Studentica optužena za terorizam zbog antikapitalističkih stajališta?

Tursko državno odvjetništvo je na sudu u Bursi za 21-godišnju studenticu iz Liona, Sevil Sevimli, zatražilo 21 godinu zatvora zbog ‘počinjenja kaznenog djela terorizma’, prenosi Advance.

Prošle godine, za vrijeme proslave Prvog maja, Sevimli je, zajedno s nekoliko prijatelja i prijateljica, sudjelovala u prvomajskoj povorci. Proslava je bila u organizaciji turskih sindikata i sindikatkinja te radnika i radnica, a nakon povorke se održavao koncert grupe Yorum, kojeg je posjetila. Zbog toga je 09. svibnja, osam dana poslije, uhićena i sada na zahtjev turskog pravosuđa riskira ovako visoku zatvorsku kaznu.

Sevil Sevimli je francuska državljanka turskog podrijetla i studentica komunikacijskih znanosti u Lionu. U turskom gradu Eskisehiru se nalazila u sklopu programa ‘Erasmus’ (program razmjene studenata/ica), te pohađala nastavu na sveučilištu Anadol. Mlada Francuskinja je ubrzo po dolasku počela pohađati društvene radionice i ostale aktivnosti koje su se organizirale unutar sveučilišnog kampusa.

Zbog prijateljstava sa svojim turskim kolegama je optužena da je ‘pripadnik naoružane skupine, te za širenje propagande’. Zajedno sa Sevil S. je uhićeno i optuženo za kazneno djelo ‘terorizma’ i četvero turskih studenata, Burcu Akin, Ceren Cevahir, Kezban Yildirim i Seren Ozcelik, ali njima nije dana tolika pozornost u medijima.

Petoro mladih ljudi je optuženo da su pripadnici ‘Revolucionarnog fronta za oslobođenje naroda'(DHKP-C), revolucionarne marksističke organizacije koju je turski režim stavio van zakona i od tada je strogo proganja.

Jedini dokaz kojim raspolaže državno odvjetništvo je posjet koncert skupine Yorum , koja je i sama bila predmet brojnih istraga sigurnosnih službi. Sam koncert je bio neka vrsta studentske manifestacije, te su se mogli vidjeti transparenti sa zahtjevima za neovisno školstvo, kao i oni protiv njegove komercijalizacije, čemu se suprotstavljaju i studentske udruge diljem Europe (pa i u Hrvatskoj).

Na jučerašnjem ročištu su turski suci potvrdili zabranu napuštanja teritorija zemlje, do 15. veljače kada će se održati novo. Sevil Sevimli je prošle godine provela tri mjeseca u pritvoru i sada se nalazi na uvjetnoj slobodi, koju je uspjela dobiti samo zahvaljujući jakom pritisku francuske diplomacije. Tursko pravosuđe, međutim, nije popustilo pred zahtjevima njenih odvjetnika da joj se dopusti izlazak iz Turske kako bi završila studije u Francuskoj.

Djevojka negira kako je pripadnik Revolucionarnog fronta (DHKP-C), iako tijekom suđenja nije skrivala svoja antikapitalistička stajališta.

‘Ja sam ljevičarka i socijalista i nemam što kriti. Uvijek ću stati u obranu demokracije i jednakosti među ljudima. Vi nas zovete teroristima zato što smo posjetili koncert Yoruma, ali dobro znate tko su pravi teroristi i teroristkinje. To su oni koji iskorištavaju ljude’, izjavila je Sevil na suđenju.

Uhićenje i ovako teške optužbe na račun mlade Francuskinje, osim što su zahladili odnose između Ankare i Pariza, potakli su mnoge Francuze i Francuskinje da na neki način iskažu svoju solidarnost. Organizirani su prosvjedi, povorke podrške, javne tribine i potpisivanja peticije, kojom se traži oslobađanje Sevil S. i ostalih od ovako apsurdne optužbe ukoliko je jedini dokaz njihov odlazak na koncert popularne, ali ‘terorističke’ etno-rock skupine.

Ideja koja će olakšati život studentima i studenticama koji/e imaju djecu!

Kad je na trećoj godini ekonomije rodila sad trogodišnju Gabrijelu, studentica Sara Bajlo Cindrić nije željela odustati od fakulteta. Sada je pred diplomom, ali igraonica u sklopu fakulteta olakšala bi joj studij.

“To bi mi bilo jako korisno jer mi se pogotovo prvu godinu bilo jako teško odvajati od nje i odlaziti na par sati. Također bi mi pomoglo oko učenja jer bih mogla isto tako učiti dok je ona u igraonici”, kaže Sara.

Svoju ideju izložila je u sklopu kolegija kada su morali osmisliti društveno koristan projekt.

“Znam da vani u svijetu postoje slične stvari, u regiji koliko znam nigdje, ali u svijetu da, posebno u Americi’, kaže doc. dr.sc. Mislav Ante Omazić sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

“I daje priliku studentima koji su postali roditelji da ne odustanu od svojeg školovanja i da na taj način čine društvo boljim”, dodaje Sara Bajlo Cindrić.

Studenti i studentice su za projekt dobili zeleno svjetlo i odgovarajući prostor.

“Sada idemo u preuređivanje tog prostora kako bi se za iduću akademsku godinu otvorila igraonica”, kaže student Vladislav Peruško.

Djecu će čuvati polaznic/ie škole za dadilje, ali i studenti i studentice. Studenti i studentice na ekonomiji, naime, fakultet mogu platiti i volontirajući.

“Nama je palo na pamet da bi neki koji su skloni, mogli tako pomoći cijelom projektu i čuvati djecu i na taj način otplaćivati svoju školarinu”, kaže Mislav Ante Omazić.

Tamara Mauhar se u projekt uključila nakon što je čula priču jedne kolegice koja je ostala u drugom stanju.

“Jednostavno se morala vratiti roditeljima, zaustavila je studiranje, što je jako šteta jer joj je bilo ostalo još par ispita do kraja i upravo je ona taj tip osobe kojem želimo pomoći’, kaže ova studentica.

Posebno stoga što samo na zagrebačkoj ekonomiji ima između 500 i 600 studenata roditelja, kojima će ovo olakšati put do diplome.

Ovo ne mogu prešutit’ ili zašto je Darko Stazić sinja kukavica?

Revoltirana zbivanjima u Zagrebu posljednjih dana, jedna čitateljica nam je napisala i poslala tekst o sramotnom činu cenzure plakata za kazališnu predstavu Fine mrtve djevojke:

S obzirom na činjenicu da sam odrastala tu gdje sam odrastala, malo začuđuje zapravo da me ovakve stvari iznenađuju. Pa nije da ne znam di živim. Al šta ćete, malo sam neuravnoteženo biće pa sam se našla iznenađenom. Ne, zapravo ne iznenađena. Šokirana bi bio adekvatniji izraz. Šokirana sam s nekoliko stvari.

Pa krenimo redom:  prije svega sam šokirana činjenicom da se netko tko bi se, s obzirom na svoju titulu, trebao baviti pametnijim stvarima u životu, uopće osvrnuo na provokacije nekog žnj portala, koji je po relevantnosti i čitanosti odmah iza www. jednorozi-postoje.com. Nadalje, šokira me činjenica da je gospodin Stazić uopće uspio dogurati do mjesta ravnatelja s takvim mentalnim sklopom u glavi. Naime, šta? Plakat smo vidjeli manje više svi i prije nego se šačica militantnih katolika i katolkinja počela javljati, mogli smo pretpostaviti kako će ti isti reagirati. Tih istih, pak, u Hrvatskoj nema baš 86 posto, koliko ima katolika i katolkinja, jer bilo bi uvredljivo reći da je 86 posto Hrvata i Hrvatica na intelektualnoj razini troglodita – nije, i ima razboritih i pametnih vjernika i vjernica kojima se ova predstava, koja nam se u medijima u zadnje vrijeme servira i istupi navodnih “duhovnjaka”, gadi koliko i meni.

Dakle, mi smo znali (barem sam ja znala) da će biti neugodnih komentara. Mogao je to znati i gospodin Stazić. Pa je kao ravnatelj kazališta mogao stopirati plakat u startu ako mu je baš toliko neugodno da njega i instituciju kojoj je na čelu šačica histeričnih ekstremista i ekstremistkinje pljuje po kojekakvim internim glasilima ili izgurati stvar do kraja! Ovako je “hrabro” podignuo medijsku prašinu i onda jednako “hrabro” povukao plakat te apelirao na “završetak rasprave na društvenim mrežama”. Krajnje kukavički potez.

Valjda je dobio što htio – sjajnu reklamu i umirene ovce koje slave još jednu pobjedu nad ‘komunjarama, pederima i kojekakvim izmišljenim neprijateljima’, ne shvaćajući ili odbijajući shvatiti da je cenzurirao ono što se nikad ne bi smjelo cenzurirati – umjetnost. Nije li, na kraju krajeva, u samoj srži umjetnosti da provocira, da izazove osjećaje i reakcije?  Činjenica da gospodinu Staziću gradonačelnik Bandić naredio uklanjanje plakata ga ne amnestira od odgovornosti, jer je ovako gruba cenzura nešto zbog čega vrijedi (s guštom) dati ostavku.

Nesumnjivo, dakle, plakat Studija Cuculić umjetničko je djelo, a Darko Stazić je ono što sam napisala u naslovu.

Kako možemo ‘imati sve’ kad Indijanke nemaju ni Plan B?

Za vrijeme nedavnih predsjedničkih izbora u SAD-u bili/e smo svjedoci/kinje isprazne političke retorike o reproduktivnim pravima. Od zakona o abortusu do ‘legitimnog silovanja’ – svi/e su imali/e mišljenje o ženskom tijelu.

Stoga, vrijeme je da sa sigurne udaljenosti, najobjektivnije moguće, proučimo utjecaje ovakvih odluka na stvarne žene, a ne na samo imaginarni lik, objekt skupljanja jeftinih političkih bodova.

Chloe Haimson je kao žena s nedavno stečenom diplomom u profesionalnom svijetu često bila svjedokinjom rasprava o tome može li žena imati sve: karijeru, djecu i zdrav brak. Važno je to pitanje, ali je sasvim prožeto privilegijom koja nerijetko izostane. Pravo je pitanje – može li žena imati barem ‘plan B’?

Da bi odgovorila na to pitanje, Haimson je pričala s Charon Asetoyer, zdravstvenom aktivistkinjom koja radi s mladim djevojkama iz plemena Yankton Indijanaca u Južnoj Dakoti. Ona vodi bitku za reproduktivna prava žena u indijanskom društvu, i u konačnici, za žene diljem svijeta.

“Indijanke ne mogu imati Plan B – pilulu za dan poslije – preko njihova glavnog davatelja zdravstvenih usluga,  Indian Health Servicea (IHS). Činjenica je da je jedna od tri Indijanke žrtva silovanja tijekom života, a IHS ne poduzima apsolutno ništa  po pitanju prevencije i posljedica takvog čina. Silovanje je kršenje ljudskih prava koje se u ovoj zemlji događa svakodnevno”, kaže Asetoyer.

Tek nekolicina ljekarnika iznad pulta nudi pilulu za dan poslije, a mnoge je ne nude čak ni na taj način. Situacija u kojoj se našla 26-godišnja Lakote Sunny Clifford pravi je odraz društva u kojem živi.

“Nisam ni bila svjesna da IHS nudi Plan B”,  kaže Clifford, koja stanuje u rezervatu Pine Ridge. Ona je prošlog srpnja  u lokalnoj klinici tražila hitnu kontracepciju. U SAD-u, svaka žena iznad sedamnaest godina može na legalan način tražiti i dobiti spomenutu pilulu. Međutim, Clifford  su rekli kako joj primalja, koja tada nije bila u uredu, mora dati uputnicu. Njezine su mogućnosti bile vožnja do Wanbli Health Centera ili do Pine Ridga, oboje udaljenih oko 80 kilometara.

“Sjela sam i plakala. Bilo je to zbilja frustrirajuća situacija. Sjedila sam tako, bez dolara u džepu. Nisam imala ni auto. Osjećala sam se bespomoćno”, prepričala je Clifford.

Sjećate li se početka ovoga članka? Kad sam spomenula kako želim pričati o utjecaju koji politike reproduktivnog prava imaju na stvarne žene? E pa, evo primjera: Asetoyer objašnjava kako brojne majke u njezin ured dolaze s pitanjem kada će Plan B biti široko dostupan.

“Žele više informacija o Planu B kako bi ih mogle prenijeti svojim kćerima da bi, kada budu seksualno zlostavljane, znale da postoji druga opcija i da je mogu tražiti”, rekla je.

Zastrašujuća je spoznaja da nešto ovako užasno postaje ‘normalno’. Uopće nije upitno, dapače, očekuje se da će žene biti seksualno zlostavljane. Asetoyer dodaje:” Šokantno je kada majka kaže kada moja kćer bude silovana’. I to je apsolutno neprihvatljivo u bilo kojem društvu. A naša Vlada ne čini gotovo ništa kako bi riješila ovaj problem”.

Osim sramotne činjenice da je Plan B jako teško dostupan, zabrinjavajuća je i gotovo nikakva  informiranost u vezi hitne kontracepcije.

Većina žena iz urbanih područja jednostavno mogu ući u lokalne ljekarne i zatražiti Plan B. Na koji je onda način sve ovo povezano, ne samo sa ženama u Americi, već i ženama po čitavom svijetu? Asetoyer objašnjava: “Ovi problemi ne utječu samo na domorotkinje. Svaki put kad je ženi uskraćeno pravo, to utječe na sve žene. Posvuda. Jer ako se prava krše jednoj skupini ljudi u zemlji, postoji način da se prekrše i drugoj”.

Moramo biti pažljivi/e kada raspravljamo o ‘ženama koje imaju sve’. Što to uopće znači?
Mnoge od nas mogu jednostavno ušetati u ljekarnu i zatražiti Plan B. Za neke žene pravda ne počinje s izjednačavanjem ekonomskih prilika s onima koje imaju muškarci, već obuhvaća i ljudsko pravo kontroliranja vlastitoga reproduktivnog sustava, koje mnoge žene, uključujući i mene, uzimaju zdravo za gotovo.

Istina je da nijedna žena ne može računati na to da može imati sve, dok god se drugim ženama svakodnevno i neprestano uskraćuju čak i temeljna ljudska prava.

Za više informacija o dostupnosti Plana B u IHS-u legalnim putem posjetite Roundable Report.

Prevela i prilagodila: Iva Bucić

Solidarnost s grčkim antifašistima i antifašistkinjama

Na Trgu žrtava fašizma sutra, 19. siječnja s početkom u 12 sati zagrebački antifašisti i antifašistkinje organiziraju okupljanje u znak solidarnosti s grčkim antifašistima i i antifašistkinjama, koji isti dan organiziraju masovne prosvjede protiv Zlatne zore, ekstremističke parlamentarne stranke ksenofobične retorike i nasilnog političkog djelovanja. Prosvjedu će se priključiti niz inicijativa iz europskih država, čime će akcija dobiti međunarodni karakter zajedničke borbe protiv fašizma.

Organiziranje atenskog prosvjeda reakcija je na posljednja društvena i politička zbivanja u Grčkoj: ulazak neonacističke stranke u parlament, napade stranačkih i parapolicijskih skupina na pojedince i pojedinke, provedbu državne ksenofobične politike prema imigrantima i manjinama te sustavno deložiranje slobodarskih zajednica i squatova. Takve okolnosti upućuju na očiti porast otvorenog fašizma i traže neodložnu kontra-akciju.

Povijest nas je dosad naučila da je zlo fašizma uvijek odgovor vladajućih na krizu kapitalizma. Trenutna gospodarska kriza u Grčkoj posljedica je globalne ekonomske krize, no ujedno je i povod za osmišljeno pokoravanje grčke privrede kroz neoliberalne mjere štednje, nametnute diktatima globalnih financijskih gospodara i Europske komisije. Ugrožavanje isplate grčkog javnog duga financijskim elitama opravdanje je za toleriranje državnog i stranačkog nasilja od onih istih europskih i nacionalnih institucija koje lažno proklamiraju demokraciju i ljudska prava. Usporedba hrvatske ekonomske svakodnevice s onom grčkom pokazuje neugodne sličnosti: nekonkurentnost ekonomije, visoka nezaposlenost (posebice među mladima), visok javni dug, rezanje socijalnih prava i javnog sektora, poskupljenje režija i hrane… Kada se uz to uzmu u obzir šire geopolitičko stanje regije te ostale društvene i političke sličnosti Hrvatske i Grčke poput stupnja centraliziranosti zemlje, balkanske kulture, povijesti nacionalizma i iskustva autoritarnih režima – rezultat komparacije daje utemeljeni razlog za zabirnutost.

Trenutne grčke okolnosti fašizma neupitno su gore u odnosu na one u Hrvatskoj, no vonj nedavnih izjava hrvatskih religijskih i političkih autoriteta sugerira da možda neće dugo ostatit tako. Svećenici s oltara huškaju na vjersku pobunu za očuvanje vlastite srednjovjekovne ideologije, a Vladini aparatčici traže ekonomski apsolutizam, kako bi konačno privukli kapitaliste u ime njegovog veličanstva – investicija! Pored takvog koktela klerofašističkih ideja prisjetimo se prošlogodišnjeg neuspjelog pokušaja organiziranja međunarodne neonacističke konferencije, koja je trebala kulminirati okupljanjem na središnjem zagrebačkom trgu, a spriječena je tek direktnom antifašističkom akcijom građana i građanki. Nešto je opako trulo u državi Hrvatskoj, a za to su odgovorne domaće političke, financijske i vjerske elite koje održavaju društvenu i gospodarsku podlogu za jačanje fašizma. Potencijalne fašističke tendencije ozbiljan su problem koji uvijek vodi u despotizam i nasilje.

Priznali to sebi ili ne, među nama žive i oni koji su spremni na uvođenje istih onakvih zločinačkih praksi pod državnim i crkvenim blagoslovom kakve vidimo u Grčkoj. Fašisti i fašistkinje su tu, i čekaju svoju priliku, bez obzira kako ih nazivali. Upravo u ovim trenucima kada fašistička ideologija još nije organizirana unutar društva, neophodno je inicirati preventivne metode kolektivne borbe kroz jačanje lokalnih zajednica i mreža solidarnosti te prakticiranje direktne demokracije.

Zagrebački antifašisti i antifašistkinje, pozivaju stoga sve pojedince i pojedinke te njihove obitelji na okupljanje u okviru kojega će atenskim antifašistima i ostalim grčkim liberterima uputiti poruku solidarnosti iz Zagreba. Ista poruka bit će ujedno i upozorenje domaćim fašistima i fašistkinjama.

Zajedničko snimanje s transparentnom održat će se na Trgu žrtava fašizma, nakon čega se druženje nastavlja u prostorima Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (Ulica Pavla Hatzea 16).

Pozivaju se  zainteresirane antifašističke i nestranačke skupine te organizacije civilnog društva da donesu svoje promotivne materijale na razmjenu i distribuciju. Za tehnička i logistička pitanja obratite se na e-mail: antifazg@gmail.com

‘Žene u kapitalizmu ne mogu dobiti važna socijalna prava’

Lilijana Burcar je profesorica, publicistkinja i aktivistkinja koja se u svom istraživačko-teorijskom radu bavi feminističkom, postkolonijalnom i neokolonijalnom teorijom, suvremenom američkom i engleskom književnošću te rodnim studijima. U Zagrebu je imala zapaženo izlaganje na konferenciji “Dva desetljeća poslije kraja socijalizma”, održanoj u organizaciji Centra za radničke studije.

Rekli ste da je tranzicija u regiji dovela do repatrijarhalizacije. U kolikoj je mjeri to rezultiralo smanjenjem prava žena?

Repatrijarhalizacija prvenstveno znači smještanje žene u umjetno odvojeno područje onog što je uspostavljeno kao privatna sfera, što generira poništenje njihovih socio-ekonomskih prava, koja su vezana uz ograničenja u privatnoj sferi. Ograničenja direktno smanjuju mogućnost sudjelovanja u (s)misaonim procesima na temelju kojih se oblikuju njihovi identiteti, a mogućnosti samorealizacije i samoispunjenja se ili proširuju, kao što je to bio slučaj u socijalizmu, ili su ograničene i poništavaju se, kao u slučaju redomestifikacije žena, čime su žene konstruirane kao sekundarni građani, prvenstveno kao skrbnice i pružateljice usluga koje su ograničene na kuću. Ženama se ograničava pristup tržištu rada, pa svjedočimo eksploziji fleksibiliziranih i izuzetno nesigurnih poslova koji su ciljano namijenjeni ženama, kao što je industrijski i uslužni rad na pola radnog vremena ili onaj koji se obavlja od kuće. Za razliku od socijalizma, žene u kapitalizmu više ne mogu dobiti važna, individualno utemeljena socijalna prava, kao što su pristup socijalnim olakšicama i socijalnom osiguranju, potpuno zdravstveno i mirovinsko osiguranje, porodiljne naknade u punom iznosu, zajedno s dječjim doplatkom i garancijom za ponovnim zapošljavanjem na istom onom radnom mjestu na kojem su radile prije odlaska na porodiljni dopust. Obratimo li pažnju na porodiljnu naknadu, vidjet ćemo da ona više ne pokriva stopostotni iznos plaće koju je žena zarađivala, već gura ženu u siromaštvo i financijsku ovisnost o obitelji. U Hrvatskoj se, na primjer, porodiljna naknada drastično smanjuje nakon prvih šest mjeseci i iznosi maksimalno 2.500 kuna, što se svodi na milodare.

Time je smanjena i politička moć žena?

Ona je danas ograničena na višu klasu. Ako postoji ekonomska neovisnost, iz nje proizlaze individualno uspostavljena socijalna prava, no kada se radi o ekonomskoj ovisnosti, gotovo da nema socijalnih prava i ne može se ispoljavati politička moć.

Ako govorimo o državnom patrijarhatu, rekli bismo da tu nema ničeg novog, država je po svojoj vokaciji patrijarhalna institucija.

Istina je, no riječ je o produbljenju patrijarhalnih struktura u institucionalnom patrijarhatu. Socijalizam je u velikoj mjeri likvidirao takozvani privatni patrijarhat, koji je bio vezan uz model po kojem jedan član obitelji privređuje za život. Na ovoj mikro-razini žene su imale više utjecaja i moći po pitanju donošenja odluka u svojim obiteljima. Kada govorimo o državnom patrijarhatu, apsorpcija žena u najvišim strukturama političkih stranaka i najvišim strukturama pri donošenju odluka nije bila jednaka, ali njihova osnovna prava, i više od toga, su postojala. Vrlo je bitno razumjeti da ostaci patrijarhata, koji se prakticirao prije Drugog svjetskog rata i prije socijalističke revolucije, nisu u potpunosti eliminirani zbog dugotrajnih kulturoloških stereotipa o ženama koji su se nastavili nakon strukturnih reformi, a ne treba zanemariti ni utjecaj crkve. Za takve promjene u percepciji potrebno je mnogo vremena i generacija kako bi isparile. Međutim, važno je razumjeti da se takve promjene ne mogu desiti a da ponajprije ne dođe do kolapsa institucionalizirane podjele života na tzv. produktivnu javnu i reproduktivnu privatnu sferu.

U Hrvatskoj je rad na pola radnog vremena rijetkost, dok u Njemačkoj 70 posto žena tako radi. Kako je u Sloveniji?

Podaci unazad tri godine kažu da je u Sloveniji 11 posto žena zaposleno na pola radnog vremena. To će se povećavati upravo zbog politika koje se uvode. Mlade majke potiču se na rad na pola radnog vremena i to će se prvo dogoditi u administrativnim poslovima. Posao na pola radnog vremena i, donekle, posao od kuće prilično su konstantni kada se radi o zapošljavanju žena na Zapadu nakon Drugog svjetskog rata. U Zapadnoj je Njemačkoj dvije trećine žena bilo zaposleno na pola radnog vremena. U Nizozemskoj također. U SAD-u 45 posto žena koje rade u znanosti i obrazovanju, rade na pola radnog vremena. Na fakultetu na kojem radim osobno poznajem žene koje su zaposlene na pola radnog vremena. Situacija je jednako loša i u srednjem i osnovnom školstvu, što prisiljava učiteljice da se zapošljavaju na pola radnog vremena, dakle to znači da same uplaćuju doprinose i zdravstveno osiguranje.

Kako politike usmjeravane putem institucija EU-a utječu na eksploataciju žena?

Devedesetih godina dogodila se neka vrsta kontrarevolucije i naravno da su se morala raščlaniti neka temeljna prava koja su uspostavljena i koja su se učvrstila tijekom prijašnjih 40 godina. Lokalna, nacionalna buržoazija radi po diktatu globalnog kapitala, a funkcija tih politika uvijek je bila kako prebaciti trošak društvene reprodukcije na specifično oblikovanu skupinu ljudi, koja će biti konstruirana na takav način da će se njihov rad percipirati kao nerad, jer je to navodno ekstenzija nekih drugih prenesenih karakteristika.

Dakle, ne čudi što u jeku ekonomske krize imamo zemlje koje građane drugih zemalja optužuju za nerad?

To je način na koji je kapitalizam funkcionirao od samih početaka. Ono čemu svjedočimo jesu kontrarevolucija i, ovisno o državi, postepeno ili naglo ukidanje socijalnih prava što dolazi s promjenom sustava. Borba za ženska prava neće biti ostvarena ako nećemo imati temeljne promjene u društveno-ekonomskom sustavu, koji proizvodi određene identitete drugorazrednosti kako bi se opravdali lanci eksploatacije.

Koliko je feminizam danas osjetljiv na radnička ili klasna pitanja?

Feminizam, čiji je cilj pozitivna društvena promjena, ne može se tretirati kao odvojena kategorija s odvojenom skupinom problema, koji se navodno mogu jednostavno prikrpati postojećim pitanjima sloja, rase ili nacije. Razlog je što su te kategorije duboko obilježene rodom/spolom i stvaranjem rodnih/spolnih identiteta. Uzmimo za primjer nacionalizam, gdje su žene svedena na svoja tijela i konstruirane kao simboličke oznake granica između “nacija”, dok su muškarci pozicionirani kao politički agenti ili takozvani očevi nacije. Klasna i radnička pitanja i problemi nisu odvojeni od roda ili spola. No ovakva vrsta društveno angažiranog feminizma koji gleda na sustav eksploatacije u cjelini strateški je pogurana u stranu od zapadnjačkih centara kapitalističke moći. To se najbolje očituje u NGO-izaciji feminizma, koji je postao ovisan o donatorskim sredstvima i njihovim programima kontroliranim od strane zapadnjačkih vlada i korporativnih interesnih skupina te o ponovnom uvođenju liberalnog feminizma. To je rezultiralo u pomaku fokusa i sužavanju percepcije roda/spola. Zbog toga su, primjerice, “industrija kućanica” i trgovanje ženama u najboljem slučaju tretirani kao izolirani slučajevi i nasumične pojave. Fokus je prvenstveno usmjeren na ublažavanje patnje žena, ali se ne preispituje sustav koji žene gura u te pozicije i koji ih pretvara u robu na temelju nametnute prostitucije ili robovlasničkih uvjeta kućanske službe, koja je također snažno naglašena rasizmom. To bi zahtijevalo korisnu sustavnu analizu i potpuni zov na uništenje takvog sustava, no ta je vrsta feminizma vrlo opasna za tzv. kapitalističke demokracije. Stoga je on konstantno ometan NGO-izacijom, čak je i riječ “feminizam” rekonstruirana putem raznih konzervativnih think tankova kao negativna etiketa. Kada je feminizam u Latinskoj Americi pokušao ukazati na izrabljivačke prakse zapadnih korporacija i njihovih rodnih politika, koje su rezultirale povećanjem siromaštva žena i njihovim izrabljivanjem kao radnica, bio je uglavnom NGO-iziran. Drugim riječima, ženske organizacije pretvorene su u “udruge za hitne društvene popravke” ili moderne verzije humanitarnih organizacija, koje su u najboljem slučaju mogle umanjiti siromaštvo, ali ga nisu mogle riješiti, i tako su pomogle u očuvanju statusa quo umjesto da su preispitivale i opirale se napredovanju takvih odnosa.

Prema prijedlogu hrvatskog Zakona o dadiljama, tu će djelatnost ubuduće moći raditi samo oni koji otvore obrt. Osim što onemogućava susjedsku solidarnost u čuvanju djece, nije li ovdje riječ i o financijalizaciji privatne sfere?

Da, to je točno, rekla bih da je riječ o obliku privatizacije i komercijalizacije onoga što bi trebalo biti javno dostupna i javno financirana usluga. To znači da privatni kapital izbjegava troškove i odgovornost društvene reprodukcije svoje sadašnje i buduće radne snage tako što jednostavno prebacuje troškove na leđa specifično za to namijenjene grupe ljudi, koja je u tom procesu konstruirana kao grupa neradnika, pa o njihovoj brizi i radu ne treba mozgati. Drugo, samo će mali sektor potpuno privatnih usluga biti dostupan putem privatizacije i komercijalizacije, što će mnoge žene dovesti u poteškoće. To će ih prisiliti da rade pola radnog vremena ili da rade posao od kuće, dok će se ostale žene, iz viših slojeva, moći osloniti na privatne dadilje. Tendencije su privatizacija i korporativizacija. Pojavit će se privatne tvrtke, možda čak i velike privatne korporacije, koje će se specijalizirati za pružanje usluga čuvanja djece, dok će dadilje raditi za bijedan prihod. Ovakva privatizacija znači da većina dadilja neće imati direktan pristup svojim klijentima jer neće imati sredstva kojima će moći steći privatno vlasništvo ili ga kupiti.

Upozorili ste na dalekosežne posljedice privatizacije sustava socijalne skrbi i industrijskog rada kod kuće, kao što su plaćanje po kvoti a ne po satu, rad bez zdravstvenog i socijalnog osiguranja, amortizacija ostalih troškova iz vlastitog džepa?

Privatizacija javnih usluga u direktnoj je vezi s pogoršanjem uvjeta na radnom mjestu potencijalnih radnika i radnica. Ideja je da se, likvidiranjem ili demontiranjem javnog sektora i pretvaranjem tog posla u samostalnu djelatnost, bijedan prihod koji ide dadilji legitimira na način da se taj posao definira kao vrsta samozapošljavanja, što znači da se posao dadilja izuzima iz kolektivnih ugovora i sindikalne zaštite. Iz tog će prihoda morati plaćati svoje mirovinsko, zdravstveno i ostala davanje te postaju slabo plaćene samozaposlene dadilje, koje upadaju u krug vlastitog izrabljivanja. Ako nemaju pristup minimalnom privatnom vlasništvu, to je drugi ciklus produbljenog izrabljivanja, jer takve samozaposlene dadilje doslovce završavaju na ulici ili u korporacijama koje će ih zaposliti s još nižim plaćama.