Pokreću li migrantkinje novi val feminizma u Francuskoj?

Krajem studenoga 2018., deseci tisuća žena marširale su ulicama Francuske prosvjedujući protiv seksualnog i seksističkog nasilja. To su bili najveći feministički prosvjedi u Francuskoj još od 1970-ih i znak nove energije u francuskom feminizmu – dijelom zahvaljujući i pod utjecajem mlađe generacije aktivistkinja za koje su kapitalistička eksploatacija, rasističko ponižavanje i heteroseksistički poredak tri glave iste zvijeri. To je novi val feminizma u zemlji u kojoj elite glorificiraju kulturalnu uniformnost u ime jedinstva. U posljednjih nekoliko desetljeća, sve veći broj žena i pripadnica_ka rodnih manjina iz bivših europskih kolonija pokreću i oblikuju francuski feminizam. Francuska ima više od sedam milijuna potomaka imigranata (tj. ljudi čiji su roditelji rođeni izvan Francuske i imaju strano državljanstvo), što predstavlja preko 11 posto stanovništva. Većina ih je mlađa od 30 godina i živi u urbanim i suburbanim područjima. Preko polovice potiče iz Afrike i Azije. Zajedno s ljudima iz francuskih departmana i teritorija na Karibima, Pacifiku i Indijskom oceanu, ovi građani oblikuju populaciju koja predstavlja “metropolitansku Francusku” – kako se naziva šesterokutni komad Europe — odvojen od kolonijalne prošlosti i sadašnjosti ove zemlje.

Utjecajne feminističke organizacije kao što su Réseau Classe/Genre/Race, Lallab ili MWASI,  namjerno izbjegavaju odvajanje žena ili rodnih manjina od njihovog statusa etničkih ili religijskih manjina, ili kao potomaka nekadašnjih francuskih kolonija. Njihov je pristup čvrsto intersekcionalan – što znači da emancipaciju žena vide kao uvjetovanu ne samo demontiranjem heteroseksizma, već i rasizma, antisemitizma, islamofobije i imperijalizma.

Takva otvorena intersekcionalnost ukazuje u kolikoj mjeri su migracije utjecale na feminističku borbu u Francuskoj:  konkretno, radi se o povećanom kretanju ljudi i ideja s različitih kontinenata putem akademske razmjene, konferencija i izgradnje međunarodnih koalicija. Doista, studentski pokret, aktivisti/kinje i sveučilišni/e profesori/ice s globalnog Juga (i u obrnutom smjeru), no i globalno poznavanje engleskog jezika omogućili su širenje koncepata, okvira i tema koji su prodrli u intelektualne rasprave u Francuskoj. Primjerice, termin “intersekcionalnost” koji je skovala američka teoretičarka i pravnica Kimberlé Crenshaw još 1989. godine, danas često koriste mnoge feministkinje kada opisuju okvir u kojemu djeluju i promišljaju.

Taj novi feminizam je internacionalan i povezuje borbe s onima iza granica države, horizontalno radije nego iz vertikalne perspektive. Novootkriveni pristup feminističkoj misli koji dolazi s postkolonijalnog teritorija propituje ideološku supremaciju franko-francuskih intelektualaca/ki. Stoga se feministkinje sada redovno referiraju na autore/ice poput Paulette i Jeanne Nardal s Martiniquea, senegalsku aktivistkinju Caroline Diop ili marokansku sociologinju Fatemu Mernissi. Rast feminističkih pokreta koji dolazi od postkolonijalnih aktivistkinja doveo je do propitivanja franko-francuske teorije kao emancipatorskog rješenja.

Rezultat je da univerzalistički feminizam – čije pristaše vjeruju da postoji jedinstven okvir za žensku emancipaciju, samo jedan model slobode – gubi svoj utjecaj. Primjerice, Elizabeth Badinter, bogata pariška nasljednica i univerzalistička feministkinja, u intervjuu iz 2016. govorila je kako je “danas dio ljevice pod utjecajem ideje da su sve kulture i tradicije vrijedne i da im nemamo što nametati.” Badinter je smjestila francusku kulturu na pijedestal kao idealno okruženje za emancipaciju žena te zahtijeva gotovo potpunu asimilaciju. No ove feministkinje svoje borbe i oslobođenje vide kao kolektivno i odbijaju izdvojiti ijedan pojedinačni sistem podčinjavanja kao glavnu metu.

Kao što je Fatima Ouassak, osnivačica  Réseau Classe/Genre/Race i Front de mères, napisala 2018.: “S naše točke gledišta, postoji samo jedan feminizam. Nepotrebno je specificirati da je antirasistički, intersekcionalan, anti-imperijalistički itd.” One ne žele sjesti za stol moćnika, one ga žele razmontirati.

Takve težnje stavljaju ih u poziciju protiv univerzalističkih feministkinja, čiji podržavatelji redovno lijepe etiketu communautariste organizacijama koje prepoznaju društvene stvarnosti rase, religijskog uvjerenja ili seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Ta riječ je posebno jaka u francuskom društvu i često ima negativne konotacije, označava potencijalnu i željenu fragmentaciju nacije. Za univerzalističke feministkinje, opasnost govorenja o svojim stvarnostima kao Muslimanki ili žena afričkog porijekla je također u potencijalnom cijepanju feminizma. Zanimljivo, iste te univerzalističke feministkinje uviđaju nužnost uključivanja roda kao perspektive kritičke analize, no preziru uporabu strategije esencijalizma ukoliko propituje legitimitet njihove dominacije. Njihova vizija emancipacije je proključala u određenom društvenom kontekstu i specifičnim materijalnim uvjetima, što znači da nije neutralna niti objektivna: što takva vrsta feminizma, koja reproducira društvenu dominaciju čini za kolektivno oslobođenje žena ili rodnih manjina?

Kulturalna predrasuda Badinter je posebno vidljiva u njezinoj obrani moćnih zapadnih muškaraca optuženih za seksualne prekršaje, posebno prema ne-bijelim ženama. 1991. prozvala je optužbe Anite Hill za seksualno uznemiravanje protiv suca Vrhovnog suda Clarencea Thomasa “lovom na vještice”. Dvadeset godina poslije strastveno je branila Dominiquea Straussa Kahna, bivšeg direktora MMF-a, kada ga je sobarica u njujorškom hotelu, Nafissatou Diallo, optužila za silovanje. Ta obrana optuženih seksualnih predatora počiva na steretipnom opisu francuskih i sjeveroameričkih rodnih odnosa; Amerikanci su “puritanci” koji ne razumiju kompleksnost i napetost koje postoje u zavođenju. I eto objašnjenja zašto imigrantkinje iz radničke klase nisu postojale u etabliranim francuskim feminističkim medijima sve do početka 21. stoljeća. Desetljećima je navodno jedino seksističko i seksualno nasilje koje su doživljavale bilo ono od strane njihovih očeva, braće ili susjeda (koji su uvijek bili posebno seksistički zbog njihove “nazadne kulture”). Nasilje s kojim su se suočavale zbog kombinacije svoje rase, religije, klase i roda je bilo izostavljeno – i nastavlja biti – u mnogim etabliranim feminističkim pokretima.

75% antimuslimanskih napada su napadi na žene, pa ipak oko islamofobije još ne postoji konsenzus među feminističkim strujama. Badinter, koja smatra intelektualno poštenim komparirati nošenje hidžaba s tradicionalnim ropstvom pozvala je feministkinje da se prestanu bojati optužbi za islamofobiju.

Sara Farris, koja predaje marksistički feminizam na Goldsmithu (Sveučilište u Londonu), naziva taj nemoralni spoj feminizma, bijelog supremacizma i zahtjeva u službi neoliberalne ekonomije “femonacionalizam”. Što nas dovodi do trećeg načina na koji su migracije utjecale na feminizam u Francuskoj: to je postalo oružje anti-imigrantskih, desničarskih snaga.

Primjerice, u tjednima koji su uslijedili nakon napada u Kölnu u novogodišnjoj noći 2016. – za koje su posebno optuženi novopridošli imigranti – Marine Le Pen, predsjednica Nacionalne fronte, opravdavala je zahtjev za zatvaranjem granica kao nužnost da bi se zaštitilo žene. “Taj barbarizam koji se može stalno iznova događati zbog besmislene migracijske politike ispunjava me strahom”, izjavila je Le Pen.

***

Poput drugih europskih država, Francuska je odgovorila na porast migracija strožim radnim i boravišnim restrikcijama i pojačala deportaciju.

Za razliku od djece i unuka imigranata, koji uglavnom imaju francusko državljanstvo i odrasli su u Francuskoj, noviji migranti se suočavaju s neprijateljskim političkim okruženjem. Francuska i susjedne države su uvjetovale pravo boravka za strance ubacujući ih na tržište rada pogođeno deindustrijalizacijom. Istovremeno, evropske vlade su odgovorne za oslanjanje na migrantski rad na poslovima koje njihovi državljani ne žele raditi. Primjerice, 2009., na vrhuncu financijske krize – desničarska koalicija na vlasti u Italiji odlučila je “regulirati” samo one migrantkinje koje rade na poslovima domaćica.

Premda 44% imigrantkinja u Francuskoj ima viši stupanj obrazovanja, državne agencije ih sistemski upućuju prema poslovima koji su zahtjevniji, no radi se općenito o pozicijima koje ne zahtijevaju viši obrazovni stupanj – poput poslova čistačica ili medicinskih sestara i skrbnih radnica. Ovo je naličje slavnog uspona žena u profesionalnom svijetu. Bijele buržujke često mogu “probiti stakleni strop” zato što se neka druga žena, obično ne-bijela žena, budi u zoru kako bi joj očistila ured ili se brinula za njezine stare roditelje.

Upravo te ne-bijele žene danas imaju vodeću ulogu u društvenim pokretima, no univerzalističke feministkinje koje ih navodno spašavaju često ih potpuno ignoriraju. Poput čistačica u pariškom hotelu ‘Park Hyatt-Vendôme’ koje su štrajkale više od dva mjeseca zahtijevajući ukidanje agencijskog ugovora zbog kojeg su konstantno imale niže plaće nego radnice u drugim luksuznim hotelima. Sa sličnom situacijom su se suočile i radnice ONET-a, kompanije uposlene na čišćenju stanica podzemne željeznice ili radnice nacionalne knjižnice (BNF) kao i nekih javnozdravstvenih institucija.

Kada femonacionalisti/kinje govore o oslobođenju Muslimanki i drugih ne-bijelih žena od njihovih seksističkih kultura, prečesto nastoje te žene utopiti u francuski républicain kalup na docirajući način. Još gore, kada se žene čiji su problemi nevidljivi ili ignorirani odluče organizirati pod vlastitim uvjetima, šokantno nasilno ih napadaju.

Primjerice, 2017. nekoliko aktivistkinja organizacije Lallab bile su izložene nasilnom cyber zlostavljanju, uključujući i prijetnje silovanjem i smrću. Premda je organizacija Lallab sekularna, izjavile su da su ih podjednakom mjerom napadali i desni i lijevi komentatori, prozivajući ih “opasnima”.

U kolovozu 2017., Celine Pina, nekadašnja zastupnica Socijalističke partije iz predgrađa Pariza, u francuskom dnevnom listu Le Figaro optužila je Lallab za poticanje islamizma i kooperaciju s Muslimanskim Bratstvom. Raphael Enthoven, profesor filozofije koji ima veliku sljedbu na Twitteru (također ima dijete s bivšom partnericom Carlom Bruni) optužio je javno Lallab da nisu osudile genitalno sakaćenje žena ili zatvaranje žena u Iranu zato što ne nose hidžab. No, zapravo, Lallab je objavljivao tekstove u kojima osuđuju ove prakse. Osim toga, Lallab je francuska organizacija, fokusirana na Francusku; nije li tim kritičarima dovoljno što žene u zemljama poput Irana govore o različitim oblicima nasilja i diskriminacije s kojima su suočene, radije nego da zahtijevaju da Muslimanke u Francuskoj govore u njihovo ime?

Slogan Liberté, égalité, fraternité uvijek je bio više izazovan ideal nego stvarnost. Ovaj novi vjetar koji dolazi s margina, rasvjetljuje mane univerzalističkog feminizma. Fokusiranje na stvarna životna iskustva ljudi sa specifičnim problemima važnije je od bilo kakvog apstraktnog pisanja.

Propitivanjem temelja rodne opresije, feminizam pruža priliku za istraživanje koji mehanizmi sprečavaju naše ispunjenje kao ljudskih bića. U svakom slučaju, sistematičnim prevrednovanjem feministički ideali mogu postati moćni instrumenti ostvarivanja opake agende.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Novi kurikulum Zdravstvenog odgoja svodi seksualnost na reprodukciju

Komentar CESI na sadržaj novog kurikuluma Zdravstvenog odgoja prenosimo u cijelosti. 

Ministarstvo znanosti i obrazovanja na čelu s Blaženkom Divjak donijelo je odluku o uvođenju novog kurikuluma međupredmetne teme Zdravlje za osnovne i srednje škole od šk. godine 2019/20.

Sadržajno novi kurikulum na neadekvatan, i krajnje zastarjeli način obrađuje temu seksualnosti i reproduktivnog zdravlja. Izostavljene, odnosno uklonjene, su sve one teme koje su bile “sporne” u kurikulumu Zdravstvenog odgoja uvedenom šk. god. 2012/13. (tzv. Jovanovićevom zdravstvenom odgoju).

U novom prijedlogu niti jednom riječju ne spominju se rodni stereotipi, rodna ravnopravnost, LGBTIQ teme, pitanja uvažavanja različitosti i tolerancije prema seksualnim manjinama, promocija  pozitivnih stavova prema seksualnosti. Ono što prevladava jest medikalizacija seksualnosti i konzervativan pristup u obradi teme pa su tako ključni sadržaji novog kurikuluma: briga o reproduktivnom zdravlju, odgovorno spolno ponašanje i upotreba zaštite, planiranje obitelji, neplanirana trudnoća, maloljetnička trudnoća, kontracepcija, rizici spolno prenosivih bolesti, odgovorno roditeljstvo, vođenje menstrualnog kalendara i određivanje plodnih dana, važnost higijene za vrijeme menstruacije, važnost razgovora o reproduktivnom zdravlju sa bliskim osobama, itd.).

S aspekta pružanja mladima točnih i znanstveno-utemeljenih informacija o kontracepciji potpuno je nevjerojatan prijedlog da se tema vezana uz važnost odgovornog spolnog ponašanja i upotrebe zaštite integrira, između ostaloga, i u poučavanje vjeronauka kada je općepoznat crkveni stav o mehaničkim i kemijskim metodama kontracepcije.

Ovaj prijedlog kurikuluma u potpunosti zanemaruje sve međunarodno relevantne smjernice, dokumente kao i evaluacijske studije([1]) učinkovitih programa seksualne edukacije kao što su programi cjelovite seksualne edukacije (tj. comprehensive sexuality education). UNESCO([2]), IPPF([3]), WHO([4]), UNFPA([5]) u dokumentima i smjernicama vezanim uz seksualnu edukaciju  ističu sveobuhvatan pristup seksualnosti koji će adresirati, ne samo kontracepciju i odgovorno seksualno ponašanje, već i ostale važne aspekte seksualnosti (npr. komponentu roda-njezin utjecaj na seksualne veze i rizično seksualno ponašanje; emocije; veze; komunikaciju; seksualna prava; užitak; društvene i kulturne odrednice seksualnosti; različitost; toleranciju; diskriminaciju; rodna ravnopravnost; rodno-uvjetovano nasilje, itd.) i staviti seksualnost u širu perspektivu osobnog i seksualnog rasta i razvoja.

Seksualna edukacija treba uključiti različite dimenzije seksualnosti: biološku, sociokulturnu, psihološku i to na kognitivnoj razini učenja (informacije), afektivnoj razini (osjećaji, vrijednosti, i stavovi) i bihevioralnoj razini (komunikacija, donošenje odluka, i druge vještine). Cjelovitom seksualnom edukacijom označavaju se multimodularni programi koji promiču informiranost, usvajanje pozitivnih stavova i vrijednosti, usvajanje interpersonalnih vještina i odgovorno ponašanje. Cjelovita seksualna edukacija uključuje tri komponente: pouzdane i znanstveno provjerene informacije, usvajanje vještina potrebnih za smanjivanje rizika u seksualnom ponašanju i promicanje pozitivnih stavova prema seksualnosti te promociju rodne ravnopravnosti i tolerancije prema seksualnim manjinama. Ona treba pružiti mladima znanja, vještine, stavove i vrijednosti potrebne kako bi mogli uživati u vlastitoj seksualnosti – fizički i emocionalno, individualno ili u vezi. Seksualnost se promatra holistički i u kontekstu emocionalnog i socijalnog razvoja. Sama informacija nije dovoljna jer mladima treba biti pružena mogućnost da usvoje ključne životne vještine i razviju pozitivne stavove i vrijednosti.

Ovaj prijedlog kurikuluma zanemaruje velik dio ranije navedenih komponenti vezanih uz seksualnost i reproduktivno zdravlje. Umjesto toga, sporedne teme se tretiraju kao važne pa tako važnim postaje “opisati usluge e-zdravstva” i “obrazložiti pravo na izdavanje zdravstvene iskaznice EU” nego naučiti više o nekim drugim (ne-medicinskim) aspektima seksualnosti ili različitim seksualnim orijentacijama.

Stupanjem na snagu ovog kurikuluma stavlja se izvan snage Zdravstveni odgoj (ZO) uveden 2012. Ostaje nejasno na temelju kojih argumenata se dosadašnji Zdravstveni odgoj ukida. Ne postoje javno dostupne informacije o provedbi i praćenju provedbe ZO u školama u posljednjih šest godina.

Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja izradio je evaluaciju provedbe zdravstvenog odgoja 2014. godine (rezultati objavljeni u “Izvještaj o vanjskom vrednovanju provedbe zdravstvenog odgoja šk. godine 2012./2013. i 2013./2014.”) u kojem se ističu nedostaci i donose preporuke za poboljšanje provedbe. Međutim, čitavo ovo vrijeme informacije o unapređenju i poboljšanju provedbe ZO, Ministarstvo znanosti i obrazovanja skriva od javnosti.

S obzirom da je modul Spolno-rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje pri donošenju Zdravstvenog odgoja, bio meta žestokih napada i agresivne kampanje fundamentalističkih i klerikalnih institucija i organizacija koje su se u opstrukciji uvođenja i provedbe ZO služile svakojakim metodama, za pretpostaviti je da se u školama Zdravstveni odgoj nije niti provodio u punom opsegu stoga je ova nova “proćišćena” verzija kurikuluma očigledno prikladnija za provedbu.  



[1] Kirby, D. (2008). The Impact of Abstinence and Comprehensive Sex and STD/HIV Education Programs on Adolescent Sexual Behavior. Sexuality Research & Social Policy, Vol. 5, Issue 3, pp. 18–27.

Kirby, D. et al. (1994). School-Based Programs to Reduce Sexual Risk-Taking Behaviors: A Review of Effectiveness. Public Health Reports 109(3): 339-360.

[2] UNESCO, International Technical Guidance on Sexuality Education, 2009; 2018.

[3] International Planned Parenthood Federation (IPPF), Framework for Comprehensive Sexuality Education, 2010.

[4] The Federal Centre for Health Education (BZgA); WHO Regional Office for Europe, Standards for Sexuality Education in Europe: A framework for policy makers, educational and health authorities and specialists, 2010.

[5] United Nations Population Fund (UNFPA) Operational Guidance for Comprehensive Sexuality Education: A Focus on Human Rights and Gender, 2014.

Noćni marš za 8. mart: Glasne i borbene

Feministički kolektiv fAKTIV poziva vas na četvrti Noćni marš za 8. mart u Zagrebu. Okupljanje počinje u 18 sati na Trgu žrtava fašizma, odakle se maršira do Zrinjevca. Poziv prenosimo u cijelosti. 

8. mart naš je dan – dan kada izlazimo na ulice, dan kada slavimo svaku borbu, svaki ženski glas koji je progovorio o tretmanu u bolnicama, rodilištima i ginekološkim ordinacijama diljem zemlje. O ograničavanju prava na pobačaj. O institucijama koje nasilje žele zadržati u četiri zida. O tretmanu i uvjetima na radnom mjestu. O tretmanu u vlastitom domu.

Ženska svakodnevica razlog je za glasan otpor.

Suočene sa školskim primjerom sistemskog nasilja prema ženama u režiji pravosuđa i ostalih institucija, žene su izašle na ulice. Izađite opet s nama i glasno na maršu poručite: Ne damo svoje zdravlje i živote! Borit ćemo se sve dok država ne preuzme odgovornost za ubojstva i sve druge oblike nasilja prema ženama i djevojčicama.

Glasovi i iskustva žena izazvali su nelagodu kod onih koji bi najradije da sustavna bol i poniženje kroz koje žene prolaze u bolnicama ostane nešto o čemu se šuti, šapuće, što se zaboravlja i normalizira. Niste to dopustile, čitale ste glasno svoja iskustva. Nismo se dale izbrisati.

Nismo se dale izbrisati ni kada je napadnuto pravo na pobačaj. Svoja iskustva ‘upisivale’ smo na fasade zgrada, upozoravale da nas stigmatizacijom i posramljivanjem žele ušutkati. Marširale smo i glasno govorile o pobačaju. Pobunile ste se kada je ljekarnica odbila prodati kontracepcijske pilule. Pobunile ste se kada su pokušali odrezati nezavisnu kulturu. Kada su napali tekovine antifašizma. Kada su napali slobodu medija.

Zato vas pozivamo da marširamo i zajedno proslavimo 8. mart, Međunarodni dan žena. Da slavimo žene i naše borbe, da pokažemo da smo spremne boriti se za sebe, u ime svih onih koje su se borile za nas i onih kojima borbu ostavljamo u nasljedstvo.

Poručimo glasno da nećemo dopustiti da se pravo na pobačaj, koje su žene davno izborile, dovodi u pitanje. Da nećemo dopustiti da određeni ginekolozi i ginekologinje pod krinkom priziva savjesti odbijaju raditi svoj posao. Da nećemo dopustiti da nas nekažnjeno zlostavljaju. Poručimo glasno da se ne bojimo, da nikada nećemo zašutjeti i da smo spremne nastaviti pružati otpor sistemu koji nas izrabljuje i svima koji nas pokušavaju izbrisati, zastrašiti, poniziti i ušutkati. Nećemo čekati novi 8. mart za izlazak na ulice, to smo pokazale tijekom prošle godine. Organiziramo se, djelujemo i ne odustajemo od bolje i drugačije vizije svijeta za sve.

Ako ste do sad bile neodlučne, mislile da prosvjedi nisu za vas, 2019. je prava godina za vaš prvi Noćni marš!

Izađimo na ulicu GLASNE i BORBENE. Živio 8. mart!

Njemačka planira zabranu konverzijske terapije

Njemački ministar zdravstva Jens Spahn (CDU) planira zabraniti takozvanu konverzijsku terapiju, odnosno “liječenje” homoseksualnosti. “Homoseksualnost nije bolest i ne zahtijeva liječenje”, izjavio je Spahn za portal taz. U suradnji sa Saveznim ministarstvom pravosuđa, do polovice će godine izraditi prijedlog zakona kojim bi se takva praksa zabranila.

Takozvane konverzijske terapije provode se s ciljem da homoseksualne osobe učine heteroseksualnima. “Ne vjerujem u takve terapije zbog vlastite seksualne orijentacije”, rekao je Spahn. “Uvijek kažem da bog valjda ima nekakav plan”.

Ministar sada želi prvo istražiti primjere dobre prakse. Nakon toga bit će jasnije kako bi točno trebala izgledati zakonska regulativa u Njemačkoj.

U provedbi ovog projekta, Spahn vjeruje u potporu svojih stranačkih kolegica i kolega. “Mislim da one_i ne vjeruju u tu vrst terapije”, rekao je.

Ipak, već se ranije pokazalo da je stranka podijeljena po pitanjima LGBT+ prava.

U studenom prošle godine, ministrica obrazovanja Anja Karliczek (CDU) izazvala je komentarom o istospolnim roditeljima oštre reakcije. Karliczek je, naime, kazala da je uznemirena brzim tempom promjena u zemlji i predložila da se istraži utjecaj LGBT+ roditelja na djecu.

Primjedbe su dovele do sukoba unutar vlade, a ministrica obitelji Franziska Giffey naglasila je kako su “istraživanja već pokazala da se djeca jednako dobro razvijaju u obiteljima gdje su partneri istoga spola, kao u obiteljima s majkama i očevima”, te da je “važno je da se ljudi o svojoj djeci brinu s ljubavlju”.

Ministar zdravstva donedavno je bio neodlučan u vezi ovog problema. U kolovozu prošle godine, primjerice, izjavio je da u načelu ne misli ništa pozitivno o koverzijskoj terapiji, ali ne zna kako ih zabraniti.

I danas u Njemačkoj postoje liječnici_e, terapeuti_kinje i propovjednicI_e koji_e žele izliječiti ili preobratiti homoseksualne osobe. Takva praksa može uništiti živote. “Umjesto jačanja klijenta_ice u njegovom ili njezinom homoseksualnom identitetu, terapijom se uništava slika o sebi”, rekla je za Spiegel dr. Lieselotte Mahler, glavna liječnica odjela za psihijatriju i psihoterapiju berlinske klinike Charité.

Malta je do sada jedina europska zemlja koja je potpuno zabranila ovu pseudo-terapiju, a propisana kazna iznosi do dvanaest mjeseci zatvora. Osim toga, praksa je zabranjena u nekim dijelovima Španjolske, a u SAD sve više država kreće putem zabrane, barem za maloljetne osobe.

POVUCITE TUŽBE – Ne idem na HRT, idem na prosvjed!

Kvalitetan javni medijski servis jedan je od stupova demokratskog društva. Nažalost, Hrvatska nema javni medijski servis, već javnu televiziju koja medije koji izvještavaju o zbivanjima na Prisavlju pokušava ušutkati sudskim tužbama, isto kao i vlastite novinare i novinarke koji bi svoj posao željeli obavljati pošteno i profesionalno. Umjesto tužbama i pritiscima, ugled i neovisnost javnog servisa trebali bi se štititi podržavanjem novinarki, poboljšanjem kvalitete programa i upravljanja te ostalim aktivnostima usmjerenima na zaštitu, a ne zatiranje slobode medija.

Vrijeme je da takvom ponašanju kažemo “DOSTA!”

Mi, dolje potpisane organizacije, do novinarskog prosvjeda Novinarstvo ne damo! koji će se održati 2. ožujka 2019. godine, nećemo sudjelovati u programu HRT-a; ni pojavljivanjem u HRT-ovom studiju, ni davanjem izjava pred HRT-ovim kamerama.

Uz solidarnu podršku svim tuženim novinarima/kama i medijima, kao i ostalim novinarima koji svakodnevno trpe pritiske i zastrašivanja, namjera našeg bojkota je ukazati na nakaradnost situacije u kojoj javni servis tuži medije i novinarke koje izvještavaju kako se troši javni novac i time politikom zastrašivanja i pritisaka pokušava dodatno srozati medijske slobode u Hrvatskoj.

Stoga se pridružujemo zahtjevu Hrvatskog novinarskog društva koje od Hrvatske radio-televizije traži odbacivanje svih tužbi protiv novinarki i novinara i medija. Takvih tužbi dosad je HRT podigao najmanje 36, a ukupna visina traženih odštetnih zahtjeva javnog servisa približava se iznosu od 2,3 milijuna kuna.

Službeni je stav Europske federacije novinara da je HRT po razini neovisnosti najgori javni servis u Europi. Iako su problemi na javnoj televiziji brojni, smatramo da je podizanje tužbi posebno problematičan način trošenja novca poreznih obveznika i pretplatnika. Ovo je dosad nezabilježena praksa u djelovanju javnih servisa po kojoj smo nažalost već postali prepoznati u Europi.

Pozivamo sve druge zainteresirane udruge, sindikate, institucije i druge pravne osobe u Republici Hrvatskoj da se pridruže našoj inicijativi u znak solidarnosti, te da se uključe u bojkot HRT-a do novinarskog prosvjeda. Pozivamo sve koji se žele pridružiti bojkotu da to objave putem Facebook eventa ili Twittera (#novinarstvonedamo, #povucitetuzbe), na svojim društvenim mrežama i/ili službenim web stranicama.

Potpisnici/e:

Autonomna ženska kuća Zagreb

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje

Centar za mirovne studije

Centar za građanske inicijative Poreč

Centar za žene žrtve rata – ROSA

Domine

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

fAKTIV

Faktograf

Forum.tm – Dom kulture Zagreb

Gong

Udruga za nezavisnu medijsku kulturu

Udruga za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda “Homo”

Hrvatsko novinarsko društvo

Inicijativa mladih za ljudska prava

IPE – Institut za političku ekologiju

Koordinacija ženskih grupa SEKA

Kuća ljudskih prava Zagreb

Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva

Lupiga – Udruga za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije

Mreža mladih Hrvatske

Nezavisni cestarski sindikat

PaRiter

Protagora – udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta

Skribonauti

Tris – Udruga za promicanje civilnog društva, medijske kulture i razmjene informacija

Udruga IKS

Prostor rodne i medijske kulture K-zona

Zagreb Pride

Ženska mreža Hrvatske

Nisam ‘sretnica’ zato što moj suprug kuha i posprema

Prošlo je sedam poslijepodne u trenutku kad se suprug vratio s posla. Put kući odužio mu se odlaskom u trgovinu po dnevne potrepštine: mlijeko, jaja i higijenske uloške. Smještena na lopti za vježbanje usred dnevnog boravka, slažući tople ručnike iz sušilice, moj pozdrav dobrodošlice popraćen je zahtjevom: “Možeš li napraviti večeru, molim te?”. Skinuvši svoj vuneni kaput te zavrnuvši rukave na radnoj majci, kimnuo je glavom u znak slaganja krenuvši s pripremom večere.

Ovdje sam već navikla da me redovito preplavi val poniznosti, svojevrsni osjećaj krivnje što testiram svoju sreću. Naime, udala sam se za čovjeka koji samostalno razvrstava svoje čarape, i to ne samo svoje, već i kćerkine. Hešteg: blagoslovljena sam. U prijevodu: žao mi je što satima kuhate, perete rublje i ribate toalete dok Vaši partneri sjede na kauču i gledaju nogometnu utakmicu ili igraju videoigrice, nije mi želja trljati Vam svoju i partnerovu raspodjelu kućanskih poslova u lice.

Ono što, ipak, često čujem kada mi izleti kako moj suprug priprema samostalno kolače ili slaže rublje jest kako sam sretna po tom pitanju. “Wow, kakva si ti sretnica! I ja bih voljela da moj suprug to radi”, često čujem od drugih žena (i da, uvijek su to žene).  

Iz nedavne studije objavljene u časopisu “Rod i društvo” moj odnos sa suprugom pri podjeli kućanskih poslova svakako je iznimka. Analizirajući anketne podatke iz cijele zemlje u razdoblju od 1976. do 2016. godine, istraživači/ce sa Sveučilišta u Chicagu otkrili su kako stavovi Amerikanaca/ki su više usmjereni na ravnotežu spolova unutar radnog okruženja, nego unutar kućanstava. Naime, većina Amerikanaca/ki i dalje vjeruje kako bi cisrodne žene trebale preuzeti veći dio odgovornosti oko kućanstva, kao i odgoja djece. I dok studija pokazuje kako moderni očevi provode tri puta više vremena u odgoju djece od naših djedova 1965. godine, tih tri puta više (sa širokim spektrom za pogrešku u analizi) je i dalje svega osam sati tjedno. No da se razumijemo, suprugovo i moje razumijevanje po pitanju raspodjele kućanskih poslova nije bilo automatsko. Bilo je teško zarađeno. Sada pitam, nakon godina zahtijevanja.

Odgojila me majka koja je uglavnom ostajala doma i otac koji je volio takav odnos, dok je moj suprug znao malo toga o vođenu kućanstva, a još manje o kuhanju kad smo se vjenčali. Još ga uvijek zezam radi nereda koje je znao napraviti u pokušaju pripreme Liptonovih rezanaca prije nego što smo se vjenčali, dok smo jedne noći moja kuma i ja kampirale u dnevnom boravku pokušavajući izraditi aranžmane za naše vjenčanje. Veći dio prvih godina braka radila sam 60-satnu smjenu kao novinarka i odrađivala dodatnu smjenu doma: kuhala, spremala i skupljala njegove prljave, zgužvane čarape iz dnevnog boravka. Rođenjem naše djevojčice sve se promijenilo. Ona je vrištala, obavljala nuždu i stiskala svojim prstićima poput klješta moje prste moleći me da ju držim svake sekunde. I što je ona glasnije plakala, to je moj glas postajao glasniji. “Molim te, isprazni perilicu posuđa!” “Molim te, miješaj umak od sira!” “Molim te, pripremi umak od sira!” “Molim te, nemoj da moram moliti!” 

U ranim danima roditeljstva pretvorila sam se u pasivno-agresivno stvorenje ljutito ignorirajući kule od posuđa u sudoperu, kao i gomilu rublja na podu kupaonice tretirajući supruga sve dužim periodima tišine dok su dani u kojima je on eskivirao samostalno išta pospremiti prolazili, a beba stvarala sve veću količinu prljavog veša i suđa. Kada bi me pitao što nije u redu, jednostavno bih odgovorila kako nije ništa ili kako ne želim o tome razgovarati.

Što sam pritom mislila: “Ništa nije u redu. Zar ne vidiš samostalno kako trebam tvoju pomoć?”

Ipak, ono što je on čuo bilo je zatvaranje vrata i moje odbijanje da ga pustim unutra. Nije mi mogao čitati misli, kao niti da želim da isprazni perilicu posuđa ili mašinu veša. Pokušao je popraviti stvari neuredno, ali dobronamjerno: donosio bi iz trgovine moje omiljene slatkiše da me razveseli, nazvao bi prije polaska doma da me pita jesam li raspoložena za pizzu za večeru i  time bi odmrznu moju ljutnju oko nagomilanih kućanskih poslova te bih ja samostalno se pobrinula za posuđe, rublje, prašinu i usisavanje. A kada bi se kuća ponovno počela izgledati neuredno, ciklus bi se ponavljao. Razgovarali smo o tome. Ja bih vrištala. Posjetili smo čak i bračnog savjetnika.

Kroz raspravu saznala sam da je želio da artikuliram svoje misli. Rasprava (ne svađa) bila je produktivna za nas jer smo napokon komunicirali koristeći riječi. Što sam više naučila izražavati svoje potrebe, to je on više počeo ispunjavati ih. Nakon 18 godina braka, naš brak i dalje nije savršen, ali se volimo i učimo zajedno. 

Ja sam primarni hranitelj naše obitelji s plaćom koja je nadmašila primanja mog supruga u svim, osim u dvije godine našeg osamnaestogodišnjeg braka – i to godinama nakon rođenja naše kćeri. I da se razumijemo, samostalno i dalje obavljam kućanske poslove, ali kada radim svoj drugi posao (a ponekad i treći) – on radi još više. On je majstor mirisnih kruščića vikendom te kuhar domaćih umaka tijekom tjedna, on je onaj koji se kasnije vraća kući tijekom dana nakon “izleta” u dućan s namirnicama, on navečer nakon radnog dana priprema zdrave obroke za našu obitelj.

I opet, ja nisam ništa više sretna od onih stotina tisuća muškaraca čije se žene vraćaju kući nakon dugih radnih dana kako bi odmah s ulaza u kuću zavrnule svoje rukave i okrenule se kućanskim poslovima – što se dan danas i dalje očekuje od njihova spola. Nisam sretna. Ja sam jednaka.

Za našu kćerku, koja odrasta u kući gdje majka radi tri posla odjednom, a otac jedan, to je norma. Mama može provesti večer u uredu uređujući fotografije s nedavnog obiteljskog snimanja portreta s obzirom na to kako je je jedan od tri poslova koje radim onaj fotografski, dok tata briše blagovaonicu pripremajući paralelno lazanje za večeru. Mama se može odmoriti na kauču u nedjeljno popodne s knjigom u ruci iscrpljenja nakon pet, dugih, radnih dana te subotnjeg snimanja vjenčanja, dok tata uređuje vrt. Ona vidi roditelje koji su shvatili pravičan ritam raspodjele obveza. To je divno, ali nije sreća.

Sreća je pronaći djetelinu s četiri lista, osvojiti glavni zgoditak na lotu. Sreća je proći raskrižje sekundu prije nego što se upali crveno. Reći da sam sretnica jer moj suprug od 40-i nešto godina samostalno spremi večeru, stavi vlastiti ručnik u košaru za prljavo rublje ili nazove da pita treba li pokupiti našu kćer s nogometnog treninga kada ranije odlazi s posla znak je da je odrasla osoba koja je svjesna činjenice kako je osvojio bonus nagradu u životu. Nema nikakve sreće u otvaranju kutije žitarica ujutro i pronalaženju corn flakesa unutra. Problem je otvoriti kutiju, a unutra ne pronaći ništa.

Prevela i prilagodila: Martina Raos