Ne postoji puno stvari oko kojih se Vatikan i Muslimansko bratstvo slažu, ali jedna od njih jest da drže žene na ‘njihovom mjestu’.
Pod izlikom kulture, religije i tradicije, pokušali su spriječiti konsenzus oko jednostavnog dogovora o zaštiti žena od zlostavljanja. Apeli usmjereni prema kulturi ili religiji ne samo da zvuče prazno – oni su i bezobzirni, okrutni i pokazuju u kojoj mjeri naš svijet ostaje mizogin.
UN-ova Komisija o statusu žena (CSW) dovela je stotine internacionalnih vođa u New York kako bi raspravljali o strategijama za zaustavljanje nasilja nad ženama. Dvotjedna debata zaključena je principima koje su prihvatili svi prisutni, za razliku od prošle godine kada su ista nastojanja propala.
Principi koje je prvotno predložila Michelle Bachelet, koja se nalazi na čelu UN-ove Komisije o statusu žena, nisu bili pretjerano radikalni. Njima je konstatirano da vlade imaju obvezu osigurati da su žene u njihovim zemljama zaštićene, da svaka žena u bilo kojem dijelu svijeta ima pravo odluke o vlastitom tijelu te da religija, običaji ili tradicija nisu opravdane izlike za neispunjavanje propisanih obveza.
Drugim riječima: žene su ljudi, a svaka vlada mora poduzeti odgovorne korake kako bi osigurala da nasilje nad ženama, silovanje i zlostavljanja ne prođu nekažnjeno.
Međutim, mnogi uobičajeni (a i neki novi) protivnici/ce nisu pristali na ‘žene su ljudi, a ne vreće za udaranje’ način postupanja prema ženama. Vatikan, Iran i Rusija nastojali su preokrenuti kontekst kako bi spriječili da vlada koristi ‘to je naš običaj/religija/tradicija’ izgovor.
Zbunjuje me zašto bi Vatikan, Rusija i Iran htjeli javno poistovjetiti silovanje i zlostavljanje žena sa svojom vlastitom tradicijom i religijskim uvjerenjima, premda pretpostavljam da bi se svašta moglo reći za stavljanje iskrenosti ispred osnovnih ljudskih prava.
Činjenica je da sustavno zlostavljanje žena učvršćuje monopol muškaraca nad političkom, ekonomskom i društvenom moći. Kada žena živi u strahu od nasilja, kada žena živi sa stvarnim nasiljem, to učvršćuje sustav u kojem je žena vezana uz obitelj i time nije konkurencija muškarcu u plaćenom radu ili društvenom kapitalu. Žene su jednako pametne, sposobne i radišne kao i muškarci, zbog čega nastojanje da žene ostanu nemoćne i ranjive zahtijeva znatnu količinu prisile i nasilja.
Nije stvar u tome da mizogine vlade i organizacije podupiru nasilje nad ženama, iako neke od njih i to čine. Stvar je u tome što one izravno profitiraju od seksističkog sistema kojeg nasilje nad ženama omogućava.
Dok Sveta Stolica, Iran i Rusija brane bogomdano pravo muževa da siluju svoje žene, svake godine sve više žena u dobi između 15. i 44. godine umire od posljedica nasilja. Štoviše, prema izvještaju Svjetske banke, koji se pročitao i u UN-u, veći broj žena umre od nasilne smrti nego od malarije, side i raka zajedno. Srećom, nakon internacionalnog pritiska žena diljem svijeta, konačni dokument potpisan 15. ožujka uključuje osnovne principe koji štite prava žena. Unatoč tome, ne bi trebala biti potrebna svjetska ozlojeđenost kako bi se prisililo brojne zemlje da poduzmu potrebne korake kako bi okončale nasilje.
Nisu samo Vatikan, Iran i Rusija protivnici jednakosti spolova i nenasilja nad ženama. Slaganje i potpora su pronađeni i u egipatskom Muslimanskom bratstvu, koje je kao odgovor na nastojanja Komisije o statusu žena, izjavilo: “Ova deklaracija će, ukoliko bude ratificirana, dovesti do potpune dezintegracije društva”.
Zašto? Zato što, prema Bratstvu, predložene mjere omogućavaju ženama osnovna seksualna prava i autonomiju tijela – daju suprugama pravo da prijave silovanje u obitelji i zahtijevaju od pravnih službi da ‘tretiraju silovanje od strane muža isto kao silovanje ili seksualno zlostavljanje od strane stranca’, zahtijevaju jednaka nasljedna prava za muškarce i žene, zamjenjuju ‘skrbništvo s partnerstvom, te traže podjelu uloga unutar obitelji po pitanju trošenja, brige o djeci i kućanskih poslova’, prepoznaju prava marginaliziranih skupina poput lezbijki, transseksualnih žena i prostitutki te uklanjaju ‘potrebu za pristankom muža u pitanjima poput putovanja, zaposlenja ili uporabe kontracepcije’.
Žene u Egiptu, Americi i diljem svijeta trude se osigurati svoja vlastita prava i reći da su i one ljudska bića, no muško vodstvo ih ponovno potkopava u njihovim nastojanjima. To nije ‘religijski’ problem” ili ‘kulturni’ problem, iako su kultura i religija su već uobičajeno pozvane opravdavati mržnju prema ženama koje ujedinjuju različite religijske sisteme. To je problem mizoginije.
Podijeljenost oko ženskih prava fundamentalno se svodi na pitanje mislite li da su žene kao ljudska bića jednake muškarcima ili da smo potkategorija ljudskog bića, stvorene da služimo potrebama i željama muškaraca, nedostojne zaštite od najgorih ljudskih nagona.
Otprilike 603 milijuna žena živi u zemljama gdje je obiteljsko nasilje i dalje legalno. Tri milijuna žena i djevojčica je podvrgnuto genitalnom obrezivanju svake godine, a od toga 10 posto njih umire od posljedica obrezivanja. Gotovo 40 milijuna djevojčica je udano u dječjoj dobi svake godine.
Nadam se da je dogovor potpisan na UN-ovoj Komisiji prvi korak u zaustavljanju barem dijela tog sveprožimajućeg nasilja. Ali ako postoji pouka u pregovaranjima oko potpisivanja tog dogovora, onda se ona odnosi na vlade i grupe iz raznih dijelova svijeta koje i dalje imaju značajan interes u zadržavanju rodne neravnopravnosti. Voljne su tolerirati nasilje, čak mu dati i poticaj, kada shvate da je ono potrebno za održavanje društvene dominacije muškaraca.
Kultura, religija i tradicija su vrlo važne milijunima ljudi. Ali niti jedna od tih stvari nije nepromjenjiva: mi smo te koje odlučuju kako naša kultura izgleda, kakva je naša tradicija i u što vjerujemo. Mnogi naši muški vođe očigledno žele mizoginiju i nasilje utemeljeno na spolu koje karakterizira njihov ideal kulture i vjerskih uvjerenja.
Nasreću, ti muškarci nemaju monopol nad istinom ili budućnosti, a i postoje milijuni muškaraca i žena koji imaju puno drugačije viđenje svijeta. Za nas, Komisija o statusu žena označava slatko-gorku pobjedu. Dobili smo ovu bitku. Ali znamo da ipak postoje velike i različite skupine ljudi koje ne smatraju da imamo osnovna ljudska prava – i koji jedva čekaju na iduću priliku da nas obore na tlo.
Prevela i prilagodila Tea Stipan
