Amir Hodžić: Zbog mene je Kaptol krenuo u dosad najveću pobunu u Hrvatskoj

Otkad je moj priručnik u literaturi za spolni odgoj, postao sam najcitiraniji autor! Ponosan sam što je toliko ljudi pročitalo te citate! To je velik uspjeh!

 • Crkvu najviše smetaju dijelovi literature koji su autorski rad vas i vaše kolegice Nataše Bijelić, a odnose se na spolnost, rodni identitet i homoseksualnost

– Da, nikada nisam bio citiraniji i ponosan sam na to što je toliko ljudi pročitalo te citate. To je veliki uspjeh. Što se više priča o tome i što više ljudi to vidi, doći će do boljeg razumijavanja problematike.

• Rodna ravnopravnost je, između ostalog, nešto što Crkvi posebno smeta. Nazivaju to ideologijom po kojoj je normalno reći “Ja sam muškarac s vaginom”.

– Uzeli su rečenicu iz Priručnika o identitetu, seksualnosti i procesu socijalizacije koji govori o transrodnim osobama. Treba razlikovati spol i rod. Spol je skup bioloških karakteristika koji se određuje rođenjem, a na to se onda lijepe rodne karakteristike poput one da se dečki moraju igrati s autićima, a djevojke s lutkama. Ali to je individualno i stvar je da svatko može izraziti svoj rod kako želi. Ja se, primjerice, rodno ne određujem.

• Rasprava oko zdravstvenog odgoja pretvorila se u otvoreni rat između Crkve i države. Kako na to gledate, imajući na umu da se Crkva nije oglašavala oko bitnijih pitanja kao što su siromaštvo, radnička prava, korupcija u društvu, pedofilija u vlastitim redovima?

– Riječ je o borbi Crkve za očuvanje moći nad područjem seksualnosti jer to im je zadnje uporište za koje se mogu uhvatiti. Historijski gledano, Crkva je u prošlosti utjecala na mnoge segmente života, a danas je taj prostor sužen. To se vidi i po istupima oko umjetne oplodnje, te antidiskriminacijskih zakona. Sada, kada je Vlada napokon pokazala političku volju da se uvede neki oblik edukacije, Crkva preko Udruge Grozd iskorištava situaciju da napada. Grozd je samo njihov politički instrument kojeg koriste za sukob oko pitanja zdravstvenog odgoja. Međutim, ta priča nije od danas. Ona traje od 2005. kada se pokušalo uvesti Teen star program po uzoru na SAD koji je zagovorao apstinenciju. Sada napokon imamo Ministarstvo koje je odlučilo nešto napraviti. Pitanje seksualnog odgoja je pitanje javnog zdravstva. To je cjelina koja povezuje seksualnost, edukaciju o nenasilju, odgovornom ponašanju i usvajanju pozitivnih stavova prema različitostima.

• A kako komentirate šutnju Crkve kod nekih drugih pitanja?

– Tu se najbolje vidi da Crkva ne drži do vrijednosti koje su u kršćanstvu bitne i da ne ispunjavaju funkciju koju bi trebali ispunjavati.

Što misle roditelji

• Jeste li očekivali ovako oštre reakcije Crkve? I u drugim državama je, znamo, bilo otpora.

– Nisam očekivao toliku reakciju. Zanimljivo je kako su se sada mobilizirali preko Grozda, a prije nekoliko godina kada je bilo riječi o programu Teen star, iz Grozda su nijekali bilo kakvu povezanost s Crkvom. Sada se pokazalo da je ta veza čvrsta. Problematično je što oni nastupaju u ime roditelja koji se možda ne slažu s njihovim stavom. Trebao bi se čuti i glas roditelja koji žele da im djeca u školi dobiju objektivnu informaciju. U nekim drugim državama je uvođenje seksualne edukacije bilo različito prihvaćeno. Većina europskih država ima neki vid odgoja i istraživanja su pokazala da se smanjuju spolno prenosive bolesti i maloljetničke trudnoće, a u isto vrijeme studije pokazuju da programi seksualne edukacije ne dovode do povećanog broja seksualnih aktivnosti ili ranije inicijacije. Znam da je najviše otpora bilo u Rusiji, Poljskoj i SAD-u.

• Crkva kaže da nije u redu što će se o masturbaciji pričati kao o nečemu normalnom.

– Gotovo sva djeca masturbiraju i to je pitanje odnosa prema svome tijelu. Sigurno se neće na satovima učiti kako mastrubirati. To je dio normalnog seksualnog razvoja.

• Ali čelnik Grozda, Ladislav Ilčić, kaže da on nikada nije masturbirao i da se zbog toga ne smatra čudakom.

– I to je u redu. Stvar je individualna. Sve se razlike trebaju poštivati.

• Crkva, pak, uči drugačije, da to nije normalno ni prirodno.

– Djecu se na vjeronauku uči jedno, a činjenicu su sasvim nešto drugo i tu dolazi do konfliktne poruke prema mladima.

• Kada je riječ o pornografiji, je li prerano o tome govoriti u 6. razredu?

– Djeca su izložena tome od malih nogu. U okviru te teme trebalo bi se pričati o internetskom nasilju, o ekonomiji iskorištavanja ljudi u pornografskoj industriji, a trebalo bi naučiti djecu i to da ne preslikavaju svoje ponašanje s onim u pornografiji. Jer u takvim filmovima svi su idealizirani, svi su veliki i lijepi. U stvarnom životu to nije tako.

• U modulu se govori i o spolno odgovornom ponašanju, a Crkva kritizira i to, pa kaže da se promiče promiskuitet.

– To je potpuno netočno. Pretpostavlja se da većina ljudi u svom životnom vijeku ima više od jednog partnera i treba naučiti mlade kako se zaštiti, kako svojoj partnerici ili partneru reći istinu, i što više razgovoraš o tome, imaš i bolje seksualne odnose. Tu nije samo riječ o sprječavanju neželjenih trudnoća već i o sprječavanju spolnih bolesti. Kroz taj se modul priča i o zaljubljivanju, osjećajima…

• Je li najveći problem Crkve u tome što ne prihvaća različitosti, posebice homoseksulce?

– Može biti da je to najveći problem jer Crkva nije pomirena s time. Ali o prihvaćanju različitosti je bitno govoriti u školi, budući da su naša istraživanja pokazala da srednjoškolci još uvijek imaju negativne stavove prema tome. A tu je i pitanje mladih gay osoba koje idu u školu. Oko 20 posto srednjoškolaca još uvijek je izrazito homofobno. Ali vide se i neki pomaci u zadnjih 10 godina. Sada, napokon imamo i dobru legislativu protiv diskriminacije.

Moralna panika

• Što mislite kako će se dalje voditi rasprava po tom pitanju? Hoće li Vlada popustiti Crkvi?

– Nadam se da neće. Sada se proizvodi moralna panika i stvar se napuhuje. Mislim da država neće popustiti jer je to pitanje odgovornosti i političke volje. Ovo je tek početak, a poslije treba vidjeti kako se program može poboljšati. Bilo bi dobro da postoji jedan objedinjeni priručnik po kojemu bi se izvodio program, te da se što više educiraju nastavnici koji će to predavati. A tu je najveća uloga Agencije za odgoj i obrazovanje.

Amir Hodžić jedan je od autora nekoliko priručnika i istraživanja koji su predloženi za literaturu nastavnicima za izvođenje programa zdravstvenog odgoja u školama. Hodžić govori o rodnom identitetu, spolnosti i homoseksualnosti, pa je zbog toga postao i najcitiraniji autor koji se najviše spominje u letku koji je Crkva dijelila vjernicima za Božić. Hodžić je završio dodiplomski studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te poslijediplomski program rodnih i kulturalnih studija u Budimpešti. Od 1997. surađuje s brojnim udrugama i institucijama, poput CESI-ija, Centra za mirovne studije, Centra za ženske studije, Centra za istraživanje i razvoj obrazovanja…

Kurikulum zdravstvenog odgoja

Je li mi svejedno? Pitaju me to iz Biskupske konferencije a i iz kioska Tiska i prodavaonica Konzuma.

Očito mi nije svejedno kad o tome pišem, ali ne zato što me je letak kojeg je HBK pripremila uvjerio da je krivovjernički nauk koji kvari mladež štetan za društveni moral i neformirane duše hrvatskih mladića i djevojaka. Nije mi svejedno jer ne mogu vjerovati da neki četvrti modul predmeta koji to čak i nije, jer će se izvoditi interkurikulumski, izazova toliki bauk i negodovanje vrha Katoličke crkve. Ne mogu ni vjerovati da taj linč predmeta dobiva podršku među ljudima. Pitam se, u kojim mi to paralelnim stvarnostima živimo (jer vrijednosne sustave definitivno ne dijelimo), da zagovornici bratske ljubavi, praštanja i prihvaćanja bacaju kamenje na pedere i lezbe, braneći djeci da, ako ne već spoznaju, a onda barem čuju u školi, kad već kod kuće ili s propovjedaonice neće, da su oni u ovoj državi jednaki i u obavezama i u pravima. Ako već ne pred Bogom, kako crkveni velikodostojnici tvrde, onda zasigurno pred zakonom i državom. Ipak, ono što me najviše ostavlja u čudu je s kojim žarom se u ovom cijelom anti-državnom pothvatu sukobljava s razumom i znanošću. Ne čudi me stoga što se Boris Dežulović narugao da su “sijede glave iz Hrvatske biskupske konferencije, sad je to izvjesno, krenule … u konačni, otvoreni rat s najvećim zlom današnjice – stvarnošću.”

S biskupima se u nečemu i slažem: da, jesam kao roditelj odgovorna za odgoj i obrazovanje svoga djeteta. No iako HBK letak sugerira da se u famoznom četvrtom modulu radi o temama “putem kojih će se pokušati preodgajati vaša djeca”, činjenica je da su roditelji ti kroz koje se djeca prvi put susreću s tematikom seksualnosti i seksualnom odgojem. Priča o seksualnosti je dakle dio odgoja. Drugi je par rukava što mnogi roditelji od svojih roditelja o tome ništa nisu čuli, pa perpetuiraju tu nojevsku metodu nadajući se da će o temama poput kontracepcije, pornografije, seksa njihova djeca čuti od nekog drugog, a njima neće postavljati “škakljiva” pitanja pri čijem bi se odgovaranju crvenjeli i osjećali neugodno. U pretežitom izostanku otvorenog razgovora nije ni čudo da zlostavljana djeca smatraju da su ona kriva za djela seksualnih napasnika, nosili oni mantiju ili ne.

Je li mi stoga svejedno što će moje dijete učiti o masturbaciji kao sastavnom dijelu ljudske spolnosti? A nije li? Ovo, a i pitanja koja slijede, “izvučena” su iz radnih materijala za provođenje Kurikuluma zdravstvenog odgoja na satu razrednika pri čemu kurikulum zdravstvenog odgoja ne predviđa da se o njima ovako eksplicitno raspravlja u razredu. Je li mi potom svejedno što će mi dijete učiti o pornografiji? Hm, nije li dovoljno pustiti ga ispred televizora u bilo koje doba dana? Vidjet će više o “pornografiji” nego će mu i jedan nastavnik/ca o tome biti u stanju na satu razrednika ispričati. A kladim se da se većina njih, ionako, neće usuditi zagrepsti po ovoj temi. U doba interneta, pametnih telefona i nerazmjerno veće kompjuterske pismenosti mlađih generacija u odnosu na roditelje, koji tikvan još danas vjeruje da se pornići kupuju pod obodom širokog šešira u seks shopu ili iznajmljuju pred zatvaranje videoteke? Je li mi svejedno to što će moje dijete učiti o odgovornome spolnom ponašanju? Nije mi svejedno – drago mi je da će učiti.

Je li mi svejedno to što će to čisto, grijehom neokaljano petnaestogodišnje dijete učiti o spolnome činu kao posve normalnom za njegovu dob? Što će učiti o spolnome odnosu? Što će s pomoću konkretnih primjera i vježba učiti kako koristiti kondom i druga kontracepcijska sredstva? Opet, nije mi svejedno, jer smatram da će moje zdravo dijete baš negdje u to doba ili nedugo nakon spolno sazrijevati i posjedovati prirodnu znatiželju o kojoj će vjerojatno radije razglabat s vršnjacima nego s odraslima, ali mi je drago da će mu o tome govoriti još neka odrasla osoba i autoritet uz mene.

Je li mi svejedno što će moje dijete učiti da je homoseksualni čin jednako prirodan i vrijedan kao i spolni čin između muškarca i žene? E za ovo iznimno sumnjam da će čuti iz usta bilo koje hrvatske nastavnice ili nastavnika. Društveni je pritisak homofoba u ovoj zemlji prevelik i čemeran. Iako osobno, ne bi imala ništa protiv da mom djetetu dopadne neki liberalan zagovornik jednakosti neopterećen tuđim budoarima i (van)bračnim ložnicama. Iako živimo u 21. stoljeću kad je znanost potvrdila da se biti homoseksualcem ne izabire biti iz hira ili pomodnosti, Crkva eto, znanosti usprkos, tretira homoseksualce kao zabludjele ovčice koje se molitvom može vratiti na pravi put. Moje dijete je već, da to samo još ni ne zna, jer iz njegove dječje perspektive koja nije zatrovana često društveno nametnutom mržnjom gotovo svega što se razlikuje od većine, upoznalo i pedere i lezbe. Ne vidim da mu druženje s njima i na koji način može naškoditi. Ja ću ga zasigurno odgajati da nikoga ne mrzi jer je drugačiji, a i da ga se ne tiče što ljudi rade u privatnosti svojih spavaćih soba. 

Je li mi svejedno da to duhovno neformirano dijete biti “indoktrinirano “rodnom” ideologijom (gender), po kojoj je čovjeku spol zadan rođenjem, a za rod bi se sam odlučivao prema svojemu doživljavanju”? Ni najmanje mi nije svejedno, jer pridjev gender će od mene čuti davno prije nego se s njim, ako Bog da, sretne na satu zdravstvenog odgoja. A budući da sam i sama očito zabludjela ovca koja je nasjela na gender propagandu najgore je što bi mi se moglo dogoditi da mi sin postane homofob i desničar.

Da, želim da moje dijete dobije ispravan odgoj u školi kojoj ga povjeravam. Zato protiv zdravstvenog odgoja, i četvrtog mu modula ama baš ništa protiv nemam. I ne, ne želim da mi Kaptol kroji obrazovni kurikulum djeteta. Sad im ne odgovara “samo” četvrti modul. hoće li kroz koju godinu imati primjedbu i na sadržaj povijesti? Ili hrvatskog jezika? Ili će tražiti izbacivanje biologije i zemljopisa jer se u tim predmetima uči evolucija? Ne smatram da crkva, posebice ne u sekularnoj državi, ima pravo huškati roditelje na građansku neposlušnost, informirajući ih da je njihovo roditeljsko pravo da zahtijevaju izmjenu školskog programa (navodno je to u skladu s čl. 26. t. 3. Opće deklaracija o pravima čovjeka i čl. 63. Ustava Republike Hrvatske, a ne navodeći sadržaj tih odredbi. Ja se zalažem npr. za to da obrazovanje bude “usmjereno na puni razvitak ljudske ličnosti i na učvršćivanju poštivanja čovjekovih prava i osnovnih sloboda. Ono treba unapređivati razumijevanje, snošljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i vjerskim skupinama, i treba unapređivati djelatnost Ujedinjenih naroda na održanju mira” kako to propisuje čl. 26. t. 2. Opće deklaracije.

{slika}

Grme biskupi iz letka kako je “prisiljavanje djece na pohađanje zdravstvenog odgoja protuustavno i u suprotnosti sa zakonskim odredbama” na koje se pozivaju. Kaže Ustav u čl. 63. da su roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Točka 3. gore spomenutog 26. članka Opće deklaracije propisuje da “Roditelji imaju prvenstveno pravo da biraju vrstu obrazovanja za svoju djecu”. No to ne znači da roditelji imaju pravo biti kreatorima obrazovnih sadržaja. Trebamo li mi roditelji, struci usprkos, zahtijevati da odlučujemo o čemu će se pričati na satovima hrvatskog ili kemije? Sloboda u odlučivanju o odgoju djece, ne sporim, znači da se roditeljski svjetonazor treba uzimati u obzir, ali po meni se to postiže osiguravanjem mogućnosti da uz državne postoje i npr. religijske obrazovne institucije (vrtići ili škole). Upravo tako kažu i tumači odredbi međunarodnog prava: “elements of the right to education, as specified in international treaties, include” inter alia “respect for the right of parents/legal guardians to choose for their children schools other than those established and funded by the State, and to ensure the religious and moral education of their children conforms with their own convictions.” Stoga, ne samo da biskupi djeluju protuustavno jer potiču na neki način na rušenje ustavnog poretka, nego otvaraju vrlo sklizak teren roditeljskoj ionako sve značajnije prisutnoj autonomiji u školovanju djece. Skupi li se kritična masa roditelja, mogli bi jednoga, i to skorog dana izvojevati da nastava matematike bude manje zahtjevna ili da praznici duže traju. Jer nisu njihova djeca lijena ili ispodprosječno sposobna, nego je učiteljica, država, program prezahtjevan. 

Zaključno, meni se čini da baš ovaj gromoglasno gorki stav crkvenih vlasti protiv znanstvenih spoznaja nameće svjetonazor koji niječe i zanemaruje ne neke, nego upravo “temeljne općeljudske vrijednosti” (jednakosti, slobode, ravnopravnosti, poštivanja ljudskih prava, miroljubivost). To nisu dakle “istinske vrjednote”, kako to biskupski letak sugerira, nego temeljne vrijednosti ustavnog poretka. Koje obavezuju svakog građanina i građanku ove zemlje. Bio on premijer ili kardinal, ministar znanosti ili razrednica, učenik ili učenica, peder ili lezba. Mom vrijednosnom sustavu dakle zdravstveni odgoj nije protivan. Sasvim suprotno, o svim temama nad kojima se biskupi zgražaju moje će dijete za obiteljskim stolom čuti i prije petog razreda. Ne smatram da će zbog toga biti “u suprotnosti s hrvatskim narodnim bićem”. Ako će me zbog toga Crkva ekskomunicirati, biram znanost i činjenice pred zatvaranjem očiju ljudi čija su srca očito otvorena isključivo za istovjerne istomišljenike.

 {slika}

 

Tekst je preuzet s http://blog.dnevnik.hr/grazville uz dopuštenje autorice. 

U ulozi oca na porodiljskom osjećam se kao vječni desetogodišnjak

Oslanjanje na supruginu financijsku potporu nije omalovažavajuće, ali ponekad može biti infantilizirajuće.

“Tatice, tebi svi naređuju”, rekla je moja trogodišnja kćer Olivia. Kimnuo sam u znak odobravanja. “Ja ti naređujem, Maddy ti naređuje, mama ti naređuje”, nastavila je.

 Između napadaja kašlja, besmislenih ispada i napada na sestru blizanku Madeleine, dijete je izreklo nekoliko zapanjujućih izjava tijekom borbe s posljednjom predškolskom kugom.

Ja sam otac na porodiljskom od četvrtog mjeseca starosti svojih kćeri, odnosno otkako  je moja supruga ponovno počela raditi kao liječnica opće prakse u lokalnoj klinici”. Luksuz da kao roditelj mogu sudjelovati u skoro svakom trenutku djetetovog odrastanja, predstavlja mi najintenzivnije i najzahvalnije iskustvo koje sam ikada doživio. Moja negodovanja prolazna su i jedine zamjerke koje imam odnose se na moje pogreške u odgoju, koje su mi do sada moja djeca opraštala.

Osjećaj uspjeha u podizanju djece ponekad je zasjenjen dnevnim problemima. No i kada se osjećam nemoćno i potlačeno, ne osjećam se “manje muškarcem” zato što moja supruga privređuje za našu obitelj, kupuje hranu za naše želudce i odjeću koju nosimo dok se ja bavim djecom i pokušavam zaraditi dovoljno za predškolsku školarinu. Jednostavno se osjećam manje odraslim.

Spoznaja da sam zatočen kod kuće s dvoje bolesne djece nedavno me podsjetila na to koliko je zapravo važna moja uloga. Karantena i njihova hirovitost mogu te dovesti na rub živčanog sloma, no kao roditelj uvijek se trudim ponašati kao razumna odrasla osoba, no moje mi kćeri nisu pružile tu ljubaznost. One su samo izvikivale komplicirane naredbe koje ja jednostavno ne mogu dobro ispuniti. Donio sam im krive cipele, natočio mlijeko koje su si htjele natočiti same, pustio vodu u kupaonici bez dopuštenja, krivo zavezao mašne na malim medvjedićima te počinio mnoštvo drugih nedjela koja su zahtijevala popravak načinjene štete. Sljedećih sam tjedan dana hodao po jajima. Kad mi je jedan dan supruga došla kući s posla i pitala me “Hej, bi li mogao  …”. Pogledao sam je smrtnim pogledom zbog kojega je odustala od svoga zahtjeva, a večer smo proveli u zahlađenim odnosima. Nisam se osjećao kao da je povrijeđena moja muškost, nego više kao razdražljivi desetogodišnjak koji čezne za zrnom samoodržavanja.

Nedavno sam imalo neobično iskustvo pojavljivanja kao lik u najprodavanijoj knjizi Hannah Rosin. Rosin me intervjuirala za niz članaka koje je pisala o ženama koje uzdržavaju kućanstvo, a poslije je neke isječke našeg razgovora iskoristila u svojoj knjizi “Kraj muškaraca”. U njemu me predstavila kao tužnog jadnika koji pati za svojom prošlosti u svijetu zaposlenih i brani svoju muškost. Odgovorio sam esejom u kojem sam istaknuo da ne samo da nisam nemuževni bijednik, nego da sam sretniji i sigurniji u sebe nego ikad prije. Naravno da provođenje većine vremena s trogodišnjakinjama može biti frustrirajuće, ali kada pogledam s određenim odmakom, vidim da radim najbolju moguću stvar za svoju obitelj u ovom periodu makar to uključuje veliku količinu nerazumnog napora.  

U čitanju razgovora na ovoj stranici, osim pisaca odličnog “DadWagon” portala, primijetio sam da je mnogo komentatora uzrujano jer ovi muškarci nisu htjeli priznati da su depresivni što njihove supruge zarađuju više od njih. Nathan, Matt, i Theodore žalili su se zbog osobnih nedostataka, ali nisu ponudili nikakve dokaze popularne teorije da se oni muškarci koji zarađuju manje od svojih supruga osjećaju ili kao da su iznevjerili očekivanja svoga spola ili kao da su im oduzeta prava dana rođenjem. Unatoč tome, složili su se da se, iako zarađuju manje od svojih supruga, i dalje osjećaju kao muškarci.

Supruga i ja zajedno smo već 20 godina, a pola tog vremena ona zaruđuje barem duplo više od mene. Moja radna povijest je vrlo raznovrsna: imao sam poslove, nastupe i biznise, uglavnom u području građevine, predavanja, a odnedavno i pisanja, ali nikada nisam imao ono što se naziva “karijerom”. Kao i “Dad Wagon” kolege, ponekad poželim zarađivat više, i čak mislim da to zaslužujem. Iako su mi kolege s gradilišta odmah pokušali pokazati da se moram osjećati manje muževno ( što god to značilo ) jer moja supruga zarađuje više, nikada nisam shvatio tu spolnu konfrontaciju.

Kada je moja supruga ostala trudna, njezina želja i volja za nastavkom rada nije uopće dolazila u pitanje. Mogli smo si priuštiti da ja ostanem kod kuće s djecom te sam ja tu priliku sa zadovoljstvom i prihvatio. Gotovo se tri godine nisam zapitao o svome doprinosu za dobrobit kućanstva. Pomoglo mi je to što sam tijekom prve godine sve slobodno vrijeme, večeri i vikende koristio za dovršetak nadogradnje koju sam započeo na kući nakon što smo saznali da ćemo dobiti blizanke. S vremenom sam je povećao na skromnih 150 kvadrata. Ne samo da sam se brinuo za djecu, nego sam i našem domu povećao jednakost. Zarađivao sam! Čak i nakon što sam završio radove, osjećao sam se korisno jer sam održavao na životu dvije nemoćne bebe. Naravno da taj posao nitko ne obavlja bolje od roditelja.

Stvari su se promijenile neposredno prije nego su cure napunile tri godine. Ponuđena su nam dva mjesta u prestižnom vrtiću tri mjeseca prije nego što smo planirali započeti njihove “akademske” karijere i nismo mogli riskirati s odugovlačenjem. Odjednom sam tjedno imao dva slobodna dana više bez odgovornosti za brigu o djeci. Moja je supruga radila četiri dana u tjednu tako da sam djecu imao samo za sebe jedino ponedjeljkom i srijedom. Nije bilo razloga da ne radim izvan kuće.

Prije no što me zatekao vrtić, imao sam nejasnu sliku toga što bih radio kad djeca veći dio dana ne budu kod kuće. Ne znam kako sam u toj viziji zamišljao izvor prihoda, samo sam vidio sebe u mirnom, suncem okupanom studiju kako pišem o svojim fascinantnim mislima i osjećajima.

Također sam našao dobro plaćeni posao za klijente koji razumiju da ću njihove projekte izvršavati izvan rasporeda svoje djece. Na tome sam izuzetno zahvalan, kao što bi i trebao biti. No, u isto sam vrijeme svjestan da imam 45 godina, iza sebe nekoliko fakultetskih diploma i objavljenih tekstova, a radim posao koji sam radio i nakon što sam završio srednju školu. Da se razumijemo, to je čestit i pošten posao, no bilo je trenutaka u kojima sam ga mrzio.

Dakle, ovo je samopopustljivo jadanje čovjeka koji zarađuje samo djelić novca svoje supruge. Nisam tužan zbog svoje prošlosti, kao što kaže Rosin, ali ima trenutaka, pogotovo kada pogledam svoje kolege usmjerene prema karijerama, uključujući i moju suprugu, kada se osjećam kao jadnik. Imam prijatelje koji govore o upravljanju svojim “zaposlenicima”. U svojim građevinskim radovima ja sam zaposlenik, osim u rijetkim prigodama kad budem radnik dana. Činjenica da sada radim više izvan kuće dok se virtualni stranci brinu za moju djecu, ponekad učini i moju ulogu oca na porodiljskom kao manju odraslu. Kad slušam druge roditelje kako govore o svojim dadiljama, koje su najčešće isto djeca, ponekad mi se učini da većina mojih odgovornosti kod kuće i nije toliko različita od onih koje oni uzimaju za 12 dolara po satu. Biti odrastao najčešće podrazumijeva odgovornost i daje status, u mojim godinama, po konvencionalnim standardima i neovisno o mom rodu, trebao bih biti na vrhu svoje igre. Ali umjesto toga,  nadam se promjenama i slušam zapovijedi male djece.

Pripadam li u kategoriju odraslih trebalo bi za mene biti od male važnosti, jednako koliko i to ispunjavam li očekivanja nametnuta muškom rodu. Dan kada ću znati da sam stvarno odrastao bit će onaj dan kada budem svojoj obitelji mogao pridonijeti onoliko koliko im je potrebno, bez zadovoljavanja tuđih ideja o tome tko predstavlja muškarca ili odraslu osobu.

 

Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović

Rat talibana protiv žena

Nadia Sidiqi svim je srcem vjerovala u prava žena. Cijena njene predanosti bio je njen život.

Nadia Sidiqi bila je svjesna da se nalazi u životnoj opasnosti. Ipak, pokušala je ne zamarati se tom činjenicom. Svojim se prijateljima povjerila kako prima prijetnje talibanskih zapovjednika i drugih pripadnika tvrdolinijaškog klera iz provincije Laghman, smještene na istoku Afganistana, gdje je služila kao zamjenica ravnateljice pokrajinskog Odjela za ženska pitanja. “Susrele smo se prošli tjedan, ali opasnost u kojoj se nalazila samo je usput spomenula. Pričala je o tome na koji način unaprijediti razinu obrazovanja žena i njihov položaj na razini provincije”, rekla je gđa Niazi, ravnateljica djevojačke škole u Mehtar Lamu, glavnom gradu provincije Laghman. I netko je svoje prijetnje ostvario i iz vatrenog oružja ubio Sidiqi na njenom putu na posao.

No, nikada nije bilo sumnje da su prijetnje stvarne. Laghman, smješten na glavnoj crti talibanske infiltracije u i iz Pakistana, leglo je pobunjeničke aktivnosti. Sidiqina prethodnica, Hanifa Safi, ubijena je u srpnju u eksploziji autobombe podmetnute pod njen auto, pri čemu su ozlijeđeni i njen suprug i kći. Unatoč tome, Sidiqi je prihvatila posao. “Riskantan posao prihvatila je zbog afganistanskih žena”, dodala je Niazi.

Aktivisti u borbi za ljudska prava širom svijeta odali su počast Nadiji i osudili su okrutno ubojstvo. “Hladnokrvno ubojstvo Nadie Sidiqi jasni je pokazatelj situacije u kojoj se nalaze hrabre žene Afganistana koje se bore za ostvarenje osnovnih ljudskih prava”, stoji u izjavi za javnost Suzanne Nossel, izvršne direktorice Amnesty International-a SAD-a. “Svakodnevnoj opasnosti izlažu se samo zato što zahtijevaju ista prava i mogućnosti, uključujući i pravo na školovanje.”   

Gledajući kako se trenutak povlačenja američkih i NATO vojnika 2014. bliži, žene u Afganistanu strahuju da će nestati i ovo malo prava za koja su se izborile u posljednjih deset godina. Dan poslije Nadijinog ubojstva SAD su sa žaljenjem objavile izvješće u kojemu stoji kako se nasilje nad ženama u Afganistanu ne smanjuje. Gđa Niazi upozorava da “…kad se trupe povuku Talibani će nas povući opet na dno.”  

“Naša budućnost je crna i ostat će takva dok se Afganistanke ne odvaže zahtijevati obrazovanje za svoju djecu”, predviđa 23-godišnja studentica medicine, porijeklom iz provincije Laghman. “Talibani su ubili Safiu Ahmed-Jan u Kandaharu. Prije nekoliko dana ubili su djevojku koja je pomagala pri cijepljenju protiv dječje paralize u Kapisi. Sada su ubili i Nadiu.”, rekla je. 

“Čudno je kako smo zaista mislili da će, nakon 12 godina rata, Talibani osvijestiti svoju humanost. Ali čini se da se nisu niti malo promijenili”, rekla je afganistanska novinarka i aktivistica za prava žena Spogmail Basir. “No, problem nisu samo Talibani. Korijeni muške premoći u Afganistanu puno su dublji od samog stava talibanskih pobunjenika prema ženama. Žrtve grupnih silovanja moguće je osuditi na zatvorsku kaznu za počinjen preljub, a one koje bježe od muževa zlostavljača počinile su zločin, gledajući običaje i kulturu.” 

Rekla mi je da joj Talibani stalno prijete, ali da se ne obazire na to. Na telefonske prijetnje odgovarala im je: “Ja sam vaša sestra. I molim se, kao i vi, pet puta dnevno.” Jedini odgovor koji je dobila bio je: “Ti nisi naša sestra jer ona nikada ne izlazi van nepokrivena. Ženi je mjesto kod kuće ili na groblju.”, objasnila je Nizia, prisjećajući se svog zadnjeg sastanka sa Sidiqi.

“Nadia Sidiqi bila je stara žena i Talibani su je vrijeđali. Hidžab meni osobno ne predstavlja problem jer ga nosim svakodnevno. Na posao u bolnicu odlazim pokrivena. Ono što ja vidim kao temeljni problem su nepismeni pakistanski agenti Talibani” objašnjava studentica medicine. “Prošlo je četiri godine otkako sam se posljednji put usudila posjetiti rodno selo i svoju obitelj. Sigurna sam da će me Talibani ubiti zato što idem na sveučilište. Čest je slučaj da se Talibani iz mog sela koji žive u Pakistanu vraćaju u Afganistan da bi ubili Afganistance i žene. Želim im reći da je bolje svoju majku ili vašu sestru odvesti afganistanskom nego pakistanskom liječniku. U svijetu ima mnogo muslimanskih zemalja u kojima žene pohađaju škole i sveučilišta. Po čemu smo mi drugačiji?”

No, nema smisla pokušavati urazumiti takve ljude. Studentica kaže kako su Talibani jednoga dana pozvali njenoga brata i rekli mu da njegova sestra odlazi u američku vojnu baze radi seksa. On ju je pratio tjedan dana dok se nije uvjerio da putuje samo od kuće do sveučilišta i natrag. “S obzirom da su Talibani vrlo prizemni, smatraju da je svaka žena poput njih. Zapravo, s medicinskog stajališta, oni su psihički bolesni”, rekla je.

Smrt gđe Sidiqi prestrašila je učenice i učiteljice njene škole i primjetan je slabili odaziv na nastavu. I sama Niazi razmišlja o tome da napusti provinciju Laghman. Njena je kći na završnoj godini srednje škole. “Želim se preseliti u Kabul gdje bi njene šanse za višim obrazovanjem ipak bile malo bolje.”

Bez obzira na sve, Talibani ne mogu smatrati nastalu situaciju uspjehom. “Ako Talibani tvrde da su ubojstva žena znak otpora, neka se srame”, kaže studentica. “Ubijanje nevinih žena je jadno, a ne čin ponosa.” I Basir se slaže i tvrdi: “Ubojstvo žene poput Nadie Sidiqi samo dokazuje moralnu slabost Talibana.”

No, mala je to utjeha jer 2014. se nepovratno približava. Studentica medicine govori u ime svojih sestara: “Apeliram na Obamu i Hillary Clinton: molim vas, nemojte prepustiti Afganistanke na milost i nemilost teroristima.”

Prevela i prilagodila:  Ana Begić

Izbor za osobu godine časopisa Time – gdje su žene

Predsjednik Sjedinjenih Američkim Država, Barack Obama proglašen je osobom 2012.godine prema izboru časopisa Time.  S obzirom da je iza njega godina intenzivne predsjedničke kampanje i re-izbora na položaj predsjednika, debata s Republikancima u američkom Kongresu oko povisivanja poreza te suočavanje s masovnim pucnjavama koje su šokirale Ameriku i svijet, izbor se čini logičan. Međutim, dodjeljivanje predsjedniku Obami titule glavnog news maker-a godine također je ukazalo i na činjenicu da Time kao osobu godine nije imenovao nijednu ženu tijekom proteklih dvadeset i šest godina!

 Nadalje, časopis započinje s izborom za osobu godine 1927. godine. Prva žena kojoj je pripala ova titula je američka pravnica Wallis Warfield Simpson, koja će kasnije postati poznata široj javnosti po vezi s britanskim princom Edwardom koji 1936. postaje kraljem Velike Britanije ali radi braka sa Simpson nedugo nakon svog imenovanja abdicira.

{slika}

 

Nakon toga, svega je šest žena proglašeno osobama godine:

  • Madame Chiang Kai-Shek (izabrana 1937.); kineska prva dama koja titulu dijeli sa svoji suprugom tijekom drugog kinesko- japanskog rata,
{slika}
  • Elizabeta II. (izabrana 1952.); u dobi od dvadeset i pet godina postaje britanskom kraljicom, nakon što joj je preminuo otac,
{slika}
  • ‘American Women’; prema navodu Time-a iz 1975, kada titulu osobe godine dijeli nekolicina žena, “dovoljno američkih žena je preuzelo kontrolu nad svojim životima što je u konačnici ekvivalentno otkriću novog kontineta”, 
 {slika}
  • Corazon Aquino (izabrana 1986.); prva predsjednica Filipina posljednja je žena kojoj je individualno pripala titula Time-ove osobe godine,
{slika}

  • The Whistleblowers‘(Zviždačice) ; tri agentice – Sherron Watkins (Enron), Coleen Rowley (FBI) i Cynthia Cooper (WorldCom) postale su Time-ovim osobama 2002. godine,
{slika}
  • ‘Dobri Samaritanci’; Melinda Gates pojavljuje se na naslovnici časopisa 2005. ali iza svog muža i Bone Voxa
{slika}

Obzirom na mali broj žena koje su proglašene osobama godine nameće se zaključak da je ovu titulu Time pretežito namijenio (najmoćnijim) muškarcima. Vjerojatno je mnogima upalo u oči da ove godine nije manjkalo uvjerljivijih ženskih kandidata, primjerice četrnaestogodišnja Malala Yousafzai, pakistanska djevojčica koja je svoj angažman za pravo na obrazovanje djevojčica u svojoj zemlji zamalo platila životom. Zatim Hillary Clinton i Marissa Mayer također su dospjele na listu potencijalnih osoba godine ali Time je ipak odlučio nastaviti svoju dvadesetšestgodišnju tradiciju ignoriranja ženskih news-makera.

                                                                            

Prevela i prilagodila: Iva Esterajher