Preminula je Gordana Lukač Koritnik

Danas je u šezdeset i četvrtoj godini preminula prva hrvatska pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač Koritnik. Dužnost Pravobraniteljice počela je obnašati u svibnju 2003. godine te je odradila puni mandat od 8 godina. Prije nego što je postala pravobraniteljica, radila je kao odvjetnica, te je surađivala s udrugom Babe!, ali i drugim udrugama koje se bave ljudskim pravima žena. 

Gordana Lukač Koritnik radila je kao pravna savjetodavka za žene koje su preživjele nasilje u Ženskom savjetovalištu Autonomne ženska kuće Zagreb i Centra za žene žrtve rata, bila je voditeljica projekata u organizaciji B.a.B.e., suradnica u istraživanjima o situaciji ženskih ljudskih prava, monitoringu zakona i nacrta zakona iz rodne perspektive, lobiranju za zakonske promjene u svrhu postihnuća rodne ravnopravnosti, stručna savjetnica u pravnim pitanjima pri organiziranju javnih kampanja promociji ženskih ljudskih prava i upoznavanju javnosti s međunarodnim mehanizmima ženskih ljudskih prava kroz javne tribine, stručne rasprave, medijske istupe, i dr. Dugo je vremena bila jedina pravna stručnjakinja koja se specijalizirala i posebno educirala u području međunarodnih mehanizama zaštite ženskih ljudskih prava, a kao jedna od izuzetno rijetkih stručnjakinja posvetila znatan dio svoga rada upravo problematici ženskih ljudskih prava.

Kao prva pravobraniteljica za ravnopravnost spolova ostavila značajan trag u pordučju ravnopravnosti spolova i rodne ravnopravnosti u Hrvatskoj.

Kartonskim srcima protiv Papine homofobije

Skupina prosvjednika danas je pokušala ući na Trg sv. Petra u Vatikanu dok se papa Benedikt XVI. obraćao vjernicima, ali ih je u tome spriječila policija.

Oni su, noseći transparente u obliku srca na kojima su na raznim jezicima bile ispisane poruke protiv homofobije, željeli izraziti negodovanje Benediktovim govorom u petak, kad je postalo razvidno kako će se u svojoj poruci povodom Svjetskog dana mira, 1. siječnja 2013. godine, ponovno okomiti na gej brakove.

“Pokušaji da se istospolnim zajednicama dade isti status kao i onim bračnima, između žena i muškaraca, predstavlja opasnost za pravdu i svjetski mir. Osim toga, takvi pokušaji štete i destabiliziraju instituciju braka”, rekao je tom prilikom Papa.

Slične poruke netrpeljivosti i mržnje Benedikt je odaslao i početkom ove godine kad je u tradicionalnoj godišnjoj poslanici svijetu, pred gotovo 180 stranih diplomata u Vatikanu izjavio kako bi davanje jednakih bračnih prava gejevima i lezbijkama moglo “ugroziti budućnost čovječanstva”.

Žene HIV-om najčešće zarazi stalni partner

Zašto su žene posebno ranjive na HIV? Koliko je u Hrvatskoj oboljelih od HIV-a? Kakav je položaj žena koje žive s HIV-om u društvu? Zašto nasilje nad ženama igra veliku ukogu u širenju HIV-a? Kako tretirati HIV tijekom trudnoće?

Ovo su samo neka od pitanja na koje je tribina “Zaustavimo AIDS- Neka se i ženski glas čuje!’‘, održana 13. prosinca u organizaciji Udruge LET, pokušala odgovoriti. Povod tribine je 29. rođendan Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a, a predavanja su održali dr. Sanja Kurećić Filipović, dr. Nataša Šemnički, Sanja Cesar iz udruge CESI, Kristijan Grđan te Iva Jovović, koordinatorica tribine iz Udruge LET.

U svijetu je trenutno 32 milijuna osoba zaraženih HIV-om, od čega žene čine polovicu tog broja.

Prve osobe s HIV-om u Hrvatskoj su registrirane 1985. godine, a do danas broj oboljelih iznosi 1002 osobe, dok je 159 osoba preminulo od posljedica zaraze. Muškarci čine 86% populacije oboljelih, od čega je 54% onih muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima. Što se tiče žena, u Hrvatskoj je zabilježeno 145 slučajeva oboljelih, a dominantan put zaraze je kontakt sa stalnim partnerom koji je HIV pozitivan (u 58% slučajeva).

Rizični faktori za oboljenje od HIV-a kod žena najčešće su rizični heteroseksualni i homoseksualni odnosi, seksualno zlostavljanje, prisutnost spolno prenosivih bolesti (s obzirom da prisutnost spolno prenosivih bolesti povećava rizik od obolijevanja od HIV infekcije) te seksualni rad.

Žene se smatraju posebno ranjivima zbog sljedećih faktora: relativan nedostatak moći odlučivanja u seksualnim vezama, prošireno siromaštvo, društvene norme i zakonske regulative koje ženama onemogućuju osnovnu edukaciju ili toleriraju nasilje nad ženama.

Prema riječima Ive Jovović, ekonomska i socijalna ovisnost žena o muškarcima često ograničava snagu ženu da pregovara o korištenju kondoma pri seksualnim odnosima. Neravnopravan pristup sustavu obrazovanja i radnom mjestu također često prisiljava žene da prodaju seksualne usluge kako bi preživjele.

Govoreći o ranjivosti žena na HIV, Sanja Cesar govori o “triple jeopardy”, odnosno o tri situacije koje žene čine iznimno ranjivima. To su žena kao partnerica osobe zaražene HIV-om, žena kao majka (trudnoća i dojenje) te žena kao njegovateljica osobe koja živi s HIV-om.

Posljednje proizlazi iz socijalne situacije u kojoj se od žena očekuje da skrbe o bolesnim članovima obitelji makar to zahtijevalo i napuštanje škole.

Posebno je bitno naglasiti rizik obolijevanja od HIV-a kod žena koje su žrtve zlostavljanja. Prema podacima nevladine organizacije Ženska soba utvrđeno je da je 18% žena bilo žrtvom nekog oblika silovanja.

S obzirom na navedeno, potrebni su, prema preporukama Udruge LET, programi kulturološkog preoblikovanja rodno-spolnih uloga, poput edukacije većeg broja žena o prakticiranju sigurnog seksualnog ponašanja, upotrebe prezervativa uz provođenje kampanje za podizanje svijesti o mogućnostima testiranja ili liječenja. Ključ uspjeha leži u razvijanju specifičnih programa koji uključuju edukaciju o načinima prijenosa i sprečavanju širenja HIV-a, osnaživanju žena o pregovaranju sa svojim partnerima o upotrebi kondoma ili neko drugog sredstva zaštite pri spolnim odnosima te osvještavanje o problemu zlostavljanja žena, pogotovo obiteljskog i seksualnog nasilja te trafficking-a.

Biračko pravo i za osobe lišene poslovne sposobnosti!

Danas je Hrvatski sabor sa 85 glasova “za”, 34 glasa “protiv” i 4 glasa “suzdržan” donio Zakon o registru birača. Odredbom iz članka 64. tog Zakona propisano je:

“Osobe koje su do stupanja na snagu ovog Zakona pravomoćnim rješenjem nadležnog suda u potpunosti lišene poslovne sposobnosti, smatrat će se biračima te će se upisati u registar birača.”

Nadalje, sam Zakon više ne predviđa nikakva ograničenja biračkog prava osobama koje su lišene poslovne sposobnosti, čime je Republika Hrvatska počela proces usklađivanja svojeg izbornog zakonodavstva sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.

Iako je Vlada Republike Hrvatske u prvom čitanju predložila individualizirani pristup lišenju biračkog prava na način da bi se u posebnom postupku ispitala sposobnost svake osobe s invaliditetom za ostvarivanje biračkog prava, udruga Sjaj, GONG i Udruga za samozastupanje te Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom protivili su se tom prijedlogu jer je bio protivan Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. Našoj zajedničkoj inicijativi da se osobama potpuno lišenim poslovne sposobnosti u potpunosti i bez ograničenja omogući biračko pravo punu podršku dalo je Ministarstvo socijalne politike i mladih. Slijedom ovih aktivnosti, Vlada Republike Hrvatske predložila je u drugom čitanju tekst Zakona kojim su uvaženi naši argumenti te je omogućen upis osoba potpuno lišenih poslovne sposobnosti u registar birača. Tako će na slijedećim lokalnim izborima najmanje 16.355 osoba koje su trenutno lišene poslovne sposobnosti, moći ostvariti svoje biračko pravo i odabrati svoje predstavnike u lokalnim vlastima.

S obzirom na navedeno, s danom stupanja na snagu Zakona o registru birača, udruga Sjaj povući će prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o popisima birača s obzirom da će taj propis biti izvan snage. No, zadržat će se prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, s obzirom da predstoji izmjena tog zakona s time da je pored aktivnog potrebno omogućiti osobama koje su lišene poslovne sposobnosti omogućiti i pasivno biračko pravo.

Ova povijesna odluka Hrvatskog sabora znak je političke volje za ozbiljne reforme u području zakonodavstva koje se tiče osoba s invaliditetom, te se očekuje da će se i nadalje usklađivati zakonski propisi i praksa u skladu sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.

Borba za ljudska prava ili borba za utjecaj?

Borba za ljudska prava ili borba za utjecaj? Tko su vanjski članovi/ce Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u Hrvatskom Saboru?

U kontekstu društveno-političkih događaja ovog tjedna najviše se istaknula priča o odabiru Marijane Petir u Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u Hrvatskom Saboru. Nikada do sada taj Odbor nije izazvao toliku zainteresiranost javnosti, a vjerojatno niti ne bi da imenovanja vanjskih članova/ica nisu u najmanju ruku kontroverzna.

Glavna djelatnost Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina je ostvarivanje i zaštita ljudskih prava i sloboda, i u tome nema ništa sporno, no ono što izaziva čudenje u javnosti su kompetencije osoba koje su izabrane za vanjske članove/ice dotičnog Odbora. Naime zadaća vanjskih članova jest da sudjeluju u raspravi te svojim stručnim znanjem pomažu zastupnicima prilikom odlučivanja. Postavlja se pitanje koja su to stručna znanja Marijane Petir? Možda znanja o tome da “Riječ je o sklonosti, to nije nešto što je urođeno. Ne postoji gen za homoseksualnost” ili da “Ne može manjina indoktrinirati svoj sustav vrijednosti većini”.

Petir može izražavati svoje mišljenje te imati konzervativne političke stavove. Ali osoba koja smatra da se homoseksualnim osobama ne bi trebala priznati određena prava, kao što je pravo na jednakost koja je temeljna vrijednost Ustava Republike Hrvatske, te osoba koja je jedina u Saboru glasovala protiv Zakona o suzbijanju diskriminacije, ne može raditi u Odboru koji štiti prava i slobode ljudi. Pritom je nevjerojatno što je uopće moguće da zastupnica u Hrvatskom Saboru smatra da je diskriminacija opravdana i da ne smijemo svi imati iste prilike samo zato jer smo drugčijeg spola, rase, jezika, nacionalne pripadnosti, društvenog položaja, dobi, rodnog identiteta?

Ono što je možda ostalo u pozadini priče “Homofobkinja izabran u Odbor za ljudska prava” je način kako je Petir doista i izabrana. Prema poslovniku Hrvatskog Sabora vjerske zajednice, kao i udruge civilnog društva, imaju pravo na dva vanjska člana u Odboru za ljudska prava; dakle dva člana imenuju vjerske zajednice, a dva civilno društvo. Katolička crkva pak od ta dva ima pravo na jednu osobu i u skladu s time Hrvatska biskupska konferencija predložila je Petir. Smatra se da su je predložili jer je tokom svoje političke karijere uspješno promovirala kršćanske vrijednosti i teološki nauk kojeg je savladala studirajući na Katoličko bogoslovnom fakultetu. U prošlom mandatu vanjski član Odbora za ljudska prava bio je Gordan Črpić glavni tajnik Hrvatske biskupske konferencije. On je bio javno krajnje neprimjetan u toj svojoj ulozi pa je možda HBK odlučila promijeniti pristup i predložiti nekoga tko će konstantno izazivati pažnju javnosti svojim rigidnim konzervativnim stavovima. Postavlja se uistinu pitanje je li potrebno da vjerske zajednice imaju dva člana, točnije jesu li vjerska prava ta koja su najugroženija u Hrvatskoj, ili bismo trebali taj prostor trebali prepustiti onima koji brane one čija ljudska prava zaista jesu najugroženija: seksualne i rodne manjine, žene, osobe s invaliditetom, siromašne osobe, i nažalost još mnoge druge grupe ljudi u Hrvatskoj.

No, treba istaknuti i da bi se postalo vanjskom članicom Odbora bilo je potrebno da to saborski zastupnici izglasuju. Protiv izbora Marijane Petir pobunio se samo Goran Beus Richembergh (HNS) te je on bio jedan od 22 zastupnika/ca koji su glasovali protiv. Šestero ih je bilo suzdržano a osamdeset i devetoro je amenovalo ovaj izbor.

Za ostale vanjske članove i članice Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina izabrani su Željko Mraz, glavni tajnik Saveza baptističkih crkava, Nura Ismailovski, zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštiti, te Ana Mandac. Ime Ane Mandac u krugovima ljudsko-pravaških udruga bilo je gotovo nepoznato za razliku od imena Sare Lalić kandidatkinje predložene od strane Kuće za ljudska prava i Platforme 112. Sara Lalić aktivistica je Centra za mirovne studije gdje se bavi istraživanjem i javnom politikom, predaju kolegij Suzbijanje diskriminacije na Mirovnim studijima, te posjeduje međunarodno iskustvo studirajući na Central European University na temu ljudskih prava, te radeći u Human Rights Watchu, međunarodnoj organizaciji za ljudska prava. No očito je da njezine kompetencije nekome nisu po volji budući da je umjesto nje odabrana druga osoba, Ana Mandac. Ana Mandac bivša je djelatnica Ministarstva rada i socijalne skrbi, vlasnica Centra za razvoj ljudski potencijala “Olimp” koji od 2007. surađuje sa Zakladom HDZ-a. Koje su njezine kompetencije da radi u ostvarivanju i zaštiti ljudskih prava iz ovoga nisu poznate. No budući da je odabrana za vanjsku članicu Odbora nadamo se samo da ima izrazito jaku motivaciju da promovira ljudska prava prema načelu “sva ljudska prava za sve ljude” jer ukoliko je sličnih stavova kao Petir crno se piše ljudskim pravima u Hrvatskom saboru.

Skriveni stereotipi u omiljenim serijama

Nedavno je na Libeli objavljen prikaz serije Teorija velikog praska kroz prizmu stereotipa. Dotada sam bila uvjerena kako je ta serija, možda zbog toga što su glavni likovi – zaposlenici visokoškolskih obrazovnih ustanova, imuna i nikako u istom košu s drugim sit-com serijicama koje iz karikiranja muško-ženskih odnosa crpe materijal za smijeh. Nakon pročitanog, nisam zamrzila seriju, ni prestala je gledati, ali sam je sigurno počela gledati na drugi način. Prva stvar koja me (ni)je začudila jest to da je jedan od tvoraca serije Chuck Lorre koji ujedno stoji i iza serije Dva i pol muškarca. Da bi vidjeli karikiranje i stereotipne muško – ženske odnose u toj seriji, mozak slobodno ostavite isključen, sve te šovinističke dosjetke i šale pronaći će puta. Serija se poigrava i ismijava žene na primitivnoj razini (neseksualna domaćica, bivša rospija od žene, zgodne i usputne Charlijeve cure, itd.), što ne znači da su muški likovi superiorni. Glavni likovi su također karikature: pijani ženskar, rastavljeni uštogljeni muškarac i klinac u pubertetu. Lee Aronsohn, jedan od ljudi iza te serije, javno se ispričao za svoju izjavu kako je vrijeme ženskih sit-coma prošlo, televizija zasićena vaginom, a glavni likovi serije oštećeni zbog žena. Zanimljivo je da podaci o udjelu ženskih likova na televiziji dosežu brojku od 41%, što ne čini ni polovicu tzv. ženskih emisija na televiziji.

{slika}

Još jedna poznata serija, Svi vole Raymonda, na sličan je način problematična jer se vrti oko obitelji u kojima su žene dominantne samo u vezi obitelji, podizanja djece, hranjenja i inih obiteljsko-kućanskih obaveza, dok su muškarci uspješni u svojim profesijama (Raymond – poznati sportski novinar, Robert – policajac). Situacije kojima se smijemo uključuju scene poput onih gdje se ispostavlja kako je Raymond loš suprug i loš otac, a Debra obično ispadne trezveniji i odrasliji dio para. Na nesvjesnoj razini to znači: žena je jedina koja zna i može brinui o djeci i kući, što na kraju postaje odličan izgovor da muškarce udaljimo iz kuhinje, a žene ostavimo tamo. Uloge nesposobnog oca imamo još npr. u Simpsonima, Malcolmu u sredini i Svijetu prema Jimu.

Serija Prijatelji, jedna od omiljenih, također je pala na testu. Joey i Chandler, u epizodi čuvanja Rossovog djeteta, svojski se trude uvjeriti prolaznike da oni nisu gay par (ispod svega je pretpostavka da homoseksualnost podrazumijeva manjak muževnosti). Iako je popis scena koje nudi Timmins možda pomalo nategnuti (ismijavanje dojenja djeteta u javnosti, ismijavanje isprobavanja majčina mlijeka zbog odgovarajuće temperature, i sl.), možda ozbiljniji primjer stereotipiziranja je situacija kada Ross i Rachel traže dadilju za svoje dijete. Nakon podužeg intervjuiranja kandidatkinja koji ne zadovoljavaju, na kraju se pojavljuje muški kandidat Sandy, koji ima i potrebne kvalifikacije i iskustvo. Ross postavlja pitanje njegove seksualne orijentacije, a razgovor završava riječima: “Čudno je to…. Kakav je to posao za muškarca? To je kao kad bi žena htjela biti…. Kralj”.

{slika}

Serija Moderna obitelj, koja već u naslovu najavljuje odmak od tradicionalnog, može se nazvati modernom samo u strukturi: homoseksualni par vjenčanjem spaja prezimena crticom, a njihova posvojena kćer je Vijetnamka; drugi vjenčani par čine Kolumbijanka i postariji Amerikanac. Tradicionalnost se ipak oslikava u rodnim ulogama. Sve žene u obitelji se oslanjaju na mužev dohodak. Clairina primarna domena je kućanstvo. Nekad je bila uspješna u svojoj profesiji, ali je se odrekla zbog obitelji, a obiteljski odmor naziva “poslovnim putem”. Njezin suprug Phil lagano odskače od tradicionalne uloge idealnog oca zbog svoje osjetljivosti. On levitira na granici između modernog oca koji želi biti prijatelj svojoj djeci i stereotipno nesposobnog oca/muža kakvog možemo naći u srijama Svi vole Raymonda ili Kralj Queensa.

Gloria se pak savršeno uklapa u stereotip zgodne sponzoruše koja je udajom za bijelca ostvarila “američki san”. U prvoj sezoni izjavljuje “Djevojke vole kupovati, tračati i piti vino. Muškarcima trebaju avanturistički i muževni hobiji.” Ona je majka-kućanica i podržava ustaljene obrasce pokorne žene. Njezin muž, Jay, je utjelovljenje muškarca u kući čiji se autoritet ne propituje.

Homoseksualni par čine feminiziraniji Cam i muževniji Michael. Feminizirani homoseksualac je već stereotip sam po sebi koji se dalje grana u stereotipno shvaćanje da supružnik koji je feminiziraniji i automatski onaj koji više brine o djeci (Cam nije zaposlen, dijete je njegova odgovornost). Michael je odvjetnik kojemu više odgovara društvo odraslih i on je hranitelj obitelji. Tradicionalne rodne uloge (bez obzira na spol) funkcioniraju i u ovom slučaju.

{slika}

Amerikanci kao izumitelji sit-coma, istraživali su koje poruke o muško ženskim odnosima može dobiti Amerikanac, koji televiziju gleda u prosjeku 56 sati tjedno. Počevši od 50-ih godina prošlog stoljeća, kada počinje era sit-coma, uloga majke postajala je sve samostalnija i jača tek u osamdesetima (Roseanne i Murphy Brown), dok je danas situacija takva da majke svoju dominantnost i moć u obitelji često dobivaju nauštrb ismijavanja očeva (npr., Malcolm u sredini). Rezultat istraživanja o modernim sit-comima (situacijskim komedijama) nije iznenađujuć: moderni očevi prikazani su kao odrasli adolescenti, glupani ili budale. Žena istovremeno preuzima ulogu muževa roditelja. Zanimljivo je to što suvremeniji sit-comi koji ismijavaju muškarca kao nesposobnog oca i supruga kojemu je žena istovremeno i majka, ženu ipak profesionalno zadržavaju u poziciji domaćice i odgovorne za djecu, dok je muž, iako ismijavan cijelo vrijeme, hranitelj obitelji i onaj koji ima karijeru izvan kuće. Po jednom od istraživanja (Lauzen, 2008.) pokazalo se da su “ženski likovi više stoje u interakciji s drugima u obiteljskim i romantičnim ulogama. Nasuprot tome, muški likovi češće preuzimaju profesionalne uloge i uloge ambicioznog vršitelja radnje koji želi uspjeti”.

Druga istraživanja potvrđuju (Scott, 2011.) da analizom jezika koji koriste muškarci i žene na televiziji, dolazi do jasne razlike u ženskoj komunikaciji koja je usmjerena na odnose i muške komunikacije koja je informativnog karaktera. Razlika je ta da su ženama bitne veze, a muškarcima informacije. Promatrajući nekoliko američkih humorističnih serija – sitacijskih komedija u svojem istraživanju, Scott je potvrdila da one portretiraju muškarce kao nesposbne očeve koji imaju pravo lagati suprugama sve dok ih se ne ulovi, da je u redu iskorištavati djecu za svoje sitne ciljeve, da su žene iracionalne i lude mučenice kojima je jedina svrha u životu ugoditi djeci i suprugu. Na ovaj način, likovi su pretjerano stereotipno obojani do mjere da postaju nerazumne individue koje nisu vrijedne poštovanja. Po istom istraživanju (Scott, 2011.), autorica je nabrojala ukupno tri scene gdje muškarac obavlja kućanske poslove, dok je takvih scena sa ženskim likom bilo ukupno 43.

Možemo zaključiti da su stereotipi u obiteljskim humorističnim serijama prisutni, ne samo za ženske likove već i za muške, ocrtavaju se u samom liku i njegovu ponašanju, u jeziku koji koristi, ali i u profesiji kojom se bavi.

{slika}

Likovi jesu zaista smiješni, serije dobivaju dobre kritike i gledanost je visoka. Zavoljeli smo određene likove i volimo njihove šale i dosjetke, smijemo se njihovim svakodnevnim dogodovštinama, makar oni prikazivali stereotipne muškarce ili žene. Naravno da rješenje nije zabrana humorističnih serija ili cenzura humora. Problem nastaje kad humoristične serije uzimaju stereotipna ponašanja i prikazuju ga posve normalnim u svakodnevnom životu, a prosječni gledatelj ili gledateljica translatira i prihvaća ta ponašanja normalnim u svojem svakodnevnom životu, na svjesnoj ili nesvjesnoj razini.

Izlaz iz ove zapetljane situacije možda se nalazi u kritičkom razmišljanju. Gutanje informacija koje nam se nude bilo kroz televiziju ili neke druge medije bez imalo promišljanja ili spremnosti na propitivanje je praksa koja je sve učestalija i sve pogubnija za nas, krajnje korisnike. Dobra je vijest da se kritičko razmišljanje može naučiti i razvijati.