Pisce u zatvor! Iz zatvora u Booksu!

Skribonauti vas pozivaju na (novo)godišnju inventuru svog projekta, Pisce u zatvor, koja će se održati u petak, 25. siječnja 2012. u 20:15 sati u književnom klubu Booksa.

Tijekom 2012. godine zatvorili smo 17 književnika i književnica u 6 hrvatskih zatvora, te u suradnji s Attackom i darežljivim pojedincima skupili više stotina knjiga za zatvorske knjižnice.  

Što su autori i autorice mislili o zatvorima i ljudima u njima prije i nakon tribina, s kojim su se predrasudama susreli s ove i one strane rešetaka saznat ćete iz kratkog videa o projektu te iz prve ruke od naših gostiju: Gordana Duhačeka, Marinka Košćeca, Gordana Nuhanovića  i Dorte Jagić.

Jedno je sigurno, u Booksi je mnogo ljepše nego  u zatvoru. Dođite, pitajte, komentirajte!

U sklopu realizacije prvog ciklusa projekta Pisce u zatvor Skribonauti su posjetili Okružne zatvore u Karlovcu, Varaždinu, Zadru, Splitu, Rijeci te ženski odjel Zatvora u Remetincu. U projektu su  do sada sudjelovali: Zoran Ferić, Neven Vulić, Mima Simić, Tanja Mravak, Ivana Simić Bodrožić, Boba Đuderija, Marijo Glavaš, Nebojša Lujanović, Maja Hrgović, Ivan Herceg, Gordan Duhaček, Aleksandra Kardum, Senko Karuza, Renato Baretić, Gordan Nuhanović, Dorta Jagić i Marinko Košćec.

Hrvatska potpisala Konvenciju o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja

Dana 22. siječnja 2013. Hrvatska je postala 26. zemlja članica Vijeća Europe koja je potpisala Konvenciju o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja. U ožujku prošle godine, Turska je postala prva ( i zasad jedina) zemlja članica koja je spomenutu Konvenciju ratificirala.   

Konvencija predstavlja prvi pravno obvezujući međunarodni instrument koji će služiti kao pravni okvir za zaštitu žena od svih oblika nasilja, sprečavanje, progon i uklanjanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Među ključnim područjima Konvencije su prevencija, zaštita, praćenje, kaznena odgovornost te skup politika i mjera koje podrazumijevaju suradnju npr. vlada, nevladinih organizacija, agencija i sl. Sprečavanje nasilja usmjereno je na rad nevladinih organizacija i medija u kampanjama podizanja svijesti i promicanja rodne ravnopravnosti, programima pomoći žrtvama i programima rada s prijestupnicima.

Konvencijom bi policija imala pravo ukloniti nasilnika iz njegovog doma, a žrtvama bilo osigurano pravo na informacije, skloništa i centre pomoći. Možda najvećim napretkom smatra se dio gdje su definirani prijestupi koje će zemlje članice biti obavezne uključiti u svoje zakonodavne sustave, a time i kazneno goniti počinitelje. To uključuje psihičko i fizičko nasilje, seksualno nasilje i silovanje, uhođenje, genitalno sakaćenje, prisilni brak, prisilni pobačaj i prisilnu sterilizaciju. Pod žrtvama nasilja, Konvencija osim žena podrazumijeva i muškarce, djecu i starije osobe.

Nakon što Konvencija stupi na snagu, nezavisna grupa stručnjaka (GREVIO) bit će zadužena za praćenje opsega njene usvojenosti i pridržavanja potpisanih obaveza.

Ja sam bila povrijeđena, ali moja čast nije

Prije trideset i dvije godine, kada sam imala 17 godina i živjela u Bombayju, grupno sam silovana te umalo ubijena. Tri godine kasnije, revoltirana šutnjom i pogrešnim shvaćanjem tog čina, napisala sam gorljiv esej o tom iskustvu pod vlastitim imenom za jedan indijski ženski časopis. Prouzrokovalo je to burne reakcije kako u ženskom pokretu, tako i u mojoj obitelji, ali ubrzo je uzbuđenje oko toga polako splasnulo.

A onda sam prošli tjedan provjeravala mail i ugledala ga. U naletu bijesa javnosti zbog silovanja i ubojstva mlade djevojke u Delhiju, netko ga je objavio na internetu i obišao je svijet. Otad sam primila nebrojene poruke u kojima mi ljudi izražavaju podršku.

Nije pretjerano ugodno biti simbolom silovanja. Niti sam neka vrsta ekspertkinje, niti predstavljam sve žrtve. Sve što zapravo mogu ponuditi, za razliku od djevojke koja je preminula u prosincu zbog posljedica brutalnog grupnog silovanja, jest svjedočanstvo.

Kada sam se te noći borila za goli život, jedva sam znala za što se uopće borim.

Prijatelj i ja smo krenuli u šetnju prema brdima u blizini moje kuće. Četiri naoružana muškarca su nas uhvatila i prisilila da se popnemo do osamljenog mjesta, gdje su mene višestruko silovali, a oboje premlatili. Međusobno su raspravljali o činjenici trebaju li nas ubiti ili ne, ali su nas na kraju ipak “poštedjeli”.

U dobi od 17 godina još sam bila dijete. Život je moje preživljavanje bogato nagradio. Nekako sam se dovukla doma, ranjena i istraumatizirana, svojoj divnoj obitelji. Uz njihovu pomoć sam doživjela mnogo toga. Upoznala sam pravu ljubav. Napisala sam knjige. Vidjela sam klokana u divljini. Uhvatila sam mnoge autobuse i propustila brojne vlakove. Stoljeće se promijenilo. Pojavila mi se prva sijeda vlas.

Previše je onih koji to nikad neće doživjeti. Neće iskusiti oporavak, neće dočekati dan kada nesreća koja im se dogodila više neće biti glavni fokus njihovih života. Jednog dana otkriješ da se ne osvrćeš očekujući da će te svaka grupa muškaraca napasti. Jednog dana se ogrneš šalom bez flešbeka da ćeš biti zadavljena. Jednog dana se više ne bojiš.

Silovanje je užasan čin. Ne zbog razloga koje nama, kao ženama u Indiji, pokušavaju utuviti u glavu. Užasno je jer si povrijeđena, jer si prestrašena, jer je netko drugi preuzeo kontrolu nad tvojim tijelom i povrijedio ga na najintimniji način.

Nije užasno zato što se tako gubi “čednost”. Nije užasno zato što će to obeščastiti očeve i braću. Odbijam prihvatiti činjenicu da se moja čednost nalazi u mojoj vagini, kao što odbijam prihvatiti činjenicu da je mozak muškaraca smješten u njihovim genitalijama.

Ako iz računice izuzmemo čast, silovanje će i dalje biti užasno, ali će barem biti svedeno na osobnu razinu, odnosno neće biti društvena činjenica. Žene koje su na taj način povrijeđene dobit će ono što im je zaista potrebno: suosjećanje zbog činjenice da su bile izložene golemoj traumi, a ne hrpu koještarija o tome kako bi se trebale osjećati krivima ili posramljenima.

Tjedan nakon što sam napadnuta, čula sam priču o ženi koja je silovana u susjednom predgrađu. Vratila se kući, ušla u kuhinju, zapalila se i umrla. Osoba koja mi je to ispričala bila je dirnuta njezinom nesebičnošću u želji da očuva muževu čast. Zahvaljujući svojim roditeljima, nikada to nisam shvatila kao razuman čin.

Zakon može predvidjeti stvarne kazne za silovatelje te zaštitu za žrtve, ali samo obitelj i zajednica mogu pružiti podršku i suosjećanje.

Kako bi tinejdžerica mogla sudjelovati u suđenju čovjeku koji ju je silovao ako nema podršku vlastite obitelji? Kako bi neka žena mogla optužiti svog napadača ako njezin suprug na to gleda više kao na uvredu njegove časti nego povredu nje same?

Sa 17 sam godina mislila da je činjenica da sam povrijeđena i ponižena na taj način nešto najgore što mi se u životu može dogoditi. Sa 49 godina mi je jasno da sam u krivu: najstrašnija stvar jest pomisao da bi se takvo nešto moglo dogoditi mojoj jedanaestogodišnjoj kćeri. Ne zbog toga što bi to obeščastilo našu obitelj, već zbog činjenice da ona vjeruje svijetu te mi je sama ideja da izgubi to povjerenje neizrecivo bolna.

Kada pogledam unatrag, nemam potrebu tješiti sedamnaestogodišnju sebe, već svoje roditelje koji su me svim silama pokušavali vratiti u normalan život.

Ključ je upravo u nama koji odgajamo buduće generacije. Na nama leži odgovornost da vlastite kćeri i sinove naučimo kako da postanu slobodni i obazrivi odrasli ljudi koji će shvaćati da muškarci koji ozljeđuju žene zaslužuju kaznu zbog takvih izbora i odluka.

Kad sam imala 17, nisam mogla zamisliti da će jednoga dana tisuće ljudi u Indiji prosvjedovati protiv silovanja, kao što je slučaj u posljednjih nekoliko tjedana. Potratili smo cijele generacije ljudi kako bismo izgradili razrađen sustav patrijarhata, kasti te socijalnih i seksualnih neravnopravnosti koji je omogućio procvat nasilja. Ipak, silovanje je neizbježna pojava, poput vremena.

Stoga, moramo odbaciti sve besmislice o časti i čednosti te pitanja poput “je li mu dala povoda” ili “je li se on mogao suzdržati”. Moramo se fokusirati na stvarne probleme: na muškarce koji siluju žene te na nas same koji napadačima dopuštamo da se izvuku nekažnjeno, a upiremo prstom na žrtve.

Prevela i prilagodila: Ivana Živković

Rijeka ne cenzurira: ‘Fine mrtve djevojke’ našle novi dom?

Nakon što je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić usred snježnog kaosa, koji je okovao hrvatsku metropolu, naredio hitno uklanjanje plakata za predstavu ‘Fine mrtve djevojke, koji po njemu prikazuje ‘lezbijski cirkus, a redatelj Oliver Frljić otkazao suradnju s Gavellom, javile su se gradske vlasti koje bi vrlo rado na svojim kazališnim daskama vidjele već spomenutu predstavu.

Naime, nakon sramotne cenzure umjetnosti u Zagrebu, oglasio se Ivan Šarar, pročelnik riječkog Odjela gradske uprave za kulturu, i ponudio Frljiću da u riječkom HNK-u postavi predstavu o ubojstvu djevojčice srpske nacionalnosti, koju su ubili pripadnici Hrvatske vojske.

“Predložio sam gradonačelniku Vojku Obersnelu realizaciju toga projekta u Rijeci, a on je ideju podržao. Nakon toga stupio sam s Frljićem u kontakt, a on se zainteresirao za takvu mogućnost. Trenutno razmatramo modalitet suradnje. Tijekom sljedećeg tjedna trebali bismo održati sastanak na kojemu bismo trebali odrediti moguće rokove i operacionalizaciju projekta”, kazao je za Novi list.

Kako piše Queer.hr, riječki gradonačelnik poznat je kao prijatelj LGBT zajednice, te je jednom prilikom otvorio izložbu o progonu homoseksualaca u nacističkoj Njemačkoj zamotan u zastavu duginih boja.

On je kazao kako se nada da će se ovaj ‘projekt realizirati na obostrano zadovoljstvo’.

Oliver Frljić također je potvrdio ponudu grada Rijeke.

“Ivan Šarar me kontaktirao i pitao da li bih, ukoliko se nađu mogućnosti, bio zainteresiran da predstavu o Aleksandri Zec radim u Rijeci. Rekao sam da sam načelno zainteresiran i dogovorili smo se da potražimo modalitet kroz koji bi se projekt moglo realizirati”, naglasio je.

Novinarka Babić još jednu noć provest će u zatvoru

O puštanju iz zatvora u Remetincu novinarke Jasne Babić, pritvorene zbog neodazivanja sudskim pozivima, zagrebački Općinski kazneni sud odlučivat će sutra zatvoreno za javnost, doznaje se od glasnogovornika tog suda Dražena Kevrića.

Izvanraspravno sudsko vijeće najavilo je za 10,30 sati sjednicu na koju je pozvana i braniteljica Jasne Babić po službenoj dužnosti, koja je i predložila da joj se ukine pritvor, rekao je glasnogovornik suda, prenosi Tportal.

Ukine li joj vijeće pritvor, novinarka će odmah na slobodu, a u suprotnom će u Remetincu ostati do ponedjeljka ujutro, za kada je najavljena rasprava u slučaju privatne tužbe za uvredu i klevetu koju je protiv nje 2009. pokrenuo Josip Radeljak, zvan Dikan. Upravo zbog neodazivanja na sudske pozive za rasprave u tom slučaju, sud joj je krajem studenoga i odredio tzv. disciplinski pritvor.

Jasnu Babić posjetila je danas njezina braniteljica po službenoj dužnosti Laura Valković, po kojoj je novinarka pozdravila sve, zahvalila svima koji je podupiru te poručila da se osjeća dobro.

Pritvaranje novinarke osudili su Hrvatsko novinarsko društvo i Hrvatski P.E.N. centar te predstavnica Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) zadužena za slobodu medija Dunja Mijatović, koja je sinoć za HRT izjavila da slučaj Jasne Babić vrlo zabrinjava i da se takvi slučajevi ne bi smjeli događati u Hrvatskoj ni i u bilo kojoj drugoj državi koja sebe naziva demokratskom. Ocijenila je da je pritvaranje novinara u slučajevima klevete nedopustivo te da bi hrvatska vlada trebala ‘konačno krenuti u proces dekriminalizacije klevete’.

Jasna Babić u novinarstvu je 35 godina. Uglavnom je pisala o sprezi politike i kriminala, korupciji i ratnim zločinima, a autorica je i dviju knjiga – ‘Zagrebačka mafija’ i ‘Urota Blaškić’.

Štrajka više od 100.000 Slovenaca i Slovenki

U Sloveniji je u srijedu ujutro počeo štrajk oko 100.000 od 160.000 zaposlenih u slovenskoj javnoj upravi, a u svim većim gradovima održavaju se od ranih popodnevnih sati i prosvjedni skupovi protiv politike štednja i rezova koje provodi slovenska vlada.

Bijeli štrajk održava se u zdravstvenim ustanovama, javnoj upravi, štrajka više od 40.000 zaposlenih u školstvu, obrazovanju i kulturi, a isto tako pripadnici/e carinskih službi, dio policije. Svi/e oni nezadovoljni/e su vladinom politikom štednje i rezanja troškova javnog sektora kojemu je proračunom za ovu godinu određena masa plaća za pet posto manja nego prošle godine.

Boje se novog smanjivanja plaća koje su im u okviru stabilizacije javnih financija snižene već sredinom prošle godine, ali i mogućih otpuštanja. Vlada sa svoje strane tvrdi da više sredstava u proračunu jednostavno nema, da je u javnom sektoru zadnjih godina došlo do povećavanja broja zaposlenih unatoč krizi koja je pogodila realno gospodarstvo i da smanjivanjem mase za njihove plaće nije kršila kolektivni ugovor koji je na snazi.

Štrajku javnog sektora pridružio se i sindikat zaposlenih u metalnoj i elektroindustriji SKEI, u koji je učlanjeno oko 15.000 radnika.

Prosvjedni skupovi sindikalnih aktivista/ica te štrajkaša/ica, koji su rano popodne počeli u Ljubljani, Mariboru i još desetak gradova, na kojima izražavaju protivljenje politici štednje koju provodi sadašnja vlada, odvijaju se za sada mirno.