Upalimo radio, TV ili otvorimo novine, svjedno, iz svih medija, pa i Interneta, zapljusnut će nas svakodnevne tvrdnje kako u Hrvatskoj vlada antipoduzetnička i antiinvesticijska klima, zeleni se stalno bune, a tu je i ekološka mreža – NATURA 2000, koja će stopirati građevinske i energetske projekte. Čak su se, vidi bezobrazluka, neodgovorni građani i građanke počeli organizirati i prikupljati potpise za raspisivanje referenduma o projektima. Ukratko, na svakom koraku nas bombardiraju propagandom da u Hrvatskoj vlada antipoduzetnička klima, piše Jagoda Munić za H-alter.
I dok se mediji zdušno upiru uvjeriti građane i građanke kako su investicije nepohodne za bolji život, a Vlada priprema čak i poseban zakon o strateškim investicijama, zaštita prirode i okoliša se predstavlja kao i problem, baš kao što je problem ikakvo sudjelovanje građana i lokalnih zajednica u odlučivanju, te nekakve udruge, najčešće zeleni koje se vječno bune i ne žele nikakav razvoj. No, ako ne pokleknemo pod tom medijskom halabukom i krenemo malo dublje u analizu problema, lako ćemo zaključiti da problem nije ni zaštita prirode ni okoliša, niti udruge i građani i građanke.
Prije nekoliko dana je sedam međunarodnih gospodarskih organizacija koje predstavljaju 1.500 stranih tvrtki koje posluju u Hrvatskoj zajednički nastupilo prema Vladi RH, od koje traže pet mjera koje bi mogle poboljšati investicijsku klimu.
Pa krenimo redom. Strani investitori traže da se ubrzaju rokovi za izdavanje dozvola, jer je poštivanje rokova za izdavanje građevinskih dozvola manjkavo, a to stvara nepotrebne troškove za ulagače i zastoje. Traže i unapređenje regulative na način da se smanji birokracija uvođenjem jedinstvenog tijela za primanje i rješavanje prigovora ulagača i ulagačica. Investitori žele smanjivanje parafiskalnih nameta, jer još uvijek postoji 240 nameta koji svojom visinom i nepreglednošću opterećuju gospodarstvo. Javna nabava se treba raditi putem online anonimnih aukcija, kako bi se izbjeglo privilegiranje pojedinih igrača na tržištu, odnosno namještanje natječaja. Traže i obvezujuća porezna mišljenja jer tvrde da u Hrvatskoj još uvijek nemaju dovoljno predvidljiva porezna pravila. Zato bi bilo nužno da porezno mišljenje bude obvezujuće, kako bi poduzetnici mogli planirati porezne obveze. Naime, problem je što se često pojedine odredbe zakona tumače različito, pa to predstavlja poteškoću u poslovanju.
Iako sam ekološka aktivistkinja, a ne strani investitor, mogla bih potpisati svaki od ovih zahtjeva za poboljšanje investicijske klime. Zanimljivo je da među zahtjevima nisu naveli da se mora donijeti posebni Zakon o strateškim investicijama, pri čemu bi posebna komisija imala diskreciono pravo da odluči koji će projekt imati povlašten položaj. U prijedlozima za poboljšanje investicijske klime u Hrvatskoj, sve vlade do sada su se rađe oslanjale na nove propise (HDZ je izmislio neustavni Zakon o igralištima za golf, a Kukuriku koalicija sad priprema Zakon o strateškim investicijama), umjesto da se pojednostave procedure, naprave jednaki uvjeti za sve, daju poticaji ili porezne olakšice i smanji porezno opterećenje na rad, a poveća na imovinu i profit. A o online anonimnim aukcijama da i ne govorimo.
Upravo zbog nerješavanja sustavnih problema, Hrvatska ne privlači kvalitetne investitore nego špekulativni kapital, pa kad pritom dođe do pobune građana i građanki, onda se to prikazuje kao dokaz anitinvesticijske klime.
Doista, kad pogledamo neke veće kampanje protiv kapitalnih projeta, možemo unazad deset godina nabrojati: Družba Adria, HE na Dravi, HE Lešće, HE Ombla, TE Plomin, Rockwool, Dalmacijacement, HE Kosinj, Golf resort na Srđu. Pogledamo li bolje, samo su dvije – Rockwool i Golf resort Srđ, strane investicije, a ostalo su uglavnom domaći megalomanski projekti zastarjelih tehnologija. Ni te dvije možda ne bi prouzročile tolike kontraverze da su na adekvatnijim lokacijama, manjeg obuhvata i da se u pripremi projekta nije manipuliralo javnošću i da se nisu mišljenja, prijedlozi građana i građanki sustavno zanemarivali, a investirorima se podilazilo na svakom koraku. Pri tom su veću štetu počinili političari i političarke koji su trebali zastupati interese građana i građanki, nego investitori, kojima i jest glavni cilj da izvuku profit iz svojih ulaganja. Stoga, ovakvim slučajevima, građanima i građankama jedino preostaje da izađu na ulice, jer se demokoratski mehanizmi odlučivanja sustavno izigravaju, ili onemogućuju. Tako je npr. moguće da sa 43 posto izašlih birača i biračica, Hrvatska može ući u međunarodni savez Europske unije (a u NATO i bez toga), dok za određivanje sudbine nekog projekta treba izaći 50 posto + 1 glasač/ica, a odluka je obvezujuća samo jednu godinu. Iz toga se može zaključiti da je lakše ući u EU, ili izabrati vlast koja odlučuje o smjeru i vrsti razvojnih projekata nego zaustaviti ili pokrenuti neki projekt.
No, dok god se za olakšavanje investiranja ne uvedu sustavne promjene koje će povećati transparentnost, uvesti jednostavnost, te eliminirati korupciju i smanjiti birokraciju, te dok se građanima i građankama ne omogući sudjelovanje u odlučivanju te tako osigura kontrolni mehanizam, Hrvatska neće privlačiti investicije za dobrobit lokalne zajednice, nego samo špekulativni kapital s ciljem isisavanja dobiti, koja će nestati u bespućima djevičanskih otoka, što se izvrsno može ilustrirati na analizi projekta Golf resorta na Srđu.
Golf resort Srđ – primjer špekulacije, a ne investicije
Na primjeru golf resorta na Srđu vidimo kako se proces razvija godinama do eskalacije. Prvo se u prostorni plan stavi golf igralište kao dio aktivnosti u rekreacijskoj zoni u neurbaniziranom području. Većina ljudi nema mišljenje o tome, ili se ne bune, ili to smatraju dobrim za lokalni razvoj. Zatim se prostorni planovi prenamjenjuju kroz izmjene planova, a sva mišljenja građana se odbiju. Nekad se izmjene rade i nelegalno, kao u slučaju Srđa, gdje je povjerenik Sanaderove vlade, mimo svojih ovlasti, prenamjenio površinu golf resorta sa 100 na 310 ha. Iako su lokalne udruge pokrenule tužbu zbog ovoga još 2006.godine, do danas se ništa nije riješilo.
Gdje je golf, tu su i vile i apartmani, jer znamo da se novac okreće, kad kupite ili unajmite jeftino poljoprivredno i šumsko zemljište u rekreacijskoj zoni, pa dobijete mogućnosti gradnje na njemu, što je sve bilo omogućeno notornim Zakonom o igralištima za golf.
Ni prodaja gradskog, odnosno državnog zemljišta, za golf resort koju je bivša gradonačelnica Šuica provela neposredno prije kraja mandata 2009. godine zbog manjka novca u gradskoj blagajni, nije nikad dobila sudski epilog.
Kao da to nije dosta, investor otkupljuje zemljište od vlasnika koji su se upisali na nju temeljem izjava kako su na Srđu više od 20 godina sakupljali majčinu dušicu i drva, a to je baš bilo na zemlji umrlih vlasnika bez nasljednika (dakle na zemlji grada Dubrovnika). Na temelju ovih informacija mogli bismo očekivati da će reagirati DORH i USKOK, ali zasad, dvije godine kasnije otkad je ova afera izašla u javnost, nemamo još nikakvih informacija o tome.
Nakon što je investitor otkupio dio zemlje na Srđu, na zemlju se upisuje hipoteka i tako Razvoj golf dobija kredit u uznosu od 90 milijuna eura (60 milijuna od Golden Star Malta i 30 milijuna od Loyds Investment Corporation). Čini se da je i Zagrebačka banka kreditor Razvoj golfa jer je također upisana zabilježbom u zemljišnim knjigama temeljem zajma od 15 milijuna eura.
Loyds investment corporation je tvtka kojoj jer direktor Ahron Frenkel. Još jedna od tvrtki Loyds grupacije povezana s Frenkelom je Loyds Property Investments, registrirana u Velikoj Britaniji. Ove Loyd’s tvrtke ne treba miješati s londonskim Lloydsom, a razlika je daleko veća od jednog slova L. Frenkel je, zajedno sa Yoram Yossifoffom osnivač te tvrtke i direktor, a Yossifoff je pravnik specijaliziran za nekretnine, ulaganja i ‘kreativno oporezivanje’. Guardian spominje ove investitore u kontekstu špekulacija nekretninama, koristeći anonomnost dobijenu preko tvrtki na djevičanskim otocima, kako je navedeno u analizi dokumenta koji su procurili o klijentima poreznih rajeva u travnju 2013.
U članku se navodi kako je Frenkel pokupovao nekretnina u Londonu u vrijednosti od 30 milijuna funti, dok je Yossifoff potršio milijardu, jer špekulira i za Mydas Fund, iza kojeg je izraleski konzorcij. Pritom, istražitelji investitora iz poreznih rajeva povezuju ova ulaganja s izbjegavanjem poreza.
Loyds Property Investments, Frenkelova i Yossifoffova tvrtka, bila je umiješana u skandal s najmom domova za starije i nemoćne objavljenim u javnosti 2011 godine. Naime, Loyds Property Investments bio je jedan od vlasnika tvtke South cross u Velikoj Britaniji, privatizirani sustav 750 domova za starije i nemoćne. Iz tvrtke su izvukli 9 milijuna funti, što je istražio sindikat GBM, koji navodi da je tijek izvlačenja novca tvrtke povezivao Izrael, Poljsku, Singapur, Djevičanske otoke, Kanalske otoke, Švicarsku i natrag u Izrael. Nakon te operacije Loyds Property Investments je bankrotirao 2010 godine, kako navodi Mirorr, pa će naplata potraživanja malo teže ići, jer tvtka ima knjigovodstvenu vrijednost, odnosno manjak od -946 590 funti, što je ujedno i vrijednost dioničkog fonda. Zanimljivo je napomenuti da je ta tvrtka (Loyds Property Investments) reklamirala prodaju i najam vila na Srđu na svojim web stranicama 2009.godine.
Iako je, prema napisima Slobodne Dalmacije, Loyds investment corporation posudio tvtki Razvoj golf d.o.o. 30 milijuna eura 2009. godine, a čini se taj se je taj dug 2011. prenio Razvoj golf na tvrtku Golden star Malta, koja je upisala založno pravo na dio parcela na Srđu temeljem zajma za Razvoj golf d.o.o. od 90 milijuna eura. Uknjižena je i Zagrebačka banka temeljem zajma od 15 milijuna eura. Jedan od dioničara tvtke Golden star Malta je poljak Mariusz Bres, koji je direktor, i predstavnik, zajedno s Ivanom Kusalićem, sve četiri registrirane tvrtke u Hrvatskoj (Razvoj golf d.o.o, Zagreb, Razvoj golf Dubrovnik d.o.o, Golf Bosanka d.o.o i Golf Park Dubrovnik – Srđ d.o.o). Sve četiri tvrtke su u izvještajima za 2011. godinu zabilježile poslovanje s gubitkom, a ukupni gubitak dostiže gotovo 11 milijuna eura (preko 82 milijuna kuna). Sve navedene tvrtke su registirane pod ograničenom odgovornošću (limited ili d.o.o.), pa se njihovi dugovi ne preljevaju na tvrtke osnivačice, odnosno vlasnike. To nije u slučaju ostvarene dobiti, koja se može prenijeti do tvrtki osnivačica.
To omogućuje ‘investitoru’ da prelijeva novac s jednog računa na drugi, dok se trag ne izgubi, baš poput prezaduženih građana i građanki koji prelijevaju dugove s jedne kreditne kartice na drugu. No, za razliku od građana i građanki, koji će, prije ili kasnije, morati vratiti svoje dugove, a u Hrvatskoj se dugovi mogu prenijeti i na nasljednike i nasljednice, sa tvrtkma to nije slučaj. Tvrtke kćeri mogu lako bankrotirati, nakon što je novac izgubio trag na Djevičanskim otocima.
Realna imovina ovih tvrtki je zemlja na Srđu, stoga se s pravom se možemo zapitati je li novac izvučen iz doma za starije i nemoćne u Velikoj Britaniji završio na Srđu?
Dok mediji u Engleskoj raspravalju o problemu kupovanja imovine u centru Londona novcem s Djevičanskih otoka, hrvatski se mediji upiru da što bolje zagovaraju ‘investitora’. Možda objašnjenje za to leži u činjenici da Razvoj golf d.o.o. samo u propagandu ulaže oko 3 milijuna kuna godišnje, što je više od pola ukupih materijalnih troškova tvrtke.
Ovaj savez špekulantskog kapitala, vlasti i medija dovodi građane i građanke u očaj. Vidjevši da su sustavno ignorirani u cijelom procesu i da se zakonski propisi izigravaju, pa i mijenjaju kako bi se omogućili nelegalni projekti, Dubrovčanima i Dubrovčankama je ostao samo očajnički potez, da izigrani od prestavnika i predstavnica vlasti, pokušaju izboriti pravdu i demokraciju putem referenduma. Stoga se nadam da će tog, povijesnog 28. travnja 2013. masovno izaći na birališta i reći jasno ne špekulantima, kako bi onda doista mogli razmisliti kako će dalje razvijati svoj grad. Ukoliko se ovo ostvari, to će postaviti novi standard demokracije u Hrvatskoj i pokazati da je došao kraj samovolji prevrtljivih političara i političarki koji ne održavaju svoja obećanja.
