Judith Reisman ostaje u Hrvatskoj i nastavlja klevetati prof. Štulhofera

Tiskovna konferencija na kojoj je američka komunikologinja Judith Reisman govorila o svom posjetu Hrvatskoj te pojasniti zašto tuži hrvatske medije, ponovno se pretvorila u napad na zdravstveni odgoj.

Nakon što je ova kršćanska aktivistkinja, koju HDZ i Crkva lažno predstavljaju kao znanstvenicu, u Saboru poručila kako će uvođenje ‘seksualnog odgoja u škole utjecati na povećanje broja spolnih bolesti’, organizator njenog posjeta, Krešimir Miletić iz udruge Vigilare je ponovno pozvao Vladu da suspendira zdravstveni odgoj.

“Tražim trenutnu suspenziju zdravstvenog odgoja, pogotovo četvrti modul jer ga je napravio čovjek u suradnji s pedofilima”, kazao je Miletić aludirajući na suradnju Aleksandra Štulhofera s Philom Sanfordom, profesorom na Sveučilištu u Columbiji.

S njim se složio i redatelj Tim Tate, koji je upitao je li roditelji žele da njihovu djecu uče ‘po programu čovjeka čiji su prijatelji pedofili’.

Bitno je naglasiti kako Theo Sanford nikada nije osuđen zbog pedofilije te da je Reisman zapravo ‘slavu’ stekla kritizirajući Alfreda Kinseya, oca seksualne revolucije, pedofilom i homoseksualcem.

Koje medije će tužiti Reisman?

“Reisman su dočekali kao da je došla u afričku zemlju”, kazao je njen odvjetnik Zvonimir Hodak, uvrijedivši pritom afrički kontinent. Naglasio je tagođer kako su Hrvatski mediji Amerikanku prikazali kao ‘hodajuću sprdnju’.

“Tužit će sve medije koji su pisali kako je Reisman antisemitkinja i negira holokaust”, istaknuli su njeni odvjetnici ne želeći precizirati o kojim se pripadnicima ‘sedme sile’ točno radi.

Osim toga, Reisman je istaknula kako ne zna kada će napustiti Hrvatsku.

Upitana trebaju li Zoran Milanović i Željko Jovanović podnijeti ostavke, Reisman je odgovorila: “Ja znam sto bih napravila, ali nisam Hrvatica”.

Dodijeljene ovogodišnje stipendije ‘Za žene u znanosti’

Slađana Bursać, Željka Fiket, Ana Jurinjak Tušek i Helena Bilandžija ovaj su tjedan svečano predstavljene kao stipendistice programa “Za žene u znanosti” za 2013. godinu te su nagrađene iznosom od 4.000 €. L’Oreal ADRIA i Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO u proteklih sedam godina nagradili su čak 26 uspješnih mladih znanstvenica koje u svojim životopisima ponosno ističu stipendiju “Za žene u znanosti”. 

Da je ovaj projekt važan za razvoj znanosti općenito, dokazuje i činjenica da se svake godine prijavljuje sve veći broj kandidatkinja, ali i da predstavlja prestiž u znanstvenim krugovima. Mlade znanstvenice ovom stipendijom dobile su priznanje za svoj doprinos razvoju znanosti u Hrvatskoj, ali i poticaj za daljnji rad prvenstveno na njihovim doktorskim disertacijama, a potom i na raznim istraživanjima u institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu. 

“Čast mi je što sam u ovom društvu izvrsnih gostiju, okupljenih s izuzetnim ciljem – promicanjem hrvatske znanosti i žena u znanosti. Osim toga, ovogodišnje četiri stipendistice svojim dugogodišnjim radom zaslužile su stipendiju i tako dobile dodatan poticaj da i dalje tragaju za istinom koja će čovječanstvo voditi putem boljitka”,  izjavio je prof. Berislav Šipuš, zamjenik ministrice kulture. 

Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i predsjednik Izbornog povjerenstva “Za žene u znanosti” akademik Zvonko Kusić izjavio je da ovogodišnje stipendistice svoje priznanje zaslužuju izrazito zanimljivim otkrićima u procesu izrade doktorskih disertacija. “Stipendistice koje smo odabrali istaknule su se svojim dosadašnjim radom na istraživanjima u raznim institucijama te izuzetnim potencijalom za uspješnu karijeru u znanosti. Upravo su svi ti razlozi bili presudni u odlučivanju o ovogodišnjim stipendisticama projekta “Za žene u znanosti” i zbog toga su Ana Jurinjak Tušek, Slađana Bursać, Helena Bilandžija i Željka Fiket postale stipendistice ovog programa.” 

To potvrđuje i pomoćnica ministra znanosti, prof. dr. sc. Ružica Beljo Lučić. “Po broju publikacija, koji je jedini kriterij za ocjenu znanstvene scene države, Hrvatska zaostaje za Europskom unijom. No gledajući danas nagrađene znanstvenice, možemo s optimizmom gledati prema budućnosti. Vjerujem da će svojim angažmanom u raznim institucijama i na raznim projektima pridonijeti bržem i kvalitetnijem razvoju domaće znanstvene scene” izjavila je na svečanoj dodjeli prof.dr.sc. Ružica Beljo Lučić. 

Ovogodišnje stipendistice nisu krile svoje oduševljenje što postaju dio svjetske obitelji programa ‘For Women in Science’, koji je na globalnoj razini u 14 godina postojanja nagradio preko 1300 znanstvenica.

Nova knjiga Slavenke Drakulić

VoxFeminae.net donosi kritiku nove knjige Slavenke Drakulić Optužena koju je prošle godine izdao VBZ.

Ovdašnjoj publici Slavenku Drakulić, jednu od glavnih akterki kulturnog života u Hrvatskoj s gotovo ikoničkim statusom, doista ne treba predstavljati. U svom novom romanu Optužena ponovno se hvata u koštac s tabuima i društvenim problemima. U njemu raspliće sudbinu mlade žene koja nakon dvadeset godina fizičkog i psihičkog zlostavljanja ubija svoju majku. U trenutku kada roman započinje, ona na suđenju sluša iskaze optužbe, nemoćna da im se suprotstavi i javnosti otkrije pravu istinu o grotesknom odrastanju u kući svoje nasilne majke i njenih jednako poremećenih roditelja. U njenim sjećanjima oblikuje se slika o zastrašujućim traumama i razorenom životu.

Uvijek aktualna, proza Slavenke Drakulić predstavlja problem o kojem se kod nas radije ne govori; ugroženost djece i žena od obiteljskog nasilja, i percepciju žena koje se bune protiv njega. Odnos majke i kćeri i tendencija da se nasilje prenosi s generacije na generaciju prikazani su bez oklijevanja i s brutalnom preciznošću. Prolazeći mučne prizore kojima roman vrvi, nemoguće se oduprijeti osjećaju gnušanja i stida – čime autorica postiže svoj cilj. Naime, krivci u ovom slučaju nisu samo zlostavljači, već i šire društvo koje ništa ne poduzima da pomogne žrtvama. Postavlja se pitanje zašto svi, od profesora do doktora, od susjeda do prijatelja, objeručke prihvaćaju neuvjerljiva objašnjenja stalnih ozljeda i psiholoških poteškoća. Odgovor je, tvrdi autorica, da nikoga nije briga, ni društvo, ni državu, ni pojedince, za probleme svojih najranjivijih članova. Upadljiv je i jaz između javne percepcije optužene te onoga što saznajemo iz njenih iskaza.

Na jednoj razini, dakle, roman ostvaruje svoju svrhu kao politički motiviran, angažiran tekst. No ja sam osobno uvijek sumnjičava kad do desete stranice znam tko su svi likovi, što ih pokreće, što njihova autorica misli o tome, ali i što želi da mi mislimo. Uz to, poput mnogih predstavnika svog (feljtonističkog) žanra, usmjeravajući se potpuno na jednu dimenziju, ona zapostavlja druge elemente, poput strukture i karakterizacije likova. Za početak, problematičan je izbor naracije u prvom licu s obzirom na to da je glas pripovjedačice relativno nedefiniran. Jezik kojim govori formalan je i neosoban, pun retoričkih pitanja: Je li to zato što odbijam priznati krivnju? Je li moguće ubiti majku i ne osjećati se krivom?, i upadljivo više pripada autorici koja se za svojim radnim stolom pita kako bi na nešto reagirao njen lik nego asocijalnoj, traumatiziranoj žrtvi kojoj nije dozvoljen emocionalni razvitak.

{slika}

Nejasna je i funkcija izdvojenih dijelova napisanih u trećem licu koja prepričavaju najtraumatičnije trenutke njenog djetinjstva. U jednu ruku, protagonistica nam kaže da ne voli razmišljati o djetinjstvu, pa bi se ti dijelovi mogli pripisati potisnutim sjećanjima, no često se referira na njih opet u prvom licu. Primjerice:

Cijelu noć slušala je njihove glasove iz druge sobe… Mama ju je čvršće primila za ruku. Odjednom više nije željela prijeći na drugu stranu […] Sjećam se, te kasne večeri stajale smo pred vratima stana maminih roditelja, koje smo rijetko viđali.

Međuodnosi likova uvjerljivo su opisani; majčina opsesija bivšim mužem kao jedinim elementom života izvan kontrole svojih roditelja, njen patološki odnos s vlastitim roditeljima koji prenosi na svoju kćer, djetetove fizičke i psihološke reakcije na strah i nasilje te nesavladiva potreba da zadovolji i usreći roditelje… Međutim, izvan tih odnosa likovi se ponekad čine tanki i dvodimenzionalni poput kulisa. Majka je tipična femme fatale kakvu ćemo prije naći u kakvom starom špijunskom filmu nego zagrebačkoj birtiji (Za nju ne postoji ni kavana, ni ljudi oko njih, pa čak niti muški pogledi koji je svlače, zadimljeni prozor, zveckanje čaša i prigušeni glas zanemarene pjevačice – sve to nestaje u vatri njihovih dodira).

Baka je zla vještica iz bajki, a otac klišej sitnog kriminalca i varalice bez savjesti koji zna samo uzimati, isisavajući život iz žena u neprekidnom i besmislenom nizu. Scene u kojima on dolazi po majku u crvenom kabrioletu, njena kosi vijori na povjetarcu pod crvenim šeširom i njihova strasna veza koja se vremenom pretvara u opsesiju i proganjanje dobro funkcioniraju u film noiru ali ne i u knjizi koja pretendira na realnost a praznine popunjava kulturnim stereotipima.

Ono s čim ostajemo na kraju je solidno štivo s važnom porukom, no mene ipak muči jedno pitanje: hoće li se ono čitati i jednom kada (ili ako!) se situacija s pravosudnim sustavom i općenito položajem žena u društvu popravi; ima li dakle onu trajnu umjetničku vrijednost koja nadilazi vrijednost društvene kritike? Politički angažman je obilježje mnogih vrhunskih književnih djela, no to nije razlog zašto ih pamtimo i čitamo. Nešto u samoj priči i likovima koji je doživljavaju mora ostaviti traga na nama; mora pokazati tragove iskustva u isto vrijeme univerzalnog i potpuno specifičnog. No koliko upečatljiv može biti lik smišljen samo da bi se potegnula rasprava ili dokazalo stajalište o moralnom pitanju? Nesretnoj, optuženoj protagonistici ovog romana nedostaje boje i života da bi se njena sudbina doista urezala čitatelju u pamćenje. Tko bi zaboravio jezive djevojčice iz Nebeskih Stvorenja, Bonnie i Clydea, Lisbeth Salander, ubojice iz Capoteovog Hladnokrvnog ubojstva? Drakuličkina pak gomoljasta protagonistica ostaje biće nedovoljno razvijeno i osuđeno na kratku slavu kakve prave sudske medijske zvijezde.

Zdravlje kao luksuz, bolest kao prokletstvo

Hrvatsko javno zdravstvo, kao i zdravstvo bivše Jugoslavije, zasniva se na Štamparovskom modelu Zdravlje za svakoga. Model javnog zdravstva kakvim ga je osmislio dr. Andrija Štampar sve više postaje mrtvo slovo na papiru budući da se sam Štampar protivio komodifikaciji i marketizaciji zdravstva. Njegova načela sve se više izvlače iz konteksta zaboravljajući da je on zastupao da: liječnici moraju biti financijski neovisni od svojih pacijenata, odnosno pacijent nikada i nikako ne smije biti izvor profita. Danas, svaki pacijent i pacijentica imaju svoju cijenu, zdravlje je naplativo i postoje uhodani tržišni načini pristupa zdravstvu što dovodi do korumpiranosti čitavog sustava. Javno zdravstvo trebalo bi omogućavati svakome da primi odgovarajući tretman o trošku države, a ne da putem humanitarnih akcija građani i građanke iz svojih džepova plaćaju ono što bi im trebalo biti zagarantirano.

{slika}

Posljednja humanitarna akcija koja je odjeknula diljem zemlje bila je prikupljanje novaca za oboljelu djevojčicu Noru Šitum kako bi mogla otići na liječenje u Philadelphiju. Prikupljeno je 5,3 milijuna kuna. Dok je posljednje dokaz postojanja građanske solidarnosti, postavlja se pitanja što je s ostalom djecom poput Nore čiji roditelji nisu voljni ili nisu u mogućnosti medijski eksponirati svoje dijete? Brojni roditelji teško oboljene djece diljem zemlje prepušteni su sami sebi. Dok se hvali velikodušnost Vlade što je preuzela plaćanje PDV-a i telefonskih operatera koji su se odrekli profita odvlači se pozornost od sramotnog funkcioniranja čitavog zdravstvenog sustava koji već ubire novac od građana/ki putem osnovnog zdravstvenog i dopunskog osiguranja ali zato “ne može” pomoći teško oboljenoj djeci. HZZO u priopćenju navodi da je odbio zahtjev za upućivanje Nore Šitum na dijagnostičku obradu u Sjedinjenim Američkim Državama zato što se radi o obavljanju pretrage koja nije indicirana za dijagnostiku stupnja proširenosti bolesti te zato što se takva pretraga može obaviti u zemljama bliže Hrvatskoj. Također dodaju u priopćenju da bi se mogao osnovati posebni fond za eksperimentalna liječenja u Hrvatskoj i inozemstvu koji se ne bi punio iz sredstava koje građani odvajaju za osnovno zdravstveno osiguranje“. A kuda odlazi novac koji građani odvajaju za osnovno osiguranje? Kako to da u zemlji javnog zdravstva svjedočimo sve većoj degradaciji javnih bolnica dok cvjetaju moderne, luksuzne, privatne klinike? Zdravlje je postalo luksuz, bolest prokletstvo, a pojedinici su prepušteni sami sebi i ovise o svojoj spretnosti da se dobro izreklamiraju kako bi prikupili novce za vlastito liječenje ili liječenje svoje djece, dok usput svo to vrijeme pune budžet HZZO-a.

Ljekarna ‘Dukić’ krši prava žena i muškaraca

Udruga Domine podnijela je Višnji Ljubičić, pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, prijavu protiv dugoratske ljekarne “Dukić” čija je vlasnica, kako smo pisali jučer, odbila tridesetdevetogodišnjoj stanovnici Dugoga Rata izdati kontracepcijsko sredstvo propisano liječničkim receptom.

Prema Dominama, riječ je o “kršenju seksualnih i reproduktivnih prava žena i muškaraca, odnosno uskraćivanju prava na kontracepciju i izravnoj diskriminaciji na temelju prava pristupu robi i uslugama.

Postupak vlasnice ljekarne “Dukić” predstavlja direktno kršenje seksualnih i reproduktivnih prava, budući da ista narušava pravo osobe da kontrolira i donosi odluke o vlastitom životu”, stoji u dopisu Domina koje su uputile i “prijavu Vijeću Hrvatske ljekarničke komore, a na znanje i ministru zdravlja, jer smatramo da ne postoji zakonsko utemeljenje za prigovor savjesti.”

Nema ni kondoma

Za one koji su propustili prethodnu epizodu, Slobodna je objavila priču žene kojoj je Ana Dukić, vlasnica spomenute ljekarne, odbila dati kontracepcijsko sredstvo, iako je imala liječnički recept. Ljekarnica je iz šifre na receptu shvatila da je sredstvo propisano zbog preveniranja trudnoće, a ne iz nekog drugog razloga – kontraceptive, naime, liječnici propisuju zbog mnogočega – pa joj ga nije htjela dati pravdajući se našoj sugovornici prigovorom savjesti, odnosno vjerskim uvjerenjima. Inače, u ljekarni “Dukić”, kako tvrdi naša sugovornica, ne prodaju se ni kondomi.

Od Ane Dukić zatražili smo komentar prijave “Domina”, no posredstvom djelatnice zaposlene u ljekarni, poručila nam je da ne želi davati izjave za medije.

Inače, Hrvatska ljekarnička komora zasad nema pisanih podnesaka stranaka o slučaju iz ljekarne Dugi Rat, kazao nam je Mate Portolan, mag.pharm, predsjednik Hrvatske ljekarničke komore. Prema odredbama hrvatskog Kodeksa ljekarničke etike i deontologije “magistar farmacije ima pravo priziva savjesti samo ako time ne dovodi u opasnost zdravlje i život bolesnika” (članak 12. Stavka 3).

– Zakon o ljekarništvu nema odredbi o prizivu savjesti, nego odredbu kada će magistar farmacije uskratiti izdavanje lijeka, a to je između ostalog kada stručno procijeni da bi on mogao ugroziti zdravlje korisnika – kaže Portolan.

Na pitanje na koji je način to regulirano u drugim europskim državama kojima će se i Hrvatska uskoro pridružiti, Portolan kaže da države koje u svojem zakonodavstvu imaju odredbe o prizivu savjesti, imaju i podrobnije razrađen postupak za priziv savjesti, pa se točno zna u kojim slučajevima je to moguće, kako postupiti prema pacijentu, koga obavijestiti o toj namjeri…


Adalbert Rebić: Mogla je uzeti tablete u drugoj ljekarni

– Medicina nije moja struka, mogu samo reći kako se u svim demokratskim društvima poštuje pravo prigovora savjesti. Teško je komentirati čin koji netko radi zbog svoje savjesti. Ako ljekarnik osobi kaže da zbog svojih moralnih načela ne prodaje pripravke poput ovoga, ona može potražiti te tablete u drugoj apoteci. No, ako je riječ o lijeku o kojem ovisi nečije zdravlje ili život drukčija je stvar, ali ovdje to nije slučaj – komentirao je teolog Adalbert Rebić slučaj iz ljekarne u Dugom Ratu. d.šarac

Primjer Francuske  

U Francuskoj je, primjerice, kod farmaceuta prigovor savjesti nepostojeći. I samo pravilo prigovora savjesti za liječnike je u opasnosti. Eva Joly, francuska članica Europskog parlamenta, nedavno je rekla: “Ja sam apsolutno za to da Francuska ukine odredbu o prigovoru savjesti za liječnike.”

Pussy Riot žale se Europskom sudu za ljudska prava

Članice ruskog punk banda Pussy Riot žalile su se Europskom sudu za ljudska prava zbog kršenja njihovih temeljnih prava tijekom sudskog postupka u Rusiji.

“Europskom sudu za ljudska prava uložena je žalba zbog kršenja Europske povelje o ljudskim pravima”, kazala je njihova odvjetnica Irina Krunova.

Podnositeljice žalbe tvrde da su im tijekom sudskog procesa bila uskraćena prava koja jamče osobnu slobodu, slobodu izražavanja, pravo na pravedan proces i na zabranu mučenja, prenosi Hina.

U veljači 2012. godine, Nadežda Tolokonjikova, Ekatarina Samucevič i Marija Alehina su na oltaru ruske pravoslavne crkve Krista Spasitelja u Moskvi izvele “punk molitvu” i zatražile od Djevice Marije da s vlasti otjera Vladimira Putina.