Neprekinuti krug nasilja: Ženska prava u Pakistanu

Malala Yousafzai, 15-godišnja pakistanska aktivistkinja, 4. siječnja puštena je iz londonske bolnice, potpuno oporavljena, nakon što su je upucali talibanski militanti.

Novost o puštanju  Malale iz bolnice u svijetu je izazvala oduševljenje budući da su posljedice ranjavanja bile strašne. Čak je i glavni tajnik UN-a, Ban- Ki Moon izrazio olakšanje opravkom Malale, rekavši: “Malala i dalje inspirira pakistanski narod i svijet svojom hrabrosti i upornosti. Mi i dalje radimo na tome da svaka djevojčica može ići u školu”.

Odmah nakon pucanja na nedužnu tinejdžericu, dok su trajali masovni prosvjedi, organizacije za ljudska prava mislili su da bi Malala incident mogao odjeknuti jače u svijet nego recentni događaji u Pakistanu. Nadali su se da će napraviti više nego staviti pod povećalo kritike, ne samo pakistanske vlade i prava žena, već na mogućnosti obrazovanja žena i nasilja unutar obitelji. Naposljetku, ponadali su se da će incident uzdrmati status Pakistana unutar UN-a, te da će Malala biti okidač promjena u Pakistanu.

“To ne utječe na njihov status. Postoji puno priče, čak i ovacija, no na kraju dana, incident nikako neće utjecati na poziciju Pakistana u Ujedinjenim Narodima ili u međunarodnom okruženju”, kaže Thor Halvorssen, predsjednik Human Rights Foundationa i šef HFR-ovog Oslo Freedom Foruma.

UN se posljednjih mjeseci uglavnom fokusirao na granicu Pakistana sa stoljetnim rivalom Indijom i na siječanjske terorističke napade u gradu Quetti i dolini Swat kada je preko 100 ljudi ubijeno. Usprkos ovacijama i hvaljenju Malalinog herojskog čina, teško da će se UN odlučiti poduzeti nešto kako bi promijenio stav prema Pakistanu i unaprjeđenju ljudskih prava.

Zatvaranje financijske pipe mogla bi biti jedina stvar koja bi natjerala Pakistan u drastične promjene. “Poboljšanje započinje dramatičnim promjenama u zakonskom statusu žena i provođenju zakona prema ženama i kriminalu općenito”, naglasio je Halvorssen.

 “Žene su građani drugog reda u Pakistanu i često ih se ignorira zakonski i još gore – kulturološki. Nažalost, mislim da ne možemo puno očekivati od njihove vlade”, dodao je.

Usprkos Malala incidentu, koji je obišao svijet, i gore stvari su se događale ženama u Pakistanu”, kaže Steve Cohen, stručnjak za Pakistan iz Brookings instituta u Washingtonu. Također je istaknuo kako su društvene mreže i drugi brzi načini komuniciranja postavili Malaline muke na globalnu pozornicu i uperili novo svjetlo na pakistansku vladu.

“Talibanski militant koji je upucao Malalu bio je moćan u tom trenutku, osvanuo je na televiziji i napravio je što je htio, svi su znali kakve on stavove zastupa. Pakistanci su svjesni da se sada moraju dokazati na području ljudskih prava. Problem u Pakistanu je činjenica da im je država oslabljena. No, oni rade najbolje što mogu s obzirom na okolnosti. Slabost države je problem”, pojasnio je Cohen.

Itekako, slabost države je okidač za mnogobrojne zločine protiv žena – Malala incident je bio samo vrh sante leda. Izgleda da se svaki pokušaj osvjetljavanja ženskih prava – zamrači.

Prošle godine popularna pjevačica Ghazala Javed upucana je skupa sa svojim ocem jer se pokušala razvesti od svog supruga, nakon što je saznala da ima još jednu ženu. U prosincu su ubijene četiri UN-ove radnice na akcijama cijepljenja protiv dječje paralize skupa sa svojim vozačem i supervizorom. Upravo zbog tog incidenta, UN je odlučio prekinuti sve akcije cijepljenja u Pakistanu.

Aurat Foundation, pakistanska organizacija za ljudska prava, kaže da se svake godine ubije preko 1.600 žena jer su na neki način osramotile svoje obitelji.

U prosincu pakistanska vlada se, kako bi popravila svoj status u međunarodnoj zajednici, odlučila na najhrabriji potez, udružila se sa UNESCO-om kako bi osnovali Malala Fund for Girls’ Education.

Primarni cilj organizacije je obavezno osnovno školsko obrazovanje djevojčica do 2015. godine u cijelom svijetu. Irina Bokova, UNESCO-va direktorica, rekla je da milijuna djevojčica širom svijeta nisu upisane u osnovnu školu, a mnoge od njih nalaze se u nerazvijenim zemljama poput Pakistana.

“Dvije sile se sukobljavaju u mojoj zemlji. Malala predstavlja silu mira dok se mi sukobljavamo sa silama tame, mržnje i nasilja. Trebamo podršku cijelog svijeta kako bi omogućili svim Malala odlazak u školu”, obrazložio je pakistanski predsjednik Asif Ali Zardari.

Međutim, organizacije za ljudska prava širom svijeta ne gledaju milostivo na predsjednika Zardarija. Smatraju da je Malala Fund for Girls’ Education samo pokušaj umirivanja glavnih financijera pakistanske vlade.

“Nije pitanje popravlja li se situacija na području ljudskih prava. Pitanje je kako se ljudska prava mogu poboljšati? Vlada ne čini ništa kako bi ih popravila, već radi na boljim odnosima s javnošću, umirivanju financijera”, kaže Halvorssen.

Dodaje kako je incident s Malalom ‘pokazao zanemarivanje postojećih zakona u Pakistanu i ignoriranje ženskih prava od strane vlade’. Vlada nije napravila niti jedan konkretan korak kako bi poboljšala položaj žena. Malalin slučaj upućuje na puno veće probleme.

Halvorssen kaže kako je sada vrijeme za potez UN-a i drugih organizacija kako bi natjerali pakistansku vladu na vidljiva poboljšanja za Malalu i njezine vršnjakinje. Ukoliko se to ne napravi, moglo bi biti još Malala. Dakle, dolazimo do neprekinutog kruga nasilja.

Prevela i prilagodila Lucija Živković

Južna Amerika – kontinent duginih boja!

Nakon što je američki predsjednik Barack Obama u svojem drugom inauguralnom govoru naglasio potrebu borbe za LGBT ravnopravnost, utjecajni časopis Foreign Policy podsjeća da bi SAD o gej pravima mogao štošta naučiti iz brojnih južnoameričkih primjera.

“Naše putovanje nije završeno sve dok naša gej braća i sestre ne budu pred zakonom tretirani jednako kao i svi drugi – jer ako smo svi doista stvoreni jednakima, onda i ljubav koju pružamo jedni drugima mora biti jednaka”, jedna je od rečenica iz drugog inauguralnog govora američkog predsjednika Baracka Obame, u kojima se zauzeo za LGBT ravnopravnost i bračnu jednakost istospolnih parova. Predsjednik Obama je obećao kako će se SAD ubuduće mnogo više zalagati za LGBT prava, u svojoj zemlji, ali i diljem svijeta, a tu stvari postaju neočekivane i zanimljive.

Naime, SAD o borbi za LGBT ravnopravnost i slobodu najviše može naučiti ne od ‘uobičajenih osumnjičenih’ poput Kanade i desetak europskih zemalja, nego od Južne Amerike. Kako piše Foreign Policy, u proteklih nekoliko godina se ‘od Ognjene Zemlje do Rio Grandea dogodila gej revolucija’. Najbolji primjer toga se mogao vidjeti 2007. godine, kada je u UN-u predložena rezolucija o pravima gejeva, lezbijki, biseksualnih i transrodnih osoba, za koju se za najsnažnije zalagali Brazil, Argentina i Urugvaj, a ne recimo Švedska ili Nizozemska, kako bi se stereotipno očekivalo.

Otada se u mnogim južnoameričkim državama zakonodavna i društvena situacija za LGBT zajednicu dramatično poboljšala, pa je Argentina 2010. izglasala bračnu jednakost za istospolne parove, što je te godine odlučeno i u Mexico Cityju. Godinu dana kasnije je brazilski Vrhovni sud donio presudu koja kaže da je obavezno omogućiti ozakonjenje veza istospolnih parova u okviru zakona o civilnom partnerstvu, što je pak pojedine brazilske pokrajine, poput Sao Paola, potaknulo na uvođenje potpune bračne jednakosti. Urugvajski parlament je krajem prošle godine izglasao bračnu ravnopravnost istospolnih parova, a očekuje se da će taj zakon podržati i gornji dom parlamenta, odnosno senat, kada o tome bude odlučivao na proljeće ove godine.

Čak se i u konzervativnijim državama Južne Amerike događaju značajne promjene nabolje za njihove LGBT građane i građanke. Čile je prošle godine – nakon strašnog zločina na mladim homoseksualcem Danielom Zamudom – u parlamentu izglasao Zakon o suzbijanju diskriminacije, kojemu su pak prethodili veliki prosvjedi u znak podrške gej Čileancima i Čileankama. Bolivija je u novom Ustavu iz 2009. eksplicitno definirala brak kao zajednicu muškarca i žene, ali istovremeno i zabranila diskriminaciju LGBT osoba. U Kolumbiji je pak ustavni sud 2011. presudio da se istospolni partneri moraju u očima zakona smatrati obitelji, te je naredio tamošnjem parlamentu da u roku od dvije godine izglasa zakon koji bi izjednačio prava istospolnih parova s onima koja uživaju raznospolni parovi.

Argentina je pak naročitu pozornost posvetila problemima transrodnih osoba, pa je tako prošle godine predsjednica Cristina Fernández de Kirchner kroz tamošnji parlament progurala ‘najširu zakonsku zaštitu transrodnih osoba na svijetu’, kako konstatira Foreign Policy.

To ne znači da je cijela Južna Amerika postala kontinent bez homofobije, koja je veliki problem, naročito u državama Latinske Amerike u kojima je snažan utjecaj evangeličkih kršćana, ali je ‘napredak u borbi za istospolne brakove zapanjujući, još ako se uzme u obzir da su se mnoge južnoameričke vlade natezale s Katoličkom crkvom oko legalizacije razvoda samo prije desetak godina’.

Objašnjenje za velike uspjehe LGBT aktivista i aktivistkinje treba pak tražiti u tome što se njihova borba percipira kao ‘dio šire fronte za ljudska prava’, koja su u Južnoj Americi vrlo važna tema zbog višedesetljetnog iskustva s brutalnim, desničarskim diktaturama u 20. stoljeću.

I Zagreb ustaje i pleše protiv nasilja nad ženama!

One Billion Rising je događaj kreiran kako bi se u svijetu pokazala zajednička snaga, brojnost i solidarnost koja prelazi granice u akciji protiv nasilja.

Prema UN-ovim statistikama, svaka treća žena na svijetu tijekom svog života bit će zlostavljana, što ukupno čini milijardu žena koje će doživjeti neku vrstu nasilja. Kampanja One Billion Rising, pokrenuta od strane američke dramatičarke, scenaristkinje i aktivistkinje Eve Ensler, upozorava upravo na taj globalni problem.

Povodom toga u 189 zemlja koje sudjeluju u ovom događaju, 14. veljače organizira se prosvjedni ples kako bi pitanje nasilja nad ženama postalo vidljivo. U Hrvatskoj će se ove godine plesati u Zagrebu na Zrinjevcu  na spomenuto Valentinovo s početkom u 14:00 sati kada će aktivisti i aktivistkinje nakratko zaustaviti dnevne obaveze, izaći na ulice i trgove, protestirati i plesati.

Svjesne da je 14. veljače radni dan i da će neke/i od vas biti spriječen/e da sudjeluju u samom događaju, organizatorice su napravile listu stvari koje možete učiniti i na taj način pružiti podršku događaju:

• 14. veljače promijenite svoju sliku profila na Facebook-u u logo Milijarda ustaje koji možeš pronaći na milijardaustajezagreb

• Ukoliko se bavite gaming-om, organizirajte virtualni događaj unutar svoje gaming zajednice

• Otplešite svoj ples, snimite ga i pošaljite na e-mail milijardaustajezagreb@gmail.com

• Proširite vijest o ovom događaju, pričajte sa svima koje poznajete, prijateljima/icama, kolegama/icama, obitelji…

• Objavite ovaj tekst na svojoj društvenoj mreži ili blogu

• U školama: Ukoliko ste nastavnik/ca ili profesor/ica, održite sat o problematici nasilja nad ženama. Ako ste student/ica, predložite profesorima/icama da u tjednu koji prethodi ovom događaju, ubace u raspored sat o ovoj problematici

Vlastite ideje i prijedloge možete poslati na e-mail: milijardaustajezagreb@gmail.com, a događaj pratite i na službenoj Facebook stranici.

Raste podrška istospolnim brakovima

Porastao je broj Francuza i Francuskinja koji podupiru legalizaciju istospolnih brakova unatoč ovomjesečnim masovnim prosvjedima protiv te namjere francuske vlade.

Broj građani i građanke Francuske koji sada podupiru ozakonjenje istospolnih brakova porastao je na 63 posto, prema anketi agencije Ifop provedene za portal Atlantico.fr.

Podrška da se istospolnim parovima omogući i posvajanje djece također je u porastu i sada iznosi 49 posto, ali i dalje pokazuje veliku podjelu u Francuskoj po tom pitanju.

Francuska vlada najavila je da namjerava nastaviti s izradom zakona o legalizaciji istospolnih brakova iako je 13. siječnja u Parizu pola milijuna ljudi prosvjedovalo protiv toga.

U nedjelju bi se u Parizu trebao održati također masovan skup podrške legalizaciji istospolnih brakova.

HPV i rak grlića maternice: Što moj dečko i ja nismo znali?

Prije nekoliko godina, ginekologinja mi je ostavila poruku na telefonskoj sekretarici da ju nazovem. Nedugo prije njenog poziva obavila sam godišnji ginekološki pregled, a moja liječnica mi je prije obično rezultat javila preko telefona. Zabrinula sam se da vijesti nisu dobre.

Moja ginekologinja nikad ne osuđuje i uvijek je vrlo smirena.  Stoga, kad mi je rekla da su nalazi PAPA testa neuobičajeni i da pokazuju tragove HPV-a, nisam paničarila. Imala sam 23 godine i do tada još nisam imala neregularan PAPA test, ali liječnica me je uvjeravala da je sve u redu i da vjerojatno samo trebam obaviti neke dodatne pretrage.

Srećom, dobila sam dijagnozu 2009. godine, tri godine nakon što je Merck objavio svoju “One Less” (jedan manje) kampanju kako bi oglašavao prvo HPV cjepivo – Gardasil.  Nikad se nisam cijepila, ali vijesti koje su se vrtile oko te kampanje navele su me da naučim mnogo putem letaka u liječničkoj ordinaciji. Znala sam da je HPV spolno prenosiva bolest i znala sam da u nekim slučajevima može dovesti do raka. Ali sam također znala i da HPV nije rak. I znala sam da je HPV poprilično  rasprostranjen i uobičajen, što me je također tješilo.

Liječnica mi je rekla da bih trebala obaviti kolposkopiju, što je zapravo  temeljitiji PAPA test pri čemu liječnik/ica koristi fancy mikroskop, kojeg nazivaju, pogađate, kolposkop, a s kojim ispituje cerviks tražeći displazije, odnosno abnormalne stranice. Zvučalo je relativno jednostavno,pa mi je liječnica preporučila svoju kolegicu, te sam odmah dogovorila termin.

Sama kolposkopija je bila bezbolna, međutim nova liječnica je primjetila neke displazije i rekla da bi htjela napraviti biopsiju radi sigurnosti. Srećom, cervikalna biopsija obično nije bolna (ima neke veze s vrstom tkiva) pa sam se mogla opustiti. Cjelokupna procedura je trajala oko petnaest minuta. Kad je bilo gotovo, liječnica mi je rekla da ću vjerojatno krvariti i da ne bih smjela imati spolne odnose dva tjedna, i da moram doći po nalaze za nekoliko tjedana.

Rezultati su pokazali da sam imala displaziju niskog stupnja. Nerazvijene stanice imaju otprilike jednake mogućnosti da nestanu same od sebe kao i da se razviju u visoko razvijene ili pak kancerogene stanice. Liječnica me je savjetovala da se stanice uklone putem elektorkirurške procedure, poznatijom pod nazivom LEEP. Oboje, i doktorica opće prakse i specijalist su mi objasnili da ću možda morati obaviti ovu proceduru, ovisno o rezultatima, pa sam već bila upoznata s detaljima procedure. Uglavnom, LEEP podrazumijeva korištenje malene cijevi pod naponom koji spaljuje problematični dio cerviksa.

Rečeno mi je da je LEEP relativno čest, ali nisam poznavala nijednu ženu koja je bila na takvom zahvatu. Poprilično sam otvorena kad je riječ o mojim osobnim stvarima (kao dokaz tome može poslužiti moja voljnost da o svom zdravstvenom stanju pišem na internetu), pa sam spomenula ovu proceduru svojoj prijateljici. “Ja sam morala to obaviti prije nekoliko godina. Bilo je grozno”, rekla je ona.

Najednom mi je laknulo da je netko koga znam već obavio LEEP, ali sam bila i užasnuta činjenicom da me čeka bolan zahvat, stoga sam provela  nekoliko tjedana prije konzultacija s liječnikom koji će obaviti zahvat (da, drugi liječnik) – istražujući.

Jednu stvar koju sam naučila iz ovog iskustva je da internet može biti vrlo opasno mjesto za traženje zdravstvenih informacija. Od tada sam se počela šaliti da ako si pokušate sami postaviti dijagnozu koristeći se informacijama s interneta, uvjerit ćete sami sebe da ste u drugom stanju i da imate rak.

Također sam naučila da, unatoč  saznanjima o HPV-u sakupljenih putem Gardasil kampanje i drugih obrazovnih inicijativa vezanih za rak grlića maternice, još uvijek je postojala značajna količina dezinformacija koje su kružile u javnosti. Kad sam imala kolposkopiju, rekla sam svom dečku što se događa najviše zbog toga što sam htjela da zna da ću imati nerutinski medicinski zahvat i da nećemo moći imati spolne odnose neko vrijeme. Njegova prva reakcija je bila: “Čekaj, je li bih se trebao zabrinuti”.

Bila sam tako razočarana što on nije znao ništa o virusu i na to uoće nije reagirao, ali sam shvaćala da je vrlo uznemirujuće kad ti partner kaže da ima spolno prenosivu bolest. Rekla sam mu sve što znam uključujući da, nažalost, ne postoji način provjere virusa HPV-a kod muškaraca. Rekla sam mu da ne brine, naročito stoga što ne postoji mogućnost da dobije rak grlića maternice, ali da svakako ne bi škodilo da posjećuje svog doktora ili urologa redovito. Kad me pitao što je to urolog, shvatila sam imam veći problem kojim se moram baviti.

Kad sam se konzultirala s novom liječnicom, pitala sam ju može li LEEP utjecati na moju sposobnost da imam djecu. Rekla mi je da jedan LEEP vjerojatno ne bi imao negativne posljedice na moju sposobnost da zatrudnim, međutim, ako bih se morala podvrgavati ovoj proceduri nekoliko puta, mogla bih pretrpjeti nešto što se zove “cervikalna insuficijencija“, što može uzrokovati da se maternica rastegne suviše rano u trudnoći što može dovesti do pobačaja.

Već sam se obavezala na ovaj zahvat, ali ovo otkriće me je počelo brinuti. Do tada sam već navršila 24 godine (bilo je potrebno oko 5 mjeseci za dijagnozu i sve procedure), ali nisma bila ni blizu razmišljanja o djeci. A onda opet, stajala sam ovdje, morajući birati između mogućeg raka i mogućnosti da ne budem sposobna zatrudnijeti.   Ipak, vjerovala sam svojim liječnicima i liječnicama te sam išla naprijed.

Nekoliko tjedana kasnije nakon što sam obavila LEEP (što svakako nije bilo zabavno, ali ni tako  grozno), čula sam na radiju da ginekolozi i ginekologinje savjetuju da se žene trebaju ići na PAPA test dva puta godišnje umjesto jednom, jer preskakanje može dovesti do potrebe za izvođenjem zahvata poput LEEP-a, što se može izbjeći. Zapamtite, one niskorazvijene stanice imaju pristojne šanse da nestanu same od sebe, ali meni je savjetovano da spalim dio svog cerviksa kako bih bila sigurna. Skoro sam bacila radio na drugi kraj sobe. Doktorica mi je rekla da bih trebala ići na PAPA test svakih šest mjeseci sve dok ne dobijem dva nalaza za redom normalna. Što sam dovraga sad trebala napraviti, ne ići?

Pomislila sam, PAPA testovi su bezopasni, a ja sam osigurana, pa sam zadnje tri godine išla kod ginekologice svakih šest mjeseci na pregled. Nikad nisam imala dva normalna PAPA testa zaredom, ali također nisu se više razvile displazije, što je značilo da nema biopsije niti LEEP-a. Budem li ikad više savjetovana da obavim LEEP, nemam pojma što ću učiniti.

Što me i dovodi do razloga zašto sam htjela napisati ovaj članak. Kao što je ovaj sajt nedavno istaknuo, postoji puno mitova o HPV-u. Ali postoji još veći problem: jako smo loši po pitanju razgovora o našem seksulanom zdravlju. Nekoliko mjeseci nakon obavljenog LEEP-a, jedna moja prijateljica mi je rekla da joj je dijagnosticiran HPV i uzrujala se. Znala je već sve o mom slučaju, a ja sam joj rekla sve što znam i dodala kako nema potreb da bude zabrinuta. Ona je upravo počela izlaziti s nekim i rekla , iako je znala da se ne treba brinuti, da je “mislila da je on zaista super tip”.

Ako živimo u svijetu u kojem žena sumnja u dobrotu čovjeka jer joj je možda prenio virus koji ima ili će imati polovina stanovništva, itekako imamo posla za obaviti. I kad se medicinska zajednica ne može složiti oko toga trebamo li biti oprezne s prevetivnom medicinom ili čekati da se nešto kancerogeno pojavi, jedini način da donosimo racionalne odluke o našem zdravlju jest da sakupimo što više informacija. A to će početi tako da podijelimo informacije koje već imamo.

Ako vam liječnik/ica kaže da nešto nije u redu, pitajte ga/je što to znači. Ako vam kaže da je potrebno  podvrgnuti se nekom zahvatu, pitajte što to podrazumijeva. Ako nikad niste čuli za to stanje ili zahvat, pitajte vaše prijatelje/ice ako oni znaju nešto o tome. Ako neka od vaših prijateljica spomene da boluje od nečega s čime ste se vi već suočile, recite joj o tome sve što znate.

Kako biste započeli/e, a u čast Mjeseca borbe protiv raka grlića maternice, ovdje su najvažnije stvari koje treba znati o humanom papiloma virusu, poznatom kao HPV:

  • HPV je najčešća spolno prenosiva infekcija; 50 posto seksualno aktivnih Amerikanaca i Amerikanki bolovat će od HPV-a u nekom trenutku svog života
  • U većini slučajeva, HPV ne pokazuje nikakve simptome, i u 90 posto slučajeva imunološki sustav ga se sam riješava unutar dvije godine.
  • Postoji više od 100 vrsta HPV-a, od kojih se 30-40 prenose spolnim putem
  • Od spolno prenosivih vrsta HPV-a, dvanaestak može dovesti do raka grlića maternice
  • Cjepivo štiti od 4 vrste HPV-a , dvije najučestalije vrste povezane s rakom grlića maternice i dvije koje su najčešće povezane s genitalnim bradavicama
  • HPV cjepivo je odobreno za uporabu i kod muškaraca i kod žena
  • Dok je rak grlića maternice najčešći tip raka povezan s HPV-om, ovaj virus može također dovesti do oralnih ili analnih vrsta raka kod muškaraca i žena
  • Papa test može identificirati ako žena ima visoko riskantni HPV, ali ne i koju vrstu, a za muškarce trenutno ne postoji test na ovaj virus
  • Muškarci i žene mogu prenijeti HPV jednu drugima međusobno, a budući da je HPV često bez simptoma, ukoliko ste imali više od jednog partnera, nemoguće je znati tko vam ga je prenio, čak i ako ste trenutno monogamni.

 Prevela i prilagodila Ana Marković

Prekarni radnici i radnice svih zemalja, ujedinite se!

“Jesi li ti prekarna radnica”, pitam telefonski, bez prethodnog uvoda, Gabrijelu Ivanov. Profesionalno se poznajemo godinama i činilo mi se da bi Gabrijela mogla biti egzemplarna predstavnica jednog dijela velike i raznorodne vojske prekarnih radnika današnjice.

“Što je to?”, pita ona.

Objašnjavam joj ukratko, kaže da će još pogledati točno o čemu se radi i dogovaramo se za razgovor uživo.

Prekarnost nije sasvim nov pojam na tržištu rada, ali se zadnjih godina češće koristi, jer je i sve više onih koji su njom zahvaćeni. Glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost – rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad –  i niska ili nikakva radna prava i zaštita. To su sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji rade po projektima… Za razliku od svojih roditelja, koji su mogli računati na stalno zaposlenje koje im je osiguralo  mirovinsko i zdravstveno osiguranje, definirano osmosatno radno vrijeme, godišnje odmore, slobodne vikende i, na kraju, kakvu-takvu mirovinu, današnji radnik postindustrijskog globalnog kapitalizma često može računati samo na –  permanentnu nesigurnost. Tradicionalni oblici rada i zaposlenosti mijenjaju se već desetljećima na Zapadu pa je tako u osamdesetima povremeni rad porastao za nekoliko posto u ukupnoj zaposlenosti u gotovo svim većim zapadnim ekonomijama. I od onda samo raste. Dok se u počecima prekarni rad predstavljao kao emancipacijski jer je značio veću mobilnost, fleksibilnost, odabir radnog modela koji vam najviše odgovara, što je trebalo poticati motivaciju i kreativnost radnika, u praksi se pokazalo da je fleksibilnost tek druga riječ za nesigurnost, da se takav netradicionalni oblik rada zapravo ekonomski eksploatira, a da radnici umjesto motivacije osjećaju beznađe. Ono što je poslijeratna generacija smatrala izborenim jednom zauvijek – pravo na rad i pravo na posao – počelo se urušavati. Ukinuta su mnoga radna mjesta, ali je ostao posao koji je trebalo obaviti. Posao za prekarne radnike.

Britanski profesor Guy Standing, koji predaje ekonomsku sigurnost, autor je knjige “Prekarijat, nova opasna klasa”, u kojoj objašnjava da je neoliberalna politika proizvela veliki i rastući broj ljudi koji dijele dovoljno zajedničkih iskustava da bi ih se moglo nazvati klasom u nastajanju. Oni su prekarni radnici, a klasu u nastajanju je nazvao prekarijatom. Iako su prekarijatom obuhvaćene različite kategorije ljudi – nekadašnji pripadnici radničke klase koji su deindustrijalizacijom izgubili posao i teško preživljavaju ili visokoobrazovani koji također ne mogu naći stabilan posao – dijele isti osjećaj besperspektivnosti, ali i gnjeva, nepovjerenja u sustav i politiku i nepripadanja široj društvenoj zajednici. Uostalom, danas svatko može postati dijelom prekarijata, rijetki su zaštićeni. Standing prekarijat smatra potencijalnom opasnošću upravo zbog toga što ih frustracija i osjećaj nepravde čine lako zapaljivima i metama ekstremnih politika, koje ih huškaju protiv imigranata jer im, navodno, kradu poslove mada su baš imigranti česte žrtve prekarnog rada. Standing smatra da ta nova klasa može proizvesti nestabilnost u društvu i zalaže se smanjenje neravnopravnosti na tržištu rada. Jedna od mjera koju predlaže je osnovni (ne minimalni!) prihod koji bi bio garantiran svima i od kojeg bi ljudi mogli živjeti. Standing to smatra temeljnim ljudskim pravom. Da se ne radi ni o nikakvoj utopiji, pokazuje primjer Brazila gdje je uvedena praksa osnovnog prihoda.

“Ako imate društvo u kojem su ljudi sigurni i ne boje se što im donosi sutra, tek onda ćete imate ljude koji tom društvu pripadaju, koji su solidarni, koji su produktivni i altruistični”, kaže Standing. Stara je to lekcija države blagostanja: socijalna sigurnost generira političku sigurnost.

Oni koji vjerojatno nisu opasni jer imaju privid rada, makar povremenog i nestabilnog, brojni su prekarni radnici u takozvanim kulturnim i kreativnim industrijama. Te se industrije često navode kao one koje pokreću razvoj gradova i turizma i rad u njima se smatra intelektualno i društveno prestižnim, ako već ne i financijski. No ti su sektori zapravo “leglo” prekarnog rada. Dobar dio kulturnjaka i kreativaca radi samostalno, u udrugama ili malim agencijama. Njihova se zaposlenost definira kao nestandardni oblik zaposlenosti, a što to karakterizira pojašnjava Studija o zapo­slenosti u kulturnom sektoru Europske unije u doba digitalizacije: fleksibilnost, mobilnost, rad po projektima, kratkoročni ugovori, honorarni rad, volonterske i nisko plaćene aktivnosti, pseudozapošljavanje, pseudosamozapošljavanje. U Europi je u kulturnome i kreativnome sektoru veći udionestandardno zaposlenihu odnosu na ukupnu  zaposlenost. Sve ih je više i u Hrvatskoj. U posljednje vrijeme sve češće ćete čuti za nekog dizajnera, arhitekta, fotografa, novinara, kustosa, PR stručnjaka, copywritera, prevoditelja, teoretičara raznih, uglavnom humanističkih, područja i tako dalje da je freelancer, što je nerijetko samo bolji naziv za “nezaposlen”. Medijska teoretičarka Marie-Luise Angerer tipičnog radnika u kreativnom sektoru opisuje kao osobu između 25 i 30 godina, obrazovanu, vještu, fleksibilnu, psihički jaku, nezavisnu, nevjenčanu, mobilnu i spremnu za svaku poslovnu priliku. Poslodavcima odgovara da je što više slobodne radne snage; posao uglavnom obavljaju dobro jer ga inače ne bi imali, i to po cijeni koja je manja nego rad stalno zaposlenih, a još im ne moraju plaćati ni mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

Gabrijela Ivanov se dobrim dijelom uklapa u tu sliku. Ima 36 godina, fakultetski je obrazovana, nema djece, zadnji stalni posao je imala 2004. godine, odnedavno je samozaposlena u udruzi K-zona koju je osnovala s prijateljicama prije nekoliko godina, ali misli da neće u tom statusu ostati još dugo, bavi se web i video produkcijom, medijima (uređuje portal VoxFeminae), organizira umjetnički festival, razvija vještine društveno odgovornog poduzetništva i više-manje živi po projektima.

(FOTO: David Kabalin)

“Definitivno sam prekarna radnica. Nisam ni znala što sam”, kaže Gabrijela kada smo se našle na Trešnjevci, u blizini ureda u kojem radi. Radni prostor odvojen od životnog joj je novost, godinama je radila od kuće. Odmah na početku razgovora kaže da gubi strpljenje i da je “prvi put, nakon svih godina opiranja, uklonila mentalne prepreke za mogućnost da potraži posao u inozemstvu”.

“Uvijek sam se protivila odlasku vani jer mi je stalo da se ovdje stvari mijenjaju, ali nekada mi se čini da je cijeli trud uzaludan, da se nikako ne pomiče na bolje” kaže i odmah ublažava rečeno: “Ili se barem pomiče previše sporo”.

Kako odmiče razgovor, tako postaje pozitivnija. Očigledno joj je težak dan utjecao na izbacivanje neraspoloženja. Bliži se festival koji organizira – VoxFeminae, posvećen ženskom stvaralaštvu – ne ide sve po planu i moraju se prilagođavati promjenama u zadnji čast.

Gabrijela ima dobru osnovu za pronaći solidan posao u inozemstvu, završila je Fakultet elektrotehnike i računarstva. No, kratko je trajalo dok nije shvatila da joj tipični načini rada u njenoj profesiji ne odgovaraju. Nakon što je diplomirala 2002. godine trebalo joj je samo 15 dana da nađe posao u informatičkoj firmi. Tamo je provela dvije nesretne godine. Dali su joj da radi dosadne administrativne poslove i vjeruje da ju je to dopalo zato što je bila jedina žena. Nisu joj se svidjeli odnosi u firmi ni kako se raspoređuju prihodi i shvatila je da ne želi više raditi za nekoga, već s nekim. Stabilan posao u korporaciji, pristojna plaća, kredit i dobar auto – dakle, život mnogih njenih fakultetskih kolega – nisu joj bili dovoljan motiv. “Ne odgovara mi sustav vrijednosti klasičnog poduzetničkog poslovanja i odbijam raditi unutar njega”, rezolutna je. Mogli bismo reći da se Gabrijela sama “osudila” na prekarnost za razliku od mnogih drugih koji nisu imali izbora. Ako pristati ili ne pristati na posao koji vam je neprihvatljiv, uopće znači imati izbora. Kasnije je radila nekoliko godina u nevladinim udrugama, spajajući svoja tehnička znanja i društveni angažman, i onda se osamostalila – postala je freelancerica. Bez mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, što je njenim roditeljima, naviknutima da se “mora” imati stalan posao i sve što uz to ide, bio problem, ali ne i njoj. I sada kaže da ne računa na mirovinu i da se mora u sljedećih dvadesetak godina pobrinuti za sebe u starosti.

“Naučila sam živjeti izvan zone ugode i balansirati u tome”, kaže. Gabrijela zna što znači živjeti izvan ugodnosti; bilo je perioda kada je imala minimalno novaca, spavala kod prijatelja, snalazila se i uvidjela da ako je to najgore što joj se može dogoditi, onda nije strašno. No to podrazumijeva da imate neku jaku socijalnu mrežu unutar koje su se ljudi spremni brinuti jedni za druge ako zatreba. A to nema svatko, niti bi nam prijatelji trebali držati egzistencijalno zaleđe, umjesto onog Standingovog osnovnog prihoda.

Kao i mnogim prekarnim radnicima, i Gabrijeli je njen posao sveukupni način života u kojem se gubi granica između privatnog i poslovnog. Fleksibilnost radnog vremena samo je iluzija, jer zapravo radite stalno, kao što je iluzija i da imate veću slobodu izbora posla jer ste često prisiljeni prihvatiti svaki posao koji vam se nudi, ili zato što vam uistinu treba ili zbog straha da iako ga sada imate, možda ga neće biti sljedeći mjesec. No, Gabrijela ipak kaže da joj je nemjerljiva  pozitivna strane takvog načina rada što je ispunjena jer radi ono što je odabrala.

Mnogi će prekarni radnici reći slično: da su zadovoljni jer sami upravljaju svojim životima i ne robuju u tvrtkama radeći posao u koji ne vjeruju. I kada se s vremena na vrijeme umore od stalnog snalaženja, kao Gabrijela na početku našeg razgovora, ipak neće posustati i tražiti po oglasnicima posao koji će im plaćati račune. No što će biti s cijelom tom novom klasom za dvadeset, trideset godina, kada ne budu više toliko ni fleksibilni, ni konkurentni ni mobilni, kada ne budu možda spremni na spavanje na kauču kod prijatelja ako zagusti, i sa sobom vući djecu ili ih neće imati jer si neće moći priuštiti biti odgovorni za još nekog osim sebe, kao što se već danas prekarni radnici rjeđe odlučuju na roditeljstvo od stalno zaposlenih? Što će tek biti ako ne budu mogli raditi? Gabrijela se nada da će se do tada sadašnji sustav pokazati neefikasnim i da će se urušiti, a da će zaživjeti modeli umrežavanja manjih zajednica koje će biti samoodržive. S obzirom na pesimizam kojim je započela razgovor, neočekivano  optimistična slika budućnosti. Za sada se čini da sustav jede prekarne radnike i još ih k tome uvjerava da su vlasnici svojih života sve dok ne shvate da su mladi i potplaćeni, a da će biti stari i siromašni. No možda je Gabrijela u pravu kada kaže da radije bira stvarni osjećaj nesigurnosti, nego lažne sigurnosti. “Ionako su svi danas u nesigurnoj poziciji, samo što se oni koji imaju stalni posao uljuljkaju u tu lažnu sigurnost, dignu kredit i tek se onda uvale u stvaran problem “, kaže. Bio je petak navečer, nešto prije sedam sati kada smo se rastale. Gabrijela se vratila na posao, trebalo je još raditi.