Slovenci i Slovenke opraštaju se s korumpiranim elitama!

Gradove diljem Slovenije posljednjih nekoliko tjedana potresaju prosvjedi. Revoltirani građani i građanke ustali su protiv tragičnog stanja u kojem se Slovenija nalazi i zahtijevaju ostavku cjelokupne političke elite.

Prije samo četiri godine Slovenija je bila najnaprednija nova članica Europske Unije. Prva je nova članica koja je presjedala Unijom, BDP je iz mjeseca u mjesec rastao, građani su živjeli dobro. Dolaskom krize u samo nekoliko mjeseci propale su velike tvornice, BDP pada iz mjeseca u mjesec a broj nezaposlenih rapidno raste. Vlada je na krizu odgovorila mjerama štednje koje su najviše pogodile srednju klasu koja ionako polako izumire i one koji su na korak do “socijale”. Snizili su mirovine, napravili radikalne rezove u javnom sektoru, smanjili dječje dohotke i sl. Te mjere nisu izbavile Sloveniju od krize koja potresa čitavu Europu. Štoviše, samo su pogoršale situaciju u kojoj se prosječni Slovenac i prosječna Slovenka nalaze. Osim korumpirane političke elite malo tko još dobro živi. U tom beznađu građani i građanke su oformili grupu na Facebooku i počeli su organizirati prosvjede u gradovima diljem zemlje s ciljem rušenja cjelokupne elite – i tajkuna i gradonačelnika i Vlade i oporbe. 

Demonstranti : “Ova vlada je dugo okretala leđa narodu. Sad je narod okrenuo leđa vladi.”

Prvi veći prosvjed zbio se 26. 11. u Mariboru. Okupilo se između 5 i 8 tisuća nezadovoljnih građana koji su tražili ostavku gradonačelnika Franca Kanglera protiv kojeg se vodi desetak sudskih postupaka u kojima je optužen za korupciju. Prosvjed je započeo mirno, no nezadovoljstvo je raslo te je kulminiralo bacanjem petarda i baklji na zgradu vijećnice na što je policija odgovorila suzavcem. U sukobu je ozlijeđeno nekoliko prosvjednika i prosvjednica, ali i policajaca i policajki. Dan kasnije građani i građanke Ljubljane su također izašli na ulice i zatražili ostavku gradonačelnika Zorana Jankovića kojeg se isto često optužuje za korupciju.

Do kraja tjedna prosvjedi su se proširili po čitavoj zemlji. U znak solidarnosti građani i građanke su okupirali trgove u Novom Mestu, Kopru, Velenju, Trbovlju, Novoj Gorici i drugim gradovima. Zahtijevali su ostavku elite te su transparentima odali počast “zemlji koja je umrla”. U Ljubljani je došlo do većih demonstracija u kojima je tridesetak osoba završilo u bolnici. 

U jeku prosvjeda održani su predsjednički izbori koje je obilježilo rekordno malen postotak birača i biračica koji su izašli na izbore. Uvjerljivo je pobijedio nekadašnji premijer Borut Pahor, no kako je svega četrdesetak posto birača izašlo na izbore, moglo bi se reći da ga je izabralo manje od trećine stanovnika i stanovnica Slovenije. Prije izbora političari su upozoravali da su prosvjedi politički motivirani i da su usmjereni ka destabilizaciji vladajuće koalicije i sprječavanja Pahorove pobjede na izborima. No, samo dan nakon izbora izbili su novi prosvjedi. Time su građani poručili eliti da im nije važno jesu li na vlasti desni ili lijevi jer su za njih svi jednaki – korumpirana elita koja mora otići! U Mariboru i Ljubljani došlo je do sukoba s policijom, uhićeno je stotinjak prosvjednika i prosvjednica te je nekoliko desetaka ljudi ozlijeđeno.

Prvi rezultati demonstracija pokazali su se 6. 12. kada mariborski gradonačelnik Kangler daje ostavku. I dalje uvjeren u politički motiv prosvjeda  rekao je da je odlučio otići jer ‘previše voli Maribor i njegove građane i građanke te ne želi da oni trpe zbog rastućeg nasilja na ulicama’. Samo dan nakon njegove ostavke novi je prosvjed buknuo u Ljubljani, ovoga puta bez sukoba policije i demonstranata.

{slika}

“Četvrti mariborski ustanak” najavljen je za petak te je njegov cilj raspuštanje općinskog vijeća izabranog prije dvije godine.  Demonstratori i demonstratorice poručuju da će i narednih dana zemlju potresati povremeni manji prosvjedi čija se kulminacija očekuje 21. prosinca kada bi se trebao dogoditi najmasovniji prosvjedi do sada na koje će izaći nekoliko desetaka tisuća građana i građanki diljem Slovenije.

Prosvjedujemo jer nam je stalo!

Činjenica je da je Slovenija opljačkana od strane onih koji su trebali raditi za dobrobit svoga naroda. Također, ona nije jedina zemlja u regiji u kojoj korupcija sustavno vlada već desetljećima pa se postavlja pitanje zašto su počeli prosvjedovati tek sada. Sve demonstracije trebaju okidač. Slovenci su se nadali da će se nešto promijeniti sve dok nakon niza mutnih koncesija i privatizacija u Mariboru, gradonačelnik Kangler nije postavio radare na sva veća raskrižja u gradu. U samo nekoliko dana kaznu zbog prebrze vožnje platilo je preko 70 tisuća osoba. No, taj novac neće završiti u blagajni grada već u džepu privatne tvrtke koja se obvezala od tog novca obnoviti semafore. To je za građane i građanke bio korak previše.

Godinama su trpjeli elitu koja je pod istragama i usprkos tome ne želi napustiti ‘zlatne fotelje’. Umjesto ostavke, građanima i građankama nude sulude izgovore kao što je to činio mariborski gradonačelnik kada su pronašli na računu njegove žene 150.000 eura. Kazao je da ih je zaradio prodajom sjena s malenog pašnjaka. Prosvjedi možda nisu politički motivirani, ali imaju uvelike veze s politikom. Slovenci i Slovenke se nalaze u situaciji u kojoj ne vide svjetlo na kraju tunela. Ne očekuju da će sutra biti bolje i nemaju ni trunke povjerenja ni u kojeg političara. Prosvjede je započeo narod koji je umoran od glasovanja za ‘manje od dva zla’ i biti će ih teško zaustaviti.

U Hrvatskoj se također živi na rubu socijale, nezaposlenost bilježi rekordan rast, svako ministarstvo radi samo za sebe i izmišlja zakone kojima je cilj osvojiti nagradu za ‘najmanje smislenu strategiju izlaska iz krize’. Vodi se rat protiv korupcije u kojem se osudom jednog Ive Sanadera nastoji sakriti onih stotinjak korumpiranih političara i političarki koji još uvijek udobno sjede u svojim foteljama. Što čekamo? Ulazak u Europsku uniju. Ona će nam dati novac te će se sve stabilizirati i Hrvatska će doživjeti renesansu.

Slovenija se nalazi u Europskoj uniji i na rubu je ponora. Ovi prosvjedi u Sloveniji, Španjolskoj i Grčkoj možda već na proljeće neće biti iznimke. Također, oni imaju samo jednu poruku : jedine osobe koje mogu pomoći svojoj državi su građani i građanke te države. U Hrvatskoj bi oni za početak trebali prestati čekati Godota. 

Novi Ustav ograničava elementarna ljudska prava ženama i djeci

Nacrt ustava koji je odobren od strane egipatske konstitucionalne skupštine kojom prevladavaju islamisti obiluje nedostacima kad je u pitanju zaštita ljudskih prava. U predloženom nacrtu posebno se zanemaruju prava žena, ograničava se sloboda govora u ime zaštite religijskih vrijednosti i dopuštaju se  vojna suđenja za civile što se protivi zahtjevima Egipćana  iz 2011. godine, javlja Amnesty International .  

Nakon odobrenja spornog nacrta Ustava,  Hassiba Hadj Sahraoui, zamjenica direktora Amnesty Internationala za Bliski istok i Sjevernu Afriku, izjavila je: “Ovaj dokument i način na koji je on donesen  donijeti će veliko razočaranje velikom broju Egipćana koji su izašli na ulice prije nepune dvije godine da bi se izborili za svoja prava, tražeći ostavku Hosnija Mubaraka i razvoj demokracije”.  

Sloboda vjeroispovijesti je ograničena na islam, kršćanstvo i judaizam, isključujući pravo slobode vjeroispovijesti ostalim religijskim zajednicama poput budista i Šijitskih muslimana.

 Ustav ne osigurava osnovna načela međunarodnog prava, te daje prednost  nacionalnom pravu što  izaziva zabrinutost da Egipat ne poštuje  međunarodne sporazume o ljudskim pravima iako je njihova zemlja potpisnica. Nadalje, Ustav nije uspio potpuno zajamčiti ekonomska, socijalna i kulturna prava građana i građanki, kao što je  npr. zaštita protiv prisilnih deložacija. Najšokantnija činjenica je to da egipatski nacrt Ustava tolerira rad djece što se apsolutno protivi svim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Paradoks jest da su zahtjevi za dostojanstvenim životom i društvenom pravdom bile u središtu Revolucije 21. siječnja iz prošle godine.

Hadj Sahraoui također navodi da je “proces pisanja Ustava od samog početka bio obilježen mnogim nedostacima  i postupno je postajao sve manje reprezentativan. Amnesty International  apelira kod predsjednika Mohameda Morsija da vrati referendum i proces pisanja Ustava na pravi put, onaj koji uključuje sve slojeve društva, onaj koji predstavlja vladavinu zakona- uključujući vitalnu ulogu neovisnog sudstva i rezultat u ustavu koji proširuje ljudska prava jednakost i dostojanstvo za sve građane i građanke”.

Amnesty International  je izrazio zabrinutost zbog činjenice kako je Skupština široko bojkotirana od strane političkih stranaka iz oporbe te da nije pravi predstavnik egipatskog društva. Predstavničkim tijelom dominiraju Stranka slobode i pravde te Nour stranka. Na početku, skupština je uključivala samo sedam žena i njihov broj se postupno smanjio. Zbog sukoba donošenja odluka u skupštini oporbene političke stranke povukle su svoje članove i članice, a potom su to učinile i kršćanske stranke.

Oni su izrekli brojne primjedbe na račun skupštine; od deficita mladih ljudi u političkim strankama te prevelike uloge šerijatskog prava u pisanju Ustava i ograničavanja ženskih prava. Skupština se također suočila s kritikama kako ne radi dovoljno po pitanju proširenja prava na adekvatno rješavanje stambenog pitanja u Egiptu. Poznato je kako oko 12 milijuna Egipćana i Egipćanki živi u slamovima i to je jedno od najvećih problema tamošnjeg stanovništva.

Dekret koji je izdao predsjednik Mohamed Morsi dao je konstituirajućoj skupštini dodatna dva mjeseca da finaliziraju svoj rad na ustavu. Skupština je odgovorila kako ne trebaju dva mjeseca kako bi završili nacrt Ustava već im je potreban  jedan dan!  Kroz nacrt ustava se užurbano prošlo na plenarnoj sjednici skupštine i nije omogućeno dovoljno vremena za pravu raspravu oko detalja u dokumentu.

{slika}

Novi Ustav je trebao donijeti viziju novog, boljeg Egipta koji će se temeljiti na  poštovanju ljudskih prava i vladavini zakona. Ustav je trebao postati dokument koji će egipatski narod zaštititi od zlostavljanja i ugnjetavanja te jamčiti jednaka prava svima, a ne samo nekolicini, jer to nije obilježje demokracije, već autokracije ili točnije oligarhije.

No, odobreni nacrt ustava nije ni blizu prvotno zamišljenom Ustavu. Najviše u ovome gube žene koje su potpredstavljene u skupštini i Ustav ignorira njihove aspiracije i udaljava se sve više od ostvarenja jednakosti između muškaraca i žena u Egiptu. Poražavajuća činjenica je da se u Ustavu žene spominju samo u kontekstu brige o domu i obitelji.

Kad su u nedavnom intervjuu upitali predsjednika Morsija o manjku prava zajamčenim ženama u Ustavu, on je odgovorio kako su žene građanke s jednakim pravima kao i muškarci u Egiptu. Predsjednikov dekret iz studenog ove godine sprječava bilo koje sudsko tijelo da raspusti skupštinu koja tako ugnjetava prava žena i ostalih građana i građanki Egipta, što je izazvalo bijes stanovništva. Oporbene političke stranke i stanovnici i stanovnice koji se protive nacrtu Ustava najavili su protestni marš do predsjedničke palače, dok je Muslimansko bratstvo objavilo kako će dati podršku predsjedniku Mohamedu Morsiju. Nacrt ustava sad ide na nacionalni referendum koji se mora održati u roku od 15 dana. Svaki takav referendum trebali bi nadgledati neutralni, nepristrani sudci i sutkinje, no egipatski klub sudaca i sutkinja koji broji 9.500 članova odbilo je bilo kakvo sudjelovanje u nadzoru referenduma.

Hadj Sahraoui za kraj kaže: “Umjesto da se uloži sav napor u to da se u Egipat vrati  red i vladavina zakona, ovaj nacrt je Egipat gurnuo u još gori kaos i politički zastoj”.

{slika}

Amnesty International smatra da su egipatskim nacrtom Ustava posebno ograničena sljedeća  prava:

  1. Ustav ne sadrži nikakvu referencu na međunarodno pravo i  međunarodne konvencije i ne omogućuje prevlast međunarodnog prava nad egipatskim nacionalnim zakonima. Iako je Egipat država sudionik brojnih međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima  kao što je npr.  Konvencija o eliminaciji sve forme diskriminacije protiv žena (CEDAW), ovi zakoni u Egiptu ne vrijede.
  2. U Članku 33 stoji kako su građani i građanke jednaki u pravima i obvezama te da se oni ne smiju diskriminirati ni na koji način. No, ovaj članak štiti samo prava egipatskih građana i građanki, a ne ostalih ljudi kao što su izbjeglice, azilanti i imigranti. Nadalje, lista prava koji uključuju spol, religiju i podrijetlo je uklonjeno iz posljednjeg nacrta ustava, što je suprotno stavovima Odboru za ljudska prava i Odboru  pri ekonomskim, socijalnim i kulturalnim pravima.
  3. Amnesty International je posebno zabrinut kako Ustav eksplicitno ne zabranjuje diskriminaciju na spolnoj osnovi. Članak 10 kaže da će država raditi na ravnoteži između obiteljskih obveza žena i njihov rad u društvu, dok članak 2 ustoličuje šerijatsko pravo kao temelj egipatskog prava i zakona.
  4. Članak 198 eksplicitno dopušta nepravedna suđenja civilima pred vojnim sudom. Ova stavka je vjerojatno dodana nakon inzistiranja predstavnika egipatske vojske u skupštini. Tijekom 17-mjesečne vlasti vojske, od veljače 2011. do lipnja 2012. godine, više od 12.000 civila doživjelo je nepravedno suđenje od strane vojnih sudova što je daleko od demokratskog provođenja zakona kojima Egipat navodno teži. Amnesty International oštro kritizira ovaj način suđenja građanima i građankama kojima se ovim putem oduzima pravo na pravedno i javno saslušanje ispred nepristranog suda ustoličenog zakonom i ne daje im se dovoljno vremena da pripreme svoju obranu, pravo na odvjetnika po vlastitom odabiru te pravo na žalbu višem sudu. Ovim načinom suđenja su ozbiljni narušena prava i slobode egipatskih građana i građanki.
  5. Članci 43 i 44 ograničavaju prava Egipćana i Egipćanki na slobodu vjeroispovijesti i slobodu govora, dok u članku 45 stoji da je  Egipat zemlja u kojoj svatko ima pravo na slobodu govora, što je paradoks.
  6. Amnesty International je jako zabrinut zbog članka 67, koji s jedne strane spominje pravo svakog građanina i građanke na adekvatno stanovanje, a s druge ne zabranjuje prisilnu deložaciju. Ustav nije jako proširio Egipćanima i Egipćankama socijalna, ekonomska i kulturna prava što govori o političkoj stagnaciji te zemlje, a ne pomak prema boljem društvu i pravednijoj državi.
  7. Ustav je također manjkav po pitanju zaštite prava djece. Ne definira dijete kao bilo koju osobu ispod 18 godina starosti, kao što je navedeno u Konvenciji o pravima djece (CRC) i ne štiti djecu od ranog stupanja u brak, kao ni od rada.

      Egipćani i Egipćanke upravo u ovim trenucima prosvjeduju ispred predsjedničke palače iz koje vlada predsjednik Morsi. Oni se zdušno bore za odgodu referenduma o nacrtu Ustava kojeg je donijela skupština u kojoj dominiraju islamisti. Narod ponovno traži ostavku “diktatora”: smatrajući kako novi predsjednik nije bitno drukčijeg od Mubaraka.

Prevela i prilagodila Barbara Ukas

Okrenimo se prošlosti!

Platforma 112 – Za Hrvatsku vladavine prava povodom 10. prosinca, Međunarodnog dana ljudskih prava, želi još jednom potaknuti javnost i odgovorne u institucijama Republike Hrvatske na potrebu davanja zajedničkog doprinosa u prihvaćanju činjenica o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava prema svim civilnim žrtvama rata kao i obnovi povjerenja između pojedinaca i pojedinki, naroda i zemalja u regiji.

I ovom prilikom, želimo skrenuti pozornost javnosti na porazne činjenice koje ukazuju na to da su brojni zločini još uvijek neprocesuirani, solidarnost s obiteljima žrtava je deklarativna i prigodna uz porazno pomanjkanje suosjećanja prema stradalnicima iz drugih etničkih zajednica.

 Državno odvjetništvo RH-a (DORH) i Ravnateljstvo policije MUP-a dvadeset i jednu godinu nakon rata još uvijek u brojnim slučajevima ratnih zločina neučinkovito provode predistražne radnje koje ne rezultiraju kaznenim postupcima kojima bi se utvrdila odgovornost počinitelja. Veliki dio postupaka pred sudovima u Hrvatskoj provedeni su u odsutnosti počinitelja koji su i danas nedostupni pravosuđu RH-a, a u niz predmeta suđenja su u tijeku ili još nisu ni otpočela. Posljedica toga su neprocesuirani ratni zločini i nepostojanje pravomoćno osuđujućih presuda. Time obitelji žrtava na temelju sudske prakse u RH, ostaju bez obeštećenja i priznanja patnje.

Još uvijek nema niti jedne pravomoćne presude za ratne zločine počinjene u tijeku i neposredno nakon vojno-redarstvene akcije “Oluja”. Državno odvjetništvo još uvijek ne podiže optužnice temeljem zapovjedne odgovornosti osoba koje su kao vojni zapovjednici ili nadređene civilne osobe bile dužne garantirati sigurnost i zaštitu civila ili ratnih zarobljenika, na području za koje su bile odgovorne, a na kojem su njihovi podređeni počinili ratne zločine.

Odgovorne želimo upozoriti na činjenicu da još uvijek nije na zadovoljavajuć način riješen problem priznavanja patnje i gubitaka rodbini ubijenih kroz naknadu štete i druge vidove reparacija, te još uvijek prijeteće naplate parničnih troškova članovima obitelji usmrćenih koji su izgubili parnice u kojima su od RH tražili naknade nematerijalne štete zbog usmrćenja svojih bližnjih.

I ovom prilikom pozivamo aktualnu Vladu RH na proaktivno djelovanje kako bi se ispravila nepravda koja se čini neobeštećivanjem civilnih žrtava rata. Nužno je otpisati visoke parnične troškove žrtvama uslijed gubitaka parnica za naknade štete te donijeti Nacionalni program i Zakon o osnivanju fonda za obeštećenje svih civilnih žrtava rata.

Trans identitet više se ne klasificira kao poremećaj!

Ponižavajuće. Nepošteno. Stigmatizirajuće. Ovo su samo neke od riječi kojima se opisuje praksa prisiljavanja transosoba da prihvate dijagnozu “poremećaja rodnog identiteta” prije nego što dobiju pristup određenoj medicinskoj skrbi, postupcima i tretmanima povezanima s prijelazom, ili čak prije nego što uopće  mogu legalno obaviti tranziciju.

To je razlog zašto sam optimistična u vezi posljednje odluke Američkog psihijatrijskog društva da izbaci termin “poremećaj rodnog identiteta” iz novog Dijagnostičko-statističkog priručnika (DSM-5 koji bi službeno trebao biti objavljen u svibnju 2013. godine) te da umjesto njega uvede termin “rodna disforija”. Novi termin očito bi trebao ukazati na “nečiju emocionalnu uznemirenost po pitanju roda”, prije nego na zbunjenost ili poremećaj. Pojam “Aspergerov sindrom” također je maknut s novog popisa.

Ovo je važna pobjeda za aktiviste i aktivistice za prava transosoba, ne samo simbolična, već i logistička. Termin je dugo bio korišten u svrhu okrivljavanja i stigmatiziranja osoba  s tom dijagnozom, čak i na način da su mnogi sustavi funkcionirali tako da se zahtijeva dijagnoza za omogućavanje ključnog tretmana. U slučaju transrodne žene Breanne Manning, dijagnoza “poremećaja rodnog identiteta” bila  je tijekom njenog suđenja upotrebljena protiv nje, a ona je bila prisiljena podnositi optužbe da ju je “poremećaj rodnog identiteta učinio psihički nestabilnom” te ju doveo do odavanja povjerljivih informacija.

Mnogi ovaj potez slave kao pobjedu jednaku onoj kad je “homoseksualnost” uklonjena s popisa Dijagnostičko-statističkog priručnika. Iako se slažem da je ovo korak naprijed, naglašavam zabrinutost mnogih aktivistica i aktivista koji smatraju da zahtijevanje bilo kakve psihijatrijske dijagnoze, prije dopuštanja pristupa određenoj medicinskoj skrbi transosobama, zapravo predstavlja nazadan način gledanja na problem, koji stigmatizira transosobe te ih nepotrebno kvalificira kao “bolesne” ili problematične. Iako razumijem stajalište onih koji žele zadržati sustav postavljanja dijagnoze kako bi se transosobama osigurao medicinski pristup tranziciji, smatram da je uklanjanje iznimno stigmatizirajućeg pojma “poremećaj” korak u pravom smjeru. Iskreno se nadam da će se u konačnici pokazati kako je ovaj posljednji potez dio velikih promjena na polju transrodnih prava, koje će učiniti svijet pravednijim i humanijim mjestom za život svih nas.

Prevela i prilagodila Jelena Tešija

Ako je netko zaslužio saborsku penziju, onda je to M.J. Zagorka

Hrvatska demokracija i Hrvatski sabor kao njena krovna udruga, do žena i novinara drže kao do pišljiva boba. Nijanse toga odnosa su ambivalentne, ovisno koja je administracija na vlasti, gdje se politička živa ukopala na “lijevo-centar-desno” skali, ali odnos je prema ove dvije populacije najčešće ignorantski i potcjenjivački. Prosječni priučeni političar ove zemlje strašno strepi i od žena i od novinara. Naročito je u paranoji zbog pametnih, samosvojnih, hrabrih žena i novinarki. Koliko su novinari, sve tamo od 1990., istražili i producirali istinitih storija o najmračnijim stranama hrvatskog društva a da bi se nasukali na sante debelokožačkog oligarhijskog prezira. Isto tako, nebrojeno su puta žene baš u Parlamentu slušale vulgarne vašarske uvrede, pa je Vesni Pusić dobacivano da je “samo za madraca” ili šta se sve naslušala Milanka Opačić kao majka usvojenog djeteta, ili kako su brisali pod Mirelom Holy njeni stranački kolege a prali od nje ruke koalicijski partneri.

Elem, kad se u istoj osobi iskemija pametna žena, spisateljica i novinarka, tu znaci za uzbunu vrište kao da je nuklearni rat počeo. Muško leglo naprosto je obezglavljeno, valjda im se pričinja da je sama Godzila krenula u pohod. Tako je na ovim divljim prostorima otkako je svijeta i vijeka. Zato je od ogromne važnosti zapamtiti datum 28. studenog 2012. jer se, makar na simboličkoj razini, odalo poštovanje jednoj kulterici, legendarnoj Mariji Jurić Zagorki. Pod raskošnim saborskim vitrajima stoljećima se licitiraju prevažni povijesni datumi. Ali ovo zaista jest za povijest. Onu malu, slabu i ljudsku, koja neće osvojiti historijske čitanke, ali trebala bi se nastaniti u svačije normalno srce.

Nakon inicijative Centra za ženske studije da se Novinarska soba u Hrvatskom saboru nazove Zagorkinim imenom, to se u srijedu, 28.11. zaista i dogodilo.

“Marija Jurić Zagorka bila je posebna žena u posebno vrijeme koje je nije razumjelo, ali ona je razumjela buduće vrijeme više nego drugi, zbog toga je imala problema. Zagorka, kao prva hrvatska novinarka, proširila je granice slobode, ne samo žena, nego i muškaraca, jer bez vidika što znače žene, što mogu, muškarci su bili hendikepirani. Obrazovana i pametna žena ima tisuću neprijatelja, ali to su sve glupi muškarci”, rekao je predsjednik Sabora Josip Leko, otkrivajući spomen ploču na ulazu u novinarsku sobu.

Osim ove akcije, Centar za ženske studije, brojnim je aktivnostima ovoga tjedna obilježio Dane Marije Jurić Zagorke. U ime Centra, Sandra Prlenda je podsjetila kako je Zagorka početkom 20. stoljeća bila prva politička novinarka koja je izvještavala iz ugarskog parlamenta u Budimpešti, što je 1906. izazvalo pravu senzaciju.

Lucidna, jezičava, oštroumna, neprikosnovena, samostalna protofeministkinja u ovom zatucanom ćošku Europe, na muške je suvremenike djelovala poput prave vještice. Uostalom, sve njezine junakinje su takve fajterice da ti pamet stane. U najmodernijem smislu. Zato, ako je netko zaslužio saborsku penziju, onda je to M.J. Zagorka.

Libelin humanitarni buvljak

Ako niste baš prelude/i za shoppingom, a i deficit vremena predstavlja problem, svoju blagdansku kupnju možete obaviti ovdje. Da, dobro ste pročitale/i! Najljepše blagdanske poklone možete pronaći na Libeli, a pri tome činite i nešto plemenito – održavate neprofitni i nezavisni volonterski portal na životu.

Kako to obično s malim i nezavisnim portalima biva, naše su financije kojima pokrivamo osnovne potrebe rada, vrlo malene (više nepostojeće). I tu na scenu stupate vi naše čitateljice i čitatelji, prijateljice i prijatelji. Kreativci i kreativke darovali su nas svojim sjajnim rukotvorinama, a vi možete ubaciti ponešto novčića u našu kasicu te nam pomoći u radu, a pritom uljepšati svoj ormar, kutiju s nakitom ili dom nekim od krasnih predmeta koji se se našli na Libelinom Buvljaku.

Ukoliko vam se nešto ponuđeno sviđa ispod slike na Facebook stranici upišite ‘sviđa mi se‘ i javite nam se u naš Inbox ili na e-mail: info@libela.org. Prednost imaju oni/e koji/e prvi/e napišu magične riječi sviđa mi se.

Požurite jer Libelin Buvljak se zatvara 20. prosinca! Novčići koje sakupimo bit će upotrebljeni kako bismo organizirale edukacije za naše volonterke, redovito održavale okupljanja volonterki, izradile nešto promidžbenog materijala koji nam je nužno potreban, platile hosting i domenu za sljedeću godinu i sve što je potrebno da možemo i dalje biti prostor na kojem se kritički progovara o rodnoj ravnopravnosti i svijetu koji nas okružuje.

Dajte svojem konzumerizmu plemenitu notu ove blagdane i pomozite da 130 volontera i volonterki marljivo i dalje pišu, istražuju i kritički promišljaju o svijetu.