sdadmin

Ženski likovi i rodna tematika na malim i velikim ekranima 2012.

Posted on by sdadmin

Još jedna godina je iza nas, isto tako i filmski naslovi koji su je obilježili. Marljive  ruke redatelja, scenarista, glumaca, producenata i ostale ekipe radili su na filmovima od kojih će neki zasigurno ući u povijest filmskih anala. Dočekale su nas dugo očekivane ekranizacije književnih djela te iznenađenja poznatih redatelja. No, u ovoj temi donosimo nekoliko uradaka koje su obilježili ovu godinu u kojima se žene vodile glavnu riječ, piše Nevena Ilić za Vox Feminae.

 

 Marina Abramović: Umjetnica je prisutna

Prije nešto više od dvije godine cijeli umjetnički svijet pričao je o retrospektivnoj izložbi jedne od najvećih performerica današnjice, Marini Abramović, a ove godine izašao je dokumentarni film koji je pratio cijeli proces organizacije izložbe, dane njenog trajanja i sam rad umjetnice. ‘Marina Abramović: Umjetnica je prisutna‘ nije tipični dokumentarac kojeg smo navikli gledati o nekom velikom umjetniku, već putovanje koje ulazi u srž same filozofije performansa kao umjetničkog izražaja prikazano kroz lik Marine koja je tu formu dovela do samog vrhunca izložbom u njujorškoj MoMA-i. 

Redatelj Matthew Akers nevjerojatnom filmskom fotografijom predočio je s jedne strane sam proces nastajanja jedne velike izložbe kalibra svjetskih muzeja, a s druge strane intimni portret jedne od najvećih živućih umjetnica današnjice. Karizmatična i nevjerojatna Marina Abramović svojim radom definira umjetnost već gotovo četrdeset godina kao jedna od pionirki performansa. Koristeći svoje tijelo kao umjetnički medij, gurajući sebe do granica krajnje izdržljivosti, ona stvara nezaboravne izvedbe koje često dovode publiku u stanje transa. No, Akers prikazuje Marinu u mnogim životnim situacijama od glamuroznog poziranja u časopisima pa sve do vremena koje provodi u kuhinji, skidajući joj auru nedodirljive umjetnice.


U svakom slučaju, Laurence

{slika}Mladi kanadski redatelj Xavier Dolan osvojio je zahtjevnu publiku željnu malo drugačijih filmskih naslova diljem svijeta svojim debitantskim filmom ‘Ubio sam majku’, za koji je dobio brojne nagrade, uključujući i Zlatna kolica Zagreb Film Festivala. Od svoje 20. do 23. godine snimio je tri dugometražna filma, od kojih je jedan izašao i ove godine. ‘U svakom slučaju, Laurence’ posljednji je njegov uradak koji je epska je priča o neodrživoj ljubavnoj vezi kada se jedan od partnera odluči na promjenu spola.

Glavi protagonisti su pisac i učitelj Laurence te njegova djevojka Fred. Njihov nadasve bajan život urušava Laurenceova izjava kako misli da je on žena zarobljena u tijelu muškarca. Kronika jedne ljubavi prikazana u skoro tri sata, po mišljenju mnogih Dolanov je najbolji film, te je zasluženo pokupio nekolicinu nagrada od kojih treba naglasti Queer Zlatnu palmu u Cannesu.

 

 Common Gender

{slika}Film slične tematike, samo s druge strane planete, točnije u Bangladešu, dignuo je prašinu u azijskom filmskom svijetu. ‘Common Gender’ uradak je redatelja Nomana Robina koji u svojem djelu iznosi problematiku žena zarobljenih u muškom tijelu. U filmu su prikazane sudbine nekoliko glavnih likova i kako se oni nose sa svojim životnim stilom, srećom, ljubavi i činjenicom da su postavljeni na sam rub društva, odbačeni od svojih najbližih. Unatoč svakodnevnim borbama s najbanalnijim stvarima oni pokušavaju pronaći svoj vlastiti mir i sreću.

Osim izvrsne režije treba pohvaliti i glumačku postavu, a osobito uloge poznatih glumaca Sajua Khadema i Shohela Khana. Pohvalu dakako zaslužuje i redatelj za odabir tematike s obzirom na problem koji doživljavaju osobe označene kao ‘hijra‘ u njegovoj domovini.

 

 Zenne Dancer

{slika}Turska filmska produkcija ove godine izbacila je film u kojem je glavni junak drag performer. Radi se o filmskom naslovu ‘Zenne Dancer’ koji nam donosi niz neobičnih likova povezanih u zajedničku priču. Radnja je bazirana na životnoj priči Ahmeta Yıldıza kojeg je upucao otac nakon što je priznao da je homoseksualne orijentacije. Film je nagrađen na nizu festivala prošle godine u kategorijama režije, scenarija i uloga.

 


Girls

{slika}Od televizijskih serija zasigurno treba izdvojiti ‘Girls‘, serijal autorice Lene Dunham, a govori o četiri djevojke koje nakon završenog fakulteta pokušavaju naći posao i budućnost u New Yorku. Glavna protagonistica je Hannah, dvadesetčetvorogodišnja djevojka iz srednje klase koja živi u Brooklynu. Želi postati spisateljica i nikako ne uspijeva pronaći posao. Društvo joj čine tri bliske prijateljice koja se nalaze u sličnim životnim situacijama. Iako su je najavljivali kao nastavak megapopularnog ‘Seksa i grada’, serija je zapravo demistifikacija mitova koje je Carrie stvorila o New Yorku.

 

 Lip Service

{slika}U Velikoj Britanije ove godine na male ekrane stigla je i druga sezona popularne serije ‘Lip Service‘ koja oslikava život skupine lezbijki u Glasgowu. Nakon prve sezone koje emitirana prije dvije godine serija je dobila je status europskog ‘L Worda’, a glavne junakinje s ponekim novim likovima i ove godine su oslikavale svakodnevnicu, radost i tugu tipičnog života u najvećem škotskom gradu.

 


Hrabra Merida

{slika}Od animiranih filmova koji su izišli trebalo bi svakako izdvojiti Hrabru Meridu. Riječ je o prvom Pixarovom filmu kojeg je napravila redateljica. Glavna junakinja, kao što sam naslov kaže, je Merida, škotska princeza koja prkosi tradiciji i sudbini i odlučna je u tome da sama kroji vlastiti životni put.

 


Hannah Arendt

{slika} Dugo vremena čekalo se na film o jednoj od najvećih filozofkinja 20. stoljeća, Hanni Arendt. Iako su mnogi očekivali da će se u filmu naveliko prikazivati i secirati njen odnos s vlastitim profesorom Heideggerom, te odrastanje i bijeg iz nacističke Njemačke, redateljica Margarethe von Trottaodlučila se zapravo za neklasični biografski film koji bi inače pratio Hannahin život od ‘kolijeke do groba’.

Barbara Sukowa koja je utjelovila lik Hannah, omiljena je glumica redateljice Margarethe von Trotta, koju pamtimo kao jednu od zvijezda ‘novog njemačkog filma’. Ženski likovi koji su obilježili neke od epoha česti su protagonisti njenih filmova, od kojih se izdvaja film ‘Olovna vremena’, baziran na istinitoj sudbini RAF-ove teroristice Gudrun Ensslin, te film o Rosi Luxemburg.

 

Crkveno (ne)informiranje

Posted on by sdadmin

Gledajući vijesti iz Europe ovih dana može se iščitati prava crna kronika. Prosvjedi obilježeni nasiljem između policije i građana u Sloveniji, Makedoniji, Španjolskoj, Grčkoj…  Građani tih zemalja su nezadovoljni posrnulom ekonomijom, gospodarstvom, velikom stopom nezaposlenosti, korupcijom, porezima i nametima. U isto vrijeme, gledajući vijesti, mislim si blago nama Hrvatima. Pa mi uopće nemamo takvih problema, nama je glavna i jedina preokupacija uvođenje zdravstvenog odgoja u škole. Mi očito nemamo ni jedan od ovih prethodno navedenih problema. Kod nas na ulice izlaze samo Nepomireni jer se ne mogu pomiriti sa činjenicom da živimo u sekularnoj državi.

Kardinala Bozanića ni sam Bog ne može zaustaviti da prestane pričati o zdravstvenom odgoju, pa čak ni na Božić. Prevršio je svaku mjeru i spominjao zdravstveni odgoj u božićnoj čestitki građanima. Ni slavlje Kristova rođenja na polnoćki nije uspjelo proći bez apela protiv uvođenja te loše namjere u škole, a na sam Badnjak su se dijelili letci u svrhu informiranja građana o famoznom zdravstvenom odgoju. Kao šećer na kraju bila je božićna misa u katedrali gdje je premijeru Milanoviću ravno u oči rekao kako njegova Vlada razara čovjeka i unesrećuje Hrvatsku (tako nešto se Sanaderu nikad ne bi usudio reći). Te riječi kardinala i ostalih pripadnika duhovnog staleža, te sama medijska pompa oko te teme me vrijeđaju i kao katolikinju i kao građanku Republike Hrvatske. Naime božićno vrijeme je najljepše doba u godini, kada se obitelj okupi oko stola, okiti božićna jelka, pjevaju se božićne pjesme, peku kolači i pripremaju raznovrsna jela. Badnjak i Božić su za mene dva doista posebna dana u godini, magični trenuci kada svi problemi koje imamo nestaju, vrijeme koje se provodi s obitelji i bližnjima, vrijeme tolerancije, razumijevanja, dobrih namjera. No tolerancija i razumijevanje su riječi koje ne postoje u Bozanićevom rječniku. S druge strane, Vlada Republike Hrvatske ima tisuću mana, kao i sam premijer, ali dijeljenje propagandnih letaka protiv Vlade i u tzv. svrhu informiranja građana od strane Crkve, te propovjedi o tome na Božić smatram jednim gnjusnim činom. Gdje je ta ista Crkva bila u zadnjih 20 godina i zašto je šutila dok su nas sustavno pljačkali i prodavali našu imovinu? Zašto Bozanić tada nije apelirao protiv Vlade? Zato što su njeni predstavnici sjedili u prvim redovima u zagrebačkoj katedrali i glumili velike vjernike. Zato što je neke od njih Crkva odgojila i to toliko dobro da su sada osuđeni na 15 godina zatvora. Za Crkvu, jedini grijeh ove koalicijske Vlade je što imaju drugačije svjetonazore koji nimalo ne odgovaraju njihovim interesima.

Zdravstvenim odgojem u školama se želi spriječiti nasilje među djecom, naučiti ih zdravo živjeti što uključuje pravilnu prehranu, tjelesnu aktivnost, osobnu higijenu, spriječiti ovisnosti od droge, alkohola i cigareta, naučiti djecu komunicirati s drugima, te kako se ponašati prema suprotnom spolu. Crkva ni u jednom trenutku nije spomenula ove stavke programa, oni samo mlate po spolnom odgoju i pokušavaju ga prikazati na potpuno ne adekvatan način.  Ovo mi liči samo na jedno, a to da Crkva od sebe želi napraviti žrtvu ugroženu od crvene opasnosti koja ne dopušta njeno miješanje u svjetovni život.

Da zaključimo stvar, Crkva smatra da ima pravo informirati svoje vjernike, no ne sa krivim informacijama. Zašto niti u jednom trenutku nisu predložili građanima da pročitaju Kurikulum zdravstvenog odgoja gdje je sve detaljno opisano i razmisle o tome. Pretpostavljam da zato što misliti svojom glavom nije nimalo u njihovom interesu. 

Zločin iz mržnje u Srbiji

Posted on by sdadmin

Srpska skupština je usvojila izmjene Kaznenog zakona kojima je uvedena otežavajuća okolnost za kaznena djela počinjena iz mržnje zbog seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.

Srbija je tako po zakonima koji štite LGBT osobe, točnije po sadržaju Kaznenog zakona stala uz bok hrvatskom zakonodavstvu.

Za izmjene Kaznenog  zakona glasalo je 139 zastupnika vladajuće većine,  protiv je bilo 15 zastupnika, a nije glasao 21 zastupnik.

Ovim izmjenama se uz  mnoge druge “novitete” uvela i obvezna otežavajuća okolnost  za kaznena djela počinjena iz mržnje zbog pripadnosti rasi ili vjeroispovijesti, nacionalne ili etničke pripadnosti, spola, seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, radi strožeg kažnjavanja.

Konačno je došlo i do zakonskog pomaka u Srbiji  te LGBT osobe polako, ali sigurno dobivaju zaštitu države koja im treba.

Okupljanje oko bora bolje nego pokloni ispod njega

Posted on by sdadmin

Mnoge obitelji diljem zemlje okupit će se kako bi zajedno razmotavali darove pod božićnim drvcem, no samo druženje s najbližima je ono što je vrjednije od bilo kakvih materijalnih stvari. To ne zvuči kao veliko otkrivenje, jer koliko puta ste čuli “Sve što želim za Božić si ti?”

Provedeno istraživanje potvrđuje da stvari mogu izazvati emociju sreće koja traje do tri mjeseca, a nasuprot tome, uspomene koje generiraju iskustvo traju daleko duže od nekoliko mjeseci.

“Jedan od razloga zašto ljudima više vrijede uspomene je taj što su iskustva više povezana s njihovim identitetima. Čak i ako smo stvarno sretni radi materijalnih dobara, oni nisu dio nas. Veze s obitelji i prijateljima, naša društvena mreža nas određuje, stvari koje dobijete su lijepe, ali sporedne” objašnjava Tom Gilovich, profesor psihologije na Sveučilištu Cornell.

Također, naša se perspektiva mijenja s vremenom, objašnjava Gilovich, uzrokujući da zaboravimo pojedinosti i zapamtimo sveobuhvatni osjećaj, koji često znači manje prostora za razočaranje.

Naravno da to ne znači da se ne moramo darivati ili da su darovi inherentno slabije iskustvo. No, dobro je znati da, prema istraživanju, oni koji kupuju iskustvene darove poput tečaja kuhanja, vikend izleta, wellness vikenda ili ulaznica za muzeje ili balet, su sretniji od onih koji kupuju predmete, a i primatelji takvih darova također. Huffpost…

 

Božić u duginim obiteljima

Posted on by sdadmin

Pred nama su zimski školski praznici i kako nema doba u godini koje nosi veću obiteljsku simboliku od ovog, popraćenu okupljanjima što užih, a što širih obitelji, svatko od nas se nekako mora uklapiti u ovo opće društveno raspoloženje.

Ako pričamo o mojoj generaciji ili onim starijima, nezaobilazna obiteljska tema je svakako reći li svojoj obitelji ili ne, i ako da, kako, i ako je već rečeno, kako je primljeno. Ja sam počeo sa svojim roditeljima, rekavši im da sam gej baš u ovo doba godine i intenzivno obiteljsko druženje mi je svakako bila dobra podloga za napraviti taj iskorak.

Ipak, u mojem životu konačno otvara i druga obiteljska tema, težište se seli sada prema osmišljavanju i stvaranju vlastite obitelji. Stoga mi je drago da sam prošle godine imao potporu u okviru grupe podrške za LGBT obitelji koju je okupilo udruženje Zagreb Pride.

Ove jeseni je krenula i druga grupa podrške, a prošli tjedan je bila i prva prilika da se prošlogodišnja i ovogodišnja grupa okupe. Za ovu kolumnu sam upitao neke od njih kako provode praznike. Što slave i kako? Što ih brine? Čemu se nadaju? Što si priželjkuju?

“U novoj godini se nadam da ću konačno upotpuniti svoju obitelj novim članom, mojim dečkom koji se još uvijek negdje skriva”, kaže Damir. “A nakon toga bi volio da svi snovi i planovi o zajedničkom životu i svemu što on donosi konačno se počnu i realizirati. Naravno kao prvo naći neki stalan posao, odseliti se od staraca i započeti samostalan život”.

Damirov san o samostaljenju je već Anina stvarnost. “Bor smo okitile već početkom dvanaestog mjeseca i to je naš prvi bor i to nas silno veseli”, kaže ona. “Za katolički Božić idemo kod mojih s proširenom obitelji, a za pravoslavni ćemo doma. Želim si jedan period kada smo doma, da se odmaramo, da nam dođu prijatelji, da se družimo i da nas dvije imamo vremena za sebe: otići na izložbu, u kino, na kuhano vino . . .”

Slično razmišlja i Igor,  “Blagdani su prvenstveno prilika da se okupimo svi zajedno”, te dodaje kroz smijeh, “A nadam se da ću uskoro naći i posao, kako bi doprinio kućnom budžetu, da ne bi prekinuli dečko i ja”.

“Nisam religiozna”, kaže Melita, “pa ne radim neke posebne pripreme za Božić i slične blagdane, a uz to ne volim raditi ništa očekivano, pa ne radim veliku famu ni oko Nove godine. Praznike volim provesti s partnericom, i smeta mi što nas naši roditelji, izuzev jedne mame, ne doživljavaju kao obitelj”.

Naime, Melita i njezina partnerica Silvija svake godine doživljavaju pritisak da blagdane provedu sa svojim bivšim nuklearnim obiteljima, bez prisustva one druge. Ovaj primjer neprihvaćanja LGBT obitelji od strane proširene obitelji svakako nije netipičan.  “Imaš lijep život s partnerom ili partnericom i onda svake godine u ovo doba doživljavaš diskriminaciju i nepriznavanje od strane osobne obitelji”, nastavlja Melita.

To je možda i jedna od najbolnih istina koju sam spoznao prošle godine u okviru rada grupe za podršku: borba za prihvaćanje u vlastitoj obitelji za velik dio nas se nastavlja nažalost i nakon tridesete. Meni je osobno upravo rad u grupi dao uvid koliko je homofobija sveprisutna i suptilna, i na kraju posve neosobna. Nakon nekog vremena shvatio sam da su strahovi svakog od nas prilično slični, a mehanizmi neprihvaćanja od strane okoline se razlikuju samo u imenima i prezimenima dotičnih homofoba.

Stoga je jako bitno da LGBT obitelji istupaju u javnosti na različite načine, jer osobna hrabrost i osobna priča je ono što može razbiti neosobnost homofobije. Ova kolumna je zamišljena upravo kao takva, da da glas i medijski prostor LGBT obiteljima.

Meni omiljen primjer i inspiracija su Jay i Brian, par iz Kalifornije koji na svojem blogu (KlikKlik!) i internet kanalu “Gej obiteljske vrijednosti” (KlikKlik!) prikazuju život svoje obitelji, koja se sastoji još i od njihovog sina Daniela i od njihove kćeri Selene. Za prošlogodišnji Božić su snimili i prigodni video, pa do čitanja poslije praznika vas ostavljam s njime.

 

Djevojački vodič kroz čileansku revoluciju

Posted on by sdadmin

Koliku cijenu plaćaju obitelji revolucionara za idealizam svojih voljenih i vrijedi li to uopće? U svojim memoarima, Nešto žestoko: Meomoari kćeri revolucije, Carmen Aguirre opisuje svoj život u razdoblju od 11. do 21. godine kada je, zajedno sa svojom borbenom obitelji, živjela životom tajnosti, laži i terora u političkom podzemlju. Djeca revolucionara i špijuna rijetko prepričavaju svoja iskustva, upravo zbog straha da će im to razoriti obitelj, zbog čega su Aguirrerini memoari izuzetno hrabra knjiga. 

Pošto je moj otac bio CIA špijun, u mnogim se teškim situacijama mogu poistovjetiti s Aguirrerom, premda je moja obitelj bila konzervativno i zakonski orijentirana. Aguirrerina knjiga jest jedinstvena i u pogledu pisanja iz perspektive djeteta, za razliku od čileanske autorice o egzilu, Isabel Allende, koja piše o Čileu iz odrasle pozicije. Nešto žestoko nudi introspektivni pogled u iskustvo političkog terora, dnevne represije i napuštanja od strane roditelja, dok istodobno osoba pokušava uskladiti svoje iskustvo sa sretnim životom jednog tinejdžera. Meni se to čini kao nešto fascinantno i šokantno.

Kad je Aguirre napunila 16 i odradila već pet godina revolucionarnog života, sagledala je sebe iz realne perspektive. Djevojka koju je sagledala nije bila dio apolitične, buržoaske obitelji, već kći revolucionara koji su se borili na granicama Čilea. Tako se prisjeća dana kad je imala pet godina, a njezina sestra četiri i kada je policija upala u njihov stan, pretraživala ih i ispitivala, izvela djevojčice iz stana, te ih postrojila uza zid kuće.

 Jedan je vojnik rekao, “Čini mi se kako je streljački vod za vas dvije.” Ostali vojnici su se smijali kao da je to bilo nešto najsmješnije što su čuli. “Okrenite se”; naredio je Ale i meni. Uhvatila sam je za ramena i okrenula prema zidu. Onda sam i ja učinila isto. “Ruke u vis. Obje”; zaderao se vojnik. Ale je podigla svoje ručice. Tada sam i ja podigla ruke. Snažan miris ruža širio se zrakom, kada se glas vojnika izdaleka zaorio: “Spremni. Priprema. Pucajte.” Tresla sam se toliko jako da mislim kako sam pala na tlo. Ale i ja smo ostale tamo stajati, u blatu, dok su se vojnici udaljavali i odvezli dalje.

To se događa 1973., na početku Pinochetove vladavine, kada obitelj Aguirre seli u Vancouver, gdje Carmen uživa u nekim zapadnjačkim običajima, poput slavljenja rođendana i odlazaka u Mc Donalds. Nakon šest godina obitelj Aguirre se vraća u južnu Ameriku kako bi se borili protiv Pinocheta, sada iz susjednog Perua. Tamo žive u Lima hotelu, u kojem sestre Aguirre prate svoje roditelji kako kuju nove planove borbe, šapću na telefon, bacaju papire u odvod, a ponekad i nestaju na duži period. Prije jednog takvog nestanka upozorili su sestre što da rade u slučaju da se ne vrate u roku od 24 sata. Savjetovali su ih da nazovu broj koji su im dali, te kažu kako su one s Visokim i Raquel. Onda neka pričekaju i kada netko bude pokucao na vrata nakon sat vremena, neka se udalje iz kuće s tom osobom. Od tog trenutka Aguirre ima zadatak suradnje sa svojim roditeljima, dok istovremeno odlazi u školu s djecom diktatora, vjeruje u borbu, istovremeno opsjednuta pop kulturom i tipičnim tinejdžerskim problemom: gubitkom nevinosti. U odlomku koji opisuje Aguirrein središnji sukob, ona i njezina sestra odlučuju uzeti pauzu od svojih roditelja i posjetiti baku i djeda u Čile.

 U njihovoj kući nije bilo nerealnih očekivanja poput zrelosti, revolucionarizma ili hrabrosti. Mogle smo biti samo djeca. Pinochet je mogao biti u tvrđavi na uglu svakog vikenda, ali nas nije bilo briga, jer je nama i djedu i baki bilo najbitnije da ostanemo što dalje od opasnosti.

 No Carmen i Ale se vraćaju životu u podzemlju, gdje je zaštita identiteta najbitnija i jedan neoprezan korak mogao bi ozbiljno ugroziti cijelu obitelj. Nakon što njezina obitelj seli iz Bolivije, u kojoj su živjeli nakon Perua, te se nastanjuju u Argentini, postaju izloženi većoj opasnosti. Aguirre piše o obsesiji čišćenjem:

Bila sam umorna od laganja, održavanja fasade kako bih prekrila pravu sliku svoje obitelji. Bilo mi je dosta života u strahu i saznanja da bi svakog trenutka sve moglo pasti u vodu. Iskaljivala sam svoje emocije u čišćenju, održavanju kuće blistavom i mirisnom.

Aguirre doživljava osobni slom, nakon što upoznaje revolucionara koji joj govori kako ima pravo biti sretna.

Znala sam da je ljudsko pravo imati hrane, vode, smještaja i obrazovanja, ali sreća? Što bi to bilo za mene? Sjetila sam se tada kišnih noći u Vancouveru, kada bismo ujak Boris i sva djeca susret završili Big Macom i milkshakeovima. Tada sam po prvi puta, nakon odlaska iz Bolivije, zaplakala.

Kroz priču, dobiva se dojam kako bi Aguirreina sestra Ale iznijela suprotne činjenice u svojem memoaru, ako bi ga nekad pisala. Kada im je majka obznanila da je ponovno trudna, Ale je rekla kako je suludo imati dijete u takvoj situaciji i napomenula: “Evo nešto revolucionarno, osigurajte svoju djecu i obraćajte na njih pažnju.” No, Carmen ima drugačiji stav prema vlastitim roditeljima. Moglo bi se reći kako simpatizira ciljeve revolucije, čak i kada piše o cijeni dvostrukog života. Premda se takve opozicije čine nespojivima, Aguirre ih uspijeva spojiti. Snagu pronalazi u ljubavi prema vlastitoj obitelji. Kada je napunila 18 godina pridružuje se otporu i tada  dani postaju najgore noćne more i odaje se neprekidnoj paranoji i strahu. Takvo ju je djetinjstvo i adolescencija pripremilo za uspješan i neumoljiv rad. Aguirre kaže kako bi u otporu zbog njegovih ciljeva ostala do daljneg, no socijalistička vizija Čilea završava 1989., kada neoliberalna politika preuzima vlast.  Nešto žestoko završava ovom bilješkom, i kao čitatelji, ne možemo si pomoći, nego osjetiti olakšanje. Revolucija je okončana iako nije postigla svoje ciljeve, a Aguirre nastavlja živjeti u zdravlju i životu lišenom straha i zavrzlama. Postala je uspješnom dramaturginjom, kazališnom i televizijskom glumicom, odana socijalističkim uvjerenjima i idealima. Neki od najemotivnijih opisa u Nešto žestoko su opisi siromaštva i nejednakosti koje je Aguirre imala prilike zapaziti. Od djevojčice koja nije starija od nje, a nosi dijete na leđima dok drugo drži za ruku, do mladih ljudi koji se koriste kao mule-ljudi, za potrebe prijevoza u Peruu, dok ih drugi maltretiraju i omalovažavaju. Prenose kovčege i kutije pričvršćene na leđima oštrim konopcima. Ponekad Aguirreini opisi scena nisu toliko žestoki kao što bi trebali biti, no jedinstvenost i moć priče sve to nadoknađuje. Aguirre je mogla dublje istražiti emocionalnu štetu koju joj je nanio način života njezinih roditelja u djetinjstvu, no čini se kako bi se time više pozabavila njezina sestra.

Očigledno je kako je Aguirre svojim roditeljima oprostila i kako i dalje voli svoju obitelj, kao i oni nju, tako da je od velikog političkog i osobnog značaja proglasiti ovu knjigu izvrsnim feminističkim štivom.

Prevela i prilagodila: Marija Matulin

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org