Šestero članova i članica hrvatske akademske i znanstvene zajednice spalilo je danas ispred zgrade MZOS-a na zagrebačkim Sveticama svoje znanstvene radove u znak prosvjeda protiv, kako kažu, velikog zla koje je dana stupilo na snagu – Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena znanja.
“Odredbama tog pravilnika većini je znanstvenika i znanstvenica u Hrvatskoj preporučeno da je većina onoga što su do sada radili krivo, da većinu onog što smo radili možemo baciti u smeće. Tekstovi i istraživanja u koje smo mi uložili svoje vrijeme, znanje i talent, a Republika Hrvatska negdje između 56.000 i 560.000 kuna poreznih obveznika i obveznica po znanstvenom radu – sve je to iznenada, u veljači 2013. postalo nedovoljno vrijedno da bi se ocjenjivalo pri našem napredovanju u znanstvenim zvanjima”, poručili su.
Traže da se smjesta obustavi promjena pravilnika i da Nacionalno vijeće za znanost RH, koje je pravilnik i donijelo, za svoje ‘štetne, pogrešne i nekompetentne postupke odgovara svome osnivaču, Saboru RH’.
Nekoliko desetaka tisuća Španjolaca i Španjolki demonstriralo je u nedjelju širom zemlje zbog velike nezaposlenosti koja je, kako tvrde, rezultat vladine nesposobnosti da vodi gospodarstvo.
Prosvjede u Madridu i 60 drugih gradova organiziralo je više od 150 organizacija, među kojima su bili i sindikati iz sektora građevinarstva, automobilske industrije, kao i policijskih i zdravstvenih službi, piše AP.
Mnogi prosvjednici i prosvjednice istaknuli su poruke protiv premijera Marijana Rahoja i vladajuće Narodne partije za koju su vezane mnoge istrage zbog korupcije. Prema navodima policije, u Barceloni se okupilo oko 20.000 prosvjednika i prosvjednica, ali vlasti nisu iznijele podatak za veliki skup u prijestolnici Madridu.
Nezaposlenost u Španjolskoj dostigla je 26 posto, a gospodarstvo nikako ne nalazi izlaz iz recesije. Budući da je Španjolska zemlja broj jedan po broju mladih nezaposlenih osoba, brojni mladi i obrazovani su otišli trbuhom za kruhom van granica svoje domovine.
Predstavnik Generalnog radničkog sindikata Kandido Mendes rekao je da je jasno da je narod odbacio vladine oštre mere štednje za koje tvrdi da mnoge guraju prema siromaštvu, kao i da su takve mjere ‘mnogo toga, ali sigurno ne demokracija’.
Jednom davno u Lijepoj našoj su živjeli ljudi koji su imali 25 godina, završeni fakultet, posao, pa čak i svoju obitelj. Tim ljudima većinom je sve išlo ‘po redu’ kako i treba po nekim nepisanim pravilima tadašnjeg društva. Fakultet se shvaćao kao luksuz, a ako si imala diplomu, vjerojatno si imala i siguran posao nakon nje. Ti ljudi odgojili su svoju djecu, koja danas imaju 25 godina. Također imaju završeni fakultet ili su pri kraju školovanja, ali tu sve staje. Skoro pa se jedva bore sami sa sobom, a kamo li još s društvom i životom koji ih čeka.
Ljudi od 25 godina danas uglavnom rade i imaju diplomu. Stalan posao im se čini kao bajka o kojoj su nam pričali djedovi i bake, kao mit, a vlastita obitelj je nešto što se dogodi rijetkima, i to ako se ‘zalomi slučajno’. Tako barem funkcioniraju ‘moji ljudi’ od 25 godina, uključujući i mene. Sve mi iza sebe imamo pokoju propalu vezu, zbog koje bi najradije napisale knjigu. Sve radimo već par godina i uglavnom smo počele raditi još tijekom fakulteta. Isti smo završile jer nam se više nije dalo imati tri života odjednom, proslavile smo diplomu i sutra dan smo se vratile na posao. I nakon tri mjeseca od dotične diplome shvatile smo da više ne studiramo i da više nemamo ispriku da nešto moramo ili ne moramo. Sada moramo ‘samo’ raditi, a sve ostalo kako dođe.
Ipak, u ovih par godina koliko živimo u hrvatskoj metropoli smo naučile same prati veš, ponešto i skuhati, plaćati račune svojim novcem, a znamo se i dobro zabaviti, ma da situacija nije uvijek sjajna. Jednom mjesečno sjednemo u stanu kojeg unajmljujemo, zbrajamo račune, znojimo se nad digitronom i razmišljamo što bi se moglo odgoditi za sljedeći mjesec. Ipak, sada same radimo. Naučile smo da nam ni mama ni tata nisu krivi ili pak odgovorni za naše postupke i da same snosimo posljedice za sve što napravimo, pa kakve god one bile. Nerviraju nas dečki, nerviraju nas cure, jer smo mislile da bi do 25. već trebale imati stabilnu vezu koja će i potrajati duže od godine dana. Barem su nam tako u djetinjstvu pripovijedali.
A jesu li ti moji ljudi sretni? Jesu, ali ne potpuno. Frustrira ih to što imaju ‘već’ 25 godina i imaju ‘samo’ završeni fakultet. O vezama bi i dalje pisali knjige, a neke je čak i strah ulaziti u nova poznanstva, jer su se opekli puno puta prije. Rekli bi nam naši stariji i iskusniji da se sve to treba proći jer da je takav život. Ipak, s tim se nikada nećemo pomiriti. Ne mora baš sve u životu bit ‘eto tako, jer mora’ i uvijek ćemo se znati iskoprcati iz svojih problema. Barem smo to do sada tako radili. Izaći ćemo vani usred tjedna i dobro se zabaviti, provjeriti sve što smo propustili u Zagrebu te ćemo na pola dana barem zaboraviti sve “stvarne” probleme za koje smo prije pet godina mislili da ćemo ih imati za deset. A što se nepisanih pravila od prije 25 godina tiče, možda se sve pomaklo naprijed za pet godina. Možda ćemo za pet godina imati te ozbiljne veze, ozbiljan posao i započeti svoju obitelj. Jesu li se ta vremena zaista samo promijenila, ili su se sasvim izbrisala pa sami stvaramo svoja pravila? Vidjet ćemo vjerojatno za pet godina.
Po prvi ut u 61 godinu njenog vladanja, britanska kraljica Elizabeta II. potpisat će dokument u kojemu će osuditi homofobiju.
Naime, u prvom javnom pojavljivanju nakon izlaska iz bolnice u kojemu se liječila od gastroentritisa, kraljica će putem live streama dati podršku LGBT pravima, prenosi Queer.hr. Radi se o potpisivanju dokumenta koji se bavi ljudskim pravima na području zemalja Commonwealtha.
To je naročito značajno uzevši u obzir da osim pet država u kojima se istospolna partnerstva prepoznaju (Velika Britanija, Australija, Kanada, Novi Zeland i Južnoafrička republika), Commonwealth uključuje države drastično homofobne politike.
Istospolni odnosi su ilegalni u 41 od 54 država Commonwealtha, a kazne uključuju čak i smrtnu kaznu u dijelovima Nigerije i Pakistana, 25 godina zatvorske kazne u Trinidadu i Tobagu, 20 godina i bičevanje u Maleziji i doživotnu zatvorsku kaznu u Sierra Leonu, Tanzaniji, Ugandi, Bangladeshu i Gvajani.
Prijelomna rečenica iz dokumenta navodi da se protivi svim oblicima diskriminacije – bilo da je njena osnova u rodu, rasi, političkom uvjerenju ili drugim osnovama. Neki mediji navode kako je izbjegnuta izravna referenca na LGBT prava zbog ovih država koje kriminaliziraju istospolne odnose, međutim jasno je da se ‘druge osnove’ odnose upravo na homofobiju.
Kako navode izvori iz diplomatskih krugova, ova se izjava ne smije podcijeniti. Nijedan ovoliko progresivan dokument nije potvrđen od strane UN-a. I posve je neuobičajeno da kraljica potpisuje dokumente javno, još k tomu i pred kamerama.
S time što se naglašava da to nije njen osoban stav – kraljica ne iznosi osobne stavove o ovakvim temama, nego je njena pozicija apolitična.
Prije ovog javnog isupa, kraljica je razgovarala s generalnim sekretarom Commonwealtha, Kamaleshom Sharmom, koji je potaknuo inicijativu. Prošli je mjesec izjavio kakko se suprotstavljaju diskriminaciji i stigmatizaciji po bilo kojoj osnovi.
LGBT aktivisti i aktivistkinje već godinama izražavaju kritiku zbog toga što kraljica nikada nije javno izrazila podršku LGBT pravima. Ben Summerskill iz organizacije Stonewall ovo naziva povijesnim iskorakom.
Osmi mart je i ove godine obilježen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u organizaciji Kluba studenata Filozofskog fakulteta (KSFF). Održan je cjelodnevni program koji je uključivao projekcije feminističkih filmova: “Od 3 do 22” i “Made in Dagenham”, predavanje etnologinje Marijane Hameršak “Etnološka istraživanja 8. marta” i Marija Kikaša “Povijest i značaj AFŽ-a” nakon kojih je slijedio kružok sa studenticama socijalnog rada. U 17 sati započela je Tribina u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) i Centra za ženske studijeOsmi mart i važnost feminističke borbe za socio-ekonomsku jednakost danas nakon čega je slijedio (neizostavni) tulum u prostorijama KSFF-a.
Na tribini održanoj u prepunoj dvorani IV sudjelovale su aktivistkinja Davorka Turk, savjetnica za socijalnu politiku Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Jagoda Milidrag Šmid, studentica sociologije, Dora Levačić te docentica i nositeljica Katedre za socijalnu filozofiju na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu te suradnica Mirovnih i Ženskih studija Ankica Čakardić. Na tribini je predstavljen novi, peti broj časopisa Nepokoreni grad u izdanju udruge Mladih antifašista Zagreba.
“Cilj tribine bio je ponovno aktivirati Osmi mart kao bitan datum te se kritički osvrnuti na depolitizirane i komercijalizirane prakse proslave Dana žena”, istaknula je moderatorica tribine Nikolina Rajkovićotvarajući tribinu. Dodala je također potrebu ujedinjavanja aktera i akterica iz svih sfera javnog i društvenog djelovanja.
Tribinu je otvorila Davorka Turk izlaganjem:“Dugačka historija otpora 8. marta” u kojem je iznijela temeljne pretpostavke kapitalističkog napretka kroz eksploataciju neplaćenog rada žena i devalvaciju cijene rada koja se dogodila sudjelovanjem žena na tržištu rada.
“Sve masovnije uključivanje žena u radnu snagu polovicom devetnaestog stoljeća je onda, kao i danas, devalviralo cijenu rada koji se odvijao u sve opresivnijim uvjetima i uz rastuću bijedu radničkih obitelji. Bila je to posljedica konsolidacije kapitalističkog poretka – jedinstvenog procesa društvene degradacije žena koja je bila fundamentalna za akumulaciju kapitala što je situacija koja se održala do danas. Kapitalizam je rad žena i njihovu reproduktivnu funkciju u potpunosti podredio reprodukciji radne snage što je odredilo spolnu podjelu rada i omogućilo da se nadnice i tržište upotrijebe kao sredstva za akumulaciju neplaćenog rada. Time je stvoren novi patrijarhalni poredak kojeg je obilježilo hijerarhijsko rangiranje radnih sposobnosti i poistovjećivanje žena s degradiranim shvaćanjem tjelesne sfere”, pojasnila je.
U svjetlu toga istaknula je dijelove ‘nevidljive’ ženske povijesti i povijesti ženskih pokreta otpora u svijetu i na prostorima bivše Jugoslavije. Kroz povijesni pregled istaknula je povezanost ženskog pokreta s radničkim pokretima s početka dvadesetog stoljeća kao i ambivalentan odnos socijalizma i ženskih pokreta na području Jugoslavije. Ambivalentnost proizlazi iz sinergije ovih pravaca tokom perioda antifašističke borbe i obnove zemlje koja je potom slijedila. Borba je na naše prostore donijela niz emancipiranih zakona, ali i sudjelovala u gašenju mnogih organiziranih ženskih frakcija koje su bile utopljene u raznim sindikalnim podružnicama. Gašenje Antifašističke fronte žena (AFŽ) 1953., formiranje zajedničkog tijela Saveza ženskih društava Jugoslavije te njegovog ukidanja 1961. označavaju završetak intenzivnog bavljenja rodnim i spolnim politikama sve do 1978. Kada je u Beogradu, organizirana prva feministička konferencija Drugarica Žena, Žensko pitanje – Novi pristup?.
“U tom periodu stagnacije žensko pitanje je prepušteno državi koja ponovno reducira ženu na njenu biološku pojavnost zanemarujući ženu kao aktivnu stvarateljicu društvenog i političkog sadržaja. Slični procesi trivijalizacije ženske borbe”, kazala je Turk i dodala kako se procesi trivijalizacije događaju i u svijetu pri čemu je posebno istaknula konferenciju u Mexico Cityju 1975. godine gdje je uspostavljen Dan ženskih prava i svjetskog mira pri čemu se denuncira uloga ženskih pokreta u kontekstu socijalističke ideologije. Turk je prikazala različit kontekst u kojem se odvija feminizam zapada u odnosu na feminizam socijalističkih zemalja koje se u istim povijesnim etapama susreću s bitno drugačijim problemima. Ratna zbivanja i kapitalistička transformacija društva ponovno ugrožavaju i opterećuju žene na sličan način na koji se to odvijalo sredinom devetnaestog stoljeća.
“Sve veće zapošljavanje žena doprinosi devalvaciji, odnosno pojeftinjenju vrijednosti rada. Utoliko možemo reći da smo sve danas radnice i da zbog toga ispaštamo. Zbog toga je nužno podsjetiti na ovu dugačku povijest otpora žena ovakvom (neplaćenom i eksploatatorskom te dvostruko opterećenom – op. a.) poimanju ženskoga rada, ali također pozvati na preispitivanje sve brutalnijih i podmuklijih oblika porobljavanja, omogućenih temeljnom podjelom u tijelu radne snage – podjelom muškaraca i žena”, zaključila je Turk, naglašavajući važnost očuvanja Osmog marta od povijesnog zaborava.
Nakon povijesnog i kontekstualnog smještaja ženske borbe za pravo na rad i jednakost riječ je preuzela Jagoda Milidrag Šmid u izlaganju “Decentan” zaborav 8. marta, u kojem je iznijela vrlo ljudsku i sveobuhvatnu kritiku trenutnog stanja na tržištu rada kao posljedice promjene koju donosi kapitalizam. Govoreći iz perspektive radnika i radnica te nezaposlenih, unutar nove demokracije i nove ekonomije detektirala je pojavu porobljavanja stanovništva kroz uništenje sindikalnih aktivnosti i stvaranje prekarijata (heterogene skupine ljudi s nestabilnim radnim mjestima) koje dovode do ‘soft totalitarizma’. Posebno je unutar ove heterogene skupine istaknula žene i novi prijedlog političkih struktura o zbrinjavanju ženske nezaposlenosti putem honorarnih poslova i planu po kojem će privremeno i polovično zapošljavanje ženama omogućiti usklađivanje poslovnih i kućanskih obaveza. Milidrag Šmid upozorava na kratkovidnost takve potencijalne strategije smatrajući je potpuno neadekvatnom jer se polovičnim poslovima ženama onemogućava izgradnja, profesionalni razvoj i napredak u karijeri, a smanjena radna satnica također znači smanjenje (ionako već načetog) kućnog budžeta i onemogućava zasnivanje obitelji ili kvalitetan život u starosti. Spolna podjela rada je i klasno pitanje jer uključuje odnose moći i perpetuiraju pozicije nejednakosti. Također je ukazala na paradoks razvijenih država koje unatoč visokim prihodima kontinuirano smanjuju socijalna davanja. “Trebalo bi početi inzistirati na povezanosti ženskoga rada i socijalne politike. To jedino može pomoći većem integriranju žena u svijet rada i pri tome paziti da se denunciraju one politike koje zagovaraju da je part time baš za žene i da se točno kaže što to znači”, kazala je.
Osvrćući se na sam datum Osmog marta i njegov ‘decentni’ zaborav zaključila je svoje izlaganje riječima: “Čini mi se da je došlo do kolektivnog zaborava suštinske simbolike Osmog marta, da je došlo do onoga za što je Robert Perišić krasno rekao u svojem komentaru: – ‘u ladicama zaboravljene borbe’ i da kad govorimo o tim pitanjima, ljudi moji, mi govorimo o sebi, govorimo o vlastitom samopoštovanju, govorimo o vlastitom dignitetu i imamo pravo da se borimo za poštovanje i dignitet nas samih, onih oko nas i onih koji će doći iza nas. Ako pristanemo na ovaj realitet koji nam se nudi, mi odustajemo od kulture otpora nepravdi i ljudskoj potlačenosti, a to je naša ljudska dužnost”.
Milidrag Šmid je navela nedavno istraživanje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o zastupljenosti spolova na rukovodećim upravljačkim pozicijama ističući uz objavljene rezultate manjak statističkih podataka o ljudima (posebno ženama) koji trenutno ne sudjeluju na tržištu rada kao i nesuvislom prikupljanju statističkih podataka općenito, od strane državnih tijela. Istinitost ove tvrdnje podupire i istraživački rad Dore Levačić“Otkud rodne razlike u plaćama?” . Na temelju postojećih službenih statističkih podataka (koji su, istaknula je, izuzetno manjkavi) te na temelju vlastitih Levačić je prikazala distribuciju žena u pojedinim proizvodnim i uslužnim sektorima kao i rodni jaz u plaćama unutar njih. Analiza je pokazala koncentraciju žena u pet proizvodnih sektora: trgovina, obrazovanje, prerađivačka industrija, zdravstvena zaštita i skrb te javna uprava. Upravo je u tim sektorima detektirala i višu razinu rodnog jaza u plaćama od prosječnog. Ovakvi statistički podaci upućuju da u sektorima visoke koncentracije žena i povećanog rodnog jaza žene zauzimaju hijerarhijski niže pozicije. Prevladavajuća doktrina neoklasične ekonomske teorije ovaj fenomen tumači putem dekompozicijske analize rodnog jaza i teorije ljudskog kapitala. Komparirajući ovakvo objašnjenje s kontekstualno širom marksističkom teorijom (koja između ostalog uzima u obzir i komponentu neplaćenog ženskoga rada odnosno društvenu reprodukciju) autorica ukazuje na kratkovidnost i manjkavost ovog, u javnosti i ekonomiji, opće prihvaćenog modela.
“Svaka od kapitalističkih (razvojnih op. a) faza posjeduje svoju logiku i oblikuje tržište rada” istaknula je autorica detektirajući Hrvatsku unutar faze deindustrijalizacije i smanjivanja radničkih prava te utjecaja neoklasične ekonomske politike na promjenu zakona o radu. Zbog manjkavih i nepotpunih podataka tek treba provesti detaljne analize tranzicijske hrvatske unutar ovih globalnih ekonomskih procesa, ali nikako na način na koji je to do sada provedeno, istaknula je u zaključku. Istraživanje Dore Levačić objavljeno je u novom broju Nepokorenog grada.
Izlaganje Ankice Čakardić“Društvena reprodukcija i feminizacija rada” tematski je zaokružilo tribinu. U uvodnim je napomenama predložila kritičke smjernice kao doprinos ozbiljnim raspravama o radu i položaju žena unutar radnih struktura te istaknula određene metodološko teorijske postavke i okvire bitne za shvaćanje veze patrijarhata i kapitalizma. Naglasila je potrebu da sve bitne javne instance vjerodostojnije, odgovornije i kritičnije pristupe pisanju o feminističkoj perspektivi, kako po pitanju rada tako i o drugim temama. Ponovila je već spomenuti problem istraživanja utjecaja krize na žene zbog izostanka podataka o neplaćenom segmentu ženskoga rada te nadodala da kriza nije heterogena pojava s obzirom na geopolitičke procese stoga ne treba očekivati univerzalni odgovor na ovaj skup problema. Istaknula je da veza klase i spola u kontekstu ulaska žena u svijet plaćenog rada rezultira dvostrukom opterećenošću žene te da je na prostorima Istočne Europe moguće pratiti ponavljanje situacije koja se događala sedamdesetih godina u Zapadnoj Europi.
“Politike štednje iz feminističke perspektive znače nekoliko stvari: rušenje materijalnih prava koje su žene stekle izlaskom na tržište rada, krizu društvene reprodukcije, krizu reprodukcije društvenih klasa, financijsko opterećivanje kućanstava, fetiš – individualizme i koncept poduzetničkog duha, koji se uvodi u svim oblicima javnoga sektora, promjenu intimne razine odnosa između bračnih odnosno nebračnih partnera i seksualnosti koji svi bitno bitni i zajednički uvjetuju osnaživanje postojećih proizvodnih odnosa. Budući da su žene mahom zaposlene u javnom sektoru mjere štednje su prioritetno feminističko pitanje”, zaključila je.
Iva Ivšić iz udruge Mladih antifašista Zagreba predstavila je novi broj časopisa Nepokoreni grad koji u petom broju (dostupnom u papirnatom i elektronskom obliku) tematizira različite aspekte ženskih borbi, a u kojem se također nalazi tekst dviju izlagačica Dore Levačić “Otkud rodne razlike u plaćama” i tekst Ankice Čakardić “Feministička kritika mjera štednje”. Najavila je i temu novog broja – fronta; u kojem će se obuhvatiti povijesno poimanje fronte, strategije i političke projekcije fronte danas. Udruga poziva sve zainteresirane na kontakt i suradnju oko časopisa.
Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) poziva na radionicu “Kako organizirati solidarnost: kampanja Kamensko” koja će se održati u srijedu, 13. ožujka, u 18 sati u Radničkom domu u Zagrebu (Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, dvorana na 5. katu).
Radionica će se baviti organizacijskom analizom jedne od vidljivijih kampanja u kojoj su udruge civilnog društva, studenti i građani na konkretan način podržali radnike, a na temelju ovog iskustva raspravit će se i o mogućnosti zajedničkog djelovanja u sličnim situacijama.
Uvodna izlaganja: Danica Radošević (bivša radnica Kamenskog), Jelena Miloš (BRID), Sandra Benčić (Centar za mirovne studije), Teodor Celakoski (Pravo na grad)
Kako organizirati solidarnost prva je u nizu radionica koje BRID organizira u suradnji s fondacijom Rosa Luxemburg Stiftung – Southeast Europe posvećenih organizacijskom, pravnom, ekonomskom i medijskom aspektu radničkih borbi na temelju konkretnih situacija iz prakse. Sljedeća radionica održat će se 10. travnja na temu organizacije štrajka sindikata Akademska solidarnost i štrajka solidarnosti pulskih poduzeća Pulapromet i JVP Pula s kolegama iz komunalnog poduzeća Herculanea.
Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju nastala je u ožujku 2012. godine, a bavi se problematikom radničkih prava i aktivne solidarnosti, uvođenjem demokratskih procesa u ekonomsku sferu te s time povezanim organizacijskim pitanjima. Organizacija također radi na uspostavljanju širih platformi temeljenih na solidarnosti, uključujući suradnju sa sindikatima, nevladinim organizacijama, grass-root pokretima i ostalim zainteresiranima za radnička pitanja.
