, on mora također i osvijestiti načine na koji patrijarhat igra ulogu u svim društvenim bolestima: rasizmu, homofobiji, ksenofobiji, da ih imenujem samo nekoliko.

Da ne spominjem kako muškarce ranjava sistem u kojem muškarci imaju najviše moći.

Očekivanja od patrijarhata u našem društvu – stoički, točno definirana definicija spola, visoka snaga i hranitelj obitelji – štete muškarcima na način koji feministkinje apsolutno treba biti briga.

**Mnogo –izama odlično funkcionira zajedno**

Možeš biti humanistkinja i feministkinja u isto vrijeme. Kao humanistička feministkinja, sa zadovoljstvom mogu reći da vremensko-prostorni kontinuum i dalje stoji netaknut, kao i moj identitet.

Iako se netko identificira s visoko politiziranim terminom (u ovom slučaju – feministkinja) ne znači da nema više interesa za ostale probleme u društvu. Osoba može biti feministkinja i ekologinja i humanistkinja i znanstvenica i bilo koja druga kombinacija –izmova, jer to je ono što je čini pojedinca ili pojedinku zainteresiranim za sva ljudska prava.

Svejedno, neki ljudi osjećaju da termini kao feminizam ograničavaju njihovu mogućnost iskazivanja cijelog dijapazona njihovog aktivizma ili razmišljanja. I to je u redu.

Ali feministi/kinje koji se ne osjećaju zarobljenima ispod etikete feminizma ne žele biti zamijenjeni za ljude koji se angažiraju samo oko ženskih prava i ničega drugoga. Reći da je feminizam restriktivan ili razdoran je neshvaćanje njegovog potencijala.

Ne bi imalo smisla za feministe/kinje da promoviraju jednaka prava za sve žene ukoliko to ne bi uključilo žene svih rasa, roda i orijentacije. Ne bi imalo smisla ako bi feminist/kinja promovirala jednaka prava za muškarce i žene, ako mrzi muškarce. Nema smisla biti feminist/kinja koja ne podupire jednaka prava za sve ljude.

Konkretan interes za opća ljudska prava i dobrobit je implicitan cilj feminizma. Ako pomažeš ženi, pomažeš ljudima.

Neki preferiraju to zvati humanitarnim djelovanjem, humanizmom, ili dobar-si-čovjek-izam, ali mnogi od nas to zovu feminizam. I nema ništa isključujuće u tome.

Prevela i prilagodila Marinella Matejčić

Volontiraj na Zagreb Pride-u

Posted on May 24, 2013 by sdadmin

Zagreb Pride te poziva da se i ove godine uključiš u stvaranje šarenije, veselije i brojnije Povorke ponosa te Pride tjedna. Pride tjedan, tjedan zabavnih, kulturnih, edukativnih i volonterskih programa, traje od 7. – 15. lipnja, a održava se u prostorima AKC Medike. Kako bi se programi mogli održati te kako bismo učinili povorku što dostojanstvenijom, većom, ljepšom, šarenijom, duhovitijom, ali i sigurnijom, treba nam tvoja pomoć!!

Tvoja pomoć nam je potrebna kod:

sudjelovanja u radionici izrade transparenata i ostalih rekvizita potrebnih da nam Povorka bude što šarenija i bučnija
prijevoz ljudi i stvari (vozači/ce auta, javite se!)
dijeljenje promo materijala
sudjelovanje u uličnim akcijama
asistiranje članovima OOPP-a tijekom samog Pridea

Prijave s imenom i brojem mobitela poslati na zvonka@zagreb-pride.net (naznačite koja vas aktivnost zanima).

Redarke i redari na Povorci ponosa ključni su za njeno održavanje!

Redari_ke mogu ujedno biti i volonteri_ke u ostalom dijelu programa.

Prijave s imenom i prezimenom, datumom rođenja i adresom prebivališta (ona na osobnoj iskaznici), te brojem mobitela pošaljite na sigurnost@zagreb-pride.net.

*osobni podatci potrebni su za prijavu redara_ki, ne i volontera_ki

O sastanku volontera kao i o početku volonterskih aktivnosti bit ćete naknadno obaviješteni_e

Solidarno,

Organizacijski odbor Povorke ponosa 2013