One su pionirke znanosti koje je povijest ‘zaboravila’ spomenuti

Povodom Mjeseca ženske povijesti, Vox feminae donosi biografije šeste znanstvenica odabranih iz arhiva Smithsonian instituta ‘Žene u znanosti‘. Ova online baza podataka sadrži informacije o znanstvenicama i inženjerkama iz cijelog svijeta, od kojih su većina pionirke u svojim poljima ili prve žene koje su dobile diplome u određenoj disciplini.

Biokemičarka Florence Barbara Seibert (1897-1991) razvila je kožni test za tuberkulozu. Radila je kao kemičarka tijekom Prvog svjetskog rata, a zatim je otišla na Sveučilište Yale, gdje je doktorirala i bila zaslužna za važna otkrića o sposobnosti neke bakterije da preživi tehniku destilacije i kontaminira intravenozne injekcije. Tijekom 1930-ih godina, na Sveučilištu u Pennsylvaniji je razvila reakcijski kožni test na tuberkulozu, koji je postao svjetski standard do 1941 godine. U 1942. godini, dobila je Zlatnu medalju Američkog kemijskog društva Francis P. Garvan za razvoj čistog tuberkulina, koji je omogućio pouzdani kožni test mogućim.

{slika}

Godine 1963., Chien-shiung Wu (1912-1997), profesorica fizike na Sveučilištu Columbia, već je smatrana jednom od vodećih svjetskih eksperimentalnih fizičara.

Tijekom eksperimenata na Sveučilištu Columbia, Chien-shiung Wu, je potvrdila teoriju očuvanja struje vektora. Njezin tim eksperimentima je potvrdio teoriju sub-atomskog ponašanja poznatijeg kao “slaba interakcija.”

Joyce Jacobson Kaufman (rođ. 1929.) je američka kemičarka obrazovana na Sveučilištu Johns Hopkins. Godine 1972. Kaufman je predstavila koncept konformacijske topologije i primijenila ga na biomedicinske molekule. Kaufman je također 1980. objavila rad u kojem je opisana nova teorijska metoda za kodiranje i preuzimanje određenog kancerogenog ugljikovodika. {slika}

Njezino istraživanje je dovelo do revolucionarnog rada u farmakologiji, dizajnu lijekova, kvantne kemije i fizikalnim energetskim spojevima, kao što su eksploziv i raketno gorivo. Ona je također autorica strategija za računalna predviđanja toksikoloških reakcija i reakcija lijekova.

{slika}

Dr. Gerty Theresa Radnitz Cori je prva Amerikanka koja je primila Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju 1947. sa suprugom dr. Carl F. Corijem, i dr. B.A. Houssay Argentineom. Oni su nagrađeni za otkriće mehanizma pomoću kojih se glikogen, derivat glukoze, razgrađuje u mišićnom tkivu u mliječnu kiselinu, a potom ponovno sintetizira u tijelu i pohranjuje kao izvor energije (poznat kao Cori ciklus).

Do 1920-ih, Eloise Gerry (1885-1970) je smatrana jednom od najistaknutijih istražiteljica u drvnoj tehnologiji u Americi i jedna od rijetkih žena znanstvenica specijaliziranih za istraživanja sječe drva, njegovog korištenja i procesa terpentina.

{slika}

Nakon stjecanja doktorata na Sveučilištu Wisconsin, provela je 44 godina na američkom Forest Service-u u odjelu Forest Products Research Laboratory u Madisonu. Gerry se smatra prvom znanstvenicom na spomenutom Forest Service-u.

Maria Goeppert-Mayer (1906-1972) je američka fizičarka porijeklom iz Njemačke, čiji teorijski radovi objašnjavaju zašto određeni brojevi čestica u atomskoj jezgri rezultiraju osobito stabilnom konfiguracijom.

{slika}

Ona je pretpostavljala da je jezgra niz zatvorenih omotača, a parovi neutrona i protona imaju tendenciju uparivanja u ono što se zove spin orbit spojevi. Mayer je dobila Nobelovu nagradu za fiziku za razvoj modela atomske jezgre.

Pet najčešćih isprika za ulično uznemiravanje

Zamislite prekrasan, sunčan Dan očeva u Washington DC-ju. Milijuni cvjetova u cvatu nižu se uz nogostup kojim hodam prema prijateljičinoj kući na roštilj razgovarajući pri tom sa svojim tatom na telefon. No, prije negoli sam uspjela reći ‘Sretan Dan očeva’ čujem: “Tako si seksi. Mogu li te povesti?”

Dva su muškarca u automobilu usporila vozeći paralelno uz mene. Rekla sam im ne. Rekla sam im da me ostave na miru. Kada sam naposljetku izgubila živce i opsovala ih, pune dvije minute sam bila izložena vikanju i verbalnom zlostavljanju od strane ovih muškaraca. Ja sam jebena kučka, ja sam jedna ružna pička, i sve što sam mogla napraviti je hodati što brže i nadati se da će netko od mnogih ljudi koji su ovo promatrali sa svojih trijemova učiniti nešto i intervenirati.

Ali nisu.

Konačno, automobil odlazi. Iznenađuje me očev glas kojeg čujem u svom uhu. Sasvim sam zaboravila na mobitel kojeg držim u ruci. Nisam sigurna što odgovoriti na njegovo pitanje ‘Jesi dobro?’

Svakog dana online forumi kao što su Hollaback http://www.ihollaback.org/  i Stop Street Harassment http://www.stopstreetharassment.org/blog/ te blog moje organizacije Collective Action for Safe Spaces http://www.collectiveactiondc.org/ objavljuju ovakve ili još gore priče. Pogledajte neke od priča pa ćete vidjeti da ljudi koji su iskusili uznemiravanje nisu okej.

Oni su ljuti, poniženi i uplašeni.

Ljuti, jer ako ste žena imate 99 posto šanse da Vas seksualno zlostavljaju u javnosti. U stvari, postoji 20 posto vjerojatnosti da se s uznemiravanjem suočavate od svoje 12. godine. Ako ste gej, transrodni ili biseksualni vjerojatnost je od 90 posto da vas verbalno maltretiraju na poslu ili u školi. Mnogi kažu da svakodnevno doživljavaju uznemiravanje.

Zamislite kako bi bilo svakodnevno osjećati da je vaše tijelo ili rodno opredjeljenje javno vlasništvo koje svatko može komentirati, dodirnuti ili napasti ako mu/joj tako dođe.

Poniženi, jer kod uznemiravanja se ne radi o seksualnoj privlačnosti. To je podsjetnik zlostavljača onoj koju zlostavlja da zlostavljač ima moć, moć da povrijedi i osramoti. Za mnoge žene to znači podsjetnik da žive u društvu koje ih vrednuje tek nešto više od ukupnog zbroja njihovih dijelova tijela.

Uplašeni, jer svako uznemiravanje sadrži prijetnju nasiljem. Ova prijetnja može biti otvorena ili indirektna: Što ako ne reagiram na način na koji zlostavljač očekuje? Hoće li me slijediti? Hoće li me ugurati u njegov automobil? Što ako ga sretnem po mraku, ili ako sam sama, ili ako je s prijateljem?

I iako ljudi svugdje pričaju protiv uznemiravanja mnogi od njih, jednako tako, brane ili odbacuju ove situacije.

Pet je isprika javnog seksualnog uznemiravanja koje se najčešće brane, a to su:

 1. “Uznemiravanje je jadno, ali potpuno normalno. Nauči se nositi s tim.”

Nema sumnje da je ulično uznemiravanje u našoj kulturi normalizirano. Samo gledaj televiziju, slušaj glazbu ili obrati pažnju na reklame i vidjet ćeš da se ono ne doživljava ozbiljno. Čak i ljudi koji su često uznemiravani nisu imuni na ovu normalizaciju, a mnogi se nose s uznemiravanjem tako da se jako trude ignorirati isto.{slika}

S druge strane, heteroseksualni, cisrodni muškarci ne moraju biti svjesni problema jer, osim ako ne maltretiraju druge, oni sami rijetko dožive uznemiravanje.

No, bez obzira osjećaš li ili ne negativne posljedice uznemiravanja, možeš li zaista tolerirati svijet u kojemu je sasvim “normalno” da se tvoje prijateljice i queerovci, članice obitelji i susjede stalno osjećaju manje sigurnima u javnosti od muškaraca.

Žene navode da izbjegavaju kontakt očima i da u javnosti ne hodaju same, ili da mijenjaju svoju odjeću ili rute ne bi li tako izbjegle zlostavljanje. Ovo se možda ne čini kao velika stvar dok ne shvatite da za mnoge ni ovakva dnevna rutina nije uvijek garancija da će biti sigurni.

 2. “Opusti se. To je kompliment!”

Pošteno bi bilo za pretpostaviti da ako žene već idu u takve krajnosti ne bi li izbjegle ulično uznemiravanje onda one to vjerojatno ne doživljavaju kao kompliment.

Neželjena pozornost zbog izgleda ili tijela kod ljudi će, vjerojatno, daleko više izazvati osjećaj nelagode negoli laskanja, pogotovo ako je društvo sklono cijeniti njihov izgled više od bilo kojih drugih kvaliteta. Isto tako, premda postoji sivih zona u kojoj se pojedini neželjeni komentari mogu interpretirati kao pristojni i laskavi, ipak ni to nije opravdanje.

Ženama se u javnosti često komentiraju njihova tijela ili im se prijeti, tako da neke možda to ne žele čuti pa čak ni ako je rečeno u dobroj namjeri.

Važnije je usredotočiti se na to kako se odnositi s poštovanjem prema svima, a ne da se žene smatra odgovornima jesu li one baš svaki put točno protumačile je li ih to netko komplimentira ili uznemirava.

 

3. “To je samo bezopasna zabava. Dečki su dečki!”

Mi već znamo da za one koje se uznemirava takvo iskustvo sigurno nije zabavno. Ovaj argument podrazumijeva da su muškarci i dječaci skoro kao životinje koje nemaju kontrolu nad svojim nagonima kao ni sposobnosti da se zaustave da druge ne povrijede.

Iskreno, ako sebe smatraš muškarcem onda bi te ovo trebalo vrijeđati.

 

4. “Što je s flertovanjem? Što ako sutra susretnem ONU PRAVU na autobusnom stajalištu? Je li ti to meni kažeš da joj ne smijem reći ‘zdravo’?!”

Još uvijek ima ljudi koji vjeruju da je feminizam zavjera koja će unijeti razdor u nastavak ljudske vrste.

Kunem se da nije!

Mnoge feministice i feministi vole flertovanje i često flertuju, ali za to treba dvoje.

Zastrašujuće je da onaj koji flertuje ne želi pustiti na miru objekt svoje pažnje čak i kada ona jasno kaže da nije zainteresirana.

Zapamtite da osoba koja je često uznemiravana može biti na oprezu čim izađe iz kuće i da je na onome koji flertuje da onu kojoj se obratio poštuje te da zna kada odustati. On može biti razočaran stoga što su njegove dobre namjere izložene takvoj vrsti poruge, ali treba i razumjeti da pozitivna reakcija nije nešto što bi trebao jedino i s pravom očekivati.

 

5. “Uznemiravanje je povezano s tim gdje se nalaziš, kako izgledaš, što nosiš. Što očekuješ ako iz kuće izađeš u toj minici?”

Pogrešno, pogrešno…. tako pogrešno. Uznemiravanje se događa svugdje, u bilo koje doba dana. Događa se ljudima svih rasa, godina, klase i seksualne orijentacije, a u najopasnijoj formi ukrštava se s drugim predrasudama kao što su rasizam ili ableizam.

Uznemiravanje je motivirano željom onog koji to radi da nad osobom koju uznemirava uspostavi moć, tako da ono nema veze s izgledom potencijalne žrtve, a kako je sve više teških kaznenih djela u spektru seksualnog nasilja, nitko ne traži da ga se maltretira bez obzira na to kako se obukao/la.

Seksi odjeća nije pozivnica za uznemiravanje ili bilo kakvu drugu vrstu rodno uvjetovanog nasilja.

{slika}

Kada ljudi brane seksualno uznemiravanje u javnosti i prihvaćaju ga kao normalno oni tako ušutkavaju one koji žele o tome otvoreno govoriti. No, kako sve više aktivista/ica diljem svijeta istupa i kaže da im je dosta tako se i ove zablude odbacuju. Baš kako i treba.

 

Prevela i prilagodila: Veronika Matijačić

Vizualno rješenje na temu: Mučenice

Udruge K-zona i Parampion pozivaju autorice/e i kreativne timove da se prijave na natječaj za izradu vizualnog rješenja na temu Mučenice. Rok za slanje radova je 15. travnja 2013. godine.

Najbolji radovi bit će prezentirani na izložbi u sklopu 7. Vox Feminae festivala koji će se održati u studenom 2013.

 Iz kolekcije prijavljenih radova žiri će izabrati i nagraditi dva rada za slijedeće namjene:

  • Jedan rad bit će izabran za naslovnicu i vizualni identitet knjige “Mučenice”, autora Želimira Periša, u izdanju Algoritma. Autor/ica izabranog rada bit će honoriran/a u iznosu od 2.000,00 kn.
  • Jedan rad bit će izabran za vizualno rješenje identiteta Vox Feminae 2013 festivala. Autor/ica izabranog rada bit će honoriran/a u iznosu od 2.000,00 kn.

U slučaju da rad ne zadovoljava namjenu, žiri zadržava pravo ne dodijeliti nagradu. Članovi žirija su: Gabrijela Ivanov (predsjednica žirija), Kruno Lokotar i Želimir Periš.

U kontekstu ovog natječaja Mučenice su pojam koji tematizira problematiku ženskog roda, njenog povijesnog nasljeđa i identiteta. Teme koje pojam Mučenice predstavlja su problematika interpretacije mita i povijesnih istina, društveno nasljeđe, rodni identitet, rodne i osobne slobode, ljubav, problematike obiteljskog života, tijek i sudbina patrijarhalnog društva, rodni i socijalni problemi hrvatske svakodnevice i slične.

Zadatak je osmisliti vizualno rješenje na temu Mučenice. Zbog dvojne namjene natječaja (naslovnica i identitet festivala) autori su slobodni sami odrediti svrhu rada. Također, isti rad može biti osmišljen za obje namjene.

 

Rad mora sadržavati:  {slika}

 

  • Vizualno rješenje. Rješenje može biti uobličeno u različitim formatima, međutim, dominantan format mora biti okomit (za naslovnicu knjige, tj. za plakat festivala). Prijedlog vizualnog rješenja za potrebe žiriranja treba poslati u PDF-u, uz mogućnost da se na zahtjev organizatora šalju formati za tisak.

 

Rad ne mora, ali može sadržavati i:

  • Vizualno rješenje s prijedlogom tipografije. Za naslovnicu knjige tekst je “Želimir Periš” i naziv knjige “Mučenice”, za festival natpis “VOX FEMINAE”. (Tipografija može biti sastavni dio rješenja, u tom slučaju ne treba slati dvije verzije rješenja.)
  • Poslati i neke od primjera primjene vizualnog rješenja u promotivnim materijalima kao što su plakati, majice, web stranice, bookmarkovi i slično.

Prijave treba poslati najkasnije do 15. travnja na e-mail info@voxfeminae.net s naslovom: “za natječaj Mučenice”. Isti e-mail služi i za kontakt ukoliko imate dodatna pitanja. Rezultati natječaja će biti objavljeni na portalu VoxFeminae.net

Prijava treba sadržavati:

  • Prijedlog vizualnog rješenja (u PDF ili .jpg formatu)
  • Ime i prezime autorice/a
  • Broj mobitela ili e-mail adresu autora/ice
  • Tehnika i godina nastanka rada

Poželjno, ali ne i nužno:

  • Opis i obrazloženje rada
  • Weblink na stranice koje nude više informacija o autorici/u

 

Žene u politici u Hrvatskoj

Ujedinjeni narodi, Veleposlanstvo Australije i Veleposlanstvo Kanade su povodom Dana žena organizirali 7. ožujka Okrugli stol Žene u politici u Hrvatskoj u hotelu International u Zagrebu.

Sudionice su bile žene iz vrha hrvatske politike: Jadranka Kosor – saborska zastupnica i bivša predsjednica Vlade, Mirela Holy – saborska zastupnica i bivša ministrica zaštite okoliša, Gordana Sobol – saborska zastupnica i predsjednica Socijaldemokratskog foruma žena, Marina Lovrić Merzel – županica Sisačko-moslavačke županije, Josipa Rimac – gradonačelnica Knina i Ivanka Luetić Boban – predsjednica županijskog Povjerenstva za ravnopravnost spolova Splitsko-dalmatinske županije.

Skup je otvorila Louisa Vinton, koordinatorica UN-a i stalna predstavnica programa UN-a za razvoj u Republici Hrvatskoj. Počela je izlaganje isticanjem da je jednaka participacija muškaraca i žena u politici i javnom životu cilj UN-a. Žene čine 51 posto svjetskog stanovništva, no nisu predstavljene sukladno tome, a Vlada koja je sastavljena od muškaraca ne može biti dovoljno osjetljiva na ženska pitanja. U svijetu žene zauzimaju samo 1/5 mjesta u parlamentima. Ove godine samo su 33 zemlje u svijetu zadovoljile kvotu od 30 posto žena u parlamentu, a Hrvatska je u rangu s EU, a bolja od svjetskog prosjeka. Ipak, u Hrvatskoj su žene gradonačelnice u samo pet posto gradova i općina (27), a imamo čak 116 općinskih vijeća bez ijedne žene. “Cilj koji si trebamo postaviti je bolja reprezentativnost i veći utjecaj na politiku. Kvota od 30 posto žena čini kritičnu masu u javnom i političkom životu, a to je brojka koja je preuzeta iz nuklearne fizike – naime 30 posto plutonija je potrebno da bi se desila nuklearna eksplozija” istaknula je Vinton.

Helena Štimac Radin, ravnateljica Ureda Vlade RH za ravnopravnost spolova istaknula je da je u Europskoj uniji prosjek udjela žena u općinskim i gradskim vijećima 30-35 posto, dok je u Hrvatskoj to samo 15 posto. Vladin ured za ravnopravnost spolova je zato odlučio raditi kampanju koja bi podigla reprezentativnost žena, i zaista 2009. godine u odnosu na 2005. godinu njihov broj se povećao za sedam posto. “Ako bi i na sljedećim izborima imali napredak od sedam posto, primaknuli bismo se brojci od 30 posto” ističe Štimac Radin. Iako se broj žena na listama povećao, glavni kandidati za župane, gradonačelnike i načelnike općina su još uvijek muškarci. Postoji svijest građana o ovome pitanju koji smatraju da treba biti više žena u politici, no na pitanje što se treba učiniti u tom pogledu imaju različite odgovore. Jedan od odgovora je da ih stranke trebaju više uključiti, ili da žene same trebaju biti aktivnije.

Tajana Broz, koordinatorica CESI-ja  pružila je perspektivu nevladine organizacije na problem. “U Hrvatskom saboru ima 26 posto žena, ali to je zato jer su one ušle u Sabor kao zamjene. Od 39 žena 12 ih je zamjena, a od toga 10 su zamjene muškarcima koji su otišli na funkcije u ministarstva i Vladu. Žene koje su neposredno osvojile mandate čine samo 19,8 posto istaknula je Broz. Već 13 godina udio žena u Saboru se kreće oko 20 posto, a kvote se pokušavaju uvesti još od 90-tih. Konačno je 2008. godine donesen zakon prema kojem na listama treba biti zastupljeno minimalno 40 posto oba spola, te su propisane kazne za kršenje tog zakona, a strankama su data tri izborna ciklusa da se prilagode. Sankcije će se početi provoditi na lokalnim izborima 2017. godine i svim izborima nakon toga. CESI su izračunale  da bi se na prošlim izborima u proračun slilo oko 2,5 milijuna kuna od sankcija samo od četiri najveće stranke i samo sa županijskih lista da se tada na izborima počeo primjenjivati zakon.

Na pitanje tko je odgovoran za mali broj žena u politici Jadranka Kosor objašnjava kako je to skup faktora – o ovim se temama razgovara samo oko 8. ožujka, a nakon toga rasprava staje i žene prestaju biti tema. Na televiziji nema ovakvih tema ako nisu vezane ili uz izbore ili uz Međunarodni dan žena. Za stanje su odgovorni svi koji se bave politikom, nevladine udruge i mediji. Smatra da uvjeti na ulazak na listu moraju biti jednaki za sve, bez obzira na spol i protivi se uvođenju kvota samo zbog zadovoljenja broja. “Ženama je teško izbalansirati obiteljski život i političku karijeru, a mora se raditi na jednakim uvjetima u startu: u političkoj stranci i društvu. Žene su u medijima u Hrvatskoj sofisticirano ponižavane: gleda se izgled, frizura i odjeća više nego ono što one govore. Muškarci to ne doživljavaju. Kada će se prostor u televizijskim emisijama davati jednako muškarcima i ženama, doći će do napretka“, poručila je Kosor. Vidi i problem u tome što, dok se je nju napadalo (prosvjednici su joj došli pred stan i vrijeđali ju kao ženu) nevladine udruge to nisu osudile, a nije ni njena bivša stranka.

Gordana Sobol navodi kako su političke strukture te koje određuju i omogućuju uključenost žena u politički život. Hrvatska je imala skok i napredak po tom pitanju do 2000. godine, a 2011. godine su pale – to je došlo kao otrježnjenje i shvaćanje da se ništa ne podrazumijeva. “Unutar SDP-a je 33 posto članica, no brojku ne prati adekvatna politička moć, pogotovo na lokalnim razinama. Također se podrazumijeva se da žene pričaju o “lakšim” temama poput socijale ili zdravstva“, objasnila je Sobol. Njene rasprave se isto uglavnom na tome baziraju, a takva politika nije u središtu javnosti i pažnje – kao da je manje vrijedna.

Mirela Holy se slaže da su najviše za stanje odgovorni muški kolege, no ne u potpunosti. Moć se ne daje, ona se uzima. Zahtjeva rigoroznije kvote i ne kazne za nepoštivanje, već sistem “ciferšlusa” – ako se kvota ne ispoštuje, lista se u potpunosti treba izbaciti. Također smatra da je 40 posto premalo i traži potpunu ravnopravnost: 50-50. Muški kolege smatraju da ako žene već jesu u politici, onda se i trebaju baviti tim temama, to im se tolerira i zdušno prepušta jer nema novaca u tome. Ali, ako se žene žele uključiti u ekonomiju, energetiku ili gospodarstvo dočekaju ih izjave poput “Nemoj ti zamarati svoju malu glavicu time“. “Žene se mogu baviti samo pitanjima okoliša koji su skrbni, a dio s novcima ide dečkima. Međutim, žene su još uvijek uglavnom te koje više sudjeluju u odgoju djece i odgajaju ih za rodne uloge. Sve dok se same ne osvijeste i ne raskrste s patrijarhalnim dogmama, te ne promjene odgoj, neće biti napretka”, istaknula je Holy.

Marina Lovrić Merzel objašnjava kako je lokalna i regionalna razina ponižavajuća s obzirom na broj žena. Naime imamo samo četiri kandidatkinje za županicu, a ona je jedina izravno izabrana županica u Hrvatskoj. Doživljavala je, na žalost, neugodnosti uglavnom od žena. Protiv nje je podneseno 48 lažnih prijava, a 70 posto prijava su napisale žene. “Neke granice, poput doma i obitelji, se ne smiju prijeći“, smatra Merzel. Iako 79 posto rukovodećih mjesta u njenoj županiji drže žene, solidarnosti među njima nedostaje.

Ivanka Luetić Boban je prezentirala broj nezaposlenih žena u Hrvatskoj: 195 435. Ističe da je to najveći problem za žene. Uz to ističe kako “nemamo nijednu novčanicu s likom žene, a ispod pet posto imena ulica nosi imena žena. Splitsko-dalmatinska županija ima dva grada bez ijedne žene u gradskome vijeću, a Split nikada nije imao gradonačelnicu.” Zamjera ženskim organizacijama unutar stranaka koje se uglavnom bave nošenjem cvijeća i pečenjem kolača, a to nema veze s politikom. Kriteriji za ulazak na liste su nepošteni i loši, umjesto kvaliteta se gleda izgled, simpatičnost ili pak veze. Od posljednjih izbora Splitsko-dalmatinska županija ima tri puta više žena u politici, a zatvorena su tri rodilišta. Dok samo žene budu razgovarale o ovim problemima, teško će se situacija poboljšati.

Josipa Rimac dolazi iz patrijarhalne sredine gdje je ženi uvijek bilo mjesto u kući, no ponosi se što njena županija ima tri gradonačelnice i jednu načelnicu općine. I na ovim izborima će imati puno kandidatkinja na listi, stoga je protiv kvota.

Neke od neugodnosti koje su ove žene doživjele od muških kolega su izjave tipa “ples oko štange” za Gordanu Sobol, koja se nije željela spuštati na tu razinu rasprave, a kolega joj se nakon nekoliko mjeseci i osobno ispričao. Mireli Holy je kolega ljutito konstatirao kako mu očito treba promjena spola da završi na listi za gradsku skupštinu, na što mu je ona odgovorila “Znači nisu ti konkurencija onih 15 muškaraca na listi, već onih pet žena?! Sram te bilo.” Kosor je ispričala što je doživjela kada je branila Vesnu Pusić koja je iz suprotne političke opcije. Na pitanje kolege zašto je to učinila odgovorila je da je branila princip, jer se to može dogoditi i njoj. On joj je odgovorio: “Neće, ako se budeš ispravno ponašala.” Marini Lovrić Merzel je bivši župan rekao da može postati županica samo ako se za njega bude udala.

Okrugli stol je zaključila Zrinka Vrabec Mojzeš, savjetnica Predsjednika Republike za društvene djelatnosti. Istaknula je kako se Međunarodni dan žena nije u Hrvatskoj obilježavao gotovo jedno desetljeće jer je smatran komunističkim. U život su ga vratile nevladine ženske udruge i žene iz međunarodnih krugova. Naglasila je da Hrvatska ima tradiciju jakih žena u politici. “Savka Dabčević Kučar i Milka Planinc su dvije najpoznatije žene koje su nam ostavile bogato političko naslijeđe. Sve žene, a posebno žene u javnom životu, šalju poruku drugim ženama, pa se trebamo zajedno potruditi da pošaljemo najbolju moguću poruku.”

Sposobne ste za puno više od toga da budete gledane

Jeste li razmišljali o ovoj tvrdnji? Shvaćate li njenu težinu? Bila je to prva od četiri poruke koje smo Lindsay i ja pažljivo izabrale za billboard kampanju koja je počela u lipnju, a traje i danas i pojavit će se se na autocesti u Pennsylvaniji idući tjedan! Naježila sam se kad sam toga postala svjesna. Žene se uvijek gleda. I kad nas se ne gleda, prečesto zamišljamo kako nas se gleda kao da je perspektiva drugoga postala naša perspektiva. Zapravo, naš rad dobro razjašnjava jednu stvar: dio ženskog odrastanja danas znači učiti kako vidjeti samu sebe tuđim očima.

Jeste li ikad čuli ovaj citat? Muškarci djeluju, a žene izgledaju. Muškarci gledaju žene. Žene gledaju kako ih se gleda: to određuje ne samo većinu odnosa između muškaraca i žena, nego i odnos žena i njih samih. Promatrač žene u njoj samoj je muško: promatrano žensko. Tako ona sebe pretvara u objekt – preciznije, u objekt vida: prizor. (John Berger, Ways of Seeing, 1977).

Ovaj pronicavi muškarac referirao se na ideju “objektifikacije”, za koju smo svi čuli. No, kad razmislimo o tom terminu, vjerojatno pomišljamo na seksualizirana ženska tijela ili seksualizirane dijelove ženskih tijela… Koji ovdje ne čine cijeli pojam. Kad shvatimo cjelinu objektifikacije, bolje ćemo razumjeti ulogu koju ona igra u našim svakodnevnim životima i načine na koje bi nas mogla spriječiti od ispunjavanja svega što želimo učiniti u životu. Kad putujemo i predstavljamo našu jednosatnu Beauty Redefined prezentaciju objašnjavamo našoj publici da se objektifikacija može odraziti na mnogim ulogama:

Zamislite da hodate pločnikom na prekrasan dan. Žena koja je internalizirala pogled drugoga na samu sebe provodit će više vremena popravljajući odjeću ili kosu, pitajući se što ljudi o njoj misle, procjenjujući oblik vlastite sjene u prozoru itd. Zamišljat će samu sebe kako hoda – doslovno pretvoriti samu sebe u vizualni objekt – umjesto da uživa u sunčanome vremenu, gleda uokolo, razmišlja o bilo čemu drugome… Ako se pronalazite u ovim opisima razmišljanja i ponašanja, niste sami. Zapravo ste jedna od milijuna žena koje odrastaju u svijetu koji nas uči da promatramo same sebe u svakom trenutku svog života. Mediji orijentirani na profit govore nam kako možemo “Izgledati više seksi odostraga!” u fitness časopisima, “Izgledati wow odmah sada!” u makeover emisijama svakog sata u svakom danu, “Izgledati 10 godina mlađe!” koristeći sve anti-aging zahvate i proizvode koji postoje na svijetu. Primijetite naglasak na izgled… Primjećujete li kako same sebe promatrate dok napredujete kroz život? Da same sebe pretvarate u vizualni objekt: prizor?

Sposobne ste za mnogo više od toga da vas se samo gleda. Znate li tko ste? Jeste li dokučili snažnu ulogu koju možete igrati u svijetu koji toliko treba vaše jedinstvene talente, mudrost i svjetlo? Jeste li svjesne svoje jedinstvene misije u ovoj točki svog života? Postoji nešto veliko što trebate učiniti, što samo vi možete učiniti. A ako ste ovdje samo kako bi vas gledali, kako biste izgledale, kako biste promatrale same sebe umjesto da napravite nešto inspirativno što samo vi možete učiniti, ne ispunjavate svoju misiju. Ljigavo? Da. Istinito? O,da. Istinitije nego što mislite.

Vidim kako se objektivizacija ostvaruje u mom vlastitom životu na mnoge načine. Ovo su dva od njih: kad prolazim pored ljudi, često se ulovim kako zamišljam kako im izgledam – sprijeda i straga – i iracionalno razmišljam o tome što o meni misle ljudi koji hodaju iza mene ili su prošli kraj mene. Često popravljam odjeću u položaj za koji pretpostavljam da najbolje izgleda dok hodam. Priznajem da sam znala pogledati svoj Facebook profil da vidim kako izgledam slatkom tipu koji me upravo dodao ili prijatelju kojeg sam dodala sama. Pregledavam svoje fotografije i pokušavam ocijeniti svoj izgled iz perspektive nekoga tko nije ja. Ako to nije objektifikacija same sebe, ne znam što je! Recite mi da nisam sama u tome…? Aktivistkinja sam i bavim se pitanjem percepcije tijela, pišem doktorat o istraživanju o autoobjektifikaciji, a svejedno se ulovim kako zamišljam samu sebe  iz perspektive nekog drugog umjesto da prijeđem na tolike druge značajnije i produktivnije stvari. Ovo samo pokazuje da je riječ o konstantnoj bitki. Konstantno se trudim podsjećati samu sebe da sam sposobna za mnogo više od toga da me se samo gleda. Moja autoobjektifikacija komplicirana je zbog činjenice da sam jedna od jednojajčanih blizanki, pa na neke načine vidim tijelo osobe s identičnim DNK-om u stvarnom životu na način na koji većina ljudi to ne može razumjeti. Osim ako imate identični duplikat, vaša vizija same sebe dolazi iz fotografija, videa i vaših dvodimenzionalnih refleksija.{slika}

Pa popričajmo o ogledalima, može? Čak i dok sjedim u svojoj spavaćoj sobi i tipkam u dva ujutro vidim ogledalo u punoj dužini kako viri kroz vrata ormara, ono s kukama na kojima visi sav moj nakit, pet malih dekorativnih ogledala i centralno IKEA ogledalo iznad svog kreveta. Iako ne mislim da sam nužno tašta ili opsjednuta izgledom, provodim oko 45 minuta pred ogledalom svakog jutra, držim kompaktno ogledalo u torbici cijelo vrijeme i očito ih imam oko sto u svojoj sobi za svaki slučaj. Promatram sliku same sebe barem jedan od 24 sati u svom danu i zamišljam sliku same sebe dok prolazim kroz dan. Kakvu ulogu ogledala imaju u tvom životu? “Žene su stalno gledane. Čak i kad nismo, toliko smo hipersvjesne mogućnosti da nas se gleda da ona može vladati i najprivatnijim dijelovima naših života. Čak i ispred ogledala, dok smo same“, kaže Autumn Whitfield-Madrano na svojoj uvijek inspirirajućoj web stranici, The Beheld.

Autumn, koja uvijek potiče na razmišljanje, nedavno je pokrenula eksperiment koji me zadivio: mjesec dana duga pauza od ogledala. Trideset jedan dan s nula ogledala, prozora trgovina, sjajnih lonaca, žlica ili tamnog stakla njujorške podzemne kojom se svakodnevno vozi. Njenim riječima: Nema ničeg lošeg u gledanju u ogledalo. Nema ničeg lošeg u tome da ponekad gledaš vlastiti odraz – čak i kad je pogled na njega jako subjektivan, a uz to možda i podcjenjivački – za dah hrabrosti, usredištenosti i sigurnosti. Samo želim vidjeti kako život izgleda kad ne koristim tu sliku kao vlastito sidro; želim vidjeti kako utječe na način na koji se krećem svijetom, na način na koji promatram samu sebe i druge. Želim znati kako je to riješiti se jedne od svojih najvećih mana – ogromne opterećenosti sobom – i želim otkriti što će popuniti prostor koji je dosad zauzimalo ogledalo.

Nastavlja: Ponekad pogledam u ogledalo i vidim sebe ili što već smatram da jesam. Drugi put jasno vidim sliku same sebe. Kad vidim svoj odraz u ogledalu iza šanka pomislim, O, Bože, izgledam kao žena koja se dobro provodi u društvu prijatelja. Ili vidim svoj odraz u zatamnjenim prozorskim staklima, zgrbljena nad svojim kompjuterom s olovkom provučenom kroz neurednu punđu i pomislim, zar ne izgledam kao spisateljica? Primjećujete što je zajedničko svemu ovome: moje misli o viđenju vlastitog odraza istovremeno su egocentrične i distancirane. Vidim samu sebe, ali se baš i ne vidim – vidim ženu koja izgleda kao da se dobro provodi ili spisateljicu itd.

Autumn i njeni uvidi odraz su moćnih Bergerovih riječi. Prečesto putujemo kroz život s izvanjskom vizijom samih sebe. Postojimo da bismo bile gledane. Gledamo se kako bivamo gledane. Postajemo vizualni objekti: prizori. No nema li boljeg razloga za život od gledanja samih sebe kako opterećeno samima sobom kroz njega tumaramo? Život je prelijep kad ga živimo – kad ga stvarno odlučimo iskusiti – a ne kad se više brinemo oko toga da izgledamo lijepo nego oko toga kako živimo. Kad razmišljate o svojim najsretnijim trenucima, jesu li to oni koje ste proveli ispred ogledala? Jeste li bile najsretnije onda kad ste se trudile izgledati sretno ili privlačno ili lijepo drugima? Sreća i ljepota dolaze iz činjenja, djelovanja, bivanja – izvan granica bivanja gledanim. Što ćete zato danas učiniti da se otresete pogleda drugoga preko kojeg vizualizirate same sebe? Hoćete li učiniti ono što je učinila Autumn, napraviti eksperiment i gledati što vaš život postaje kad provodite manje vremena s vlastitim odrazom, a više čineći, djelujući i bivajući? Hoćete li uživati u svijetu oko sebe umjesto da se nadate da drugi uživaju u pogledu na vas? Hoćete li učiniti nešto što vam je ranije onemogućavao vaš samokontrolirajući izvanjski pogled na samu sebe – poput držanja govora pred skupinom ljudi? Trčati bez zabrinjavanja oko toga trese li vam se tijelo? Otići u dućan čak i ako niste sređeni?

{slika}

Danas je pravi dan da se sjetite da ste sposobni za mnogo više od toga da vas se samo promatra. A kad počnete to shvaćati, možete početi shvaćati i snagu svojih sposobnosti i dobra koje možete napraviti u svijetu koje vas toliko očajnički treba. NE viziju vas, nego CIJELU vas. Što ćete zaključiti, za što ste sposobni?

I ako želite zalijepiti post-it s lijepom zabilješkom na ogledalo, neku reklamu, na čelo ili poslati nekome čestitku da podsjetite druge žene da su sposobne za mnogo više nego da budu samo gledane (ili da “ako ljepota boli, pokušavamo je postići na krivi način”, “vaš odraz u ogledalu ne definira vaš rad” i “ima puno više razloga za život od toga da se bude ukras”) sve što trebate imate ovdje!

  

Prevela i prilagodila: Ana Stipković

Zvjezdani ratovi trebaju novi pristup prema rodu – ne samo više žena

Znanstvenofantastični filmovi imaju cijelu povijest propitkivanja o maskulinitetu i femininitetu. No, vrijeme je da Zvjezdani ratovi preuzmu par lekcija iz vlastitoga žanra.

Kako se Disney priprema za novi film Zvjezdanih ratova, obožavatelji se vesele galaksiji od davnina koja je jako, jako daleko. Galaksiji sa neobičnim vanzemaljskim rasama i fantastičnim novim planetima, s avanturama te veličanstvenim svemirskim brodovima i mističnim ratnicima. Galaksija s nevjerojatnom raspodjelom od tisuću muškaraca na jednu ženu.

Ta jedna žena je, naravno, međugalaktička princeza s opakim blasterom u ruci. Ipak, kao što je Laura Hudson istaknula prošli tjedan, princeza Leia možda rastura kao ikona, no ima premalo sestara u svijetu Zvjezdanih ratova. Naravno, postoji zapovjednik buntovnika tu i Natalie Portman tamo, no generalno, ne čudi da se Luke slučajno zaljubio u vlastitu sestru. (Jadan dečko – nije baš imao toliko drugih opcija).

Zašto nema više žena u Zvjezdanim ratovima? Zašto je Leia potpuno (ili većinom) sama? Hudson tvrdi da je taj višak muškaraca potpuno proizvoljan – i stoga se lako može poništiti.

Doduše, ja nisam u to toliko uvjerena. Po meni, nedostatak žena u Zvjezdanim ratovima povezan je s namjernim nedostatkom zanimanja za žene. Film je dizajniran kako bi bio serija muških prizora, a za dokaz, sve što trebate jest pogledati inovativne, netradicionalne pristupe rodu drugih SF uradaka – koje Zvjezdani ratovi i holivudski filmovi izbjegavaju.

Za početak bih htjela dati priznanje snazi Hudsonova argumenta. U jednu ruku, kako ona kaže, nedostatak žena nije toliko bitan. Ne postoji neki dijegetički ili kontekstualni razlog tomu. Ukoliko bi Zvjezdani ratovi bili vestern, ne biste nužno očekivali mnogo ženskih kauboja jer je u vrijeme snimanja takvih filmova ženama ograničavala što mogu činiti. No, Zvjezdani ratovi nisu vestern; to je znanstvenofantastična priča, što znači da može proći sve. Kao što Hudskon kaže, “SF je poseban jer uvijek nudi viziju svijeta koja nije ograničena na realan svijet, već oslobođen pomoću snage imaginacije.” Kreatori Zvjezdanih ratova su mogli koristiti moć imaginacije i kreirati svijet s mnogo moćnijim ženskim likovima. Umjesto toga, odlučili su kreirati svijet u kojem žene jedva da postoje.

S obzirom na to da narativ Ratovima zvijezda ne dopušta da izbriše žene, trebalo bi biti dovoljno lako uključiti ih. Hudson to dokazuje proširenim izdanjima romana, koji sadrže mnoge snažne ženske likove koji mogu poslužiti kao nacrt za manje nepravilnu demografiju u sljedećim nastavcima.

Naravno, ukoliko Zvjezdani ratovi pokupe solidne ženske likove iz proširenih izdanja, to bi također bilo dobro. No, nisam još uvjerena da bi to u korijenu promijenilo rodnu ravnotežu u filmovima Ratovi zvijezda – ili, kako bi Hudson rekla, u cijelom Holywoodu.

Jer, na kraju krajeva, nedostatak žena u Star Warsu nije proizvoljan. Zvjezdani ratovi su preslika svoga žanra – a žanr je, općenito govoreći, dječačka avantura. Nastavci su posvećeni bitkama, avanturi, politici, više bitaka, više avantura. Djevojke zasigurno mogu – i sigurno i vole sve te stvari. No, ostaje činjenica da se kulturološki ovaj žanr fokusira na dječake. Što znači da su više brinuli oko toga da zadobiju pozornost i da se dječaci poistovjećuju s filmom, nego da to čine djevojke. Sumnjam da je slučajno da je Leia zarobljena u kupaćem kostimu, a ne Han, zar ne? (Iako, ona čak i u okovima ostaje opaka).

Žanr i rod su, prema tome, zavezani jedno za drugo. SF zamišlja drugačije svjetove – no ti drugačiji svjetovi su nemalo uređeni prema određenim narativnim očekivanjima. Galaksija nije toliko daleka, niti prepuna mogućnosti kako se na prvu doima.

Dok poseban žanr Zvjezdanih ratova i njihove znanstvene fantastike ima limitirane resurse za zamišljanje roda, nije tako u cijelom svijetu SF-a. Dapače, u prozi, ako ne u holivudskom filmu, povijest znanstvene fantastike u proteklih 50 godina se u nemalom dijelu bavi istraživanjem roda.

Naravno da poneki još uvijek pišu svemirsku operu i avanturistički SF; no od 1970-ih, mnogi popularni autori počeli su se fokusirati i na nova društva i nova tijela, a ne samo na novu tehnologiju i daleka mjesta. Davne 1969., Ursula K. Le Guin u svome djelu Lijeva ruka tame (The Left Hand of Darkness), zamislila je svijet gdje su stanovnici, potomci čovjeka, imali samo jedan spol; jedino su na mjesečnoj bazi preuzimali svoje rodne identitete i seksualne potrebe. Octavia Butler je u svojoj trilogiji Xenogenesis opisala post-apokaliptičnu Zemlju koju su naselili izvanzemaljci s tri roda. Bili su muškog i ženskog roda, te ooloi, spola genetskih kombinacija i manipulacija koji su se mogli pariti s ljudskim muškarcima i ženama te ih pritom ponovno inženjirati. Također, Brian K. Vaughn i Pia Guerra osmislili su strip Y: The Last Man u kojem su zamislili svijet kojim hara kuga koja briše sve mužjake sa Zemlje osim jednoga.

Y, kao što možete i pretpostaviti, u svome narativu sadrži bitne ženske likove. To je možda i manje bitno od činjenice da Y, Left Hand of Darkness i Yenogenesis u sebi sadrže potpuno nove načine razmišljanja o muškom, ženskom i odnosima među njima. Umjesto da prisilno postavljaju ženske likove u muške avanture (što bi se na koncu i dogodilo sa Zvjezdanim ratovima), Le Guin, Butler, Vaughn i Guerra se pitaju kako i pripada li dječak u narativ, te što se događa s maskulinitetom i femininitetom kad zajedno raspletemo žanr i rod.

Problem, dakle, nije samo u tome da Zvjezdani ratovi nemaju toliko ženskih likova. Problem Zvjezdanih ratova jest da, kad se usporede ostali SF narativi, djeluje plašljivo kad je riječ o pitanju roda. Kad smo kod tog, holivudska znanstvena fantastika tu tematiku kompletno izbjegava. Nije slučajno da je kreator velikih filmova za kinodvorane Philip K. Dick. Dick mi je jedan od najdražih pisaca svih žanrova i vremena ikada. No, mogućnosti dekonstrukcije roda nisu među njegovim glavnim interesima.

Pretpostavljam da možete tvrditi da publika jednostavno želi svemirsku operu, a ne istraživanje roda – Hana Sola kako puca u jurišnike, a ne parenje mozgovnim krakovima s vanzemaljcima. Meni ipak, gledano sa svih strana, nije jasno zašto se nasilje prodaje bolje od seksa. Le Guin i Butler su poprilično poznate i uspješne. Y: The Last Man je bio popularan strip. Kirk/Spock fikcija koja oprema svemirsku avanturu Zvjezdanih staza kao homoseksualnu romansu za žene je zaista uspješan fenomen. A ukoliko mislite da djevojke ne bi platile vidjeti uzavrele androgene dečke u filmskoj adaptaciji The Left Hand of Darkness… onda morate pogledati Torchwood.

{slika}

Postoji razlog vjerovanju da nedostatak kreativnosti u znanstvenoj fantastici više možemo pripisati individualnoj predrasudi, nego neizbježnoj logici cijele industrije. A takve predrasude su najčešće cirkularne: stvarati SF za dečke jer je SF za dečke. Kako biste razbili taj krug, smatram da ne morate samo promijeniti raspored uloga, već širu koncepciju znanstvene fantastike. Dodati više ženskih likova u Zvjezdane ratove bi zasigurno bilo odlično, i potpuno sam za to. No, također sam za potpuno drugačije vrste priča. Ukoliko želite svijet u kojem se žene i rod tretiraju drugačije, na koncu ćete morati uzeti stranicu iz djela Le Guin i Butler, te početi zamišljati drugačije.

Prevela i prilagodila: Andreja Pančur